Kad je Hrvatska početkom devedesetih stekla svoju samostalnost, u čemu su najveći doprinos dali mali, obični ljudi iz svih dijelova naše države, pa tako i oni s velikogoričkog područja, potkrao se tu jedan paradoks. Mnoge su sredine, posebno u okolici Zagreba, u novoj ustroju izgubili svoju, lokalnu “samostalnost”, tu su opet važnu ulogu, gotovo krucijalnu, odigrali upravo – Velikogoričani! Veliki finale cijele te akcije dogodio se 29. studenog 1995. godine, kad je oformljeno prvo Gradsko vijeće Grada Velike Gorice, a na “gorički vlak” tom su se prilikom ukrcale i neke druge sredine s istim željama…

Ideja o Velikoj Gorici kao izdvojenom gradu, a ne dijelu grada Zagreba, rodila se već 1990. godine, kad su Velikogoričani i Turopoljci shvatili da je lokalna vlast svedena na – područni ured. Goričkoj inteligenciji to nije bilo dovoljno. Kraj koji je prethodnih gotovo osam stoljeća, kroz Plemenitu općinu turopoljsku, imao neku vrstu samouprave, pretvoren je u periferiju metropole, što nije bilo opcija za naše ljude.

– Do uspostave samostalne Republike Hrvatske Velika Gorica je imala status općine. Budući da su 1990. godine sve općine ukinute, stvorene su četiri gradske općine, uslijed čega je Velika Gorica dobila samo taj Područni ured. A to je bilo daleko od onoga što je nekad imala kroz svoju općinsku Skupštinu. U Turopolju postoji tradicija lokalne vlasti, odnosno samouprave, a i svi drugi imali su svoje gradove i općine. Velika Gorica je kao ovako velika sredina nekako ostala izvan toga, zbog čega su se vrlo brzo počeli ujedinjavati i politički i svi drugi faktori u našem gradu – prisjeća se svjedok vremena Vlado Horina.

Upravo je Horina bio među osnivačima Odbora za povratak lokalne samouprave, osnovanog na inicijativu uglednih Velikogoričana. Predsjednikom tog Odbora imenovan je odvjetnik Antun Šagovac, a Horina je bio tajnik.

– U Odboru su bili predstavnici političkih stranaka, ali i nestranački ljudi. Sve skupa je i zamišljeno kao izvanstranačka akcija, što je ona i bila, s obzirom na sve aktivnosti koje su slijedile – priča Horina.

Otpor je, zapravo, počeo već u raspravi zakonskog prijedloga o ovakvoj administrativnoj podjeli našeg područja, jer Velika Gorica prestala je biti općina na sjednici zagrebačke Skupštine 14. studenog 1990., a već krajem rujna u našem je gradu održana tribina o metropolizaciji Zagreba, na kojoj se vodila žestoka diskusija i izražavale brojne sumnje i negodovanja na brojne točke prijedloga, o čemu je detaljno pisao prof. dr. sc. Branko Dubravica u knjizi “Teritorijalni ustroj Velike Gorice od kotara i općine do grada 1871. – 1995.”

Doznajemo tako iz istog izvora da su odlukom o ukidanju općina sve pravne kompetencije prebačene na zagrebačke gradske institucije. Područni ured Velika Gorica dobio je svoju tajnicu u Željki Klemenčić, koju je naslijedio Vlado Grbavac, a kasnije i Zvonko Kunić.

Već u ožujku 1992. godine u Saboru je otvorena rasprava o novom ustroju Republike Hrvatske, što je uključivalo diobu za županije, ali i promjenu statusa nekih gradova. U zadnjim danima ožujka gorički ogranak HSLS-a proveo je anketu pod geslom “Hoćemo svoju općinu Velika Gorica”, a o nacrtu zakona o lokalnoj samoupravi raspravljalo se i na tribini gradskog SDP-a.

Pojavila se u svemu tome i mogućnost da Velika Gorica ostane dio Zagreba, a okolna mjesta i općine završe u Zagrebačkoj županiji. Nešto slično dogodilo se Zaprešiću, a tu se negdje rodila i krilatica “Ne dijelite Turopolje”, proizašla iz potpisivanja peticije kojom su se ljudi pobunili protiv podjele Turopolja u dvije županije. Budući da peticija da Velika Gorica postane grad, održana u prosincu 1992. u organizaciji lokalnog HSLS-a, nije prerasla u širi pokret, definirana je odluka po kojoj Velika Gorica ostaje dio Zagreba.

U novoj podjeli Grad Zagreb je definirao 182 naselja, od čega ih je čak 93 bilo iz bivše velikogoričke općine! Dakle, više od polovice… S druge strane, Zagrebačku županiju u tom su trenutku činili Samobor, Dugo Selo i općine oko Zaprešića, dok su sam Zaprešić i Velika Gorica ostali dio Zagreba. Upravo su iz Županije u jesen 1993. stigli snažni signali o podršci u pokušaju odvajanja tih dvaju gradova/naselja.

Grupa entuzijasta, predvođena mr. sc. Zdravkom Lučićem, 30. studenog 1993. je organizirala tribinu u tadašnjem Narodnom sveučilištu pod naslovom “Velika Gorica u sustavu lokalne samouprave”. Uz župana Ivicu Gažija, uvodničar je bio i dr. sc. Josip Kregar, docent s Pravnog fakulteta, a nakon rasprave ovaj se skup suglasio da treba nastaviti inzistirati na izdvajanju Velike Gorice iz Zagreba i dobivanju statusa grada.

Stajališta s tribine poslužila su kao osnova za okupljanje na kojem se 14. prosinca 1993. formirao, punim nazivom, Privremeni inicijativni odbor za povratak lokalne samouprave u Veliku Goricu, Turopolje, Posavinu, Pokuplje i Vukomeričke gorice. Na sjednici su bili predstavnici svih velikogoričkih političkih stranaka, predstavnici Udruženja obrtnika, ali i brojne nestranačke osobe. Predsjednik Odbora Šagovac i tajnik Horina najuže su surađivali s Josipom Bobesićem, predsjednikom Udruženja obrtnika, a akcija je krenula odmah.

Sljedeća tri tjedna na terenu su osnivani odbori po mjesnim zajednicama, koje su se i međusobno krenule povezivati, a uslijedio je i drugi sastanak inicijativnog odbora, s kojeg je u javnost poslana nedvosmislena poruka:

“Vraćanje lokalne samouprave koja je ovom području nepravedno oduzeta (a prema tradiciji postoji od 1225.) temeljna je zadaća Odbora za povratak lokalne samouprave u Veliku Goricu, Turopolje, Posavinu, Pokuplje i Vukomeričke gorice.”

Prefiks “privremeni” nestao je 7. siječnja 1994. godine, a Inicijativni odbor krenuo je s organizacijom prikupljanja potpisa za peticiju. Za velikogoričkim primjerom poveli su se i u Zaprešiću, gdje je krajem siječnja osnovan njihov Inicijativni odbor, a ta dva tima uskoro su se i blisko povezala te zajedno nastupala.

– Bilo je i drukčijih razmišljanja među Velikogoričanima, ali rekao bih da nije bilo toliko protivnika ideje koliko je bilo skeptika, onih koji su se bojali kako će Velika Gorica funkcionirati sama. Otpora je, naravno, bilo i s druge strane, iz Grada Zagreba. Vodili smo tu velike borbe na sve strane, znalo je biti i žestoko, a puno nam je značilo to što smo prikupili više od 20.000 potpisa Velikogoričana – kaže Vlado Horina.

Cijeli procesno trajao je otprilike dvije godine. U međuvremenu se priključilo i Pokupsko, ideja je bila da Orle i Pokupsko budu zasebne općine, puno je toga dvojbenoga bilo i u “razgraničenju” Zagrebačke županije i Grada Zagreba, a pojavila se i mogućnost da pet velikogoričkih naselja, uključujući Veliku Mlaku i Mičevec, pripadnu Zagrebu. To posljednje bilo je možda i najvažniji razlog što se cijela priča protegnula toliko dugo, jer Grad Zagreb nije se želio odreći Zračne luke i vodocrpilišta!

Raspravljalo se o podjeli na četiri zagrebačka kotara, što Goričanima opet nije bilo prihvatljivo, a dodatni udarac bilo je ukidanje mjesnih odbora.

“Ovime su naši građani ostali bez ikakvih imovinskih prava, a ispod je našeg ljudskog dostojanstva da i najmanji novac za lokalne potrebe moramo prositi u Skupštini Grada. Nužno je da se što prije oslobodimo od ovog maloljetničkog statusa i postane subjekti svih društvenih procesa u našem gradu i općinama, jer nema tih novčanih obećanja zbog kojih bi se odrekli stoljetne tradicije da budemo svoji na svom, istinski kreatori izgradnje svoga područja. Nitko ne može dati Velikoj Gorici i budućim općinama dušu i prepoznatljivost, osim njihovih žitelja”, oglasili su se iz Odbora nakon takve odluke.

Važan korak u pravom smjeru napravljen je u listopadu 1994., nakon sastanka predstavnika Odbora s predsjednikom zagrebačke Skupštine Stjepanom Brolichom.

– Prema svemu što sam čuo, vjerujem da bi se naši zahtjevi mogli ostvariti najkasnije do jeseni 1995. godine – rekao je predsjednik Odbora Antun Šagovac nakon sastanka.

Pokazala se ta prognoza točnom, a pomoglo je i to što se lokalni HDZ aktivnije uključio u akciju. Dugo je gradski ogranak pratio ono što je dolazilo iz vrha stranke, bio u najmanju ruku distanciran od borbe za gradsku samostalnost, ali predsjednik goričkog HDZ-a Milan Krilić u tim se trenucima definitivno aktivirao. Naravno, najvažnije je bilo to što je predsjednik Tuđman shvatio da neke stvari u teritorijalnoj podjeli nove države nemaju logiku, uključujući i ono za što se borila gorička Inicijativa.

Prvi važan datum je tu 20. rujna 1995., kad je Sabor donio Zakon o Zagrebačkoj županiji. Njime su ustanovljene današnje granice županije, ali i dodijeljen status grada Velikoj Gorici, a status općina za Pokupsko i Orle. Prvi lokalni izbori u Velikoj Gorici održani su 29. listopada 1995., a na njima je osam vijećnika dobio HSLS, sedam HSS, šest HDZ, po dva HSP i nezavisne liste, a jedan HNS.

I ostvareni su tako svi preduvjeti da se – rodi Grad! Na povijesnoj konstituirajućoj sjednici Gradskog vijeća Grada Velike Gorice, 29. studenog 1995. godine za gradonačelnika je izabran Josip Bobesić iz HSS-a, a za njegova zamjenika Stjepan Rendulić iz HSLS-a. Prvi predsjednik Vijeća bio je Ivica Leder (HSLS), a već na drugoj sjednici drugim je zamjenikom gradonačelnika imenovan Vlado Horina iz HSS-a.

– Ničega tu glamuroznog nije bilo. Našli smo se, formirali Vijeće, odabrani vodeće ljude i razišli se. Nismo čak ni na pijaču otišli nakon te prve sjednice – smije se danas Horina, koji je ubrzo za ulogu prvog tajnika Gradskog vijeća angažirao Nevena Karasa.

– Negdje oko Božića 1995. godine, u mom sadašnjem uredu, prvi put razgovarali smo Vlado Horina i ja. Ideja je bila da postanem tajnik Gradskog vijeća, ali vladala je velika nesigurnost, bilo je puno nejasnoća. Imao sam siguran posao u Hrvatskim šumama i tražio sam tjedan dana da razmislim. Kad su me u firmi podržali, odlučio sam prihvatiti izazov. Na sjednici Gradskog vijeća 15. siječnja izabran sam za tajnika – pamti Karas, danas zamjenik gradonačelnika u drugome mandatu.

Što se lokalne samouprave tiče, uspostavljanja kompletnog sustava, bili su to počeci. I gradski, i njegovi.

– Ja sam u Hrvatskim šumama bio savjetnik za imovinsko-pravne odnose, a ovo je bilo sasvim nešto drugo. O lokalnoj samoupravi učio sam u hodu, a tu moram zahvaliti tajnici zagrebačke Skupštine Bernardi Jurčec, koja mi je puno pomogla. Na tjednoj razini me primala, davala mi savjete, odgovarala na sva moja pitanja… U tih prvih par mjeseci me usmjerila i uputila u sve detalje u formalno-pravnom smislu – kaže Karas i ističe:

– Prvih godinu dana bilo je stvarno jako teško, pamtim da smo prvi proračun napravili na dva lista papira, ali već nakon dvije godine došli smo do razine da su mene zvali iz cijele Hrvatske da pomognem njima. Toliko smo otišli naprijed da smo im i mogli pomoći, uspjeli smo se posložiti u popriličnoj mjeri, a danas smo došli do statusa na koji možemo svi biti ponosni.

U tim prvim danima Grada, tvrdi Horina, dalo se naslutiti u što se on može pretvoriti.

– Svi smo mi bili svjesni kakvu perspektivu ima Velika Gorica, u smislu Zračne luke, vode, izvorišta… I da su tu značajni potencijali. I da jedan takav grad, ako je dobro vođen, jednostavno ne može biti neuspješan – zaključio je Horina.

Europska unija postigla je dogovor o ključnom elementu uvođenja digitalnog eura, maksimalnom iznosu koji će građani moći držati u elektroničkom novčaniku, ali sam iznos još nije određen. Cilj je spriječiti pretjerani odliv novca iz banaka i osigurati stabilnost financijskog sustava.

Digitalni euro imat će istu vrijednost kao fizički novac, a služit će kao dopuna gotovini i karticama. Pohranjivat će se u aplikaciji na pametnom telefonu, a izdavat će ga Europska središnja banka (ECB), koja će voditi evidenciju o vlasništvu, piše Poslovni.hr.

Projekt digitalnog eura podržavaju Europska komisija i ECB, dok konačnu odluku moraju donijeti Europski parlament i Vijeće EU. Uvođenje se očekuje najranije 2028. godine. No, u Europskom parlamentu postoji i protivljenje digitalnom euru, a kritike se odnose na privatnost građana i trošak projekta.

Daljnji koraci uključuju definiranje tehničkih detalja i dobivanje odobrenja Europskog parlamenta i Vijeća, prije nego što digitalni euro postane dostupan građanima.

Mladi muškarci, prema analizi najtežih prometnih nesreća na norveškim cestama, odgovorni su za više od 80 posto svih smrtonosnih sudara, pokazuje izvještaj Norveške uprave za javne ceste koji obuhvaća razdoblje od 2013. do 2023. godine. Istraživanje otkriva tko najčešće stradava, gdje i kako dolazi do nesreća te zašto rizično ponašanje mladih vozača ima kobne posljedice.

Velike brzine, opasna pretjecanja i svjesno kršenje prometnih pravila zajednički su nazivnik većine prometnih tragedija u kojima sudjeluju mladi muškarci. Istraživanje pokazuje da se nesreće često događaju u starijim automobilima, bez suvremenih sigurnosnih sustava. U takvim vozilima nerijetko se nalazi više putnika, najčešće prijatelja iste dobi, što dodatno povećava broj žrtava kada dođe do sudara.

Posebno zabrinjava podatak da dio vozača u trenutku nesreće nema važeću vozačku dozvolu ili vozi pod utjecajem alkohola. Nenošenje sigurnosnog pojasa još je jedan čest faktor koji doprinosi teškim i smrtonosnim ozljedama. Sve to, u kombinaciji s nedostatkom vozačkog iskustva, stvara opasnu mješavinu na cesti.

Zaključak je da mladi vozači često precjenjuju vlastite sposobnosti, dok istovremeno podcjenjuju rizike koje nose zahtjevni uvjeti na cestama, poput zaleđenih i zavojitih dionica. Iako se analiza temelji na norveškim podacima, stručnjaci ističu da slični trendovi postoje i u drugim dijelovima Europe, pa i šire.

Gotovina se u Europi koristi sve manje, no unatoč padu i dalje je najčešći način plaćanja u većini zemalja europodručja, pokazuje novo istraživanje Europske središnje banke.

Kako prenosi N1, građani europodručja u 2024. godini u novčaniku nosili su u prosjeku 59 eura gotovine, no razlike među državama su velike, od 35 eura u Nizozemskoj do 82 eura u Luksemburgu i na Cipru. Njemačka prednjači među velikim gospodarstvima s medijanom od 69 eura, dok je Francuska na dnu s 50 eura.

Udio gotovinskih plaćanja u posljednjih osam godina znatno je pao, sa 79 % u 2016. na 52 % u 2024. godini. Po vrijednosti, gotovina čini 39 % svih plaćanja, dok kartice sudjeluju s 45 % i nastavljaju rasti.

Ipak, u 14 od 20 zemalja europodručja gotovina je i dalje najčešći način plaćanja. Najmanje se koristi u Nizozemskoj, gdje čini 22 % transakcija, dok je najzastupljenija na Malti, u Sloveniji, Austriji i Italiji. Stručnjaci ističu da su razlike posljedica kulturnih navika, razine digitalne prilagodbe i brige za privatnost, zbog čega gotovina, unatoč padu, i dalje ima važnu ulogu u svakodnevnim plaćanjima.

Nakon što smo proslavili Božić, stiže nam blagdan svetog Stjepana. Za mnoge je to tek produžetak božićnog odmora, dan za obiteljske posjete ili opuštanje kod kuće. No u kršćanskoj tradiciji riječ je o jednom od najsnažnijih i najkonkretnijih blagdana, spomenu čovjeka koji je prvi platio životom svoju vjeru.

Sveti Stjepan Prvomučenik bio je jedan od sedmorice đakona koje su apostoli izabrali u prvim danima Crkve, kako bilježe Djela apostolska. Njegova je zadaća, barem formalno, bila skrb za siromašne i potrebite. No Stjepan se nije zadržao samo na dobrotvornom radu. Bio je izravan, rječit i hrabar propovjednik, čovjek koji nije razdvajao djela milosrđa od javnog svjedočenja vjere. Upravo će ga ta kombinacija, djelovanje i govor, dovesti u sukob s tadašnjim vjerskim autoritetima.

O Stjepanovu ranom životu zna se vrlo malo. Prema predaji, bio je Židov iz Jeruzalema, pripadnik grčko-govoreće židovske zajednice, što mu je omogućilo da Evanđelje prenosi širokom krugu ljudi. Isticao se snagom govora, ali i osobnom dosljednošću. Djela apostolska opisuju ga kao čovjeka “punog vjere i Duha Svetoga”, a upravo je ta unutarnja sigurnost izazvala nepovjerenje i bijes onih koji su u njegovu nauku vidjeli prijetnju.

Optužen je za bogohuljenje i doveden pred Veliko vijeće u Jeruzalemu. Ondje je održao govor koji je ostao zapamćen kao jedan od ključnih trenutaka ranog kršćanstva. Prošao je kroz povijest izraelskog naroda, od patrijarha i Mojsija do proroka, završivši s Isusom Kristom, kojega su, kako je otvoreno rekao, odbacili i pogubili upravo oni koji su ga sada sudili. Umjesto da se brani, Stjepan je optužnicu pretvorio u optužbu savjesti.

Presuda je bila brza i okrutna. Izveden je izvan gradskih zidina i kamenovan do smrti. Prema biblijskom zapisu, dok su ga ubijali, Stjepan je izgovorio riječi koje su ga zauvijek upisale u povijest kršćanske etike: “Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh”. U trenutku nasilja i nepravde, izabrao je oprost. Upravo zato postao je simbol vjere koja se ne mjeri riječima, nego djelima, pa i onima posljednjima.

U priči o Stjepanovu mučeništvu pojavljuje se i lik Savla, mladića koji je čuvao haljine onih koji su kamenovali Stjepana i odobravao njegovo pogubljenje. Taj isti Savao kasnije će postati sveti Pavao, jedan od najvažnijih kršćanskih apostola. Veza između prvog mučenika i budućeg velikog propovjednika dodatno naglašava koliko je Stjepanova smrt odjeknula u ranim kršćanskim zajednicama.

Sveti Stjepan – blagdan

Blagdan svetog Stjepana u liturgijski kalendar uveden je već krajem 4. stoljeća, a Katolička Crkva slavi ga 26. prosinca. U pravoslavnoj tradiciji obilježava se dan kasnije, dok se prema julijanskom kalendaru podudara s 9. siječnjem. U Hrvatskoj je riječ i o državnom prazniku, a u narodu je poznat kao Štefanje. Običaji su jednostavni, obilazak rodbine, prijatelja i susjeda, čestitanje Božića i naglašavanje “novog početka”.

Ime Stjepan dolazi od grčke riječi stefanos, što znači kruna ili vijenac, simbol nagrade i pobjede. U ikonografiji se zato često prikazuje kao mladić u đakonskoj dalmatici, s palmom mučeništva i kamenom u ruci. Kamen podsjeća na način njegove smrti, palma na smisao koji joj je dao. Smatra se zaštitnikom đakona, zidara, klesara i onih koji rade s kamenom, ali i ljudi koji pate od glavobolje.

Posebno mjesto u tradiciji zauzima i prijenos njegovih relikvija. Prema predaji iz 5. stoljeća, svećenik Lucijan u viđenju je doznao gdje je Stjepanovo tijelo bilo pokopano. Relikvije su 415. godine prenesene u Jeruzalem, zatim u Carigrad, a naposljetku u Rim, gdje su položene uz tijelo svetog Lovre. Legenda kaže da se Lovro “okrenuo na bok” kako bi napravio mjesta Stjepanu.

Njegova priča ne traži divljenje na distanci, nego postavlja neugodno pitanje, što znači ostati dosljedan vlastitim uvjerenjima kada to nešto košta? Možda je upravo zato njegov blagdan smješten odmah nakon Božića, kao podsjetnik da slavlje rođenja ima smisla samo ako vodi prema odgovornom i hrabrom življenju onoga u što se vjeruje.