Sport
NOGOMETNI VREMEPLOV: Mladen Župetić Keber živa legenda turopoljskog nogometa
Turopoljci vole Dinamo. I hodočaste na stadion u Maksimiru. Istina mnogo, mnogo više prije no danas. Zašto je to tako? Široka je lepeza razloga ali nije nam to tema. Ili možda i jest, barem u jednom dijelu. Modre boje kroz povijest branili su i odabrani iz Velikogoričkog kraja. Antun Crnić, Mladen Župetić Keber, Stjepan Deverić, Andrej Panadić, Dubravko Pavličić, Mario Cvitanović, Marcelo Brozović, Jozo Šimunović su najpriznatiji a još mnogi su prošli Dinamovu školu kao Marinko Stević (osvojio legendarni turnir juniora Kvarnersku rivijeru u Rijeci), Dubravko Hrkovac koji je kao mlad igrao i za B momčad takozvani mali Ajax, Krešimir Marušić (kasnije proglašen najboljim igračem Australije u sezoni), Zoran Tomčić, Damir Grlić, Igor Mostarlić, Mario Župetić (sin Mladena Župetića Kebera), Mario Paviša (neka oproste koji možda nisu spomenuti)…
Dubravko Hrkovac i Mladen Župetić Keber danas.
Gotovo svi spomenuti igrali su i za Radnik iz Velike Gorice jer velika je bila poveznica “šljakera” i kultnog Hrvatskog kluba. Razgovarali smo s Mladenom Župetićem Keberom, danas vitalnim 61-godišnjakom a u društvu Dubravka Hrkovca.
Legendarni Ivan Đalma Marković i Mladen Župetić Keber.
“Sinoć u ponedjeljak 5. prosinca 2016. u Zaprešiću prvenstvenu prvoligašku utakmice Inter-Istra 1961 gledalo je 120 gledatelja (objavile Sportske novosti). To mi je nezamislivo jer nas je u Maksimiru 1978. kada smo (Dinamo) bili jesenski prvaci ondašnje Jugo lige gledalo i 20-tisuća gledatelja na takozvanim običnim prvenstvenim utakmicama. Mora li se još što dodati ako uspoređujemo današnji i ondašnji nogomet?
Osim toga dovoljno je i na fotografiji iz toga vremena pogledati imena nogometaša koji su tada igrali za plave pa da se vidi razlika (uz Župetića za modre su onda španali Zajec, Senzen, Kranjčar, Mlinarić, Cerin, Stinčić, Vlak, Ivković, Kuže, Mustedanagić, Novoselec, Bručić, Vilson Džoni pristigao iz Hajduka, Janjanin, Jovičević, Tucak, Bogdan, Devčić, Tukša, Bobinac i drugi). Trener je bio Vlatko Marković a pomoćnik Ivo Šušak. Igrali su samo domaći dečki i ljudi su masovno dolazili na tekme”- uvodno je kazao Mladen Župetić.
Ivica Senzen i Mladen Župetić Keber proučavaju nogometni tisak.
Keber je rođen 1955. godine i neprekidno živi u Rakarju, sjevernoj gradskoj četvrti u Velikoj Gorici nedaleko današnjeg stadiona. Kada je počeo igrati ozbiljniji nogomet? “Počeo sam kao pionir u Radniku u legendarnoj Kolarevoj sezone 1966/1967 kod trenera Viktora Jakija Majstora. U juniorima me nogometu učio i Ivan Mišerić Pevi koji me kao trener vodio i u seniorima Radnika prije odlaska u vojsku kao i onda priznati strateg Kesejić iz Zagreba. Među seniore sam “upao” vrlo mlad uz specijalnu liječničku dozvolu koju mi je potpisao dr. Krmpotić a koji je radio i za Dinamo. U Radniku su tada igrali legendarni Mirko Babić, Josip Leder Kvaka, Silvio Kranjac, Mirko Župetić, Ivan Graber Boys, Ivan Filipančić Kištra, Željko Plepelić Beli…
Dinamovci Stinčić, Cerin, Župetić, Mustedanagić, Kuže, Tukša i Novoselec
Sa navršenih 19 morao sam na odsluženje ondašnje vojske pa sam stigao i u Zadar gdje sam uz služenje i igrao za Zadrane vrlo jaku 2. Jugo ligu u sezoni 1975/1976 i to vrlo zapaženo u sjajnoj generaciji što je i šire registrirano. U Zadru me trenirao odlični Tomo Bašić. Pri kraju vojne obaveze u Zadru se sastala trokut delegacija Zadra, Hajduka i Dinama da odluče gdje ću dalje igrati. Svojeg predstavnika poslao je i Radnik u liku Stanka Krivokapića a završio sam logično u Maksimiru. Potpisao sam ugovor na 5 godina”- prisjećao se Župetić a odradio je nešto manje od 4 ljeta potpisanog ugovora.
Dinamo prije odlaska na turneju u Kinu (Župetić treči s lijeva).
“Bile su to nezaboravne godine. Igrao se odličan nogomet jer u inozemstvo se nije moglo prije navršenih 28 godina života. Konkurencija je bila strašna i teže je bilo upasti u momčad no ispasti iz nje (svedoče to i gore spomenuta prezimena igrača Dinama). Na treninge je dolazilo više promatrača no danas na službene utakmice. Imali smo kvalitetnu momčad koja se pripremala za konačno osvajanje prvenstva Jugoslavije (čekalo se dugih 24 godina) što je 1982. pod vodstvom Miroslava Čire Blaževića konačno i uspjelo. U moje vrijeme uz dobre igre u prvenstvu, osvojili smo i Balkanski kup a u finalu smo dobili Sportul u Bukureštu pred 40 tisuća gledatelja. Na spomenutoj utakmici od igranja se oprostio čuveni vratar Radokanu. Igrao sam i na Marakani u Beogradu pred 90 tisuća “zvezdaša” koji su se opraštali od ondašnje legende Dragana Džajića. Takav događaj se ne zaboravlja bez obzira što Dinamo nije imao glavnu ulogu.
Dinamo i Župetić (stoji šesti s desna) pred punim stadionom u Maksimiru.
Po lijepom pamtim i odlazak na turneju u Kinu gdje je Dinamo već onda prezentirao Hrvatsku. Dobro pamtim i pogođenu gredu u Torinu. Da sam zabio prošli bi dalje u Euro natjecanju. Nezaboravna su bila i prigodna opuštajuća gostovanja u Zlataru u lokalu čuvenog povjerenika i velikog dinamovca Geze”- pričao je Mladen Župetić a otkrio je i s kim se najviše družio u modroj svlačionici.
Radnik u legendarnoj Kolarevoj, Župetić čuči prvi s desna.
“Bio sam i ostao u super relacijama sa golgeterom iz Trnja Snješkom Cerinom, uvijek lucidnim purgerom Cicom Kranjčarom, vratarom Marijanom Vlakom, Čedom Jovičevičem, Brankom Tucakom…
Legendarni Zvonimir Boban i Mladen Župetić Keber.
U to vrijeme nisu svi igrači još imali automobil pa sam imao priliku i neke od spomenutih voziti na treninge i tekme. Neprocjenivo cijenim i vječitog gospodina Zorislava Srebrića, zatim Rudija Belina, Mirka Bazića, Ivana Đalmu Markovića… Ma sve cijenim i poštujem koji su god bili vezani uz Dinamo. Nakon profesionalne karijere još mnogo godina družili smo se kroz veteransku momčad koja je na raznim nogometnim manifestacijama i slavljima širom Hrvatske privlačila pozornost i mnoštvo navijača koji su brojani u tisućama”.
Zašto se Keber za mnoge, mnogo prerano rastao s Dinamom? “Takva je bila sudbina. Počelo je nakon utakmice na Karaburmi u Beogradu. Pobijedili smo OFK, čini mi se 4:1, a ja sam namjestio dva Cerinu i jednog zabio. Išlo se ubrzo na put u Skoplje Vardaru a ja sam bez pojašnjena trenera Markovića izvisio iz momčadi i puta. Uslijedila je i manja ozljeda a onda sam iz revolta otišao na probu u Austriju. Na dvije utakmice zabio sam četiri komada i više no zadovoljio ali bez raskida ugovora s Dinamom nisam kao profesionalac mogao van. Pokušao sam zaobići propise odlaskom u Segestu koja je međutim ulaskom u ondašnju snažnu 2. ligu postala poluprofesionalna i opet ništa od Austrije. Na savjet tajnika Saveza Đuke Preloga vratio sam se u Radnik da postanem amater ali se opet zakompliciralo. Stigla je ženidba i ponuda za kvalitetan posao pa sam u Radniku i ostao gotovo još 10-tak godina do kraja igračke karijere”.
Radnik na pripremama u Radencima, Župetić čući prvi s desna.
Župetić time ipak nije sasvim zaključio nogometnu karijeru. “Školovao sam se za trenera i dogurao do UEFA A licence. Radio sam sa djecom i vodio neke seniorske amaterske klubove ali pravu priliku za nešto više nikada nisam dobio. Zašto je to tako nema potrebe elaborirati, jednostavno to je činjenica. Veselio sam se igranju sina Marija Župetića koji je također prošao školu Dinama, Đalma Marković ga je kasnije vodio u Croatiju Toronto, igrao u Austriji. Danas je kvalietno zaposlen također vezano uz zrakoplovstvo. Nogomet mi je igrao i stariji brat Stjepan Župetić Števek koji je također igrao za Radnik, Segestu i Zadar”.
Sport
Nove medalje za goričke taekwondoašice, Sara Prpić i Dora Habijančić srebrne
Nakon nastupa na Croatia Open, odlično su prezentirali svoj klub na Noći borilačkih sportova.
Vikend iza nas, 15. – 16. studenog u dvorani Sutinska vrela održao se G1 Croatia Open na kojem su sudjelovali i natjecateljice iz Taekwondo kluba Velika Gorica. Turnir je okupio više od 750 natjecatelja iz više od 40 država.
– Mi smo na ovom natjecanju nastupili sa šest naših sportašica, kadetkinja Lejla Lea Kajfeš, te juniorke Lana Gavrilov, Lana Horvat, Sara Prpić, Katarina Bačurin i Dora Habijančić. Turnir je bio iznimno kvalitetan i naše sportašice su odlično odradile svoj posao. Osvojili smo dva srebra i jednu broncu, te jedan plasman na 5. mjesto – komentirao je trener Igor Matić.
U konkurenciji kadetkinja -59kg Lejla Lea Kajfeš osvojila je brončanu medalju. U konkurenciji juniorki -49kg Katarina Bačurin zauzela je peto mjesto, jer je u borbi za medalju izgubila od predstavnice iz Koreje, ovogodišnje viceprvakinje Svijeta.
Sara Prpić juniorka -42kg je osvojila srebrnu medalju, nakon pobjede nad Turskom predstavnicom u finalu gubi od predstavnice iz Hrvatske. Dora Habijančić juniorka -63kg također osvaja srebrnu medalju, nakon pobjeda protiv predstavnica Austrije, Mađarske, Hrvatske u finalu gubi borbu od predstavnice iz Srbije inače 1.nositeljice na ovom turniru.
– Cure su odradile odličan posao i zaradile vrijedne bodove na Europskoj rang listi – dodao je Matić.
Inače, nakon turnira goričke sportašice sudjelovale su i na Noć borilačkih sportova gdje su svojim nastupom zaokružile uspješan dan.
Zajedno sa njima nastupili su i naši mlađi članovi te pokazali osnovne elemente taekwondoa dok su nešto malo starije cure prezentirale izvedbu poomsae (formi) u taekwondou.
Sport
Put do sreće vodi preko Gorice: Jedan brani Hrvatsku, drugi osvaja Ameriku!
Kristijan Kahlina i Dominik Kotarski, dva bivša golmana HNK Gorice, gotovo istovremeno doživjeli su najljepše trenutku svojih karijera: Kale je proglašen najboljim golmanom MLS-a, a Kota je stao na gol hrvatske reprezentacije
U jednom si trenutku pod prečkom koja je ponekad u prošlosti znala biti i pogrešne visine, na travnjaku stadiona izgrađenog 1987., s vizurom koja vraća u neka prošla vremena, pred nekoliko stotina navijača, među kojima navijaju samo Bobi i njih još nekoliko… Prohladna je jesenska večer, igraš protiv nekakvog Slaven Belupa, braniš gol Gorice – sanjaš.
U drugom si trenutku već pod svjetlima najblještavijih nogometnih pozornica, na vrhuncu svoje karijere, barem trenutačnom, i shvaćaš da snovi ponekad zaista mogu postati stvarnost. I da je stvarno moguće preko jedne male, skromne Gorice, doći do, recimo, dresa hrvatske reprezentacije. Ili, možemo reći i to, do titule najboljega golmana u cijeloj velikoj i moćnoj Americi!
Snovi su se ovih dana, otprilike u isto vrijeme, ostvarili dvojici ljudi koji će se pronaći u ovom malom uvodu. Kristijan Kahlina i Dominik Kotarski kolege su po poziciji, obojica su golmani, obojica su došla u HNK Goricu oživjeti svoje karijere, dati im novi zamah, da bi se u nekom trenutku, netko ranije a netko kasnije, otisnuli na put prema vrhu. Na kojem se, shvatili ste, upravo nalaze. Kota je bio hrvatska “jedinica” protiv Škotske, a Kale je najbolji golman MLS-a. A ovo su njihove priče…
Rijeka: Susret između HNK Rijeka i HNK Gorica u 1. kolu HT Prve lige 28.07.2018., stadion HNK Rijeka, Rijeka – Hrvatski Telekom Prva liga, 01. kolo, HNK Rijeka – HNK Gorica. Kristijan Kahlina.
Photo: Goran Kovacic/PIXSELL
Kad je Kristijan Kahlina tog ranog rujna 2016. došao u Goricu, zatekao je klub iz vrha druge lige. Sezonu ranije Gorica je završila na četvrtome mjestu, pod vodstvom Damira Milinovića, i planirao se napad na prvu ligu. Takvo nešto savršeno je odgovaralo 24-godišnjem golmanu koji dotad nije uspio pronaći svoj put nakon odlaska iz Dinamove akademije. Prošao je kroz Vinogradar i Lučko, sezonu ranije proveo u slovenskom Koperu, i znao je da je u ključnom trenutku karijere. Denuncirao je Tonija Šuškovića, koji je do tad držao “jedinicu”, i krenuo prema ostvarenju snova.
Manje od dvije godine poslije, sad s Ivanom Prelecom na čelu, slavio je ulazak u prvu ligu, koju je toliko želio.
– Nikad nikoga nisam imao iza sebe, sve sam zaradio sam, i pitanje je bih li ikad dobio priliku u prvoj ligi da se sam u nju nisam uveo – znao je reći Kale u brojnim razgovorima u doba kad je bio vođa goričke svlačionice, ali i golman koji je radio ozbiljnu razliku.
Nevjerojatan profesionalac, čovjek za kojeg su suigrači govori “to ti je Robocap, čovjek se ne može ni ozlijediti, samo pritegne šaraf i evo ga na treningu”, tip koji je golmanske treninge odrađivao čak i sa slomljenim prstom, s langetom… I istinska legenda našega kluba, kapetan za primjer, što je prepoznao i Valdas Dambaruskas. Kad je ponajbolji trener kojeg je Gorica ikad imala odlazio u bugarski Ludogorec, sa sobom je poveo i svoga kapetana iz Gorice.
– Zadovoljan sam tim razdobljem. Skupio sam 36 nastupa te sezone, branio sam i u kvalifikacijama za Ligu prvaka, ali u međuvremenu je Valdas otišao, u klub su doveli novoga golmana, i ja sam shvatio da je vrijeme za odlazak – pričao je Kahlina o toj epizodi.
Sljedeći korak na njegovu putu ponudio je let preko oceana, Kale je rado prihvatio poziv iz Charlotte FC i otišao u MLS, ligu u kojoj danas igraju i tipovi kao što su Leo Messi, Sergio Busquets… I u kojoj brane tipovi kao što je, recimo, Hugo Lloris, dugi niz godina golman moćne francuske reprezentacije. U takvoj je ligi, u toj konkurenciji, Kahlina proglašen najboljim golmanom godine.
– Hvala svim mojim suigračima na velikoj potpori. Ova nagrada je ujedno i velika odgovornost jer moram pokazati da ona nije došla kao plod sreće. Nadam se da ću nastaviti i u budućnosti s kvalitetnim predstavama braniti boje Charlotte FC-a – rekao je Kale nakon što je doznao da je ovogodišnji laureat u ovom izboru.
Miljenik je navijača svoga kluba, koji nekoliko puta do posljednjeg mjesta napune stadion kapaciteta 75.000 mjesta, sa suprugom Nikolinom podiže kćerkicu i sa 32 godine – uživa.
A usput se često sjeti kluba i grada u kojem je zablistao. U kontaktu je s bivšim suigračima, znao ih je i hrabriti u teškim trenucima, a nedavno je poslao i opremu za golmanske treninge, kao prijateljski poklon.
– Goricu nikad neću zaboraviti. Gorica mi je promijenila karijeru, ona je za mene nešto posebno. Igrao sam u puno klubova, i prije i poslije Gorice, ali ovdje sam bio najduže, povezao se sa sredinom, stekao jako puno prijatelja i naravno da me vežu posebne emocije. Pratim i dalje sve što se događa, gledam svaku utakmicu Gorice, navijam, iskreno se veselim svakoj pobjedi. Odlazio sam i iz drugih klubova, ali ni sa jednim nisam imao vezu kao s Goricom – kaže Kale.
Dominik Kotarski uspio se izboriti za transfer iz Gorice kroz samo 28 nastupa… Foto: Goran Stanzl/PIXSELL
Dominik Kotarski, s druge strane, neće emitirati takve emocije. Dečko iz Bedekovčine tako se nekako postavio od prvog dana svog dolaska u Goricu. On je došao odraditi posao, profesionalno i kvalitetno, a to je i učinio. Bez puno priče, bez filozofije, brzo i lako.
I oduvijek je bio takav. Talentiran, posvećen radu, maksimalno ozbiljan, nogometaš koji ne spada pod uhodane stereotipe. Rano se oženio, kao da je općenito nešto ranije odrastao, a s takvim karakteristikama nije posrnuo ni kad je bilo teško. Bio je još tinejdžer kad je odlučio napustiti Dinamo i prihvatiti poziv iz nizozemskog velikana Ajaxa. Nije bilo lako izboriti se za priliku, koliko god je bio strpljiv, pa je odabrao drugi put.
I stigao na posudbu u Goricu. Predsjednik Črnko je prepoznao šansu, ugradio je u ugovor o posudbi opciju otkupa za milijun eura, što se u startu činilo vrlo ambicioznim. A onda se, kad je stigla ponuda od dva milijuna eura, pokazalo jako pametnim! Bio je 28 puta na golu Gorice, ostavio iza sebe neke jako pamtljive partije i vrlo brzo postao zanimljiv tržištu. Najuporniji i najkonkretniji je bio grčki PAOK, uz zaradu od čistih milijun eura za klub…
U Grčkoj brani sjajno, toliko dobro da je i izbornik Dalić odlučio dati mu šansu u situaciji kad je Livaković odrađivao suspenziju zbog crvenoga kartona. Posao je i ovoga puta odradio, pogađate, profesionalno i kvalitetno, pokazavši da može ozbiljno konkurirati i za “jedinicu” reprezentacije. E, tako to izgleda kad ostvariš snove.
Kale i Kota moraju biti i pokazatelj kako svoj posao radi dugogodišnji trener golmana u HNK Gorici Siniša Klafurić, legenda turopoljskog nogometa, a sasvim sigurno mogu biti primjeri za Ivana Banića, Karla Žigera i svakog sljedećega golmana koji dođe u Goricu, klub koji ih voli lansirati u visine…
Moja županija
‘Sretni smo što imamo tradiciju sporta u gradu. A i Kosteliće smo prisvojili…’
Igor Mužina je dopredsjednik županijske sportske zajednice, predsjednik županijskog košarkaškog saveza i trećeligaša KK Ivanića, a ujedno je i tajnik sportske zajednice u Ivanić Gradu. Gostovao je u novom izdanju serijala “Sport Zagrebačke županije”…
Iz kvantitativnih razloga, u strahu da nešto ne bismo propustili, na početku novog izdanja serijala “Sport Zagrebačke županije” prepustili smo Igoru Mužini da sam nabroji svoje funkcije.
– Glavni tajnik sportske zajednice grada Ivanić Grada, predsjednik Košarkaškog saveza Zagrebačke županije, ujedno i predsjednik KK Ivanića, te dopredsjednik Zajednice sportskih udruga i saveza Zagrebačke županije – predstavio se sportu posvećeni Mužina, nastavljajući s predstavljanjem svoga Ivanić Grada.
– Ivanić je ugodno mjesto za život, a grad i gradska sportska priča razvijaju se zajedno. Blizu smo Zagrebu, a nudimo ležeran život pun sadržaja, pogotovo u sportskom smislu. Grad ulaže jako puno u sportsku infrastrukturu, počevši od našeg čuvenog Sportskog parka Zelenjak, koji iz godine u godinu raste u smislu ponude našim građanima. Obuhvaća nogometni stadion, teren s umjetnom travom, teniske terene, restorane i kafiće, dječji park… Imamo i dio koji zovemo Amfiteatrum, nastao na propalom pokušaju građenja bazena. Tu su tijekom ljeta kazališne predstave, stand up komedija, kino na otvorenom, koncerti… Puno toga se događa u Zelenjaku, uz koji prolazi i šetnica uz rijeku Lonju, tako da je to baš jedan ambijent koji svi koji dođu sa strane ističu kao ogromnu zelenu oazu usred grada – ističe Mužina.
U gradu s nešto više od 13.000 stanovnika imaju 17 klubova iz 17 sportova, vrijedi nepisano načelo “jedan sport, jedan klub”. I svi ti sportaši rade u jako dobrim uvjetima, jer infrastruktura postoji, a o raspolaganju njome odlučuju sami.
– Imamo specifičan način upravljanja sportskim objektima. Sportska zajednica, osim što se bavi sportom i sportskim klubovima, bavi se i upravljanjem objektima. Uz park Zelenjak imamo i veliku školsku dvoranu, koja je do 15 sati na raspolaganju školi, a nakon toga klubovima. Uz to, imamo manju dvoranu u školi na Posavskim Bregima, otvara se dvorana i u OŠ Graberje Ivanečko, a u nekom sljedećem periodu u planu je u Zelenjaku staviti balon na teren rukometnih dimenzija, da dobijemo još prostora u zimskim mjesecima. Tu ćemo dobiti puno više prostora za treninge rukometnih klubova, jer kod nas je rukomet jako popularan i jedna dvorana rukometnih dimenzija je premalo. Ostali sportovi imaju već sad dobre uvjete – zadovoljno konstatira Mužina.
Najbolja sportašica Ivanić Grada prošle godine dolazi iz streljaštva, najbolji sportaš iz kickboxinga, a to puno govori i o najvećim uspjesima sporta u Ivaniću.
– Imamo sreću što imamo tradiciju sporta. Tu su i obiteljske linije, od djedova i očeva sve do djece, na to se ponosimo i pokušavamo održati masovnost. Imamo konstantnu brojku sportaša, oko tisuću, od čega je 90 posto djece. Voljeli bismo da je ta brojka veća, ali u tom smislu imamo konstantu i očito na to ne možemo previše utjecati – svjestan je Mužina.
Šira sportska javnost na prvu će povezivat sport u Ivanić Gradu s onom famoznom pobjedom Naftaša protiv Dinama s Eduardom i ekipom, ali poveznica je snažna i s rukometom.
– U povijesnim knjigama stoji da se u našem gradu prvo počeo igrati nogomet, 1919. osnovan je prvi nogometni klub, a već dvadesetih godina igrao se i rukomet, u to doba na dimenzijama nogometnog terena. Prve su krenule cure, tako da smo već obilježili stotinu godina rukometa u gradu. Iako, prvi klubovi osnovani su tek pedesetih godina – kaže pa nastavlja nabrajati lokalne junake.
– Biciklist Stjepan Grgac je u doba prije drugog svjetskog rata osvajao etape na Tour de Franceu, a njemu u čast imamo i biciklistički memorijal Stjepana Grgca već više od 50 godina. Tradiciju ima i streljaštvo, imali smo u doba Jugoslavije i prvake države, što je bila velika stvar, a i sad imamo strijelce koji osvajaju državna prvenstva, koji su jako konkurentni i na međunarodnoj sceni.
Snažnu poveznicu s vrhunskim sportom Ivanić Grad ima i kroz jednu obitelji…
– Mi u Ivaniću svojatamo Kosteliće! Ante je sedamdesetih godina bio trener ženske ekipe, koja je povijesno imala veće uspjehe nego muški klub, a tu je i upoznao suprugu Maricu. Uostalom, Ivica živi u Ivaniću, djeca mu kod nas idu u školu… Zasad su u karateu, ali s obzirom na roditelje i djeda, ne sumnjam da će oni naći svoj sportski put – kaže Mužina.
Nastave li sa sportom u Ivaniću, imat će ponudu iz koje mogu birati
– Konstantne rezultate imamo i u kickboxingu, i na državnim i međunarodnim natjecanjima, u karateu također, a posebno smo ponosni i na to što u mlađim kategorijama često osvajamo državna prvenstva. Pogotovo u ženskom rukometu, budući da smo nedavno imali dvije ekipe koje su postale prvaci Hrvatske, što je čudo za jednu malu sredinu poput Ivanića – zaključio je Igor Mužina.
S košarkašima Ivanića planira povratak u drugu ligu, a usput se neumorno bavi gradskim i županijskim sportom…
Sljedećeg vikenda (23./24.11.2024.) utakmicama 15. kola završava jesenska polusezona u Jedinstvenoj 1.županijskoj nogometnoj ligi. Jesenski prvak je Buna, neovisno o rezultatima zadnjeg kola, jer ima prednost od 4 boda ispred Lonje i pet više od trećeplasiranog Rakovca.
Velika Gorica, 21.11.2024. Jedinstvena 1.ŽNL 2024./2025., 15. kolo. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Dinamo Hidrel je zahvaljujući odličnim rezultatima (od 8. do 14. kola) stigao na visoku 5. poziciju, zajedno s novim trenerom Stivenom Žitnikom. Posavec je u gornjem dijelu ljestvice s 23 boda na 7. mjestu, a Mladost Obrezina je s najmlađom momčadu u ligi na sigurnom 10. mjestu s 18 bodova. Dojam je da Turopolje bolje igra nego što to pokazuje plasman na 12. mjestu.
Velika Gorica, 21.11.2024. Jedinstvena 1.ŽNL 2024./2025., 15. kolo. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Vatrogasac je na 15. mjestu s jednom pobjedom i jednim remijem, a Kupa ima samo jedan bod na zadnjem mjestu.
Galerija fotografija
Jedinstvena 1.ŽNL 2024./2025.
Rezultati 14. kola (16./17.11.2024.): Jamnica – Buna (Mala Buna) 1:3, Dinamo Hidrel (Novo Čiče) – Vatrogasac (Kobilić) 2:0, Posavec (Orle) – Turopolje (Turopolje) 0:0, Mladost Obrezina – Milka Trnina (Vezišće) 2:0, Pribić (Pribić) – Kupa 3:0, Rakovec (Rakovec) – Graničar Tučenik 1:1, Lonja – Pušća 1:1, Ban Jelačić (Banovo) – Dinamo Jakovlje 0:3.
Redoslijed: 1. Buna 34 (14 11 1 2 25:9), 2. Lonja 30, 3. Rakovec 29, 4. Pušća 25, 5. Dinamo Hidrel 24 (14 7 3 4 28:22), 6. Dinamo Jakovlje 24, 7. Posavec 23 (14 7 2 5 26:17), 8. Pribić 22, 9. Graničar Tučenik 19, 10. Mladost Obrezina18 (14 5 3 6 26:20), 11. Jamnica 18, 12. Turopolje 16 (14 4 5 5 16:20), 13. Ban Jelačić (B) 14, 14. Milka Trnina 12, 15. Vatrogasac 4 (14 1 1 12 12:39), 16. Kupa 1 (14 0 1 13 9:39).
Novo igralište u Lazini Čičkoj otvoreno je jučer (srijeda, 20.11.2024.) malonogometnim susretom između Reprezentacije Grada i Malonogometnog kluba Lazina. Lokacija je ostala ista, sada je umjesto trave asfalt, ovo igralište je trajnije i lakše ga je održavati.
Lazina Čička, 20.11.2024. Otvoreno novo igralite. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Lazina Čička, 20.11.2024. Otvoreno novo igralite. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Lazina Čička, 20.11.2024. Otvoreno novo igralite. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Igralište maksimalnih dimenzija je jučerašnjim susretom i službeno stavljeno u funkciju, a svoje nogometno umijeće demonstrirao je i gradonačelnik Krešimir Ačkar sa svojim suradnicima. Predviđeno je da će se o novom sportskom objektu ponajviše skrbiti MNK Lazina.
Lazina Čička, 20.11.2024. Otvoreno novo igralite. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Lazina Čička, 20.11.2024. Otvoreno novo igralite. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Lazina Čička, 20.11.2024. Otvoreno novo igralite. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Podsjećamo, MNK Lazina je ove godine u MNL Turopolja i Posavine 2024. svoje domaćinstvo odradila na igralištu NK Dinamo Hidrel u Novom Čiču.
Galerija fotografija
-
HOTNEWSprije 3 danaFOTO Prometna nesreća kod Leggiera, naoružajte se strpljenjem
-
Vijestiprije 5 danaTuropoljski tjedan ‘Večere za 5’ otvara radnica u ugostiteljstvu Branka: „Volim kuhati, ali nemam za koga“
-
HOTNEWSprije 5 danaMještani Gradića pozivaju se na oprez! Provaljeno u garaže i obiteljske kuće
-
HOTNEWSprije 4 danaGoričanka Branka osvojila je 37 bodova: Ivan predjelo nije mogao probati zbog alergije
