Iako rođena u Zagrebu spletom okolnosti doselila je u Veliku Goricu koja ju je osvojila na prvu. Ona je Mirna Savić i magistra je kiparstva. I ne, nije to ona Mirna na koju mnogi pomisle kad se izgovori ovo ime. Mlada je ovo umjetnica koja je već od malih nogu odredila svoj životni poziv.

– Još u vrtiću sam radila s plastelinom, roditelji su prepoznali tu umjetničku crtu, pa su me upisali u likovne radionice gdje sam se zadržala i kroz osnovnu školu – prisjeća se Savić.

Ali nije Mirna samo umjetnička duša, otkrila nam je kako joj je sport bio jako važan, trenirala je judo 19 godina. I nije joj nije bilo nimalo lako, škola, trening, radionica i tako u krug. Dok su njeni vršnjaci imali viška slobodnog vremena za druženje i izlaske kod nje je to bila gotovo nemoguća misija.

– Kad sam krenula na fakultet morala sam odabrati, umjetnost ili sport. I evo, vidi se što sam odabrala.

Judo je trenirala u Zagrebu, jedno vrijeme i u goričkom Pinkyu, bila je državna prvakinja i hrvatska reprezentativka, a na jednim pripremama je slomila nogu, i iako je nastavila trenirati nije to dugo potrajalo. Kako kaže, uvijek su se dečki zafrkavali da se njoj ne smiju zamjeriti jer bi ih mogla istući.

Što se sporta tiče danas ima osjećaj kao da je to bilo u nekom prošlom životu, sad ga više ni ne prati. To joj je dalo disiciplinu i borbeni duh, da ne odustaje, kad boli i peče, radi i dalje. Kako ističe, sport joj je puno dao, i puno joj je uzeo.

Rado se prisjeća svog srednjoškolskog obrazovanja i kaže da joj je to bolje iskustvo od same Akademije bez obzira što se na njoj pronašla, ali količina znanja, atmosfera i profesori u školi Primjenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu su nešto o čemu govori s posebnim sjajem u očima.

– Rado se sjećam svog “ludog” razreda, na kiparstvu nas je bilo deset, bili smo baš super ekipa, odlično smo poznavali jedni druge, znali kako dišemo, bilo je baš veselo.

Tata joj je bio velika podrška, kad bi mu rekla da joj treba gline za rad, on bi joj drugi dan dovezao ako treba kamion gline, materijala joj nikad nije nedostajalo. Kutak za kreativni nered bila je njena soba, srećom, smještena u potkrovlju, pa u nju nitko nije išao.

– Mogu reći da mi je umjetnost obiteljska crta. Mama ima odličan osjećaj za estetiku, samo ona svoj talent nikad nije razvijala, dok je tata građevinar koji je napravio vrhunske stvari. Dan danas se sjećam kako je iz ničega izgradio kuću u Istri, a sam je osmislio i napravio kuću u Zagrebu.

Da bi upisala Akademiju trebala je proći prijemni koji je trajao četiri dana. Nije bilo jednostavno, bio joj je to težak životni period, ali uspjela je.

– Akademija mi je donijela iskustva s novim materijalima, puno prijatelja i kolega s kojima i danas radim, dečka sam tamo upoznala. Otvorila mi je oči kako stvari uistinu funkcioniraju – priča Mirna.

Može li se od umjetnosti živjeti?

– Ja dobro živim. Kad sam diplomirala, gledala sam, imam diplomu, a ne znam što bih s njom. Prvo sam konobarila u Dobrom danu, ali to mi se uopće nije svidjelo, nisam ja za to, uvijek su me zezali da se ne znam ni nasmijati, a ja sam potpuno drugačija. U jednom trenutku rekla sam dosta, idem glavom kroz zid. Malo sam istraživala, svi su mi pričali o obrtu, pa sam odlučila probati. Prijavila sam se na Zavod za zapošljavanje, dobila sam poticaje za samozapošljavanje. U cijeloj priči bila bih sretna da imam nekog tko će mi voditi knjige, baviti se marketingom. Ja sam tip osobe za radionu, prašnjava, uprljana i kreativna – kaže Savić.

Godinu dana je kako je krenula u avanturu obrtništva, iza nje je već velik broj projekata, a jedan koji su mnogi sigurno primjetili je skulptura Moguta koji se nalazio ispred Doma kulture Galženica. Postavljen je na dan premijere predstave “Uzbuna u plastičnom carstvu” kojoj je Mirna ujedno bila i scenograf. No, to nije jedina predstava za koju je radila scenografiju, jer je i “Sarina nit”, predstava Scene Gorica, također što se toga tiče njeno djelo.

– Bilo je fora ući u kazalište, biti dio te ekipe, vidjeti kako to funkcionira. Mi smo na akademiji imali izborni predmet scenografija, ali više mi je pomogao moj kiparski smjer jer mi ne samo da smislimo scenografiju, nacratmo je na papiru, nego mi sve možemo izvesti u kojem god materijalu treba.

Moguta, koji je bio ideja još jedne naše umjetnice Ane Katulić, radila je danima do kasno u noć.

– S ljudima iz Grada sjeli smo za stol i donijeli odluku kako bi on trebao izgledati. Kako je Mogut bio čuvar šume, bilo je važno da izgleda kao starac, i da ima koš koji se može vaditi (iako to na kraju nitko nije praznio). Kad sam ga počela raditi uopće nisam imala ideju kako će ispasti, znala sam kako će konstrukcija izgledati, ali nije to lijepi samo smeće na smeće. No, tu su tek krenuli problemi, nisam imala materijala za izradu! Nisam mogla nabaviti smeće, koje sam na kraju ipak uspjela dobiti s reciklažnog dvorišta – priznaje umjetnica.

 

Društvene mreže i osobna poznanstva puno su joj pomogla da ima posla preko glave, jako puno radi po preporukama. Kako kaže od svakog posla je došao barem još jedan.

Ova mlada umjetnica nema što ne radi, tu su slike na platnu, portreti u olovci, bilo kakva tehnika oslikavanja, crtanja, bilo na zidu, platnu, papiru. Radi skulpture u kamenu, glini, što zamisli to napravi. Svoja umjetnička djela uglavnom stvara u jednoj klesarskoj radioni u Dragonošcu. Kupila je lončarsko kolo, i stalno nešto stvara, a uz to je kupila kameru kojom snima proces rada jer ljudi vole vidjeti što se događa od početka do kraja da nastane neka skulptura.

Od svih materijala najviše voli glinu, kako kaže ima faze sušenja, one su joj zanimljive, uvijek se može reciklirati i ponovno iskoristiti.

U radioni je po cijele dane, u šali kaže, dok ne padne u nesvijest.

– Radim dosta za svoj gušt, lončarsko kolo mi je saveznik, radim tegle, usavršavam se. Uz to radim na stripu, jer volim crtati. Nekad sam radila i nakit, ukrašavala kutije. Meni nikad nije dosadno i stvarno ne razumijem ljude koji se žale da im je dosadno, oni sigurno bježe od nekog konkretnog rada – smatra Mirna.

Ako ste mislili da je Mirninim talentima tu kraj, u teškoj ste zabludi. Voli i pjevati, te ide na sate pjevanja kod Ane Lovrenčić kojom je oduševljena, i od koje je puno naučila.

– Uvijek sam samu sebe suzbijala, sve je stajalo u grlu. Sad to više nije tako. Pomoglo mi je to i prilikom razgovora, ne samo kod pjevanja. Već sam imala jedan nastup, bila sam Anin počasni gost. Bilo mi je neugodno, prala me trema na najjače – priznaje ova svestrana umjetnica.

Iza sebe ima i izložbu u Pučkom otvorenom učilištu Velika Gorica, surađivala je s našim poznatim trenerom Tomislavom Odžićem za čiju je slikovnicu “Lukasova plesna pustolovina” napravila ilustracije…

A kakvi su planovi za budućnost…

– Želim zaraditi dovoljno novaca da si mogu kupiti kuću u Turopolju. Ne želim da su mi kuća i radiona blizu, jer ću onda stalno raditi, ljudi nemaju distance, i onda tu nema odmora. Puno sam produktivnija kad moram otići na posao, a kad sam doma, komotnija sam i uvijek mislim da imam vremena. Želim puno zelenila, da je šuma blizu…priroda me hrani – kaže.

I za kraj nemoguće je izbjeći pitanje uspoređuju li ju s imenjakinjom Mirnom Savić?

– Sjele smo mi na kavu, imamo dosta sličnosti. Ljudi mi pišu u inbox, pitaju me za Massima, može li on negdje doći, za intervjue…Mirna je ugodno društvo, duhovita je, ali nije lako probijati se kad imaš tako poznatog oca. Baš mi je drago da smo se upoznale, a usporedbe, ne znaju ljudi, pa pišu i jednoj i drugoj, pa koja odgovori – zaključuje Savić.