Povežite se s nama

Kultura

Njezine radove zasigurno ste već vidjeli, a sada je vrijeme da upoznate i autoricu Mirnu Savić

Mlada gorička umjetnica ima mnogobrojne talente, a kako bi iz svih njih nastala genijalna umjetnička djela, ona radi ‘dok ne padne u nesvijest’

Objavljeno

na

Iako rođena u Zagrebu spletom okolnosti doselila je u Veliku Goricu koja ju je osvojila na prvu. Ona je Mirna Savić i magistra je kiparstva. I ne, nije to ona Mirna na koju mnogi pomisle kad se izgovori ovo ime. Mlada je ovo umjetnica koja je već od malih nogu odredila svoj životni poziv.

– Još u vrtiću sam radila s plastelinom, roditelji su prepoznali tu umjetničku crtu, pa su me upisali u likovne radionice gdje sam se zadržala i kroz osnovnu školu – prisjeća se Savić.

Ali nije Mirna samo umjetnička duša, otkrila nam je kako joj je sport bio jako važan, trenirala je judo 19 godina. I nije joj nije bilo nimalo lako, škola, trening, radionica i tako u krug. Dok su njeni vršnjaci imali viška slobodnog vremena za druženje i izlaske kod nje je to bila gotovo nemoguća misija.

– Kad sam krenula na fakultet morala sam odabrati, umjetnost ili sport. I evo, vidi se što sam odabrala.

Judo je trenirala u Zagrebu, jedno vrijeme i u goričkom Pinkyu, bila je državna prvakinja i hrvatska reprezentativka, a na jednim pripremama je slomila nogu, i iako je nastavila trenirati nije to dugo potrajalo. Kako kaže, uvijek su se dečki zafrkavali da se njoj ne smiju zamjeriti jer bi ih mogla istući.

Što se sporta tiče danas ima osjećaj kao da je to bilo u nekom prošlom životu, sad ga više ni ne prati. To joj je dalo disiciplinu i borbeni duh, da ne odustaje, kad boli i peče, radi i dalje. Kako ističe, sport joj je puno dao, i puno joj je uzeo.

Rado se prisjeća svog srednjoškolskog obrazovanja i kaže da joj je to bolje iskustvo od same Akademije bez obzira što se na njoj pronašla, ali količina znanja, atmosfera i profesori u školi Primjenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu su nešto o čemu govori s posebnim sjajem u očima.

– Rado se sjećam svog “ludog” razreda, na kiparstvu nas je bilo deset, bili smo baš super ekipa, odlično smo poznavali jedni druge, znali kako dišemo, bilo je baš veselo.

Tata joj je bio velika podrška, kad bi mu rekla da joj treba gline za rad, on bi joj drugi dan dovezao ako treba kamion gline, materijala joj nikad nije nedostajalo. Kutak za kreativni nered bila je njena soba, srećom, smještena u potkrovlju, pa u nju nitko nije išao.

– Mogu reći da mi je umjetnost obiteljska crta. Mama ima odličan osjećaj za estetiku, samo ona svoj talent nikad nije razvijala, dok je tata građevinar koji je napravio vrhunske stvari. Dan danas se sjećam kako je iz ničega izgradio kuću u Istri, a sam je osmislio i napravio kuću u Zagrebu.

Da bi upisala Akademiju trebala je proći prijemni koji je trajao četiri dana. Nije bilo jednostavno, bio joj je to težak životni period, ali uspjela je.

– Akademija mi je donijela iskustva s novim materijalima, puno prijatelja i kolega s kojima i danas radim, dečka sam tamo upoznala. Otvorila mi je oči kako stvari uistinu funkcioniraju – priča Mirna.

Može li se od umjetnosti živjeti?

– Ja dobro živim. Kad sam diplomirala, gledala sam, imam diplomu, a ne znam što bih s njom. Prvo sam konobarila u Dobrom danu, ali to mi se uopće nije svidjelo, nisam ja za to, uvijek su me zezali da se ne znam ni nasmijati, a ja sam potpuno drugačija. U jednom trenutku rekla sam dosta, idem glavom kroz zid. Malo sam istraživala, svi su mi pričali o obrtu, pa sam odlučila probati. Prijavila sam se na Zavod za zapošljavanje, dobila sam poticaje za samozapošljavanje. U cijeloj priči bila bih sretna da imam nekog tko će mi voditi knjige, baviti se marketingom. Ja sam tip osobe za radionu, prašnjava, uprljana i kreativna – kaže Savić.

Godinu dana je kako je krenula u avanturu obrtništva, iza nje je već velik broj projekata, a jedan koji su mnogi sigurno primjetili je skulptura Moguta koji se nalazio ispred Doma kulture Galženica. Postavljen je na dan premijere predstave “Uzbuna u plastičnom carstvu” kojoj je Mirna ujedno bila i scenograf. No, to nije jedina predstava za koju je radila scenografiju, jer je i “Sarina nit”, predstava Scene Gorica, također što se toga tiče njeno djelo.

– Bilo je fora ući u kazalište, biti dio te ekipe, vidjeti kako to funkcionira. Mi smo na akademiji imali izborni predmet scenografija, ali više mi je pomogao moj kiparski smjer jer mi ne samo da smislimo scenografiju, nacratmo je na papiru, nego mi sve možemo izvesti u kojem god materijalu treba.

Moguta, koji je bio ideja još jedne naše umjetnice Ane Katulić, radila je danima do kasno u noć.

– S ljudima iz Grada sjeli smo za stol i donijeli odluku kako bi on trebao izgledati. Kako je Mogut bio čuvar šume, bilo je važno da izgleda kao starac, i da ima koš koji se može vaditi (iako to na kraju nitko nije praznio). Kad sam ga počela raditi uopće nisam imala ideju kako će ispasti, znala sam kako će konstrukcija izgledati, ali nije to lijepi samo smeće na smeće. No, tu su tek krenuli problemi, nisam imala materijala za izradu! Nisam mogla nabaviti smeće, koje sam na kraju ipak uspjela dobiti s reciklažnog dvorišta – priznaje umjetnica.

 

Društvene mreže i osobna poznanstva puno su joj pomogla da ima posla preko glave, jako puno radi po preporukama. Kako kaže od svakog posla je došao barem još jedan.

Ova mlada umjetnica nema što ne radi, tu su slike na platnu, portreti u olovci, bilo kakva tehnika oslikavanja, crtanja, bilo na zidu, platnu, papiru. Radi skulpture u kamenu, glini, što zamisli to napravi. Svoja umjetnička djela uglavnom stvara u jednoj klesarskoj radioni u Dragonošcu. Kupila je lončarsko kolo, i stalno nešto stvara, a uz to je kupila kameru kojom snima proces rada jer ljudi vole vidjeti što se događa od početka do kraja da nastane neka skulptura.

Od svih materijala najviše voli glinu, kako kaže ima faze sušenja, one su joj zanimljive, uvijek se može reciklirati i ponovno iskoristiti.

U radioni je po cijele dane, u šali kaže, dok ne padne u nesvijest.

– Radim dosta za svoj gušt, lončarsko kolo mi je saveznik, radim tegle, usavršavam se. Uz to radim na stripu, jer volim crtati. Nekad sam radila i nakit, ukrašavala kutije. Meni nikad nije dosadno i stvarno ne razumijem ljude koji se žale da im je dosadno, oni sigurno bježe od nekog konkretnog rada – smatra Mirna.

Ako ste mislili da je Mirninim talentima tu kraj, u teškoj ste zabludi. Voli i pjevati, te ide na sate pjevanja kod Ane Lovrenčić kojom je oduševljena, i od koje je puno naučila.

– Uvijek sam samu sebe suzbijala, sve je stajalo u grlu. Sad to više nije tako. Pomoglo mi je to i prilikom razgovora, ne samo kod pjevanja. Već sam imala jedan nastup, bila sam Anin počasni gost. Bilo mi je neugodno, prala me trema na najjače – priznaje ova svestrana umjetnica.

Iza sebe ima i izložbu u Pučkom otvorenom učilištu Velika Gorica, surađivala je s našim poznatim trenerom Tomislavom Odžićem za čiju je slikovnicu “Lukasova plesna pustolovina” napravila ilustracije…

A kakvi su planovi za budućnost…

– Želim zaraditi dovoljno novaca da si mogu kupiti kuću u Turopolju. Ne želim da su mi kuća i radiona blizu, jer ću onda stalno raditi, ljudi nemaju distance, i onda tu nema odmora. Puno sam produktivnija kad moram otići na posao, a kad sam doma, komotnija sam i uvijek mislim da imam vremena. Želim puno zelenila, da je šuma blizu…priroda me hrani – kaže.

I za kraj nemoguće je izbjeći pitanje uspoređuju li ju s imenjakinjom Mirnom Savić?

– Sjele smo mi na kavu, imamo dosta sličnosti. Ljudi mi pišu u inbox, pitaju me za Massima, može li on negdje doći, za intervjue…Mirna je ugodno društvo, duhovita je, ali nije lako probijati se kad imaš tako poznatog oca. Baš mi je drago da smo se upoznale, a usporedbe, ne znaju ljudi, pa pišu i jednoj i drugoj, pa koja odgovori – zaključuje Savić.

Kultura

326. Matičin četvrtak – saznajte tko je osvojio “Turopoljsku poculicu”

Nagradit će se najbolje kratke priče na standardnom i kajkavskom narječju.

Objavljeno

na

Objavio/la

Ogranak Matice hrvatske organizira 326. Matičin četvrtak, 19. veljače, na kojem će dodijeliti nagrade najboljim autorima 17. književnog natječaja “Turopoljska poculica”. Program počinje u 17 sati na adresi Šetalište Franje Lučića 15, a moguće ga je pratiti i online.

Na natječaj za 2025. godinu pristigla su 42 rada, a stručni žiri odabrao je najbolje priče u dvije kategorije te još po dva rada u užem izboru.

U kategoriji standardnog jezika pobijedila je Jelena Stanojčić iz Zagreba s pričom “Majka”, dok su u užem izboru Ljiljana Haidar Diab i Mirko Devčić. Na kajkavskom narječju najbolji je Mario Surjak iz Ivanca s pričom “Homo sapijensi opali z Marsa”, a među finalistima su Darko Raškaj i Štefica Dianežević.

Kao i uvijek, ulaz je slobodan.

Nastavite čitati

Kultura

Rekordan interes za natječaj u pisanju poezije – stigle prijave iz Hrvatske i inozemstva

Prijavili se autori svih generacija.

Objavljeno

na

Objavio/la

Na treće izdanje natječaja u pisanju poezije koji organizira Gradska knjižnica Velika Gorica pristigla su ukupno 102 rada iz Hrvatske i inozemstva, čime je zabilježen najveći odaziv otkako se natječaj provodi. Nakon zatvaranja prijava, pjesme su predane stručnom žiriju koji će odabrati najbolje radove, a pobjednici će biti proglašeni 19. ožujka na završnoj večeri u knjižnici.

Prijave su stigle iz različitih dijelova Hrvatske, ali i iz Slovenije i Irske. Autori dolaze iz svih generacija, od 19-godišnjaka do pjesnika starijih od 70 godina, a gotovo 90 % prijava poslale su autorice.

O pristiglim radovima sada odlučuje tročlani žiri u sastavu Marija Cvetnić Hubak, Ana Matak i Zdenka Mlinar.

Završna večer natječaja održat će se 19. ožujka, u 18 sati u knjižnici. Program počinje književnim susretom s pjesnikinjom Dunja Bahtijarević, nakon čega slijedi proglašenje pobjednika i čitanje odabranih pjesama.

Nastavite čitati

Kultura

U nedjelju gradska smotra folklora – na pozornici 13 kulturno-umjetničkih društava

Objavljeno

na

Objavio/la

U nedjelju, 15. ožujka, u dvorani Gorica održat će se gradska smotra folklora. Program počinje u 17 sati, a publiku očekuje večer posvećena tradiciji, plesu i narodnim nošnjama.

Smotru organizira Zajednica kulturno-umjetničkih udruga Grada. Na pozornici će se predstaviti čak 13 folklornih društava, a to su KUD Ščitarjevo, KUD Dučec iz Mraclina, KUD Mičevec, KUD Stari grad iz Lukavca, KUD Nova zora, KUD Velika Mlaka, FA Šiljakovina, KUD Gradići, KUD Veleševec, KUD Čiče, KUD Kravarsko, OSS Buševec te FA Turopolje.

 

Nastavite čitati

Kultura

Ideja za vikend: “Grad u kojem spavaju anđeli”

“Ako ste kojim slučajem zapostavili svojeg anđela možete doći i pogledati skrovita mjesta muzeja – možda baš vaš anđeo spava u Varaždinu.”

Objavljeno

na

Objavio/la

Foto: Muzej anđela

Nedaleko naše Gorice nalazi se jedan grad koji je u posljednje vrijeme sve zanimljiviji i privlačniji domaćim i stranim gostima. Na svega 80ak kilometara udaljenosti nalazi se Grad Varaždin. Smješten tik uz rijeku Dravu i na raskrižju četiriju velikih regija (Štajerske, Zagorja, Međimurja i Podravine), ovaj grad donosi velik broj povijesnih i kulturnih priča i zanimljivosti. Sve su to naravno djela ljudi koji svojim talentima, inicijativama i radom stvaraju priču vrijednu slušanja.

Tako je jedan od njih: gospodin Željko Prstec! Samostalni umjetnik-slikar, koji je na temelju svog slikarskog zaštitnog znaka utemeljio i otvorio prvi postav Muzeja anđela!

Prema riječima gospodina Prsteca, slikanje karakterističnih motiva anđela u baroknom ozračju gotovo tri desetljeća, vratio ga je u rodni grad Varaždin odnosno „Grad u kojem spavaju anđeli“. Taj slogan zaštićen je autorskim pravima, a prepoznat je u javnosti kao dio projekta “Anđelinjaka”. Stoga se Muzej anđela jednostavno „morao“ otvoriti upravo ondje i prikupljati umjetnička djela vezana uz temu anđela.

– Ja se temom anđela bavim već trideset godina i nekako se to povezalo s poviješću grada koja je karakterizirana barokom i predivnim crkvama.

Nastanak muzeja potaknut je i činjenicom, kako kaže Prstec, da su ljudi nekoć umjeli nositi svog anđela na ramenu, beskrajno mu vjerovali i nježno se njime ophodili, a danas to više nije tako.

– Sada su došla vremena kada se „ne stignemo“ posvetiti ni sebi ni djeci i roditeljima, a kamoli svome anđelu. Zato je važno pokušati napisati poruku svome anđelu ili eventualno pozvoniti na zvono u muzeju da probudite svojeg anđela – rekao je Prstec pozivajući sve na posjet muzeju u kojem se stvarno nalazi zvono i knjiga kojom možete „kontaktirati“ svojega anđela.

Potrebno je istaknuti Anđelinjak

To je jedinstven prostor u samom srcu Varaždina koji je uređen kao svojevrsni mali vrt anđela. Riječ je o umjetnički oblikovanom dvorištu koje posjetiteljima pruža priliku da zastanu, fotografiraju se i dožive posebnu atmosferu grada koji, kako kaže Prstec, „čuvaju anđeli“. Upravo je Anđelinjak postao jedno od prepoznatljivih mjesta Varaždina, gdje brojni posjetitelji ostavljaju svoje poruke, želje ili jednostavno zastanu kako bi na trenutak osjetili mir i simboliku koju anđeli predstavljaju.

Koncerti, tribine, predavanja…

Naravno, osim što sadrži jedinstvena i karakteristična umjetnička djela, muzej je prostor u kojem se zbivaju razna druga događanja. Neki od njih su koncerti, tribine, književne večeri, predavanja, razgovori, mjesto susreta i sl.

Uz sam muzej nalazi se i Rajski vrt, još jedan poseban kutak ovog umjetničkog prostora. Riječ je o mirnom dvorištu uređenom u duhu anđeoske simbolike, gdje posjetitelji mogu predahnuti, razgledati skulpture i umjetničke detalje te na trenutak pobjeći od gradske užurbanosti. Rajski vrt dodatno naglašava ideju muzeja kao mjesta susreta umjetnosti, duhovnosti i svakodnevnog života, a mnogi ga posjetitelji doživljavaju kao mali prostor tišine i inspiracije.

Foto: Muzej anđela

9.999 anđela

Posebnu zanimljivost muzeja čini i projekt „9.999 anđela“, koji simbolično okuplja anđele pristigle iz cijelog svijeta. Kako se glas o varaždinskom muzeju širio, tako su na njegovu adresu počeli pristizati darovani anđeli različitih oblika i materijala – iz brojnih europskih zemalja, ali i iz dalekih krajeva poput Japana, Kine, Tajlanda, Singapura ili Amerike. Danas se u muzeju čuva već oko tisuću takvih darovanih anđela, a svaki od njih nosi i svoju priču. Ideja projekta je jednostavna – svatko može darovati anđela i tako postati dio ove zbirke koja simbolično povezuje ljude iz cijelog svijeta kroz zajedničku potrebu za mirom, dobrotom i duhovnim čuvarom.

Tako Muzej anđela daje Varaždinu još jedno nezaobilazno mjesto posjeta za ljubitelje anđela iz cijelog svijeta, ali i atrakciju za svekoliku javnost. Na web stranici muzeja i facebook profilu možete pronaći galeriju umjetnina, previdne umjetničke opise ovog projekta, obavijesti o održanim događajima i onima koji slijede.

Kako kaže Prstec, ako ste kojim slučajem zapostavili svojeg anđela možete doći u Varaždin i pogledati skrovita mjesta Muzeja anđelamožda baš vaš anđeo spava u Varaždinu.

Nastavite čitati

Kultura

Missa Jubilaris na Lučićevim danima

Objavljeno

na

Objavio/la

U sklopu manifestacije Lučićevi dani, 15. ožujka 2026. održat će se koncert posvećen skladatelju, pedagogu i kulturnom djelatniku Franji pl. Lučiću, čije ime nosi i Gradski zbor “Franjo pl. Lučić”. Publika će tom prigodom imati priliku čuti njegovo antologijsko djelo Missa jubilaris.

Izvornu verziju skladbe za mješoviti zbor i puhački orkestar izvest će Komorni zbor Ivan Filipović i Simfonijski puhački orkestar Oružanih snaga Republike Hrvatske. Koncert će voditi dirigent Goran Jerković.

Nastavite čitati

Reporter 457 - 26.02.2026.

Facebook

Izdvojeno