Nikad iskreniji Jeličić: Avioni, padobrani, umjetničko klizanje i utabani putevi…
Nogometaši Gorice u ponedjeljak u 17 sati gostuju u Kranjčevićevoj kod Rudeša, posljednje momčadi lige, ali bilo kakvo opuštanje ili eventualno podcjenjivanje zakonom je zabranjeno! Svjestan je toga i trener Dinko Jeličić, koji je nastupio oštrije no ikad…
Četiri petine 25. kola SuperSport HNL-a ostale su iza nas, puno se toga događalo tijekom vikenda, nacija je gledala prema Poljudu, Rujevici i Opus Areni, ali velikogoričkoj nogometnoj publici ipak je puno važnije ono što slijedi u završnom činu ovoga kola. U ponedjeljak poslijepodne, od 17 sati, na stadionu u Kranjčevićevoj ulici Gorica će istrčati na megdan posljednjeplasiranom Rudešu, u utakmici uoči koje se nekako potiho provlači jedna kratka i sažeta rečenica:
“Neće valjda…”
Rudeš, naime, u dosadašnja 24 kola nikoga nije uspio pobijediti, klub iz kvarta sa zagrebačkog zapada upisao je četiri remija i okruglih 20 poraza, a kako se stalno provlači teza da im “netko mora naletjeti”, naravno da u situaciji u kakvoj Gorica jest postoji misao o tome da bi bilo sjajno izbjeći scenarij po kojem će upravo Gorica biti ta koja će naletjeti.
Nakon pobjede protiv Slaven Belupa u prošlom kolu, kojom je prekinut dug i frustrirajući niz loših rezultata, svijet je izgledao puno ljepše, otvarali su se neki novi vidici i ideje, ali četvrtfinalna utakmica Kupa protiv Dinama na Maksimiru i težak poraz 0-4 vratili su nas na početak. A to je itekako pogodilo trenera Dinka Jeličića, koji je očekivao i nadao se potpuno drukčijem scenariju.
– Ovako ću to probati komparirati… U ovom drugom dijelu prvenstva mi kao da smo se bacili iz aviona. Imamo padobran na leđima, a do nas je kad ćemo taj padobran otvoriti. Čak bih i rekao da smo ga otvorili u toj utakmici protiv Belupa, kojom smo ublažili naš pad, ali on, nažalost, traje i dalje. Dinamo nas je zaista poremetio, ne zato što smo izgubili, nego zbog načina na koji smo izgubili, i sad je opet na nama da odaberemo kojom brzinom ćemo padati, odnosno pronađemo način kako što mirnije doći do stabilnosti koju nudi čvrsto tlo pod nogama. Kad dotakneš zemlju, treba i utabati put prema našim boljim izdanjima, a upravo je Rudeš ta utakmica kojom možemo ući u zonu stabilnosti – vjeruje Jeličić, koji je upravo na gostovanju kod Rudeša i započeo svoju goričku epizodu.
– Tako je kako je, nije lako, nije lako ni igračima, i oni nose ogroman teret. Unatoč tome, reakcija protiv Dinama nije bila dobra i sve moramo napraviti da utakmicu protiv Rudeša odradimo na sasvim drugačiji način. Pri tome, naravno, nije važna kvaliteta protivnika kad ih se komparira, važni smo mi – dodao je Jeličić.
Bilo je u Maksimiru, uz sve loše, i ponekog dobrog elementa, ali nikad iskreniji i otvoreniji trener Gorice odbio je svaku pomisao da se pokuša uloviti za te dobre detalje, kao što su neki dobri napadački izlasci.
– Bilo bi lijepo kad bi se igrala samo faza napada. Da je tako, imali bismo ocjenu za dojam, kao u umjetničkom klizanju. Nažalost, a možda i nasreću, u nogometu nije tako. Onaj tko nije spreman rudariti svih 90 minuta, i to u svakoj utakmici, a pogotovo u četvrtfinalu kupa na Maksimiru, morao bi se zapitati što želi od sebe i svoje karijere, kako se želi prezentirati… – oštar je Jeličić, koji je prvi put na ovaj način “prozvao” svoje igrače, pokušavajući ih i na taj način razbuditi, trgnuti iz letargije koja se prečesto pojavljuje u njihovim nastupima.
– Na kraju krajeva, tu su i navijači, ljudi koji plaćaju ulaznice, koji nam dolaze dati podršku, koji navijaju za nas i kad je teško. Ako ni zbog čega drugoga, zbog njih bi bilo u redu da u svakoj utakmici damo sve što možemo. Može se odigrati i slabija i bolja utakmica, ali način na koji se prezentiramo, energija s kojom uđemo u svaku sljedeću utakmicu, ne bi smjela biti upitna. Nažalost, protiv Dinama sve to nije bilo dobro, što se potvrdilo i kroz rezultat, a mazat si oči s dobrim detaljima nema smisla. Moramo se fokusirati na ono što nije bilo dobro, jer to je i diktiralo rezultat. Na tragu toga se pripremamo za Rudeš – ističe trener našeg prvoligaša.
U skladu sa svim izrečenim, nikome u goričkom taboru ni u primisli nije bilo kakvo opuštanje, uzevši u obzir činjenicu da će s druge strane biti protivnik koji je dosad osvojio samo četiri boda.
– Mora se pristupiti najozbiljnije moguće, nikako drukčije. Mi nismo u poziciji da o bilo kojoj utakmici možemo razmišljati na način da ćemo bilo što lagano dobiti. S druge strane, Rudeš je, unatoč rezultatskom nizu koji je takav kakav je od početka sezone, u usponu forme. Odigrali su jako dobru utakmicu protiv Rijeke, a ima tu i dovoljan broj vrlo kvalitetnih igrača koji će te kazniti ako nisi maksimalan. A opet, reći ću i da je sve u našim, prvom glavama, a onda i nogama – uvjeren je Coach Dinko.
Provuklo se u cijeloj toj priči i pitanje borbe za Europu, kojoj je Gorica bodovno i dalje “živa”, ali takva razmišljanja Jeličiću su u ovom trenutku sfera u koju nema smisla ići. Isto vrijedi i za sve češća pitanja hoće li se Gorica do kraja sezone boriti za Europu ili razvijati svoje mlade igrače…
– Iskreno, uopće me ne zanima tablica, a bit ću i malo grub kad govorimo o toj medijskoj percepciji razvoja mladih igrača… Mladi igrač najbolje se razvija kad je u stabilnim okolnostima. Mi trenutačno nismo u stabilnim okolnostima i naravno da je u takvoj situaciji, kad ti mladi i dobiju priliku, na njihovim leđima dodatan teret. Ovo sigurno nisu savršeni uvjeti za njihov razvoj. Oni su i ranije dobivali priliku, dobivat će je i dalje, sukladno ponašanju na treningu i načinu na koji rade, ali poanta je da su oni sastavni dio momčadi – kazao je Jeličić i poentirao za kraj:
– Nema više razdvajanja na mlade i stare! Tu je trening i tko bolje reagira, tko je u boljoj formi, taj će igrati. Mladi igrači u tom smislu imaju malu prednost jer im se više toga može tolerirati s obzirom na njihovu mladost, no mi smo trenutačno u situaciji u kojoj nam prioritet mora biti stabilnost. Rezultat i kvalitetna igra daju nam stabilnost, a kad to postignemo, moći ćemo razmišljati i o tablici i o razvoju mladih igrača. U ovom trenutku moramo napraviti sve da se stabiliziramo i ići na pobjedu u sljedećoj utakmici, jer to je prvi korak da krenemo prema tom cilju.
I to je, otprilike, bilo to od najotvorenijeg medijskog istupa Dinka Jeličića još otkad je došao. Uvijek je spremno preuzimao odgovornost kad nije bilo dobro, uvijek je zasluge prebacivao igračima kad se pobjeđivalo, ali trenutačna situacija nalaže i neke druge modele ponašanja i komunikacije. Kod trenera, ali i, još puno važnije, kod igrača.
Ponedjeljak, 17 sati, Kranjčevićeva ulica. Goričani se moraju, da za kraj iskoristimo i jednu izlizalnu frazu, bacati na glavu!
Karate klub Velika Gorica ostvario je odličan rezultat na međunarodnom turniru TAD CUP, održanom u nedjelju 29. ožujka u Rijeci, u sportskoj dvorani Zamet. Velikogoričani su nastupili s devet boraca u 14 kategorija, a kući su se vratili s čak osam medalja, tri zlatne, dvije srebrne i tri brončane. Turnir je okupio 637 natjecatelja iz 66 klubova iz Austrije, Slovenije, Italije i Hrvatske.
Najuspješniji član velikogoričke ekipe bio je Nikola Huzjak, koji je osvojio zlato u kategoriji U21 (-75 kg), a uz to je dodao i broncu među juniorima U18 (-76 kg). Do najvišeg postolja stigli su i Vito Hulina, zlatni u kategoriji juniori U18 (-61 kg), te Ita Noršić, koja je slavila u uzrastu U14 (-57 kg).
Srebrne medalje za Veliku Goricu osvojile su Ena Lukačić u kategoriji U14 (-52 kg) te Franka Jerkin u kategoriji juniorke (-53 kg). Jerkin je pritom nastup završila s dvije medalje jer je osvojila i broncu u uzrastu U14 (-54 kg).
Broncu su izborili Sara Banović u kategoriji U14 (-57 kg) te već spomenuti Huzjak u juniorskoj konkurenciji.
Na turniru su nastupile i Mia Čunčić, Sara Stojaković i Matea Kordić, no ovoga puta ostale su bez plasmana na postolje.
Velikogorička pjevačka skupina VG Vatreni snimila je i objavila novu navijačku pjesmu „Vatreni“, posvećenu hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji i navijačima. Pjesma je nastala s ciljem podizanja atmosfere i zajedništva uoči i tijekom Svjetskog nogometnog prvenstva 2026. godine u Sjedinjenim Američkim Državama.
Autor pjesme je Dražen Mihel iz Velike Gorice, koji ju je napisao i uglazbio 2024. godine, a sama ideja, kako navodi, proizašla je iz želje za dodatnom navijačkom energijom uoči velikog natjecanja. Pjesma je snimljena u studiju STEY Music, a izvodi je skupina VG Vatreni u sastavu: Krešimir Majić, Željko Tufegdžić, Leon Harkay, Franjo Juretić i Dražen Mihel.
Kako ističu, pjesma je objavljena i na YouTube kanalu VG Vatreni, a dostupna je i na platformama poput TikToka i Tidala. Video spot također je moguće pogledati na YouTubeu.
VG Vatreni navode kako su prije snimanja pohađali i tečaj pjevanja u POUVG-u, a projekt vide kao doprinos navijačkoj atmosferi i podršci hrvatskoj reprezentaciji na Svjetskom prvenstvu u Americi.
Velika Gorica opet trči! Kreće cestovna liga trčanja, stiže i polumaraton
Atletski klub Turopolje u travnju pokreće novu sezonu cestovne lige, a krajem svibnja na gradske ulice dovodi Turopoljski polumaraton s utrkama na 5 i 10 kilometara.
Atletski klub Turopolje najavio je početak nove sezone Turopoljske lige cestovnog trčanja, koja počinje u utorak 7. travnja u 18 sati, kao i povratak velikog cestovnog događaja, Turopoljskog polumaratona, koji će se održati u nedjelju 31. svibnja s početkom u 9 sati.
Turopoljska liga cestovnog trčanja sastoji se od dva ciklusa, proljetnog i jesenskog, a svaki donosi deset kola. Proljetni dio traje od 7. travnja do 9. lipnja, dok je jesenski raspored predviđen od 25. kolovoza do 27. listopada. Sudionici mogu birati između kraće staze od 4 kilometra i duže od 8 kilometara, dok je za najmlađe osigurana utrka na 500 metara. Start i cilj nalaze se na početku pješačko-biciklističke staze prema Vukovini i Starom Čiču, uz nekadašnji radar.
Iako liga ima natjecateljski karakter, organizatori naglašavaju da je otvorena i rekreativcima, uz druženje nakon svakog kola.
Drugi najavljeni događaj je Turopoljski polumaraton, koji se organizira kao nastavak nekadašnje Turopoljske trke, posljednji put održane 2019. godine. AK Turopolje sada preuzima organizaciju i vraća utrku u grad, uz dodatne discipline, Turopoljsku Desetku (10 km) i Turopoljsku Peticu (5 km).
Trasa utrka na 5 i 10 kilometara vodi Zagrebačkom ulicom do posljednjeg semafora, nakon čega se sudionici vraćaju kroz ulice Ljudevita Posavskog i Matice hrvatske do autobusnog kolodvora, preko Trga kralja Tomislava i natrag do cilja kod Muzeja Turopolja. Trkači na 10 kilometara prolaze isti krug dvaput. Polumaratonska ruta nakon izlaska iz grada skreće prema Poštanskoj ulici, prolazi kroz industrijsku zonu i Kurilovec te se vraća prema kolodvoru. Krug je dug oko 10,5 kilometara, a polumaratonci ga trče dvaput.
Start svih utrka bit će zajednički, ispred Muzeja Turopolja, a utrka se održava uz pokroviteljsku podršku Grada Velike Gorice, sportskih i turističkih institucija te Zagrebačke županije i privatnih sponzora. Organizatori najavljuju i nagrade za najbolje, uključujući pokale, medalje i novčane nagrade.
Najbolji sportaš Hrvatske: ‘Puška je moja sudbina! A supruga ima pitanja…’
Josip Glasnović proglašen je za najboljeg sportaša Hrvatske za 2025., a gostujući u serijalu “Sport Zagrebačke županije” otkrio je kako se zaljubio u streljaštvo, kako je iz Dubrave otišao u Jasku, kakve veze supruga ima s uspjesima…
On je olimpijski pobjednik iz Rija 2016. godine, on je svjetski rekorder u svojoj disciplini, jedan od najvećih frajera u svijetu streljaštva općenito, i svjetski i europski prvak, i pojedinačno i timski… On je i najbolji sportaš Hrvatske za prošlu godinu, a samim time je i, što je za ovu našu priču posebno važno, najbolji sportaš Zagrebačke županije u 2025.
– Jako mi je lijepo biti dio sportske zajednice Zagrebačke županije, ali ja sam dio te sportske obitelji već jako dugo. Na streljani u Lukavcu sam počeo s ozbiljnim treninzima, u pokupski bazen još od rane mladosti sam dolazio u lov, a praktički još od 2012. sam i stanovnik Zagrebačke županije, budući da sam se u Jastrebarsko oženio, tamo sam i osnovao klub… Tu sam doma – rekao je Josip Glasnović gostujući u serijalu “Sport Zagrebačke županije”.
Klub nosi njegovo ime, odnosno inicijale, a “J. G. Team” u ovom trenutku okuplja desetak strijelaca iz cijele Hrvatske. Želja je, naravno, raditi s mladima, dodatno popularizirati sport čija popularnost ionako konstantno raste, ali za takvo što tek se moraju stvoriti preduvjeti.
– Već duži niz godina radimo na projektu streljane u Jastrebarskom. Zatražili smo državnu zemlju, sve uvjete smo ispunili, a sad je ostala još lokacijska dozvola. Nadam se da će sve to biti završeno ove godine i da ćemo uskoro imati jednu modernu streljanu u Jaski, gdje bismo mogli odrađivati treninge, ozbiljno raditi s mladima, organizirati kampove i natjecanja, možda čak i svjetska i europska prvenstva, zašto ne? – otkriva planove Josip.
Glasnovići su iz Dubrave, Josip i njegov brat Anton odrastali su u kvartu kojeg prate razne priče i mitovi, ali i u obitelji u kojoj je puška uvijek bila tu negdje…
– Otac je lovac, pa smo brat i ja kao klinci išli s njim u lov. Streljanu smo prvi put vidjeli u Karlovcu, smještenu odmah pokraj lovačkog doma. Krenuli su me nagovarati da probam, na kraju sam pristao, probao i od deset goluba pogodio jednog! Ali tu se krenula rađati ljubav… Počeli smo ići na streljani, skupljati za pušku, malo po malo, da bi već 2003. završio kao treći na Europskom prvenstvu za juniore. Malo to ljudi zna, ali ta moja bronca bila je prva medalja u letećim metama koja je došla u Hrvatsku! – priča Glasnović.
Nakon toga slijedila su svjetska i europska juniorska srebra, zatim i seniorska svjetska bronca, pa peto mjesto u Pekingu 2008., na prvim Olimpijskim igrama. U Londonu četiri godine poslije nije bio, ali medalje su se nastavile nizati, najčešće zlatne, da bi kruna stigla tog ljeta 2016. u živopisnom Rio de Janeiru. Iako, samo četiri godine ranije umalo je “sviran kraj”.
– Bilo nam je teško, nije bilo novca, otac je sve to financirao, tako da sam 2012. čak i razmišljao da odustanem od svega. Srećom, 2013. javili su se talijanski sponzori iz Berette, imali smo ugovor i s tvornicom streljiva, a na taj način bilo je puno lakše funkcionirati. Kad su počele dolaziti i svjetske i europske medalje, kad je na sve to došao i Rio, shvatio sam da je ovaj sport moja sudbina. I danas sam zaista sretan što je tako, što mogu živjeti od sporta kojeg volim – ističe Glasnović.
Pojava sponzora važna je ovdje, naravno, iz više desetaka tisuća razloga. Godišnje.
– Rabljena puška stoji oko pet-šest tisuća eura, nova Beretta je oko sedam-osam, ali ima ih i do 20-30 tisuća eura… Ali dobro je to što pušku kupiš jednom i možeš je imati tijekom cijele karijere. Uz redovan servis, naravno – govori Josip i nastavlja:
– Prsluk košta do 250 eura, naočale i do 300, a slušalice su oko sto eura. Jedna serija goluba je sedam eura, a možeš ih ispucati i do deset dnevno. Nakupi se toga… Godišnje ispucam oko 30.000 metaka, što je puno, ali konkurencija u inozemstvu zna ispucati i puno više, čak i duplo više. Pomaže nam i Zajednica, i Grad, i klubovi, pokušavamo stalno olakšati strijelcima.
Osim tisuća i tisuća ispucanih metaka, za uspjeh u streljaštvu bitno je i biti fizički, a pogotovo mentalno spreman. A tu se priča opet vraća na djevojku zbog koje je Josip i došao u svijetu županijskog sporta.
– Puno radim na mentalnoj pripremi. Supruga je karijeru žrtvovala zbog mene, pa se upustila u psihološku pripremu sportaša. Magistrirala je psihosocijalno savjetovanje, i to na temu “Emocionalna inteligencija u sportu”, a mi radimo na principu pitanja. Kako? Svatko od nas je pod raznim utjecajima, često i negativnim, a s pitanjima koje si možeš postaviti odbacuješ takve utjecaje. Radimo na tome već godinama i rekao bih da se rezultati vide. Fizička sprema je važna, jer puška ima četiri kilograma, a podignem je 200 ili 300 puta svaki dan, ali mentalna je možda još i važnija. Ipak smo mi na streljani sami s puškom, znamo da ovisimo sami o sebi – opisuje Glasnović.
Dijete je zagrebačke Dubrave, živopisnoga kvarta, a porijeklo vuče s Janjeva.
– Naravno, u Dubravi je bilo svega i svačega, ali prošlo je to pokraj nas. Imam takvo prezime da sam na neki način uvijek bio zaštićeni u kvartu, ali bio sam i dobar klinac, ha, ha… A u Janjevu više nemam nikoga, sva rodbina je tu – zaključuje Josip.
Ni sreće, ni bodova: Kurilovcu četvrti poraz zaredom sa zvukom sirene…
Nogometaši Kurilovca poraženi su 2-1 u gostima kod Vrapča, i to golom u 95. minuti, sekundu prije nego što je sudac svirao kraj. Branili su se Kurilovčani s igračem manje, no crni niz se nastavlja…
Crna serija u životima nogometaša Kurilovca nastavila se i ovoga vikenda, na gostovanju koje teško da je moglo biti teže. Brojimo iz vikenda u vikend trajanje “kanala” u koji su Kurilovčani upali nakon povijesne utakmice s Dinamom u Maksimiru, a gostujući sudar s liderom Vrapčem od starta je djelovao kao vrlo realna nova epizoda iste priče…
Kurilovčani su ovoga puta službeno bili predvođeni trenerom Antom Radošem, budući da je Senad Harambašić kolo ranije dobio crveni karton zbog kojega nije mogao biti na klupi. Bio je, međutim, u blizini, dovoljno blizu da utječe na zbivanja u ovoj utakmici koju su prisutni gledatelji opisali “ludom”. I koja je još jedanput otišla na krivu stranu, na stranu protivnika.
Bio je Kurilovec jako dobar u Vrapču, u prvom poluvremenu čak je i dominirao, držao ligaškog lidera pod pritiskom, no špranca se u posljednjih nekoliko utakmica ponavlja – svaki put kad protivnik prvi put pređe centar, zatrese se kurilovečka mreža. Bilo je tako i ovoga puta, izašlo je Vrapče u 24. minuti po desnoj strani, povratna lopta došla je na rub kaznenog prostora, snažan udarac Leon Išek je obranio, ali odbijena lopta pogodila je Mateja Ćosića, koji je ni kriv ni dužan doveo domaćina u vodstvo.
Kurilovec je u prvom poluvremenu imao tri do četiri jako dobre situacije, ali lopta nikako nije htjela u gol, pa se na odmor otišlo s tih 1-0 u korist Vrapča. Na predahu su odrađene neke korekcije, ušao je u igru David Pršir, da bi početak nastavka protekao u ravnopravnoj igri. U 58. minuti konačno je nešto ušlo i Kurilovcu, a strijelac je bio upravo svježi Pršir, i to na dodavanje Antonija Novaka slijeva.
Sve do 75. minute izgledalo je da će ovo biti klasična “iks” utakmica, u kojoj je svatko zaslužio po bod, no tad se dogodio možda i ključan trenutak. Jakov Caganić napravio je prekršaj koji nije ni za prvi, a pogotovo za drugi žuti karton, no to nije spriječilo suca da uvede Kurilovčane u deficit, ostavi ih s desetoricom na terenu.
Unatoč tome, imao je Luka Sedlaček još jednu veliku priliku, najbolju moguću, jer išao je sam na protivničkog vratara, no “Haalanda iz Kurilovca” posljednjih tjedana gol nikako neće… Kad je već tako, bili su spremni Kurilovčani prihvatiti i taj jedan bod, no bogovi nogometa imali su neke druge planove. Dobro, nisu bogovi nogometa odlučili da se igra četiri minute nadoknade, pa to produžili za još jednu minutu, učinio je to sudac, no na kraju je to i manje važno…
Uglavnom, igrala se 95. minuta, Kurilovčani su se branili, izbijali loptu iz opasne zone i gledali prema sucu, očekivali taj posljednji zvižduk, koji je na kraju dogodio sekundu ili dvije prekasno. Sekundu ili dvije nakon što je mladi Ukrajinac Levitski uklizao na jednu odbijenu loptu i poslao je u malu mrežicu kurilovečkoga gola za konačnih 2-1. Kad se to dogodilo, ispunjeni su svi uvjeti da sudac svira kraj.
Četvrti je to uzastopni poraz Kurilovca, osma je to utakmica Kurilovca bez pobjede u prvenstvu, ali podloge za optimizam definitivno ima. Razdoblje koje je iza društva s Udarnika definitivno nije dobro, ali prikazana igra u svim tim utakmicama jasno ukazuje na to da je potreban samo jedan “klik” da stvari krenu u drugom smjeru. Možda se to dogodi već na Uskrsni ponedjeljak, kad na Udarnik stiže Inker iz Zaprešića…
CityLIGHTSprije 2 dana
Vijestiprije 6 dana
Vijestiprije 6 dana
CityLIGHTSprije 2 dana