Četiri i nešto prvoligaške goričke sezone su iza nas, nakupilo se u tom razdoblju cijela jedna lijepa hrpa najljepših uspomena, velikih pobjeda i trenutaka za pamćenje. Nailazio je gorički prvoligaš na tom putu, naravno, i na povremene zapreke koje je trebalo preskočiti, stranputice s kojih se trebalo vratiti u kolosjek, na teške trenutke koji su se smjenjivali s onim dobrima.

Ovako teškog trenutka, međutim, dosad još nije bilo.

Cijela ova sezona je frustrirajuća i traumatična za sve kojima je HNK Gorica u srcu, praktički od prvoga dana sve ide nekako naopako, baš onako kako ne treba. Bodovi su bježali iz ruku na milijun i jedan način, Gorica je padala na tablici, ali i nudila optimizam s obzirom na ono što je pokazivala na terenu. Kvalitetnu, dobru igru, visoku razinu želje i angažmana, sasvim dovoljno prilika… I – premalo golova. Pa, posljedično, i premalo bodova.

A kad su ove nedjelje još jedanput bodovi pobjegli, kad je posljednjeplasirana Rijeka postigla svoje prve golove u petoj utakmici pod trenerom Cosmijem i došla do svoje prve pobjede još od prvoga kola (?!), Gorica je potonula na dno. Na začelju tablice sad je sama, sa samo šest bodova, tri manje od Rijeke, koja je došla u Veliku Goricu pronaći svoju slamku spasa. Međutim, to i nije veći problem u ovoj priči. Još lošiji je onaj “detalj” koji kaže da ovoga puta ni igre nije bilo. Ni igre, ni bodova.

Želje je bilo, u to ne treba sumnjati, igrači su prvi koji se zaista žele izvući iz svega ovoga, ali kolo nesreće nikako da se zaustavi. Da, ponovno ćemo pričati o tome, iako Gorica igrom u ovoj utakmici nije zaslužila previše. Međutim, da je onaj kontakt na Fruka okarakterizan kao penal, a lako je mogao biti, jer argumenata za takvo što definitivno ima, tko zna kako bi se utakmica razvijala. Tom prilikom sudac se nije oglasio, ni u VAR-u nisu vidjeli potrebu da se jedan takav nasrtaj barem pregleda, a u 67. minuti otišlo je na drugu stranu. Sudac nije vidio start Waguea na Ampema kao penal, ali sad se VAR javio…

Mimo te situacije s Frukom, Gorica je ukupno gledano malo toga stvorila. Pokušavala je, napadala, ali Rijeka se organizirano branila i čekala svoju šansu u jednoj ružnoj utakmici. Ta šansa stigla je u 56. minuti, kad je jednu polukontru zaključio Prince Ampem na lijevoj strani riječkog napada. Udarac je bio neugodan, reakcija Ivana Banića pomalo neobična i lopta je završila u mreži…

Bio je to prvi gol Rijeke otkad je došao Serse Cosmi, prvi nakon 421 minute nogometa, ali i gol koji je “otključao” goste. Alen Halilović, koji je na poziciji desetke počeo utakmicu, povezivao je igru Rijeke, a nagrađen je prilikom da s bijele točke zaključi stvari 11 minuta poslije. Gledala se neko vrijeme ta situacija u kojoj je Wague uklizao Ampemu, čak i neukusno dugo, da bi na kraju odluka bila – penal! Banić je pogodio stranu, ali nije mogao to te lopte.

Do kraja je Gorica stjerala Rijeku u vlastiti kazneni prostor, tražila način kako doći do gola, ušla su i tri nova napadača, ali sve je bilo uzalud. Ništa od gola, ništa od bodova. Pjesma riječkih navijača na istočnoj tribini miješala se sa slavljem igrača na terenu, a na drugoj strani, domaćoj, glave su bile pognute. I na terenu i na tribinama.

Trenutak je, doista, težak i kompliciran. Najteži prvoligaški u svakom slučaju, no baš to su trenuci u kojima do izražaja dolaze pravi frajeri. I prave odluke.

Jedna od njih svakako bi trebala biti da se podignu glave. I da se nastavi vjerovati u ono što radiš. Koliko god to bilo teško u trenucima kad imaš šest bodova na dnu tablice i doživljavaš udarce na svakom koraku… Svi akteri goričkog nogometnog procesa uvjeravaju da se radi jako kvalitetno, da je kvaliteta igrača na visokom nivou, a sve to mora se jednom početi vraćati.

– Ne znamo hoće li se to dogoditi protiv Rijeke, bilo bi sjajno da bude tako, ali jednostavno se mora okrenuti – govorio je Matija Dvorneković u najavi ove utakmice.

Nije se dogodilo, ali vremena za plakanje nema. Pred Goricom su vrlo brzo novi izazovi, još veći, i zato je jedina opcije podignute glave krenuti dalje. Za početak, prema Hajduku, koji u grad stiže u subotu. Trenutak, naravno, nije idealan, ali treba vjerovati da se u to može pretvoriti. I da Gorica jednom dobrom, vrhunskom partijom krene na put prema gore.

U jednoj čudnoj, frustrirajućoj sezoni…

Frustrirajućoj do te mjere da će mnogi u ovoj krizi rezultata krenuti i u brojanje krvih zrnaca, odnosno prebrojavanje stranaca, tražiti razloge podbačaja u tome, drugi će zazivati ime Samira Toplaka i njegova nasljednika Igora Angelovskog “ad hoc” i potpuno nezasluženo nazivati neznalicom, ali malo će tu biti točnih odgovora na pitanje u čemu je ovdje stvar.

Model je ostao isti kao i posljednjih godina, ali jednostavno – to je nogomet. To je sport. Pogotovo kad raspolažeš budžetom kojim raspolažu klubovi ranga Gorice, koji su u situaciji da često moraju ulaziti u svjestan rizik, pokušavati predvidjeti teško predvidivo… I u svemu tome nekad se stvari poklope, nekad ne. U Gorici su se posljednje četiri godine poklapale, ove godine očito nisu…

Što ne znači da neće u razdoblju pred nama. Nakon što se konačno božica Fortuna smiluje, nakon što dođe ta jedna, velika, važna pobjeda.

U subotu, recimo, protiv Hajduka? Ne zvuči loše…