Nakon što je ove zime u svlačionicu Gorice došlo čak devet novih igrača (zasad?), a čekamo i rasplet “nemoguće misije” povratka Kristijana Lovrića u Turopolje, logično je bilo očekivati da će dio dosadašnjega kadra morati i napustiti klub. Izvan popisa za pripreme u Medulinu, a samim time i izvan kadra, ostali su Damjan Pavlović, Mesaque Dju, Meritan Shabani i Đuro-Giulio Đekić, pri čemu su prva trojica u međuvremenu i napustila Veliku Goricu, dok se Đekićeva sudbina tek treba riješiti…

Taj niz prošlog je tjedna nastavio Vinko Skrbin. Domaći igrač, dijete kluba, dečko koji je u HNK Gorici praktički od prvih dana, prošle je sezone bio u drugoj slovenskoj ligi, igrao je sjajno u dresu Tolmina, da bi se ovog ljeta izborio za svoje mjestu u kadru, pod tadašnjim trenerom Rajkom Vidovićem. Pripreme je odradio vrhunski, ušao je u sezonu sa statusom i određenom minutažom, ali brzo su se te minute na terenu dramatično prorijedile. I ove zime odlučeno je da je za Vinka bolje da ode negdje igrati.

Otišao je tamo gdje je igrao najbolji nogomet u životu, ponovno u drugu slovensku ligu, no ovoga puta u – Goricu! Točnije, u ND Goricu, klub koji se bori za ulazak u najviši rang slovenskog nogometa. Skrbin će pokušati pomoći svome novom klubu da ostvari taj veliki cilj, a tamo ga je dočekalo i jedno dobro poznato ime. Igrač ND Gorice, naime, od ovog je ljeta i Tim Matavž, koji je u tom klubu i krenuo na svoj nogometni put, pa ga je tu odlučio i završiti.

Skrbin je u tom okruženju dobro poznato ime, kroz slovensku Goricu pokušat će napraviti ono što nije uspio u svojoj Gorici, nametnuti se i dobiti priliku u kontinuitetu. U našoj Gorici, naime, u svim ovim godinama ostao je na ukupno 11 nastupa, odnosno na 383 minute odigrane u dresu prve momčadi. Nadali smo se ovog ljeta, vidjevši koliko je napredovao kroz epizodu u Tolminu, da bismo mogli imati još jednog domaćeg dečka u ozbiljnoj rotaciji, ali nije se dogodilo…

Ne znači da se neće dogoditi nekad u budućnosti, a prvi korak prema tome Vinko će, vjerujemo, napraviti u “onoj drugoj” Gorici.

Reprezentativka Lucija Kirinić otputovala na Europsko karate prvenstvo u Poljsku, Bielsko-Biala, gdje će se natjecati u kategoriji mlađih seniorki do 50 kilograma.

– Za našu članicu je ovo drugo veliko natjecanje jer je prošle godine izborila plasman u juniorskom uzrastu i nastupila u kategoriji do 48 kilograma na Europskom prvenstvu na Cipru, tako da ovo smatramo i velikim uspjehom za naš klub. Pokazatelj je to rada i ulaganja u mlade uzraste u našoj karate školi – poručuju iz kluba.

– 2024. godine uz Luciju smo imali i plasman Eme Filković na Europsko juniorsko prvenstvo, te Eme Jukić na Svjetsko juniorsko prvenstvo u Veneciji gdje je predstavljala Hrvatsku u kategoriji do 48 kilograma – rekao je Goran Živković, predsjednik kluba, poželjevši Luciji puno uspjeha na ovom velikom natjecanju.

Inače, ovaj klub ima jaku kadetsku, juniorsku i U21 ekipu, što i pokazuje zadnji izborni postupak za ovo Europsko prvenstvo. Naime, osim Lucije koja se kvalificirala, u izbornom postupku bila su još tri člana kluba, koji su zauzeli 2. mjesto. Riječ je o juniorkama Katji Braici i Matei Kordić, a “za dlaku” je plasman izmakao i kadetu Vitu Hulini.

Foto: WORLD KARATE FEDERATION

– Desetak naših članova je iz godine u godinu u samom vrhu hrvatskog karatea, a u narednih godinu-dvije cilj je osvojiti europsku ili svjetsku medalju u uzrastu kadeta, juniora ili mlađih seniora, a nakon toga “proizvesti” seniorskog karate reprezentativca iz naše karate škole – poručio je Živković.

Nakon razdoblja u kojem je odlučio pričati samo na terenu, a ne kroz medije, Ante Budimir odlučio je u španjolskoj Pamploni ugostiti skupinu hrvatskih novinara. Poziv su dobile kolege iz nacionalnih medija, pa ćemo mi iz ovih naših, lokalnih, prenijeti što je to dečko sa Cibljanice imao za reći u ovom sadržajnom druženju. Govorio je naš Ante o životu u Pamploni, o nogometu i obitelji, suigračima i ispitima na fakultetu…

– Tijekom karijere bio sam diljem Europe u mnogim klubovima, pa i u nekim specifičnim, poput St. Paulija, zatim Sampdorije, ali evo, u Osasuni igram najduže, i ona je savršeni miks strasnih navijača, obitelji i djece, ona je amblem regija Navarra i prožima je neki posebni identitet. Doista se ovdje osjećam fenomenalno. Predivno mjesto, grad gdje imaš sve, a nije ipak tako ogromno. Sve je blizu, osjećaš obiteljsku atmosferu, sigurno je, ljudi su dragi, osjećam respekt, oni obožavaju klub… A klub je odlično organiziran, nije mastodont s 200 zaposlenika, ali je posvećen igračima, navijačima, i klub koji ti nudi biti na velikoj nogometnoj pozornici – prenosi Antine riječi Jutarnji list.

Osasuna u “Budimirovoj eri” raste po pitanju ambicija, ali i konkretnih dosega…

– Klub sredine ljestvice, prije svega, ali prije dvije godine ušli smo u finale Copa del Rey i osigurali Konferencijsku ligu. Nismo prošli Club Brugge, i to je prepreka na kojoj se radi, ali nakon ere Jagobe Arrasatea, koja je trajala šest godina, došao je novi trener Vicente Moreno i razdoblje adaptacije nije lako, a kompetitivnost La lige je ogromna. No trudimo se raditi najviše što možemo i sad se opet borimo za visoke pozicije i dostignuća.

Prošle sezone u La Ligi je zabio sjajnih 17 golova, a ove je već na 12 komada! Dodaju li se i oni iz kupa, zabijao je ukupno 15 puta ove sezone…

– Kad vidim brojke, ovo je sigurno najbolje razdoblje moje karijere. Razlog nije mističan, dapače: kontinuitet zdravlja, ali i minutaže. To mi daje samopouzdanje koje gradi cijelu priču. U Osasuni je ujedno i moj stil igre kompatibilan sa suigračima, a to mi sigurno pomaže biti produktivnim. Prošle su me godine malo i zezali da je moje vrijeme proljeće, jer je tako ispalo, tad sam počeo zabijati, ali istina je ipak malo kompleksnija – rekao je Ante i nastavio:

– Naime, prve sezone trajao je covid, mercato se produžio do desetog mjeseca, ja sam stigao posljednjeg dana prijelaznog roka, prošlo je osam kola, a imao sam i teško ljeto u Mallorci, i čini mi se da je takav splet okolnosti utjecao na mene. Godinu nakon igrao se Euro, imao sam problema s pubičnom kosti i nisam mogao uhvatiti ritam. Pretprošle godine supruga je bila u visokom stupnju trudnoće, cijelo ljeto proveli smo u Pamploni, počeo sam pripreme od prvog dana, i to mi je trebalo. Tad su stigli golovi pa je ispalo da ipak nisam samo proljetni tip, ha, ha…

Trener Moreno odvažio se reći da je baš Budimir zaslužan za uspjehe Osasune, a njegovu tezu potvrđuju i klupski rekordi koje redovno ruši.

– Svjestan sam da nogomet nije tenis, bez suigrača ne mogu ništa, bez trenera mi je puno teže, tako da smatram kako je sve kolektivno, a opet, ako ja nisam pravi i spreman… Dakle, potreban je koloplet svega da stvari budu što uspješnije – ističe Ante i dodaje:

– Kada sam prije nekoliko sezona zabio u šest utakmica zaredom, ušao sam u povijest kao prvi kojem je to uspjelo. I tada sam rekao da me to čini ponosnim i sretnim. Ponosan sam, sretan, i nastavit ću se truditi i raditi. No to nije ono što me pokreće, neki ego ili osobni rekord, to mi nije cilj, jer nisam doista znao koliko tko ima golova i kada ga mogu “skinuti”. Zanima me samo sljedeća utakmica, a možda ću tako ostvariti i te druge snove. Doista želim s Osasunom napraviti nešto povijesno i veliko.

Pitali su ga i je li kao klinac mogao zamisliti sve što ti se događa danas?

– Razmišljao sam i sanjao o zabijanju golova na velikoj sceni, kao što vjerujem da mogu s Osasunom sada ostvariti nešto veliko. Želio sam igrati u “ligama Petice”, ali iskreno, Španjolska mi je bila zadnja. Mislio sam da nije za mene. Ali uvijek je kod mene prisutna neka kontra, ha, ha.

Mi se nadamo da to neće biti tako, ali odgovarao je i na pitanje je li mu Osasuna posebni klub u karijeri. Iako, i s navršene 33 godine zanimljiv je nekolicini velikih klubova, stalno se nešto šuška…

– Postoje stvari koje razumijem, postoje ugovori, neke dobne granice, svašta nešto, ali ono iskreno što me okupira to je ono sada, ta sadašnjost, ne bih razmišljao o budućnosti. Baš uživam, i onda to pokušavam prebaciti na teren. Gdje će me to dovesti, prepuštam sudbini. I uživam u trenutku. Poziv velikog kluba? Bilo bi neiskreno reći da ne bih želio osjetiti kako je igrati za klubove ogromnog renomea. Ali to nije nešto što me okupira. Važne su mi sadašnje, konkretne stvari, one koje zaista određuju put. No, ponavljam, ne želim o tome razmišljati. Moj je cilj sada biti dobar, pravi i dati Osasuni najbolje od sebe.

U Španjolskoj Ante i njegova obitelj uživaju u punom smislu.

– Nakon Njemačke i Italije, kada me netko pita, uvijek volim uzeti Španjolsku kao primjer sredine između Talijana i Nijemaca. Imaju dobru ravnotežu između discipline i opuštenosti, a pritom ne pretjeruju ni u jednom ni u drugom. Mislim da je Španjolska, uz Hrvatsku, najbolje mjesto za život. Zbog klime, hrane, ljudi, sigurnosti i, naravno, nogometa.

– Imam i mentalnog trenera s kojim nastojim raditi. Također, često ističem koliko mi je studiranje pomoglo kao distrakcija od nogometa. Ostala su mi još tri ispita do diplome… Ravnoteža i sigurnost su mi ključni. Vjera, svakako, također igra važnu ulogu. Imao sam i sjajnih i teških trenutaka, ali sve te stvari pomažu mi da ostanem prizemljen i da na sve gledam iz šire perspektive.

Ante Budimir doista i jest takav, normalan, skroman, s obje noge na zemlji. Iako je u Pamploni mega zvijezda, obožavan od navijača svih generacija. A kad dođe doma, u svoju Veliku Goricu, od toga se može malo odmoriti… Ovdje, u Hrvatskoj općenito, u domaćoj javnosti, Budimir unatoč svojoj senzacionalnoj nogometnoj priči često nema odgovarajuću pozornost. Međutim, ne smeta mu…

– Ne očekujem da će hodati iza mene u Velikoj Gorici i davati mi priznanje, tapšati me, to sigurno ne. Najbitnije mi je priznanje od trenera, suigrača, da sam prihvaćen u tom okruženju, voljen, da funkcioniram dobro s njima – završio je Budimir.

Ugovor s Osasunom traje mu još dvije i pol godine, tad će imati 35, taman idealno da se dogodi ono o čemu je svojevremeno govorio u jednom intervjuu…

– Budem li se vraćao u HNL, prva opcija bit će mi Gorica. To je moj klub.

Sanjamo…

Za 11 dana navršit će se tri godine otkad je Kristijan Lovrić, najučinkovitiji igrač Gorice u njezinoj prvoligaškoj povijesti, napustio Turopolje. I u mega transferu otišao u Osijek, dostupne informacije su govorile za 2,25 milijuna eura. Kako trenutačno stvari stoje, postoji realna mogućnost da Kiki treću godišnjicu odlaska iz našega kluba proslavi – u Gorici!

Prema pisanju Indexa, ali i iz neslužbenih kanala, 29-godišnji Lovrić, autor monstruozna 54 gola i 28 asistencija u prvom goričkome mandatu, blizu je povratka u sredinu u kojoj je igrao daleko najbolji nogomet u karijeri.

Nakon odlaska iz Osijeka, Lovrić je ovog ljeta sreću potražio u drugoj turskoj ligi, u redovima vrlo ambicioznog Amed Sportif Faaliyetlera, no stvari tamo ne idu po planu. Ove sezone skupio je 13 nastupa u svim natjecanjima, uz tri postignuta gola, što ne zadovoljava ni njega ni čelnike kluba.

Gorica tu vidi svoju priliku i navodno je stupila u kontakt s Lovrićem, koji je svih ovih godina zadržao dobre odnose sa svima u klubu i oko njega. Dogovara se opcija posudbe do kraja sezone, a Indeks piše kako su pregovori i dalje u tijeku… Pokušali smo doći i do službene potvrde ove informacije, no do nje očekivano nismo uspjeli doći. Jedina poruka je da nema komentara medijskih nagađanja tijekom prijelaznog roka.

Naravno, ne treba posebno naglašavati koliko bi igrač Lovrićevih kvaliteta značio Gorici u ovoj situaciji, pri čemu je vrlo važno koliko je Kiki motiviran za svoju drugu velikogoričku eru. Kako možemo načuti, izuzetno je motiviran…

Priča zvuči zaista sjajno, iz svega zaključujemo da je i prilično realna, a to su jako dobre vijesti!