Povežite se s nama

Vijesti

Nekada su bile strah i trepet Turopolja

Od njihovih vradžbina krave su skakale poput antilopi

Objavljeno

na

Čovjekova potreba za mističnim od davnine je bila njegov pokretač i potreba, a neki su je platili i glavom. Progon vještica bio je omiljen ‘sport’ diljem ‘starog’ kontinenta pa tako i u hrvatskim zemljama sve do početka vladavine Marije Terezije i Prosvjetiteljstva. Zanimljivo je kako se zadnje suđenje kojim se propitao status neke osobe kao vještice u našoj zemlji održao u drugoj polovici 90-tih godina prošlog stoljeća. Štefica iz podravskog sela Kunovec Breg prokazana je od skidača uroka i ‘proroka’ Franje kao glavna coprnica u svom kraju. Na teret joj je stavio da izaziva bolesti kod djece te čini razne štete po selu. Mještani su počeli vršiti razne oblike nasilja nad ženom, javno su spaljivali stvari koje im je poklonila, djeca su je pljuvala, a susjedi bježali od nje. U atmosferi progona i straha posegnula je za pravosuđem i pokrenula sudsku parnicu kojom je u svibnju 1996. godine zakonski dokazala da nije vještica. Više o ovoj tematici porazgovarali smo s Nikolom Pejakom, sakupljačem usmene predaje i Margaretom Biškupić Čurla, ravnateljicom Muzeja Turopolja i pokretačicom Perunfesta.

Iako su progoni vještica sada već davna prošlost, još uvijek postoje ljudi koji se bave magijom i čarobnjaštvom.

– Nekada je bilo normalno da nedjeljom odeš na misu i moliš krunicu, a onda navečer bacaš ugljen u vodu. Vjerska stvar uzimala se zdravo za gotovo, kad većina na prostoru na kojem živim prakticira neku vjeru i ja ću je prakticirati, a sa strane ću prakticirati okultno. Ljudi ne samo da vjeruju u to, nego i danas postoje ljudi koji se bave s time. Osobno ih nikad nisam susreo, ali sam upoznao čovjeka iz Gustelnice koji tvrdi da ga je začarala coprnica dok se kao mladić vračao s blagom s ispaše. Coprnica ga je pogledala ‘urokljivim okom’ pa su se on i stoka poslije toga osjećali stalno umorno. Pomoć je zatražio kod druge coprnice i ona mu je dala savjet da preljeva vodu s tri različita izvora. Kako to nije pomoglo, na kraju je otišao kod svećenika koji mu je dao injekcije u vrat – rekao nam je Nikola.

 

Priče o coprnicama, vilama, kugama i ostalim mitskim bićima iz vatre, mraka i vode nisu nepoznanica u Turopolju. Usmenom predajom neke su se uspjele zadržati do danas, a neke će zauvijek ostati nepoznate.

– Svaki kraj ima te priče. Problem je što su one sa suvremenim tehnologijama gotovo nestale, jer nekad je to bio jedini vid zabave. Uz svjetlo svijeće često su se pričale i prepričavale priče o mitskim bićima. Sve to svoje korijenje vuče još iz staroslavenske mitologije i poganskih vremena. Problem je što ljudi ne vole pričati o tome. Kad kažem ljudi, mislim na kazivače. Problem je što se to u njihovim glavama kosi s vjerom, koja negira takve stvari i zapravo želi riješiti ljude straha od takvih stvari – objasnila je ravnateljica.

Prvi tko te zamoli za uslugu nakon što si spalio predmet vradžbine, taj ju je i postavio

Teško je doći do kazivača, a kada se i odluče progovoriti o tim stvarima to zna ponekad teško pasti i najiskusnijim slušateljima. Nikola nam je otkrio da ga je par puta znao uhvatiti strah slušajući osobna iskustva ljudi, a kao jedno od zanimljivijih istaknuo je priču iz sela Gračanica.

– Zabilježio sam priču jednog kazivača o slučaju koji se dogodio u jednom selu prekoputa Kupe i Pokupskog. Muškarac je svjedočio da je starica za koju se znalo da je vještica, jer prije je u svakom selu bilo osoba koje su se bavile takvim stvarima, bacila vradžbinu kad je prolazila kraj njihovog dvorišta. Naime, sutradan ujutro kad je krenuo izvesti blago na pašu, krave su postale nemirne i krenule preskakati ogradu poput antilopi. Mama kazivača preko puta ceste u koprivama je pronašla zavežljaj u kojem su bile kosti, komadi metala i kosa. Preplašena žena to je polila sa svetom vodom, izmolila se i na kraju zapalila. Nakon toga dotična baba došla je do nje i zatražila od nje aspirin za glavobolju, a to je bio znak da je upravo ona bacila vradžbinu. Prema vjerovanju kad spališ predmet kojim ti je netko napravio vradžbinu, tko te idući dan prvi dođe tražiti neku uslugu taj ti je to i napravio – ispričao nam je Pejak.

Ilustracija

Turopoljke nekada nisu zazirale od gatara

Ljudi su oduvijek voljeli znati što ih očekuje kako bi se pripremili na sve nedaće, pa je to dovelo do razvoja gatanja i svih mogućih načina proricanja sudbine. Od davnine su proročice i proroci proricali ljudske sudbine. Taj običaj također je duboko pustio svoje korijenje i u Turopolju i okolici.

– Ženska narodna nošnja iz Lukinić Brda ima specifični ukras na sebi. Primijetili smo da na nekim nošnjama dio tog ukrasa nedostaje. Na nekima ga ima, a na nekima ne. Postavili smo si pitanje zašto je tome tako i saznali da su te male ukrasne trake sa fertuna nekada koristile za gatanje pa su ih žene jednostavno skidale kad su išle kod gatare. Bilo kakva priča o tome izazivala je veliki otpor kod naših sugovornica. Najčešći odgovor bio je ‘Ja to nikad nisam radila, samo sam čula da su neke to radile’. Iako je bilo zabranjeno, ljudi su to radile iz zabave. No, niti jedna nije htjela potvrditi da je bila kod gatare – otkrila nam je Biškupić Čurla.

Ilustracija

Coprnjak iz Hotnje dokazao da može biti nevidljiv

Iako su u povijesti žene najčešće bile optuživane za vještičarenje, ne treba zaboraviti i coprnjake koji su najčešće imali dužnost duhovnih vođa u svijetu coprnica. Oni bi okupljali coprnice na seminarima, a što se točno tamo događalo do danas je ostalo nepoznato, možemo samo nagađati. Coprnjaki su navodno bili jako moćni.

– Jedan moj kazivač govorio mi je o slučaju iz 1997. ili 98. u Hotnji. Stariji muškarac koji se predstavljao kao coprnjak i imao knjigu s čarolijama, uspio je postati nevidljiv. Na očigled mlađeg muškarca, coprnjak je ušao u štalu svog susjeda i pomuzao kravu, a da ga susjed ni nitko od ukućana koji su bili u dvorištu i ulazili u štalu nije vidio – prepričao nam je Pejak.

Objasnio nam je kako se ‘zanat’ uvijek prenosio po majčinoj liniji.

– Zanimljivo je da se taj zanat uvijek prenosio po ženskoj liniji u obitelji. Više puta sam zabilježio da se vještičarenje prenosilo s bake na mamu, s mame na kćer, s kćeri na unuku, a nikada da se netko sa stane samoinicijativno počeo baviti time. To je uvije bila obiteljska stvar – dodao je.

Ilustracija

Pojavljivale su se s prvim zrakama sunca

Kako smo doznali coprnice i coprnjaki nisu jedine zvijezde turopoljskog mističnog svijeta. Izvori te korita rijeka i potoka njihova su prirodna staništa.

– Kazivači mi često pričaju o vilama. U načelu one su dobre, a znaju biti nestašne i ukrasti stoku iz štala. Neki tvrde da ih mogu vidjeti samo dobri i neiskvareni ljudi, a najčešće su viđene uz korita rijeka i potoka kako se peru, uređuju i pjevaju. Ponekad tamo dolaze s prvim zrakama sunca i lebde, drže se za ruke i plešu. Kada ih čovjek vidi najčešće nestaju u vodi, ali bilo je slučajeva da su vile prilazile ljudima i upozoravale ih na nešto poput toga da ne rade nedjeljom ili blagdanom. Pored bijelih ili dobrih vila, postoje i crne ili zle. Najčešće su u pratnji vraga i demona, ali to je rijetkost, do sada sam zabilježio samo dva takva slučaja – ispričao nam je sakupljač priča.

Stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine

Pa ipak, sve ove priče treba uzeti s rezervom jer ponekad stvari nisu onakve kave nam se čine.

– Dosta toga ima stvarnu podlogu, pogotovo kad ti ljudi iz prve ruke pričaju svoje doživljaje. Po njihovim reakcijama imam osjećaj da me nisu lagali. Ti vidiš po čovjeku da mu je možda malo neugodno i počne se malo preznojavati. No, uvijek postoji mogućnost da mu se nešto pričinilo. Mislim da se kod nijednog kazivača ne radi o obliku mentalne bolesti. Može biti da je netko bio pijan i takve stvari moraš uzeti u obzir. Prije se često pio tudum, koji ima halucinogena svojstva – naglasio je Nikola.

Dobra prilika za zaradu

Priče o coprnicama, vilama, kugama i ostalim mitskim bićima iz vatre, mraka i vode dobra su podloga za razvoj turističke priče. Perunfest je najbolji pokazatelj da postoji publika zainteresirana za tu tematiku. Riječ je o projektu iza kojeg stoji Muzej Turopolja.

– Neki vole cosplay i kostimiranje, kao što drugi vole folklor, ići na aerobik ili teretanu. Najbolji je primjer Red Čuvara grada Zagreba, viteška udruga čiji su članovi poslovni i obiteljski ljudi, a kroz svoj hobi čuvaju našu tradiciju. Tako da postoji velik interes za tu tematiku. Perunfest je od prve godine napravio bum, ja sam sigurna da se oko njega otvori neki kamp da bi on bio pun. Od 1. travnja na našoj Facebook stranici krenu upiti za festival, a većina tih ljudi nije s goričkog područja. Postali smo prva manifestacija koja je uspjela privući ljude na naše područje. Vjerujem da je velikim djelom za to zaslužan o Zdenko Bašić, umjetnik koji je nadaleko poznat. Primijetili smo da nam se posjetitelji vračaju, što znači da radimo dobar posao – pohvalila se ravnateljica Muzeja Turopolja.

Prilika je tu samo je treba znati iskoristiti. Muzej Turopolja je Perunfestom je odškrinuo vrata, a sada je red na drugima da prepoznaju potencijal i pokušaju komercijalizirati bogatu kulturnu baštinu Turopolja.

Vijesti

Nešto je čudno u sustavu školskom! Vršnjačko nasilje izmiče kontroli, koliko još prije nego što reagiramo?

Vršnjačko nasilje u hrvatskim školama sve je brutalnije, a reakcije sustava često stižu tek kad je prekasno. Iza svake snimke i naslova stoje djeca koja više ne žele u školu.

Objavljeno

na

Objavio/la

Cottonbro studio/pexels.com

U posljednje vrijeme mediji su sve češće puni naslova o nasilju u školama. “Glavom su ga lupali o lavabo”, “Izbio mu je četiri zuba, ležao je u lokvi krvi” i tako dalje. Takvi su slučajevi šokantni, ali nisu izolirani. Iza njih stoje stvarne priče djece i obitelji, sustavi koji sporo reagiraju i tišina mnoštva koji promatraju.

U samo tjedan dana mogli smo vidjeti dva slučaja. U prvom slučaju, dvojica maloljetnika iz zagrebačkog područja napala su vršnjaka u školi u Sesvetama. Napad je bio brutalnog karaktera: glavom su ga lupali o lavabo i zid, pred svjedocima. Dječak je lakše ozlijeđen. Policija je reagirala brzo. Kako piše Dnevnik.hr, razgovori s napadačima održani su uz roditelje, a protiv njih je podnesena kaznena prijava. Osim kaznenog postupka, bit će obaviješten i Hrvatski zavod za socijalni rad radi moguće intervencije u obitelji.

Drugi slučaj odvija se u zagrebačkoj strukovnoj školi. Učenik je, prema svjedočenju majke, brutalno pretučen nakon verbalne razmirice. Izgubio je četiri zuba, zadobio lom vilice i nosne kosti, ostao bez svijesti, te naknadno jeo na slamku jer nije mogao žvakati. Napadač je obrazložio da to čini kao “trening” za buduće borbe. Majka je odbila pokušaj mirenja od strane škole, prenosi Jutarnji list. Također, pomoć su potražili u Savjetovalištu Luka Ritz.

U oba opisana slučaja postoji ista slika, nasilje pred publikom koja šuti. Učenici gledaju, ponekad snimaju, rijetko tko reagira. Možda djeca ne žele “biti drukeri”, boje se osvete ili jednostavno misle da to “nije njihov problem”. No time nasilje zapravo dobiva publiku, a žrtva ostaje sama. Roditelji često doznaju što se dogodilo tek kad je već kasno, kad dijete više ne želi u školu, kad se povuče ili kad završi u bolnici.

A kakva je situacija na razini cijele Hrvatske? Prema istraživanju provedenom 2024. godine na uzorku od 10.138 srednjoškolaca iz pet hrvatskih gradova, čak 18,2 % učenika izjavilo je da su tada, u posljednjih mjesec dana doživjeli neki oblik vršnjačkog zlostavljanja. Oblici su varirali od fizičkih napada do ismijavanja, ogovaranja i namjernog isključivanja iz društva. Godinu dana kasnije, možemo vidjeti da situacija ne ide na bolje.

Nažalost, vršnjačko nasilje u hrvatskim školama više nije rijetkost ni iznimka. Postalo je svakodnevica koju smo, čini se, počeli prihvaćati kao “dio odrastanja”. No nasilje nikad ne smije biti normalno, ni kad se dogodi jednom, ni kad ga svi vide, ni kad žrtva šuti. Dječaci koji tuku i dječaci koji šute odrastaju u isto društvo. Ako ne naučimo kako prekinuti taj krug i ako sustav ne počne djelovati prije nego što se dogodi tragedija, školski hodnici mogli bi postati mjesta straha, a ne znanja.

Zato, treba prestati uludo kriviti društvene mreže, igrice i sve ostalo što ide uz to i početi raditi na boljem odgoju i usmjeravanju onih za koje uvijek kažemo “da na njima svijet ostaje”. Stoga, ako želimo bolji svijet, trebamo raditi na boljem usmjeravanju najmlađih.

Nastavite čitati

Sport

Od Obreža do HNL-a: Nesretan poraz u susjedstvu pa – utakmica godine!

Nogometaši Kurilovca povezali su dva poraza u prvenstvu, na gostovanju kod Dinama u Odranskom Obrežu završilo je 2-1 za domaćina, ali Kurilovčani su se brzo okrenuli sljedećem izazovu – spektaklu u osmini finala Kupa!

Objavljeno

na

Objavio/la

Nije trebalo tako završiti, svi nogometni zakoni govorili su da Kurilovec to ne može izgubiti, ali zato je nogomet ono što jest… Kurilovec je, dakle, izgubio prvenstvu utakmicu u Odranskom Obrežu, ostao bez bodova nakon 90 minuta u kojima smo vidjeli tri gola, od toga dva u mreži Leona Išeka, pravi mali festival kurilovečkih promašaja, ali i poneki poništeni gol.

Dobro je otvorio Kurilovec, krenuo hrabro prema naprijed i – kreirao. Da je do te 18. minute bilo 2-0, možda i 3-0 za Kurilovec, ne bi bilo nerealno, jer velike su prilike propuštene prije nego što je stigla dupla kazna. Borna Cerjak prvo je, nakon nepunih 18 minuta igre, poslao prvu loptu u kurilovečku mrežu, a Antonio Crnković to je ponovio iz drugog ozbiljnog dolaska pred gol, sedam minuta poslije. Praktički još nisu stigli ni prežaliti svoje šanse, a dečki s Udarnika gubili su 2-0!

Nastavili su momci trener Harambašića u istom ritmu i do kraja poluvremena, a ništa se nije bitno mijenjalo ni u nastavku. Kurilovec bolji, na trenutke i dominantan, uz osjećaj da bi jedan gol u mreži domaćeg Dinama puno toga promijenio. Jedan priznati gol, jer čak dvaput su Kurilovčani zabijali, ali sudac Sven Pintarić oba je puta te golove poništavao.

Uzalud se tako na trenutak poveselio Fran Vujnović, ali i Mateo Pršir, koji se ovom prilikom vratio kući. Dečko iz Obreža, zajedno sa svojim bratom Davidom, prvi je put s Kurilovcem gostovao u svom selu, šteta što to nije obilježio golom koji bi bio priznat. I koji je mogao biti priznat, budući da ovo definitivno nije bila predstavavna koju će sudac Pintarić moći biti ponosan…

Kad već nije uspio Mateo, zabio je David Pršir, no dogodilo se to ipak malo prekasno. Tek u prvoj minuti sudačke nadoknade Kurilovec je uspio smanjiti svoj zaostatak, a na tome je i ostalo. Nakon Samobora doma, povezao je tako Kurilovec i drugi poraz u prvenstvu, a sve to događa se u predvečerje utakmice sezone.

– Nismo bili dobri u Obrežu, treba to priznati, kao i reći da mi nismo bili jedini akteri utakmice koji nisu bili na razini… Nevjerojatno je što promašujemo, koliko toga propuštamo, čak i u situacijama koje su potpuno čiste. Nadam se samo da smo ispucali sve promašaje uoči Istre – sa smiješkom kaže trener Senad Harambašić.

A tako i treba biti. Unatoč kraćem postu od bodova, vedrina i optimizam nisu napustili nogometni Kurilovec. Dapače, već od ponedjeljka su Kurilovčani ulovili pravi zalet, jer u srijedu u 14 sati na redu je ogled s Istrom 1961 u osmini finala Kupa. Dva izvrsna izdanja u prethodna dva kola dovela su “udarnike” do prilike da peti put u recentnoj prošlosti zaigraju s klubom iz HNL-a. U osmini finala dosad su ispadali od Osijeka, Slaven Belupa i Gorice, ali i upravo Istre, kojoj su u jesen 2019. za prolazak bili potrebni produžeci.

– Budući da smo u Obrežu igrali u nedjelju, da se tek oporavljamo od te utakmice, dečki gotovo da nisu stigli biti “nabrijani” na Istru, ali naravno da je ovo posebna utakmica za sve nas. Drukčije su i pripreme, cijela organizacija, jer dolaze i televizijske kamere, za goste pripremamo i ručak, a očekujemo i dolazak gostujućih navijača. Prema informacijama iz Pule, trebalo bi ih doći 40-50. Ali dobro, imat ćemo i mi svoje navijače, naše “Red Boyse”, jedine navijače koji se u poluvremenu krijepe grickalicama – govori Senad, misleći na simpatične klince iz omladinskog pogona, koji su redovni na utakmicama seniora.

Ukratko, u srijedu od 14 sati, uz izravni televizijski prijenos, igra se utakmica za pamćenje.

– Naravno da se veselimo toj utakmici i da ćemo dati sve od sebe da se prezentiramo na što bolji način. Da, proći će samo tri dana od utakmice u Obrežu, ali ovo je utakmica u kojoj “ne mogu” ne postoji. Idemo uživati u svemu što nas čeka i pokušati napraviti što bolji rezultat – zaključio je trener Harambašić.

Nikad još Kurilovec nije uspio proći ovu stepenicu, iako je nekoliko puta bilo gusto za protivnike, ali zato nove prilike i postoje. Kurilovcu nova prilika stiže ove srijede… Vidimo se na Udarniku!

Nastavite čitati

Obrazovanje

Zrakoplovcima nikad dosadno – Izborni predmet: Bespilotna letjelica!

Uvertira za veće letjelice i dronove – mini policijski helikopter.

Objavljeno

na

Zrakoplovna tehnička škola Rudolfa Perešina u Velikoj Gorici specifična je sama po sebi, budući da srednjoškolcima nudi nekoliko smjerova vezanih uz avionski promet, a koji će ih obučiti za zanimanja zrakoplovnih tehničara i prometnika.  

No, posebnost su i izborni predmeti poput vježbi osnovnog pilotiranja, na kojima učenici imaju probni let mini školskim multikopterom, dronom za letenje u zatvorenim dvoranama – policijskim helikopterom Bell 206 Jet Ranger koji je zapravo replika pravog.   

Osim samog leta letjelicom s rotirajućim krilima, učenici se susreću i s pripadajućom opremom i rukovanjem Li-Po baterijama, što je ujedno i uvod u izvanučioničku nastavu s većim letjelicama i dronovima kojima se izvode određene letačke operacije poput snimanja i fotografiranja iz zraka, te obilaska određenih letačkih ruta i povratak na mjesto polijetanja.  

Vrijedna znanja i iskustva učenicima su prijeko potrebna jer je primjena besposadnih i bespilotnih letjelica svakodnevna u civilnom i vojnom sektoru inovacija i vještina. 

(Foto: Zrakoplovna tehnička škola Rudolfa Perešina)

Nastavite čitati

Kultura

Aleksandar Kačurov: Publiku častimo s malo klasike, malo tradicije i brojevima iz mjuzikla – a imamo i iznenađenje

VIS Danice poziva na godišnji koncert uz svoje goste!

Objavljeno

na

Grupa zaljubljenica u vokalnu glazbu, naš gorički VIS Danice, 12 godina je djelovao pod vodstvom Sandre Kulier, a od 2019. godine stručni voditelj im je profesor Aleksandar Kačurov, koji je za City radio najavio tradicionalni godišnji koncert za svoju vjernu publiku. 

-Veliko mi je zadovoljstvo pozvati sve na naš godišnji koncert “19 godina uz VIS Danice” na kojem ćemo izvesti tradicionalne, zabavne, klasične i pjesme iz mjuzikla, a dolaze nam i gosti s kojima ćemo dijeliti pozornicu. Posebno iznenađenje je mladi pijanista iz Bosne i Hercegovine Danis Halilagić, koji je pripremio zanimljiv spoj klasične i zabavne glazbe, tako da će publika svakako uživati – pozvao je Kačurov. 

Osim poznatog pijanista nastupit će i Gradski zbor “Franjo pl. Lučić” i Pjevačko društvo Novi Zagreb. 

Večer glazbe uz godišnji koncert bit će u Dvorani Galženica 6. studenog s početkom u 19.30 sati. 

Podsjetimo, 2021. godine članice VIS-a Danice  premijerno su izvele originalni mjuzikl „Teško je biti penzioner“ čiju glazbu potpisuje Aleksandar Kačurov. 

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

VIDEO Ksenijini sendviči sa srcem i dušom – Sretan rođendan goričkoj kraljici najpoznatijeg gastro ‘izuma’!

“Djeca koja mi dolaze, moja su infuzija!”

Objavljeno

na

Objavio/la

Ksenija Bašić s Plesa u pečenjarnici uz gorički Tuđmanac osoba je od koje bi kupili sendvič s pomritom ili ćevape i onda kad niste gladni. Punih 25 godina u pečenjarnici koja nosi ime njezine kćeri jedinice Nicol, priprema zalogaje koji su omiljeni izbor za gablec.  

No, nije to običan obrok. Tko je bar jednom došao na prozorčić njenog lokala – dobio je majčinski pripremljenu hranu, uz osmjeh, pažnju, pitanje: Reci zlato, kaj bumo danas? 

Ona ima nevjerojatno zaraznu energiju i toplinu, tako da ujedno dobivate ugostiteljsku uslugu s pedigireeom, nešto što je nažalost gotovo izumrlo, nešto što Ksenija ‘fura’ iz srca. I zato je, osim školaraca koji dođu ‘maznut’ njenu ljubav između dvije polovice peciva, omiljena i u našoj redakciji. Zašto? Već od samog poziva za narudžbu sendviča ‘sa svime’, naš gablec postaje mali zamotuljak sreće! 

A kad još i rođendan ima na današnji Međunarodni dan sendviča, a po njima je poznata u cijelome gradu, mora biti prst sudbine… 

Ovo je priča o našoj teti Kseniji, od koje smo naučili zašto poneka porcija – ne košta ništa!  ⇓ 

Nastavite čitati

Reporter 454 - 23.10.2025.

Facebook

Izdvojeno