Vijesti

Nekada su bile strah i trepet Turopolja

Od njihovih vradžbina krave su skakale poput antilopi

Objavljeno

prije 7 godina

20. travnja 2019.

Objavio/la

Anes Šuvalić

Čovjekova potreba za mističnim od davnine je bila njegov pokretač i potreba, a neki su je platili i glavom. Progon vještica bio je omiljen ‘sport’ diljem ‘starog’ kontinenta pa tako i u hrvatskim zemljama sve do početka vladavine Marije Terezije i Prosvjetiteljstva. Zanimljivo je kako se zadnje suđenje kojim se propitao status neke osobe kao vještice u našoj zemlji održao u drugoj polovici 90-tih godina prošlog stoljeća. Štefica iz podravskog sela Kunovec Breg prokazana je od skidača uroka i ‘proroka’ Franje kao glavna coprnica u svom kraju. Na teret joj je stavio da izaziva bolesti kod djece te čini razne štete po selu. Mještani su počeli vršiti razne oblike nasilja nad ženom, javno su spaljivali stvari koje im je poklonila, djeca su je pljuvala, a susjedi bježali od nje. U atmosferi progona i straha posegnula je za pravosuđem i pokrenula sudsku parnicu kojom je u svibnju 1996. godine zakonski dokazala da nije vještica. Više o ovoj tematici porazgovarali smo s Nikolom Pejakom, sakupljačem usmene predaje i Margaretom Biškupić Čurla, ravnateljicom Muzeja Turopolja i pokretačicom Perunfesta.

Iako su progoni vještica sada već davna prošlost, još uvijek postoje ljudi koji se bave magijom i čarobnjaštvom.

– Nekada je bilo normalno da nedjeljom odeš na misu i moliš krunicu, a onda navečer bacaš ugljen u vodu. Vjerska stvar uzimala se zdravo za gotovo, kad većina na prostoru na kojem živim prakticira neku vjeru i ja ću je prakticirati, a sa strane ću prakticirati okultno. Ljudi ne samo da vjeruju u to, nego i danas postoje ljudi koji se bave s time. Osobno ih nikad nisam susreo, ali sam upoznao čovjeka iz Gustelnice koji tvrdi da ga je začarala coprnica dok se kao mladić vračao s blagom s ispaše. Coprnica ga je pogledala ‘urokljivim okom’ pa su se on i stoka poslije toga osjećali stalno umorno. Pomoć je zatražio kod druge coprnice i ona mu je dala savjet da preljeva vodu s tri različita izvora. Kako to nije pomoglo, na kraju je otišao kod svećenika koji mu je dao injekcije u vrat – rekao nam je Nikola.

Priče o coprnicama, vilama, kugama i ostalim mitskim bićima iz vatre, mraka i vode nisu nepoznanica u Turopolju. Usmenom predajom neke su se uspjele zadržati do danas, a neke će zauvijek ostati nepoznate.

– Svaki kraj ima te priče. Problem je što su one sa suvremenim tehnologijama gotovo nestale, jer nekad je to bio jedini vid zabave. Uz svjetlo svijeće često su se pričale i prepričavale priče o mitskim bićima. Sve to svoje korijenje vuče još iz staroslavenske mitologije i poganskih vremena. Problem je što ljudi ne vole pričati o tome. Kad kažem ljudi, mislim na kazivače. Problem je što se to u njihovim glavama kosi s vjerom, koja negira takve stvari i zapravo želi riješiti ljude straha od takvih stvari – objasnila je ravnateljica.

Prvi tko te zamoli za uslugu nakon što si spalio predmet vradžbine, taj ju je i postavio

Teško je doći do kazivača, a kada se i odluče progovoriti o tim stvarima to zna ponekad teško pasti i najiskusnijim slušateljima. Nikola nam je otkrio da ga je par puta znao uhvatiti strah slušajući osobna iskustva ljudi, a kao jedno od zanimljivijih istaknuo je priču iz sela Gračanica.

– Zabilježio sam priču jednog kazivača o slučaju koji se dogodio u jednom selu prekoputa Kupe i Pokupskog. Muškarac je svjedočio da je starica za koju se znalo da je vještica, jer prije je u svakom selu bilo osoba koje su se bavile takvim stvarima, bacila vradžbinu kad je prolazila kraj njihovog dvorišta. Naime, sutradan ujutro kad je krenuo izvesti blago na pašu, krave su postale nemirne i krenule preskakati ogradu poput antilopi. Mama kazivača preko puta ceste u koprivama je pronašla zavežljaj u kojem su bile kosti, komadi metala i kosa. Preplašena žena to je polila sa svetom vodom, izmolila se i na kraju zapalila. Nakon toga dotična baba došla je do nje i zatražila od nje aspirin za glavobolju, a to je bio znak da je upravo ona bacila vradžbinu. Prema vjerovanju kad spališ predmet kojim ti je netko napravio vradžbinu, tko te idući dan prvi dođe tražiti neku uslugu taj ti je to i napravio – ispričao nam je Pejak.

Ilustracija

Turopoljke nekada nisu zazirale od gatara

Ljudi su oduvijek voljeli znati što ih očekuje kako bi se pripremili na sve nedaće, pa je to dovelo do razvoja gatanja i svih mogućih načina proricanja sudbine. Od davnine su proročice i proroci proricali ljudske sudbine. Taj običaj također je duboko pustio svoje korijenje i u Turopolju i okolici.

– Ženska narodna nošnja iz Lukinić Brda ima specifični ukras na sebi. Primijetili smo da na nekim nošnjama dio tog ukrasa nedostaje. Na nekima ga ima, a na nekima ne. Postavili smo si pitanje zašto je tome tako i saznali da su te male ukrasne trake sa fertuna nekada koristile za gatanje pa su ih žene jednostavno skidale kad su išle kod gatare. Bilo kakva priča o tome izazivala je veliki otpor kod naših sugovornica. Najčešći odgovor bio je ‘Ja to nikad nisam radila, samo sam čula da su neke to radile’. Iako je bilo zabranjeno, ljudi su to radile iz zabave. No, niti jedna nije htjela potvrditi da je bila kod gatare – otkrila nam je Biškupić Čurla.

Ilustracija

Coprnjak iz Hotnje dokazao da može biti nevidljiv

Iako su u povijesti žene najčešće bile optuživane za vještičarenje, ne treba zaboraviti i coprnjake koji su najčešće imali dužnost duhovnih vođa u svijetu coprnica. Oni bi okupljali coprnice na seminarima, a što se točno tamo događalo do danas je ostalo nepoznato, možemo samo nagađati. Coprnjaki su navodno bili jako moćni.

– Jedan moj kazivač govorio mi je o slučaju iz 1997. ili 98. u Hotnji. Stariji muškarac koji se predstavljao kao coprnjak i imao knjigu s čarolijama, uspio je postati nevidljiv. Na očigled mlađeg muškarca, coprnjak je ušao u štalu svog susjeda i pomuzao kravu, a da ga susjed ni nitko od ukućana koji su bili u dvorištu i ulazili u štalu nije vidio – prepričao nam je Pejak.

Objasnio nam je kako se ‘zanat’ uvijek prenosio po majčinoj liniji.

– Zanimljivo je da se taj zanat uvijek prenosio po ženskoj liniji u obitelji. Više puta sam zabilježio da se vještičarenje prenosilo s bake na mamu, s mame na kćer, s kćeri na unuku, a nikada da se netko sa stane samoinicijativno počeo baviti time. To je uvije bila obiteljska stvar – dodao je.

Ilustracija

Pojavljivale su se s prvim zrakama sunca

Kako smo doznali coprnice i coprnjaki nisu jedine zvijezde turopoljskog mističnog svijeta. Izvori te korita rijeka i potoka njihova su prirodna staništa.

– Kazivači mi često pričaju o vilama. U načelu one su dobre, a znaju biti nestašne i ukrasti stoku iz štala. Neki tvrde da ih mogu vidjeti samo dobri i neiskvareni ljudi, a najčešće su viđene uz korita rijeka i potoka kako se peru, uređuju i pjevaju. Ponekad tamo dolaze s prvim zrakama sunca i lebde, drže se za ruke i plešu. Kada ih čovjek vidi najčešće nestaju u vodi, ali bilo je slučajeva da su vile prilazile ljudima i upozoravale ih na nešto poput toga da ne rade nedjeljom ili blagdanom. Pored bijelih ili dobrih vila, postoje i crne ili zle. Najčešće su u pratnji vraga i demona, ali to je rijetkost, do sada sam zabilježio samo dva takva slučaja – ispričao nam je sakupljač priča.

Stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine

Pa ipak, sve ove priče treba uzeti s rezervom jer ponekad stvari nisu onakve kave nam se čine.

– Dosta toga ima stvarnu podlogu, pogotovo kad ti ljudi iz prve ruke pričaju svoje doživljaje. Po njihovim reakcijama imam osjećaj da me nisu lagali. Ti vidiš po čovjeku da mu je možda malo neugodno i počne se malo preznojavati. No, uvijek postoji mogućnost da mu se nešto pričinilo. Mislim da se kod nijednog kazivača ne radi o obliku mentalne bolesti. Može biti da je netko bio pijan i takve stvari moraš uzeti u obzir. Prije se često pio tudum, koji ima halucinogena svojstva – naglasio je Nikola.

Dobra prilika za zaradu

Priče o coprnicama, vilama, kugama i ostalim mitskim bićima iz vatre, mraka i vode dobra su podloga za razvoj turističke priče. Perunfest je najbolji pokazatelj da postoji publika zainteresirana za tu tematiku. Riječ je o projektu iza kojeg stoji Muzej Turopolja.

– Neki vole cosplay i kostimiranje, kao što drugi vole folklor, ići na aerobik ili teretanu. Najbolji je primjer Red Čuvara grada Zagreba, viteška udruga čiji su članovi poslovni i obiteljski ljudi, a kroz svoj hobi čuvaju našu tradiciju. Tako da postoji velik interes za tu tematiku. Perunfest je od prve godine napravio bum, ja sam sigurna da se oko njega otvori neki kamp da bi on bio pun. Od 1. travnja na našoj Facebook stranici krenu upiti za festival, a većina tih ljudi nije s goričkog područja. Postali smo prva manifestacija koja je uspjela privući ljude na naše područje. Vjerujem da je velikim djelom za to zaslužan o Zdenko Bašić, umjetnik koji je nadaleko poznat. Primijetili smo da nam se posjetitelji vračaju, što znači da radimo dobar posao – pohvalila se ravnateljica Muzeja Turopolja.

Prilika je tu samo je treba znati iskoristiti. Muzej Turopolja je Perunfestom je odškrinuo vrata, a sada je red na drugima da prepoznaju potencijal i pokušaju komercijalizirati bogatu kulturnu baštinu Turopolja.

Povezane teme:coprnice Perunfest

Kultura

FOTO Svečano obilježene 45 godina Biblioteke Albatros

Objavljeno

prije 35 minuta

20. studenoga 2025.

Objavio/la

David Jolić

Jubilej 45. obljetnica Biblioteke Albatros obilježena je danas (četvrtak, 20.11.2025., početak u 19 sati) u Gradskoj vijećnici Pučkog otvorenog učilišta u Velikoj Gorici. Uvodnu riječ imao je Stipe Bilić, voditelj izdavačke djelatnosti POU-a, koji je dao kratki pregled osnutka, djelovanja i izdavačke djelatnosti Biblioteke Albatros. Ravnateljica POU-a Anita Pišković prigodnim riječima pozdravila je posjetitelje te dodijelila zahvalnice utemeljiteljima i urednicima Biblioteke Albatros.