Povežite se s nama

Vijesti

Nekada su bile strah i trepet Turopolja

Od njihovih vradžbina krave su skakale poput antilopi

Objavljeno

na

Čovjekova potreba za mističnim od davnine je bila njegov pokretač i potreba, a neki su je platili i glavom. Progon vještica bio je omiljen ‘sport’ diljem ‘starog’ kontinenta pa tako i u hrvatskim zemljama sve do početka vladavine Marije Terezije i Prosvjetiteljstva. Zanimljivo je kako se zadnje suđenje kojim se propitao status neke osobe kao vještice u našoj zemlji održao u drugoj polovici 90-tih godina prošlog stoljeća. Štefica iz podravskog sela Kunovec Breg prokazana je od skidača uroka i ‘proroka’ Franje kao glavna coprnica u svom kraju. Na teret joj je stavio da izaziva bolesti kod djece te čini razne štete po selu. Mještani su počeli vršiti razne oblike nasilja nad ženom, javno su spaljivali stvari koje im je poklonila, djeca su je pljuvala, a susjedi bježali od nje. U atmosferi progona i straha posegnula je za pravosuđem i pokrenula sudsku parnicu kojom je u svibnju 1996. godine zakonski dokazala da nije vještica. Više o ovoj tematici porazgovarali smo s Nikolom Pejakom, sakupljačem usmene predaje i Margaretom Biškupić Čurla, ravnateljicom Muzeja Turopolja i pokretačicom Perunfesta.

Iako su progoni vještica sada već davna prošlost, još uvijek postoje ljudi koji se bave magijom i čarobnjaštvom.

– Nekada je bilo normalno da nedjeljom odeš na misu i moliš krunicu, a onda navečer bacaš ugljen u vodu. Vjerska stvar uzimala se zdravo za gotovo, kad većina na prostoru na kojem živim prakticira neku vjeru i ja ću je prakticirati, a sa strane ću prakticirati okultno. Ljudi ne samo da vjeruju u to, nego i danas postoje ljudi koji se bave s time. Osobno ih nikad nisam susreo, ali sam upoznao čovjeka iz Gustelnice koji tvrdi da ga je začarala coprnica dok se kao mladić vračao s blagom s ispaše. Coprnica ga je pogledala ‘urokljivim okom’ pa su se on i stoka poslije toga osjećali stalno umorno. Pomoć je zatražio kod druge coprnice i ona mu je dala savjet da preljeva vodu s tri različita izvora. Kako to nije pomoglo, na kraju je otišao kod svećenika koji mu je dao injekcije u vrat – rekao nam je Nikola.

 

Priče o coprnicama, vilama, kugama i ostalim mitskim bićima iz vatre, mraka i vode nisu nepoznanica u Turopolju. Usmenom predajom neke su se uspjele zadržati do danas, a neke će zauvijek ostati nepoznate.

– Svaki kraj ima te priče. Problem je što su one sa suvremenim tehnologijama gotovo nestale, jer nekad je to bio jedini vid zabave. Uz svjetlo svijeće često su se pričale i prepričavale priče o mitskim bićima. Sve to svoje korijenje vuče još iz staroslavenske mitologije i poganskih vremena. Problem je što ljudi ne vole pričati o tome. Kad kažem ljudi, mislim na kazivače. Problem je što se to u njihovim glavama kosi s vjerom, koja negira takve stvari i zapravo želi riješiti ljude straha od takvih stvari – objasnila je ravnateljica.

Prvi tko te zamoli za uslugu nakon što si spalio predmet vradžbine, taj ju je i postavio

Teško je doći do kazivača, a kada se i odluče progovoriti o tim stvarima to zna ponekad teško pasti i najiskusnijim slušateljima. Nikola nam je otkrio da ga je par puta znao uhvatiti strah slušajući osobna iskustva ljudi, a kao jedno od zanimljivijih istaknuo je priču iz sela Gračanica.

– Zabilježio sam priču jednog kazivača o slučaju koji se dogodio u jednom selu prekoputa Kupe i Pokupskog. Muškarac je svjedočio da je starica za koju se znalo da je vještica, jer prije je u svakom selu bilo osoba koje su se bavile takvim stvarima, bacila vradžbinu kad je prolazila kraj njihovog dvorišta. Naime, sutradan ujutro kad je krenuo izvesti blago na pašu, krave su postale nemirne i krenule preskakati ogradu poput antilopi. Mama kazivača preko puta ceste u koprivama je pronašla zavežljaj u kojem su bile kosti, komadi metala i kosa. Preplašena žena to je polila sa svetom vodom, izmolila se i na kraju zapalila. Nakon toga dotična baba došla je do nje i zatražila od nje aspirin za glavobolju, a to je bio znak da je upravo ona bacila vradžbinu. Prema vjerovanju kad spališ predmet kojim ti je netko napravio vradžbinu, tko te idući dan prvi dođe tražiti neku uslugu taj ti je to i napravio – ispričao nam je Pejak.

Ilustracija

Turopoljke nekada nisu zazirale od gatara

Ljudi su oduvijek voljeli znati što ih očekuje kako bi se pripremili na sve nedaće, pa je to dovelo do razvoja gatanja i svih mogućih načina proricanja sudbine. Od davnine su proročice i proroci proricali ljudske sudbine. Taj običaj također je duboko pustio svoje korijenje i u Turopolju i okolici.

– Ženska narodna nošnja iz Lukinić Brda ima specifični ukras na sebi. Primijetili smo da na nekim nošnjama dio tog ukrasa nedostaje. Na nekima ga ima, a na nekima ne. Postavili smo si pitanje zašto je tome tako i saznali da su te male ukrasne trake sa fertuna nekada koristile za gatanje pa su ih žene jednostavno skidale kad su išle kod gatare. Bilo kakva priča o tome izazivala je veliki otpor kod naših sugovornica. Najčešći odgovor bio je ‘Ja to nikad nisam radila, samo sam čula da su neke to radile’. Iako je bilo zabranjeno, ljudi su to radile iz zabave. No, niti jedna nije htjela potvrditi da je bila kod gatare – otkrila nam je Biškupić Čurla.

Ilustracija

Coprnjak iz Hotnje dokazao da može biti nevidljiv

Iako su u povijesti žene najčešće bile optuživane za vještičarenje, ne treba zaboraviti i coprnjake koji su najčešće imali dužnost duhovnih vođa u svijetu coprnica. Oni bi okupljali coprnice na seminarima, a što se točno tamo događalo do danas je ostalo nepoznato, možemo samo nagađati. Coprnjaki su navodno bili jako moćni.

– Jedan moj kazivač govorio mi je o slučaju iz 1997. ili 98. u Hotnji. Stariji muškarac koji se predstavljao kao coprnjak i imao knjigu s čarolijama, uspio je postati nevidljiv. Na očigled mlađeg muškarca, coprnjak je ušao u štalu svog susjeda i pomuzao kravu, a da ga susjed ni nitko od ukućana koji su bili u dvorištu i ulazili u štalu nije vidio – prepričao nam je Pejak.

Objasnio nam je kako se ‘zanat’ uvijek prenosio po majčinoj liniji.

– Zanimljivo je da se taj zanat uvijek prenosio po ženskoj liniji u obitelji. Više puta sam zabilježio da se vještičarenje prenosilo s bake na mamu, s mame na kćer, s kćeri na unuku, a nikada da se netko sa stane samoinicijativno počeo baviti time. To je uvije bila obiteljska stvar – dodao je.

Ilustracija

Pojavljivale su se s prvim zrakama sunca

Kako smo doznali coprnice i coprnjaki nisu jedine zvijezde turopoljskog mističnog svijeta. Izvori te korita rijeka i potoka njihova su prirodna staništa.

– Kazivači mi često pričaju o vilama. U načelu one su dobre, a znaju biti nestašne i ukrasti stoku iz štala. Neki tvrde da ih mogu vidjeti samo dobri i neiskvareni ljudi, a najčešće su viđene uz korita rijeka i potoka kako se peru, uređuju i pjevaju. Ponekad tamo dolaze s prvim zrakama sunca i lebde, drže se za ruke i plešu. Kada ih čovjek vidi najčešće nestaju u vodi, ali bilo je slučajeva da su vile prilazile ljudima i upozoravale ih na nešto poput toga da ne rade nedjeljom ili blagdanom. Pored bijelih ili dobrih vila, postoje i crne ili zle. Najčešće su u pratnji vraga i demona, ali to je rijetkost, do sada sam zabilježio samo dva takva slučaja – ispričao nam je sakupljač priča.

Stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine

Pa ipak, sve ove priče treba uzeti s rezervom jer ponekad stvari nisu onakve kave nam se čine.

– Dosta toga ima stvarnu podlogu, pogotovo kad ti ljudi iz prve ruke pričaju svoje doživljaje. Po njihovim reakcijama imam osjećaj da me nisu lagali. Ti vidiš po čovjeku da mu je možda malo neugodno i počne se malo preznojavati. No, uvijek postoji mogućnost da mu se nešto pričinilo. Mislim da se kod nijednog kazivača ne radi o obliku mentalne bolesti. Može biti da je netko bio pijan i takve stvari moraš uzeti u obzir. Prije se često pio tudum, koji ima halucinogena svojstva – naglasio je Nikola.

Dobra prilika za zaradu

Priče o coprnicama, vilama, kugama i ostalim mitskim bićima iz vatre, mraka i vode dobra su podloga za razvoj turističke priče. Perunfest je najbolji pokazatelj da postoji publika zainteresirana za tu tematiku. Riječ je o projektu iza kojeg stoji Muzej Turopolja.

– Neki vole cosplay i kostimiranje, kao što drugi vole folklor, ići na aerobik ili teretanu. Najbolji je primjer Red Čuvara grada Zagreba, viteška udruga čiji su članovi poslovni i obiteljski ljudi, a kroz svoj hobi čuvaju našu tradiciju. Tako da postoji velik interes za tu tematiku. Perunfest je od prve godine napravio bum, ja sam sigurna da se oko njega otvori neki kamp da bi on bio pun. Od 1. travnja na našoj Facebook stranici krenu upiti za festival, a većina tih ljudi nije s goričkog područja. Postali smo prva manifestacija koja je uspjela privući ljude na naše područje. Vjerujem da je velikim djelom za to zaslužan o Zdenko Bašić, umjetnik koji je nadaleko poznat. Primijetili smo da nam se posjetitelji vračaju, što znači da radimo dobar posao – pohvalila se ravnateljica Muzeja Turopolja.

Prilika je tu samo je treba znati iskoristiti. Muzej Turopolja je Perunfestom je odškrinuo vrata, a sada je red na drugima da prepoznaju potencijal i pokušaju komercijalizirati bogatu kulturnu baštinu Turopolja.

CityLIGHTS

FOTO „The Flying Dish“ doveo novu energiju u grad! Trdelnik, Spud Bud krumpiri, Jellyfish zalogaj – i pljesak Cveku

Food and music festival traje do 7. rujna.

Objavljeno

na

Objavio/la

Jučer je velikogorički Park dr. Franje Tuđmana postao gastro magnet za ljubitelje dobre hrane, koju ne možemo okusiti baš na svakom uglu, inovativnih slastica i dobre glazbe.

Brojni Velikogoričani ali i gosti iz Zagreba, Zagrebačke i Sisačko-moslavačke županije, nikako nisu propustili otvorenje food and music festivala u našem gradu.

Foto: Marija Vrbanus

Foto: Marija Vrbanus

Foto: Marija Vrbanus

Foto: Marija Vrbanus

“The Flying Dish” već od 18 sati je bio zaslužan za podugačke redove ispred 10-tak kućica u kojima nastaju prefini burgeri, kokteli, palačinke, „pufasti“ kroasani, spiralno pecivo Trdelnik… no, sve s dozom raskoša, zanimljivih namirnica, šarenih ukrasa, royal punjenja…ukratko, na jednome mjestu ponuda koju inače možete vidjeti u svjetskim metropolama.

Foto: Marija Vrbanus

Foto: Marija Vrbanus

Foto: Marija Vrbanus

Foto: Marija Vrbanus

Foto: Marija Vrbanus

Najduže se čekalo na Spud Bud krumpire s raznim nadjevima, zbog popularnosti, ali i bogatstva okusa, za sve one koji do sada nisu uspjeli doći do njihove lokacije na zagrebačkom Dolcu.

Lokacija u Tuđmancu sljedećih deset dana trajanja festivala bit će „must go“, jer osim gastro užitka, nudi i odličan ambijent s raznim instalacijama, osvjetljenjem i naravno, koncerte urbane glazbe.

Foto: Renato Glogovčan

Foto: Renato Glogovčan

Foto: Renato Glogovčan

Otvorenje festivala sinoć je začinio Matija Cvek & The Funkensteins, a u najavi je Miach i Baks, kao i „stara škola“ – Stoka i Edo Majka.

Turistička zajednica Grada Velike Gorice osigurala je besplatne ulaznice za sve Velikogoričane, koje se preuzimaju u njihovom sjedištu.

Foto: Marija Vrbanus

Foto: Marija Vrbanus

Nastavite čitati

Sport

Milka na novom početku: ‘Otvoren sam za sve, ali vuče me uloga glavnog trenera…’

Klaf i ja ostajemo prijatelji, mi smo i kumovi, ali nogometno gledano idemo svatko svojim putem. Sad sam fokusiran na sebe i razmišljam kojim smjerom krenuti. Vuče posao glavnog trenera…, priznaje Damir Milanović

Objavljeno

na

Objavio/la

Propisno je 19. dana kolovoza velikogoričke nogometne krugove iznenadila vijest koja je stigla iz Širokog Brijega: Damir Milanović zvani Milka više nije prvi asistent Deana Klafurića!

Suradnja dvojice prijatelja i kumova bila je dugotrajna i najčešće vrlo uspješna, ali toj je priči sad došao kraj.

– Razlog rastanka je to što je Klaf donio odluku da sam ja prerastao ovaj nivo i da mi je vrijeme da idem svojim putem, bilo samostalno ili u nekom drugom stožeru, koji preferira drukčiji nogomet. Objasnio mi je da osjeća da me guši i sputava, a to ne bi želio. Kad mi je to prezentirao na takav način, ja sam prihvatio raskid ugovora – rekao je Milka.

Nekoliko dana poslije ponovno je bio na svome mjestu, u svome gradu, na novom početku. Više od osam godina prošlo je otkad se trenerski povezao s Klafurićem, a uz kavu u omiljenom kafiću najlakše je bilo prevrtjeti sve što se događalo u tom periodu iza nas.

– Prvi put smo se povezali u ljeto 2017., kad je Klaf preuzeo Goricu. Ja sam se tad vratio iz Kurilovca, i dalje sam bio igrač, ali igrač koji više nije mogao stajati na nogama. Dogovor je bio da mu budem neka vrsta desne ruke, više izvan terena nego na terenu, iako sam igrao i više nego što je bio plan. Nisam tad još bio trener, ali on me na taj način želio polako uvoditi u posao, na čemu sam mu jako, jako zahvalan – govori Milka.

U prvih šest kola sezone koja će završiti plasmanom u HNL Gorica je imala uvodni poraz od Dinama II pa pet pobjeda zaredom, da bi nakon toga Klaf otišao poljsku Legiju. A Milka je pod vodstvom Ivana Preleca dosanjao san.

– Baš sam želio ući s Goricom u prvu ligu, možda i odigrati barem jednu sezonu prve lige, a zato sam se prvi put i vratio kući, i to možda i malo prerano. Tad nismo uspjeli, da bi na kraju uspjeli kad u to baš i nisam vjerovao. I kad ja, kao što rekoh, više nisam mogao hodati – sa smiješkom se prisjeća Milka.

U dresu Gorice Milka je završio karijeru obilježenu sa 58 nastupa u HNL-u, ali i epizodama u Mađarskoj i BiH… Foto: Slavko Midžor/PIXSELL

Podigao je pehar, otvorio šampanjac, taj uspjeh pošteno proslavio, a onda i završio ozbiljnu nogometnu karijeru. Ona niželigaška potrajala je još neko vrijeme, ali od toga trenutka Damir Milanović počeo je svoj trenerski put.

– Moj prvi korak bio je u Nogometnoj školi Gorice, uzeo sam kadete, generaciju 2002., koja me u velikoj mjeri izgradila. To je bila jedna luda generacija koja je gubila od Prečkog, a redovno šamarala Dinamo, što nitko nije mogao razumijeti, ali imali smo top suradnju i tu sam postavio nekakve svoje trenerske temelje – dobro pamti Milanović.

Godinu dana poslije Klaf je preuzeo Hrvatski dragovoljac, a Milka je prvi put otišao iz Gorice. Dva tjedna poslije sve je propalo, jer u Sigetu su tad vladale dvije uprave, pa se Milka vratio u Goricu.

– Tu moram zahvaliti ljudima iz Gorice, na čelu s predsjednikom Črnkom i voditeljem Škole Radanićem, jer vratili su me u situaciji kad ja sam sebe ne bih vratio… – priznaje danas.

– Nakon godinu dana pojavila se opcija sa Ciprom, i ja sam opet otišao iz Škole nogometa, u dogovoru s predsjednikom Črnkom, koji je opet bio jako, jako korektan, ali ja sam tako odlučio. A on mi je opet izašao u susret. Na Cipru smo imali jako dobar period, bilo mi je to prvo malo dugoročnije iskustvo s Klafom. Ja sam upoznavao njega kao trenera, on je upoznavao mene, uvodio me u sve tajne posla i tu sam jako puno naučio.

Ubacila se u sve to i korona, da bi se na kraju Klaf i Milka sa Cipra vratili nakon dobrih 11 mjeseci.

– Nakon toga opet sam se vratio u Školu nogometa i preuzeo jako dobru generaciju, 2005. godište, koja je izborila i ulazak u kadetski HNL. Stvorila se dobra kemija, dobra atmosfera, dobro se radilo i na kraju smo osvojili titulu ispred Dinama, furiozno prošli Inter u kvalifikacijama i izborili HNL.

Međutim, nakon nekoliko kola druge sezone opet se javio šef Klafurić…

– Priča je opet bila ista. Klafu stiže poziv iz mađarskog Honveda i Milka ide grlom u jagode. I odlazi iz Gorice. Tu opet moram pohvaliti ljude iz kluba, pogotovo Slavka Perkovića, koji je odradio lavovski posao. Vraćali smo se s utakmicu u Vinkovcima, gdje smo pobijedili, kad sam mu rekao što se događa. U dva sata ujutro predsjednik Črnko, s kojim je Slavko sve iskomunicirao, dao mi je dozvolu za novi odlazak iz kluba. Svatko normalan bi spavao, a on je meni u dva u noći meni izašao u susret i zato hvala obojici. Nakon toga više se nisam vraćao u Školu nogometa.

Usporedno s kadetima Gorice vodio je Mlinka i seniore Mraclina, no odlaskom u Honvedu i tu je došlo do rastanka. Na novi sastanak nismo dugo čekali, vratio se trener Milanović na Grabu po povratku iz Mađarske, ali samo nakratko.

– Nakon tri mjeseca pojavio se Velež. Otišao sam s Klafom i tih devet mjeseci bilo je baš odlično. Što se tiče rezultata, momčadi, svega. Otišli smo iz Veleža prvog dana priprema za novu sezonu, da bi nakon toga kratko bili u TSC-u iz Bačke Topole – nabraja dalje Milka.

Po povratku iz Vojvodine ponovno je na red došlo Turopolje.

– Nakon toga su slijedila tri mjeseca u Jelačiću, gdje mi je bilo fantazija! U to vrijeme čak sam i naučio igrati pikado, kartati belu… I okupljati igrače, vidjeti kako to izgleda i s one druge strane, kad ne znaš koliko ćeš ljudi imati na treningu koji dan, u ligi u kojoj se boriš i s protivnikom i sa svim ostalim. Bila je to stvarno odlična polusezona, imali smo deset utakmica bez poraza, završili jesen na drugome mjestu, ali iz Vukovine sam otišao zbog poziva iz Širokog – govori Milka.

– Prva polusezona bila je odlična, klub koji se borio za ostanak na kraju je igrao finale kupa i završio na petome mjestu. Odradili smo i jako dobre pripreme za novu sezonu i solidno krenuli, zaključno s remijem kod Zrinjskog, što Široki nije uspio već šest godina. I to je bilo to za mojih osam mjeseci lijepe suradnje sa Širokim. Došlo je vrijeme da Klaf i ja idemo svaki svojim putem… – kazao je Milka, koji je još par dana ostao u Širokom Brijegu, obaviti neke privatne stvari, oprostiti se sa svima s kojima je trebao.

– Klaf i ja smo kumovi i prijatelji, naravno da to i ostajemo, ali trenerski život ide dalje. Napravio sam odmak od svega, sam sa sobom analizirao što je moglo biti bolje ili lošije, i sad se koncentriram na sebe, na svoj novi početak. I razmišljam odakle krenuti.

Vrlo brzo počeli su stizati i pozivi.

– Ima već nekih upita, razgovora, a nadam se da će se ubrzo pojaviti i nešto konkretnije, zanimljivije. Trenutačno sam otvoren za razgovor sa svima, nikoga ne podcjenjujem, ni što se tiče lige ni što se tiče kluba. Opcija je i posao u školi nogometa nekoga kluba, kao i ona po kojoj bih bio dio nekog drugog stožera. A opet, vuče me i da budem prvi trener, da krenem sebe graditi, bez obzira na nivo. Uostalom, na nekim nivoima sam već i bio… – smješka se Milka.

Kao igrač bio je poznat kao “radilica”, bio je borben, čvrst, beskompromisan… Trenerski stil nešto je drukčiji.

– Volim da moje momčadi igraju, da kroz igru stvaraju prilike… Ako ćemo vući paralele s najvišom razinom, jako cijenim Guardiolu i njegovu viziju, ali istovremeno me fascinira i Diego Simeone, pogotovo u vođenju utakmice. Po karakteru i načinu na koji vodim utakmice možda sam najbliži baš njemu, jer vjerujem da momčad ima onakvu energiju kakvu joj daje trener s klupe – opisuje Milka sebe kao trenera.

U svijetu HNL-a izdvaja također ima trenere koje gleda, uči, analizira…

– Ako pričamo o svijetu HNL-a, sviđa mi se stil koji je gajio Valdas Dambrauskas, ali i dvojica trenera koji danas egzistiraju u HNL-u. Jako cijenim Gorana Tomića, i kao trenera i kao čovjeka, a jako mi se sviđa i sve što radi Gonzalo Garcia. Radio je sjajne stvari s Istrom, pokazao je da se zna prilagoditi, da zna stvoriti igru s posjedom lopte, ali ne posjedom koji ide u beskonačnost, nego da ima smisla. Super čovjek i super trener je i Mario Kovačević, koji je sa Slaven Belupom napravio pravi “boom”, pa onda Nikola Šafarić, koji sa skromnim budžetom radi izvrsne stvari, pri čemu čak i mijenja stil i pristup. Ima jako puno trenera od kojih uzimam neke stvari, jer tako sebe nadograđujem i upotpunjujem kao trener – nabrojio je Milka.

Trenerska scena jaka je i u našem gradu, na čelu s Prelecom i Klafurićem, ali i sa sve više mladih ljudi koji odlučuju krenuti tim putem.

– Uvijek će u Velikoj Gorici biti dobrih trenera. Uostalom, bilo je i puno dobrih igrača, svatko tko odluči ostati u nogometu ima priliku za dokazivanje, jako dobar poligon. Od Preleca i Klafa svi mi možemo puno naučiti, savjetovati se s njima, samim time napreduješ, tako da vjerujem da će biti toga još. Uvijek kad se nađemo puno razgovaramo, dijelimo iskustva, a to je jako važno. Ovisi sve i to tome tko se gdje vidi, ja se samo nadam da nas neće biti puno na burzi – sa smiješkom kaže Milka.

Kako sad stvari stoje, dojam je da će ova priča krenuti u samostalnom smjeru, da će Damir Milanović potražiti priliku kao glavni trener. I sad je sve što treba – prilika. Gdje, kako i kad će se to dogoditi, doznat ćemo u razdoblju pred nama, ali jedan od ciljeva za budućnost poznat je već sad… I logičan je.

– Da, naravno da želim jednog dana biti trener seniora Gorice. Čak mi i nije presudno hoće li će to biti kao asistent ili glavni trener, ali logično je da mi je to želja. Kao što je, vjerujem, i svim drugim goričkim trenerima… Tu sam doma, živim 300 metara od stadiona, logično da mi je to želja, ali znam i da mnogi drugi to zaslužuju i više i prije nego ja. Hoće li se jednom i dogoditi, vidjet ćemo…

Nastavite čitati

Vijesti

Zanima vas ples na svili? Evo gdje ga možete naučiti

Programi su prilagođeni svim dobnim skupinama

Objavljeno

na

Objavio/la

Invertifit otvorio je upise u programe zračnih akrobacija u Velikoj Gorici. Treninzi plesa na svili, obruču i hammocku održavaju se u novouređenoj dvorani Fortis Gyma, a namijenjeni su svim dobnim skupinama, od predškolaraca do odraslih početnika.

Uz već postojeće grupe za djecu i odrasle, organizatori su ove godine pripremili nekoliko novih programa:

  • Početničku aerial grupu za odrasle starije od 18 godina,
  • Grupu za djecu školskog uzrasta od 8 do 18 godina,
  • CircoPolis program za najmlađe od 4 do 8 godina
  • “Let u dvoje”, zajednički treninzi za roditelje i djecu.

Program vode instruktorice s višegodišnjim iskustvom u podučavanju zračnih akrobacija, a treninzi su koncipirani tako da polaznici bez sportske podloge mogu postupno graditi snagu, izdržljivost i koordinaciju. Poseban naglasak stavlja se na jačanje mišića ruku i leđa, što je korisno za one koji puno vremena provode sjedeći.

Svi zainteresirani mogu se prijaviti ili dobiti dodatne informacije putem e-maila [email protected].

Nastavite čitati

Moja županija

Priča iz Ivanića: Prvo prabake, zatim Gips i Marica, a danas – “vječne druge”…

Povijest ženskog rukometa u Ivanić Gradu duža je od stotinu godina, kroz sva ta desetljeća događalo je jako puno važnih i lijepih stvari, a u posljednjih 15-ak godina u Ivaniću blistu kad je riječ o radu s mladima…

Objavljeno

na

U čemu je tajna? Dobar trenerski rad, puno volje i puno rada! Uz to, mi smo prilično mala sredina, drukčija od drugih po tome što mi nemamo opciju selekcioniranja. Ne možemo mi od 30 djevojčica probrati njih 15 najboljih. Ne, mi ih dobijemo 15 i svih 15 učimo rukometu, njegujemo i brinemo o njima. Kako o onima najboljima, tako i o onim malo lošijim…, objašnjavaju Krešimir Krnjenić i Irena Malec, glavni operativci u Ženskom rukometnom klubu Ivanić.

Krnjević je predsjednik, a Malec tajnica i voditeljica omladinskog pogona kluba koji se doista ima čime pohvaliti. Serija uspjeha traje već više od desetljeća, a novi nastavak stigao je i ove godine, kad su na završnici državnog prvenstva dvije generacije bile sjajne: selekcija 2007-08 bila je treća u državi, a cure rođene 2009. i 2010. godine su prvakinje Hrvatske!

– Naša serija krenula je 2012., pod vodstvom Javora Bojana Leša, današnjega gradonačelnika. On je potpisao prvi veliki uspjeh, prvi je donio zlato u Ivanić. Nakon njega je došao Goran Bobić, pa onda Dora Krnjević Dokuzović, a sad su tu Igor Gajski i Lovro Malec – kaže Irena, dodajući kako je u međuvremenu u njihov mali grad stiglo 20-ak medalja s državnih završnica.

– Najvažniji je rad s djecom. To nam se uvijek nekako i vrati, kroz te medalje koje osvajamo na državnim završnicama, no problem je što je jako teško tu djecu zadržati kasnije i u seniorskom rukometu. Postoji stotinu drugih interesa kod tih mladih cura, u ovom svijetu kakav je danas teško je bez novca. Nemamo mogućnost platiti toliko da bi te cure bile spremne odreći se nečega. U takvim okvirima izvlačimo najviše što možemo, pri čemu smo se već pretvorili u “vječne druge” u 2. HRL. Nedostaje nam možda i malo sportske sreće, sigurno i novca, ali stalno nas vuče ambicija da budemo bolji. Mučimo se, ali ne žalimo se – nadovezao se predsjednik Krnjević.

Nerijetko u Ivanić Gradu odrastaju rukometašice koje svoje sportske priče nastavljaju graditi u drugim, prvoligaškim sredinama, ali često se događa i da mlade rukometašice iz drugih sredina biraju upravo ŽRK Ivanić. Jedna od njih je i Luna Gojak, djevojka koja je do kraja prošle sezone bila igračica ŽRK Udarnika, a ovoga ljeta je osvojila srebrnu medalju na Europskom prvenstvu s hrvatskom reprezentacijom.
– Nema tu ni vrbovanja ni nemoralnih ponuda, stvari su zapravo jednostavno. Ako bilo koja djevojka želi sredinu u kojoj ima uspjeha, koja se može pohvaliti medaljama, doći će ovdje. Luna je s roditeljima odlučila prihvatiti naš poziv i drago nam je što je postala naša igračica. Radit ćemo na tome da i mi i ona postanemo bolji – ističe Krnjević.

Ženski rukomet u Ivaniću živi i djeluje već duže od jednog stoljeća, u pitanju je ozbiljna tradicija.

– Da, ovo je definitivno rukometna sredina duge tradicije, budući da smo prije tri godine proslavili stotinu godina igranja ženskog rukometa u Ivaniću. Imamo pisane dokumente u kojima stoji da su 1922. godine naše prabake odigrale prvu utakmicu hazene, preteče današnjeg rukometa. Igrale su sa zagrebačkom Concordijom i to je u to vrijeme bio veliki spektakl, a ostalo je zapisano i da su ljudi bili šokirani kratkim šosevima koje su cure nosile. Odmah je zavladalo veliko zanimanje, rukomet je zaživio i po tome smo sigurno posebna sredina, po toj ljubavi prema rukometu, koji teče u krvi svih naših građana – kaže Irena.

Kad smo već kod prošlosti, vrijedi se vratiti i na sedamdesete godine, kad je u ŽRK Ivanić došao mladi trener Ante Kostelić, koji je preuzeo ekipu u kojoj je bila i Marica, njegova supruga.

– Nije Gips hofirao samo s Maricom, ha, ha… Kao klinac sam bio svjedokom tih događaja, jer i moja sestra je igrala, i znam da su sve cure bile lude za Gipsom. A Mica je tu bila najuspješnija – sa smiješkom priča Krnjević i dodaje:

– Kad je Gips došao kako bi se predstavio curama, rekao im je: “Cure, život se sastoji od sedam slova: r, u, k, o, m, e i t. Jel jasno?” Uozbiljio je rad u klubu, a onda otišao dalje. Navrate i danas kad je neki povod, a Ivica tu i živi, barem kad ne landra okolo, ha, ha…

Nastavite čitati

Vijesti

Velikogoričke mažoretkinje ulaze u 29. sezonu i traže nove članove

S novim projektima i ciljevima, tim sada traži nove članove kako bi nastavio graditi sportske i osobne uspjehe.

Objavljeno

na

Objavio/la

Velikogoričke mažoretkinje otvorile su upise za djecu i mlade. Treninzi će se održavati u Osnovnoj školi Eugena Kvaternika i Društvenom domu Rakarje.

Ove godine mažoretkinje ulaze u 29. sezonu djelovanja, tijekom koje su Veliku Goricu predstavljale na brojnim manifestacijama u Hrvatskoj i inozemstvu. Članice su Saveza mažoretkinja i pom pon timova Hrvatske te Svjetske mažoret-sport federacije.

Prošla sezona 2024./25. bila je posebno uspješna, a rezultirala je nizom nagrada i priznanja. S novim projektima i ciljevima, tim sada traži nove članove kako bi nastavio graditi sportske i osobne uspjehe.

Svi zainteresirani mogu se prijaviti putem kontakata trenericama:

  • Lucija – 095/9011537
  • Ana Lea – 091/5707709

Za više detalje, zainteresirani se mogu javiti na [email protected] ili putem društvenih mreža.

Nastavite čitati

Reporter 451 - 31.07.2025.

Facebook

Izdvojeno