Povežite se s nama

Vijesti

‘Nekad smo se bavili stokom, danas kućnim ljubimcima’

Cijeli svoj radni vijek proveo je u Veterinarskoj stanici Velika Gorica, koja je već 70 godina u samom vrhu  hrvatskog veterinarstva

Objavljeno

na

Veterinarska stanica Velika Gorica ove godine slavi veliki jubilej. Već 70 godina pomažu životinjama na području Turopolja, Posavine i Vukomeričkih gorica. Osnovana je davne 1949. godine i imala je šest područnih ambulanti. Ambulanta u Pokupskom pripojena joj je 1962. godine. U to doba ambulantu su imala naselja Mraclin, Vrbovo Posavsko, Šćitarjevo, Dubranec, Pokupsko, Kravarsko i Velika Gorica.

– Turopolje je u to vrijeme bilo poznato kao stočarski kraj. Prvo simentalsko govedo koje je došlo u bivšu Jugoslaviju, došlo je upravo na ovaj teren. Križalo se s našim domaćim autohtonim govedom i tako smo dobili križanog simentalca. S umjetnim osjemenjivanjem stoke počeli smo već 1952. godine. Velika Gorica je tada imala vrlo jak stručni kadar. Vodila se briga o educiranju kadrova različitih profila: farmakologija, peradarstvo, svinjogojstvo…. Ja sam magistar znanosti iz područja higijene tehnologije živežnih namirnica. Mladi ljudi su se tada redovito educirali. Nismo zaostajali u europskim trendovima što se tiče dijagnostike, preventive, kurative, dijagnostike i kirurgije – rekao nam je Josip Kozačinski, umirovljeni veterinar. Većinu svog radnog vijeka proveo je upravo u ovoj veterinarskoj stanici.

Danas se profil pacijenata uvelike promijenio, stoku su zamijenili kućni ljubimci. U goričkoj Veterinarskoj stanici i dalje se trude zadržati kvalitetu usluge pa se tako uložilo u infrastrukturu, a konstantno se potiče educiranje djelatnika.

Foto: Anes Šuvalić/cityportal.hr

– U protekle tri godine uložena su velika sredstva u rekonstrukciju zgrade i interijera, a nabavili smo i novu opremu. Pružamo gotovo sve zdravstvene usluge za male i velike životinje. Veterinarska stanica Velika Gorica danas je u samom vrhu veterine u Hrvatskoj. Osim u opremu, ulažemo i edukacije naših djelatnika. Imamo zaposleno 15 doktora veterinarske medicine, od kojih je pet magistara znanosti, šest tehničara i pomoćno osoblje, sve ukupno 31 zaposlenika. Cilj nam je i u idućim godinama zadržati nivo usluga koje pružamo – istaknuo je Marko Morić,  direktor Veterinarske stanice.

NESTALE AMBULANTE U SELIMA

Od nekadašnjih sedam ambulanti opstale su samo četiri: Velika Gorica, Kravarsko, Pokupsko i Vrbovo Posavsko. Ambulanta Dubranec ugašena je 1994. godine, Šćitarjevo 2000., a Mraclin 2008. godine. Sve mu tome kumovalo je snaženje uvoznog lobija, koji je 80-tih godina počeo uzimati maha. Kraj 60-tih, 70-te i do početka osamdesetih godina bilo je zlatno doba stočarstva u Turopolju.

– 1975. godine Veterinarska stanica u vlastitom tovu imala je između 15 i 17 tisuća komada junaca te tri tisuće komada svinja. Vodili smo nadzor o zdravlju junadi i svinja na farmama na našem području. Od 1963. godine nadgledali smo mliječne farme u Vukovini i Petrovini, riječ je bila o farmama s nekoliko stotina komada istočnog frizijskog goveda. U Kušancu, Okujama i Buševcu  uzgajali su svinje. Čitav ovaj teren bio je pokriven s tovom junadi i svinja. Posavina je bila poznata po uzgoju konja. U jesen bi dolazili Talijani s kamionima i otkupljivali ždrjebad i konje. Sve se promijenilo otvaranjem prvih trgovačkih lanaca, to je označilo početak enormnog uvoza junetine, svinjetine, govedine i mlijeka što je osiromašilo ovaj kraj i dovelo do propadanja sela. Mlađi ljudi su odlazili u Veliku Goricu ili Zagreb, stariji ljudi koliko su još mogli raditi radili su. Uglavnom, stoke više nije bilo – objasnio je Kozačinski.

NIŠTA BEZ ŽIGA ILI PLOMBE

Veterinarska stanica nekada je vršila nadzor nad klanjem stoke, prometom mesa i mesnih prerađevina, mlijeka i jaja na području Velike Gorice i susjednih općina. Krajem 80-tih ukinuta je veterinarska inspekcija te se više nije moglo kontrolirati promet mesa u trgovačkim lancima i mesnicama. Sve to bilo je prepušteno sanitarnoj inspekciji ili samim potrošačima, koji su mogli sami odlučiti hoće li prijaviti nepravilnost.

Foto: Anes Šuvalić/cityportal.hr

– Mi smo mjesečno vršili kontrolu jaja, krvi, fecesa i hrane na farmi pilića. Nije se moglo dogoditi da bi jaja iz farme otišla, a da nisu imala veterinarsku potvrdu. Isto tako, nije se moglo dogoditi da meso ili mesne prerađevine iz klaonice otiđu bez veterinarske potvrde. Na svakom komadu mesa morao je biti žig, na kobasicama markica ili plomba, bila je rigorozna kontrola – naglasio je naš sugovornik.

Sve to dovelo je do novog problema. Meso koje se može pronaći na policama trgovačkih lanaca uglavnom je iz uvoza. Često je teško pratiti njegovo porijeklo, a nerijetko meso u frižiderima stoji i više od godine dana. To u konačnici loše utječe kako na njegove nutritivne vrijednosti, tako i na ukus.

– Jednom sam naišao na meso peradi koja je bila uvezena i duboko smrznuta godinu dana. Vjerujem da je ona u trenutku smrzavanja bila bakteriološki ispravna, ali to meso je tijekom stajanja sigurno izgubilo svoje nutritivne vrijednosti. Meso svinjske pasmine pietren zna biti vodenasto. Stavite šnicl peći, a ono vam se digne kao đon. To se događa kada je meso puno vode, a kad ona izađe ono postane tvrdo i suho. Problem je u tome što to meso nije zrelo, a životinje su bile držane u zatvorenom prostoru s minimalno slobode kretanja. To meso zato nema kvalitetu – priča nam Josip, pa objašnjava o kavim se tu razlikama radi.

BEZ MASNOĆE NEMA FINOĆE

– Perad vam se sada kolje s napunjeni 42 do 46 dana, a nekada se pile na selu tovilo pet do šest mjeseci i bilo pušteno da vani hoda. Kad se peklo meso domaće svinje, ne samo da je mirisalo dvorište kuće u kojoj se peklo, nego deseti susjed osjetio je miomirise pečenja.  Prva Gavrilovićeva zimska salama pravljena je od turopoljske svinje. Ona je bila ukusna zbog mesa koje ima sitne miofibrile protkane s masnoćom. Vi kad pečete to meso ili radite suhomesnate proizvode ono je ukusno jer uz mišić ima i masnoću – istaknuo je umirovljeni veterinar.

Dodao je kako naša teletina završava u Italiji. Šunka i šnicl ostaju u ostaju kod njih, dok nam vračaju lopaticu i flam, a to naši sugrađani kupuju po trgovačkim lancima. Naš ‘baby beef’ se ne može kupiti kod nas, sve što se proizvede ide u inozemstvo. Još 1988. godine bjelovarsko i turopoljsko područje, proglašeno je regijom s najboljim baby beef-om u Europi. Osim mesa loše kvalitete, građani sve češće , a da ni ne znaju, konzumiraju supstance koje ostavljaju neizbrisiv trag na njihovom zdravlju.

Foto: Facebook/Cow Lovers

– Pogledajte koliko djece danas ima probleme s raznim vrstama alergija. Zabrinjavajuć je i broj mladih žena koje boluju od karcinoma dojke, jajnika i uterusa. Od kuda sve to? Hormoni. Sedamdesetih godina u Europi su se masovno primjenjivali hormoni rasta u tovu junadi i peradi. Prvi takvi slučajevi otkriveni su u Sloveniji, a poslije i u Hrvatskoj. Ne smijem imenovati proizvođače, ali iznenadio sam se kad sam vidio koja je velika farmaceutska tvrtka proizvodila te hormone. Od tog trenutka, gdje sam god mogao izbjegavao sam upotrebu njihovih proizvoda – otkrio nam je Kozačinski.

TELETOM SE PLAĆAO POREZ ILI KUPOVALA DRVA ZA OGRJEV

Dok je selo još bilo selo, a domaćini su ponosno uzgajali svoje blago i od toga živjeli, veterinar je uvijek bio drag gost. Uz liječnika i župnika, veterinar je bio jedan od najvažnijih aktera u životu sela. On je vodio brigu o blagu svake obitelji, a tako i o njihovoj egzistenciji. Ljudi su bili siromašni i njihova kravica bila im je sve. Seljak je unaprijed znao kamo će s teletom. Njegovom prodajom moglo se platiti porez ili kupiti drva. Odnos između veterinara i seljaka bio je blizak, a radilo se i na kredit. Usluga liječenja naplaćivala se kad bi se prodalo tele, odojak ili ždrijebe. Često je bilo i komičnih situacija.

– Kako sam visokog rasta i imam duge ruke često sam išao na ždrijebljenje kobila. Do glave ili noge ždrijebeta nije bilo lako doći, trebalo je imati jako dugu ruku i biti visok. Kolega me je tako jedanput zamolio da umjesto njega odem na ždrijebljenje. Poznavao sam gazdu i gazdaricu. Kad sam došao kobila je bila zbilja visoka, jahača kobila. Ustanovio sam da je ždrijebe krivo okrenuto i trebalo ga je izvući van. Stao sam na prste i gurnuo ruku najdublje što sam mogao u kobilu. Lice mi se nalazilo blizu vagine, a gazdarica me je upitala: – Buš joj pusu dal?-. Prvo mi je bilo malo nelagodno, a onda sam joj odgovorio kao iz topa: ‘Čuj bolje njoj nego tebi’. Svi koji su se tu našli pukli su od smijeha, a zgodna gazdarica, nakon što me je pošpotala, i sama se nasmijala mojoj dosjetci – otkrio nam je Josip.

HOTNEWS

Očevid u tijeku: Autom naletio na djevojčicu na raskrižju kod Superkonzuma!

Djevojčica je kolima Hitne medicinske pomoći prebačena u jednu od zagrebačkih bolnica, doznajemo iz goričke policije.

Objavljeno

na

Objavio/la

Kako doznajemo, u četvrtak nešto iza 18 sati , došlo je do naleta osobnog vozila na pješaka, na raskrižju Kolodvorske i Ulice Marina Getaldića, kod Supekonzuma. Iz goričke policije doznajemo kako je očevid u tijeku, te kako je u nesreći nastradala djevojčica.

– Dojavu smo dobili oko 18:15 sati, iz Getaldićeve ulice, došlo je do prometne nesreće u kojoj je djevojčica lakše ozlijeđena. Policija na mjestu događaja provodi očevid, pozvana je i Hitna pomoć, a kako se djevojčica žalila na bolove prevezene je u jednu od zagrebačkih bolnica. Više informacija bit će poznato nakon završetka očevida – rekli su nam iz Policijske postaja Velika Gorica.

 

Nastavite čitati

HOTNEWS

Umjesto na Uskrsni ponedjeljak, VG Čistoća smeće odvozi u subotu

Evo i radnog vremena reciklažnih dvorišta.

Objavljeno

na

Djelatnici VG Čistoće u subotu 30. ožujka odvozit će komunalni otpad, čiji je odvoz prema rasporedu trebao biti 1. travnja na Uskrsni ponedjeljak. Isto tako, iz ove goričke komunalne tvrtke ističu i blagdansko9 radno vrijeme reciklažnih dvorišta u Velikoj Gorici i Mraclinu.

Sutra će dvorišta raditi od 7 do 15 sati, a u subotu 30. ožujka od 8 do 12 sati.

Nastavite čitati

Sport

VIDEO Rajko izbliza: ‘Nemoguć sam kad gubim. Srećom, to se ne događa često…’

Novi trener Gorice Rajko Vidović predstavio se javnosti kroz gostovanje na klupskom YouTube kanalu, a tom je prilikom ispričao cijeli niz detalja o svojoj igračkoj i trenerskoj karijeri, ali i privatnom životu…

Objavljeno

na

Objavio/la

Usporedno s prvim informacijama koje su se probile u eter i ponudile njegovo ime kao novu opciju za novog trenera Gorice, pojavilo se i pitanje koje nekako i pripada našem folkloru: “Tko je sad taj?” Budući da je čovjek o kojem pričamo Rajko Vidović, takvo pitanje postavljali su svi osim okorjelih nogometnih zaljubljenika, ali i ljubitelja HNL-a iz nekih ranijih vremena.

Za sve osim njih, evo tko je Rajko Vidović, deveti trener u prvoligaškoj povijesti HNK Gorice…

Rajko Vidović krenuo je iz rodnih Zavidovića, u središnjoj Bosni, put ga je preko izbjeglištva i nogometnog odrastanja vodio prvo do Njemačke, pa onda i čakovečkog Međimurja, natrag u BiH, odnosno u Kiseljak. Tu su ga negdje vidjeli i ljudi iz Rijeke, koja je 2002. ponudila 27-godišnjem Rajku šansu u HNL-u.

– Nakon dobre sezone u Premijer ligi imao sam ponude Sarajeva i Željezničara, ali tad se javila Rijeka i odabrao sam taj put. Prva godina na kultnoj Kantridi nije bila osobita, pa sam otišao u Kamen Ingrad, zatim se vratio u Rijeku, a 2004. potpisao za NK Zagreb. Bio sam tamo dvije i pol godine, pamtim to razdoblje samo po lijepome, iako nije završilo lijepo – ukratko prepričava prvi dio svoje igračke priče Vidović, kojeg HNL romantici smatraju i ikonom, igračem koji se pamti, jer nije spadao u velike igrače, a opet se nekako izdvajao borbenošću, željom…

– Nisam bio neki veliki strijelac, više sam bio radni napadač, tako da sam sezone završavao s nekih sedam-osam golova, ali pomagao sam momčadima na druge načine. Osim prve godine u Rijeci i u Kamen Ingradu, gdje su uz mene bili Joško Popović, Zoran Zekić i takvi igrači, svugdje sam bio standardan, svugdje sam igrao – ističe Rajko.

U vrijeme kad je došao u Kamen Ingrad, još jednu romantičnu HNL postaju, Vidović je upoznao i Sergeja Jakirovića, s kojim je igrao i u Zagrebu, a nekoliko godina nakon upoznavanja bio mu je i kum na vjenčanju!

– Pitaj ga u čemu je spavao na pripremama u Medulinu kod Mile Petkovića… – glasila je Jakirova instrukcija kad je zamoljen da pomogne sa zajedničkim anegdotama.

– Da, pamtim to, kako ne – sa smiješkom odgovara Rajko.

– Kod Mile u Zagrebu imali smo četiri treninga na dan na pripremama! Prvi dan-dva još nekako i izdržiš, ali poslije toga smo promijenili metodu. Nakon treninga bih se otuširao, odmah obukao za sljedeći trening i tako se bacio u krevet, da uspijem barem malo odspavati… I kad sat zazvoni, dižeš se i ideš ravno na trening! Tad smo mislili da čovjek nije normalan, ali te sezone smo doslovno letjeli terenom, pet puta smo dobili Dinamo, triput Hajduk…

 

Epizoda u Zagrebu završila je neslavno, a i to je imalo veze s kumom Jakirom. Došlo je do problema između njega i predsjednika Medića, Vidović je stao na prijateljevu stranu i završio u – juniorima. Trenirao je tako s 32 godine sa Zagrebovim nadama i čekao bolje dane, koji su stigli nakon poziva iz Kine.

– Zove me menadžer i kaže: “Slušaj, ovi kažu da im se sviđaš, da ćeš biti kapetan!” Ja mu odgovaram da me nije briga za nikakvog kapetana, daj samo da potpišem, da se maknem iz Zagreba… I potpišem, dođem tamo, dobijem traku i odradim jako dobru sezonu, ali tad sam se odlučio vratiti kući – pamti Vidović.

Vratio se u zaprešićki Inker, a zatim i u tada drugoligašku Lokomotivu, u kojoj se okupila hrpa talentiranih klinaca poput Pivarića, Antolića, Barbarića, Tomečaka i ostalih, a vodila su ih dva “starca” na kraju karijere. Rajko Vidović i – Željko Sopić!

– Već tad smo bili sigurni da će ti dečki napraviti velike karijere i jako mi je drago što je tako ispalo, što smo im nas dvojica mogli barem malo pomoći. Jedini je problem što su nas ljudi znali često zamijeniti, ali samo zbog frizure, ne zbog igračkih kvaliteta, jer Željko je bio puno ozbiljniji igrač od mene – sa smiješkom priča trener Gorice.

Godinu dana, u poznim igračkim godinama, odradio je čak i u dalekom Vijetnamu, u nogometnoj egzotici, ali i u državi koju bi, kaže, svakom igraču preporučio. Vratio se zbog puknuća križnih ligamenata, ali i željan obitelji, djece…

Igračka karijera završila je, opet na poziv kuma Jakira, u trećeligašu iz Dugog Sela. Tamo je i preuzeo juniore, i to nakon što je Jakir otišao u Sesvete, bio je i pomoćnik Milivoju Bračunu, a zatim i samostalno vodio prvu momčad. Put ga je nakon toga vodio u Lučko, Trnje, Sesvete i na kraju u Kustošiju, s kojom je baš planirao povratak u drugi rang.

– Nakon utakmice protiv Hajduka nazvao me Mario Brkljača i moram priznati da na prvu nisam toliko ozbiljno shvatio cijelu tu priču. Imao sam ugovor s Kustošijom, imao sam dogovor s Andyjem Barom i Vladom Babićem, i zato je moj odgovor bio da se u slučaju da dođe to toga svakako prvo jave njima. Dan poslije nazvao me Bara i rekao da je sve na meni, da razumije ako želim napredovati i da mi neće stajati na putu. Hvala ljudima iz Kustošije na tome, jer bila je ovo prilika koja se ne ukazuje baš svaki dan – opisuje Rajko dane velike promjene u svom životu.

Goricu je, naravno, gledao redovito, često je i dolazio na utakmice, sjedio na tribinama, ne znajući da će dobiti priliku voditi te dečke. I jako je dobro znao gdje dolazi.

– Imao sam ove sezone dva poziv iz prvoligaša, ali promijenio sam da u tom klubu ne bih mogao napraviti pomake. Kad se otvorila opcije u Gorici, to ni u jednom trenutku nije bilo tako. Da ne vjerujem da ne mogu napraviti dobre stvari ovdje, da ne vjerujem u sebe i svoj rad, ne bih ni ovo prihvaćao, bez obzira što se radi o prvoj ligi – tvrdi Vidović.

Odmah je krenuo raditi jako, već drugog dana svog mandata zakazao je dva treninga, vrlo brzo odradio i neslužbeni debi u prijateljskom ogledu s Mariborom, a kroz sve to provlačio i puno razgovora.

– Oni koji me poznaju da sam jako zahtjevan kao trener, da mi je jako bitno kako igrači rade na treningu i na utakmici, kakav im je pristup. Kakav si na treningu, takav ćeš biti i na utakmici, zato nema i ne smije biti šparanja, a dečki to jako dobro odrađuju i zadovoljan sam – govori trener Vidović.

Njegovi bivši igrači odreda ga jako cijene i poštuju, a to će reći da uspijeva pronaći balans između “prijateljstva”, odnosno prisnog odnosa s igračima i onoga što se radi na terenu.

– Ja sam za svog igrača na raspolaganju 24 sata. Ako mogu pomoći i s privatnim problemom, tu sam, ali kad je teren u pitanju… Prvo meni leti glava! I zato jasno postavljam zahtjeve i ciljeve pred igrača, a tu nema popusta. Kad izađemo s terena, to je druga priča. Moramo biti svjesni da ovisimo jedni o drugima, da svatko mora nositi svoj dio odgovornosti, a ne da smo si mi dobri, a ti mi se šetaš po terenu… E, toga nema. Ako daješ sve od sebe na terenu, lave ti igraš, ako ne… – zastao je Vidović, jer nastavak i nije bio potreban.

I sve te misli, sve ideje i nacrte, Rajko Vidović sabire na svom posebnome mjestu. U sobici na katu dvoetažnog stana u Sesvetama ima svoj kutak, u koji ne zalazi ni supruga Josipa, ni kćerke Laura i Kjara, kao ni sin Luka, i sam nogometaš.

– Dobar je, zanimljiv igrač, igra lijevog beka ili krila… I nije baš na tatu, čini mi se da je talent za nogomet povukao s mamine strane, jer ja tehnički baš i nisam bio nešto, a on je jako dobar. Iako, kad sam mu u onih par utakmica u Trnju bio trener, znao je biti i na klupi – sa smiješkom kaže Rajko i završava:

– Moja obitelj jako mi je važna, velika su mi potpora, a pogotovo sve to prati sin. Mali je znao više detalja o igračima Gorice nego ja… Ali obitelj me jako dobro poznaje kad je nogomet u pitanju. Već kad me vide na parkingu ispred zgrade znaju jesam li pobijedio ili izgubio. Kad pobijedim, sve može, sve je dozvoljeno. Kad izgubim, treba mi neko vrijeme da se posložim. Zatvorim se u svoju sobicu, pogledam utakmicu dvaput zaredom, analiziram, razmišljam… Srećom, moram reći da mi se dosad nije često događalo da gubim.

A ništa, neka se onda tako i nastavi…

Nastavite čitati

Crna kronika

Stigli detalji prometne nesreće koja se u ponedjeljak dogodila u centru Gorice

U sudaru nije bilo ozlijeđenih osoba, no jedan je sudionik ‘zaradio’ prekršajnu kaznu.

Objavljeno

na

U ponedjeljak, 25. ožujka, nešto iza 16 sati, baš u vrijeme kad je gužva na goričkim prometnicama najveća, došlo je do prometne nesreće na Ul. Matice hrvatske, koja je izazvala još i veće zastoje, pa i podosta nervoze. Naime, zbog policijskog kombija koji je zbog očevida zauzeo jednu prometnu traku brojne je naše čitatelje zanimalo što se tamo dogodilo, jer na kolniku nije bilo zaustavljenih automobila. Pa smo se i mi pitali – tko se onda tamo sudario? Danas smo ipak doznali detalje.

– Došlo je do sudara bicikla i osobnog vozila, u trenutku kad se biciklist s nogostupa uključivao u promet na Ul. Matice hrvatske, u sudaru nije bilo ozlijeđenih osoba, nastala je materijalna šteta. Biciklist je prekršajno kažnjen – kratko su nam rekli iz goričke policije.

 

Nastavite čitati

Vijesti

Vlč. Dragutin Kujavec o izuzetnom značenju svakog dana Svetog vazmenog trodnevlja

‘Značenje ovih dana je toliko veliko i duboko, ono se jednostavno treba slaviti. Zato pozivam sve vjernike da u svojim župama budu na liturgijskim slavljima’, poručuje župnik Župe sv.Petra i Pavla, vlč. Dragutin Kujavec.

Objavljeno

na

Objavio/la

U Velikom smo tjednu, a upravo danas počinje i Vazmeno ili Sveto Trodnevlje, najznačajnije vrijeme u liturgijskoj godini kada kršćani slave otajstvo muke, smrti i uskrsnuća Isusa Krista. Izuzetno značenje tih dana, kao i poruke koje nam nose, pojasnio je za sve čitatelje Cityportala, župnik Župe sv.Petra i Pavla, vlč. Dragutin Kujavec.

– Sveto Trodnevlje se osobito odnosi na Veliki četvrtak, Veliki petak i Veliku subotu, a ja ću ovdje reći i Velika nedjelja, Vazam, Uskrs, koja je temelj svih nedjeljnih slavlja. Svaki od ovih dana Svetog Trodnevlja ima svoje izuzetno značenje.

Veliki četvrtak je spomendan Isusove posljednje večere, prestaju zvoniti zvona u crkvama do Vazmenog bdijenja.

– Danas na misi ustanovljenja presvete Euharistije ili Misi večeri Gospodnje, već sam naziv govori kako se radi o slavlju koje nazivamo i Isusova posljednja večera, unutar koje se događa upravo ono čemu svjedočimo na svakoj misi, kod svakog euharistijskog slavlja, da po Kristovoj zapovijedi, uzimajući čestice kruha i vina budu po Duhu Svetome pretvorene u Otajstvo njegova tijela i njegove krvi. Mi čvrsto vjerujemo da je upravo po tom Otajstvu prisutnost Njegova u svakodnevnom životu vjernika i životu crkve tako čvrsta da u to ne sumnjamo. Zato nema neke veće blizine koju bi čovjek mogao doživjeti s Bogom, s Isusom Kristom, nego li pričestiti se, primiti taj neizrecivi dar. Pred tim Otajstvom ne možemo ostati nijemi, gluhi, i bez poziva na poniznost, zahvalnost, potaknuti do ganuća, jer smo zagrljeni od Isusa Krista koji nam se tako daruje – kaže vlč. Kujavec.

Foto: Veliki petak 2023.g./Župa sv.Petra i Pavla

Posebno ističe poruku koju je Isus poslao apostolima, pa tako i svim kršćanima.

– U euharistijskoj poniznosti On se stavlja u granice običnog kruha i kapi vina, ali ide još dublje, ponižava se, saginje do nogu svojih učenika da bi im oprao noge. Upravo u toj gesti koja izazove pobunu kod svetog Petra, koji kazuje ‘ti da meni pereš noge’, on to ne može dopustiti, ali Isus mu kaže ‘ako te ne operem nećeš imati djela sa mnom. S pravom me zovete učiteljem i gospodinom, ako sam ja kao takav vama oprao noge, učinite i vi to jedni drugima’. Time je uspostavljena nova služba, možemo reći i mentalitet koji bi trebao resiti kršćane, da se nitko ne smatra većim od drugih, nego da jedni drugima budemo u službi i kao poslužitelji. Isus kaže – ‘tko želi biti onaj koji će upravljati većim, neka bude najmanji, ja sam vam dao primjer’ – podsjeća vlč. Kujavec.

Foto: Prikaz Božjeg groba/ Župa sv.Petra i Pavla

Posebno sadržajno bogat program očekuje vjernike na Veliki petak, spomendan Isusove muke i smrti i Veliku subotu, dan tišine, molitve i pohoda Božjeg groba.

– Na Veliki petak, barem u mojoj župi, u 15 sati će biti Pobožnost križnog puta. Na Cvjetnicu se pjevala i čitala Muka po sv. Marku, a svake godine na Veliki petak je tu Muka po sv. Ivanu. Središnji dio svakog evanđelja su Isusova muka, smrt i njegovo uskrsnuće. Ivan i križ gleda kao prijestolje na kojemu je ustoličen Krist kralj i možemo reći kao da već s tog križa sjaji slava Krista uskrslog. Kod proslava Isusove muke i smrti, kod nas će biti u petak u 18:30 sati, ulazi se u tišinu crkve, stoji se ili kleči pred oltarom u tišini. Služba Riječi, meni osobno vrlo potresni tekstovi, a posebno tekst proroka Izaije, koji impresivnim bojama oslikava lik Krista Raspetoga. Slijedi homilija, propovijed i sveopća molitva, gdje se moli na predloženih deset nakana, jedan dio se pjeva, jedan recitira. Dolazi središnji dio službe Velikog petka, to je donošenje križa i ljubljenje križa. Svakome se treba za to dati prilika, kako bi vjernik iskazao ljubav prema onome koji je za nas podnio muku i smrt. Nakon toga se pripremi euharistijski stol gdje se donose posvećene hostije od Velikog četvrtka, Veliki petak nema svete mise, zato se pričešćujemo od posljednje Isusove večere. Zatim se ide na posebno mjesto, ambijent koje simbolizira Isusov, Božji grob, gdje se odlaže križ. Kod mene u župi će od Velikog petka navečer, od završetka slavlja Isusove muke i smrti, biti izloženo sve do Vazmenog bdijenja na veliku subotu, imat ćemo 24 satno euharistijsko klanjanje, na to su me potaknuli župljani, kako bi svatko u tišini mogao provesti svoje vrijeme i u svakom trenutku će u crkvi netko biti prisutan – ističe velečasni.

Foto: Velika subota 2023.g/Župa sv.Petra i Pavla

Velika subota je u znaku tišine, zvona šute.

– Od Velikog četvrtka do Velike subote navečer kaže se kako su zvona gluha, zavezana, ne izvodi se ni liturgijska glazba, pjeva se bez instrumenata. Zvona zazvone opet na Veliku subotu kad se zapjeva kod bdijenja ‘Slava Bogu na visini’. Bdijenje Velike subote je, možemo reći, poseban dan. Splet bogatih događaja koji počinju pred crkvom  – blagoslovom ognja, na tom ognju se pale uskrsne svijeće i slijedi ulazak u potpuno mračnu crkvu, gdje do izražaja dolazi da je jedino svjetlo upravo ta uskrsna svijeća, koja simbolizira Isusa Krista. Slijedi starodrevni hvalospjev uskrsnoj svijeći u kojemu se iznenađujuće pjeva ‘O, sretna li grijeha koji je zavrijedio imati takvog otkupitelja’ . Jer da nije bilo grijeha ne bi bila očitovana takva slava Uskrsloga i ne bi došao na ovaj svijet. Slijedi služba čitanja koja je izuzetno bogata u vazmenom bdijenju. Nekada su kršćani u Prvoj crkvi imali jedino tu misu na uskrsno bdijenje. Tu se blagoslivlja krsni studenac i ako ima prvokrštenika, pa i ako nema, a u Prvoj crkvi se jedino tada i krstilo, pa je Uskrs bio u znaku bjeline koju su dobili i nosili bi je idućih osam dana. Zato se do danas nedjelja nakon Uskrsa naziva po tome Bijela nedjelja – rekao nam je velečasni.

Za kraj razgovora poziva sve vjernike da posebno ovih dana izdvje vrijeme za odlazak na misu i sudjelovanje u liturgijskimn slavljima.

– Značenje Svetog trodnevlja je toliko veliko i duboko, gotovo ga je nemoguće interpretirati kroz jedan razgovor, ono se jednostavno treba slaviti. Zato pozivam sve vjernike da ovih dana u svojim župama budu na liturgijskim slavljima – poručuje župnik Župe sv.Petra i Pavla, vlč. Dragutin Kujavec.

Nastavite čitati

Reporter 435 - 28.03.2024.

Facebook

Izdvojeno