Dobru je utakmicu Gorica odigrala na Aldo Drosini, dobar su doživljaj Goričani i domaćini ponudili publici na stadionu i pred ekranima, ali na kraju – sve uzalud. Barem što se Gorice tiče, jer kući se naša ekspedicija s poluotoka vraća praznih ruku, bez boda, s drugim porazom ove sezone. Ni zasluženim ni nezasluženim, najtočniji dojam je nekako da je na kraju nedostajalo i malo sreće. I barem malo preciznosti…

Mario Carević na teren je poslao momčad s dvije promjene u odnosu na Vukovar. Strijelci iz te prethodne utakmice, Filip Čuić i Luka Vrzić, ovoga su puta startali na klupi, njihova mjesta zauzeli su Ante Erceg i Elvir Duraković, Čabraja se vratio na desnog stopera, Kavelj, Pozo, Pršir i Pavičić zadržali svoje role u sredini, a to se pokazalo dobrom odlukom. Gorica je igrala, tražila prostor prema naprijed, dolazila pred protivnički gol, ali i ostavljala prostora suparniku.

Istra je tako u osmoj minuti ozbiljno zaprijetila, završila je lopta i na stativi, ali dvaput je sjajno spašavao golman Davor Matijaš. Prije isteka prvi pola sata pokušavali su i Heister i Prevljak, nakon toga još i Rozić i Lawal, dok je Gorica imala nekoliko opasnih situacija, kao i najbolju priliku preko Ercega.

Istra je u tom prvom dijelu imala nešto više pravih šansi, a prvu u nastavku je i iskoristila. Nije istekla još ni 46. minuta kad je Stjepan Lončar vješto naciljao goričku mrežu i doveo Istru u vodstvo.

Pokušali su nakon toga Goričani na sve moguće načine vratiti se u utakmicu, puno toga upućivali prema domaćem golu, do kraja došlo do čak 22 udarca (?!), ali samo tri su završila u okviru vrata. Čak devet bilo ih je blokirano, okruglih deset otišlo je pokraj i iznad gola, tako da je najlakše zaključiti da je kronično nedostajalo konkretnosti i preciznosti. Da je bilo malo sreće, možda bi nešto od svega toga i završilo iza u domaćoj mreži, ali treba reći i da su Istrine šanse bile puno zrelije, češće i čišće.

Gorica je tako morala čestitati protivniku, koji je došao do svoje prve pobjede ove sezone, a dobra vijest u svemu ovome je to što je našoj momčadi ostalo još samo jedno od ukupno šest gostovanja na startu sezone. To šesto bit će ono kod Dinama u Maksimiru, što će reći da u sljedećem kolu Gorica mora odigrati i iznad svojih mogućnosti želi li se pomaknuti s aktualnih pet bodova.

U subotu, 30. kolovoza 2025., sve vatrogasne postrojbe na području Zagrebačke županije u 15:25 sati uključit će svjetlosnu i zvučnu signalizaciju na svojim vozilima.

Ova simbolična gesta trajat će jednu minutu u svrhu sjećanja na heroje Kornatske tragedije.

Prema zapovijedi glavnog vatrogasnog zapovjednika, tijekom oglašavanja sirena vatrogasci će se postrojiti, odati počast svojim kolegama, upaliti svijeće i pročitati imena svih poginulih. Cilj je zajedničkim sjećanjem podsjetiti na žrtvu i hrabrost onih koji su izgubili život u gašenju požara.

Športsko rekreativni savez Grada Velike Gorice organizira besplatnu školu biciklizma za djecu od 4 do 6 godina. Program će se održavati od 1. do 4. rujna na betonskom igralištu u Cvjetnom naselju, svakoga dana u 8 sati ujutro.

Djeca će imati priliku učiti i vježbati uz stručni nadzor, a za sve polaznike osigurani su bicikli kao i kacige i štitnici, a broj prijava je ograničen.

Roditelji mogu prijaviti svoje dijete putem e-mail adrese [email protected], uz obavezne podatke: ime i prezime djeteta te datum rođenja.

Jučer je velikogorički Park dr. Franje Tuđmana postao gastro magnet za ljubitelje dobre hrane, koju ne možemo okusiti baš na svakom uglu, inovativnih slastica i dobre glazbe.

Brojni Velikogoričani ali i gosti iz Zagreba, Zagrebačke i Sisačko-moslavačke županije, nikako nisu propustili otvorenje food and music festivala u našem gradu.

Foto: Marija Vrbanus

Foto: Marija Vrbanus

Foto: Marija Vrbanus

Foto: Marija Vrbanus

“The Flying Dish” već od 18 sati je bio zaslužan za podugačke redove ispred 10-tak kućica u kojima nastaju prefini burgeri, kokteli, palačinke, „pufasti“ kroasani, spiralno pecivo Trdelnik… no, sve s dozom raskoša, zanimljivih namirnica, šarenih ukrasa, royal punjenja…ukratko, na jednome mjestu ponuda koju inače možete vidjeti u svjetskim metropolama.

Foto: Marija Vrbanus

Foto: Marija Vrbanus

Foto: Marija Vrbanus

Foto: Marija Vrbanus

Foto: Marija Vrbanus

Najduže se čekalo na Spud Bud krumpire s raznim nadjevima, zbog popularnosti, ali i bogatstva okusa, za sve one koji do sada nisu uspjeli doći do njihove lokacije na zagrebačkom Dolcu.

Lokacija u Tuđmancu sljedećih deset dana trajanja festivala bit će „must go“, jer osim gastro užitka, nudi i odličan ambijent s raznim instalacijama, osvjetljenjem i naravno, koncerte urbane glazbe.

Foto: Renato Glogovčan

Foto: Renato Glogovčan

Foto: Renato Glogovčan

Otvorenje festivala sinoć je začinio Matija Cvek & The Funkensteins, a u najavi je Miach i Baks, kao i „stara škola“ – Stoka i Edo Majka.

Turistička zajednica Grada Velike Gorice osigurala je besplatne ulaznice za sve Velikogoričane, koje se preuzimaju u njihovom sjedištu.

Foto: Marija Vrbanus

Foto: Marija Vrbanus

Propisno je 19. dana kolovoza velikogoričke nogometne krugove iznenadila vijest koja je stigla iz Širokog Brijega: Damir Milanović zvani Milka više nije prvi asistent Deana Klafurića!

Suradnja dvojice prijatelja i kumova bila je dugotrajna i najčešće vrlo uspješna, ali toj je priči sad došao kraj.

– Razlog rastanka je to što je Klaf donio odluku da sam ja prerastao ovaj nivo i da mi je vrijeme da idem svojim putem, bilo samostalno ili u nekom drugom stožeru, koji preferira drukčiji nogomet. Objasnio mi je da osjeća da me guši i sputava, a to ne bi želio. Kad mi je to prezentirao na takav način, ja sam prihvatio raskid ugovora – rekao je Milka.

Nekoliko dana poslije ponovno je bio na svome mjestu, u svome gradu, na novom početku. Više od osam godina prošlo je otkad se trenerski povezao s Klafurićem, a uz kavu u omiljenom kafiću najlakše je bilo prevrtjeti sve što se događalo u tom periodu iza nas.

– Prvi put smo se povezali u ljeto 2017., kad je Klaf preuzeo Goricu. Ja sam se tad vratio iz Kurilovca, i dalje sam bio igrač, ali igrač koji više nije mogao stajati na nogama. Dogovor je bio da mu budem neka vrsta desne ruke, više izvan terena nego na terenu, iako sam igrao i više nego što je bio plan. Nisam tad još bio trener, ali on me na taj način želio polako uvoditi u posao, na čemu sam mu jako, jako zahvalan – govori Milka.

U prvih šest kola sezone koja će završiti plasmanom u HNL Gorica je imala uvodni poraz od Dinama II pa pet pobjeda zaredom, da bi nakon toga Klaf otišao poljsku Legiju. A Milka je pod vodstvom Ivana Preleca dosanjao san.

– Baš sam želio ući s Goricom u prvu ligu, možda i odigrati barem jednu sezonu prve lige, a zato sam se prvi put i vratio kući, i to možda i malo prerano. Tad nismo uspjeli, da bi na kraju uspjeli kad u to baš i nisam vjerovao. I kad ja, kao što rekoh, više nisam mogao hodati – sa smiješkom se prisjeća Milka.

U dresu Gorice Milka je završio karijeru obilježenu sa 58 nastupa u HNL-u, ali i epizodama u Mađarskoj i BiH… Foto: Slavko Midžor/PIXSELL

Podigao je pehar, otvorio šampanjac, taj uspjeh pošteno proslavio, a onda i završio ozbiljnu nogometnu karijeru. Ona niželigaška potrajala je još neko vrijeme, ali od toga trenutka Damir Milanović počeo je svoj trenerski put.

– Moj prvi korak bio je u Nogometnoj školi Gorice, uzeo sam kadete, generaciju 2002., koja me u velikoj mjeri izgradila. To je bila jedna luda generacija koja je gubila od Prečkog, a redovno šamarala Dinamo, što nitko nije mogao razumijeti, ali imali smo top suradnju i tu sam postavio nekakve svoje trenerske temelje – dobro pamti Milanović.

Godinu dana poslije Klaf je preuzeo Hrvatski dragovoljac, a Milka je prvi put otišao iz Gorice. Dva tjedna poslije sve je propalo, jer u Sigetu su tad vladale dvije uprave, pa se Milka vratio u Goricu.

– Tu moram zahvaliti ljudima iz Gorice, na čelu s predsjednikom Črnkom i voditeljem Škole Radanićem, jer vratili su me u situaciji kad ja sam sebe ne bih vratio… – priznaje danas.

– Nakon godinu dana pojavila se opcija sa Ciprom, i ja sam opet otišao iz Škole nogometa, u dogovoru s predsjednikom Črnkom, koji je opet bio jako, jako korektan, ali ja sam tako odlučio. A on mi je opet izašao u susret. Na Cipru smo imali jako dobar period, bilo mi je to prvo malo dugoročnije iskustvo s Klafom. Ja sam upoznavao njega kao trenera, on je upoznavao mene, uvodio me u sve tajne posla i tu sam jako puno naučio.

Ubacila se u sve to i korona, da bi se na kraju Klaf i Milka sa Cipra vratili nakon dobrih 11 mjeseci.

– Nakon toga opet sam se vratio u Školu nogometa i preuzeo jako dobru generaciju, 2005. godište, koja je izborila i ulazak u kadetski HNL. Stvorila se dobra kemija, dobra atmosfera, dobro se radilo i na kraju smo osvojili titulu ispred Dinama, furiozno prošli Inter u kvalifikacijama i izborili HNL.

Međutim, nakon nekoliko kola druge sezone opet se javio šef Klafurić…

– Priča je opet bila ista. Klafu stiže poziv iz mađarskog Honveda i Milka ide grlom u jagode. I odlazi iz Gorice. Tu opet moram pohvaliti ljude iz kluba, pogotovo Slavka Perkovića, koji je odradio lavovski posao. Vraćali smo se s utakmicu u Vinkovcima, gdje smo pobijedili, kad sam mu rekao što se događa. U dva sata ujutro predsjednik Črnko, s kojim je Slavko sve iskomunicirao, dao mi je dozvolu za novi odlazak iz kluba. Svatko normalan bi spavao, a on je meni u dva u noći meni izašao u susret i zato hvala obojici. Nakon toga više se nisam vraćao u Školu nogometa.

Usporedno s kadetima Gorice vodio je Mlinka i seniore Mraclina, no odlaskom u Honvedu i tu je došlo do rastanka. Na novi sastanak nismo dugo čekali, vratio se trener Milanović na Grabu po povratku iz Mađarske, ali samo nakratko.

– Nakon tri mjeseca pojavio se Velež. Otišao sam s Klafom i tih devet mjeseci bilo je baš odlično. Što se tiče rezultata, momčadi, svega. Otišli smo iz Veleža prvog dana priprema za novu sezonu, da bi nakon toga kratko bili u TSC-u iz Bačke Topole – nabraja dalje Milka.

Po povratku iz Vojvodine ponovno je na red došlo Turopolje.

– Nakon toga su slijedila tri mjeseca u Jelačiću, gdje mi je bilo fantazija! U to vrijeme čak sam i naučio igrati pikado, kartati belu… I okupljati igrače, vidjeti kako to izgleda i s one druge strane, kad ne znaš koliko ćeš ljudi imati na treningu koji dan, u ligi u kojoj se boriš i s protivnikom i sa svim ostalim. Bila je to stvarno odlična polusezona, imali smo deset utakmica bez poraza, završili jesen na drugome mjestu, ali iz Vukovine sam otišao zbog poziva iz Širokog – govori Milka.

– Prva polusezona bila je odlična, klub koji se borio za ostanak na kraju je igrao finale kupa i završio na petome mjestu. Odradili smo i jako dobre pripreme za novu sezonu i solidno krenuli, zaključno s remijem kod Zrinjskog, što Široki nije uspio već šest godina. I to je bilo to za mojih osam mjeseci lijepe suradnje sa Širokim. Došlo je vrijeme da Klaf i ja idemo svaki svojim putem… – kazao je Milka, koji je još par dana ostao u Širokom Brijegu, obaviti neke privatne stvari, oprostiti se sa svima s kojima je trebao.

– Klaf i ja smo kumovi i prijatelji, naravno da to i ostajemo, ali trenerski život ide dalje. Napravio sam odmak od svega, sam sa sobom analizirao što je moglo biti bolje ili lošije, i sad se koncentriram na sebe, na svoj novi početak. I razmišljam odakle krenuti.

Vrlo brzo počeli su stizati i pozivi.

– Ima već nekih upita, razgovora, a nadam se da će se ubrzo pojaviti i nešto konkretnije, zanimljivije. Trenutačno sam otvoren za razgovor sa svima, nikoga ne podcjenjujem, ni što se tiče lige ni što se tiče kluba. Opcija je i posao u školi nogometa nekoga kluba, kao i ona po kojoj bih bio dio nekog drugog stožera. A opet, vuče me i da budem prvi trener, da krenem sebe graditi, bez obzira na nivo. Uostalom, na nekim nivoima sam već i bio… – smješka se Milka.

Kao igrač bio je poznat kao “radilica”, bio je borben, čvrst, beskompromisan… Trenerski stil nešto je drukčiji.

– Volim da moje momčadi igraju, da kroz igru stvaraju prilike… Ako ćemo vući paralele s najvišom razinom, jako cijenim Guardiolu i njegovu viziju, ali istovremeno me fascinira i Diego Simeone, pogotovo u vođenju utakmice. Po karakteru i načinu na koji vodim utakmice možda sam najbliži baš njemu, jer vjerujem da momčad ima onakvu energiju kakvu joj daje trener s klupe – opisuje Milka sebe kao trenera.

U svijetu HNL-a izdvaja također ima trenere koje gleda, uči, analizira…

– Ako pričamo o svijetu HNL-a, sviđa mi se stil koji je gajio Valdas Dambrauskas, ali i dvojica trenera koji danas egzistiraju u HNL-u. Jako cijenim Gorana Tomića, i kao trenera i kao čovjeka, a jako mi se sviđa i sve što radi Gonzalo Garcia. Radio je sjajne stvari s Istrom, pokazao je da se zna prilagoditi, da zna stvoriti igru s posjedom lopte, ali ne posjedom koji ide u beskonačnost, nego da ima smisla. Super čovjek i super trener je i Mario Kovačević, koji je sa Slaven Belupom napravio pravi “boom”, pa onda Nikola Šafarić, koji sa skromnim budžetom radi izvrsne stvari, pri čemu čak i mijenja stil i pristup. Ima jako puno trenera od kojih uzimam neke stvari, jer tako sebe nadograđujem i upotpunjujem kao trener – nabrojio je Milka.

Trenerska scena jaka je i u našem gradu, na čelu s Prelecom i Klafurićem, ali i sa sve više mladih ljudi koji odlučuju krenuti tim putem.

– Uvijek će u Velikoj Gorici biti dobrih trenera. Uostalom, bilo je i puno dobrih igrača, svatko tko odluči ostati u nogometu ima priliku za dokazivanje, jako dobar poligon. Od Preleca i Klafa svi mi možemo puno naučiti, savjetovati se s njima, samim time napreduješ, tako da vjerujem da će biti toga još. Uvijek kad se nađemo puno razgovaramo, dijelimo iskustva, a to je jako važno. Ovisi sve i to tome tko se gdje vidi, ja se samo nadam da nas neće biti puno na burzi – sa smiješkom kaže Milka.

Kako sad stvari stoje, dojam je da će ova priča krenuti u samostalnom smjeru, da će Damir Milanović potražiti priliku kao glavni trener. I sad je sve što treba – prilika. Gdje, kako i kad će se to dogoditi, doznat ćemo u razdoblju pred nama, ali jedan od ciljeva za budućnost poznat je već sad… I logičan je.

– Da, naravno da želim jednog dana biti trener seniora Gorice. Čak mi i nije presudno hoće li će to biti kao asistent ili glavni trener, ali logično je da mi je to želja. Kao što je, vjerujem, i svim drugim goričkim trenerima… Tu sam doma, živim 300 metara od stadiona, logično da mi je to želja, ali znam i da mnogi drugi to zaslužuju i više i prije nego ja. Hoće li se jednom i dogoditi, vidjet ćemo…