Povežite se s nama

HOTNEWS

Nekad se živjelo za, a ne od športa

Objavljeno

na

INTERVJU: Davor ŠTUBAN, tajnik Zajednice športskih udruga grada Velike Gorice

Tajnik Zajednice športskih udruga grada Velike Gorice i ja pijemo jutarnju kavicu pa gotovo svako jutro. On pije s hladnim, ja sa toplim mlijekom, ja na istu nadodam dvije-tri pljuge, on odnedavno ne dodaje ništa, prestao je. Svako jutro teme su iste, ili vatrogasci ili nogomet. Ovo smo jutro o sportu.
– Pred nama je 2019.godina, velikogorički sport je na vrhuncu, kako dalje?
ŠTUBAN: ‘Vjerojatno jesmo na vrhuncu, iako ne treba zaboraviti da je bilo uspješnijih godina, barem kada su medalje i uspjesi na svjetskim natjecanjima u pitanju. Mjerilo velikogoričkog športa nisu samo nogomet, rukomet i košarka, mislim da je on u cjelini sjajno posložen, a čemu svakako doprinosi i ozbiljnost koju već godinama traži i prezentira Zajednica. Dalje svakako ovisi o visini gradskog proračuna, nas i inače krasi fakat da se ‘pokrivamo koliko je poplun širok’ i da se znamo dobro pokriti. Sve su to zasluge vrijednih športskih djelatnika, možemo ih nazvati i vizionarima, jer zaista, a posebno u vrijeme današnje, rijetki će se htjeti posvetiti športu i prionuti za dobrobit i opće dobro.’

– Često te čujem kako si pun hvale za volontere u sportu, ali danas sve više već prekaljenih i iskusnih djelatnika odlazi, a mladi i ne pokazuju želju za radom na duže staze…
ŠTUBAN: Točno. Dijelom je i zbog tog razloga sve manje kvalitete u športu, sve manje strasti i sve manje je šport način življenja. Jednim dijelom, razloga je znatno više. S vremenom ljudi su počeli shvaćati da bez stanovite nadoknade nitko više ne želi raditi u klubovima, čast i izuzetak su nogometni klubovi. U njima se, osim u onim većima, ništa ne plaća – niti članarina za djecu, niti itko od volontera dobiva kunu nadoknade, niti ima uposlenih. Neki su, s pravom i razlogom, od športa napravili posao i to je legitimno. Ipak, tamo gdje su volonteri na djelu, tamo gdje nema plaćanja i gdje je, nažalost, danas sve pretežito očuvanje tradicije i očuvanje objekta koji su u nogometu na visokoj razini kvalitete i standarda, na to i takve pojedince i udruge moramo gledati drukčije. Kako, odlučit ćemo zajednički, ali držim da moramo imati poštovanja i prema ljudima i prema tradiciji. Nije samo u ruralnim područjima problematično, nemojmo se zavarivati ni u gradovima situacija nije puno bolja, uzmemo li nekakve prosjeke i sagledamo li što u športu zapravo stvaramo. Zadnjih godina živjeli smo na animozitetima, onim tradicionalnim, Radnik-Udarnik, u rukometu Udarnik-Gorica, umjesto da smo djecu i mlade učili i ‘ubrizgali’ im u vene šport, a ne animozitete i rivalstva.

–  U kojoj si mjeri zadovoljan suradnjom sa gradskim strukturama, ima li naznaka da bi moglo biti još bolje, još više sredstava, još više sportskih objekata?
ŠTUBAN: U ovom trenutku još nemamo saznanja o visini proračuna za šport u 2019.godini. O tome svakako ne ovisi moguća daljnja izgradnja ili dogradnja objekata, poboljšanje na postojećim. Svjedoci smo da Grad ulaže mimo proračuna za šport, nedavno su nemala sredstva uložena u rasvjetu na stadionu i u izgradnju bazena. To svakako treba pozdraviti. Sigurno je da smo zadovoljni suradnjom sa gradskim čelnicima, ulaganja ponajprije u infrastrukturu posljednjih godina stvaraju uvjete da Velika Gorica postane grad športa. Ona to danas nije, mi smo nekakav hrvatski prosjek i premalo se ljudi bavi ili veže uz šport, čak i bivši športaši ili njihova djeca ne ostaju uz šport, što nije dobro. Ne znam zašto je tome tako, gdje smo i jesmo li negdje griješili, napose danas je sve u našem gradu besplatno; Grad daje na korištenje i stadion i dvoranu i kuglanu, plaćaju se režije nogometnim klubovima, a ipak mladi ne ostaju u športu. Bez uvjeta, bez dvorana ili bazena nema športa; nekada je bilo športa u izobilju, ljudi su bili istinski športaši ‘za posao, pivicu i kotlovinu’, a tada znamo i nije bilo uvjeta. Danas su uvjeti vrlo dobri, biti će i bolji, ali su nažalost mladi dosta inferiorni prema športu. Danas se cijene Messi, LeBron, Nadal ili Hirscher i svi bi htjeli biti najbolji ili se barem dobro prodati i od športa živjeti. Nekad se živjelo za šport.

–  Suradnja sa lepoglavskom Zajednicom sportskih udruga ide dalje, nedavno ste zajednički održali Europski tjedan sporta, koji su idući koraci?
ŠTUBAN: Središnji državni ured za šport je sa gotovo 100.000 kuna odobrio realizaciju zajedničkog projekta Lepoglave i Velike Gorice. Glavna tema kampanje ‘Tjedna športa’ bila je ‘#BeActive’ s jasnim ciljem poticanja javnosti, u ovom slučaju osnovnoškolske djece, na tjelesnu aktivnost i to ne samo u tom tjednu, već napose tijekom cijele godine. Naravno da nastavljamo i dalje suradnju, nadamo se na obostrano zadovoljstvo. U Lepoglavi i tamošnjim športskim djelatnicima smo pronašli sjajne saveznike, vrijedne i kvalitetne ljude i uvijek kada se sretnemo nanovo nam je zadovoljstvo i uvijek je kvalitetna razmjena iskustava i športskih priča.

– Ne viđam te na tribinama našeg najvećeg stadiona, znam da te više zanimaju Juventus, Liverpool i Barcelona, ali vrijedilo bi navratiti, ipak je to odličan projekt.
ŠTUBAN: Spremam se. Ja sam odmah u startu rekao Neni i Blažu da ovo nije moja priča i da ne trebam nikakve godišnje ili VIP ulaznice. Nije moja priča i točka. Apsolutno mi je drago, i zbog ove dvojice između ostalog, i zbog ljudi koji ipak mogu pogledati prvoligaški nogomet u Velikoj Gorici, a to je priča koju smo sanjali i o kojoj se govorilo desetljećima. Sigurno je Gorica u elitnom nogometnom rangu iznimna promocija Grada. Sigurno. Tek što je utakmica završila već se vrte golovi u centralnom Dnevniku, već se priča o Velikoj Gorici, pa u Velikoj Gorici srušen trener Rijeke, ali čuje se i najbolji igrač Poljak, Ganac… Ja imam odmak od ovakvih priča u hrvatskom športu, slično ću reći i kada je u pitanju velikogorička košarka. Uzmeš jednog čovjeka i eto mogućih problema. Ode litavski ulagač – mogući problemi. Ode Josip Sesar – mogući problemi. Možda griješim, ali ja sam odrastao na Stefanović, Sabljak, Cvitanović, Ćubrić, Grlić, Župetić…. i dalje ne znam. To je naprosto to. Da li su ulaganja na stadionu zalog za budućnost, da li su opravdana i koliko će dugo trajati prvoligaški pir – vidjet ćemo. U okolici Velike Gorice napravili smo sjajne uvjete, a danas nema djece, nema tko puniti igrališta. Svi znamo razloge, ne treba ih ponavljati. Nema interesa, šport više nije toliko in, mislim u smislu da se športska priča završi i da dijete ostane u športu, nogomet se još drži. Mladi idu u vatrogasce i KUD-ove. Za to vrijeme umire nam amaterski, kako ga volimo nazivati ,selski’ nogomet, što će reći da vječno crpilište igrača za ovaj naš klub, ili ova naša dva kluba koji su prvi vrhu, više ne treba i više ne postoji. A nogometa je u osnovi ionako previše, sigurno je bolje pogledati Juventus i Barcelonu, Liverpoolov napadački nogomet, a za naš najveći stadion ne ostaje mi puno vremena.

– Nedavno je izašla Monografija o 20 godina Zajednice športskih udruga grada Velike Gorice i velikogoričkog sporta, najavio si i otvaranje, možebitno otvaranje Muzeja sporta, ima li i kakvih drugih izdavačkih planova?
ŠTUBAN: Ovih dana namjeravam posjetiti čelne ljude Grada vezano uz Muzej športa; ako je njima to interesantno dobro, ako nije i ako ne možemo pronaći adekvatan prostor potražit ću ga negdje drugdje, izvan Velike Gorice. Načelno je gradonačelnik Barišić suglasan, vidjet ćemo. Što se tiče izdavačkih planova držim da će ih biti. Trenutno radim športske priloge budućem Leksikonu Turopolja, kojeg je izdati Leksikografski zavod Miroslav Krleža i čiji je izlazak planiran negdje 2020.godine, ako sam točno zapamtio. Ja sam i prije priče o tom leksikonu krenuo s radom na Velikogoričkom športskom leksikonu, zasad on ima radni naslov ‘Tko je tko’. U odnosu na Leksikon Turopolja, koji prema kriterijima obuhvaća samo najznačajnije športaše i športske djelatnike, one koji su ostavili izniman gradski ‘trag’, ali koji su ponajprije općepoznati na državnoj razini, ovaj gradski će biti kudikamo opsežniji i nastojat ću kroz njega istaknuti sve koji su dali iole opipljiviji obol razvoju i promociju velikogoričkog i turopoljskog športa unatrag nekakvih 50 godina, možda i koju više. Projekata i ideja ima, moguće je da će i Zajednica športskih udruga i saveza Zagrebačke županije krenuti u projekt monografije ili slično. Očekuju se i monografije Košarkaškog kluba Gorica i Ženskog rukometnog kluba Udarnik. Povijest treba pisati, a ne je isključivo pamtiti i prepričavati.

– Poruka za kraj, pred nama je Sportaš 2018.?
ŠTUBAN: Pred nama je Športaš godine 2018.. Velikogorički šport je iza sebe opet ostavio godinu puno uspjeha, razvojnih planova i ambicija, prepunu pobjeda, posrtanja i ‘startova u niskom letu’. Najbolji su najbolji, tu je teško bilo pogriješiti, dođite na Športaša u četvrtak, 20.prosinca u 19 sati u POU Velika Gorica. Svim športašima i športskim djelatnicima želim blagoslovljen Božić i uspješnu i zdravu 2019.godinu.

 

HOTNEWS

Generacija 1969.: Okupili se u Pokupskom 55 godina nakon ‘male mature’

Dio razreda koji je 1961. krenuo u prvi razred u OŠ Pokupsko je i Željko Križanić, koji je svijet ugledao u današnjem – kabinetu za informatiku!

Objavljeno

na

Objavio/la

Nakon punih 55 godina, svojih osnovnoškolskih dana nedavno se prisjetila generacija učenika koja je 1969. godine završila Osnovno školu Pokupsko. Prošlo je više od pola stoljeća otkako su ponovno sjeli u školske klupe svoje škole, a dan kada su se okupili bio je vrlo emotivan i uzbudljiv.

Na proslavu ‘male mature’ stiglo je tek 14 bivših učenika, od njih 36 koliko ih je prošlo kroz razred te generacije. Neki su u međuvremenu umrli, neke je spriječila bolest, a do nekih nije bilo moguće doći. Za okupljanje svoje stare školske ekipe iz Pokupskog zaslužni su Katica Majdak (rođ. Zgurić) iz Odre i Željko Križanić iz Mraclina. Oboje su dio ili gotovo cijelo svoje djetinjstvo i školovanje proveli u Pokupskom.

– Katica je sve pokrenula, pronašla kontakte i sve nas okupila, a dogovor je trajao više od godinu dana, ali na kraju smo se uspjeli okupiti. Svi u dobroj kondiciji – kroz osmijeh će Željko te dodaje:

– Kad smo se našli na parkiralištu škole bilo je tu i ponovnog upoznavanja jer godine ipak čine svoje. Neki se nisu vidjeli svih tih godina. Kako bi ovjekovječili trenutak fotografirali smo se na gotovo istom mjestu gdje smo se slikali u prvom razredu davne 1961. godine – nastavlja priču.

No, škola danas ima sasvim novo ruho pa su nekadašnji učenici ostali u čudu i zadivljeni koliko lijepo i moderno ona danas izgleda. Kao pravi domaćin, dočekala ih je ravnateljica Štefica Facko Vrban koja ih je povela u mini obilazak škole i smjestila ih u školske klupe prvog razreda.

Posebno uzbudljivo i emotivno bilo je za gospodina Željka kojeg za tu školu vežu obiteljske uspomene.

– Ravnateljica nas je odvela u prostoriju u kojoj sam se ja rodio, a sada je to kabinet za informatiku – emotivno nam govori Željko, koji je možda jedini u Hrvatskoj u čijem je rodnom listu kao mjesto rođenja upisana škola.

– Kada sam vadio papire za vjenčanje, otišao sam u svoje Pokupsko i matičar Mirko Cvetnić pred mene je stavio knjigu gdje piše kada sam rođen i s adresom rođenja Osnovna škola Pokupsko. Bilo je to 31. siječnja 1955. godine i zapao je snijeg, a u selu je bio samo jedan džip i nije bilo mogućnosti da se mamu preveze u bolnicu. Porodile su me baka i babica. Sada sam dobio priliku pokazati svojim školskim kolegama sobu i ‘ćošak’ gdje sam rodio. Zato kada prolazim pored škole, posebno mi je to emotivno i naviru mi sjećanja – prepričava nam Željko, inače dijete prosvjetnih radnika Vida i Marice koji su u Pokupsko došli raditi 1952. godine.

Željko je živio u školi, a Katica je živjela u kući pored škole. Bila su tada drugačija vremena, u školi su se nosile kute, pisao se krasopis tanko našiljenom olovkom ili pak perom i tintom. Neposlušnost su učitelji rješavali stajanjem u kut. No, unatoč teškim vremenima, siromaštvu i drugačijem načinu života, imali su ispunjeno djetinjstvo. Sjećaju se dobro, Katica i Željko svoje učiteljice Nade Jakuš.

– Sjećamo se kako smo čupali travu s gredica u povrtnjaku koji se nalazio iza školske kuhinje, pa smo pod tjelesnim pomagali učiteljima spremati drva za ogrjev. Na kraju školske godine išli smo uvijek u školu u prirodi, a to je značilo berbu šumskih jagoda ili kupina. Ubrano voće uvijek je završilo u školskoj kuhinji kako bi se napravili pekmezi – prisjeća se Katica svojih školskih dana te dodaje kako je tu bilo i drugih pomalo neobičnih zahtjeva.

– Jednom nas je razrednica Nada pitala zna li netko zaklati kokoš. Javila se Vera pa smo zajedno hvatale kokoš po dvorištu, ali ja to nisam mogla napraviti. Ja sam držala kokoš dok je ona sjekirom zamahnula. Ne sjećam se kako je na kraju završilo, ali bilo je strašno – prisjeća se Katica koja tada nije imala niti deset godina.

– Bilo nam je stvarno lijepo u školi. Brali smo puževe i vrganje poslije kiše koje smo nosili na prodaju u zadrugu pa smo si tako nešto i zaradili. Kada sam morala učiti za školu, nosila sam knjige sa sobom na pašu s kravama, no unatoč svemu bila sam odlikaš – priča nam ponosno Katica koja je svoj radni vijek provela kao krojačica i još uvijek, iako u mirovini, sjedne za šivaću mašinu.

Promjena radnog mjesta Željkovih roditelja rezultirala je preseljenjem u Veliku Goricu 1965. godine, stoga svoje osmogodišnje školovanje nije završio s pokupskom ekipom.

– No, ipak sam ostao u stalnom kontaktu s mojim curama i dečkima s kojima sam krenuo u život. Kasnije smo se svi razišli svaki na svoju stranu, neki se nisu vidjeli svih tih godina. Ovo je bila prilika da se ponovno sretnemo i razmijenimo svoja životna iskustva i događaje, ali i prisjetimo se tih prošlih vremena kada smo zajedno sjedili u školskim klupama. Mogu reći da svoje djetinjstvo ne bi mijenjao ni za što. Bilo je to zaista djetinjstvo ispunjeno svim aktivnostima što je danas gotovo nemoguće – završno će Željko.

Nakon druženja od jednog školskog sata u bivšoj učionici, učenici generacije ’61./’69. nastavili su slavlje uz pjesmu u obližnjem ugostiteljskom objektu.

– Žao nam je što nismo uspjeli doći do kontakta drugih, ali i što nismo vidjeli one koji su bili spriječeni zbog bolesti ili su u invalidskim kolicima. Morat ćemo se nekako organizirati i krenuti u kućne posjete. Bilo je lijepo prisjetiti se naših dogodovština iz ranog djetinjstva pa smo zaključili da ne možemo dugo čekati, već se čim prije opet sastati. I na kraju, mogu reći da je zaista, najljepše đačko doba – zaključuje Katica koja će se dok ju god zdravlje bude služilo vraćati svojim bregima.

 

Nastavite čitati

HOTNEWS

Prvi dan nove godine donosi novi vozni red na goričkim lokalnim linijama

Izrađen je na temelju zahtjeva mjesnih odbora i građana.

Objavljeno

na

Iz Grada Velike Gorice obavještavaju Velikogoričane i korisnike lokalnog prijevoza na području grada kako će od 1. siječnja 2025. godine na snazi biti novi vozni red.

– Novi vozni red izrađen je na temelju zahtjeva mjesnih odbora i građana, obrađeni su i prihvaćeni svi provedivi zahtjevi s obzirom na tehničke elemente linija i vrijeme obrta autobusa na pojedinim linijama – ističu iz Grada.

Novi vozni red pronađite ovdje. 

Nastavite čitati

Crna kronika

Policija stala na kraj pljačkašima kuća. Provalili u kuću u Buševcu, Rakarju, Kravarskom…

Riječ je o osobama starosti 19 i 22 godine, a koje nisu s velikogoričkog područja već iz Ličko-senjske županije.

Objavljeno

na

Gorička policija provela je kriminalističko istraživanje nad dvojcem koji je pokušao opljačkati kuću u Buševcu, ali su ih u tom činu spriječili susjedi.

Riječ je o osobama starosti 19 i 22 godine, a koje nisu s velikogoričkog područja već iz Ličko-senjske županije.

Kuća u Buševcu, nije im bila jedina meta. Krali su iz obiteljskih kuća u Rakarju, Ščitarjevu, Kravarskom, Vrbovu Posavskom…

– Ulazili bi u dvorišta obiteljskih kuća i tom prilikom iskoristili bi činjenicu da su vrata otključana, ulazili u kuću i tom prilikom krali nakit i novac – ističu iz goričke policije.

Protiv njih je podneseno posebno Izvješće nadležnom Općinskom državnom odvjetništvu u Velikoj Gorici.

Nastavite čitati

HOTNEWS

VIDEO Najpoznatiji Djedica otkrio tajnu: ‘Baka Mrazica mi uređuje loknice, a redovito idem u teretanu’

Nakratko je ostavio sobove da se odmore na “sobodromu” te stigao u studio City radija.

Objavljeno

na

Djed Božićnjak, najomiljeniji čovjek svijeta, posjetio je City Radio, izazvavši oduševljenje radijske ekipe i slušatelja. Iako je nakratko ostavio sobove da se odmore na “sobodromu”, nije zaboravio donijeti blagdanski duh u studio.

Radijska ekipa – Gianna, Marija i Matea – spremno su dočekale Djeda i obasule ga pitanjima, dok je njegov karakterističan smijeh “Ho Ho Ho” odjekivao studijem. Djedica je otkrio nešto više o svom životu u Laponiji, kako organizira posao, jesu li sobovi jedino prijevozno sredstvo koje koristi, kako se priprema za božićnu noć i ide li u teretanu.

Na pitanje kako je živjeti u Rovaniemi, selu blizu Sjevernog pola, Djed Božićnjak otkrio je čaroliju života na niskim temperaturama.

– Posebno je živjeti ispod nule, volim hladnoću, baš kao i moji vilenjaci. Najposebnije su Polarna noć i Ponoćno sunce. Od polovice prosinca do polovine siječnja sunce uopće ne izlazi, dok od lipnja do srpnja ne zalazi. A najljepši dio života ovdje je Aurora Borealis – Polarna svjetlost. Nebeski spektakl boja privlači tisuće turista svake godine – otkrio nam je i priznao da koristi razna prijevozna sredstva, i koje mu je najomiljenije.

– Najdraže su mi saonice koje vuku sobovi ili haskiji. Na kraća putovanja idu dva do četiri soba, a na dulja i do dvadeset! Zamislite samo koliko je to rogova – nasmijao se Djed.

Što se tiče njegovog imena, objasnio je kako “Djed Mraz” simbolizira hladnoću i zimu, a brigu o njegovom izgledu vodi baka Mrazica.

– Prije svakog puta napravi mi loknice i pobrine se da sve bude uredno. Brada i odijelo su dio mog opisa posla – dodao je.

Djed Božićnjak kazao je kako njegova svakodnevica nije samo rad na Božić. Tijekom godine dočekuje turiste, odgovara na pisma i e-mailove te organizira rad vilenjaka.

– Svaki ponedjeljak imam sastanak s vilenjacima. Planiramo izradu igračaka, čitamo pisma s dječjim željama i dogovaramo tekuće poslove – objašnjava omiljeni starac.

Kako bi ostao u formi za nošenje vreća s poklonima, Djed redovito vježba.

–  Imam svoju teretanu, trčim na pokretnoj traci i dižem utege. Nekad mi se ne da, ali moram zbog kondicije – dodaje.

Na pitanje kako uspijeva obići cijeli svijet u samo nekoliko sati, Djed je sa smiješkom odgovorio:

– Vilenjaci su moja tajna. Oni sve pripremaju, a tijekom podjele darova vrijeme se zaustavlja. Naravno, teleportacija je ključna, ali detalji ostaju tajna – naglasio je i na kraju uputio svima božićnu poruku:

– Božićno vrijeme donosi ljubav, radost i zajedništvo. Dijelite osmijehe, stvarajte uspomene i budite dobri jedni prema drugima. Sretan Božić! HO HO HO! – istaknuo je Djedica.

I tako je Djed Božićnjak, uz zvuk zvončića, napustio studio, ostavivši sve u blagdanskom duhu.

 

Gianna Kotroman

Nastavite čitati

Crna kronika

Iz obiteljske kuće u Suši ukrao vrijedan nakit

Ušao je kroz prozor u prizemlju kuće.

Objavljeno

na

Gorička policija izvijestila je o provali u obiteljsku kuću u Suši. Nepoznati počinitelj provalio je u kuću 20. prosinca koja je u vlasništvu 73-godišnjakinje.

Obavljenim očevidom utvrđeno je da je lopov prišao prozoru kuće, uklonio mrežicu za insekte potom obio i otvorio prozor. Ušao je u kuću kroz prozor u prizemlju i djelomično je ispremetao stvari u svim prostorijama pa ukrao zlatni i srebrni nakit.

Šteta je nekoliko stotina eura.

 

Nastavite čitati

Reporter 444 - 19.12.2024.

Facebook

Izdvojeno

Sva prava pridržana © 2022 e-Radio d.o.o.