Novinarska varijatna lova trajala je već neko vrijeme, odavno postoji želja da na sivi kauč video serijala “Sport Zagrebačke županije” sjedne najbolja sportašica županija u prošloj godini, ali Sadea Bećirović jednostvano je neuhvatljiva.

– Ritam je zadnjih mjeseci stvarno bio jako gust. Otkad je krenula 2024. godina, doslovno smo bez pauze. Prvo sam bila u Parizu, zatim u Antalyji, nakon toga i u Egiptu, a sad posljednje i u Maroku, u Casablanci. A sad sam, evo, konačno doma – sa smiješkom uvodno kaže Sadea, višestruka prvakinja Hrvatske u karateu, reprezentativka, cura iz Podsuseda, članica Karate kluba Samobor.

Samo ta činjenica, samo ta peta uzastopna titula prvakinje države, snažno bi je istaknula u utrci za titulu najbolje sportašice u županiji, ali daleko od toga da je domaća titula usamljena u toj priči…

– Ne mogu reći ništa drugo osim da je ta 2023. bila zaista sjajna. Osim što sam obranila titulu prvakinje Hrvatske petu godinu zaredom, osvojila sam i drugo mjesto na Europskom prvenstvu u Guadalajari, a na SP-u u Budimpešti bile smo treće. To je druga svjetska medalja za naš karate, prva nakon 12 godina, doživljena je kao ogroman uspjeh – uvodi nas još malo u svoju priču Sadea.

Reklo bi se, u skladu sa svim tim, da godina iza nas spada u rubriku neponovljivo dobrih, ali ona se neće složiti…

– Je, godina je bila baš jako dobra i uspješna, ali ne želim se jednog dana vraćati na tu 2023. u smislu nekakvog vrhunca. Želim ići dalje, prema još višim ciljevima. Velika je stvar osvojiti europsku i svjetsku medalju u istoj godini, mogu reći da je to – to. Ali, samo zasad…

Na krilima izvrsne prošle godine ušla je Sadea Bećirović i u ovu koja traje, a u njoj je doživjela i jedno razočaranje, kao i jednu neugodnu ozljedu.

– Ove godine bili smo domaćini Europskog prvenstva, koje se održavalo u Zadru. Budući da smo na sva tri posljednja europska prvenstva došle do finala, to se očekivalo i ovoga puta, sve su oči nekako bile uprte u nas… Nažalost, nakon što smo pobijedile Slovakinje, Poljakinje i Nizozemke, u polufinalu su nas zaustavile Talijanke. Otišle smo tako u borbu za broncu, a tamo smo ponovno poražene. Završile smo tako s drvenom medaljom, što je bilo baš jako bolno za sve nas – priznaje Sadea.

Bolno je za nju bilo i vrlo doslovno, jer već na startu turnira dogodila joj se nezgoda s prstom na ruci.

– Valjda sam u nekom trenutku zapela za kimono, ali znam da sam osjetila da me “pecnulo”. Nastavila sam borbu, da bi vrlo brzo shvatila da mi prst otječe. Fizioterapeut se odmah spustio s tribine, namjestio prst, zavezao ga, i nastavila sam dalje. A kad je borba završila, bilo je upitno hoću li uopće moći nastaviti turnir – prepričava uzdanica KK Samobora i hrvatske reprezentacije, koja je zadnju šansu za medalju morala loviti bez pomoći cure iz Podsuseda.

– Dok su se cure pripremale za borbu za medalju, ja sam sjedila u čekaonici na hitnoj u zadarskoj bolnici. Snimke su otkrile da mi je pukla, kako su rekli, distalna falanga, što je značilo da ništa neće biti od moje borbe za broncu… Postojala je i opcija da skinem longetu i svejedno odradim borbu, ali trener nije želio riskirati, vjerovao je da će cure uspjeti i bez mene. Nažalost, rasplelo se drukčije – žali i mjesecima poslije Sadea.

Iskustva s ozljedama, naravno, ima kao i svi vrhunski sportaši, ali u njezinu slučaju vrijede nešto drukčiji kriteriji.

– Specifična sam po tome što imam stvarno dosta visok prag boli. Toliko da vjerujem da bih mogla odraditi borbu i, recimo, za slomljenom rukom. Iako to dosad, srećom, nisam imala priliku probati… Ali imala sam velikih problema s leđima, disk mi je iskočio na dva mjesta, jer puno je tu rotacija… Dosta pate i koljena, a gležanj na treningu iskrenem po dva-tri puta tjedno!

Zahvaljujući nešto lošijem iskustvu iz Zadra, ostat će na pijedestalu uspomena lanjsko Svjetsko prvenstvo u Budimpešti. U “nogometnoj” atmosferi, uz glasno navijanje dvorane pune navijača domaćih karatistica, Sadea Bećirović odradila je najdražu borbu karijere.

– Atmosfera je bila doslovno nevjerojatna, nešto što se u svijetu karatea baš i ne može doživjeti, a ja sam si u jednom trenutku rekla: “E, sad ćete svi zašutjeti…” Znam da mi je i izbornik rekao: “Želim da svi zašute, da čujem samo naše navijače!” I tako je nekako i bilo, uvjerljivo sam pobijedila, potpuno smo ih deklasirale i tom pobjedom uzele brončanu medalju. To je definitivno borba koju ću jednoga dana prepričavati i svojoj djeci – kaže Sadea.

Veza karatea i Samobora snažna je, neraskidiva, jer junakinja naše priče samo je nastavak niza u kojem su brojne karatistice i karatisti najviše klase.

– Da, Samobor kao grad ima tradiciju karatea, ali u našem slučaju moram istaknuti Darka Šimuneca, mog trenera, čovjeka za kojeg doslovno nemam riječi. Stalno se bori za nas, često i s nepravdom, uvijek nas gura naprijed, traži još više, još bolje… Čak i kad je najteže, kad neki trening možda odrađuješ samo da ga odradiš, tu je da te digne. Poseban čovjek, u svakom slučaju.

S obzirom na to koliko je već u Samoboru, koliko je dobra i uspješna, nije čudo ni doznati da je cura iz karatea tamo čak i blaga verzija celebrityja…

– Je, zna se dogodi da me prepozna netko u pekari, dućanu, možda i na ulici. Ali to, naravno, više dođe kao iznenađenje nego kao pravilo – smije se Sadea.

Karate je upoznala još i prije petog rođendana, zaljubila se u ovaj sport uz stariju sestru, koja je trenirala. Ona nije, jer bila je premala. Konačno su je upisali u klub malo prije nego što je navršila šest godina i otad ljubav traje.

– Uloženo i dobiveno u karateu ne može se ni uspoređivati, ali ja ovaj sport volim, u njemu želim uspjeti i neću odustati sve dok ne ostvarim zacrtane ciljeve. Takav sam karakter…

Studira ekonomiju, završava treću godinu, upisuje još dvije, nije joj loša ideja da u budućnosti spoji ekonomiju i sport, pri čemu će taj sport biti samo – karate!