Sport

Naše rukometno čudo! Priča o Ekipi, srcu, duši, Jetiju i uspjehu većem od samog sebe…

Rukometašice Udarnika završile su na sedmome mjestu na državnoj završnici u kategoriji U-15, čime su izjednačile najveći uspjeh u povijesti kluba, koji postaje još veći kad se zna kako žive i rade, koje sve prepreke moraju preskočiti…

Objavljeno

prije 2 godine

27. svibnja 2024.

Objavio/la

Marko Vidalina

Dvije stotine pedeset i četiri kilometra daleko od doma, u pitoresknom Poreču, nekoj vrsti rukometnog centra Hrvatske, naš Udarnik je posljednjih dana po tko zna koji put pokazao da je jedan poseban klub. Klub sa srcem i dušom, klub koji funkcionira kao prava sportska obitelj, a kad je tako, i nemoguće ponekad postane moguće.

– Da mi je netko prije ove završnice ponudio sedmo mjesto na kraju, istog trenutka bih potpisala. Ma, potpisala bih triput ako treba! – oduševljena je jutro poslije trenerica Ljiljana Ivaci, jedna od najvažnijih osoba u cijeloj ovoj priči o uspjehu za povijest.

Nije ništa posebno novo vidjeti mlađe kategorije Udarnika na državnim završnicama, naviklo nas je već ovo sjajno društvo na takve stvari, što je samo po sebi senzacionalno. Čak i kad se prošle godine širilo razočaranje što na državnoj završnici nije postignut rezultat kakav su željeli, nije to bilo posebno čudno, koliko god za to objektivno nije bilo razloga. Jer, da nisu takvi, u Udarniku ne bi bili ni toliko uspješni. Da nisu takvi, uostalom, ne bi bilo moguće ni sve ono što se dogodilo posljednjih dana.

Udarnikova U-15 generacija, da sažmemo sve u jednu rečenicu, osvojila je sedmo mjesto u državi. U konkurenciji klubova koji imaju puno veće mogućnosti i tradiciju, puno bolje uvjete i puno snažnije zaleđe, ove su djevojke pokazale da srce može pobijediti i sve te objektivne faktore. Cure su, najjednostavnije rečeno, bile fenomenalne, napravile su sve što je bilo potrebno da se upišu u povijest kluba, ali i velikogoričkog sporta u cjelini.

Generacija 2002. svojevremeno je također bila sedma u državi, što je dosad bilo jedinstven pothvat, a generacija 2008. to je uspjela ponoviti. Nakon što su prošle skupinu s dvije pobjede i dva poraza, u osmini finala pala je Novska, da bi ovu rukometnu bajku samo nakratko zaustavio Ivanić u četvrtfinalu. Prejaka je bila i Trešnjevka na prvom koraku razigravanja, no u borbi za sedmo mjesto, na kraju turnira koji je izuzetno naporan i u fizičkom i u mentalnom smislu, naše mlade rukometašice izvukle su iz sebe i posljednje atome snage. I slavile protiv križevačkog Radnika s impresivnih devet golova razlike!

– Dojam nakon svega je više nego pozitivan u svakom smislu. Dobila sam pravu, istinsku ekipu, a to mi je najdraže od svega. Prošlih godina to baš i nije bilo tako, nismo imali takvo zajedništvo, a ove godine upravo nas je to guralo naprijed. Cure su stalno bile zajedno, družile su se, pjevale, slavile i tugovale zajedno, bile podrška jedna drugoj… Kažem, prava ekupa u punom smislu te riječi. A to se odrazilo i na terenu, na rezultatu – ponosna je trenerica Ivaci.

– U tu utakmicu za sedmo mjesto, nakon svega što su prošle, cure su ušle malo stisnuto, pod ručnom, i zato sam im u jednom trenutku rekla: ‘Morate uživati u ovome, napravile sve nevjerojatan uspjeh i zaslužile ste ovo završiti s osmijehom na licu.’ Tako je i bilo, dobile smo utakmicu uvjerljivo i pobjedom se oprostile od turnira kojeg ćemo dugo pamtiti – dodala je trenerica ove sjajne generacije, inače i izbornica talijanskih mlađih selekcija, nekoć sjajna rukometašica…

Djevojke definitivno imaju od koga učiti, sve što su naučile prenijele su i na teren, a dodatnu energiju davali su i roditelji, okupljeni na tribinama. Nije rijetkost da se u ovakvim situacijama, na ovakvim turnirima, dogode i nekakva “iskakanja”, jer veliki su to napori i ogromni izazovi, ali svi ljudi iz vodstva kluba ovoga puta roditelje isključivo hvale, zahvaljuju im na podršci, energiji, besprijekornom ponašanju.

I to je, zapravo, tajna uspjeha. Sjajne mlade sportašice, roditelji kojima je jasno što je njihova uloga, trenerica koja je u stanju sve to voditi i posložiti, pa uz sve to i potpora iz klupskog vrha, u liku sveprisutne Martine Vugrinović i neumornog predsjednika Josipa Mučnjaka.

– Ovo je velik stvar za naš klub. Ponovili smo uspjeh 2002. godišta, na čemu od srca čestitam trenerici Ljilji, kao i našoj Martini, a posebno čestitam svim našim igračicama. Ne mogu zaobići ni roditelje, veliko hvala i njima na svesrdnoj podržci tijekom natjecanja. Bravo za sve, ponosan sam – emotivan je i predsjednik Mučnjak.

I potpuno je jasno zašto su svi uključeni u ovu priču toliko sretni, ponosni, zadovoljni i ispunjeni. Jer, ne radi se tu o golom rezultatu, koji je fantastičan, nego i o svemu što se moralo proći na putu do tog rezultata. Nije nikakva tajna da u Udarniku muku muče s uvjetima, da čekaju izgradnju balon dvorane kao ozebli sunce, budući da je ovo što trenutačno imaju daleko od idealnih uvjeta.

Sedme u Hrvatskoj, naime, postale su djevojke koje treninge na cijelom rukometnom igralištu doživljavaju otprilike kao snježnog čovjeka Jetija. Čule su da to postoji, priča se o tome, ali nemaju baš prilike svojim očima vidjeti i doživjeti takvo nešto…

Umjesto toga, najčešće treniraju na trećini dvorane, improviziraju i varaju sami sebe, pa svejedno nekim čudom dođu do sedmoga mjesta u državi. Zahvaljujući ogromnoj upornosti, ludom entuzijazmu i velikoj ljubavi prema sportu.

I zato, ovo sedmo mjesto je puno veće od samog sedmog mjesta. Bravo za sve i, iz perspektive svih nas koji volimo velikogorički sport – hvala na sreći!

Udarnikova generacija 2008.
Lorena Bočkaj, Jana Gojak, Anamaria Kos, Lucija Gulič, Lana Konjar, Matea Vukić, Lana Derbuc, Leonarda Burić, Petra Gudelj, Leona Lilić, Luna Gojak, Lara Bošković, Vasilisa Jakubovskaja, Tena Markov, Ema Rogić, Elena Ćirić, Lana Buhin

Sport

FOTO Vratar Budimir spasio Meštricu od poraza u Turopolju

Objavljeno

prije 5 sati

18. svibnja 2026.

Objavio/la

David Jolić

Turopolje i Meštrica odigrali su bez pobjednika u 27. kolu Jedinstvene 1.ŽNL-e rezultatom 1:1, strijelac za domaće Matej Karlović, za goste Matej Puntarić.