Povežite se s nama

Sport

Naš Dino, ponos grada: Oduševio svijet, ali ovo nije prvi put da je pomogao prijatelju na stazi…

Posljednju utrku na hrvatskim stazama Dino Bošnjak izgubio je još 2011. godine, kao 17-godišnjak, ali priča o toj utrci zapravo će najbolje objasniti zašto naš Dino toliko normalnim smatra ono što je napravio u nedjelju u Poljskoj…

Objavljeno

na

Priča o događaju u poljskom Chorzowu, balada o iskonskom fair-playu s Dinom Bošnjakom u glavnoj ulozi, brzo je obišla svijet. Već rano ujutro sve je domaće portale preplavila vijest koja kaže da je Dino pomogao kolegi Vidu Botolinu da dođe do cilja nakon što je Slovenac kolabirao na stazi, a mi koji ga bolje poznajemo imali smo samo jednu reakciju…

– Pa dobro, to je Dino…

I to je, zapravo, ključan dio cijele ove priče. Oni koji znaju nešto o njemu, nisu ostali ni najmanje iznenađeni. Jer, doista, to je Dino. Veliki sportaš, ali prije svega sjajan, skroman i pošten dečko. Koji je to pokazao i jutro poslije.

Telefon mu se gotovo užario od poziva, svi su željeli čuti zašto i kako je odlučio izvesti potez koji je oduševio svijet. A on je odlučio da je bolje – šutjeti.

– Nemoj se ljutiti, ali stvarno ne bih širio tu priču. Znam da ljude zanima, sve razumijem, ali stvarno ne bi sad od toga radio spektakl. Znaš mene… – javio se Dino na kratko, a reakcija je mogla biti samo vrlo slična onoj od sat, dva ranije.

– Pa dobro, to je Dino…

Umoran od puta kući autobusom, koji je trajao cijelu noć, s mislima na prijatelja Vida, s kojim je često i trenirao, s kojim se zna i obiteljski, analizirajući situaciju u glavi, šetajući psa goričkim ulicama, odlučio je da je tako najbolje.

Izašao je malo potom i s kratkim priopćenjem za medije, okarakterizirao svoj potez “normalnim i ljudskim”, a to je bio samo još jedan dodatak slici koju već dugi niz godina imamo o dečku koji je sve ono što jedan sportaš i mora biti.

“Zahvaljujem Vam na interesu za događaj tijekom utrke u poljskom Chorzowu, ali bih Vas ljubazno zamolio da shvatite moju želju da se ta priča ne širi previše, budući da smatram kako je riječ o normalnom, ljudskom potezu te od toga nema potrebe raditi neku veliku priču. Najsretniji bih bio da se to nije ni dogodilo, da je kolega i prijatelj Vid normalno završio utrku, kao što bih volio i da je moj nastup bio uspješniji u sportskom smislu te da sam donio više bodova svojoj reprezentaciji, kojoj ovim putem čestitam na trudu i vrhunskim rezultatima. U nadi da ćete razmijeti moju odluku, još jednom zahvaljujem na interesu, a kad sportskim rezultatima to zaslužim, rado ću Vam biti na raspolaganju”, istaknuo je dobri čovjek Dino.

Foto: David Jolić/cityportal.hr

Čovjek koji se – koliko god on želio da to prođe ispod radara, u tišini, jer tako najbolje funkcionira – prometnuo u ponos grada! U svim tim tekstovima o događaju iz Poljske spominje se da je Dino član Atletskog kluba Velika Gorica, da je naš, pa je svima nama iz ovoga grada srce moralo biti nekako posebno puno, budući da sad svi znaju kakvog sportaša imamo tu, među nama…

A mi smo to znali već odavno. Još od njegovih početaka, od prvih kontakata s klincem koji je već s osam godina ušao u svijet atletike i odmah pokazao da je nešto posebno. Uz vodstvo oca Damira, nekad uspješnog atletičara, juniorskog prvaka Jugoslavije.

– Jednog dana tata je došao do mene i pitao me bi li želio probati otići na atletiku. Otišao sam, probao i povratka više nije bilo – rekao je Dino i nastavio:

– Zanimljivo je koliko se detaljno sjećam tog svog prvog treninga. Došli smo na Radnikov stadion, počeli s treningom i u jednom trenutku tata mi je rekao: ‘Ajde probaj sad jedan krug svom snagom’. Istrčao sam taj krug, sjećam se i danas, za 1:21 minutu. Rekao mi je ‘bravo, super’, a ja sam gorio od želje da probam još jedanput, da dokažem da mogu biti i brži. Nakon pet minuta dao mi je da opet trčim i istrčao sam 1:19. Ne mogu ni opisati taj osjećaj, kad shvatiš da možeš još bolje, još brže… Odmah sam osjetio da to želim. Počeo sam trenirati, a nakon što sam dva tjedna poslije otišao na Turopoljsku trku i pobijedio, to je bilo to. Ostao sam u trčanju, u atletici, i danas sam presretan zbog toga, zaista uživam u ovom što radim. Mogao sam možda završiti ili u nečem drugome, volio sam igrati i nogomet kao dječak, ali, eto, izabrao sam atletiku. Odnosno, ona je izabrala mene.

Ljubav je to koja traje, svim poteškoćama i teškim trenucima unatoč. Porušio je cijeli niz rekorda, uzeo “milijun” zlatnih medalja na državnim prvenstvima svih vrsta, blistao i po međunarodnim natjecanjima, prošao puno toga i učio na vlastitim iskustvima.

– Mislim da nikad neću zaboraviti jednu utrku iz 2015. godine… Bilo je to je moje prvo odustajanje u životu. Naravno, ne svojom voljom, jer davno sam se zarekao da nikad neću odustati od utrke, ali tetiva jednostavno nije izdržala. Odustao sam negdje na šestom kilometru i to me još dugo nakon toga proganjalo. Užasan osjećaj, stvarno užasan, jer ja to jako uzimam srcu. Bilo je vrlo teško sve to proživjeti – prisjetio se Dino u jednom od naših razgovora.

I rekao puno toga o sebi kao sportašu. Odavno je raščistio sam sa sobom da ga ništa ne smije zaustaviti na njegovu putu. Zna što radi, zašto to radi, a u sportovima poput njegova to je posebno važno.

– Za svaki sport moraš biti jak u glavi, bez toga nema uspjeha, ali to je još naglašenije kod individualnih sportova. Tu ovisiš sam o sebi, nema suigrača koji će te ‘pokriti’ na neki lošiji dan, to u atletici jednostavno ne postoji. Bogu hvala, za sebe mogu reći da sam u tome dobar, mogu jako puno patiti, preko puno toga preći. Naučio sam ne razmišljati o tome koliko je teško, jednostavno se isključim i ispraznim glavu. Tako je najlakše – misli Dino.

Foto: Davor Puklavec/PIXSELL

Inače, priča iz Poljske nije jedini slučaj u kojem je odlučio pomoći kolegi, ali i rivalu. Postoji još barem jedan, a datira iz 2011. godine.

– Tata to pažljivije broji, ja se baš i ne zamaram brojkama, ali imam više od 60 seniorskih zlatnih medalja s državih prvenstava. Zadnji put sam u Hrvatskoj izgubio utrku 2010. godine, imao sam 16 godina, trčalo se u seniorsko PH u Rijeci, na 5000 metara. Nas četvorica smo trčali, a ja sam bio četvrti. Pamtim to i po tome što sam zaradio prve novce, nekih tisuću kuna od stipendije, to mi je kao klincu puno značilo. Na što sam ih potrošio? Mislim da sam kupio neke glupe traperice, ha, ha… – kroz smijeh je prepričavao Dino, pa nastavio priču:

– Izgubio sam i 2011., na državnom prvenstvu u Splitu, ali tad sam, iskreno, zapravo pustio kolegi iz kluba da me pobijedi. Trebalo mu je prvo mjesto da dobije stipendiju i odlučio sam malo prikočiti…

Eto, i to je Dino. Sportaš koji uživa u pobjedama, u rušenju vlastitih barijera, ali i tip koji će uvijek povući ručnu kad shvati da može pomoći drugome… I zato ga toliko volimo, zato je toliko poseban.

Nije ljubitelj kafića, nikad se nije bavio izlascima i provodima, fokus je bio i ostao na atletici.

– Volim prošetati navečer, djelomično i zato da me nogu prestanu boljeti nakon dva teška treninga. Stavim slušalice u uši i sam šećem nekih sat vremena po Gorici, čistim glavu dok svira glazba… Što svira? Volim sve, i domaće i strano, ali nađe se tu, priznajem, i pokoja narodna… Dobro, u šetnjama su uglavnom to neke laganice, da me uspavaju, narodne su rezervirane za natjecanja – priznao je svojevremeno Dino.

Čovjek iz naroda, prijatelj i kolega, sportaš s velikim S. I ponos grada.

Sport

FOTO Lazina na svom igralištu brani vodeću poziciju

Objavljeno

na

Objavio/la

Nakon Kupa 11. MNL Turopolja i Posavine odigranog u Turopolju (nedjelja, 06.07.2025.), utakmicama 07. kola (subota, 12.07.2025.) nastavlja se 11. Malonogometna liga Turopolja i Posavine na igralištu u Lazini Čičkoj.

Velika Gorica, 11.07.2025. Najava 07.kola 11.MNL Turopolja i Posavine. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 11.07.2025. Najava 07.kola 11.MNL Turopolja i Posavine. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Lazina kao domaćin brani prvo mjesto u trenutačnom poretku u susretu s Ribnicom. Pobjedom u Kupu Lazinci su najavili najozbiljniju kandidaturu za osvajanje prvog mjesta u ovogodišnjoj Ligi.

Galerija fotografija

11.Malonogometna liga Turopolja i Posavine 2025 – 07. kolo

Raspored 07. kola (Lazina Čička, 12.07.2025.): 17:30 Lazina – Ribnica, 18:10 Turopolje – Pešćenica, 18:50 Novo Čiče – Kuče, 19:30 Rakitovec – Jagodno, 20:10 Drnek – Mraclin, 20:50 Okuje – Poljana Čička.

Redoslijed: 1. Lazina 16 (6 5 1 0 26:6), 2. Poljana Čička 15 (6 5 0 1 22:5), 3. Kuče 15 (6 5 0 1 22:8), 4. Okuje 12 (6 4 0 2 15:11), 5. Pešćenica 12 (6 4 0 2 9:7), 6. Mraclin 10 (6 3 1 2 7:9), 7. Drnek 9 (6 3 0 3 8:7), 8. Ribnica 6 (6 2 0 4 14:19), 9. Jagodno 4 (6 1 1 4 4:14), 10. Rakitovec 3 (6 1 0 5 11:36), 11. Novo Čiče 2 (6 0 2 4 3:12), 12. Turopolje 1 (6 0 1 5 8:15).

Najbolji strijelci nakon 6. kola: 7 golova – Šutalo (Kuče), Žugaj (Lazina), V.Hemen (Poljana Čička); 6 golova – Milatović (Kuče), Sudar (Ribnica), Lozić (Turopolje); 4 gola – M.Ivančić (Pešćenica), Žarina (Drnek), L.Roginić, Slivak, P.Đurašić (Ribnica), Saraf (Kuče), …

Nastavite čitati

Sport

FOTO Sutra u Kurilovcu derbi 5.MNL VG Sjever

Objavljeno

na

Objavio/la

Nakon pauze od dva tjedna utakmicama 04. kola biti će nastavljena 5.Malonogometna liga VG Sjever na SRC Udarnik u Kurilovcu.

Velika Gorica, 11.07.2025. Najava 04.kola 5.MNL VG Sjever. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 11.07.2025. Najava 04.kola 5.MNL VG Sjever. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Derbi 4. kola dva vodeća tima Šćitarjeva i Kurilovca je odmah na startu u 17 sati. Ishod ove utakmice mogao bi biti čak i odlučujući u utrci za konačnog pobjednika Lige.

Velika Gorica, 11.07.2025. Najava 04.kola 5.MNL VG Sjever

Organizatori obećavaju bogat program, ‘za velike i za male’, koji će započeti i prije prve utakmice.

Galerija fotografija

5.Malonogometna liga VG Sjever 2025., 04. kolo

Raspored 04. kola (Kurilovec, subota, 12.07.2025.): 17:00 Kurilovec – Šćitarjevo, 17:40 Petrovina – Kosnica, 18:20 Obrezina – Pleso, 19:00 Velika Mlaka – Mičevec, 19:40 Rakarje – Gradići.

Rezultati 03. kola (Obrezina, subota, 28.06.2025.): Mičevec – Obrezina 1:3 (Bedeković / S.Orešković 2, Leovac), Rakarje – Kurilovec 2:3 (Mikulin, Barišić / L.Klasnić 2, Trčak), Gradići – Velika Mlaka 0:5 (D.Banić 2, T.Beg, Cundeković, Lučić), Pleso – Petrovina 2:0 (Kovačić, Filep), Kosnica – Šćitarjevo 0:6 (Š.Matić 2, A.Smajić 2, M.Caganić 2).

Redoslijed: 1. Šćitarjevo 9 (3 3 0 0 14:1), 2. Kurilovec 9 (3 3 0 0 11:2), 3. Obrezina 6 (3 2 0 1 9:6), 4. Pleso 6 (3 2 0 1 4:7), 5. Velika Mlaka 4 (3 1 1 1 8:4), 6. Mičevec 3 (3 1 0 2 4:5), 7. Petrovina 3 (3 1 0 2 3:5), 8. Gradići 3 (3 1 0 2 5:9), 9. Rakarje 1 (3 0 1 2 4:7), 10. Kosnica 0 (3 0 0 3 0:16).

Nastavite čitati

Sport

Mraclin pronašao rješenje: Biljana naslijedio bivši trener Turopoljca

Novi trener seniorske momčadi NK Mraclina je 46-godišnji Milan Marinić, koji je deset mjeseci svoje trenerske karijere već proveo u našim krajevima. Posljednji posao bio mu je u Kloštru

Objavljeno

na

Objavio/la

Nakon što je Marko Biljan odlučio prihvatiti poziv ŽNK Gorice i napustiti klupu NK Mraclina, bilo je jasno da će uprava kluba imati jako težak zadatak pronaći adekvatnu zamjenu. To se i potvrdilo u smislu trajanja cijelog procesa, jer tek smo desetog dana srpnja doznali ime Biljanova nasljednika.

“Milan Marinić novi je trener seniorske momčadi NK Mraclin. U svojoj karijeri vodio je Trešnjevku, Turopoljac, Špansko, Top i Kloštar. Vjerujemo u odličnu suradnju koja će nam i u novoj sezoni donijeti mnogo veselja i odličnih utakmica. Milane, dobrodošao!”, objavili su iz kluba.

Vodstvo kluba razgovaralo je u međuvremenu s nekoliko potencijalnih kandidata, zavrtjelo se tu i nekoliko imena s velikogoričkog područja, ali na kraju je izbor pao na čovjeka koji dolazi sa strane, ali zna gdje dolazi! Marinić je, naime, rođen u Sisku, nogometno odrastao u zagrebačkoj Trešnjevci, a kao trener u našem je kraju već radio, u Turopoljcu iz Kuča bio je u sezoni 2020./21. Iz turopoljskog nogometa nakon tih deset mjeseci otišao je zbog poziva iz NK Španskog, a sad se vraća kroz klupu Mraclina, kao iskusni 46-godišnjak.

Sportski direktor Luka Cvetnić pronašao je novog trenera u Milanu Mariniću… Foto: NK Mraclin

Marinić će se vrlo brzo uvjeriti da je došao u neobično dobro posložen “selski” klub, ali i da na raspolaganju ima vrlo zanimljiv kadar. Velikih promjena u svlačionici ne bi trebalo biti, svi najvažniji igrači sretni su i zadovoljni na Grabi, pa će Milan Marinić morati “samo” nastaviti ono što je Biljan započeo na klupi našeg jedinog predstavnika u petom rangu natjecanja.

Pripreme počinju 28. srpnja, odmor se polako bliži kraju, a za očekivati je i poneko osvježenje u igračkom kadru…

Nastavite čitati

Sport

Vratio se Čabi! ‘Sretan sam što sam opet na meni dragome mjestu’

Marijan Čabraja vratio se u Goricu nakon četiri i pol godine. Od početka priprema je s momčadi, a sad je potpisao ugovor do ljeta 2027. godine

Objavljeno

na

Objavio/la

Kad je tog ljeta 2018. godine prvi put došao u naš klub, Marijan Čabraja bio je klinac na početku svog puta. Bilo mu je nepunih 20, imao je iza sebe Dinamovu školu, a ispred sebe priliku u Gorici. Priliku koju je zgrabio već tamo oko šestog ili sedmoga kola te prve prvoligaške sezone. Kako je upao u prvih 11, tako je Čabi u prvih 11 i ostao…

U sljedeće dvije godine s Goricom je vodio europske bitke, kroz 80 utakmica zabio tri gola i podijelio osam asistencija, da bi u zimu 2021., u paketu s Darijem Špikićem, preselio u Dinamo. Nogometni put vodio ga je potom preko mađarskog Ferencvarosa, slovenske Olimpije i škotskog Hiberniana sve do Rijeke, njegova posljednjega kluba prije povratka kući.

Sedam godina nakon što je prvi put došao, naime, Marijan Čabraja i drugi put je postao igrač Gorice.

– Sretan sam što sam se vratio na meni jako drago mjesto, u grad i klub u kojem sam proveo jako lijepe dane svoje karijere. Nadam se da ću ponovno pomoći Gorici da ostvari što bolje rezultate i vjerujem da nas čeka dobra sezona – rekao je Čabi.

Foto: Larisa Trošić/HNK Gorica

Netom prije toga potpisao je dvogodišnji ugovor, i to nakon što je u prvoj fazi priprema uvjerio stručni stožer da je na dovoljno dobroj razini, unatoč pauzi od natjecateljskog nogometa. Ozljede su u velikoj mjeri usmjerile karijeru danas 27-godišnjeg lijevog beka, ali u Goricu se vraća potpuno spreman i odlučan da pokaže koliko vrijedi.

Odabrao je dres s brojem 19, što znači da će nositi isti broj kao i u prvom goričkom mandatu, pa preostaje jedino poželjeti mu da bude i jednako uspješno. Za početak, trebat će se izboriti za svoju poziciju, jer četvrtak je bio dan lijevih bekova, u ranijem terminu potpisao je i Elvir Duraković…

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

‘Ja sam spartanac Ivan. Skačem preko vatre, ronim u ledu, pužem kroz blato…’

Velikogoričanin Ivan Zvonar jedan je od pionira utrka s preprekama, fizički i mentalno iznimno zahtjevnog sporta koji u Hrvatskoj tek stječe svoju popularnost. U našem jutarnjem programu predstavio je sebe i svoj sport…

Objavljeno

na

Objavio/la

Skakanje preko vatre, ronjenje u ledenoj vodi i penjanje preko žičanih ograda samo je dio jednog običnog radnog dana Ivana Zvonara. Velikogorički Spartanac, kako se ljudi iz njegovog sporta nazivaju, gostovao je kod naše Gianne Kotroman u jutarnjem programu City radija i pojasnio što se to krije pod engleskim nazivom OCR, odnosno “Obstacle Course Racing”.

– Najjednostavnije rečeno, to su utrke s preprekama, drukčijeg naziva za to nemamo. Radi se o kombinaciji trčanja na stazi, od 100 metara pa sve do 50+ kilometara. Trči se s prirodnim ili umjetnim preprekama, od bodljikavih žica, iskopanog rova s blatom, gdje moramo puzati i do dvjestotinjak metara, preko penjanja po konopcima visokim po deset metara, plivanja u hladnoj vodi… – uvodi nas u priču Ivan Zvonar pa nastavlja:

– Glavni šef Spartana odlučio je napraviti format od stotinu metara s deset prepreka, s čim će se ovaj sport pojaviti u Los Angelesu 2028. godine. To bi bilo nešto slično onome što smo kao klinci gledali u showu “Nindža ratnici”. Tko najbrže stigne do gumba, on je pobjednik…

Postoje tu razne discipline, od onih “početničkih” do doslovno elitnih.

– Glavne discipline su sprint od 10 kilometara, u srednjoj kategoriji se prelazi 15 kilometara s najmanje 25 prepreka, a u kategoriji “beast” staza je duga najmanje 21 kilometar i ima najmanje 30 prepreka. Uz sve to, postoji i “ultra”, utrka na 50 kilometara s više od 40 prepreka. To još nisam probao, prvo se pripremam za srednju kategoriju… – kaže Ivan.

Počeo se ovim sportom baviti 2015. godine.

– Trčim već više od 20 godina, član sam Maraton kluba Velika Gorica, a trčao sam i za reprezentaciju u planinskom trčanju. Puno sportova sam prošao u životu, ali još u osnovnoj školi shvatio sam da mi trčanje ide najbolje, jer tad sam već pobjeđivao na školskim natjecanjima. Kroz nogomet, tenis i stolni tenis skužio sam da sam za individualni sport, a ova priča krenula je prije desetak godina… Na YouTubeu sam naišao na jedan zanimljiv video, pogledao kako funkcionira taj Spartan i rekao sam sebi: Ajmo probati! Brzo sam se zaljubio u taj sport, budući da je dinamičan, a i poseban je osjećaj svaki put kad pređeš prepreku. Čovjek se osjeća snažno, motivirano, ispunjeno pozitivnom energijom – priča Ivan, koji je vrlo brzo postao i prilično uspješan.

– Neću nikad zaboraviti, u drugoj Spartan utrci u životu trčao sam s najboljim Spartancem Petrom Žiškom rame uz rame, a na kraju sam bio treći. Iznenadio sam i samog sebe, tako da mi je žao što nisam ponio hrvatsku zastavu… Bila mi je čast natjecati se s ljudima kojima sam se vidio, gledao ih na YouTubeu, pogotovo kad su mi na kraju i čestitati, stisnuli ruku. Nevjerojatan osjećaj – prepričava Ivan i dodaje:

– Bio sam treći u Europi u sprintu, na natjecanju u Mađarskoj 2018. godine, nakon čega sam imao malo dužu stanku zbog nekih ozljeda. Sad se vraćam, u lipnju sam bio na utrci “Mountain Madness” i osvojio prvo mjesto, na stazi od osam kilometara sa 20 dosta teških prepreka. Planiram se vratiti dosta jako, sljedeće godine čak bih volio biti i prvak Hrvatske.

Jedan uspješan Spartanac, kaže, mora biti nekoliko sportaša u jednom čovjeku.

– Treninzi imaju tri segmenta, snagu, kondiciju i funkcionalne treninge. Kombiniramo teretanu, cross fit, street workout, trčanje u najvećoj mjeri… Pazim i na prehranu, jer bez toga ne ide. Jedem steakove, malo finije meso, sve što mi treba za regeneraciju, jer ipak treniram šest puta tjedno. U dane kad se utrka približava, malo smanjim taj volumen treninga, malo više odmaram, što je također dio cijelog procesa, jer organizam se mora i osvježiti.

Kad je Ivan Zvonar krenuo ovim sportom, te 2015. godine, u Hrvatskoj je malo tko i znao za ovaj sport. A u susjednom Mađarskoj se na utrkama okupljalo i po 10.000 natjecatelja! Prvi klubovi kod nas počeli su se osnivati tek prošle godine…

– U početku, kad sam se tek počeo baviti time, nitko mi nije pomagao jer nitko nije do kraja ni razumio što je to točno. Ljudi su mi se čak smijali kad bih znao trčati, pa se spustiti u stav za sklek i nastaviti puzati, mislili su da sam malo ćaknut, ali sve je to dio treninga. Tek od prošle godine se osnivaju klubovi u Hrvatskoj, a postoji i poligon u Kerestincu koji puno pomaže kod treninga – govori Ivan.

Trenira sam, bez trenera, brdske uvjete simulira u našem kraju, u Vukomeričkim goricama, ali svaka je utrka novo iznenađenje.

– Utrke budu najčešće u ski resortima, gdje su elevacije baš jake, a staze su svjesno napravljene tako da budu teške, uz ponešto ekstremnih uvjeta. Evo, na Mostecu u Ljubljani bila je utrka pod nazivom “Legionar”, na mjestu gdje se skaču skijaški skokovi. Popeli smo se na vrh i rekli su nam da se moramo spustiti dolje što brže. Jurili smo i do 90 na sat nizbrdo, kroz svu tu travu, pa kroz blato, preko zidova od dva metra, s balvanima od 20 kilograma na leđima, vreća s pijeskom, penjanja na užad, ponekad i gimnastičke karike, preko koji se moraš kretati desetak metara, otprilike kao Tarzan po lijanama… – nabraja Ivan i dodaje:

– Tijekom utrke svaka se prepreka mora proći i to označiti zvoncem. Ako to ne napraviš, slijedi kazna od 30 marinaca, što te jako usporava. Sve se snima kamerom i ako se utvrdi da si ih napravio 29, diskvalificiran si. To je taj spartanski moto, nema odustajanja, nema uzmaka… Na svakoj utrci prvih kilometar ili dva idu lakše prepreke, a kako utrka odmiče, to su prepreke teže. Na kraju zna biti vatra ispred samog cilja, to zna lijepo izgledati na fotkama.

Najčešće je na fotkama bez majice, ali ne zato da bi pokazao mišićavi torzo.

– Kod prelaženja prepreka često pucaju majice i zato je preporuka da se trči bez majice. Zato su sve slike bez majice – sa smiješkom kaže Zvonar.

Gianna ga je u njihovu radijskom druženju prozvala i “gorički Indiana Jones”.

– Ajde, ima nekih poveznica, pogotovo kad gledamo prvi film, u kojem Indiana Jones traži sveti gral, tako to nekako izgleda i kod nas. Jako je dinamično i zanimljivo, toliko da moraš potpisati da svaku utrku trčiš na vlastitu odgovornost, ali lako se zaljubiti u ovaj sport. Svatko tko voli adrenalin, tko misli da je psihički dovoljno jak, neka ode na stranicu ocr.hr i priključi nam se – pozvao je Ivan.

Planovi za nastavak njegova spartanskog puta već postoje.

– Pripremam se za utrku u Austriji u rujnu, natjecanje je opet u planinama, na Alpama, bit će jako teško, ali tu ću vidjeti gdje sam. I na čemu moram dodatno raditi. Nakon toga slijedi utrka u Pescari, u Italiji, koja će biti u listopadu – završio je velikogorički Spartanac.

 

IVANOVO GOSTOVANJE NA CITY RADIJU POSLUŠAJTE OVDJE

Nastavite čitati

Reporter 450 - 26.06.2025.

Facebook

Izdvojeno