Povežite se s nama

Priča iz kvarta

Načelnik Malić: ‘Goričani su jako topli ljudi, ovdje je lijepo biti policajac’

Perica Malić posljednjih je godinu i pol na funkciji načelnika goričke policijske postaje, no to je zapravo njegov povratak u naš grad, u našu policiju. U ekskluzivnom intervjuu predstavio se Goričanima, govorio o svojoj prošlosti, planovima i ambicijama…

Objavljeno

na

Kad dolaziš na dogovoreni intervju s čovjekom kojem uz ime piše “načelnik policije postaje Velika Gorica”, negdje u podsvijesti, htio ili ne htio, pomalo robuješ stereotipima. Pa očekuješ da će te dočekati namrgođen, ozbiljan tip, jer policajce takav imidž nekako prati. Međutim, dipl. krim. Perica Malić (47) već prvim osmijehom, pri rukovanju, sruši sve te stereotipe. On je pravi profesionalac, jedan od onih koji će odvagnuti svaku izgovorenu riječ, ali istovremeno je i šarmantan, vedar, optimističan, često sa smiješkom na licu.

Reći će odmah, i prije nego što smo se smjestili u stolac u njegovu uredu na trećem katu, da nije čovjek od velike priče, da mu bolje leži operativni dio, ali došlo je vrijeme da Goričani upoznaju prvog čovjeka svoje policije. Tu je već godinu i pol, čuva naš grad…

Kako biste se Vi sami ukratko predstavili Velikogoričanima?

Rođen sam u Travniku 1972. godine, a u policiji radim već 25 godina. Počeo sam u Osijeku 1994., kad sam prošao obuku za prometnog policajca. Najbolje godine mog života uzeo je taj nesretni rat, a kako je prijatelj bio policajac, preporučio me… Prošao sam sve linije rada u policiji. Nakon Osijeka sam došao u Veliku Goricu, tu sam s 1999. na 2000. proveo godinu dana, da bi zatim otišao u Maksimir, pa prešao u Odjel za osiguranja, a posljednjih osam godina bio sam pomoćnik načelnika temeljne policije u PP Trešnjevka. I danas mogu reći da ni za što ne bih mijenjao ovaj posao, unatoč svim stresovima koje on donosi.

Što pamtite iz te prve svoje ere u goričkoj policijskoj postaji?

Završio sam edukaciju za očevide prometnih nesreća, a ubrzo nakon toga došao sam u Veliku Goricu. Tu sam zatekao bazu ljudi koja i danas radi ovdje, iskusne policajce koji čine okosnicu ove postaje, što mi je i značajno olakšalo ovaj povratak u Goricu. Načelnik je tad bio Josip Hibler, a nakon njega došao je Evelin Mustapić.

Koliko se Velika Gorica promijenila kao grad u tih 18 godina?

Jako puno. Dolaskom u Veliku Goricu stvarno sam se ugodno iznenadio koliko se grad u ovih 18 godina promijenio. U to vrijeme imao je epitet spavaonice grada Zagreba, a danas je to jedan vrlo, vrlo ozbiljan grad. To se očituje u arhitekturi, prometnoj infrastrukturi, ali i svemu ostalome. Kažem, baš sam ugodno iznenađen.

Čime se bavite kad niste na poslu, što su Vam ispušni ventili?

Obožavam sve što ima veze s prirodom, bilo to planinarenje, skijanje ili nešto treće. Sve što ima veze s odlaskom iz urbanih sredina. Kroz ovaj posao dođe do zasićenja situacijama u kojima je veliki broj ljudi. Radio sam jako puno osiguranja sportskih i kulturnih događaja, od utakmica do koncerata, tako da zaista uživam biti u prirodi, u miru i tišini, okružen dragim ljudima. To je ono najljepše.

Što Vam je najteže u policijskom poslu?

Osobno mi je najteže palo izvijestiti obitelj o smrti drage osobe. Nema dvoje, to je najteži dio posla. Ne samo meni, slično razmišljaju i svi moji kolege u policiji. To je jedna ružna strana policijskog zvanja, takva iskustva ostaju u sjećanju. Obično se za to biraju ljude koji imaju malo više iskustva i pedagoškog smisla. U policiji nema neke posebne pripreme za takve situacije, iako vjerujem da bi to pomoglo, da ljudi nauče kako pristupati u takvim situacijama.

Postoji li još neka trauma od posla, nešto što se ne zaboravlja?

Jedan od ružnijih trenutaka datira iz vremena kad sam radio u Maksimiru. U jednoj noćnoj patroli slučajno smo naletjeli na počinjenje kaznenog djela, na počinitelje koji su upravo pokušavali ukrasti automobil. Iznenadili smo ih, a oni su nas pokušali pregaziti! Udarili su u naš automobil i pokušali blokirali moja vrata, pa sam čak zadobio i lakše tjelesne ozljede. Ali nemaš tu vremena puno razmišljati, tek poslije, kad sve prođe, počne raditi adrenalin… Ružna uspomena i onaj veliki sukob na Maksimiru, u kojem je kolega iz Varaždina od pirotehničkog sredstva ostao bez oka, vodio sam jednu od postrojbi. To su iznimno stresne situacije…

Godinu i pol mandata je iza Vas, jeste li se već udomaćili ovdje?

Definitivno. Goričani su jako kvalitetni ljudi, vrijedni, pošteni i radišni, no naravno da uvijek ima i negativnosti, kao i svugdje. I zato smo mi ovdje, da na to utječemo. Krećem se dosta među ljudima, to je neminovno, ovaj posao se ne može raditi ako si vezan samo za ured. Moj posao je da razgovaram s ljudima, komuniciram, da budem dostupan za njihove svakodnevne probleme. Moja filozofija i smisao rukovođenja je da budem dostupan svima.

Kakva je sigurnosna situacija u gradu?

Evo, reći ću vam u brojkama. Tijekom 2018. godine zabilježeno je 549 kaznenih djela, što je porast za 102 kaznena djela u odnosu na 2017. Od toga smo riješili 313 slučajeva, što je vrlo, vrlo visokih 57 posto. Po tome je gorička policija u samom vrhu PU zagrebačke. Temeljna policija puno se bavi osiguranjima i očuvanjem reda i mira, a posebno je velik porast u upravnim poslovima, u prvom redu u referandi za strance, državljanstva i radne dozvole. U 2017. je turistički boravak zatražilo 20.607 ljudi, a u prošloj godini 36.276 Stalni boravak je zatražen u 30 slučajeva, a godinu prije 15. I opet se vraćamo na ono da Gorica više nije spavaonica nego ozbiljan grad.

Što je taj rast i razvoj grada donio policiji?

Izgradnja novih cesta dovelo je do lagodnijeg života građana, no iz sigurnosnog aspekta nama to nosi druge probleme. Počevši od prometnih nezgoda, ali i kaznenin djela. Imali smo jedan slučaj u kojem je počinitelj iz Rijeke dolazio u Goricu ‘raditi’, pa se brzo vratiti u Rijeku. Srećom, otkrili smo ga i taj je slučaj riješen.

Koji su Vam sljedeći planovi?

Razgovarali smo s Gradom, želimo na ključnim mjestima u gradu postaviti nekoliko sigurnosnih kamera. Puno bi nam pomogle u prometu, a lakše bi dolazili i do počinitelja kaznenih djela. Gorica je po tom pitanju vrlo zahvalna, kad bismo pokrili šest do sedam značajnijih pravaca, posao bi nam bio značajno olakšan. Srećom, gradski oci identično razmišljaju i vjerujem da će se iznaći sredstva da se to realizira. Kamere bismo postavili na ulazu i izlazu iz grada, na još nekim bočnim pravcima, a to bi nam bilo dovoljno.

Posljednjih mjeseci grad je uznemirila serija razbojništava u trgovinama “Mlin i Pekare”. Što se događa u tome slučaju?

U ovom trenutku to je najveći ‘serijaš’ na području PU zagrebačke koji nije otkriven. Za slučaj su se zainteresirale i kolege iz Zagreba, iz Odjela za razbojništva, jer taj počinitelj postao je ozbiljna priča. U svakom slučaju, radimo na tome.

Kakva je situacija s drogama na goričkom području?

Što se toga tiče, nisam optimist. Tu ne stojimo dobro. Opet ću ja o brojkama… U 2017. imali smo 52 kaznene prijave, a u prošloj godini 86. Imamo i nedavni slučaj, u kojem je stanu u Velikoj Gorici pronađeno gotovo 1,5 kilogram marihuane, 255 tabletica ecstasyja, 22 grama kokaina i 181 gram psihodeličnih gljiva. Zbog svega toga apeliram i ovim putem na sve građane, pogotovo na odgojne ustanove, da utječu na mlade, da im objasne da je droga zlo i da je definitivno ima u Velikoj Gorici.

Kakva je situacija s alkoholom u prometu?

Svi smo mi skloni precijeniti svoje vozačke sposobnosti, zato i moram naglasiti… U prošloj godini imali smo četiri poginula u prometu, što je za Goricu jako puno. Godinu ranije poginula je samo jedna osoba. To su ružni podaci i zato je intencija PU zagrebačke naglašavati tzv. ‘četiri ubojice u prometu’ – brzinu, alkohol, pojas i mobitel. Stalno imamo akcije po tom pitanju, ali sad mogu najaviti da će se u Velikoj Gorici raditi ‘ljevak’. Na pogodnoj poziciji, gdje ne ometamo promet, u noćnim satima ćemo zaustavljati sva vozila koja se kreću kolnikom. Neće se moći dogoditi da netko prođe, a ne bude zaustavljen i prekontroliran. Taj model pokazuje dobre rezultate, a uskoro ćemo imati i prezentaciju, da pokažemo kako se to radi.

Kakva je situacija s prekršiteljima trenutačno? Odnosno, je li soba za triježnjenje u funkciji?

Je, u funkciji je, kako ne, u nju dovodimo i one koji su privedeni zbog obiteljskog nasilja… Ali u prosjeku smo po tom pitanju, čak možda i ispod prosjeka. Ali mogu vam reći da vrlo edukativno djeluje na ljude koji prespavaju u njoj, ha, ha.

Što biste voljeli postići u ove preostale tri i pol godine, koliko Vam je ostalo do kraja mandata?

Bilo bi dobro prije svega se popuniti s mladim i kvalitetnim kadrovima, nadam se da i hoćemo, da mi zaživi ustroj krim-policije i prometne policije, da se pojačamo u tehničkom smislu. Važno mi je da, ako i ne nastavim posao ovdje, da nekome drugome ostavim zdrave uvjete za normalan rad.

Ostaje li se Vama u Gorici i nakon ovih prvih pet godina?

Meni je ovdje ugodno, apsolutno, Gorica je jako lijep grad za živjeti i raditi, a hoću li ostati, odlučit će netko drugi. Doma sam u Novom Zagrebu, nije mi ni daleko.

Kako Vam se čini status policajca u društvu, kako ljudi gledaju na vas u odori?

Za razliku od Zagreba, policajci u Gorici uživaju puno bolji status. Puno su priznatiji, cjenjeniji, imaju ljudskiji pristup nego u sredinama u kojima sam dosad radio, u velikim postajama poput Maksimira i Trešnjevke. Ogromna je razlika, ja bih rekao da Gorica još uvijek ima dušu. Odnos prema policajcima je puno korektniji i topliji nego u Zagrebu.

Priča iz kvarta

Situacija u gradu je – kvizna! ‘Važno je znati, još važnije dobro se zabaviti’

U usporedbi s ostalim gradovima, Velika Gorica ima vrlo ozbiljnu kvizašku scenu, pričaju nam Ivan Oškera i Hrvoje Barić iz “OIB kviz studija”. Pomogli su nam da napravimo kratki vodič kroz goričku kvizašku scenu…

Objavljeno

na

Objavio/la

Ponedjeljkom u Alkaru i Chellosu, utorkom u Ozirisu i Vegosu, srijedom u Chellosu, četvrtkom u Ozirisu, petkom u Alkaru… Tako nekako izgleda raspored kvizova u velikogoričkim kafićima, što će reći da je kvizaška scena u našem gradu na ozbiljnoj razini. I da se sve više širi, raste, buja.

– U usporedbi s ostalim gradovima u Hrvatskoj, Velika Gorica ima jako dobru kvizašku priču. Naravno, Zagreb je tu nedodirljiv, jako puno kvizova igra se i u Splitu, a od manjih gradova nekako prednjače Požega i u posljednje vrijeme Sisak. Tu je negdje, u tom društvu, i Velika Gorica, koja ima jako ozbiljne kvizove u oba smisla, i što se tiče sastavljača kvizova i što se tiče kvalitete i brojnosti sudionika kvizova – pričaju nam Hrvoje Barić iz Lomnice i Riječanin s velikogoričkom adresom Ivan Oškera.

Njih su dvojica pokrenuli projekt pod nazivom “OIB kviz studio” i aktivno se bave sastavljanjem i organizacijom kvizova širokoga spektra. Trenutačno su jedina domaća, gorička ekipa koja radi kvizove u našem gradu, dok su ovi ostali neka vrsta franšize najjačih kvizova u državi. Međutim, kakvi god kvizovi bili, odakle god dolazili, kvizaši su jedna vrsta zajednice, krug ljudi koji se poznaje, druži, viđa na redovnoj bazi. I nalazi na otprilike istim mjestima, jer četiri kafića navedena u uvodu funkcioniraju kao “srce i duša” goričke kvizaške scene.

– Ako pričamo o zaista aktivnim kvizašima, ljudima koji su redovni na svim tim kvizovima, pričamo o sigurno više od stotinu ljudi iz našega grada. Dobro, bude tu i ekipe iz Zagreba, dođu nam i oni u goste, ali najveća većina tog društva su Goričani svih generacija. Imamo klince iz srednje škole, ljude iz srednje generacije, ali i umirovljenike. Evo, konkretno u Alkaru redovno kvizove igra ekipa sastavljena od ljudi u kasnim šezdesetima, i to igraju fenomenalno! – govore Barić i Oškera.

Ivan Oškera i Hrvoje Barić ni sami ne mogu odlučiti vole li više igrati ili kreirati kvizove

Upravo je Alkar, kafić na Bijelom brijegu, naglašavaju spremno obojica, “kultna kuća goričke kvizaške scene”.

– Upravo u Alkaru sve je počelo još tamo 2015. godine, tamo su održavani prvi kvizovi u našem gradu. Ubrzo se u tu priču uključio i Vegos, tako da možemo reći da su uz ta dva kafića vezani počeci ove naše scene o kojoj pričamo. Na razini Hrvatske sve je počelo u zagrebačkoj Booksi 2010. godine, tamo su održani prvi kvizovi ovakvog tipa, nakon čega se to vrlo brzo raširilo po cijeloj Hrvatskoj, a logično je da se u relativno ranoj fazi uključila i Velika Gorica – objašnjava Barić, koji je kvizove počeo igrati još kao srednjoškolac.

Njegova generacija danas u najvećoj mjeri i drži kompletnu kvizašku scenu, svatko u svojoj sredini, a pokušaja da sve skupa zaživi u ovim današnjim okvirima bilo je jako puno. Igralo se tako i u još nekim goričkim kafićima, igralo se čak i u Hrvojevoj Lomnici, ali i još nekim mjestima u našem kraju.

– Nas dvojica smo se i upoznali na kvizovima. Često su naše ekipe sjedile jedne pokraj drugih, pa bismo nakon završetka kviza ostali sjediti svi zajedno, nešto bi se tu i popilo, razmjenjivala su se iskustva, a kroz sve to i nas dvojica smo došli na ideju da napravimo nešto zajedno. Nije bilo lako krenuti, pronaći svoje mjesto, ali u jednom trenutku otvorio se prostor u Alkaru i tu smo počeli. Sad kvizove radimo i u Alkaru, i u Ozirisu, a jedanput mjesečno odemo gostovati i u Rijeku – kaže Oškera.

Najčešće su to kvizovi općeg znanja, bude ih i specijaliziranih, odnosno tematskih, ali Ivan i Hrvoje drže se provjerenog recepta.

– Za kviz je važno prije svega da bude dinamičan i raznovrstan, da pokriva razna područja, od povijesti, zemljopisa, glazbe, filma, sporta… Koncept mora biti takav da svi budu u igri praktički do posljednjeg pitanja, da je svaki odgovor važan, odnosno da je svima zanimljivo igrati, sudjelovati, da se ljudi požele vratiti. U svemu tome ključan je balans težine pitanja, a to je zapravo i najteži dio. Ljudi lako odustanu ako im je kviz pretežak, ali i ako im je prelagan. Nama je cilj da najlošija ekipa ima oko 50 posto točnih odgovora, a naravno da su uvijek tu i pitanja koja rade razliku, za koja pet pametnih glava moraju jako dobro upregnuti moždane vijuge – objašnjava Oškera, a nadovezuje se Barić.

– Poanta je u tome da kviz bude takav da četiri liječnika s prestižnim nagradama mogu pobijediti četiri maturanta iz gimnazije! Bit je da se odmaknemo od takozvanog “elitizma” u pitanjima, da u kvizu nema pitanja koja su nerješiva.

Sastavljanje kvizova, logično je zaključiti, ozbiljan je posao. Pogotovo kad ih, kao u slučaju našega dvojca, sastavljaš dva tjedno.

– Svaki kviz nastaje kroz nekih sedam do osam sati krvavog rada. Puno je tu razmišljanja, promišljanja, osmišljavanja koncepta, ali i čitanja, pregledavanja podataka. Nas dvojica već smo namješteni na taj “mode”, praktički bez prestanka razmišljamo o pitanjima, razmjenjujemo poruke s idejama… – govori Ivan.

– Pitanja za kviz svuda su oko nas! Da, koristimo tu puno internet i literaturu, kopamo i tražimo, ali izvori za nova pitanja pojavljuju se doslovno u svakom trenutku života. Od filma koji sam taj vikend pogleda sa ženom, preko propovijedi koju sam čuo u crkvi, sve do nečega što čujem u prijenosu utakmicu, u kafiću ili vidio u šetnji gradom – dodaje Hrvoje.

Svi sastavljači pitanja, a ovi naši pogotovo, u prvom planu drže zabavu. Da, usput ćeš i provjeravati vlastito znanje, ali poanta je da sve skupa prođe uz dobro druženje, poneku cugu i puno smijeha.

– Upravo tako, zato i želimo svima, pogotovo onima koji se još nisu iskušali u tome, poručiti da dođu i da se zabave. Ne moraju se bojati da nešto neće znati, nije u tome ni poanta, naš je glavni cilj zabaviti ljude, družiti se – zaključili su Ivan Oškera i Hrvoje Barić svoju priču o goričkoj kvizaškoj sceni.

Sceni koja, prema sve što smo doznali, doseže ozbiljnu razinu. I zato nije ništa čudno što s vremena na vrijeme u televizijskom kvizovima naletimo na ljude iz Velike Gorice, često i među onima koji uzimaju lijepe novce… Prostora za trening, eto, ima koliko hoćeš.

A evo i izbora pitanja s goričkih kvizova kojima možete provjeriti vlastito znanje:

1. “Eroica” je naslov koje po redu Beethovenove simfonije?
A) 1.
B) 3.
C) 7.
D) 9.

2. Rizik, jedna od najpopularnijih strateških društvenih igara, doživio je razne varijacije, s temama iz filmskih ili serijskih franšiza. Mi vas pitamo koji od navedenih serijala nije doživio izdanje na ploči Rizika?
A) The Last of us
B) Game of Thrones
C) Lord of the rings
D) Narnia

3. Koja od navedenih zemalja nikad nije dala osvajača Zlatne lopte?
A) Belgija
B) Bugarska
C) Danska
D) Sjeverna Irska

4. Vladavina Kleopatre kronološki je bliža izlasku novog iPhonea nego izgradnji piramida.
TOČNO                               NETOČNO

5. Na području koje zemlje je hrvatski jezik službeni?
A) Slovenija
B) Mađarska
C) Austrija

6. Tko nije rođen u Hrvatskoj?
A) Milan Borjan
B) Miroslav Škoro
C) Vlatka Pokos

7. Rođena je usred oluje, iako je trebala biti dijete bogataša, završila je u siromašnoj obitelji. Rođena je slijepa, a za njezino ozdravljenje molile su se i naše bake. O kojoj je istinskoj heroini riječ?

8. Po kojem pecivu je ime dobila torba modne kuće “Fendi”, koja je popularna još od kraja 90-ih?

9. Koliku vrijednost ima kovanica koju Amerikanci nazivaju Nickel?

10. U kojem je gradu smještena glavna tvornica i sjedište kompanije Peugeot, koja se prije proizvodnje vozila bavila većinom proizvodnjom mlinaca za kavu?

11. Kako glasi posuđenica iz grčkog jezika čiji bi prijevod doslovno glasio “raštrkanost”, a posebno je popularna u vrijeme izbora?

12. Freddie Mercury rođen je u Tanzaniji
TOČNO                              NETOČNO

13. Koji je bio službeni naziv Berlinskog zida koji su koristile vlasti tadašnje Istočne Njemačke?
A) Zid sigurnosti
B) Antifašistički zaštitni nasip
C) Zid jedinstva
D) Granica mira

14. Koji je jedini drugoligaš koji se probio do finala Kupa Hrvatske u nogometu?

15. Koji grad biva do temelja uništen u potresu 1667.?

16. Kako se zove najviši vrh Žumberačkoga gorja, poznat po tome što je vrh zapravo širok i valovit proplanak dugačak oko 300 metara? Oko ovog vrha Slovenija i Hrvatska imale su granične prijepore…

ODGOVORI

1. B, 2. A, 3. A, 4. TOČNO, 5. C, 6. C, 7. Esmeralda, 8. Baguette, 9. pet centi, 10. Sochaux, 11. dijaspora, 12. NETOČNO, u Zanzibaru, 13. B, 14. Uljanik, 15. Dubrovnik, 16. Sveta Gera

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

Terapija kistom? Marina iz Donjeg Podotočja otkriva moć art terapije

U mojem svijetu nema “pogrešnih” crteža ni “nespretnih” poteza – postoji samo proces i trenutak kad se boja pretvori u priču.

Objavljeno

na

Objavio/la

U art terapiji nisu bitne umjetničke vještine ili da se napravi dobra umjetnost, nego je bitno da dođe do emotivne transformacije i simboličke ekspresije, tako da potencijal izlječenja proizlazi kroz odnos sa samom umjetnosti koja se radi.” – započela je Gianni Kotroman priču o art terapiji Marina Bogdanić, modna dizajnerica, umjetnica i od ove godine studentica art terapije na Art School Barcelona – Metàfora, a odškrinula joj je vrata čudotvorne moći slikanja i svoj stvaralački svijet koji nastaje u njenom domu u Donjem Podotočju. 

A evo kako je od ilustracije došla do art terapije…

Dugi niz godina sam se bavila s modnim dizajnom i nekako sam prešla u ilustracije i umjetnost kad je moja sestra rodila i to je krenulo s nekakvom idejom da napravim za nećaka nekakve ilustracije za zid kao ukras za sobu. I na svo oduševljenje sestre i njezinih prijateljica to se počelo širiti dalje. Znači, ljudi su vidjeli i rekli: ja bih to isto! Meni se to svidjelo, uživala sam u tim nekakvim malim životinjskim likovima i definirala sam svoj rad kao brend Baby Zoo Garden a teme su životinjice, printovi i ukrasi za dječje sobe, i to od klasičnih printova originala do wall stickera – ispričala je Marina, no kako kaže s vremenom je zavoljela apstraktnu umjetnost.  

Fluid art – igra bojama 

-Kroz vrijeme sam počela raditi fluid art i to je bilo u početku dosta neugodan osjećaj zato što se ne može kontrolirati u kojem će se smjeru raspršiti boja. Dakle, moraš prihvatiti da uživaš u samom procesu i kako se stvari mijenjaju kroz taj postupak. Zapravo shvatiš da je poanta svega u procesu, a ne u finalnom rezultatu. A kad se s vremenom “spraksaš” i taj finalni rezultat može isto ispasti fantastično! – priča Marina i objašnjava kako je to tehnika gdje se akrilne boje razrjeđuju sa posebnim medijumom koji razrjeđuje boju, no kvaliteta boje ostane ista i ne uništava pigment te se lijeva na platno na različite načine gdje nastaju razni efekti, poput igranja bojama. 

 

Fluid art by Gianna

Kad smo kod igranja, boje se raspršuju, tako da tu može pomoći fen, povlačenje nekakve mrežice, špahtle ili koluta za vrtnju. Zato je, naglasila je umjetnica, cijeli proces meditativan, od početka do kraja, čemu se uvjerila i naša Gianna kojoj je Marina povjerila jedno platno za osobnu kreaciju.↑

Špahtla umjesto kista 

-Volim jako slikanje sa špahtlom, a to bi se na engleskom reklo knifepainting ili slikanje nožem, i volim taj neki ekspresionistički i apstraktan stil slikanja s akrilnim bojama. Promjena alata je nekako izlazak iz komfort zone da se stvori nešto novo i prenese emocija na platno. 

 

Art School Barcelona – Metàfora je poznat po multidisciplinarnom pristupu i internacionalnoj zajednici  

Metàfora ima dobru reputaciju kao nezavisna i međunarodna škola a dio prakse je iskušati kako slikaju ljudi koji nemaju mogućnost slikati rukama. Dakle, ako nemaju ruke ili su nepokretni od vrata na dolje – koriste usta kako bi slikali s kistom. 

-I ono što me je fasciniralo, koliko je to zapravo teško, jer sat vremena slikanja takvog tipa ti ostavi žuljeve. Meni su barem nastali žuljevi na usnicama. Jako je teško kontrolirati pokrete, jer smo navikli na ruke. Isto tako, isprobavamo kako je slikati kistom ako si dešnjak, pa slikaš lijevom rukom i obrnuto. A sad zamislite držanje kista ustima. Divim se ljudima koji to rade i bez obzira na nedostatke koje imaju i dalje će uporno po tri četiri sata slikati, zato što im to pričinjava veliko zadovoljstvo i podiže im kvalitetu života na bolje. Ja inače studiram art terapiju koja je poput psihoterapije, način pomoći u rješavanju problema. Ali terapija kroz neverbalni rad umjetničkog karaktera – objašnjava Marina. 

Slikanje kao eksperiment 

-Slikanje ima toliko mogućnosti da da ljudi nisu svjesni različitih tehnika. Samo mislim da je bitno upustiti se, eksperimentirati. To je sve. Sa tim kad počneš mislim da je deset posto talenta, sve ostalo je rad i jednostavno samo treba početi raditi i prepustiti se tome – dodaje Marina i kako je rekla – možda ćeš i pogriješiti, možda ćeš pogriješiti i više puta, ali treba prihvatiti da je to OK jer otkrivaš nešto novo i nešto divno.  

-Recimo, kada organiziram radionice, dolaze mi ljudi koju kažu da nisu nikad slikali ili da su crtali još u osnovnoj školi…a onda, krenu i naprave Volkswagen Vintage kombi kao profesionalci, tako da i nastave to dalje jer shvate da im to pričinjava veliko zadovoljstvo i kao nekakva vrsta hobija. I to mi je baš najveći gušt – priznaje umjetnica. 

No, bez obzira koji materijal bio u pitanju, kolaž, slikarska tehnika, glina, miješanje plastelina, izrada 3D modela od žice ili bilo kakvih drugih materijala, najčešće koristi ljudima koji teško verbaliziraju neki problem, posebice ako je duboko ostavio traga u njima – podsjeća edukantica art terapije i objašnjava da jako puno naših problema nije na svjesnoj razini ili ih želimo možda potisnuti da bi se lakše nosili sa životom, da bi lakše funkcionirali, a kroz taj umjetnički rad nekako na jednostavan način i bez nekakvog pritiska dođe do toga da otpustimo nešto što nas muči ili da prihvatimo nešto što nam je teško.

Bilo da je riječ o bolesti, lošim životnim uvjetima ili o usamljenosti, sa art terapeutom postiže se samorefleksija i suočavanje s problemima. Na taj način osoba se izdiže iz toga, prihvaća to stanje i nastavlja dalje život u pozitivnim okvirima. 

Skriva li se u svima nama djelić slikarskog talenta?  

-Ima različitih vrsta umjetnosti i smatram da je svaka osoba umjetnik, samo treba otkriti kako je izraziti. Ja u svemu vidim umjetnost, kako vodimo život, kako radimo određene stvari. Recimo, kuhanje je isto jedan oblik umjetnosti i jedan oblik kreativnosti, tako da ima tu jako puno različitih područja gdje se možemo iskazati i otkriti taj talent – ohrabruje Marina sve čitatelje koji su uvjereni da su hodajući antitalenti…  

Marina u zanosu facepaintinga tijekom manifestacije Gastro Turopolja

Inače, Marina se bavi i facepaintingom a vodi i kreativne radionice crtanja i slikanja za djecu i odrasle, kao i kreativne animacije, a njezin moto je: U mojem svijetu nema “pogrešnih” crteža ni “nespretnih” poteza – postoji samo proces i trenutak kad se boja pretvori u priču. 

(Foto i priča: Gianna Kotroman, Marina Bogdanić)

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

LULU Novi studio ljepote u gradu! Raj za žensku ljepotu otvorio vrata

Spremni su posebni popusti, pokloni i mini tretmani iznenađenja, jer ljepota nije samo izgled, nego i trenutak mira i pažnje prema sebi…

Objavljeno

na

U Ulici Zagrebačka 60/1 u Velikoj Gorici početkom mjeseca studenog službeno je u našem gradu otvoreno novo mjesto za uljepšavanje i brigu o tijelu, sa čime se svaka žena osjeća kao – kraljica.

Tvrdio je to i slavni njemački književnik Friedrich Schiller koji je zapisao da je “ljepota također vrlina, jer lijepa žena ne može imati mane…”

Studio ljepote Lulu već prima nove klijentice koje će moći odabrati mnoge tretmane i načine uljepšavanja, od standardnih pa do najmodernijih postupaka za njegu i ljepotu – doznajemo, nakon što smo radoznalo pokucali vlasnici Heleni Detelić na vrata, da upecamo „sneak peek” novog prostora i utažimo žensku znatiželju, kada je ljepota u pitanju. I nismo ostali nimalo razočarani…Naprotiv!

Helena je s veseljem pokazivala svoju oazu u koju je uložila puno truda i odgovarala na hrpu naših pitanja.

Helena, koliko dugo ste u svijetu uljepšavanja?

Završila sam građevinsku školu za arhitektonskog tehničara, no nisam imala priliku raditi u struci pa me život odveo u potpuno drugom, kreativnijem smjeru. Ljepota me oduvijek privlačila, a s vremenom je ta ljubav prerasla u posao kojim se bavim već više od četiri godine. Trenutačno u salonu sa mnom radi kolegica zadužena za nokte i tretmane lica, a od 15. studenog nam se pridružuje kolegice za HeadSpa tretmane, dok od 1. prosinca u tim dolazi i nova lash artistica za volumenske trepavice. Ponosna sam što Lulu polako, ali sigurno raste u zajednicu žena koje dijele istu strast prema ljepoti i detaljima.

Vidimo da u vašoj paleti uljepšavanja nema kraja. Što sve imate u ponudi?

U Lulu studiju njegujemo filozofiju prirodne i profinjene ljepote. Naša ponuda obuhvaća širok spektar tretmana koji ističu ono najljepše na svakoj ženi – puder obrve, lash lift, brow lift, nadogradnju trepavica (klasične, volumenske), te uređivanje i bojanje obrva. Osim toga, u suradnji s našim stručnim timom nudimo i manikure, gel nokte, trajni lak, tretmane lica, maderoterapiju, a uskoro i potpuno novi luksuzni doživljaj – HeadSpa tretman, koji spaja opuštanje i njegu vlasišta. Uskoro u ponudu uvodimo i šminkanje za posebne prigode, kako bismo zaokružili cijelu priču brige o ženskoj ljepoti na jednom mjestu.

Koji su tretmani najtraženiji? Ovise li o godišnjem dobu? Što je u posljednje vrijeme „in“ među klijenticama?

Definitivno su najtraženija ugradnja trepavica i lash lift – to su tretmani koji ženama omogućuju da izgledaju sređeno od jutra do večeri, bez puno truda. Zanimljivo je da interes za tretmane ne ovisi puno o godišnjem dobu, ali pred blagdane i ljetnu sezonu primjećujemo pravi mali “boom” rezervacija. U posljednje vrijeme žene sve više biraju prirodan, clean look jer žele svjež, uredan i sofisticiran izgled, a upravo su puder obrve i lash lift idealni za to. Naše klijentice vole praktičnost, ali i osjećaj luksuza koji svaki posjet Lulu salonu pruža jer ljepota nije samo izgled, nego i trenutak mira i pažnje prema sebi.

Po čemu se razlikujete od konkurencije? Što je vaša vizija zadovoljstva klijentica?

Lulu salon se razlikuje po individualnom pristupu i pažnji prema svakom detalju. Koristimo isključivo provjerene, visokokvalitetne i certificirane materijale jer vjerujemo da rezultat može biti savršen samo ako je i osnova vrhunska. Svaka klijentica ima drugačije crte lica, ton kože i osobni stil zato ne postoji “jedan izgled za sve”. Naš cilj je istaknuti ono što je prirodno lijepo, bez pretjerivanja. Moja vizija zadovoljstva klijentica nije samo u lijepom rezultatu, već i u cijelom doživljaju da se svaka žena osjeća opušteno, sigurno i posebno, kao da je došla u svoje malo kraljevstvo.

A muškarci? Dolaze li i oni po svoju dozu ljepote?

Da, i muškarci sve češće pokazuju interes za tretmane – i to mi je jako drago! I to prvenstveno zbog uređivanja obrva, tretmana lica i ponekad manikuru, jer žele uredan i svjež izgled bez pretjerivanja. Današnje vrijeme donijelo je novi pogled na njegu ljepota i briga o sebi nije više “ženska stvar”, nego način da svatko izgleda i osjeća se bolje. U salonu se trudimo da i muškarci osjete ugodnu, diskretnu i profesionalnu atmosferu.

Znamo da je ponekad žensku izbirljivost ili zahtjevnost teško zadovoljiti. Kako pristupate klijentu koji ima prigovor na vaš rad?

U svom poslu sam naučila da je komunikacija ključ svega. Prije svakog tretmana volim sjesti s klijenticom, poslušati što točno želi, koje su joj nesigurnosti i kakav rezultat očekuje. Ako se ikada dogodi nesporazum uvijek reagiramo mirno, stručno i s razumijevanjem. Ljepota nije samo posao, već odnos povjerenja, i zato se trudimo da svaka klijentica izađe iz salona zadovoljna i s osjećajem da je netko uistinu čuo njezine želje. Najljepši kompliment koji možemo dobiti je kad se klijentice vraćaju – jer to znači da smo uspjele prenijeti toplinu, profesionalnost i povjerenje.

Mogu li klijentice očekivati pogodnosti povodom otvorenja salona u Velikoj Gorici?

Da, pripremili smo predivne pogodnosti povodom otvorenja! Tijekom prvih tjedana rada sve klijentice očekuju posebni popusti, pokloni i mini tretmani iznenađenja. Želim da svaka žena koja zakorači u Lulu osjeti tu pozitivnu energiju i toplinu s kojom gradimo našu priču. U studenom krećemo i s tretmanima, dok će HeadSpa tretmani biti dostupni već od sredine mjeseca savršeni za opuštanje i obnovu energije.

Lulu nije samo studio za uljepšavanje, to je mjesto gdje se žene povezuju, opuštaju i ponovno zaljubljuju u sebe. Termini se brzo pune, kaže Helena, tako da rezervirajte svoj – na vrijeme!

 

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

VIDEO Ksenijini sendviči sa srcem i dušom – Sretan rođendan goričkoj kraljici najpoznatijeg gastro ‘izuma’!

“Djeca koja mi dolaze, moja su infuzija!”

Objavljeno

na

Objavio/la

Ksenija Bašić s Plesa u pečenjarnici uz gorički Tuđmanac osoba je od koje bi kupili sendvič s pomritom ili ćevape i onda kad niste gladni. Punih 25 godina u pečenjarnici koja nosi ime njezine kćeri jedinice Nicol, priprema zalogaje koji su omiljeni izbor za gablec.  

No, nije to običan obrok. Tko je bar jednom došao na prozorčić njenog lokala – dobio je majčinski pripremljenu hranu, uz osmjeh, pažnju, pitanje: Reci zlato, kaj bumo danas? 

Ona ima nevjerojatno zaraznu energiju i toplinu, tako da ujedno dobivate ugostiteljsku uslugu s pedigireeom, nešto što je nažalost gotovo izumrlo, nešto što Ksenija ‘fura’ iz srca. I zato je, osim školaraca koji dođu ‘maznut’ njenu ljubav između dvije polovice peciva, omiljena i u našoj redakciji. Zašto? Već od samog poziva za narudžbu sendviča ‘sa svime’, naš gablec postaje mali zamotuljak sreće! 

A kad još i rođendan ima na današnji Međunarodni dan sendviča, a po njima je poznata u cijelome gradu, mora biti prst sudbine… 

Ovo je priča o našoj teti Kseniji, od koje smo naučili zašto poneka porcija – ne košta ništa!  ⇓ 

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

DOBRO DJELO Gorička cvjećarnica izložila besplatne aranžmane!

U znak zahvale na povjerenju White Poppy pred ulazom ostavila aranžmane za sve koji ih si ne mogu priuštiti.

Objavljeno

na

Na društvenim mrežama danas je jedna objava podsjetila na međusobnu solidarnost i da je empatija spona među ljudima…

U vrijeme kada je malo što besplatno, velikogorička cvjećarnica White Poppy u Zagrebačkoj 13 pokazala je veliko srce za sugrađane koji na posljednja počivališta za blagdan Svih svetih ne mogu odnijeti cvijeće. Jer si to ne mogu priuštiti.

Hvala svima na povjerenju i na godinama vjernosti. U znak zahvalnosti i ove godine možete naći besplatne aranžmane svima koji niste u mogućnosti kupiti ili niste stigli kupiti svoj aranžman.
Hvala Vam. Vaš White Poppy…”, stoji u poruci poznate goričke cvjećarnice.

Vjerujemo da će predivne cvjetne kreacije po kojima je White Poppy poznat, krasiti počivalište i vaših najmilijih koji više nisu s vama…

Nastavite čitati

Reporter 455 - 17.11.2025.

Facebook

Izdvojeno