HOTNEWS
MUKE PO PROTOKOLU Provjerili smo njegovu funkcionalnost u školama, u najvećem problemu – zrakoplovci
Kako funkcionira kontrola ulaska i izlaska u školama? Što je manjkavost sustava nadzora? Ima li sluha za tehničke probleme resorno ministarstvo?
Još uvijek nam u glavi odzvanja stravičan događaj 20. prosinca prošle godine kada je u Osnovnoj školi Prečko u Zagrebu 19-godišnji muškarac nožem ozlijedio sedmero ljudi, pri čemu je usmrtio jednog učenika.
Vlada Republike Hrvatske i Grad Zagreb proglasili su 21. prosinca danom žalosti a sve oči bile su uperene u Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih s u potrazi za pitanjem: jesu li naša djeca u školi sigurna?
U sljedećih desetak dana Ministarstvo je izradilo jedinstveni Protokol, koji je na snagu stupio 02. siječnja, a koji bi trebao osigurati veću sigurnost u školskim ustanovama, zaštititi učenike i djelatnike i spriječiti događaje koji su Zagreb zavili u crno. Do sredine ožujka osnovne i srednje škole na području grada Velike Gorice, kao i ostatka Hrvatske, imale su određeni period prilagodbe na novonastalu situaciju, prostor za primjedbe i popunjavanje “rupa” koje su se pojavile uvođenjem novog sustava nadzora.
Protokol u svojoj srži obvezuje školske ustanove zaključavati objekte u vrijeme trajanja nastave, osigurati dežurnu osobu na glavnom ulazu a ulazak u školu, nenastavno osoblje (roditelji, dostava i slično) moraju unaprijed najaviti svoj dolazak. Četiri velikogoričke osnovne škole nadzor uspješno provode, iako postoji prostor za poboljšanja.
Ravnatelj OŠ Jurja Habdelića Davor Vidović rekao nam je kako imaju detaljan plan dežurstava u koji su uključeni domari i dežurni učitelji već od 7.15 sati ujutro, dok se, nakon što se škola zaključa u 7.40 sati, uključuju i čistačice na ulaz škole za učenike koji kasne na nastavu.
Tijekom nastave dežuraju dežurni učitelji, a domari ponovo “uskaču” na dežurstvo na ulaz na kraju jutarnje smjene i dolazak poslijepodnevne smjene a zajedno sa dežurnim učiteljem/učiteljicom koji dolazi u 13.30 sati, školu zaključavaju u 14 sati.
-Iza 19 sati dežurni učitelji i tehničko osoblje su kod ulaza pri odlasku učenika iz škole, a domari dočekuju klubove koji treniraju u školskoj dvorani. Voditelji klubova obvezni su zajedno sa svim članovima kluba ući u školu, dakle grupno, i nema pojedinačnih ulazaka u školu, te škola opet “ide pod ključ” – rekao je ravnatelj Vidović, dodavši da je svako uvođenje nekog novog rasporeda u početku izazov.
–Trudimo se maksimalno ispoštovati protokol radi sigurnosti svih učenika i djelatnika, a tome su se prilagodili i roditelji koji su već usvojili pravilo se da uoči dolaska na informacije ili iz nekog drugog razloga, moraju najaviti razrednom učitelju– istaknuo je Vidović.
Osnovna škola Eugena Kvaternika prije uvođenja nadzora bila je u prednosti. Naime, već je imala portafon, tako da nitko nenajavljen nije mogao ući u školu bez da najprije pozvoni za ulaz u školu. Ravnateljica Monika Brleković nam je ispričala da je škola zaključana i kako ima zvono, nemaju osobu koja je cijelo vrijeme dežurna na ulazu.
–Dežura se pod prvim i zadnjim satovima u svakom turnusu, i za to su zadužene spremačice ili domari. Ostatak vremena, ako netko dođe, pozvoni na portafon a škola je s unutarnje strane uvijek otključana, dok učenici van škole izlaze pod velikim odmorima kad je lijepo vrijeme u pratnji dežurnih učitelja, i u petnaest minuta nakon što im završi zadnji sat – rekla je Brleković.
Kaže da na negodovanje roditelja ili učenika nisu naišli jer su već u startu tako funkcionirali, a jedino što se promijenilo je to da se roditelji moraju najaviti prije dolaska u školu.
–Problem se generalno javlja kod postavljanja osobe koja bi stalno trebala biti dežurna na vratima škole. Svi zaposlenici imaju svoje radne obveze, nema osobe koja je zadužena za stalno dežuranje na ulazu – dodala je ravnateljica OŠ Eugena Kvaternika.
Kako nam je ispričao ravnatelj Stjepan Maravić, osnovnoškolci iz Hribara, nemaju zvono, no osigurano im je dežurstvo raspoloživim osobljem škole, i to uključujući i administrativne djelatnike, tehničko osoblje a po potrebi učitelje prema unaprijed dogovorenom rasporedu.
– Učenici mogu napustiti školu tijekom velikog odmora uz prisustvo dežurnog učitelja te u skladu s rasporedom nastave, primjerice nakon završetka posljednjeg sata u danu. U posebnim situacijama izlazak je moguć uz odobrenje razrednika ili dežurnog djelatnika. Prvih dana nakon uvođenja Protokola bilo je određenih komentara i pitanja od strane roditelja i učenika, no s vremenom su se svi prilagodili novim pravilima. Razumijevanje za sigurnosne razloge iza ove mjere značajno je doprinijelo njenom prihvaćanju – ispričao je ravnatelj OŠ Nikole Hribara, koji smatra da se Protokol u većini aspekata pokazao učinkovitim.
– No, uvijek postoji prostor za poboljšanja, primjerice kroz dodatne tehničke mjere poput poboljšanja video nadzora. O svim mogućim poboljšanjima razgovarali smo unutar škole te smo prijedloge uputili nadležnim tijelima – dodao je Maravić.
OŠ Eugena Kumičića broji nešto više od 900 učenika koji nastavu pohađaju u dvije smjene, a kako su prošli tjedan učenici četvrtih razreda pisali nacionalne ispite, ravnateljica Snježana Ruklić se ispričala našoj redakciji jer nije mogla odgovoriti na upite o funkcioniranju Protokola u školi, no pretpostavljamo da ga škola provodi po principu dežurstva osoblja.
Zgrada srednjoškolskog centra u kojoj nastavu pohađaju naši gimnazijalci, ekonomisti i strukovnjaci, osigurala je također dežurstva putem osoblja škole. Jedinstveni odgovor u ime svih ravnatelja dobili smo od ravnatelja Srednje strukovne škole Miroslava Antolčića.
–Zgrada srednjih škola je otključana u načelu 30 minuta prije početka nastave i 15 minuta nakon završetka nastave. Učenicima za vrijeme malog odmora nije dopušteno napuštanje školske ustanove, a tijekom velikog odmora učenicima je dopušten izlazak izvan prostora školske ustanove – objasnio je Antolčić, dodavši kako su i roditelji i učenici prihvatili sistem zaključavanja škole.
No, kako je riječ o adolescentima, u buntovnim godinama, pitali smo nekolicinu njih kako su dočekali odluku o nemogućnosti izlaska iz škole u vrijeme malog odmora, a odgovori su više-manje isti. Najteže je zaključavanje palo – pušačima, koji u vrijeme malog odmora kriomice “zapale” u školskim toaletima.
No, daleko najveći problem ima Zrakoplovna tehnička škola Rudolfa Perešina, čiji nam je ravnatelj Vedran Šarac izložio niz tehničkih problema s kojima se susreće s obzirom na niz specifičnosti provođenja protokola.
–Naša škola ima tri zgrade koje nisu međusobno povezane već imaju zasebne ulaze, a nastava se odvija u dvije smjene. Nama je jednostavno nemoguće ispoštovati Protokol jer od tehničkog osoblja imamo samo dvije spremačice, u svakoj smjeni po jednu spremačicu i domara na 18 sati ukupnog radnog vremena tjedno, pa je jasno koliko je teško i izazovno boraviti na vratima tri ulaza i uz to raditi poslove čišćenja ili održavanja školskih prostora, a nadzor ulaska je uglavnom na njima uz dežurstvo nastavnika u školskim prostorima – ispričao je Šarac, a kako kaže, državni pedagoški standard na kojeg se uporno poziva naše resorno ministarstvo ne razumije ili ne žele razumjeti da škola koja radi u dvije smjene ima „duplu kvadraturu“ i da bi specifičnost svake škole trebala biti uvjet za broj tehničkog osoblja.
–Nekoliko puta smo uputili zahtjeve za dodatnim osobljem, no nažalost od zadnjeg su prošla više od 2 mjeseca i još uvijek ništa. U međuvremenu smo na jedna vrata ugradili šifrarnike za ulaz, a drugi objekt koji imamo u najmu od Zračne luke kroz dogovor s njima čekamo zamjenu sadašnjih vrata i ugradnju šifrarnika, dok je treći objekt školska radionica koju nastavnici samostalno otključavaju ili zaključavaju kad se tamo provodi nastava – dodaje ravnatelj.
A po njegovoj priči možemo i zamisliti scenarij tijekom dana kada učenici nakon školskog zvona prelaze iz jedne zgrade u drugu, tijekom velikog odmora izlaze iz škole jer škola nema kantinu i obično putem dostavnih službi naručuju hranu. Također, ravnatelj upućuje i na problem nedostatka sanitarnih čvorova u jednoj zgradi što je također povod izlaska iz jedne u drugu zgradu.
–Sve to nije baš jednostavno i snalazimo se kako znamo i umijemo, s tim da i objekti koje koristimo nemaju velike školske hodnike ili školski hol i nisu baš najbolje rješenje za boravak učenika posebno u toplije dane jer nemaju mogućnost provjetravanja pa smo ostavili mogućnost boravka u učionicama tijekom malih odmora prema dogovoru s nastavnicima, ali kako učenici često moraju mijenjati učionice i kabinete tijekom malih odmora, opet prelaze iz zgrade u zgradu – ukazuje na dodatan problem Šarac.
–Naravno da učenicima, posebno maturantima nije baš drago da se škola zaključava. Održali smo sjednice Vijeća roditelja i Vijeća učenika raspravljali o protokolu i složili se oko nužnosti povećanja sigurnosti u školi, ali jednako tako i sagledali sve specifičnosti i teškoće s kojima se susrećemo u provođenju protokola. Krajem ožujka trebali bi ponovo održati sjednice i sagledati sve probleme i moguća rješenja za naredni period. Nažalost, resorno ministarstvo trebalo bi puno brže i konkretnije djelovati u rješavanju kadrovskih pitanja, jer bez osoblja dolazimo do granica normalnog funkcioniranja – apelirao je ravnatelj.
Očigledno je resorno ministarstvo nakon izdavanja Protokola nadzora, zaboravilo provjeriti jesu li sve škole u mogućnosti ispuniti obveze i na kraju, biti otvoreni i pristupačni za dijalog. U nadi je spas, pa tako našim zrakoplovcima ostaje nadati se skorašnjem odgovoru na traženje dodatnog osoblja.
HOTNEWS
FOTO Učenice Gimnazije pobjednice gradskog natjecanja u odbojci
Pobjednice su se plasirale na Županijsko natjecanje u odbojci za djevojke.
Gradsko natjecanje školskih sportskih društava (ŠSD) srednjih škola Grada Velike Gorice u odbojci za djevojke u organizaciji Zrakoplovne škole Rudolfa Perešina održano je jučer (utorak, 03.03.2026.) u Sportskoj dvorani Srednje strukovne škole. Natjecala su se 4 ŠSD-a: ŠSD GVG (Gimnazija, voditelj Gordan Polan, prof.savjetnik), ŠSD Gorek (Ekonomska škola, voditeljica Ana Tihi Prajdić, prof.)), ŠSD Zrakoplovac (Zrakoplovna škola Rudolfa Perešina, voditelj Krešimir Lušić, prof)) i ŠSD Velgor (Srednja strukovna škola, voditelj Tomislav Škrinjarić, prof.). Sve utakmice vodila je sutkinja Hana Josić.
Velika Gorica, 03.03.2026. Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Igrano je po kup sustavu: polufinale, utakmica za 3. mjesto i finale. Izraziti favorit Gimnazija bila je u prvom polufinalnom susretu vrlo uvjerljiva protiv Strukovne i bez velikog naprezanja glatko pobijedila. Druga polufinalna utakmica između Ekonomske i Zrakoplovne bila je ravnopravnija, ali su djevojke iz Ekonomske očekivano pobijedile.
Zrakoplovac je u utakmici za 3. mjesto bio bolji od Velgor i pobijedio u dva seta. Jednako tako i Gimnazija je nadigrala Ekonomsku, opravdala ulogu favorita i osvojila uvjerljivo oba seta za prvo mjesto.
Tri prvoplasirane ekipe nagrađene su odgovarajućim medaljama, a pobjednice su se plasirale na Županijsko natjecanje u odbojci za djevojke.
Velika Gorica, 03.03.2026. Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke, 2025./2026.
REZULTATI ŠSD GVG – ŠSD Velgor 2:0 (25:1, 25:6), ŠSD Gorek – ŠSD Zrakoplovac 2:0 (25:20, 25:15); ŠSD Zrakoplovac – ŠSD Velgor 2:0 (25:9, 25:11); ŠSD GVG – ŠSD Gorek 2:0 (25:10, 25:10).
POREDAK 1. ŠSD GVG, 2. ŠSD Gorek, 3. ŠSD Zrakoplovac, 4. ŠSD Velgor.
ŠSD GVG: Ana Mirenić, Nika Krišto, Lucija Cindrić, Lucija Drezga, Leona Stijaković, Eva Josić, Dora Radman, Nika Jukić, Ana Patljak, Klara Ćosić, Ana Gašparac. Voditelj: Gordan Polan, prof. savjetnik
Foto galerija
Velika Gorica, 03.03.2026. Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 03.03.2026. Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 03.03.2026. Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 03.03.2026. Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 03.03.2026. Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke. Foto: David Jolić/cityportal.hr
VVelika Gorica, 03.03.2026. Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 03.03.2026. Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 03.03.2026. Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 03.03.2026. Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 03.03.2026. Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 03.03.2026. Gradsko natjecanje srednjih škola u odbojci za djevojke. Foto: David Jolić/cityportal.hr
HOTNEWS
Svestrana Ana iz Lazine – logopedinja, volonterka i glas kao poziv
Ana Šantek, bivša učenica Ekonomske škole Velika Gorica i dobitnica nagrade Zlatna kreda za učenicu godine, jedna je od onih mladih osoba koje ne miruju. Ovo je priča o djevojci iz Lazine Čičke koja svoj glas ne koristi samo da bi se čuo, nego da bi nekome značio.
Iz Lazine Čičke dolazi priča o djevojci koja je već u srednjoškolskim danima pokazala da se trud, talent i znatiželja itekako isplate.
Ana Šantek, bivša učenica Ekonomske škole Velika Gorica i dobitnica nagrade Zlatna kreda za učenicu godine, jedna je od onih mladih osoba koje ne miruju. Dok su drugi još razmišljali što će nakon škole, ona je već pokretala školski podcast, pjevala na vjenčanjima, istraživala glas i gradila iskustva koja danas prirodno vode prema njezinom studiju – logopediji.
Priča o Ani zapravo je priča o tome kako znatiželja, hrabrost i malo onog poznatog “zašto ne?” mogu otvoriti vrata koja možda na početku ni ne vidiš.
U vremenu kad se često pitamo jesu li mladi dovoljno angažirani, jedna djevojka iz našeg kraja tiho, ali uporno gradi svoj put i to tako da se svaka njezina aktivnost prirodno nadovezuje na sljedeću. Kod Ane Šantek ništa nije slučajno.
Ona je jedna od onih mladih osoba zbog kojih shvatiš koliko potencijala ima u našem kraju. I koliko je važno dati priliku, podršku i prostor da taj potencijal raste.
Ovo je priča o djevojci iz Lazine Čičke koja svoj glas ne koristi samo da bi se čuo, nego da bi nekome značio.
Podcast koji je krenuo iz učionice, a završio kao ozbiljna referenca u CV-u
Prije nego što je upisala logopediju, Ana Šantek već je iza sebe imala projekt na kojem bi joj pozavidjeli i stariji kolege: školski podcast koji je pokrenula doslovno iz male učionice.
Danas podcast „Koji faks upisati?“ vodi nova generacija učenika, a Ana to gleda s posebnim zadovoljstvom.
– Jako mi je drago što projekt nije stao našim odlaskom, nego je dobio nastavak. Sada ga preuzima ekipa iz drugog razreda, dok ja imam prostor za neke nove ideje – rekla je Ana.
I tu se već vidi ono što je pokretalo cijelu priču: nije poanta bila u njoj, nego u ideji koja će trajati.
A iza kadra – potpuna gerila produkcija. Snimali su u maloj školskoj učionici koju su na ekranu pretvarali u “mali dnevni boravak”. U stvarnosti? Kamera pričvršćena za školske stolice, improvizirana pozadina na zavjesama i set koji je izgledao uvjerljivo samo dok ga se ne pomakne za koji centimetar. Tko bi došao na snimanje, ostao bi iznenađen koliko je cijela priča zapravo bila kreativna improvizacija. Drugim riječima, low budget, high volja.
Veliku ulogu imalo je i Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih, koje financira izvannastavne aktivnosti poput sporta, umjetnosti i tehnologije. Ana i ekipa prijavili su se na natječaj i prošli.
– S time smo si kupili opremu, kamere, mikrofone, fotelje, pozadinu, ma sve – rekla je Ana.
Prvi gost došao je preko brata. Studira na Fakultetu elektrotehnike i računarstva, a predložio je prijatelja koji je preddiplomski završio u Hrvatskoj, a danas studira na Harvard Universityju.
– Ispalo je da nam je prva epizoda bila s dečkom koji je danas na Harvardu – očito znamo prepoznati potencijal – našalila se Ana.
Nakon toga sve se počelo širiti po onom poznatom principu, znam nekoga tko zna nekoga. Ubrzo su pokrili medicinu, stomatologiju, logopediju, FSB, FER i niz drugih fakulteta, donoseći realne, studentske perspektive.
Promocija je išla i preko TikToka, ali s mjerom.
– To je super način da se promoviramo jer nas gosti onda podijele na svom profilu, ali nisam se htjela previše fokusirati na to. Često sam gledala kroz prizmu studentskog zbora da bude realan prikaz faksa, a ne samo neke snimke s TikToka – otkrila je Ana istaknuvši kako cilj nije bio viralnost nego autentičnost.
– Krenula sam s tim kako bismo prikazali kako zapravo funkcionira određeni fakultet i time potaknuli ekipu te im olakšali odabir. To je jako bitna odluka koja može, iako ne mora, odrediti smjer u životu. Svi imamo neke predrasude o fakultetima zbog tračeva koje čujemo, a htjela sam pokazati kako zapravo jest – rekla je Ana.
I nisu svi gosti dolazili s pričom “kod nas je sve savršeno”. Upravo suprotno, govorili su realno, s dobrim i lošim stranama. A nekad su se, kad se za podcast pročulo, javljali i sami.
Iako danas o tome govori smireno, priznaje da odluka o pokretanju podcasta nije bila bez dvojbi. U glavi su se vrtjeli razlozi “zašto ne”, ali kod nje, kaže, uvijek na kraju prevlada ono retoričko “zašto ne?”. Vodi se mišlju da će joj više biti žao stvari koje nije pokušala nego onih koje možda nisu uspjele. Strah od tuđeg mišljenja postoji, ali, kako kaže, nije dovoljno važno da bi je zaustavilo.
Možda najzrelija rečenica koju je izgovorila odnosi se baš na ono što mladi često podcjenjuju: “Sve što napraviš izvan klupe će ti se jako dobro spojiti s onim što ćeš raditi, iako u tom trenu tako ne izgleda.”
Podcast je započeo kao inicijativa za upoznavanje fakulteta i olakšavanje upisa, a završio kao ozbiljna stavka u životopisu. Projekt koji je bio kreativan, organizacijski zahtjevan te komunikacijski i produkcijski intenzivan. Donio joj je sigurnost pred kamerom, vještine vođenja razgovora, umrežavanje, ali i ono najvažnije, potvrdu da se ideje isplati realizirati, čak i kad su kamere pričvršćene za školske stolice.
Glas koji prati “da” – ali u crkvi, ne u sali
Ali to nije sve. U Aninom portfelju postoji još jedna, izrazito osobna priča: pjevanje na vjenčanjima. I to, kako sama naglašava, na vjenčanjima, ne na svadbama.
– Uvijek svi pomisle da pjevam na svadbama, ali ne, pjevam na vjenčanjima – smije se.
Nije, kaže, tip koji bi nastupao na svadbenim feštama. Smatra da osobnost itekako utječe na stil pjevanja, boju glasa i način prenošenja emocije. Budući da je emotivna i suosjećajna, osjeća da joj upravo duhovna glazba najviše pristaje.
– Moraš biti prisutan u tome i znati prenijeti misao, jer duhovna glazba je zapravo molitva. To mi je najljepša činjenica u cijeloj ovoj priči – ističe Ana.
Pjeva, kaže, otkad zna za sebe. U osnovnoj je sve nekako stalo jer nije vidjela gdje bi se dalje razvijala, ali početkom srednje ponovno se priključila crkvenom zboru u Čiču. Upravo je tamo počela ova priča. Poznanica iz zbora i glazbene škole, koja je već pjevala na vjenčanjima, uputila ju je u tome smjeru. Preko nje je i Ana dobila priliku.
Prvi nastup dogodio se sasvim spontano. Paula je trebala biti kuma na jednom vjenčanju i nije mogla pjevati. Predložila je Anu.
– Za to sam se vjenčanje spremala tri mjeseca. Te pjesme sam toliko uvježbavala… Naravno da nije bilo savršeno, ali bilo je predivno. I danas pogledam snimke – rekla je Ana te istaknula kako to vjenčanje pamti kao trenutak u kojem je sve kliknulo.
Vjenčanje je bilo u crkvi Alojzija Stepinca u Velikoj Gorici i upravo je taj nastup bio početak svega. Prilika koja se pojavila neočekivano, ali u savršenom trenutku. I stvarno, Bog uvijek nađe načina.
Danas iza sebe ima tri do četiri godine iskustva. No početak nije bio bajka. Nakon prvog nastupa, sljedeći je došao tek deset mjeseci kasnije. Pa onda jedan u tri mjeseca. “Ne ide to odmah”, priznaje. Sve je raslo polako, kroz preporuke i ono najstarije oglašavanje, od usta do usta. Otvorila je i Instagram profil, ali ključ je bio dobar glas koji se širio među mladencima.
U jednom trenutku vjenčanja su postala mjesečna. Danas ih ima toliko da ponekad, nažalost, mora i odbiti.
Posebnu dimenziju cijeloj priči daje činjenica da najčešće nastupa s tatom. On svira, ona pjeva. Vikendi ih tako vode po cijeloj Hrvatskoj. Spoje nastup i mali izlet, stanu na kavu putem, upoznaju nova mjesta i ljude.
Iako iza sebe ima velik broj otpjevanih vjenčanja, trema ne nestaje. Zapravo, kaže da je na vjenčanjima trema veća nego na natjecanjima ili drugim nastupima.
– Ja bih jako pomno birala tko bi meni pjevao na vjenčanju. Zato mi je spoznaja da netko baš mene odabere predivna – rekla je Ana.
Zato to naziva najljepšim “poslom” na svijetu – iako ga, iskreno, uopće ne želi zvati poslom.
– Uvijek mi je žao to naplatiti, jer meni je to takav doživljaj da bih najradije ja njima platila samo da mogu sudjelovati – istaknula je Ana te kaže da je razlog taj što uljepšava jedan od najvažnijih trenutaka u nečijem životu. Sudjeluje u danu koji je mladenka možda sanjala godinama.
Uz vjenčanja, Ana nastupa i na različitim glazbenim događanjima, poput festivala Prvi glas Zagorja, gdje se fotografirala s voditeljem Mirkom Fodorom.
Glas kao poziv: Od mikrofona do logopedije
Iako je završila Ekonomsku školu u Velikoj Gorici i jedno vrijeme očekivala da će nastaviti u tom smjeru, odluka je na kraju pala na nešto sasvim drugo. Danas studira logopediju i to nimalo slučajno. Do te je odluke došla još prije nego što je snimila podcast epizodu o tom fakultetu, kroz razgovore sa studentima i vlastito promišljanje o tome gdje se dugoročno vidi.
Logopedija joj se, kaže, pokazala kao logičan izbor. Cijeli život bavi se glasom, kroz pjevanje, istraživanje vokalne tehnike, izražavanje emocije. Upravo je glas u središtu ove interdisciplinarne znanosti koja spaja medicinu, psihologiju, pedagogiju i lingvistiku. Kod nje se tako spojila kreativnost i znanost, emocija i struktura.
Zanimljivo je i to da svoju odluku nije dijelila sa svima. Svjesna koliko je logopedija jedan od najtraženijih studija u Hrvatskoj, planove je zadržala za uzak krug ljudi. Čak je i u podcast epizodi o tom fakultetu pazila da ostane objektivna, iako je već tada znala da je to njezin smjer. Taj pristup, tiho raditi, a glasno ostvariti dosta govori o njoj.
Za srednju školu kaže da joj je bila lijepa, ali studentski život opisuje kao predivan. A kad se sve zbroji, od podcasta, preko pjevanja, do studija, ispada da se cijela njezina priča zapravo vrti oko glasa. Samo sada taj glas dobiva i znanstvenu dimenziju.
Tamo gdje glas dobiva smisao
Za kraj, možda i najtiši, ali najvažniji dio njezine priče.
Ana danas volontira u Centru za djecu, mlade i obitelj Velika Gorica. Naravno, i to je nekako došlo prirodno, kao produžetak svega što već radi. Kod nje se stvari ne događaju stihijski; svaka nova stepenica logično se nadovezuje na prethodnu.
Prije upisa na logopediju htjela je provjeriti kako izgleda prijemni ispit i što se zapravo traži. Nazvala je logopedicu iz Centra, objasnila situaciju i pitala može li doći na razgovor, čisto da iz prve ruke vidi kako izgleda rad u struci. Umjesto kratkog savjeta dobila je poziv na edukaciju isti dan. Tako je, bez velikog plana, započelo volontiranje.
Iako u tom trenutku, usred mature i priprema za fakultet, nije razmišljala o dodatnim obvezama, odlučila je prihvatiti priliku. Želja za logopedijom bila je jača. A rad s predškolcima, upravo ono što je zanima, pokazao se kao idealna “praksa” i prije same prakse.
Danas radi u grupi predškolaca kojima je odgođen polazak u školu zbog govornih teškoća, što joj je posebno dragocjeno jer je izravno povezano sa strukom. U Centru je sudjelovala i u programima za buduće prvašiće koje pripremaju za školu, ali i za učenike od trećeg do petog razreda koji se suočavaju s poteškoćama u ponašanju ili socijalizaciji. S njima kroz radionice uče prepoznavati i imenovati emocije, razvijati samokontrolu, nositi se s ljutnjom, rješavati sukobe razgovorom, graditi samopouzdanje i osjećaj pripadnosti. Male, ali važne vještine koje često čine veliku razliku.
Jedna joj je situacija posebno ostala urezana. Na jednoj radionici djevojčica joj je izradila narukvicu. Ana ju je nosila tijekom učenja i priprema za prijemni ispit. Kaže da joj je baš ta narukvica bila dodatna motivacija, podsjetnik zašto želi taj poziv i za koga ga želi raditi.
Još jedan dokaz da je veći propust ne pokušati nego pokušati pa ne uspjeti.
Volontiranje, kaže, možda zvuči kao klišej u rečenici “ja volontiram”, ali u stvarnosti je daleko od toga. To je prostor učenja, rasta i konkretne pomoći drugima, ali i sebi. U njezinu slučaju, to je i mjesto gdje se sve njezine priče spajaju u jednu: glas, djeca, znanje i želja da ono što voli ima smisao.
HOTNEWS
Potraga za Sivkom! Odlutala u centru Gorice, vlasnici traže pomoć
“Možda nekome izgleda kao „obična“ mačka, no za nas je ona neprocjenjiva. Ne tražimo krivca, samo želimo znati gdje je i je li živa i sigurna”
U centru Velike Gorice traje tiha, ali bolna potraga. U blizini Doma zdravlja, 18. veljače nestala je Sivka – mačka koja je vlasnicima puno više od kućnog ljubimca, ona je član obitelji..
Sivka je ženka stara oko pet godina, teška približno 4,5 kilograma, mršavije građe i plahe naravi. Ne prilazi nepoznatima, povučena je i oprezna. Sterilizirana je, ali u trenutku nestanka nije bila mikročipirana.
– Možda nekome izgleda kao „obična“ mačka, no za nas je ona neprocjenjiva. Udomljena je s ulice, prošla je mnogo nedaća, ali je unatoč svemu ostala nježna i privržena – poručuju shrvani vlasnici, kojima je svaka minuta potrage za njom dragocjena.
Nalazniku nude novčanu nagradu i, kako kažu, doživotnu zahvalnost.
Postoji mogućnost da ju je netko, iz dobre namjere, sklonio misleći da je napuštena. Ako je to slučaj, vlasnici mole da im se osoba javi bez straha i bez objašnjenja.
– Ne tražimo krivca, samo želimo znati gdje je i je li živa i sigurna – poručuju.
Obitelj je kontaktirala udruge i organizacije za zaštitu životinja, ali zasad nema novih tragova. Poseban apel upućuju veterinarima, veterinarskim tehničarima i volonterima na području Velike Gorice da obrate pažnju ako im bude dovedena mačka koja odgovara opisu.
Ako ste vidjeli Sivku ili imate bilo kakvu informaciju, ne oklijevajte. Jedan poziv može ovoj obitelji vratiti ono što im najviše nedostaje – njihovu Sivku.
