Povodom blagdana Svih svetih, zajedničko izaslanstvo Ministarstva obrane, Ministarstva hrvatskih branitelja, Ministarstva unutarnjih poslova, Zagrebačke županije, Općine Pokupsko i udruga proizašlih iz Domovinskoga rata položilo je vijenac i zapalilo lampaše ispred spomen-obilježja poginulim hrvatskim braniteljima i civilnim žrtvama Domovinskoga rata na mostu preko Kupe u Pokupskom.

U polaganju vijenaca sudjelovali su izaslanik Načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga Ivan Radić, izaslanik Ministarstva obrane Željko Janković, izaslanica Ministarstva hrvatskih branitelja Ana Dinčir, te ispred Ministarstva unutarnjih poslova načelnik PP Velika Gorica Perica Malić, a kao izaslanik načelnika Policijske uprave pomoćnik načelnika Sektora za javni red i sigurnost Tomislav Krtinić.

Uz njih, bili su tu, naravno, i načelnik Općine Pokupsko Božidar Škrinjarić, zamjenik župana Zagrebačke županije Ervin Kolarec te brojna izaslanstva braniteljskih udruga.

Utorak je poslijepodne, bablje ljeto udara, ekipa je na broju u Feniksu, bircu pokraj groblja. A jedna stolica je prazna… Tako je već neko vrijeme, odvratna bolest ukrala je priliku da se još poneki put sjedne, popriča, popije pivo, a prolazi i dvadeset i sedmi dan otkako je postalo jasno da Željko Domitrović Beli više neće sjediti na svome mjestu…

– Bio je ljudina! To ću ti reći ja, i naravno da hoću, jer bili smo veliki, nerazdvojni prijatelji, ali evo, uđi unutra u kafić i pitaj tko je bio Beli Domitrović. Sve i jedan čovjek unutra reći će ti isto što i ja. Taj čovjek bio je legenda – dočekuje nas Mario Štoos, kum i prijatelj zadnjih 40 i nešto godina.

Željko Domitrović otišao je na neko bolje mjesto trećeg dana listopada, u 61. godini, a sve što je ostalo iza njega definitivno zaslužuje jedan poseban osvrt.

Jer, Beli nije bio samo nogometaš, pakleno dobar nogometaš, nije bio samo trener koji je obišao cijeli naš kraj. Beli je bio simbol jednog vremena, jednoga grada koji je nekoć postojao, jedan od posljednjih lokalnih heroja, tipova s kojima nije problem ni otići u laganu mitologiju. Nije njegova karijera ni najveća ni najuspješnija, možda je bilo i boljih igrača od njega u turopoljskoj nogometnoj povijesti, ali Beli je nosio karizmu koja razdvaja od ostalih.

Sjedamo sa Štoosom tako za jedan od stolova na terasi, pričamo o Belom, slažemo kockice jednog mozaika o životu i o nogometu. Dok priča ide dalje, svako toliko pobjegne i suza. Štoos i Beli nisu bili samo kumovi i prijatelji, oni su godinama bili i suigrači, i suradnici, i kolege s posla, i frendovi s malog nogometa, i partneri za cugu u Feniksu…

– Upoznali smo se kroz famozne Đuzliće. Gazda Đuzla je složio tu ekipu, koja je 1984. osvojila treće mjesto na Kutiji, pa smo se Beli i ja kroz tu priču i upoznali, počeli zbližavati. Međutim, te godine ja sam otišao u vojsku – prepričava Štoos zajedničku im povijest, koja je počela tek tamo na početku njihovih dvadesetih.

Do tad je Beli živio i rastao u svom Kurilovcu, koji je u to vrijeme bio selo u punom smislu te riječi. Tako se uvijek i osjećao, kao dečko sa sela, a nogomet je bio prva i najveća ljubav već od prvih dana. Bio je najsitniji od svih u tim ranim danima, izrastao je tek tamo početkom srednje škole, i to toliko da je prerastao sve ostale. Išli su mu svi sportovi, posebno košarka i stolni tenis, ali nogomet je bio jedini izbor. Počeo je u Udarniku, na igralištu u blizini obiteljske kuće, a već u pionirskim danima treneri su shvatili da ovaj visoki i mršavi klinac zlatne kose ima nešto posebno. I pozvali su ga u NK Zagreb.

– Pričao mi je o toj epizodi, znam što se događalo i zašto se vratio u Udarniku… Mogao je on tamo igrati, bio je stvarno talentiran, ali uvijek je ostao dečkić sa sela. I već u to vrijeme je, kao i mnogi drugi, počeo pušiti. Kad su to doznali u NK Zagrebu, kad su vidjeli da ne mogu s njim izaći na kraj, rekli su mu da nije on za njih i da se slobodno vrati u Kurilovec – prepričava Štoos prvu od brojnih anegdota koje će Belog Domitrovića definirati kao vragolana, nogometnog boema, tipa s kojim neće uvijek biti lako.

Neće biti lako trenerima, češće uprava klubova, jer Beli nikad nije imao dlake na jeziku. U društvu zbog toga nije trpio, baš zbog te njegove karakteristike posebno su ga voljeli. Nije imao problema svakome reći što misli, pri čemu tu nikad nisu bile prisutne ni natruhe zločestoće. Ne, Beli je bio teški pozitivac, dobričina i čovjek širokog srca. Pogotovo ako si mu “sjeo”.

– Je, znao je imati problema u nekim klubovima zbog tog svog dugog jezika, ali bilo je to jače od njega. Jednostavno, bio je takav, nije trpio nepravdu, nije mogao protiv sebe – opisuje ga kum Štoos dok još jedna suza bježi niz obraz.

Mit o Belom počeo se graditi već tamo sedamdesetih, kad je blistao u mlađim kategorijama Udarnika, jer doma se osjećao puno bolje i slobodnije nego u Kranjčevićevoj, a sa 21 godinom došao je i do Radnika. U tim trenucima ambicioznog Radnika, s Pevijem Mišerićem u naslovnoj roli. Ostao je u Radniku sljedećih devet godina, u ulozi trenera mijenjali su se Ilija Lončarević, Mirko Bazić, Zorislav Srebrić, Ivan Poljak, Ivica Senzen, Kruno Zaloker, na kraju i Krasnodar Rora… A Beli je, kad bi mu se dalo, blistao na terenu. Igrao je nogomet kojeg je najlakše opisati kao – čista romantika.

“Nogometni su ga krugovi obožavali. Bez obzira na sitne mušice, prevrtljivu ćud i utakmice koje je odigrao ispod svog renomea. Beli je bio konstanta bez koje se ne može. Jak na lopti, lucidan, strijelac i paker. Čovjek koji u nekoliko minuta uradi ono što drugima ne uspijeva u nekoliko utakmica. I sve to na priredbama koje uveliko nadmašuju lokalne okvire”, zabilježio je o Belom Domitroviću autor Davor Štuban u knjizi “Legende turopoljskog nogometa”.

A tu se, među legende, neobično brzo smjestio. Bilo je to neko drukčije vrijeme, a i ovaj grad bio je nešto drukčiji. Puno više domaći, turopoljski, puno manji, ali s više prisnosti, bliskosti i druženja nego u ovim novijim vremenima. Tip poput Belog, visok i markantan, mušičav i živopisan i na terenu i izvan njega, idealno se uklapao u to okruženje. Domaći, lokalni dečko, jedan od onih kojeg su svi znali. Grad se okupljao na Kolarevoj, uz sport, a to je bilo dvorište Željka Domitrovića.

– Bila su to baš romantična vremena, kojih se uvijek lijepo sjetiti. Tisuće ljudi dolazile bi na utakmice nedjeljom, prvo bi se ispratili nogometaši u jutarnjem terminu, da bi se zatim kompletna publika samo okrenula na drugu stranu i ispratila košarkaše, rukometaše, rukometašice… I da, mogu reći da smo mi sportaši u to vrijeme bili lokalne zvijezde, svi su željeli biti s nama, oko nas, u našem društvu – prisjeća se Mario Štoos, koji je iz prvih redova gledao i stvaranje jedne od brojnih sportskih ljubavnih priča.

Sanja je u to vrijeme bila golmanica u rukometnoj ekipi, treninzi su bili otprilike u isto vrijeme, a poslije svakog treninga sportašice i sportaši ostajali bi na druženjima. Grad je živio u nekom svom ritmu, a Sanja i Beli pronašli su neki svoj… Ljubav se rodila, procvjetala i pretvorila se u brak, a ubrzo su dobili i djecu, sinove Tomislava i Krešimira.

Privatni život tako se posložio, a onaj nogometni tek je čekao svoje vrhunce. Do njih je Beli došao vrlo brzo, prepoznali su ga i na razinama puno višim od Radnikove, pa je 1986. godine došla i ponuda Zadra, a čak su se i iz Hajduka ozbiljno raspitivali o talentiranom ljevonogom veznjaku iz Kurilovca. A onda je Radnik otišao na gostovanje kod NK Zagreba…

– Nakon što sam odradio vojsku u Ljubljani, usput i igrao za Olimpiju, po mene i Krešu Bronića došao je Zorko Srebrić. Uzeo je naše papire i odnio ih u Radnik, ali ja sam otišao u Zagreb i prije nego što sam odigrao prvu utakmicu. Radnik i Zagreb tad su igrali isti rang, bila je to prvenstvena utakmica u Kranjčevićevoj, a ja i Beli smo kao ljevaci igrali na suprotnim stranama terena – prepričava jednu tužnu i ružnu epizodu njihova života kum Štoos.

– Nemam pojma kako je on u tom trenutku završio na mojoj strani, ali znam da smo ušli u nekakav duel, da sam ga ja lagano odgurnuo u prsa, gornji dio tijela mu se okrenuo, a noga je ostala na mjestu. Sve mu je popucalo u koljenu, u nevjerici sam ga gledao kako leži u vrišti od bolova, a nakon svega sam ga doslovno na rukama iznio s terena. Nevjerojatno da se to dogodi baš meni, jer bili smo si dobri, igrali zajedno za Đuzliće, provodili vrijeme zajedno… Nismo još bili prijatelji kao što ćemo postati u kasnijim godinama, ali nisam si to mogao oprostiti – emotivan je Štoos.

Dogodilo se to, da stvar bude još ružnija, u najgorem mogućem trenutku.

– Da se tad nije ozlijedio, sigurno bi otišao u Zadar, a možda i u Hajduk, jer bio je toliko dobar igrač. Ovako je završio na dvije operacije koljena u Beogradu, nakon čega se oporavljao više od godinu dana… Da, možemo slobodno reći da sam mu ja sjebao karijeru, mogao je puno više napraviti da nije bilo tog događaja – izgovara kum Mac s ogromnom knedlom u grlu.

I tek nakon toga počeli su se družiti onako kako su se družili praktički do posljednjeg dana. Intenzivno, često, veselo, s puno prijateljske ljubavi.

– Znao me godinama poslije i psovati, govoriti “kakvu sam ja mogao imati karijeru da me nisi sredio”, ali zapravo mi nikad nije to zamjerao. Događaju se takve stvari, i to je život, a meni je posebno drago što se i nakon toga uspio vratiti nogometu. Doduše, nosio je onaj svoj prepoznatljivi steznik, ostavila je ta ozljeda posljedice, ali i dalje je bio sjajan – prisjeća se Štoos.

U sezoni 1988./89. nije bio samo sjajan, bio je spektakularan! Svjedoci tvrde kako mu je to bila najbolja sezona karijere, da je čuda radio na travnjaku novog, tek izgrađenog stadiona na kraju grada. Međutim, idila nije potrajala…

Iduće sezone za trenera je došao Đalma Marković, u prvu momčad Radnika počeli su ulaziti neki novi klinci poput Marušića, Hrkovca, Dittricha, Cvetka… A Đalma je želio samo takve, mlade i gladne, pa je igrače s 26 ili 27 godina smatrao starima. U toj grupi bili su Beli, Štoos i Branko Sambolić, koji su i poveli jednu malu pobunu. Oni su, naime, imali svoje dogovore s upravom, ali željeli su da i mlađi igrači dobiju nekakvu naknadu, barem hranarinu. Kad je doznao za to, Đalma je rekao vodstvu kluba: “Makni njih trojicu, ne želim ih više”.

I sva trojica su, s papirima u rukama, otišli u Petrinju. Bila je to 1990. godina, situacija se već opasno kuhala, ali gorički dečki su uživali u dresu Mladosti. Trenirali su, igrali, pobjeđivali i veselili se s ljudima koji će u godinama koje su slijedile pokazati neko drugo lice.

– Osjećalo se da se nešto događa, ali nismo mi u to vrijeme o tome previše razmišljali. Stvarno nam je bilo lijepo tamo, ljudi su nas vrhunski prihvatili, i sve je bilo OK do jednog dana… Došli smo na igralište i zatekli natpis “Ovo je Srbija” preko cijele tribine. Trener Mirko Bazić, koji nas je i pozvao tamo, rekao je da on više nema namjeru tamo ostati, a mi kako hoćemo. Naravno, i mi smo otišli, Beli i ja zajedno smo se preselili u Hrašće – vrti film Štoos.

U dresu Hrašća bili su i kad su došli pozivi za mobilizaciju. Beli je završio u 153. brigadi, na frontu u Pokupskom, kao i još neki nogometaši, a ovi ostali čuvali su vojarne po gradu. Kad je ponovno došao trenutak za nogomet, Pevi Mišerić je odlučio vratiti nogometaše s ratišta i krenuti u lov na prvu ligu.

– Te sezone vodili su nas Poljak i Senzen, dečki s kojima su mnogi od nas i igrali, a momčad je bila isključivo domaća. Osvojili smo prvo mjesto i izborili kvalifikacije s Pazinkom, preko kojih smo 1992. došli do plasmana u 1. HNL – priča Štoos.

Progura se kroz cijelu ovu priču i poneka tajna, koju u nekim drugim okolnostima možda i ne bi ispričao…

– Beli i ja smo imali jednu svoju rutinu, koje smo se držali. Na dan utakmice išli bismo u karantenu kod Jože Jambrešića u Odranski ribič, a na stadion bi se kretalo nakon ručka i dnevnog odmora. Nas dvojica bi uvijek pričekali da svi odu, spustili se do šanka i “trznuli” po jednu kratku! Nije to ništa strašno, malo za “kuraž”… Tad se pio “balić”, a mi smo to toliko voljeli da je naš suigrač Branko Pavlica uvijek govorio da je uživao gledati nas koliko uživamo u tome, ha, ha.

Bila je to živopisna sezona, iz koje će kao dva značajna fragmenta ostati golove koje je Beli zabijao Draženu Ladiću. U Velikoj Gorici pogodio je za konačnih 1-1 i veliki bod za Radnik, a strijelac je bio i u porazu u Maksimiru. Budući da je već počeo i raditi, da nije bio profesionalni nogometaš, nije bio standardni prvotimac, ali definitivno je imao svoju ulogu u toj prvoj, povijesnoj prvoligaškoj sezoni. Koja je završila uspješno, jer Radnik je ostao u ligi onom antologijskom pobjedom 3-0 protiv Šibenika, uz spektakularan gol upravo Marija Štoosa. A kad je sezona završila, došlo je do raspada. Praktički cijela momčad se rasula, a kumovi Beli i Štoos otišli su u Njemačku.

– Nije više išlo dalje. Mi smo imali hranarinu 250 maraka, bonus za svaku pobjedu još 250, a za svaki bod 125 maraka. A kaj ti je to, niš… Svi smo već imali obitelji i nismo mogli tako funkcionirati. Marušić je tad otišao u Australiju, Tomčić i Njemačku, Hrkovac u Zadar… U Radniku su ostali samo klinci, doslovno su skupljali igrače, a mi smo odlučili pokušati u njemačkim amaterskim ligama. Iako, financijski gledano, to je bio “kikiriki”. Ja sam otišao u Düsseldorf, a Beli i Cvetko u Stuttgart. Igrali su za klub kojeg je držao gazda nekakvih kafića, restorana, pa su morali i raditi uz nogomet. Navečer toče pivu i konobare, a ujutro igraju utakmicu – otkriva nam i tu životnu sekvencu Štoos.

Zaposlio se u međuvremenu Beli u Gredelju, radio je na održavanju instalacija na željeznicama, a posao ga je odveo i u daleku Maleziju! Tamo je radio, ali i igrao nogomet, ostavljajući bez daha impresionirane Malezijce, ali i radnike iz Škotske, koji su držali amaterski klub za koji je igrao.

– Opet smo se okupili u Napretku iz Velike Mlake, Mihalj je doveo mene, njega, Sambu i Ceca, sjećam se i danas da je u lokalnim novinama izašla ilustracija sa četiri asa, jer tako su nas tad zvali. Ali nije ni to potrajalo, nije baš sve bilo po dogovoru pa smo otišli dalje – pamti Štoos.

U tim trenucima imao je 33 godine, Beli jednu manje, što je u to vrijeme značilo da je pametnije okrenuti se trenerskom poslu.

– Ja sam na aerodromu radio već od ranije, a on se priključio od 1995. Tad smo se nekad i vratili u Radnik, on kao trener, a ja kao njegov pomoćnik, i to je bilo super sve dok nismo došli u konflikt s upravom. Obojica smo pokupili stvari i otišli u Udarnik, ali u malo drukčijim ulogama. On je bio igrač, a ja trener! – govori kum Mac i nastavlja:

– Sve smo se mi dogovarali, pa sam ga tako jedanput, protiv TŠK-a iz Topolovca, po dogovoru ostavio na klupi. I gubimo mi 1-0, a ja se okrenem prema njemu i kažem: “Kume, hoćeš unutra?” On kaže “ajde”, zagrije se, uđe, zabije jedan i namjesti drugi gol, a mi dobijemo utakmicu…

Iz te zadnje faze karijere pamti se i slika iz Dugog Sela, koje se prisjetio još jedan legendarni turopoljski nogometaš, Željko Radočaj Spider. Sve zamjene bile su napravljene, a isključena su dva igrača Udarnika, uključujući i golmana. Rukavice je tako navukao Beli, stao je na gol i – radio čuda! Onako dug i visok, sve živo je obranio, nitko mu nije mogao zabiti i Udarnik se izvukao neporažen…

Udarnik je vodio i kao trener, vodio je i Ban Jelačić iz Vukovine, Mraclin, Dinamo Hidrel iz Novog Čiča, ali i u trenerskoj karijeri najdulji trag ostavio je u Radniku. U proljeće 2006. uspio je vratiti Radnik u treću ligu, izvući ga s najnižih razina na kojima je ikad bio, a usput je stigao promovirati i neke nove klince poput Matije Dvornekovića, Nikole Raka, Mislava Čunčića i – Ante Budimira! Današnjem reprezentativcu Hrvatske on je dao prvu šansu u seniorima, on ga je prepoznao već u kadetima.

– Imao je baš izražen nos za prepoznati igrača. Jako je kužio nogomet, a objašnjavao ga je tako lako i jednostavno, ljudski… Igrači su ga jako voljeli, svi su uživali raditi s njim – opisuje iz prve ruke Štoos.

I tu se negdje, nakon gašenja Radnika, i Beli umorio od nogometa. Odmaknuo se u svoj mir, živio na svoj način i svakoga dana potvrđivao ono što će se o njemu i danas pričati. Jedni će ga nazvati bećarom, čovjekom koji je volio život, koji nije odbijao ni pojesti ni popiti, koji je okupljao ljude oko sebe. Drugi će reći da je bio “vagabund”, mušičav i na trenutke težak tip, ali svi će se složiti u jednom…

– Beli je bio kralj! Baš ljudina.

Time će završiti ovu našu priču Mario Štoos, koji je nažalost odgovaran za najteži trenutak Željkove karijere, ali on je i zaslužan za čuveni nadimak. Njegovi Kurilovčani zvali su ga Belec, a Štoos je to “preveo” u Beli. I tako je ostalo. U legendu je otišao Željko Domitrović, u legendu je otišao Beli.

Caffe bar DM Kuče pobjednik je 9.memorijalnog malonogometnog turnira Nikole Gmižića 2024, koji je organizirala Udruga mladih Frajer iz Poljane Čičke. Na turniru je sudjelovalo 12 ekipa, koje su prvo igrale u tri eliminacijske skupine po 4 ekipe.

Poljana Čička, 30.06.2024.  9.Memorijal Nikole Gmižića. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Poljana Čička, 30.06.2024.  9.Memorijal Nikole Gmižića. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Susreti po kup sustavu (na ispadanje) bili su siromašni golovima, izuzetak je bila pobjeda CB DM Kuče protiv Šankera (4:0). Sudili su i događanja na terenu držali pod kontrolom mladi i ozbiljni suci Luka Kelihar i Stjepan Sučić.

Poljana Čička, 30.06.2024.  9.Memorijal Nikole Gmižića. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Poljana Čička, 30.06.2024.  9.Memorijal Nikole Gmižića. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Najboljim igračem turnira proglašen je Adrian Perić, najbolji vratar je Patrik Crnolatec (obadva Caffe bar DM Kuče), najbolji strijelac (5 pogodaka) je Luka Sandelj (MNK Čehi). Nagrade su uručivali gospođa Ljubica Gmižić te organizatori Mladen Matanović i Miroslav Bogović.

Poljana Čička, 30.06.2024.  9.Memorijal Nikole Gmižića. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Odziv posjetitelja i gostiju na memorijal vrlo dobar, veći broj mladih pokazatelj je opravdanosti organiziranja ovakvog turnira.

Poljana Čička, 30.06.2024.  9.Memorijal Nikole Gmižića. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Poljana Čička, 30.06.2024.  9.Memorijal Nikole Gmižića. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Exotic band je svirkom i pjesmom (od 17 sati) dodatno podigao raspoloženje posjetitelja i sudionika turnira.

Galerija fotografija

9.malonogometni memorijalni turnir Nikole Gmižića 2024

REZULTATI (Poljana Čička, 30.06.2024.)  Četvrtfinale: Caffe bar DM Kuče – Šankeri 4:0, Caffe bar Stari Rim – Dukarić Gradnja 0:1, MNK Čehi – Pekara Novo Čiče 2:1, Jagodno – Ilba Graditeljstvo 0:2. Polufinale: Caffe bar DM Kuče – Dukarić Gradnja 0:0 (4:3-7m), MNK Čehi – Ilba Graditeljstvo 1:1 (4:5-7m). Za 3. mjesto (7m): Dukarić Gradnja – MNK Čehi 1:3. Finale: Caffe bar DM Kuče – Ilba Graditeljstvo 1:0 (Perić).

Spektakularnu utakmicu, u kojoj je palo gotovo 80 golova, što je debelo iznad prosjeka od gola po minuti, odigrali su rukometaši Gorice u Metkoviću. Na obje strane sve je prštalo od brzine i energije, bio je to rukomet u svom najboljem izdanju, a nakon 60 minuta rukometnog vatrometa bodovi su ostali u dolini Neretve.

Brzo, okomito i efikasno krenulo se već od prve minute, pri čemu se Gorica u početnih 25 minuta bolje snalazila. Nekoliko puta imali su Goričani tri gola prednosti, djelovalo je da drže ovu neobično efikasnu utakmicu pod kontrolom, ali u posljednjih pet minuta prvog dijela dogodio se “sindrom prolivenog mlijeka”. Domaćin je odradio seriju 5-1 i na odmor otišao s dva gola viška, uz scenu na semaforu kakva se češće viđa na krajevima utakmica: Metković-Mehanika – Gorica 24-22.

Fantastičnu utakmicu u tih je prvih 30 minuta odigrao kapetan Gorice Hrvoje Ceković, koji je čak osam puta parao domaću mrežu i nastavio u stilu u kojem igra najveći dio ove sezone – fantastično! Golmani su se u toj jurnjavi mučili, strijelci uživali, a pravi problem se ukazao kad je početkom nastavka uživanje u rukometu u najvećoj mjeri preuzeo domaći sastav.

Goričani se u cijelom drugom poluvremenu nisu uspjeli vratiti čak ni u egal, a kamoli ponovno povesti, iako prednost domaćina niti u jednom trenutku nije otišla na više od četiri gola razlike. Gorica je lovila protivnika, Metković je uporno bježao za korak, dva ili tri, a tamo negdje kod 38-34 u 55. minuti postalo je jasno da će Metković na kraju i pobjeći Gorici, uzeti oba boda i nanijeti treneru Gorice Mateju Miškoviću prvi prvenstveni poraz otkad je sjeo na klupu.

Dugogodišnji kapetan Hrvoje Ceković u 34. godini igra možda i najbolji rukomet u karijeri… Foto: HRK Gorica

Goricu je i u nastavku susreta vukao kapetan Ceković, koji je utakmicu završio na rijetko viđenim brojkama. Zabio je 14 golova iz 15 pokušaja, što će reći da je imao gotovo 95 posto uspješnosti… I da nije nimalo slučajno što upravo Ceki drži prvo mjesto na ljestvici strijelaca u Paket24 Premijer ligi. Ukupno je već na 152 gola, što je gotovo sedam po utakmici u prosjeku, a lijepo je vidjeti i da je na trećemu mjestu te ljestvice još jedan igrač Gorice – Ivan Laljek.

Laki je ovoga puta ponovno bio prvi do Cekija, zabio je sedam komada iz osam pokušaja, podijelio i tri asistencije, što ga je dovelo do jubilarnog stotog dodavanja za gol ove sezone. S tih stotinu asistencija, naravno, prvi je asistent lige…

Po pet golova u Metkoviću su dodali i Jakov Dujić te Kajo Cikatić, a golmani su zajedničkim snagama zaustavili devet lopti – Sorić jednu, Jozepović njih šest. Sve skupa premalo za nastavak pobjedničkog niza u prvenstvu, ali “jedinica” u Ligi za ostanak i dalje je u goričkim rukama, iako 19 bodova ima i Trogir. Na 18 je Metković, na 17 praktički svi ostali, zaključno s osmim Karlovcem. Do kraja su još dva kola, Gorica će se od svojih navijača sljedećeg vikenda oprostiti ogled s već otpisanom Kaštelom, a sezonu zaključiti protiv KTC-a u Križevcima.

Vijest koja je se pojavila u poslijepodnevnim satima ove srijede, tužna i šokantna vijest, rastužila je ogroman dio Velikogoričana. Preminuo je Franjo Vujnović, mnogima omiljeni Francek, u 69. godini iznenada je prestalo kucati veliko srce čovjeka kojeg su mnogi u ovome gradu poznavali, voljeli, cijenili i poštivali. I zato je tuga tolika, zato je ovu vijest jako teško prihvatiti, jer došla je iznenada, nenadano, nimalo u skladu s onim što je Francek nudio u svakom susretu…

Franjo nije bio javna ličnost, ali svejedno je malo onih koji ga nisu znali barem iz viđenja. Godinama je radio u kultnom goričkom restoranu Park, bio je jedan od onih konobara stare škole, majstor posla, uvijek sa osmijehom na licu, ma koliko teško bilo, ma koliko noge boljele. U kasnijim godinama radio je u Starom gradu, još jednom kultnom komadiću goričke ugostiteljske ponude, i ponovno je radio na isti način, s jednako širokim osmijehom, s maksimalnom profesionalnošću. Jednako kao što je nastavio i kod Babrige kao mladi penzioner.

Bio je i vrlo aktivan u vjerskom životu grada, što se posebno dalo shvatiti kroz posljednja tri i nešto desetljeća hodočašća u Mariju Bistricu. Osim prve godine, Francek je svake godine bio tu, a budući da je i predvodio kolonu noseći križ, početkom prošle jeseni odlučili smo okrenuti njegov broj, pozvati ga na kavu, sjesti s ovim posebnim čovjekom i doznati nešto više o njegovoj priči vezanoj uz hodočašće goričkih vjernika.

Pojavio se, naravno, sa širokim osmijehom, pa blagim glasom, gotovo “svećeničkim”, priuštio jednom novinaru iskustvo koje će se pamtiti. Bio je to iskren razgovor, pun emocija, protkan vjerom i ljubavlju u praktički svakoj rečenici. Ljubavlju prema Bogu, kao i prema obitelji, o kojoj je govorio s posebnim žarom, s izrazitom emocijom, s gomilom ponosa…

Nažalost, njegovi najbliži, supruga Manda te kćeri Manuela i Melanija, danas tuguju za svoj Francekom, kao i njegova Velika Gorica. Otišao je prerano, u godinama u kojima mu je bilo sasvim logično gledati prema naprijed, prema svakom sljedećem radnom danu, prema prvoj sljedećoj misi, prema prvom sljedećem hodočašću…

A mi ćemo ovim povodom ponoviti tekst objavljen početkom listopada, njegovu priču o Mariji Bistrici.

Počivajte u miru, gospon Francek…

(tekst je objavljen 10. listopada prošle godine…)

Moja 31 godina hodočašća: ‘Svatko ima svoj križ, a ja nosim i onaj na čelu kolone…’

Tih ratnih godina, kad su razarani naši gradovi i sela, mnoštvo izbjeglica dolazilo je u Veliku Goricu. Župnik Frkin organizirao je smještaj i psihološku pomoć, a krunice su se molile kod doslovno svakog križnog drveta. Pretežno žene, jer muškarci su bili na ratištu… Tu se molilo za spas naše Hrvatske, ali i naše Velike Gorice. Od tud je i potekla inicijativa da mi koji nismo razoreni damo zavjet Majci Božjoj i krenemo pješke na Bistricu, da se molimo za te ljude koji su u svojoj tuzi došli kod nas…

Nakon što su se noge do kraja odmorile od već 32. zavjetnog hodočašća velikogoričkih vjernika u Mariju Bistricu, ovim riječima svoju priču počinje Franjo Vujnović (66), legendarni gorički konobar poznatiji kao – Francek.

– Ja te prve godine nisam išao, bio sam u to vrijeme na ratištu pa nisam stigao, ali već od sljedeće godine sam se priključio – govorio nam Francek, koji do danas nije propustio više niti jedno hodočašće.

Nekoliko je onih koji su prošli sva 32, uključujući i to prvo, ali mi smo za priču izbliza o velikogoričkom hodočašću odlučili ispričati kroz njega, čovjeka koji na svako od tih putovanja pješice kreće noseći križ u rukama.

– Da, svih ovih godina nosim križ, ali ne samo ja. Taj križ naš je zajednički simbol, rado ga predajem svakome tko ga želi ponijeti dio puta – govori Francek, koji je tu prvu godinu ipak nije u potpunosti propustio.

– Na prvo hodočašće išlo se u subotu, a ja sam u nedjelju došao na kraći odmor s fronta. Došao sam u crkvu dočekati sve te ljudi i pamtim da je, kad su ulazili u crkvu, osjećaj bio veličanstven. Kakva je to bila sreća, mir, zadovoljstvo… Unatoč tome što su u dva dana prepješačili toliki put, više od 80 kilometara… I svi mi u tim smo trenucima proživljavali cijeli taj njihov put – pamti gospon Vujnović.

Prvotni plan župnika Frkina bio je samo te prve godine otići na hodočašće, ali vjernici su inzistirali da se ide i sljedeće godine, pa onda i one iza…

– Prvih godina smo išli s monsinjorom Frkinom i ostajalo se dva dana. Prespavali bismo u Mariji Bistrici, pa se drugi dan autobusima vraćali kući, samo manji dio ljudi išao bi i natrag pješke. Pamtim posebno, čini mi se, treću godinu… Išlo se krajem rujna, bilo je već i dosta hladno, a kiša je padala doslovno cijelim putem! Svi smo, naravno, bili mokri do kože, a ja sam putem tri puta morao mijenjati obuću, koja se raspadala od toliko vode – vrti film Francek, dodajući kako nije uvijek lako pješačiti 42 kilometra do svetišta Majke Božje, ali i da je istovremeno iznimno lako, lijepo, uzvišeno.

– Svih ovih godina osjeća se takva ljubav, takvo zajedništvo, da je to teško i opisati. S tolikim ljudima putovati, s tolikim ljudima se susretati… Svi mi imamo svoje poteškoće, neke svoje križeve, sve to sudara se na tom našem zajedničkom putovanju. Veliki je to fizički napor, ali sve se zaboravi u trenutku kad dođemo pred crkvicu Sv. Ladislava, gdje se zaustavljamo i okupljamo pred ulazak u svetište. To je jedna neopisiva radost i ljepota… Nakon tih deset sati na putu, dočekati taj trenutak zajedništva, osjećaj je koji doslovno ne mogu opisati.

Pri dolasku na lokaciju gdje se tisuće ljudi okupljaju odrađuju se i posebne pripreme, Francek i društvo iz organizacije navlače na sebe i narodne nošnje, sve skupa praćeno je molitvom i pjesmom, zajedništvom…

– Kad bistrička crkvena zvona zazvone, u trenutku kad krenemo od crkvice Sv. Ladislava, događa se nešto posebno. To treba doživjeti… Svake godine je sve ljepša i svakome bih preporučio da se pridruži, da to osjeti – govori Franjo Vujnović, svjestan da je za mnoge sve to prenaporno, jer ima tu puno izazova.

– Najteža dionica je devet kilometara autoceste. Tu ipak prolaze kolone automobila, a nije uvijek lako iskontrolirati kolonu s više od dvije i pol tisuće ljudi. I hvala Bogu, svih ovih godina nikad se ništa loše nije dogodilo, nitko nije nastradao. Uostalom, cijelim tim dijelom hoda se po asfaltu i čim se dođe u Soblinac postaje lakše, tu svatko može ići svojim ritmom, kako može i želi – analizira put Francek pa onda spremno nudi savjete za sve buduće hodočasnike iz Velike Gorice u Mariju Bistricu.

– Nemojte ići na ovakav put u obući koja nije potpuno udobna, koja nije adekvatna. Nemojte obuvati nove tenisice, jer već do Kobilića imat ćete žuljeve. A gdje je Marija Bistrica… Naučio sam svih ovih godina kako se ponašati u putu, kakvu obuću koristiti, gdje se presvući…I nije mi problem. Zbog posla kojim se bavim cijeli život sam na nogama, u kondiciji sam, tako da mene već drugi dan u sedam ujutro možete vidjeti na misi. I često me pitaju ‘pa Francek, kaj tebi nije niš?’, a ja kažem ‘nije, hvala Bogu’, ha, ha. Sam na sebi sam sve naučio – s blaženim smiješkom govori nam gospon Franjo.

Pomaže hodočasnicima svake godine topao, vrlo koristan i tradicionalan doček u Šćitarjevu, negdje oko sedam sati.

– Posebno bih pozdravio i zahvalio svima koji nas dočekuju u Šćitarjevu. S kojom nas ljubavlju dočekuju, s kojom neopisivom radošću, teško je objasniti. A pazite, tu se ipak radi o više od dvije tisuće ljudi. Svake godine sve je spremno već oko 7 sati, ne znam ni kad ti ljudi dođu sve to pripremati, valjda u dva noću… Moramo, naravno, zahvaliti i župniku Stjepanu, uz čiji se blagoslov sve to događa. Hvala im na toj ljubavi i brizi – ponavlja Francek.

Mijenjali su se kroz posljednja tri i nešto desetljeća termini u kojima se išlo, mijenjaju se i vremenski uvjeti, ali okvirni plan uvijek ostaje isti.

– Kad se okupimo ispred crkve, prvo ide pozdrav našeg župnika i molitva, pa krećemo s pjesmom. Do Kobilića se moli krunica, nosi se i megafon, da što više ljudi to čuje. Poslije, kad dođemo do Soblinca i krenemo prema Lazu, stvaraju se grupice ljudi. Netko se moli, netko dijeli svoja iskustva, a tu se može čuti tako divnih misli, riječi, iskustava… Ljudi se jedni drugima pojadaju, i to ljudi koji se ne poznaju. Svih tih 2500 ljudi ponaša se kao jedno. Mnogi idu na hodočašće i zbog nekih svojih zavjeta, s jako čvrstim razlozima. Ima, doduše, uvijek i onih koji idu s nama samo da bi mogli reći da su bili u Mariji Bistrici, ali to neka ide njima na dušu. Sjećam se jedne godine, jedan mladi dečko ponio je pet litara vina sa sobom. I radio nam je probleme, ali uspjeli smo to brzo riješiti… – sjeća se svih detalja Francek.

Sjeća se i najtežih iskustava.

– Jedne godine, u vrijeme župnika Razuma, došli smo u crkvu u pet ujutro na molitvu, a spremalo se veliko nevrijeme. Počelo je tako grmjeti, sijevati i padati da je to bilo nešto stravično. Kako ja nosim križ, ruke su stalno u jednom položaju, podignute prema gore, i meni je voda doslovno ulazila u odjeću. Do Rakarja sam bio mokar od glave do pete. Ne samo ja, nego svi, ali nitko nije odustao. Taj dio puta bilo je zaista naporno prolaziti, ali kad smo došli u Soblinac, odjedanput je zasjalo sunce. I mislili smo da je cijeli svijet naš.

Dodaje Franjo i kako njegov brat kreće svake godine već oko ponoći od kuće u Novom Brdu, i to bos, kako bi do pet sati stigao pred crkvu.

– Ukupno, dakle, pješači 60-ak kilometara i uvijek kaže da umor jednostavno ne osjeća, da bi mogao još…

I nije jedini koji ima taj osjećaj. I župnik Frkin, već duboko u šezdesetima, uvijek je hodao do Marije Bistrice, jednako kao i njegov nasljednik Vlado Razum, a onda i aktualni župnik Norbert Koprivec.

– Ja sam praktični vjernik, na misi sam gotovo svakodnevno, a pokušavam i pomoći svećenicima oko hodočašća, pogotovo onima koji tek dođu, kao primjerice našem Norbertu kad je došao. Ne mogu ljudi znati cijeli taj proces, zato smo mi tu, zajedno sa mnom i moja prijateljica Jelica, koja je medicinske struke, pa se brine o tabletama, flasterima za žuljeve… Ima u organizaciji i nekih mlađih ljudi, pogotovo u smislu prijevoza u slučaju potrebe, ako netko ne može dalje. I to se događa, naravno, čak češće mladima nego starijima – priča Francek dok u glavi već polako kuje planove za sljedeću godinu.

– Čim završi hodočašće, mi već pričamo da jedva čekamo sljedeće. Evo, meni je 66, ali nisam se umorio. Još mi se hoda…