Povežite se s nama

Priča iz kvarta

‘Možda će vam na prvu zvučati nevjerojatno, ali… dao sam krv 349 puta!’

Jadranko Račić (64) jednom mjesečno odlazi darivati krv na separatoru, pa je došao do čudesne brojke kojom je ušao u knjige rekorda. Od svoje 18. godine do danas skupio je 93 “klasična” davanja, a na aparatu je bio čak 256 puta…

Objavljeno

na

Na dogovoreno mjesto došao je nekoliko minuta ranije, nakon što je završio radni dan trebalo je još odraditi i intervju, ali Jadranku Račiću (64) ništa nije teško. I zato na ono naše uvodno “kako ste” spremno odgovara:

– Jako dobro. Ma što dobro, odlično!

I tako, zapravo, napravi uvod za ono zbog čega smo se i našli s našim rekorderom. Jadranko Račić, naime, hodajuća je legenda u svijetu dobrovoljnog darivanja krvi, a na još jedno vrlo konkretno pitanje, “koliko ste točno puta dali krv?”, kao iz topa ispalit će gotovo šokantan odgovor:

– Točno 349 puta!

I odmah se u glavi odvrti računica… Ako je počeo s 18, a ranije ne može, ako se krv može dati najviše četiri puta godišnje, za tu brojku mu treba nešto više od 86 godina! Dakle, nemoguće. Ili je ipak moguće?

– Evo, sad ću vam pokazati jedan letak, koji je nedavno izdala naša udruga – počinje objašnjavati Jadranko, pa izvadi papir na kojem velikim slovima piše “Afereza”.

– Dakle, afereza je davanje krvi pomoću staničnog separatora, stroja koji vam ne uzima cijelu krv, nego leukocite, trombocite i plazmu, samo ciljanu količinu krvi, a ostatak centrifugira, odvoji i vrati natrag. Nakon što postupak bude gotov, čovjek ostane bez manje od jednog decilitra krvi, što je velika razlika u odnosu na klasično davanje krvi, kojim vam uzmu oko 4,5 decilitra. Zbog toga se i ne mora čekati tri mjeseca da opet daš krv, nego možeš davati jedanput mjesečno – pojasnio je Jadranko kako je došao do ove ogromne, impresivne brojke u svojoj “karijeri”.

Jadranko Račić spada među rekordere čak i u svjetskim razmjerima… Foto: Slavko Midžor/PIXSELL

Nije to posebno ugodna metoda, zahtjeva vrijeme i odricanje, mirno ležanje i strpljenje.

– Meni taj postupak, od pet ciklusa uzimanja i vraćanja, traje oko 50 minuta. Ležite i čekate, s tim da ima i slabijih aparata, njima treba i 20-ak minuta duže. S time da su ovo novi aparati. Kad sam 1991. počeo davati krv ovom metodom, bio je to veliki aparat koji je na jednu ruku uzimao, a na drugu vraćao krv. I trajalo je sat i pol. Dakle, sat i pol ste nepomično ležali s obje ruke ispružene. Sjećam se da je doktor Magluh, koji je u Zavodu prvi počeo s tim aparatima, rekao: ‘Siguran sam da će vas zasvrbiti oko, nos ili obrva, slobodno recite ako bude tako pa ću vas ja počešati’. A znate, naravno, u takvim situacijama vas, kao za peh, sve češe – prisjeća se gospodin Račić.

Zabranjeno je biti uzrujan

Kad govori o darivanju krvi, u očima se pojavi neki poseban sjaj, vidi se na prvu da je sve to za njega priča s posebnim značenjem, u koju unosi puno emocija.

– Da se mene pita, davao bih krv i češće, u principu bi se moglo davati čak i svakih tjedan dana, ali Zavod i Crveni križ su postavili pravila kojih se moramo svi držati. Zbog sigurnosti darivatelja dozvoljeno je samo jednom mjesečno – kaže Račić.

Za njega je darivanje krvi strast, način života, gotovo bi se reklo jedna vrsta ovisnosti o pomaganju drugima. Iako, on će to drukčije nazvati…

– Hobi! Za mene je ovo hobi. I velika ljubav. Jedanput sam operirao bruh i nisam smio šest mjeseci darivati krv. Uh, to nije bilo lako izdržati, jedva sam čekao da prođe to razdoblje i da mogu opet dati krv – sa smiješkom kaže Jadranko.

I ne radi se u njegovu slučaju samo o kvantiteti, o brojevima, nego i o kvaliteti. Njegova je krv, kako kažu testiranja na tom području, najkvalitetnija u Hrvatskoj! S najviše zdravih stanica, toliko “jaka” da bi svaki put mogao dati i dvije doze krvi umjesto jedne.

– Da, tako kažu… Moj broj trombocita, crvenih krvnih stanica, ide između 375 i 415 tisuća , a da bi mogli ići na separator morate imati barem 200 tisuća. Dakle, više nego duplo sam iznad tog minimalnog uvjeta – kaže Jadranko.

A to, zapravo, ima i prilično logično objašnjenje. Davanje krvi samo po sebi dovodi do njezina obnavljanja, što se kod ljudi poput Jadranka itekako vidi i osjeti. Međutim, u njegovu slučaju je riječ i o disciplini, načinu života i prehrani, jer on u svakom trenutku razmišlja kako postići da mu krv bude što kvalitetnija, samim time i da se osjeća što bolje…

– Ne bih rekao da imam neku posebnu prehranu, ali postoje neka pravila kojih se držim. Prije davanja krvi čovjek ne smije biti natašte i, naravno, ne bi smjeli biti uzrujani… Ne pušim, pušio sam davno, dok nisam završio gimnaziju, no tada sam se počeo baviti sportom , rukometom, i tako bacio cigaretu jer jedno i drugo nije išlo zajedno – kaže Račić

Ljudi obično na dan darivanja krvi piju puno tekućine, pravilno jedu kako bi im krv bila što bolja ili pak, odmah nakon što daruju krv, idu na pizzu, ćevape… Ali naš Jadranko ima totalno drugačije rituale.

– Kad je akcija krvi onda popijem dva decilitra Coca-cole, čisto zbog tekućine, a u zavodu u Petrovoj dobije se i sendvič pa ga najčešće uzmem za gablec. Iako, zna se dogoditi i da ga zaboravim pojesti do kraja radnog dana… Inače mi je običaj ujutro, naravno nakon što popijem crnu kavu , namazati dvije šnite kruha s maslacem – prepričao je Račić.

Takav životni režim, posvećenost onome što sam naziva hobijem, dovelo ga je do toga da se osjeća odlično.

Supruga i djeca krv ne daju…

– Evo, da kucnem u drvo, nikakve lijekove ne koristim. Ima nešto i u genima, ali sigurno je da i davanje krvi ima svoj utjecaj – kazao je Jadranko.

Gotovo pet desetljeća darivanja krvi je iza njega, sasvim dovoljno vremena da u njegovu svijetu davanje krvi postane najjednostavnija stvar. Ono što je nekome drugome popiti kavu, njemu je dati krv. Lako i bez pola muke.

Svako darivanje krvi uredno se zapisuje u knjižicu, kojih je Jadranko promijenio već nekoliko… Foto: Grgur Žućko/PIXSELL

– Prvi put sam krv dao u četvrtom razredu gimnazije, s 18 godina, budući da po zakonu samo punoljetni ljudi mogu davati krv. U sljedećih nekoliko godina, tamo negdje od 1974. do 1978., davao sam krv možda jednom godišnje. Kad sam počeo raditi, kad je u moju firmu došla akcija darivanja, postao sam redovan. Tako danas imam 93 klasična davanja i 256 na separatoru. I nikad nemam nikakvih problema. Dapače, meni je taj osjećaj super… Gledajte, prije svakog davanja vam mjere količinu željeza u krvi te idete doktoru koji vam mjeri tlak, srce. Dobro, sa mnom više ne pričaju toliko, budući da sam već gotovo kao član, pogotovo u Petrovoj. Iako, i tu u Gorici me znaju, s obzirom da već 25 godina živim ovdje i odazovem se na goričke akcije barem tri puta godišnje. Čisto da malo promjenim, da nisam stalno na aparatima… Tako da oni mene, kad me vide, samo pitaju jel bilo sve uredu, jesam li počeo uzimati kakve lijekove… Ja kažem da je sve ok, ništa lijekovi, tlak i srce su dobro, i puste me na stolac – ponosno ističe Račić.

Rođeni je Zagrepčanin, u Velikoj Gorici s obitelji živi od početka devedesetih, a kad krene priča o njegovu porijeklu, sam sebe će nazvati “crnom ovcom u obitelji”…

– Da, rođen sam u Zagrebu, zato i kažem da sam prva crna ovca u obitelji, jer su svi moji rođeni u Dubrovnika, i roditelji i starija sestra. No onda je otac došao raditi kod pokojnog Branka Gavelle, gdje je radio kao scenograf i tehnički direktor – priča Račić i dodaje:

– Kako sam u ratu bio na fronti u Sisku, nakon njegova završetka nekako me je vukla Gorica i odlučili smo se tu preseliti. Nikad nismo požalili, Velika Gorica je pravi obiteljski grad, tu sam osnovao obitelj. Imam sina i kćer, koji su jako ponosni na mene , no oni, kao ni supruga nisu baš naklonjeni darivanju krvi. Ja sam, eto, krv dao 349 puta, a oni se boje igle – sa smiješkom kaže Jadranko.

A kad mu već promocija darivanja krvi ne ide od ruke kod kuće , utjehu nalazi u prezentacijama u školama i vrtićima.

– Radimo kampanje, baš se trudimo, idemo po dječjim vrtićima, školama, imamo svoju maskotu koja nas prati… Kada idemo u posjete, naravno da počnemo sa svojim pričama. Kad dođem pred djecu, najčešće prvo pitam ‘koliko je vas u razredu’. I kad oni kažu, recimo, 30, ja kažem: ‘E, kad bi svatko od vas dao krv po tri puta, i dalje svi zajedno ne biste bili ni blizu meni!’ Onda oni u čudu ispituju kako je to moguće te ih na taj način zainteresiram. Uvijek bacim težište na to da vi s tim činom stvarno nekome možete spasiti život, da ne kažem da je za jednu običnu operaciju, u kojoj niste životno ugroženi ,potrebno deset doza krvi! – kaže Račić

U životu izvan darivanja krvi, Jadranko Račić je čovjek koji je iskombinirao dvije naizgled nespojive stvari, bankarstvo i kazalište.

Valjda će me pustiti do 70…

– Ja trenutno radim u kazalištu Gavella kao referent nabave, no kad sam tek počeo raditi, zaposlio sam se u Zagrebačkoj banci i tamo proveo dvije godine. U svojim počecima me jedna prijateljica pozvala jer se otvorilo mjesto za inspincijenta, pitala me hoću li to pokušati raditi, a ja kažem: ‘Pa mogu probati!’ I tako sam od 1980. do 1985. bio u Gavelli. Međutim, kako mi se neke stvari nisu svidjele, pokupio sam se i na sreću se uspio vratiti u Zagrebačku banku, gdje sam ostao do 2003. godine, kada sam postao tehnološki višak. Tijekom osamdesetih, ali i u vrijeme kada sam bio bez posla, radio sam i na Dubrovačkim ljetnim igrama ka inspincijent – priča svoju priču Račić.

Jadranko ima punu kući priznanja za učinjeno u svijetu dobrovoljnog darivanja krvi… Foto: Grgur Žućko/PIXSELL

U životnom kalendaru danas su 64 godine, razmišlja Jadranko i o budućnosti, svjestan da sve ima svoj vijek trajanje, pa tako i mogućnost darivanja krvi. Iako, teško mu je i zamisliti da jednom više neće moći darivati krv.

– Postoji dobna granica do koje se daje krv. Donedavno je to bilo do 65 godine, ali sad su to pomaknuli na 67 godina. Dok god mogu, ja ću redovno ići na separator svaki mjesec. S time da su mi rekli da se, ako je čovjek baš jako dobrog zdravlja, sve do 70. godine može dva puta godišnje dati krv… Ja se nadam, ako zdravlje ovako posluži, da ću uspjeti i tri puta godišnje – planira budućnost Račić, pa zaključuje sa širokim osmijehom:

– Svjestan sam da godine čine svoje, da postoji trenutak kad jednostavno svemu dođe kraj. Ali svakako ću, bez obzira na to, u našoj udruzi promicati darivanje i poticati mlade svojim primjerom, da i oni postanu darivatelji! Nevjerojatan je osjećaj kad znaš da si nekome pomogao, pogotovo kad shvatiš da si nekome doslovno spasio život.

Bio je to, kad se sve zbroji, razgovor s ogromnom dozom humanosti, trenuci u kojima čovjeka gotovo šokira, impresionira koliko se netko može posvetiti darivanju krvi, koliko je “unutra” kad se o tome priča, koliko je motiviran da prenese svoju ljubav na nove generacije… I teško je i zamisliti bolji povod da svatko od nas barem pokuša ići ovim putem. Barem jednom, za početak…

Priča iz kvarta

Đaci 60-tih ponovo na okupu nakon više od 60 godina

Danas imaju unuke i praunuke, no uvijek su ZA zabavu i ples.

Objavljeno

na

Da su godine samo broj pokazali su  Velikogoričani i Velikogoričanke koji su, osim želje za druženjem, imali razlog više okupiti se i proveseliti. A razlog je godišnjica završetka “osmoljetke”, i to čak 62. 

23 naših sugrađana i stanovnika okolnih naselja, 60-tih godina bili su đaci tadašnje OŠ Velika Gorica, a u zajedničkom druženju poslali su poruku da trajna prijateljstva itekako postoje, da su važna i da ih, bez obzira na tijek života, treba njegovati. 

Ova generacija redovito obilježava “malu maturu”, što je prilika za ples i zabavu, zaborav na “šepavo” zdravlje ali i za razgovor i prebiranje po uspomenama, jer nekadašnji “šulkolege” danas imaju unuke i praunuke te uživaju u novim životnim ulogama. 

Mobiteli, kamere, društvene mreže – ništa nije teško savladati, jer kako kažu, moraju biti u korak s modernim vremenom kako bi mogli ovakve lijepe trenutke zabilježiti za uspomenu.

Neka im je sretno i dalje u zdravlju i zajedničkim okupljanjima!

Nastavite čitati

HOTNEWS

Susret trenera Ive Šuška i igrača Dubravka Hrkovca nakon 40 godina

U Primoštenu su obnovljene uspomene iz Dinama, Zagreba, sjećanja na Zvonu, Žutog, Komu, Župsa…

Objavljeno

na

Objavio/la

Nekadašnji nogometaš i golgeter s mnogih prvoligaških utakmica Dubravko Hrkovac Hrki za prvosvibanjski vikend boravio je u Primoštenu na jednoj svadbi iz kruga obitelji supruge. Nakon povratka u Novo Čiče u predgrađe Velike Gorice, Hrki je najprije spomenuo svojeg trenera iz Dinama Zagreb, Ivu Šuška.

–Za mene nevjerojatno, prošlo je već 40 godina kako me Ivo vodio kao trener u juniorima Dinama Zagreb. Nenadani susret u Primoštenu bio je vrlo emotivan pa je bilo i suznih očiju. Bila su to još ona romantična vremena kad se nije ubirala članarina, kad su treneri odlazili u škole mladih igrača i vodili brigu o budućnosti istih, kad su za primjer Ivo Šušak i pokojni Ivan Đalma Marković ishodili da na stadionu Dinama dobijem smještaj i prehranu a nakon odlaska mojeg oca koji je iznenada preminuo, dobio sam i stipendijski ugovor. Veliko hvala obojici ali i pokojnom Rudiju Cveku, Rudiju Belinu i ostalim trenerima koji su me trenirali – otkriva Hrkovac koji danas vodi ugostiteljski lokal Kavalir u rodnom mu Novom Čiču.

Hrki je kasnije igrao za ondašnje prvoligaše Radnik Velika Gorica, Zadar, Zagreb, Segestu i Inker.

–Šušak je između ostalih trenirao Zvonu Bobana, Roberta Prosinečkog, Dubravka Pavličića, Fabijana Komljenovića, i Odorjana…Dobro pamtim turnir u Beogradu 1985. godine na pomoćnom igralištu Zvezde, kad smo osvojili drugo mjesto nakon što smo u finalu izgubili 1:2. Svjedoči to i fotografija na kojoj stoje: Knapić, Pavličić, Komljenović, Prosinečki, Dominko, Šušak (trener), Vugrinčić, Pleša, Mioć, Crnogaj,  Miletić. Čuče: Berišić, Odorjan, Zvonimir Boban, Nekret-Katić, Martinčić,  Hrkovac, Vidak – prisjeća se davno minulih dana Hrkovac.

–Ivo Šušak u Primoštenu ima kuću gdje boravi ljeti a zimi je u Zagrebu. Supruga mu je umrla i to se osjeti u komunikaciji ali ipak je naglasio da se od igrača iz Turopolja najradije prisjeti uz moju malenkost još i Željka Župetića Župsa (na fotografiji gore Župetić sjedi drugi s lijeva a Šušak peti), kojeg pozdravljam ovom prilikom. Župetića je trenirao u seniorima Zagreba kad su iz trećeg ranga stigli do ondašnje 1. Lige koja 90.-tih nije ni startala zbog nadolazećeg Domovinskog rata. Koliko je Ivo bio cijenjeni trener govore i činjenice da je nakon zagrebačkog Kemičara (kasnije Cromos) radio u omladinskoj školi Dinama, vodio seniore Zagreba, Izole, Osijeka, Marsonije, mladu selekciju Hrvatske U-21, Maribor, Dinamo Tbilisi, reprezentaciju Gruzije, a sve je zaokružio kao voditelj škole nogometa u najdražem mu klubu Dinamu Zagreb – zaključio je Dubravko Hrkovac priču o svojem bivšem treneru.

Na fotografiji dolje Hrkovac kao kapetan juniora Dinama čuči u sredini a stoje prvi s lijeva trener Ivan Đalma Marković i legendarni igrač plavih Stjepan Lamza.

Nastavite čitati

HOTNEWS

Ekologija, tradicija, poduzetništvo i ljubav prema zajednici! Ovo je priča o Vladimiru Štarkelju

„Želim da naš grad bude poznat kao mjesto u kojem žive dobri ljudi, velikog srca.”

Objavljeno

na

Foto: Vladimir Štarkelj, predsjednik OTK Turopolje/OTK Turopolje

Kada se govori o ljudima koji ostavljaju trag u svojoj zajednici, nezaobilazno je ime Vladimira Štarkelja. Ovaj svestrani Velikogoričanin već desetljećima neumorno djeluje na različitim poljima, od očuvanja tradicije i kulturne baštine, preko ekologije, pa sve do poduzetništva.

Više od tisuću čuvara tradicije i kulturne baštine prodefiliralo je kroz dva vikenda pozornicom Pučkog otvorenog učilišta u Velikoj Gorici, gdje su na jubilarnoj, 25. smotri folklora oživjeli duh prošlih vremena pričajući priče kroz glazbu, pjesmu, ples i narodne nošnje. Gradska smotra koreografiranog, izvornog i dječjeg folklora tradicionalno je organizirana od strane Zajednice kulturno-umjetničkih udruga Grada Velike Gorice, na čijem je čelu od samih početaka upravo Vladimir Štarkelj.

„Kulturni amaterizam je neizmjerno bogatstvo Velike Gorice, njime se ljudi bave iskreno i od srca i zbog tog iskrenog davanja njihov rad je plemenit. Zajednicu čine ljudi koji se već godinama, čak i desetljećima bave amaterskim i profesionalnim folklorom te diljem svijeta prenose ljepote naše kulturne baštine. Ponosni smo na naše članice koje djeluju već cijelo stoljeće, a okupljaju niz različitih generacija. Veliku pažnju posvećujemo najmlađim čuvarima kulturne baštine koji se redovito sastaju, pjevaju, plešu, uče o tradiciji i druže se u okruženju koje potiče razvoj pozitivnih osobina i vrijednosti”, istaknuo je predsjednik Štarkelj i naglasio kako se upravo zajedništvom i slogom jača kulturno-umjetnički amaterizam.

„Uz obnovu folklornog nasljeđa, pratimo i tijek umjetnosti u razvoju suvremenog plesa, pjesme, ali i dramske umjetnosti. Baština je sustav vrijednosti koji treba čuvati stalnim ponavljanjem i izvođenjem, a Zajednica marljivo i sustavno djeluje na tom polju, značajnom za razvoj društva u cjelini”, dodaje ovaj rođeni Velikogoričanin.

Inače, Štarkelj je odrastao u Mičevcu, a osim što je poznat po svom kulturno-umjetničkom angažmanu, osnivač je i član brojnih udruga poput ‘Zelene akcije Mičevec’ kroz koju se posvetio očuvanju okoliša te je voditelj nekoliko ekoloških projekata poput revitalizacije javnog prostora, postavljanje solarnih klupa u dvorište škole u Mičevcu te nabava električnog bicikla za zeleno redarstvo.

foto: Vladimir Štarkelj

„Kroz sve projekte koje provodimo, naš cilj je osnažiti lokalnu zajednicu i podići svijest o važnosti očuvanja okoliša. Vjerujem da svaka mala akcija, bilo da je riječ o edukaciji, sanaciji ekoloških problema, doprinosi stvaranju održivijeg i zdravijeg života za nas i buduće generacije”, kaže Štarkelj. Dodaje i kako smatra da je ekologija izuzetno važna te da bi se boljim sustavom gospodarenja otpadom postigao održivi razvoj.

Ovaj naš svestrani sugrađanin, 2017. godine osnovao je i Udrugu „Povijesna postrojba ban Gašpar Alapić” s ciljem očuvanja i promocije baštine slavne hrvatske plemićke obitelji Alapić. U sklopu Udruge djeluje povijesna postrojba s gardistima, topnikom i bubnjarom u povijesnim odorama iz 16. stoljeća i iza sebe ima stotine nastupa u Hrvatskoj, ali i šire.

No, tu ne staje. Kao veliki zaljubljenik u starodobna vozila, ali i kolekcionar, na radost brojnih entuzijasta, 2021. godine osnovao je Oldtimer klub Turopolje, čiji je ujedno i predsjednik. Bila je to dugogodišnja želja mnogih vlasnika starodobnih vozila, a o velikom uspjehu kratkog djelovanja kluba pokazuje broj članova, njih 216, dok je njihova manifestacija Oldtimer show Turopolje koja u centar grada dovodi najljepše i najstarije primjerke starodobnih vozila, postala prepoznatljiva i van granica Lijepe naše.

„Naši članovi su iskreni entuzijasti željni druženja i zaštitnici tehničke kulturne baštine. Kada je u pitanju sama restauracija ona može trajati mjesecima, pa sve do nekoliko godina. Za sve to je potrebno puno truda, financija i odricanja, ali zato je osjećaj uspjeha velik. To u vama pokreće motivaciju te s velikom strašću nastavljate dalje, pogotovo kad pronađete potpuno zapušteno vozilo kojeg imate želju obnoviti do razine potpuno novog”, priča nam ovaj strastveni kolekcionar.

„Uglavnom većina naših članova restauriraju sami svoja vozila koliko im to financijske mogućnosti dozvoljavaju te posjeduju ili razmjenjuju znanja. Pomažemo jedni drugima raznim savjetima oko nabavke dijelova i obnove, a neki su s godinama postali pravi stručnjaci. Sreća je da danas postoje interes i kod mlađih osoba, te im stariji prenose svoja znanja od autoelektrike, limarije, lakiranja i mehanike”, objašnjava Štarkelj te dodaje kako im nikad ne nedostaje entuzijazma.

Foto: Oldtimer show Turopolje, Vladimir Štarkelj, predsjednik OTK Turopolje u dogovorima/G.Kiš, cityportal.hr

Uz sve nabrojeno, uspješno vodi i obiteljski posao. Naime, suvlasnik je poznate goričke auto-kuće koju je osnovao 1990. godine s ocem Vladimirom i bratom Ratkom.

„Sve je počelo sredinom šezdesetih godina kada je otac otvorio svoju prvu auto električarsku radionicu. Početkom sedamdesetih je kupio staru kovačnicu na adresi Zagrebačka 28. Uskoro odustaje od autoelektrike i postaje ovlašteni serviser marke Citroen. Sredinom osamdesetih otvaramo i Renault servis te se s bratom Ratkom uključujem u rad radionice i osnivanje auto-kuće. Naša najveća snaga je da funkcioniramo kao obitelj, da smo svi podređeni istom cilju. Zapravo smo školski primjer kako se upornošću, odricanjem i vjerom u sebe i svoje sposobnosti može postići cilj”, govori nam Štarkelj kojemu je kako kaže, najveća podrška u svemu što radi supruga Sanja i njegovo troje djece.

Za sebe kaže da je radoholičar što se može vidjeti kroz brojne projekte koje ima pod svojim krilom. S time bi se složio i njegov blizak prijatelj koji smatra da Vladimir ili radi ili spava.

„Uvijek imam neke ideje, ambicije i tome jednostavno nema kraja. Koliko me umara toliko i veseli. Iz toga crpim i vrijeme, jer uvijek imaš vremena za ono što žarko želiš”, naglašava Štarkelj.

Za svoj rodni grad, Veliku Goricu, kaže da je njegov dom, ali i mjesto koje ga je oblikovalo i koje voli.

„Ovdje imam brojne prijatelje od djetinjstva što mi je najvažnije u životu, a povezuje nas poslovni, obiteljski i društveni život. Moj životni cilj uvijek je bio doprinositi zajednici, bilo kroz poduzetništvo ili angažman u društvenom životu. Kroz to iskustvo naučio sam kako povezivati ljude, ideje i resurse. Iako se naš grad već može pohvaliti sjajnim gradonačelnikom Ačkarom, koji svojim radom donosi konkretne promjene, važno je da i dalje radimo na tome da Velika Gorica bude prepoznata u svakom segmentu. Želim da naš grad bude poznat kao mjesto u kojem žive dobri ljudi, velikog srca. Nadam se da će se Velika Gorica i u budućnosti nastaviti ovako rasti i razvijati se”, zaključuje Štarkelj.

Foto: Vladimir Štarkelj na Oldtimer Showu Turopolje 2023/OTK Turopolje

Bilo da predvodi folklornu smotru, postavlja solarnu klupu, restaurira oldtimer ili razvija obiteljsku tvrtku, Štarkelj iza svakog projekta ostavlja trag ljudskosti i predanosti. Njegov primjer pokazuje da istinska promjena ne dolazi od velikih riječi, već od upornog, svakodnevnog rada na stvarima do kojih nam je istinski stalo.

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

Naših 60 godina male mature: Bilo je to vrijeme kina i sladoleda, Dingosa i sokolane…

U goričkoj Pivnici ove se srijede okupilo društvo koje je danas u srednjim sedamdesetim godinama, cure i dečki koji su 1965. završili svoje osnovnoškolsko obrazovanje. Velika Gorica tad je bila bitno drukčiji grad…

Objavljeno

na

U prestižnom ugostiteljskom lokalu Pivnica u Velikoj Gorici, u utorak 15. travnja poslijepodne, okupilo se vrlo zanimljivo društvo dama u zrelim i takozvanim zlatnim godinama života te njihovi muški vršnjaci. Skup su organizirali Ivan i Stjepan Mikulčić.

– Svi okupljeni smo generacija koja je prije 60 godina u Velikoj Gorici završila osmogodišnje osnovno školovanje i tako stekla ondašnju malu maturu. Uglavnom smo rođeni 1950. godine i domicilni smo stanovnici Velike Gorice i susjednih mjesta; Plesa, Rakarja, Kurilovca, Novog Čiča, Okuja, Velike Mlake i još nekih. Red je da druženjem malo proslavimo zaista veliki jubilej rastanka od vjerojatno najljepšeg razdoblja života i prisjetimo se tih lijepih dana – uvodno je kazao Ivan Mikulčić Mika.

Dobro je zapamtio kako je izgledala Gorica tih davnih dana.

– Velika Gorica je tad još bila na početku svojeg razvoja pa smo prvi razred odradili na početku Zagrebačke ulice, s desne strane, nedaleko parka u samom centru grada, u jednoj tada prigodnoj zgradi, u kojoj je kasnije bila trgovina Ve-go. Učiteljica je bila Stanka Matijašec. Kasnije smo se selili na suprotnu stranu ulice, u prostorije današnjeg Veleučilišta, pa u takozvanu Kulu, u blizini zgrade DVD-a, sad Udruženje obrtnika, a na kraju u potpuno novu školu, danas OŠ Eugena Kvaternika – otkriva Mika i dodaje:

– U novoj školi dobili smo i malu dvoranu za tjelovježbu, pa nismo više morali kroz kukuruze prema Kolarevoj, nedaleko tadašnjeg legendarnog igrališta NK Radnika, gdje smo vježbali u jednoj prizemnici koja još i danas postoji, odmah iza glavne pošte i HEP-a, a zvali smo je “sokolana”. U novoj školi razrednica nam je bila Josipa Čeranić.

Generacija učenika koji su pohađali 8. A, njih 22, okupila se i prije dvije godine na istom mjestu, u Pivnici, pa Mikulčić ima vjerodostojne podatke o broju učenika koji su u osam godina prodefilirali razredom.

– Na popisu imam oko 60 učenika. Neki su zajedno odradili svih osam godina, neki su se odselili, neki stigli iz susjednih mjesta od petog razreda nadalje, neki promijenili razred ili školu, a kasnije je, nažalost, dosta njih i preminulo. Ovom novom okupljanju odazvali su se Ankica Kranjčina (rođena Črnjak), Đurđica Dolački, Đurđa Nemet (Đuksi), Ankica Kadabec (Mirenić), Višnja Pavša (Peternac), Nada Gršetić (Stanković), Đurđa Plepelić (Šapković), Marija Pupić (Vugrinović), Franjo Bartolić, Miro Brigljević, Kazimir Fabečić, Ivica Jancetić, Zlatko Katulić, Stjepan Kliček, Marko Krilić, Ivan Mikulčić, Stjepan Mikulčić, Mato Paviša, Ratko Radić, Stjepan Zagorec, Josip Zubec i Božidar Župetić. Prije dvije godine odazvali su se i Ivan Godinić te Zvonko Mučnjak, koji su ovaj put bili spriječeni zbog bolesti.

Ivan Mikulčić dodao je i kako je red da se spomenu oni koji su, nažalost, puno prerano preminuli.

– To su Josip Bratković, Vlado Brigljević Šterna, Zlatko Brigljević Riba, Diana Daubachy, Stjepan Kavur, Nenad Kos, Stjepan Kovačić, Ivan Ljeljak, Ivan Lisec, Višnja Mikša, Ivan Munđer, Marica Plepelić, Branka Postić, Štefica Poturić, Milan Šipušić, Branko Trdić, Ivan Veselić, Marica Zubec i Mijo Gusić -pokazao je Ivan Mikulčić svoj precizan istraživački rad, pa i pamćenje.

Mika je bio ponajbolji učenik razreda, a kasnije je postao diplomirani inženjer prometa. Od 1977. do 1989. godine bio je djelatnik Gradske uprave grada Zagreba, u tadašnjem Sekretarijatu za promet. Godine 1981. autor je idejnog rješenja jednosmjernog prometa kroz Veliku Goricu, koje je i sprovedeno, a egzistira i danas. Bavio se i sportom, odlično igrao nogomet za velikogorički Radnik, a u bivšoj državi bio je prvoligaški sudac, kao i u hrvatskoj ligi. I drugi učenici iz ondašnjeg A razreda bili su kasnije zapaženi u društvenom i osobnom životu.

– Pokojni Neno Kos bio doktor radiolog, Višnja Peternac bila je dugogodišnja tajnica tad jedine škole u Velikoj Gorici, koju je i pohađala, Stjepan Mikulčić radio je kao sanitarni inspektor na tada državnoj razini, a bio je i branitelj u Domovinskom ratu, kao i Ratko Radić, Josip Zubec i Franjo Bartolić. Ivan Godinić imao je također diplomu sanitarnog inspektora, Marija Vugrinović ima svoj OPG, Stjepan Zagorac uspješni je obrtnik koji ima čak pet obrtničkih diploma, Vlado Odrčić radio je kao kontrolor leta u zračnoj luci na Plesu, gdje je 43 godine radio i Stjepan Kliček, Marko Krilić u Velikoj Gorici pokraj crkve Navještenja Blažene Djevice Marije ima svoju trgovinu uredskog materijala… I mnogi drugi bili su i jesu uspješni, čestiti pa i cijenjeni građani Velike Gorice i okolnih mjesta uz svoje obitelji – zaključio je Ivan Mikulčić.

Druženje je organizirano ciljano u Velikom tjednu, kako bi i oni koji možda žive van Lijepe naše bili prisutni, jer za Uskrs obavezno stižu u svoju Goricu. Zbog takvog termina nije bilo muzike i plesa, ali svečano, dostojanstveno i mirno svakako je bilo. Najprije je prisutne pozdravio jedan od organizatora Ivan Mikulčić te predstavio one koji nisu bili na druženju prije dvije godine. Razlog? Mnogi se možda ne bi međusobno ni prepoznali nakon 60 godina, što je i razumljivo.

Na samom domjenku opet su osvježene uspomene i sjećanja na prekrasne davno minule dane kad se za kino u Gorici vikendom tražila karta više, kad su dečki nedjeljom u deset jurili masovno na utakmicu NK Radnika u Kolarevu, a dame, one mlađe i starije, išle na misu. Kad se plesalo i slušao tadašnji odličan lokalni bend Dingosi, kad se išlo na kolače ili sladoled u jedinu slastičarnu, kad se šetalo Goricom i poznavalo gotovo sve koje se srelo. Danas baš i nije tako…

Sklopljena su tada mnoga prijateljstva, možda i simpatije. Svjedoče tome i poneka međusobna posjećivanja, a najsvježiji primjer je posjeta Juraju Šipušiću koji zbog bolesti nije mogao na druženje. Što ti je život, kao školarac bio je vjerojatno najbrži u Velikoj Gorici, pa i šire, štete je što se nije bavio atletikom.

Slavljenici i oni koji nisu mogli do Pivnice danas imaju oko 75 godina i svjedoci su zavidnog dijela povijesti svoje voljene Velike Gorice, pa i kultnog mjesta gdje su se okupili. Spomenimo na kraju da je jedan od prisutnih slavljenika svima poklonio primjerak svoje knjige o sportu, barem za uspomenu povodom prekrasnog druženja.

Nastavite čitati

CityLIGHTS

Pitali smo ChatGPT što misli o Velikoj Gorici, evo što je rekao!

Bogata povijest, odlična pozicija, ali i svijetla budućnost?

Objavljeno

na

Objavio/la

Premda umjetna inteligencija (AI) nije novost, još uvijek ostaje jedna od najaktualnijih tema. Alati poput popularnog ChatGPT-a, koriste se za savjete, pronalazak informacija, recepte, a mi smo ga pitali da nam opiše Veliku Goricu.

Njegov odgovor je:

„Velika Gorica je najveći grad Zagrebačke županije i šesti po veličini grad u Hrvatskoj. Nalazi se južno od Zagreba i administrativno pripada Turopolju, povijesnoj regiji poznatoj po drvenim kapelama, plemenitaškim obiteljima i bogatoj kulturnoj baštini. Grad ima oko 60.000 stanovnika i važan je prometni, gospodarski i obrazovni centar.

Zahvaljujući blizini glavnog grada i Zračne luke Franjo Tuđman, Velika Gorica ima strateški povoljan položaj. U njoj se nalaze brojne škole, Veleučilište Velika Gorica te razne kulturne ustanove poput Muzeja Turopolja. Grad je poznat po manifestacijama poput Turopoljskog fašnika i Gastro Turopolja.

Prirodne ljepote okružuju Veliku Goricu – šume Turopoljskog luga i rijeka Odra nude mogućnosti za rekreaciju. Nogometni klub Gorica uspješno nastupa u Prvoj HNL, a grad ulaže u sportske i infrastrukturne projekte.

Velika Gorica brzo se razvija i nudi kvalitetan život svojim stanovnicima, uz spoj tradicije i modernih sadržaja. Sve više privlači ljude zbog dobre prometne povezanosti, povoljnog stanovanja i mogućnosti zapošljavanja”.

Nadalje, zatražili smo njegovu procjenu o budućem razvoju Velike Gorice. Ovdje je također imao riječi hvale te je predvidio svjetlu budućnost našeg grada:

„Velika Gorica ima svijetlu budućnost zahvaljujući svojoj blizini Zagrebu, strateškom položaju i kontinuiranom razvoju infrastrukture. Očekuje se daljnji gospodarski rast, posebno u sektorima logistike, IT-a, proizvodnje i turizma. Blizina Zračne luke Franjo Tuđman čini je atraktivnom za ulaganja, a proširenje prometne mreže, poput planirane željezničke veze sa Zagrebom, dodatno će poboljšati povezanost i kvalitetu života.

Demografski, Velika Gorica bi mogla nastaviti rasti jer nudi povoljnije stanovanje od Zagreba uz istovremeno zadržavanje urbanih sadržaja. Povećanje broja stanovnika moglo bi potaknuti ulaganja u školstvo, zdravstvo i sportske objekte.

Ekološka održivost postaje važna tema, pa će grad morati ulagati u zelene površine, obnovljive izvore energije i modernizaciju komunalne infrastrukture. Očuvanje turopoljske kulturne baštine također će biti izazov uz urbanizaciju.

Uz pametno planiranje i privlačenje investicija, Velika Gorica ima potencijal postati jedan od najdinamičnijih gradova Hrvatske, s visokom kvalitetom života i uravnoteženim razvojem između tradicije i modernosti”.

Slažete li se s ovim predviđanjima? Što mislite, je li ChatGPT točno opisao Veliku Goricu ili ima nešto za dodati?

Nastavite čitati

Reporter 448 - 14.05.2025.

Facebook

Izdvojeno