HOTNEWS
Mlin na kraju grada: Priča o ratu, kreditima, znoju, žuljevima i tjestenini…
Mlin Pukanić, pogon koji još od 1942. hrani Goričane, počeo je kao mali obiteljski biznis, dugo je to i ostao, no braća Ivan i Franjo, praunuci, mijenjaju trendove
Priča o Mlinu Pukaniću, obiteljskoj firmi koja se pretvorila u jedan od goričkih brendova, zapravo je priča o goričkoj povijesti. Franjo Pukanić udario je temelje ovog biznisa još 1942. godine, naslijedili su ga sin Ivan i unuci Franjo i Jure, a danas su glavni praunuci Ivan i Franjo. Otkrivamo kakve veze sa svim tim imaju njemački vojnici, neobično povoljni krediti i sasvim posebne tjestenine…
Prohladno jutro, sasvim prikladno jeseni koja se nemilosrdno spustila nad grad, jednog sasvim običnog utorka, poslužilo je kao dekor za priču zbog koje je trebalo nakupiti solidan broj koraka. Kreneš Sisačkom, pa skreneš u Kurilovečku, grabiš prema onom dijelu za kojeg će mnogi reći “tamo, na kraju grada”, pa dođeš do cilja. Do mjesta koje je na svoj način pisalo povijest ovoga kraja. Do Mlina Pukanić.
Mjesto je to neke sasvim posebne energije, zdanje kroz koje na ovaj ili onaj način prođe valjda cijela Gorica, točka na kojoj se nekako osjetiš živim. Mirisi tek prerađenog brašna miješaju se s oporim šmekom benzina iz kamiona koji dolaze i odlaze, zvuk nabrijanog viličara sudara se s grajom kakvu stvara jedan ovakav, prosječan radni dan. Ljudi dolaze i odlaze, jedni s tonama brašna, drugi s vrećicama tjestenine, treći s papirima na kojima su ispisane narudžbe za sljedeće dane… I sve je nekako zaokruženo teškom pozitivom, koliko god vidiš da se ljudi muče, da krvavo i naporno rade, jer ovo je takav posao. Krvav i težak.
– Je, nego kaj, uvek je tak bilo. Još od kad je moj deda krenul s ovim poslom – dočekuje nas Franjo Pukanić.
Mlin kao mali gradski trg
A odmah do njega – Franjo Pukanić. Sin starog Franje, ali i praunuk još starijeg Franje, čovjeka koji je ovu priču i započeo još tamo prije više od sedam i pol desetljeća. Odnekud u taj čas izlazi i Ivan, drugi sin Franje starijeg, brat Franje mlađeg, unuk dede Ivana, koji je Franjin tata…
– Sve kaj vas zanima pitajte mladog gazdu. Sve nas taj tjera! I ni’ko mu ništa ne smije reći. On je boss… Ali dobro, zna malo i popustiti. Pokaže zube, ali onda popusti – za*ebava se tata Franjo pokazujući prema sinu Franji prije nego počne nešto ozbiljnija priča.
Malo je, jako malo Goričana koji barem jednom nisu navratili u Mlin Pukanić. Kad se tu malo duže zadržiš, shvatiš da to njihovo dvorište mlina dođe kao nekakav mali gradski trg. Tu ćeš sresti i one koje mjesecima nisi vidio, tu ćeš se dobro nasmijati, doznati gradske novosti… I vidjeti kako se radi ozbiljan posao s ozbiljnom tradicijom.
– Sve ovo pokrenuo je moj pradjed Franjo, to ti je bilo 1942. godine. Nakon njega posao je nastavio moj deda Ivan, pa tata Franjo i stric Jura, a sad smo tu brat Ivan i ja. A stari pomaže koliko može, stalno je i on tu – priča nam Franjo zvani Buco, 35-godišnji mlađi sin koji odavno nije buco, ali nadimak je morao ostati u ovoj specifičnoj obiteljskoj nomenklaturi.
Jedan u pogon, drugi u papire
Brat Ivan je dvije godine stariji, a njih dvojica kombinacija su koja dozvoljava tati da mirno može u mirovinu. Iako, mlin je njemu odavno u krvi, teško mu je maknuti se iz njega, svaki dan obavezno navrati, provjeri treba li što, pomogne…
– Evo, već pet meseci sam u penziji, sad mi dečki daju džeparac, da imam za gablec – opet se smije tata Franjo dok sin Buco vrti glavom i prebire po papirima.
I to je njegov dio posla, iako će Pukanići odmah objasniti da nema tu prave podjele posla.
– Znaš kako ti to ide… Ko kaj prvi primi, to radi. Ajde, okvirno je Ivan više u proizvodnji, s radnicima, a ja u ovome ostalome. Do nedavno sam radio i knjigovodstvo, pa kupci, dobavljači, svi problemi… Sve prođe kroz tebe. Od krivo napisanog računa, do loše pšenice, do banke, općine, države, radnika… I do utovara. Pa s pekarima, s ratarima. Uvijek je sezona nečega, ili je berba, ili je žetva… Više ni sam ne znam što sve radim, ali tako to ide, mali smo i moramo se krpati tako da radimo sve – priča Buco.
U vrijeme opće digitalizacije, modernizacije, gotovo je raritetno vidjeti ovakav pogon. Nema megalomanije, samo upornosti, žuljavih ruku i bratske sloge. I to je vjerojatno tajna uspjeha u poslu u kojem su mnogi mlinovi ovakvog tipa odavno potonuli. I nestali.
– Uvijek smo bili smo relativno mali, barem u svijetu mlinova, jer mi smo i danas među najmanjim mlinovima u Hrvatskoj, sve su to veliki sistemi. Radili smo sve i svašta, i stočnu hranu, i za velike pekare… Radilo se. Dobra je okolnost i to što smo blizu Zagreba, jer to nam je jako puno značilo. Da smo bili stotinjak kilometara dalje, tamo prema Slavoniji, danas vjerojatno više ni mi ne bismo postojali – govori stariji brat Ivan prije nego se ispriča i vrati se poslu koji ne staje.
– Tržište je veliko, a mi pokušavamo držati kvalitetu, trudimo se maksimalno, ulažemo stalno u nove pogone, nove proizvode… I to je to, ne mogu reći da postoji neki univerzalni recept zbog kojeg smo mi uspjeli, a neki drugi nisu – nadovezuje se Buco.
Prva zarada je bila – postotak
Iza njih je, dakle, tradicija duga 76 godina. Četiri generacije, gomila problema i stalni rast. Malo po malo, postepeno, bez preskakanja stepenica.
– Kad je moj deda s tim krenuo, još ni struja nije došla u Kurilovec. Nije bilo baš ni mlinova po selu, tako da je posla od početka bilo. Iako, krvav je to posao… – prepričava tata Franjo, pa dodaje anegdotu vezanu uz same početke.
– Znam da je deda taman htio početi graditi prvi dio mlina, dovezel je cigle da počne zidati, ali baš je počeo drugi svjetski rat i došle Švabe k njemu! Kažu mu: ‘E, te cigle ćemo mi sebi uzeti’. I kaj će deda, kaj buš im rekel osim ‘samo si vi to zemite’… Pravili su bunkere tu kod željezničke stanice, pa im je trebalo, a na odlasku taj njihov glavni kaže mom dedi da buju mu to vratili. A deda si misli ‘ma kaj bute vi vratili…’ I pomirio se s tim da više neće vidjeti cigle.
Međutim, ova priča dobila je neočekivani obrat.
– Kad ono, jebate, za par mjeseci evo njih, dopeljali cigle! I to su dopeljali duplo više nego kaj su odnesli. I deda napravi mlin i krene delati…
U početku se tu nije vrtio novac nego roba.
– To je bio mali, kameni mlin. Ljudi bi imali svoju pšenicu i tijekom godine donosili do mlina i radili brašno. Mi bi uzimali ušur, dio koji nama ostaje od usluge mljevenja. Ljudi bi, recimo, donijeli 100 kila pšenice, a mi bi se naplaćivali tako da bi uzimali određeni postotak te pšenice. I namiriš se iz toga, to ti je zarada – zna i Buco za priče iz davnina.
‘Policijski’ kredit za uspjeh
Desetljećima je to bio isključivo obiteljski biznis, težak i mukotrpan.
– Je, moglo se živjeti od toga u ta vremena, ali bilo je teško. Nije bilo ni kredita ni ničega, bilo je puno teže nešto stvoriti – govori Franjo, prisjećajući se još jednog važnog trenutka u razvoju mlina.
– Kad smo delali ovu drugu zgradu, vi’š tu – pokazuje rukom u stražnji dio objekta.
– To ti je bilo osamdesete, baš sam se ja ženil. To je prije toga bila velika drvarna i unutra vršilica. Ljudi su na polju vezali ječam i pšenicu u snoplje, to dopeljali tu s kolima, pa se odvajala košenica od slame… A osamdesete je tata odlučil to srušiti i napraviti zgradu – kaže nastavak njegove priče.
Onoga čega nije bilo ranije, kredita, sad je bilo. Iako deda Ivo nije previše znao o tome.
– Sjećam se, došel je tu jedan policajac, naš sused Ilija, i veli mom starom: ‘Ivo, ti radiš zgradu, pa odi si u banku, sad su ti povoljni krediti, nikad više ti ne budu takvi’. Stari se bojal toga, ali zdigel je 30 hiljada marki, nije se usudil uzeti više. Sve je zazidal, napravil, kad za par meseci evo inflacije! Da je znal, digel bi sto hiljada, jer sve je to inflacija požderala – kaže tata Franjo.
Polako je i deda Ivo posustajao, pa je posao odlučio ostaviti sinovima Franji i Juri.
– Deda je to mudro napravio, jedan brat je napravio podjelu imovine na dva dijela, a drugi je prvi birao koji će dio uzeti. Na taj način niti jedan ne može reći da je zakinut – ubacio se Buco, a njegov otac nastavio:
– Ovak ti je to bilo… Imali smo dva mlina. Kad je stari videl da više ne može, rekel je ovak: ‘Dečki, ja bum vam to podelil. Ti imaš jednu stranu, ti drugu’. I tak je Jura, moj brat, prvi biral. Tam naprijed je sve bilo već uhodano i on je uzeo taj dio, a ja ovaj drugi.
Kako je Bosanac sredio stvar
I tu u priču upada jedan novi lik. Nazvat ćemo ga Bosanac.
– To ti je bila ’94., kad je u Gorici bilo dosta izbjeglica iz Bosne. Jedan dan mi je došao taj jedan Bosanac, sterali su ga iz Bosanske Dubice, i pita jel bi mogel on tu delat kao fizički radnik. Rekoh, bi, kaj ne bi mogel… I kad je videl kaj se tu događa, kaže: ‘Ja sam to delal tam u firmi, mogu vam ja vodit i papire, i fizički delat…’ Došel nam je ko bog. I malo po malo smo sve to počeli slagat, ali trebalo je par godina dok sve nije selo na svoje mesto – sjeća se Franjo.
Nije prošlo dugo, a već je došlo vrijeme za mlađe. Dvojica Franjinih sinova, Ivan i Buco, ubacili su se u posao čim su završili školovanje.
– Da, čim sam završio srednju školu, počeo sam raditi. Naravno da ti prolazi kroz glavu da probaš nešto drugo, pogotovo jer znaš da će te mlin čekati, prije ili kasnije. Upisao sam faks, ali vanredno, tako da sam većinu vremena bio u mlinu. I nije mi žao što sam tu završio. Što prije počneš to raditi, to bolje. I brat je počeo odmah raditi, čim je završio školu. To je najbolje rješenje, najlogičnije – vjeruje Buco, koji nije bio jedini s dvojbama o nastavku obiteljske tradicije.
– Kad je bio mojih godina, ni moj stari nije radio u mlinu nego je bio autoprijevoznik. Imao je kamion i vozio je šoder, zemlju, sve i svašta. Evo, to je taj kamion, iz ’74… – pokazuje Buco na narančasti kamion koji ne odustaje.
– I dan danas ga koristimo kad pšenicu vozimo iz silosa u mlin. Desetak godina se stari time bavio, ali došao je trenutak kad je netko morao preuzeti mlin…
Naravno da tu više dvojbe nije bilo, veza s mlinom ipak je prejaka.
– Ja sam od djetinjstva stalno u mlinu. Kako su deda i baka živjeli u kući koja je u sklopu mlina, a to je i rodna kuća mog tate, ja sam tamo bio po cijele dane. Pogotovo prije nego što sam krenuo u školu, tamo sam i spavao, jer sve to mi je bilo zanimljivo, u mlinu se uvijek nešto događalo – objašnjava Buco.
Tjestenine kakve bi sam poželio
U mlinu se i zadnjih godina uvijek nešto događa. Pogotovo zadnjih godina. Nove, mlade snage donijele su i nove ideje.
– Ha, gledaj, širimo se… Do prije desetak godina smo mljeli samo pšenicu, a sad meljemo i raž, i kukuruz, imamo i heljdino brašno, i pirovo… Zapravo sve vrste brašna koje se mogu raditi. Prije tri godine smo počeli raditi i vlastitu tjesteninu, a sad pripremamo i pekaru… Uvijek nešto novo. Svi radimo, i tata, i brat, i ja, u mlinu smo po 10-12 sati dnevno i malo po malo smo došli do toga da smo zadovoljni – govori Buco.
Poseban hit je tjestenina, jer Pukanići to rade drukčije nego drugi.
– Meni su i prije toga 70 posto prehrane bile tjestenine. Obožavam ih i htjeli smo napraviti nešto što bi nas same zadovoljilo, uz pretpostavku da bi automatski to i ljudima bilo zanimljivo – otvara Buco ovo poglavlje razgovora.
– Prijavili smo projekt za poticaje iz EU fondova, ali na kraju nam nisu odobrili sredstva. Kako je sve već bilo gotovo i spremno, odlučili smo u to krenuti sami, vlastitim sredstvima.
Ideja je bila, kaže, puno više od pukog posla.
– Željeli smo napraviti nešto domaće, tjesteninu koja nije od uvoznog brašna, od duruma, od kojeg se radi 99 posto tjestenina koje ljudi jedu. Durum je vrsta pšenice, Talijani sve svoje tjestenine rade od toga, kao i svi naši najveći proizvođači. To je čak i skuplja varijanta, ali jednostavnija je proizvodnja, jer tu nisu potrebna jaja. A mi smo odlučili napraviti tjesteninu isključivo od domaće pšenice, koja uspijeva u Hrvatskoj, nešto čega nema na tržištu, a znamo da je i fino, i triput zdravije nego strane tjestenine – objašnjava Buco.
Živimo zdravo zajedno
Reakcije ljudi su, kaže, isključivo pozitivne.
– Ljudi su oduševljeni. Recimo pir, divlja sorta pšenice koja se ekološki uzgaja, jako je zdrava, a tjestenina od nje je ekstremno fina, ali i zdrava. Moje načelo i je da čovjek mora živjeti zdravo, stremiti zdravlju i ispravnom načinu življenja, što je također imalo utjecaja na odluku da radimo nešto takvo – govori Buco gotovo sa sjajem u očima.
– Znaš što, da mi je netko prije pet godina rekao da ću raditi tjesteninu i imati pekaru, rekao bih da je lud. Već je tad bilo dovoljno briga, problema i odgovornosti, ali sve to ide jedno za drugim. Prilike i okolnosti su takve, počneš se baviti stvarima koje su zahtjevne, ali i logične. Ipak imaš glavnu sirovinu, imaš tržište na kojem te ljudi znaju, pa zašto ne proširiti ponudu.
Nema zasad njihove tjestenine u velikim trgovačkim centrima, ali ima u 15-ak prodavaonica u Zagrebu, desetak u Splitu… Posao se širi, raste.
– Mi najviše živimo od maloprodaje. Najveći kupci su nam pekare, ali imamo i dućan u dvorištu, kroz koji prolazi gotov novac, a to je spas. Da ovisimo o pekarima, već bi davno zatvorili. Plaćanja su kod nas katastrofa, od kašnjenja, muljanja… Kad je o tome riječ, nema jačih od nas Hrvata – s kiselim smiješkom govori Buco.
Tu se opet ubacuje tata Franjo. Ne skriva zadovoljstvo načinom na koji su sinovi nastavili obiteljski posao.
– Oni smišljaju stalno nešto novo, a ja im velim: ‘Dečki, samo bute imali više brige, manje bu vremena za ženu, za decu…’ Ali dobro, oni znaju najbolje. Ugodno sam se iznenadil kako to sve vode. Kad vidim tu tjesteninu, pa pekaru koju rade… Rekel sam im: ‘Dečki, svaka čast, ali samo se vas dvojica slažite’. To je tak, ak se budu slagali, sve će to ići. Ja se, evo, sa svojim bratom nisam tako dobro slagao, nije to baš lako. I zato kažem, samo nek se drže skupa – savjetuje tata.
Pekara krenula, a sad – na Mars
I trajalo je to naše druženje u mlinu, trajalo i trajalo, jer svako malo netko naiđe, telefoni zvone, nije lako tijekom radnog dana odrađivati još i taj nekakav razgovor za novine. Pogotovo jer su u tijeku i zadnji radovi na otvaranju pekare u sklopu mlina. Krenut će uskoro, samo što nije.
– To je već uhodan posao, mi smo samo preuzeli, ali još treba vidjeti kako će to sve funkcionirati. Zasad je dobro, u ovih prvih mjesec dana, samo što je posla još puno, puno više – govori Buco.
Mali obiteljski mlin tako se polako pretvara u ozbiljnu firmu s više od 20 zaposlenih.
– Postepeno smo rasli. Kako smislimo nešto novo, tako to iziskuje dodatnog čovjeka. Sad nas je 14, uz deset novih, koji će raditi u pekari. Pa ćemo vidjeti kako će to ići – završava Buco naše druženje.
Obaveze zovu, mušterije čekaju, telefoni opet zvone. Radni dan još nije ni blizu kraju, treba ići i do silosa vagati utovarenu robu, pa se vratiti natrag, naručivati, dopremati, otpremati… A u međuvremenu navrate i prijatelji, evo baš su tu, u prolazu, pa zašto ne stati malo kod Buce i Ivana. Koji već smišljaju što je sljedeće na redu.
– Što nakon pekare? A nemam pojma, mislili smo osnovati koloniju na Marsu, pa možda gore posaditi pšenicu – za*ebava se sad i Buco.
Iako, s tim Pukanićima nikad ne znaš, možda i nije za*ebancija, tko će ih znati…
CityLIGHTS
NAJLJEPŠI TROFEJ Stigla prinova – Velimir noćas postao tata!
U 3 sata i 30 minuta rođen je Jakob!
Odbojkašice Velike Gorice II izgubile su u 04. kolu ‘2.lige Regija Sjever-Skupina Istok’ od igračica OK Dugo Selo u tri seta. Djevojke iz Dugog Sela su starije od goričkih odbojkašica, izgledalo je da juniorke igraju protiv seniorki.
Velika Gorica, 08.11.2025. Druga liga Regija Sjever Skupina Istok – 04.kolo: OK Velika Gorica II – OK Dugo Selo 0:3. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 08.11.2025. Druga liga Regija Sjever Skupina Istok – 04.kolo: OK Velika Gorica II – OK Dugo Selo 0:3. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Goričanke su u prvom setu imale vodstvo 17:15, ali je gostujuća ekipa serijom 10:0 riješila prvi set u svoju korist – 17:25.
Velika Gorica, 08.11.2025. Druga liga Regija Sjever Skupina Istok – 04.kolo: OK Velika Gorica II – OK Dugo Selo 0:3. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 08.11.2025. Druga liga Regija Sjever Skupina Istok – 04.kolo: OK Velika Gorica II – OK Dugo Selo 0:3. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Ukupno trajanje utakmice 59 minuta, poeni 47:75.
Velika Gorica, 08.11.2025. Druga liga Regija Sjever Skupina Istok – 04.kolo: OK Velika Gorica II – OK Dugo Selo 0:3. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 08.11.2025. Druga liga Regija Sjever Skupina Istok – 04.kolo: OK Velika Gorica II – OK Dugo Selo 0:3. Foto: David Jolić/cityportal.hr
OK Velika Gorica II u 5. kolu igra kao gost protiv OK Bjelovara.
Galerija fotografija
Druga liga-Regija Sjever-Skupina Istok 2025./2026., 04.kolo
OK Velika Gorica II – OK Dugo Selo 0:3 (17:25, 12:25, 18:25)
Velika Gorica. Gradska sportska dvorana. Gledatelja: 40. Subota, 08.11.2025., 20 sati. Suci: Mihael Bišćan i Antica Križić. Zapisničarka: Ana Gašparac.
VELIKA GORICA II: Jurja Markulin (L), Ana Patljak (cap.)(L), Marija Kameščić, Matea Barić, Eva Josić, Isabella Marić, Viktorija Levak, Leona Stijaković, Leona Zgodić, Paola Jurkin, Antonija Jozepović, Lucija Maglica, Lea Milišić, Nika Sever. Trenerica: Lucija Jozepović.
DUGO SELO: Tia Pranjić (L), Jana Pekvarić, Katarina Dajaković, Nikol Hoperlei, Nikolina Duić, Nikolina Čivak, Marta Bungić, Sara Radošić, Ela Surotić, Gabrijela Preložić (L), Tia Kišason, Nikole Nikolić, Gabrijela Spajić (cap.), Iva Dajaković. Trener: Pero Orlović.
Vatrogasac je u 10. kolu u ‘Drugoj ŽNL skupina Istok’ pobijedio u Kobiliću Brcka, vodeću momčad u ligi, rezultatom 3:2, strijelci su bili Palison Tee Doe Wesseh (2) i Nino Jozić (11m), za goste Ivan Miloš i Luka Miloš.
Kobilić, 09.11.2025. Druga ŽNL Istok-10.kolo: Vatrogasac – Brcko 3:2. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Kobilić, 09.11.2025. Druga ŽNL Istok-10.kolo: Vatrogasac – Brcko 3:2. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Prvo poluvrijeme bilo je uzbudljivo i obostrano efikasno. Domaći su rano došli u vodstvo golom Wesseha u 7. minuti, izjednačio je minutu kasnije I.Miloš. Gosti su došli do prednosti pogotkom L. Miloša, ali je Wesseh svojim drugim golom u 33. vratio rezultatsku ravnotežu – 2:2.
Kobilić, 09.11.2025. Druga ŽNL Istok-10.kolo: Vatrogasac – Brcko 3:2. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Kobilić, 09.11.2025. Druga ŽNL Istok-10.kolo: Vatrogasac – Brcko 3:2. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Nakon odmora igralo se nešto agresivnije, napadi su se izmjenjivali, ali nije bilo golova, sve do 62. minute kada je sudac posve opravdano dosudio kazneni udarac za domaće. Siguran realizator s 11m bio je Jozić, vratar se bacio u krivu stranu, lopta je završila u donjem kutu – 3:2.
Kobilić 09.11.2025. Druga ŽNL Istok-10.kolo: Vatrogasac – Brcko 3:2. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Kobilić, 09.11.2025. Druga ŽNL Istok-10.kolo: Vatrogasac – Brcko 3:2. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Do kraja utakmice bilo je sve više prigovora od strane gostiju na sudačke odluke, ali su i propustili dvije-tri izrazite šanse za pogodak. Domaći su se u završnici uspjeli obraniti i zabilježiti vrijednu pobjedu protiv vodeće momčadi u ligi.
Galerija fotografija
Druga ŽNL Istok 2025./2026., 10. kolo
NK Vatrogasac – NK Brcko (Božjakovina) 3:2 (2:2)
Kobilić. ŠRC Kobilić. Gledatelja: 60. Nedjelja, 09.11.2025., 14 sati. Sudac: Ivan Luka Trajbar (Velika Gorica). Pomoćni suci: Danijel Zgurić (Kravarsko) i Katarina Ćulumović (Velika Gorica). Delegat: Ivan Kovačević (Turopolje). Strijelci: 1:0 – Wesseh (7), 1:1 – I.Miloš (8), 1:2 – L.Miloš (27), 2:2 – Wesseh (33), 3:2 – Jozić (62-11m). Isključenje: Ivan Pratljačić (dvije opomene: u 82. preoštar start, u 90. simuliranje).
VATROGASAC: Soldat, Sukser (od 88. Jambrečina), Hrženjak, Jozić, Kovačević (od 82.Nikolić), Lihtar (cap.), Vukadin, Kirinić, Vodelšek (od 75. Jurič), Wesseh, Mahin (od 40. Cota). Trener: Kristijan Golub.
BRCKO: Marić, Tafilović, L.Miloš (od 63. Barbarić), Brkić (od 63. Matijević), I.Miloš (od 66. Pavić), I.Komljenović, Križanović (od 63. J.Komljenović), Gegić, Šutalo, Darojković (od 77. Pratljačić), B.Komljenović (od 46. Paj). Trener: Tomislav Grgošić.
Rezultati 10. kola (08./09.11.2025.): Vatrogasac (Kobilić) – Brcko (Božjakovina) 3:2, Farkaš – Zvekovac 2:0, Gaj – Ostrna 1:1, Ban Jelačić (Banovo) – Mladost Obedišće 9:0, Donja Zelina – Sloboda Gradec odgođeno, Croatia Nova Kapela slobodni.
Poredak: 1. Farkaš 22 (8 7 1 0 25:9), 2. Brcko 21 (9 7 0 2 25:12), 3. Ban Jelačić 19 (8 6 1 1 27:10), 4. Zvekovac 16 (9 5 1 3 13:10), 5. Donja Zelina 15 (8 5 0 3 24:15), 6. Vatrogasac 13 (9 4 1 4 19:12), 7. Sloboda 12 (8 4 0 4 23:20), 8. Gaj 8 (9 2 2 5 12:17), 9. Ostrna 7 (9 2 1 6 17:25), 10. Mladost 2 (8 0 2 6 10:49), 11. Croatia 0 (9 0 1 9 16:34).
HOTNEWS
FOTO Napokon doma! Za 125. rođendan buševski vatrogasci uselili u novi dom
Svečano ga otvorili ministar Davor Božinović i gradonačelnik Krešimir Ačkar.
DVD Buševec će ovogodišnju jubilarku velikim slovima upisati u svoju povijest. Danas je, nakon godinu dana od potpisivanja Ugovora o početku gradnje, svečano otvoren njihov Vatrogasni dom u srcu mjesta. I to najveći dom dobrovoljnih vatrogasaca u Republici Hrvatskoj!
Prostire se na više od 1.000 četvornih metara, a dvoetažna zgrada ima garažni prostor od 120 kvadrata, dvoranu veličine 300 kvadrata kao i niz funkcionalnih prostorija poput ureda, konferencijske dvorane, spremišta, garderobe i sanitarnih čvorova.
Svečanost nisu propustili mnogi uvaženi gosti: podpredsjednik Vlade i ministar unutarnjih poslova Davor Božinović, gradonačelnik Grada Velike Gorice Krešimir Ačkar, predsjednik Gradskog vijeća Darko Bekić, zamjenik gradonačelnika Neven Karas, pročelnica za predškolski odgoj školstvo i društvene djelatnosti Lana Krunić-Lukinić, predsjednik vatrogasne zajednice Grada Velike Gorice Dalibor Mrakovčić, predsjednica Vijeća mjesnog odbora Ivana Belošević, direktorica TZ Zagrebačke županije Ivana Alilović, direktori gradskih komunalnih poduzeća, ravnatelji ustanova, gradski vijećnici, članovi buševskih udruga kao i mnogi mještani Buševca.
Uz pomoć Grada Velike Gorice, koji je u izgradnju i opremanje uložio 1,6 milijuna eura, dugogodišnja tradicija vatrogastva ulazi u novo razdoblje. Dom vatrogasaca je kompletno uređen – struja, voda, kanalizacija, grijanje, fasada i okoliš s parkingom.
Iako je uklanjanje stare zgrade doma krenulo 2020. godine, sve se otegnulo zbog potresa i pandemije, no mukama vatrogasaca sada je došao kraj. Vatrogasce i njihovo novo mjesto rada blagoslovio je Siniša Hegedušić, župnik Crkve Pohoda Blažene Djevice Marije u Vukovini.
Adekvatno spremište za vrijednu vatrogasnu opremu i vozila, iz privatnih dvorišta vraćena je u spremište, na suho i čuvano mjesto, s veseljem je istaknuo predsjednik DVD-a Buševec Kristijan Horvačić.
–Mislim da sad možemo biti ponosni na ovakav objekt koji je respekt ne samo za nas vatrogasce, nego i za Grad Veliku Goricu i Zagrebačku županiju. Za nas dobrovoljce je ovo nešto veliko i bit će poveznica između svih udruga u našem selu. Mi smo specifično selo. Imamo organizirano vatrogastvo više od 100 godina, a i naš Ogranak seljačke sloge ima 105 godina. Ne znam ima li ikoje selo u Hrvatskoj tako nešto vrijedno – istaknuo je Horvačić i podsjetio na velik doprinos mjesnih vatrogasaca nakon zagrebačkog i petrinjskog potresa.
No, nije ovo samo važan događaj za vatrogasce, jer će dio prostorija moći koristiti i ostale udruge u Buševcu.
–Ono što me posebno uvijek fasciniralo je vaša aktivnost. Samo zajedničkim snagama, zajedničkom plemenitošću, zajedničkim nesebičnom ljubavlju, možemo graditi svijet po mjeri svakog djeteta, svijet kakav svaki otac i majka želi za svoje dijete, kakav svaki djeda i baka žele za svoju unučicu i unuka. To je ono što vi ovdje u Buševcu pokazujete. Uskoro ćemo otvoriti Vatrogasni dom u Gradićima a proširit ćemo i onaj u Kurilovcu – najavio je gradonačelnik Ačkar.
Ministar Božinović u svojem je govoru istaknuo kako je fasciniran koliko je cijela zajednica angažirana u neki oblik zajedničkog doprinosa, od kulture, vatrogastva, društvenog života.
-Upravo to mi se čini većim i od ove zgrade koju danas svečano otvaramo. Oduševljen sam porukom koju šaljete cijeloj Hrvatskoj iz svojeg mjesta – poručio je Buševčanima ministar i naveo podatak kako je Vlada RH uložila značajna sredstva i u nabavu vatrogasne opreme i izgradnju domova a prošloga tjedna su potpisani novi ugovori kojima će se modernizirati vatrogasna infrastruktura.
Podsjećamo kako povijest vatrogastva u Buševcu započinje davne 1875. godine kada je kupljena vatrogasna štrcaljka – znak da su Buševčani i tada znali koliko su složnost i briga za njihovo mjesto važni. Na mjestu gdje je danas ponosno stoji ovaj dom, 1947. godine preseljen je drveni objekt stare škole koji je tada služio kao vatrogasni dom, a deset godina nakon toga izgradio se dom koji je desetljećima bio središte okupljanja i druženja svih mještana.
FOTO galerija:
FOTO: Marija Vrbanus/Cityportal
HOTNEWS
SANDA NA VRHU Najveća nagrada struke među 4 tisuće psihologa u Hrvatskoj!
INTERVJU : Gorička psihologinja je ponos grada – ima u rukama priznanje koje se dodjeljuje samo jednom psihologu godišnje.
Ona je ravnateljica Centra za djecu, mlade i obitelj Velika Gorica od osnutka 2003. godine, vrhunska psihologinja, mentorica, piše članke i publikacije, priručnike….popis je dugačak, baš kao i lista njenog doprinosa psihološkoj struci, zajednici u kojoj djeluje i radi, no posebno i kao medijska redakcija, ističemo njezinu pristupačnost. Naime…
Sanda Puljiz Vidović, prof. psihologije, uvijek je dostupna za najavu događanja, izjavu i pojašnjenje, suradnju, snimanje priloga, pomoć u potrazi za kontaktima svojih kolega za potrebe gostovanja u našim radijskim emisijama. Stoga nas je posebno razveselila vijest da je upravo ona dobitnica ovogodišnje nagrade Snježana Biga Friganović za 2024. godinu.
Nazvali smo iz redakcije kako bi nam prepričala dojmove, jer ipak, ovo je Oskar psihologije!
Foto: Privatni album Sande Puljiz Vidović
– Znači, Hrvatska psihološka komora jednom godišnje dodjeljuje nagradu Snježana Biga Friganović. To je nagrada koja se dodjeljuje za poseban doprinos organizaciji, radu i razvoju Hrvatske psihološke komore, unaprjeđenju statusa psihologa u društvu te razvoju i afirmaciji psihologijske djelatnosti. Znači, ova nagrada se daje ljudima, odnosno psiholozima za dugogodišnji stručni rad kojim se promiče i javno zagovaraju suvremene psihološke spoznaje i struka kroz komoru. Koliko je ta nagrada važna? Ja bih rekla da je to najveća nagrada koju psiholog dobije i to samo jedan psiholog godišnje! – ispričala je Sanda i navela činjenicu kako je u imenik Komore upisano otprilike četiri tisuće psihologa.
S njene strane, kako je istaknula, za priznanje je zaslužan zapravo njezin dugogodišnji predani rad u Komori, ali i u drugim strukovnim organizacijama i povjerenstvima.
Foto: Hrvatsko psihološko društvo
– Ipak od presudne je važnosti bio moj rad u lokalnoj zajednici, odnosno u Velikoj Gorici, kroz djelovanje Centra za djecu, mlade i obitelj, zaista posebne ustanove u Hrvatskoj, prve u takvom obliku. Evo struka je prepoznala taj rad u zajednici, a između ostalog, i zato što sam ja na čelu tima koji se predano bavi promoviranjem mentalnog zdravlja, prevencijom, preventivnim programima, edukacijama stručnjaka i tu su zapravo postavljeni visoki standardi, stručnost, profesionalnost te briga u pojedincu i cijeloj obitelji.
No, Sanda ne štedi vrijeme ni na popularizaciju svoje struke u medijima, pisanje stručnih članaka u zbornicima i stručnim i znanstvenim časopisima, educiranje studenta na Filozofskom fakultetu na Odsjeku za psihologiju, zatim na Odjelu za psihologiju Hrvatskih studija. Ali, ni to nije kraj popisa…
-Na Filozofskom fakultetu sam vanjski suradnik, a na Edukacijskoj rehabilitacijskom fakultetu na Odjelu za poremećaje u ponašanju sam gost predavač. Dakle, sudjelujem i u edukaciji studenta i evo, još bih htjela reći da je između ostalog uočen i moj rad za vrijeme pandemije i potresa, gdje sam pružala pomoć ljudima stradalima u potresu i u Velikoj Gorici, ali i šire preko telefona za psihološku pomoć, a koju je organizirala Komora. Iako je to za mene kao osobu bilo jako iscrpljujuće, jer sam i sama bila dosta pogođena događajima s pandemijom i potresima, taj rad u zajednici u tim teškim trenucima bio izuzetno važan. Tim više jer je upravo tada psihologija zaista prepoznata u široj javnosti i ja mislim da danas svi ljudi u našoj zemlji jako dobro znaju čemu služe psiholozi i čime se psiholozi bave – naglasila je Puljiz Vidović.
Foto: Privatni album Sande Puljiz Vidović
Imati ovakav potencijal u Velikoj Gorici, vrijedno je divljenja i ponosa, jer zahvaljujući osobama poput Sande, naš grad je napredna zajednica koja uvijek stremi boljoj budućnosti. Primjerice, u Velikoj Gorici svaka obrazovna ustanova ima psihologa.
– Nekad davno to nije bilo tako i moram reći da sam ponosna na tu činjenicu, kao i to da je Centar za djecu, mlade i obitelj Velika Gorica, osnovan 2003. godine sa 3 zaposlena, a sada nas je 9, dakle tri puta veći broj i to se vidi i u kvaliteti usluge koju pružamo, kao i u broju korisnika. Kad sam došla u Centar prije 23 godine trebalo je stvoriti instituciju koja nigdje nije postojala, nismo imali nikakav model, nikakve konkretne upute, dakle trebao si sa svojim timom, oformiti ekipu i onda stvarati instituciju koja je prepoznatljiva u lokalnoj zajednici i mi smo u tome uspjeli! – naglasila je Sanda, a što nije samo vidljivo po ovoj prestižnoj nagradi već i tijekom proslave 20 godina Centra prije dvije godine.
-Tada smo zaista vidjeli da smo dobili podršku u lokalnoj zajednici od svih institucija. Puno je tu emocija, na početku je naravno teško, a sad je jedna velika sreća kad se osvrnem, kad vidim što smo sve napravili, posebno kad dobiješ ovakvu nagradu, to je stvarno kruna svega, ja bih rekla. Tako da se još jednom zahvaljujem Hrvatskoj psihološkoj komori da je prepoznala moj rad u zajednici, hvala i drugim kolegama iz struke i naravno Gradu Velikoj Gorici te njegovim djelatnicima s kojima surađujemo. Zahvalna sam i ljudima u Velikoj Gorici, našim korisnicima, suradnicima, zapravo svima jer ne bih htjela nekog preskočiti i zaboraviti… I medijima koji nas zaista prate naš rad. Evo, jako je puno emocija, puno sreće i ponosa, jer koliko je na početku bilo teško krčiti svoj put, toliko je sada ovo velika sreća – završila je naš razgovor Sanda.
Sanda i Arijana Mataga Tintor, viša savjetnica specijalistica za predškolski odgoj, djecu i mlade Grada Velike Gorice. Foto: Privatni album Sande Puljiz Vidović
Naša redakcija City radija, Cityportala i mjesečnika Reporter zahvaljuje joj na izuzetnoj suradnji, komunikaciji i prijateljskom pristupu, uz poruku – nagrada je otišla u prave ruke!
- Dodajmo, Hrvatsko psihološko društvo Sandi Puljiz Vidović je 2013. godine dodijelilo Društveno priznanje „Marulić: Fiat Psychologia“ za osobito vrijedan doprinos razvitku i promicanju hrvatske primijenjene psihologije, a iste godine dobila je i nagradu Grada Velike Gorice Franjo pl. Lučić. Također, da je istaknuta stručnjakinja još 2019. godine prepoznala je Hrvatska psihološka komora koja joj je tada dodijelila zahvalnicu za dugogodišnji doprinos razvoju struke.
-
Vijestiprije 6 danaNEMA ŠALE Za one koji ignoriraju odvajanje, stiže revizija kanti za smeće
-
CityLIGHTSprije 5 danaSMJENA RAVNATELJA “Ostavljam školu izuzetnim profesionalcima koji su stup ove ustanove, ali i zajednice”
-
Moja županijaprije 6 dana“..on ga bu krstil, ja ga bum pil! Evo gdje su fešte za Martinje u Zagrebačkoj županiji
-
Vijestiprije 3 danaDio grada i okolice bez struje tri dana! Evo koja naselja ostaju u mraku i kada