Povežite se s nama

HOTNEWS

Mlin na kraju grada: Priča o ratu, kreditima, znoju, žuljevima i tjestenini…

Mlin Pukanić, pogon koji još od 1942. hrani Goričane, počeo je kao mali obiteljski biznis, dugo je to i ostao, no braća Ivan i Franjo, praunuci, mijenjaju trendove

Objavljeno

na

Priča o Mlinu Pukaniću, obiteljskoj firmi koja se pretvorila u jedan od goričkih brendova, zapravo je priča o goričkoj povijesti. Franjo Pukanić udario je temelje ovog biznisa još 1942. godine, naslijedili su ga sin Ivan i unuci Franjo i Jure, a danas su glavni praunuci Ivan i Franjo. Otkrivamo kakve veze sa svim tim imaju njemački vojnici, neobično povoljni krediti i sasvim posebne tjestenine…

Prohladno jutro, sasvim prikladno jeseni koja se nemilosrdno spustila nad grad, jednog sasvim običnog utorka, poslužilo je kao dekor za priču zbog koje je trebalo nakupiti solidan broj koraka. Kreneš Sisačkom, pa skreneš u Kurilovečku, grabiš prema onom dijelu za kojeg će mnogi reći “tamo, na kraju grada”, pa dođeš do cilja. Do mjesta koje je na svoj način pisalo povijest ovoga kraja. Do Mlina Pukanić.

Mjesto je to neke sasvim posebne energije, zdanje kroz koje na ovaj ili onaj način prođe valjda cijela Gorica, točka na kojoj se nekako osjetiš živim. Mirisi tek prerađenog brašna miješaju se s oporim šmekom benzina iz kamiona koji dolaze i odlaze, zvuk nabrijanog viličara sudara se s grajom kakvu stvara jedan ovakav, prosječan radni dan. Ljudi dolaze i odlaze, jedni s tonama brašna, drugi s vrećicama tjestenine, treći s papirima na kojima su ispisane narudžbe za sljedeće dane… I sve je nekako zaokruženo teškom pozitivom, koliko god vidiš da se ljudi muče, da krvavo i naporno rade, jer ovo je takav posao. Krvav i težak.

– Je, nego kaj, uvek je tak bilo. Još od kad je moj deda krenul s ovim poslom – dočekuje nas Franjo Pukanić.

Mlin kao mali gradski trg

A odmah do njega – Franjo Pukanić. Sin starog Franje, ali i praunuk još starijeg Franje, čovjeka koji je ovu priču i započeo još tamo prije više od sedam i pol desetljeća. Odnekud u taj čas izlazi i Ivan, drugi sin Franje starijeg, brat Franje mlađeg, unuk dede Ivana, koji je Franjin tata…

– Sve kaj vas zanima pitajte mladog gazdu. Sve nas taj tjera! I ni’ko mu ništa ne smije reći. On je boss… Ali dobro, zna malo i popustiti. Pokaže zube, ali onda popusti – za*ebava se tata Franjo pokazujući prema sinu Franji prije nego počne nešto ozbiljnija priča.

Malo je, jako malo Goričana koji barem jednom nisu navratili u Mlin Pukanić. Kad se tu malo duže zadržiš, shvatiš da to njihovo dvorište mlina dođe kao nekakav mali gradski trg. Tu ćeš sresti i one koje mjesecima nisi vidio, tu ćeš se dobro nasmijati, doznati gradske novosti… I vidjeti kako se radi ozbiljan posao s ozbiljnom tradicijom.

– Sve ovo pokrenuo je moj pradjed Franjo, to ti je bilo 1942. godine. Nakon njega posao je nastavio moj deda Ivan, pa tata Franjo i stric Jura, a sad smo tu brat Ivan i ja. A stari pomaže koliko može, stalno je i on tu – priča nam Franjo zvani Buco, 35-godišnji mlađi sin koji odavno nije buco, ali nadimak je morao ostati u ovoj specifičnoj obiteljskoj nomenklaturi.

Jedan u pogon, drugi u papire

Brat Ivan je dvije godine stariji, a njih dvojica kombinacija su koja dozvoljava tati da mirno može u mirovinu. Iako, mlin je njemu odavno u krvi, teško mu je maknuti se iz njega, svaki dan obavezno navrati, provjeri treba li što, pomogne…

– Evo, već pet meseci sam u penziji, sad mi dečki daju džeparac, da imam za gablec – opet se smije tata Franjo dok sin Buco vrti glavom i prebire po papirima.

I to je njegov dio posla, iako će Pukanići odmah objasniti da nema tu prave podjele posla.

– Znaš kako ti to ide… Ko kaj prvi primi, to radi. Ajde, okvirno je Ivan više u proizvodnji, s radnicima, a ja u ovome ostalome. Do nedavno sam radio i knjigovodstvo, pa kupci, dobavljači, svi problemi… Sve prođe kroz tebe. Od krivo napisanog računa, do loše pšenice, do banke, općine, države, radnika… I do utovara. Pa s pekarima, s ratarima. Uvijek je sezona nečega, ili je berba, ili je žetva… Više ni sam ne znam što sve radim, ali tako to ide, mali smo i moramo se krpati tako da radimo sve – priča Buco.

U vrijeme opće digitalizacije, modernizacije, gotovo je raritetno vidjeti ovakav pogon. Nema megalomanije, samo upornosti, žuljavih ruku i bratske sloge. I to je vjerojatno tajna uspjeha u poslu u kojem su mnogi mlinovi ovakvog tipa odavno potonuli. I nestali.

– Uvijek smo bili smo relativno mali, barem u svijetu mlinova, jer mi smo i danas među najmanjim mlinovima u Hrvatskoj, sve su to veliki sistemi. Radili smo sve i svašta, i stočnu hranu, i za velike pekare… Radilo se. Dobra je okolnost i to što smo blizu Zagreba, jer to nam je jako puno značilo. Da smo bili stotinjak kilometara dalje, tamo prema Slavoniji, danas vjerojatno više ni mi ne bismo postojali – govori stariji brat Ivan prije nego se ispriča i vrati se poslu koji ne staje.

– Tržište je veliko, a mi pokušavamo držati kvalitetu, trudimo se maksimalno, ulažemo stalno u nove pogone, nove proizvode… I to je to, ne mogu reći da postoji neki univerzalni recept zbog kojeg smo mi uspjeli, a neki drugi nisu – nadovezuje se Buco.

Prva zarada je bila – postotak

Iza njih je, dakle, tradicija duga 76 godina. Četiri generacije, gomila problema i stalni rast. Malo po malo, postepeno, bez preskakanja stepenica.

– Kad je moj deda s tim krenuo, još ni struja nije došla u Kurilovec. Nije bilo baš ni mlinova po selu, tako da je posla od početka bilo. Iako, krvav je to posao… – prepričava tata Franjo, pa dodaje anegdotu vezanu uz same početke.

– Znam da je deda taman htio početi graditi prvi dio mlina, dovezel je cigle da počne zidati, ali baš je počeo drugi svjetski rat i došle Švabe k njemu! Kažu mu: ‘E, te cigle ćemo mi sebi uzeti’. I kaj će deda, kaj buš im rekel osim ‘samo si vi to zemite’… Pravili su bunkere tu kod željezničke stanice, pa im je trebalo, a na odlasku taj njihov glavni kaže mom dedi da buju mu to vratili. A deda si misli ‘ma kaj bute vi vratili…’ I pomirio se s tim da više neće vidjeti cigle.

Međutim, ova priča dobila je neočekivani obrat.

– Kad ono, jebate, za par mjeseci evo njih, dopeljali cigle! I to su dopeljali duplo više nego kaj su odnesli. I deda napravi mlin i krene delati…

U početku se tu nije vrtio novac nego roba.

– To je bio mali, kameni mlin. Ljudi bi imali svoju pšenicu i tijekom godine donosili do mlina i radili brašno. Mi bi uzimali ušur, dio koji nama ostaje od usluge mljevenja. Ljudi bi, recimo, donijeli 100 kila pšenice, a mi bi se naplaćivali tako da bi uzimali određeni postotak te pšenice. I namiriš se iz toga, to ti je zarada – zna i Buco za priče iz davnina.

‘Policijski’ kredit za uspjeh

Desetljećima je to bio isključivo obiteljski biznis, težak i mukotrpan.

– Je, moglo se živjeti od toga u ta vremena, ali bilo je teško. Nije bilo ni kredita ni ničega, bilo je puno teže nešto stvoriti – govori Franjo, prisjećajući se još jednog važnog trenutka u razvoju mlina.

– Kad smo delali ovu drugu zgradu, vi’š tu – pokazuje rukom u stražnji dio objekta.

– To ti je bilo osamdesete, baš sam se ja ženil. To je prije toga bila velika drvarna i unutra vršilica. Ljudi su na polju vezali ječam i pšenicu u snoplje, to dopeljali tu s kolima, pa se odvajala košenica od slame… A osamdesete je tata odlučil to srušiti i napraviti zgradu – kaže nastavak njegove priče.

Onoga čega nije bilo ranije, kredita, sad je bilo. Iako deda Ivo nije previše znao o tome.

– Sjećam se, došel je tu jedan policajac, naš sused Ilija, i veli mom starom: ‘Ivo, ti radiš zgradu, pa odi si u banku, sad su ti povoljni krediti, nikad više ti ne budu takvi’. Stari se bojal toga, ali zdigel je 30 hiljada marki, nije se usudil uzeti više. Sve je zazidal, napravil, kad za par meseci evo inflacije! Da je znal, digel bi sto hiljada, jer sve je to inflacija požderala – kaže tata Franjo.

Polako je i deda Ivo posustajao, pa je posao odlučio ostaviti sinovima Franji i Juri.

– Deda je to mudro napravio, jedan brat je napravio podjelu imovine na dva dijela, a drugi je prvi birao koji će dio uzeti. Na taj način niti jedan ne može reći da je zakinut – ubacio se Buco, a njegov otac nastavio:

– Ovak ti je to bilo… Imali smo dva mlina. Kad je stari videl da više ne može, rekel je ovak: ‘Dečki, ja bum vam to podelil. Ti imaš jednu stranu, ti drugu’. I tak je Jura, moj brat, prvi biral. Tam naprijed je sve bilo već uhodano i on je uzeo taj dio, a ja ovaj drugi.

Kako je Bosanac sredio stvar

I tu u priču upada jedan novi lik. Nazvat ćemo ga Bosanac.

– To ti je bila ’94., kad je u Gorici bilo dosta izbjeglica iz Bosne. Jedan dan mi je došao taj jedan Bosanac, sterali su ga iz Bosanske Dubice, i pita jel bi mogel on tu delat kao fizički radnik. Rekoh, bi, kaj ne bi mogel… I kad je videl kaj se tu događa, kaže: ‘Ja sam to delal tam u firmi, mogu vam ja vodit i papire, i fizički delat…’ Došel nam je ko bog. I malo po malo smo sve to počeli slagat, ali trebalo je par godina dok sve nije selo na svoje mesto – sjeća se Franjo.

Nije prošlo dugo, a već je došlo vrijeme za mlađe. Dvojica Franjinih sinova, Ivan i Buco, ubacili su se u posao čim su završili školovanje.

– Da, čim sam završio srednju školu, počeo sam raditi. Naravno da ti prolazi kroz glavu da probaš nešto drugo, pogotovo jer znaš da će te mlin čekati, prije ili kasnije. Upisao sam faks, ali vanredno, tako da sam većinu vremena bio u mlinu. I nije mi žao što sam tu završio. Što prije počneš to raditi, to bolje. I brat je počeo odmah raditi, čim je završio školu. To je najbolje rješenje, najlogičnije – vjeruje Buco, koji nije bio jedini s dvojbama o nastavku obiteljske tradicije.

– Kad je bio mojih godina, ni moj stari nije radio u mlinu nego je bio autoprijevoznik. Imao je kamion i vozio je šoder, zemlju, sve i svašta. Evo, to je taj kamion, iz ’74… – pokazuje Buco na narančasti kamion koji ne odustaje.

– I dan danas ga koristimo kad pšenicu vozimo iz silosa u mlin. Desetak godina se stari time bavio, ali došao je trenutak kad je netko morao preuzeti mlin…

Naravno da tu više dvojbe nije bilo, veza s mlinom ipak je prejaka.

– Ja sam od djetinjstva stalno u mlinu. Kako su deda i baka živjeli u kući koja je u sklopu mlina, a to je i rodna kuća mog tate, ja sam tamo bio po cijele dane. Pogotovo prije nego što sam krenuo u školu, tamo sam i spavao, jer sve to mi je bilo zanimljivo, u mlinu se uvijek nešto događalo – objašnjava Buco.

Tjestenine kakve bi sam poželio

U mlinu se i zadnjih godina uvijek nešto događa. Pogotovo zadnjih godina. Nove, mlade snage donijele su i nove ideje.

– Ha, gledaj, širimo se… Do prije desetak godina smo mljeli samo pšenicu, a sad meljemo i raž, i kukuruz, imamo i heljdino brašno, i pirovo… Zapravo sve vrste brašna koje se mogu raditi. Prije tri godine smo počeli raditi i vlastitu tjesteninu, a sad pripremamo i pekaru… Uvijek nešto novo. Svi radimo, i tata, i brat, i ja, u mlinu smo po 10-12 sati dnevno i malo po malo smo došli do toga da smo zadovoljni – govori Buco.

Poseban hit je tjestenina, jer Pukanići to rade drukčije nego drugi.

– Meni su i prije toga 70 posto prehrane bile tjestenine. Obožavam ih i htjeli smo napraviti nešto što bi nas same zadovoljilo, uz pretpostavku da bi automatski to i ljudima bilo zanimljivo – otvara Buco ovo poglavlje razgovora.

– Prijavili smo projekt za poticaje iz EU fondova, ali na kraju nam nisu odobrili sredstva. Kako je sve već bilo gotovo i spremno, odlučili smo u to krenuti sami, vlastitim sredstvima.

Ideja je bila, kaže, puno više od pukog posla.

– Željeli smo napraviti nešto domaće, tjesteninu koja nije od uvoznog brašna, od duruma, od kojeg se radi 99 posto tjestenina koje ljudi jedu. Durum je vrsta pšenice, Talijani sve svoje tjestenine rade od toga, kao i svi naši najveći proizvođači. To je čak i skuplja varijanta, ali jednostavnija je proizvodnja, jer tu nisu potrebna jaja. A mi smo odlučili napraviti tjesteninu isključivo od domaće pšenice, koja uspijeva u Hrvatskoj, nešto čega nema na tržištu, a znamo da je i fino, i triput zdravije nego strane tjestenine – objašnjava Buco.

Živimo zdravo zajedno

Reakcije ljudi su, kaže, isključivo pozitivne.

– Ljudi su oduševljeni. Recimo pir, divlja sorta pšenice koja se ekološki uzgaja, jako je zdrava, a tjestenina od nje je ekstremno fina, ali i zdrava. Moje načelo i je da čovjek mora živjeti zdravo, stremiti zdravlju i ispravnom načinu življenja, što je također imalo utjecaja na odluku da radimo nešto takvo – govori Buco gotovo sa sjajem u očima.

– Znaš što, da mi je netko prije pet godina rekao da ću raditi tjesteninu i imati pekaru, rekao bih da je lud. Već je tad bilo dovoljno briga, problema i odgovornosti, ali sve to ide jedno za drugim. Prilike i okolnosti su takve, počneš se baviti stvarima koje su zahtjevne, ali i logične. Ipak imaš glavnu sirovinu, imaš tržište na kojem te ljudi znaju, pa zašto ne proširiti ponudu.

Nema zasad njihove tjestenine u velikim trgovačkim centrima, ali ima u 15-ak prodavaonica u Zagrebu, desetak u Splitu… Posao se širi, raste.

– Mi najviše živimo od maloprodaje. Najveći kupci su nam pekare, ali imamo i dućan u dvorištu, kroz koji prolazi gotov novac, a to je spas. Da ovisimo o pekarima, već bi davno zatvorili. Plaćanja su kod nas katastrofa, od kašnjenja, muljanja… Kad je o tome riječ, nema jačih od nas Hrvata – s kiselim smiješkom govori Buco.

Tu se opet ubacuje tata Franjo. Ne skriva zadovoljstvo načinom na koji su sinovi nastavili obiteljski posao.

– Oni smišljaju stalno nešto novo, a ja im velim: ‘Dečki, samo bute imali više brige, manje bu vremena za ženu, za decu…’ Ali dobro, oni znaju najbolje. Ugodno sam se iznenadil kako to sve vode. Kad vidim tu tjesteninu, pa pekaru koju rade… Rekel sam im: ‘Dečki, svaka čast, ali samo se vas dvojica slažite’. To je tak, ak se budu slagali, sve će to ići. Ja se, evo, sa svojim bratom nisam tako dobro slagao, nije to baš lako. I zato kažem, samo nek se drže skupa – savjetuje tata.

Pekara krenula, a sad – na Mars

I trajalo je to naše druženje u mlinu, trajalo i trajalo, jer svako malo netko naiđe, telefoni zvone, nije lako tijekom radnog dana odrađivati još i taj nekakav razgovor za novine. Pogotovo jer su u tijeku i zadnji radovi na otvaranju pekare u sklopu mlina. Krenut će uskoro, samo što nije.

– To je već uhodan posao, mi smo samo preuzeli, ali još treba vidjeti kako će to sve funkcionirati. Zasad je dobro, u ovih prvih mjesec dana, samo što je posla još puno, puno više – govori Buco.

Mali obiteljski mlin tako se polako pretvara u ozbiljnu firmu s više od 20 zaposlenih.

– Postepeno smo rasli. Kako smislimo nešto novo, tako to iziskuje dodatnog čovjeka. Sad nas je 14, uz deset novih, koji će raditi u pekari. Pa ćemo vidjeti kako će to ići – završava Buco naše druženje.

Obaveze zovu, mušterije čekaju, telefoni opet zvone. Radni dan još nije ni blizu kraju, treba ići i do silosa vagati utovarenu robu, pa se vratiti natrag, naručivati, dopremati, otpremati… A u međuvremenu navrate i prijatelji, evo baš su tu, u prolazu, pa zašto ne stati malo kod Buce i Ivana. Koji već smišljaju što je sljedeće na redu.

– Što nakon pekare? A nemam pojma, mislili smo osnovati koloniju na Marsu, pa možda gore posaditi pšenicu – za*ebava se sad i Buco.

Iako, s tim Pukanićima nikad ne znaš, možda i nije za*ebancija, tko će ih znati…

HOTNEWS

FOTO Prva pobjeda Gradića u gostima

Objavljeno

na

Objavio/la

Ban Jelačić je u 10. kolu Premier lige u sezoni 2025./2026. zabilježio prvi poraz na domaćem terenu, izgubio je od Gradića 2:3! Za pobjednika strijelci su bili Stjepan Pralas (2) i Nikola Kos, a za domaće Josip Hrženjak i Ivan Pušić.

Vukovina, 05.10.2025. Premier liga-10.kolo: Ban Jelačić – Gradići 2:3. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Vukovina, 05.10.2025. Premier liga-10.kolo: Ban Jelačić – Gradići 2:3. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Vukovina, 05.10.2025. Premier liga-10.kolo: Ban Jelačić – Gradići 2:3. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Zanimljiva utakmica u kojoj je favorit iz Vukovine izgubio tri ‘planirana’ boda, koja su zasluženo osvojili Gradići. Susret je započeo očekivanim pritiskom domaćih i u 15. minuti Hrženjak je nakon odbijanca poslao loptu u nebranjenu mrežu – 1:0.

Vukovina, 05.10.2025. Premier liga-10.kolo: Ban Jelačić – Gradići 2:3. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Vukovina, 05.10.2025. Premier liga-10.kolo: Ban Jelačić – Gradići 2:3. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Stalnom inicijativom domaći su imali nekoliko prigoda za pogodak koje su ostale neiskorištene. Solo prodor Kosa u 41. minuti nije uspio zaustaviti njegov čuvar i mladi napadač (inače, šahovski prvak Hrvatske u kadetskoj kategoriji) projektilom je s ruba kaznenog prostora matirao vratara Vidića i izjednačio – 1:1.

Vukovina, 05.10.2025. Premier liga-10.kolo: Ban Jelačić – Gradići 2:3. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Vukovina, 05.10.2025. Premier liga-10.kolo: Ban Jelačić – Gradići 2:3. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Nakon odmora domaći su krenuli s tri izmjene, ali to nije donijelo pomak u njihovoj igri. Gradići su u otvorenoj igri dva puta preko kapetana Pralasa zatresli mrežu za osjetno vodstvo – 1:3! Pojačanim pritiskom domaći su stvarali šanse i promašili, nisu imali ni sreće, dva puta pogodili su gredu odnosno vratnicu. U završnici su i Gradići pogodili vratnicu, a Pušić je golom iz gužve u prvoj minuti sudačke nadoknade samo ublažio poraz – 2:3!!

Vukovina, 05.10.2025. Premier liga-10.kolo: Ban Jelačić – Gradići 2:3. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Ban Jelačić (10 3 4 3 18:15 13) je s 13 bodova na 11. mjestu, a Gradići (10 3 0 7 15:30 9) su s 9 bodova na 14. mjestu u trenutačnom poretku.

Galerija fotografija

Premier liga NSZŽ-e 2025./2026., 10.kolo

NK Ban Jelačić – NK Gradići 2:3 (1:1)

Vukovina. Gledatelja: 30. Nedjelja, 05.10.2025., 16 sati. Sudac: Petar Jantolek (Velika Gorica). Pomoćni suci: Matej Mrkoci (Mraclin) i Katarina Ćulumović Velika Gorica). Delegat: Tomislav Brebrić (Markuševec Turopoljski). Strijelci: 1:0 – Hrženjak (15), 1:1 – Kos (41), 1:2 – Pralas (55), 1:3 – Pralas (62), 2:3 – Pušić (90+1).

BAN JELAČIĆ: Vidić, Landeka (od 46. Rovišan), Drezga, Markov, Smok, Hrženjak (od 46. Miletić), M.Nikić (cap.), Barišić (od 63. Kotrman), Milatović, Klasnić, Harambašić (od 46. Pušić). Trener: Tomislav Škrinjarić.

GRADIĆI: Jerković, Premac, Lovrić, Belčić (cap.)(od 63. Milić), Pralas (od 86. Obućina), Plećaš (od 82. Mišić), Kos (od 86. Cvetković), Antunović, Belić, Meštrović, Koturaš. Trener: Marko Rajić.

Nastavite čitati

HOTNEWS

S novim vrtićem ulazimo u Dječji tjedan – područni vrtić Lojtrica otvorio vrata u Gradićima

Mjesta ima za 60-ak mališana u dvije vrtićke skupine i jednoj jasličkoj

Objavljeno

na

Objavio/la

Mali stanovnici Gradića od danas imaju novo, moderno mjesto, za sretno djetinjstvo i odrastanje uz puno pažnje odgojiteljica. Otvoren je područni dječji vrtić Lojtrica u zgradi koju su nekada koristili vatrogasci, a jutros je primio svoje prve „stanare“.

Dobrodošlicu djeci i roditeljima došao je poželjeti gradonačelnik Velike Gorice Krešimir Ačkar, pročelnica Upravnog odjela za predškolski odgoj, školstvo i društvene djelatnosti Lana Krunić Lukinić, ravnatelj DV Lojtrica Branimir Bakran i savjetnica za predškolski odgoj djecu i mlade Petra Gotal, a mališani su za uspomenu na prvi vrtićki dan dobili plišanog medvjedića sa znakom našega grada.

– U ovom vrtiću mjesto je pronašlo naših 60-setak mališana, u dvije vrtićke skupine i jednoj jasličkoj, a investicija zajedno s vatrogasnim domom koji se nalazi unutar kompleksa je 2,1 milijun eura. Ovo je deveti objekt koji otvaramo od kada sam gradonačelnik, a u budućnosti otvaramo još dva, u Pokupskoj i Kolarevoj ulici – istaknuo je gradonačelnik.

Prema informacijama iz Grada, sva djeca koja imaju uvjete, upisana su goričke vrtiće, a novi objekti omogućit će standard kojem teži svaki veliki grad.

Osim gradnje novih objekata, Velika Gorica se može pohvaliti i besplatnim vrtićima za svu djecu, kao i povećanjem materijalnih prava djelatnicima, što je još jedan veliki plus koji naš grad čini poželjnim mjestom za život.

 

Inače, danas u našem gradu počinje i Dječji tjedan u Velikoj Gorici, koji traje od 6. do 12. listopada i donosi niz programa za djecu i stručnih skupova za odgojitelje. Središnja svečanost održana je u vijećnici Pučkog otvorenog učilišta u 12 sati, a u sklopu programa najavljeni su i Dani dječjih vrtića Grada Velike Gorice.

FOTO galerija:

FOTO: Marija Vrbanus

Nastavite čitati

HOTNEWS

U Vinogradskoj bolnici u 76. godini života preminuo preč. Đuro Sabolek

Župnikom Župe Pohoda Blažene Djevice Marije u Vukovini imenovan je 1. rujna 1987. godine, gdje ostaje do umirovljenja 2024. godine.

Objavljeno

na

Preč. Đuro Sabolek, svećenik Zagrebačke nadbiskupije, preminuo je u ponedjeljak 6. listopada 2025. godine u Vinogradskoj bolnici u 76. godini života i 51. godini svećeništva – objavila je jutros Zagrebačka nadbiskupija.

Rođen je 11. svibnja 1950. godine u Jelenščaku, od oca Vjekoslava i majke Katarine, r. Ipša. Sakrament krštenja i svete potvrde primio je u rodnoj Župi sv. Vida i sv. Jurja mučenika u Mađarevu. Nakon osnovne škole koju je polazio u Podrutama, upisao je Dječačko sjemenište na zagrebačkoj Šalati. U Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište u Zagrebu ušao je 1969. godine te je upisao Katolički bogoslovni fakultet.

Za đakona je zaređen 1974. godine po rukama zagrebačkoga nadbiskupa Franje Kuharića, a za svećenika ga je 29. lipnja 1975. godine zaredio Sveti Otac Pavao VI. u Rimu.

Prvu službu župnog vikara obnašao je u Župi sv. Nikole biskupa u Pleternici od 1976. do 1978. godine. Nakon toga bio je župni vikar u Župi Svetoga Križa u Orahovici do 1980., a potom je imenovan upraviteljem Župe sv. Franje Ksaverskoga u Viduševcu.
Župnikom Župe Pohoda Blažene Djevice Marije u Vukovini imenovan je 1. rujna 1987. godine, gdje ostaje do umirovljenja 2024. godine. Nakon umirovljenja živio je u Svećeničkom domu sv. Josipa na zagrebačkom Kaptolu.

Bio je dekan Velikogoričko-odranskog dekanata u dva mandata te član Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije.

Nastavite čitati

HOTNEWS

FOTO Najbolje su bučnice f Kučama! Kod stare škole žene kreirale čarobnu jesen

Manifestacija “Jesen f Kučama” po drugi put pokazala bogatstvo domaćih okusa i rukotvorina, stigli im brojni gosti pa čak i iz Šibenika!

Objavljeno

na

Objavio/la

Naselje Kuče i ove je jeseni istaknulo ono najbolje od truda domaćica, koje su s pažnjom pripremile kolače, kiflice i bučnice, te uredile predivan ambijent kod stare škole pod nazivom “Jesen f Kuča”. Bučnice su danas u posebnom fokusu, budući da je žiri odabrao “kraljicu”. 

Manifestaciju organizira drugu godinu za redom Udruga žena Kuče uz pomoć svojih vatrogasaca, plemenitaša sučije Kuče, umirovljenika i ostalih mještana. 

-Prezadovoljni smo odazivom i gostiju ali i mještana koji do sada nisu sudjelovali u aktivnostima našega mjesta, pridružuju nam se i žele pokazati što oni znaju i mogu, a bojim se da nam je već ove godine prostor postao premali! Cijeli događaj prate i naši lokalni tamburaši i gosti iz KUD-a Šiljakovina. Osim naših žena, za natjecanje za najbolju bučnicu prijavile su se i žene iz Rakitovca, Kozjače, Buševca… – ispričala nam je Nataša Đuračić, članica udruge. 

Kroz dvorište stare škole prošao je velik broj domaćih, ali i posjetitelja iz Zagreba, pa i iz Šibenika, koji su uživali u domaćim delicijama, kotlovini i pečenom odojku s grahom, roštilj dok su najmlađi bili vrlo aktivni u radionicama i trošenju energije na napuhancu. 

-Došli smo na poziv naših prijatelja i ugodno smo iznenađeni, prvi put smo tu. Oduševljeni smo – rekli su kratko supružnici Stipe i Ana Marija Vlahov iz općine Bilice pokraj Šibenika i požurili isprobati jela našeg podneblja. 

Cilj je, ističu iz udruge, revitalizirati prostor stare škole koju je dao izgraditi Franji pl. Lučić, te podsjetiti mlade generacije da je to bilo mjesto gdje su njihovi preci učili pisati i računati. 

-U planu nam je u budućnosti organizirati “Dane Franje Lučića” i etno izložbe kako bi ovo zdanje bilo živo i za generacije koje dolaze – dodala je Đuračić. 

Predsjednica udruge žena Kuče Zora Ištvanek ispričala je kako je sve rađeno njihovim rukama. 

-Uređivale smo prostor, pripremale s našim dečkima tri vrste jela, domaće kolače i pekle smo bučnice zajedno. Ispekle smo ukupno 15 protvana, tako da ima za sve! – rekla nam je Zora. 

A kad smo kod ruku, svoje rukotvorine izložili su brojni izlagači, poput Suzane Križanić iz Lukavca koja izrađuje figurice od gipsa. 

-Izrađujem od gipsa sezonske ukrase, božićne, za razne prigode, anđele, a za danas sam pripremila jesensku ponudu, kao što su ove male buče. Možete sve naći na društvenim mrežama Suzyni anđeli. Sve je ručni rad, od gipsa koji se suši na zraku i nakon toga boja akrilnim bojama – ispričala je Suzana kojoj je hobi prerastao u posao i time se bavi već 10 godina. 

U toploj, jesenskoj atmosferi stručni žiri je imao težak zadatak – odabrati najbolje pripremljenu bučnicu – savijaču od sira u kombinaciji s “bučinim mesom”. 

Čini se da su domaćice iz Kuča majstorice u pripremi ovog tradicionalnog jesenskog slanog kolača, jer je prvo mjesto odnijela upravo “lokalna” bučnica Dubravke Đurašin iz Petrove ulice iz Kuča, koja kaže kako nema posebnog tajnog recepta. 

-Nema tajne, tijesto se mora dobro razvući. Vuče se i vuče, i onda sam punila filom od jaja, vrhnja, sira i buče – rekla je skromno Dubravka, no svi koji su degustirali rekli su isto – ovo je raj za nepce i vraća nas u djetinjstvo. 

Drugo mjesto pripalo je Jadranki Krumpak dok je na trećem mjestu ove godine bučnica koju je ispekla Sandra Romac. Nagrade je dodijelila izaslanica gradonačelnika Grada Velike Gorice Krešimira Ačkara, Ivana Belošević, inače vijećnica u Gradskom vijeću. 

Detaljno osmišljen ambijent, lokacija, atmosfera, hrana koja mami na prvi pogled – sve je to pun pogodak za vratiti se u Kuče, gdje se uvijek osjećamo “kao doma”.

(Razgovor i foto: Gianna Kotroman) 

FOTO Galerija:

Nastavite čitati

HOTNEWS

CITY POTRAGA Kako smo Santi iz Nepala pomogli naći izgubljene dokumente!

Jutros smo imali ulogu detektiva. I uspjeli smo!

Objavljeno

na

Objavio/la

Santa Bahadur Tamang i Marija Vrbanus

Jutros u 7 sati u našoj je redakciji City radija zazvonio telefon. Doista neobično jer obično zvonjava kreće u 9 sati, a naša voditeljica jutarnjeg programa Gianna Kotroman taman se spremala javiti u eter!

S druge strane na liniji javlja se slušatelj iz Zagreba koji traži pomoć, budući da ne zna kome se obratiti, jer je njegova supruga na ulici pronašla dokumente radnika iz Nepala koji je, kako je pročitala smješten u Velikoj Gorici, a uz novčanik s novcem i drugim dokumentima, bila je i njegova radna dozvola! Pouzdao se u naš novinarski „nagon“ i kako ćete u nastavku doznati – nije pogriješio.

Gianna mi je poslala glasovnu poruku i pitala da li se ikako može čovjeku pomoći, budući da nemamo nikakav kontakt na adresi gdje je u Velikoj Gorici prijavljen, a na facebooku ima barem desetak muškaraca s istim imenom i prezimenom…

Ok. Sjedam u auto i odlazim na navedenu adresu gdje su u dvorištu parkirana taxi vozila, što mi je bio prvi znak, da sam na pravome mjestu, no na stambenom objektu nije bilo zvona…Googlam taxi službu koja piše na autima, ali ne mogu pronaći točno sjedište. I tada u dvorište ulazi još jedan taxi, iz kojeg su me zbunjeno gledala trojica stranih državljana. Pokažem rukom da ih trebam, oni spuštaju „šajbu“ a ja im na engleskom objasnim zašto sam došla…

I tada nastaje oduševljenje!

Prijatelj koji s njima boravi na toj adresi upravo je otišao u goričku policiju prijaviti gubitak dokumenata. Zovu ga sretno, zahvaljuju i ja mu pokušavam objasniti gdje se u Zagrebu nalaze nađeni dokumenti, jer ih je gospođa uzela sa sobom na posao. Kako je rekla, u današnje vrijeme ima svega, pa i krađe identiteta. Teže se sporazumijevamo jer ne priča hrvatski jezik a teško može preko telefona zapisati adresu poliklinike u Zagrebu u kojoj gospođa koja „čuva“ dokumente radi.

“Preslovkam” mu broj da ga spojim s gospođom i prekidam poziv.

Ali…imala sam osjećaj da komunikacija možda neće ići glatko zbog borbe s jezikom, pa sam se nadala da je još u policiji. Odvezem se tamo i pred zgradom vidim čovjeka koji telefonira, liči mi na stanovnika Nepala, i viknem mu da li je on Santa Bahadur Tamang? Yes, madam – kaže, a ja mu na brzinu, kako sam stala „na sva četiri žmigavca“, na njegovom mobitelu upišem u google maps adresu, kako bi ga navigacija odvela na mjesto gdje ga čeka novčanik i radna dozvola…

Ne moram reći koliko je bio sretan i zahvalan, što mu je netko u stranoj državi, gdje još uči hrvatski jezik, pomogao naći izgubljene „papire“, bez kojih je bespomoćan.

Nema na čemu, Santa. Drago nam je da smo mogli pomoći…

Nastavite čitati

Reporter 453 - 22.09.2025.

Facebook

Izdvojeno