Povežite se s nama

HOTNEWS

Mlin na kraju grada: Priča o ratu, kreditima, znoju, žuljevima i tjestenini…

Mlin Pukanić, pogon koji još od 1942. hrani Goričane, počeo je kao mali obiteljski biznis, dugo je to i ostao, no braća Ivan i Franjo, praunuci, mijenjaju trendove

Objavljeno

na

Priča o Mlinu Pukaniću, obiteljskoj firmi koja se pretvorila u jedan od goričkih brendova, zapravo je priča o goričkoj povijesti. Franjo Pukanić udario je temelje ovog biznisa još 1942. godine, naslijedili su ga sin Ivan i unuci Franjo i Jure, a danas su glavni praunuci Ivan i Franjo. Otkrivamo kakve veze sa svim tim imaju njemački vojnici, neobično povoljni krediti i sasvim posebne tjestenine…

Prohladno jutro, sasvim prikladno jeseni koja se nemilosrdno spustila nad grad, jednog sasvim običnog utorka, poslužilo je kao dekor za priču zbog koje je trebalo nakupiti solidan broj koraka. Kreneš Sisačkom, pa skreneš u Kurilovečku, grabiš prema onom dijelu za kojeg će mnogi reći “tamo, na kraju grada”, pa dođeš do cilja. Do mjesta koje je na svoj način pisalo povijest ovoga kraja. Do Mlina Pukanić.

Mjesto je to neke sasvim posebne energije, zdanje kroz koje na ovaj ili onaj način prođe valjda cijela Gorica, točka na kojoj se nekako osjetiš živim. Mirisi tek prerađenog brašna miješaju se s oporim šmekom benzina iz kamiona koji dolaze i odlaze, zvuk nabrijanog viličara sudara se s grajom kakvu stvara jedan ovakav, prosječan radni dan. Ljudi dolaze i odlaze, jedni s tonama brašna, drugi s vrećicama tjestenine, treći s papirima na kojima su ispisane narudžbe za sljedeće dane… I sve je nekako zaokruženo teškom pozitivom, koliko god vidiš da se ljudi muče, da krvavo i naporno rade, jer ovo je takav posao. Krvav i težak.

– Je, nego kaj, uvek je tak bilo. Još od kad je moj deda krenul s ovim poslom – dočekuje nas Franjo Pukanić.

Mlin kao mali gradski trg

A odmah do njega – Franjo Pukanić. Sin starog Franje, ali i praunuk još starijeg Franje, čovjeka koji je ovu priču i započeo još tamo prije više od sedam i pol desetljeća. Odnekud u taj čas izlazi i Ivan, drugi sin Franje starijeg, brat Franje mlađeg, unuk dede Ivana, koji je Franjin tata…

– Sve kaj vas zanima pitajte mladog gazdu. Sve nas taj tjera! I ni’ko mu ništa ne smije reći. On je boss… Ali dobro, zna malo i popustiti. Pokaže zube, ali onda popusti – za*ebava se tata Franjo pokazujući prema sinu Franji prije nego počne nešto ozbiljnija priča.

Malo je, jako malo Goričana koji barem jednom nisu navratili u Mlin Pukanić. Kad se tu malo duže zadržiš, shvatiš da to njihovo dvorište mlina dođe kao nekakav mali gradski trg. Tu ćeš sresti i one koje mjesecima nisi vidio, tu ćeš se dobro nasmijati, doznati gradske novosti… I vidjeti kako se radi ozbiljan posao s ozbiljnom tradicijom.

– Sve ovo pokrenuo je moj pradjed Franjo, to ti je bilo 1942. godine. Nakon njega posao je nastavio moj deda Ivan, pa tata Franjo i stric Jura, a sad smo tu brat Ivan i ja. A stari pomaže koliko može, stalno je i on tu – priča nam Franjo zvani Buco, 35-godišnji mlađi sin koji odavno nije buco, ali nadimak je morao ostati u ovoj specifičnoj obiteljskoj nomenklaturi.

Jedan u pogon, drugi u papire

Brat Ivan je dvije godine stariji, a njih dvojica kombinacija su koja dozvoljava tati da mirno može u mirovinu. Iako, mlin je njemu odavno u krvi, teško mu je maknuti se iz njega, svaki dan obavezno navrati, provjeri treba li što, pomogne…

– Evo, već pet meseci sam u penziji, sad mi dečki daju džeparac, da imam za gablec – opet se smije tata Franjo dok sin Buco vrti glavom i prebire po papirima.

I to je njegov dio posla, iako će Pukanići odmah objasniti da nema tu prave podjele posla.

– Znaš kako ti to ide… Ko kaj prvi primi, to radi. Ajde, okvirno je Ivan više u proizvodnji, s radnicima, a ja u ovome ostalome. Do nedavno sam radio i knjigovodstvo, pa kupci, dobavljači, svi problemi… Sve prođe kroz tebe. Od krivo napisanog računa, do loše pšenice, do banke, općine, države, radnika… I do utovara. Pa s pekarima, s ratarima. Uvijek je sezona nečega, ili je berba, ili je žetva… Više ni sam ne znam što sve radim, ali tako to ide, mali smo i moramo se krpati tako da radimo sve – priča Buco.

U vrijeme opće digitalizacije, modernizacije, gotovo je raritetno vidjeti ovakav pogon. Nema megalomanije, samo upornosti, žuljavih ruku i bratske sloge. I to je vjerojatno tajna uspjeha u poslu u kojem su mnogi mlinovi ovakvog tipa odavno potonuli. I nestali.

– Uvijek smo bili smo relativno mali, barem u svijetu mlinova, jer mi smo i danas među najmanjim mlinovima u Hrvatskoj, sve su to veliki sistemi. Radili smo sve i svašta, i stočnu hranu, i za velike pekare… Radilo se. Dobra je okolnost i to što smo blizu Zagreba, jer to nam je jako puno značilo. Da smo bili stotinjak kilometara dalje, tamo prema Slavoniji, danas vjerojatno više ni mi ne bismo postojali – govori stariji brat Ivan prije nego se ispriča i vrati se poslu koji ne staje.

– Tržište je veliko, a mi pokušavamo držati kvalitetu, trudimo se maksimalno, ulažemo stalno u nove pogone, nove proizvode… I to je to, ne mogu reći da postoji neki univerzalni recept zbog kojeg smo mi uspjeli, a neki drugi nisu – nadovezuje se Buco.

Prva zarada je bila – postotak

Iza njih je, dakle, tradicija duga 76 godina. Četiri generacije, gomila problema i stalni rast. Malo po malo, postepeno, bez preskakanja stepenica.

– Kad je moj deda s tim krenuo, još ni struja nije došla u Kurilovec. Nije bilo baš ni mlinova po selu, tako da je posla od početka bilo. Iako, krvav je to posao… – prepričava tata Franjo, pa dodaje anegdotu vezanu uz same početke.

– Znam da je deda taman htio početi graditi prvi dio mlina, dovezel je cigle da počne zidati, ali baš je počeo drugi svjetski rat i došle Švabe k njemu! Kažu mu: ‘E, te cigle ćemo mi sebi uzeti’. I kaj će deda, kaj buš im rekel osim ‘samo si vi to zemite’… Pravili su bunkere tu kod željezničke stanice, pa im je trebalo, a na odlasku taj njihov glavni kaže mom dedi da buju mu to vratili. A deda si misli ‘ma kaj bute vi vratili…’ I pomirio se s tim da više neće vidjeti cigle.

Međutim, ova priča dobila je neočekivani obrat.

– Kad ono, jebate, za par mjeseci evo njih, dopeljali cigle! I to su dopeljali duplo više nego kaj su odnesli. I deda napravi mlin i krene delati…

U početku se tu nije vrtio novac nego roba.

– To je bio mali, kameni mlin. Ljudi bi imali svoju pšenicu i tijekom godine donosili do mlina i radili brašno. Mi bi uzimali ušur, dio koji nama ostaje od usluge mljevenja. Ljudi bi, recimo, donijeli 100 kila pšenice, a mi bi se naplaćivali tako da bi uzimali određeni postotak te pšenice. I namiriš se iz toga, to ti je zarada – zna i Buco za priče iz davnina.

‘Policijski’ kredit za uspjeh

Desetljećima je to bio isključivo obiteljski biznis, težak i mukotrpan.

– Je, moglo se živjeti od toga u ta vremena, ali bilo je teško. Nije bilo ni kredita ni ničega, bilo je puno teže nešto stvoriti – govori Franjo, prisjećajući se još jednog važnog trenutka u razvoju mlina.

– Kad smo delali ovu drugu zgradu, vi’š tu – pokazuje rukom u stražnji dio objekta.

– To ti je bilo osamdesete, baš sam se ja ženil. To je prije toga bila velika drvarna i unutra vršilica. Ljudi su na polju vezali ječam i pšenicu u snoplje, to dopeljali tu s kolima, pa se odvajala košenica od slame… A osamdesete je tata odlučil to srušiti i napraviti zgradu – kaže nastavak njegove priče.

Onoga čega nije bilo ranije, kredita, sad je bilo. Iako deda Ivo nije previše znao o tome.

– Sjećam se, došel je tu jedan policajac, naš sused Ilija, i veli mom starom: ‘Ivo, ti radiš zgradu, pa odi si u banku, sad su ti povoljni krediti, nikad više ti ne budu takvi’. Stari se bojal toga, ali zdigel je 30 hiljada marki, nije se usudil uzeti više. Sve je zazidal, napravil, kad za par meseci evo inflacije! Da je znal, digel bi sto hiljada, jer sve je to inflacija požderala – kaže tata Franjo.

Polako je i deda Ivo posustajao, pa je posao odlučio ostaviti sinovima Franji i Juri.

– Deda je to mudro napravio, jedan brat je napravio podjelu imovine na dva dijela, a drugi je prvi birao koji će dio uzeti. Na taj način niti jedan ne može reći da je zakinut – ubacio se Buco, a njegov otac nastavio:

– Ovak ti je to bilo… Imali smo dva mlina. Kad je stari videl da više ne može, rekel je ovak: ‘Dečki, ja bum vam to podelil. Ti imaš jednu stranu, ti drugu’. I tak je Jura, moj brat, prvi biral. Tam naprijed je sve bilo već uhodano i on je uzeo taj dio, a ja ovaj drugi.

Kako je Bosanac sredio stvar

I tu u priču upada jedan novi lik. Nazvat ćemo ga Bosanac.

– To ti je bila ’94., kad je u Gorici bilo dosta izbjeglica iz Bosne. Jedan dan mi je došao taj jedan Bosanac, sterali su ga iz Bosanske Dubice, i pita jel bi mogel on tu delat kao fizički radnik. Rekoh, bi, kaj ne bi mogel… I kad je videl kaj se tu događa, kaže: ‘Ja sam to delal tam u firmi, mogu vam ja vodit i papire, i fizički delat…’ Došel nam je ko bog. I malo po malo smo sve to počeli slagat, ali trebalo je par godina dok sve nije selo na svoje mesto – sjeća se Franjo.

Nije prošlo dugo, a već je došlo vrijeme za mlađe. Dvojica Franjinih sinova, Ivan i Buco, ubacili su se u posao čim su završili školovanje.

– Da, čim sam završio srednju školu, počeo sam raditi. Naravno da ti prolazi kroz glavu da probaš nešto drugo, pogotovo jer znaš da će te mlin čekati, prije ili kasnije. Upisao sam faks, ali vanredno, tako da sam većinu vremena bio u mlinu. I nije mi žao što sam tu završio. Što prije počneš to raditi, to bolje. I brat je počeo odmah raditi, čim je završio školu. To je najbolje rješenje, najlogičnije – vjeruje Buco, koji nije bio jedini s dvojbama o nastavku obiteljske tradicije.

– Kad je bio mojih godina, ni moj stari nije radio u mlinu nego je bio autoprijevoznik. Imao je kamion i vozio je šoder, zemlju, sve i svašta. Evo, to je taj kamion, iz ’74… – pokazuje Buco na narančasti kamion koji ne odustaje.

– I dan danas ga koristimo kad pšenicu vozimo iz silosa u mlin. Desetak godina se stari time bavio, ali došao je trenutak kad je netko morao preuzeti mlin…

Naravno da tu više dvojbe nije bilo, veza s mlinom ipak je prejaka.

– Ja sam od djetinjstva stalno u mlinu. Kako su deda i baka živjeli u kući koja je u sklopu mlina, a to je i rodna kuća mog tate, ja sam tamo bio po cijele dane. Pogotovo prije nego što sam krenuo u školu, tamo sam i spavao, jer sve to mi je bilo zanimljivo, u mlinu se uvijek nešto događalo – objašnjava Buco.

Tjestenine kakve bi sam poželio

U mlinu se i zadnjih godina uvijek nešto događa. Pogotovo zadnjih godina. Nove, mlade snage donijele su i nove ideje.

– Ha, gledaj, širimo se… Do prije desetak godina smo mljeli samo pšenicu, a sad meljemo i raž, i kukuruz, imamo i heljdino brašno, i pirovo… Zapravo sve vrste brašna koje se mogu raditi. Prije tri godine smo počeli raditi i vlastitu tjesteninu, a sad pripremamo i pekaru… Uvijek nešto novo. Svi radimo, i tata, i brat, i ja, u mlinu smo po 10-12 sati dnevno i malo po malo smo došli do toga da smo zadovoljni – govori Buco.

Poseban hit je tjestenina, jer Pukanići to rade drukčije nego drugi.

– Meni su i prije toga 70 posto prehrane bile tjestenine. Obožavam ih i htjeli smo napraviti nešto što bi nas same zadovoljilo, uz pretpostavku da bi automatski to i ljudima bilo zanimljivo – otvara Buco ovo poglavlje razgovora.

– Prijavili smo projekt za poticaje iz EU fondova, ali na kraju nam nisu odobrili sredstva. Kako je sve već bilo gotovo i spremno, odlučili smo u to krenuti sami, vlastitim sredstvima.

Ideja je bila, kaže, puno više od pukog posla.

– Željeli smo napraviti nešto domaće, tjesteninu koja nije od uvoznog brašna, od duruma, od kojeg se radi 99 posto tjestenina koje ljudi jedu. Durum je vrsta pšenice, Talijani sve svoje tjestenine rade od toga, kao i svi naši najveći proizvođači. To je čak i skuplja varijanta, ali jednostavnija je proizvodnja, jer tu nisu potrebna jaja. A mi smo odlučili napraviti tjesteninu isključivo od domaće pšenice, koja uspijeva u Hrvatskoj, nešto čega nema na tržištu, a znamo da je i fino, i triput zdravije nego strane tjestenine – objašnjava Buco.

Živimo zdravo zajedno

Reakcije ljudi su, kaže, isključivo pozitivne.

– Ljudi su oduševljeni. Recimo pir, divlja sorta pšenice koja se ekološki uzgaja, jako je zdrava, a tjestenina od nje je ekstremno fina, ali i zdrava. Moje načelo i je da čovjek mora živjeti zdravo, stremiti zdravlju i ispravnom načinu življenja, što je također imalo utjecaja na odluku da radimo nešto takvo – govori Buco gotovo sa sjajem u očima.

– Znaš što, da mi je netko prije pet godina rekao da ću raditi tjesteninu i imati pekaru, rekao bih da je lud. Već je tad bilo dovoljno briga, problema i odgovornosti, ali sve to ide jedno za drugim. Prilike i okolnosti su takve, počneš se baviti stvarima koje su zahtjevne, ali i logične. Ipak imaš glavnu sirovinu, imaš tržište na kojem te ljudi znaju, pa zašto ne proširiti ponudu.

Nema zasad njihove tjestenine u velikim trgovačkim centrima, ali ima u 15-ak prodavaonica u Zagrebu, desetak u Splitu… Posao se širi, raste.

– Mi najviše živimo od maloprodaje. Najveći kupci su nam pekare, ali imamo i dućan u dvorištu, kroz koji prolazi gotov novac, a to je spas. Da ovisimo o pekarima, već bi davno zatvorili. Plaćanja su kod nas katastrofa, od kašnjenja, muljanja… Kad je o tome riječ, nema jačih od nas Hrvata – s kiselim smiješkom govori Buco.

Tu se opet ubacuje tata Franjo. Ne skriva zadovoljstvo načinom na koji su sinovi nastavili obiteljski posao.

– Oni smišljaju stalno nešto novo, a ja im velim: ‘Dečki, samo bute imali više brige, manje bu vremena za ženu, za decu…’ Ali dobro, oni znaju najbolje. Ugodno sam se iznenadil kako to sve vode. Kad vidim tu tjesteninu, pa pekaru koju rade… Rekel sam im: ‘Dečki, svaka čast, ali samo se vas dvojica slažite’. To je tak, ak se budu slagali, sve će to ići. Ja se, evo, sa svojim bratom nisam tako dobro slagao, nije to baš lako. I zato kažem, samo nek se drže skupa – savjetuje tata.

Pekara krenula, a sad – na Mars

I trajalo je to naše druženje u mlinu, trajalo i trajalo, jer svako malo netko naiđe, telefoni zvone, nije lako tijekom radnog dana odrađivati još i taj nekakav razgovor za novine. Pogotovo jer su u tijeku i zadnji radovi na otvaranju pekare u sklopu mlina. Krenut će uskoro, samo što nije.

– To je već uhodan posao, mi smo samo preuzeli, ali još treba vidjeti kako će to sve funkcionirati. Zasad je dobro, u ovih prvih mjesec dana, samo što je posla još puno, puno više – govori Buco.

Mali obiteljski mlin tako se polako pretvara u ozbiljnu firmu s više od 20 zaposlenih.

– Postepeno smo rasli. Kako smislimo nešto novo, tako to iziskuje dodatnog čovjeka. Sad nas je 14, uz deset novih, koji će raditi u pekari. Pa ćemo vidjeti kako će to ići – završava Buco naše druženje.

Obaveze zovu, mušterije čekaju, telefoni opet zvone. Radni dan još nije ni blizu kraju, treba ići i do silosa vagati utovarenu robu, pa se vratiti natrag, naručivati, dopremati, otpremati… A u međuvremenu navrate i prijatelji, evo baš su tu, u prolazu, pa zašto ne stati malo kod Buce i Ivana. Koji već smišljaju što je sljedeće na redu.

– Što nakon pekare? A nemam pojma, mislili smo osnovati koloniju na Marsu, pa možda gore posaditi pšenicu – za*ebava se sad i Buco.

Iako, s tim Pukanićima nikad ne znaš, možda i nije za*ebancija, tko će ih znati…

HOTNEWS

FOTO Tjedan školskog doručka u OŠ Velika Mlaka

Objavljeno

na

Objavio/la

Tjedan školskog doručka obilježen je prošlog tjedna u Osnovnoj školi Velika Mlaka uz razigrane i radoznale prvašiće, učiteljice Kristinu Polić i Ivanu Čulinu, koje su pripremile učenike za radionicu.

Velika Gorica, 20.10.2025. Tjedan školskog doručka u OŠ Velika Mlaka. Foto: OŠVM

Velika Gorica, 20.10.2025. Tjedan školskog doručka u OŠ Velika Mlaka. Foto: OŠVM

Velika Gorica, 20.10.2025. Tjedan školskog doručka u OŠ Velika Mlaka. Foto: OŠVM

Ovogodišnji Tjedan posvećen je „Doručku oko svijeta“ stoga su voditeljice radionice  Dr. nutr. Dora Babić Cikoš i Mirna Trumbetaš, dipl.ing.; nutr. osmislile recepte na tu temu.

Velika Gorica, 20.10.2025. Tjedan školskog doručka u OŠ Velika Mlaka. Foto: OŠVM

Velika Gorica, 20.10.2025. Tjedan školskog doručka u OŠ Velika Mlaka. Foto: OŠVM

Pekao se skandinavski kolač, pripremao grčki jogurt s dodacima, pekli američki vafli, tostirali talijanski brusketi, napravili hrvatski žganci sa svježim sirom, pripremale meksičke tortilje.

Velika Gorica, 20.10.2025. Tjedan školskog doručka u OŠ Velika Mlaka. Foto: OŠVM

Velika Gorica, 20.10.2025. Tjedan školskog doručka u OŠ Velika Mlaka. Foto: OŠVM

Velika Gorica, 20.10.2025. Tjedan školskog doručka u OŠ Velika Mlaka. Foto: OŠVM

Na radionici je bilo puno smijeha, zabave i radosne dječje cike. Puno toga se i naučilo, a ponešto i prvi put vidjelo. Tete kuharice i kuhar su aktivno sudjelovali i pomagali pri termičkoj obradi, a rekli su da će neke recepte ponoviti što i je motiv cijelog projekta. Najvažnije od svega je da se tražio griz više. (Tekst: Mirna Trumbetaš)

Galerija fotografija

Nastavite čitati

HOTNEWS

Od 46 tisuća odgojno-obrazovnih djelatnika u Hrvatskoj, Ministarstvo je najboljim proglasilo 6 iz Velike Gorice!

Velikogoričke stručnjakinje dobile su danas pohvalnicu Grada

Objavljeno

na

Objavio/la

Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih  nagradilo je ove godine 522 najboljih nastavnika, učitelja, ravnatelja i drugih odgojno-obrazovnih djelatnika koji su se u 2024./2025. istaknuli svojim radom i doprinosom odgojno-obrazovnom sustavu. Nagrade su im uručene povodom Dana učitelja, a uključuju i novčani iznos od 1.327 eura bruto.

Čak 6 velikogoričkih odgojno-obrazovnih djelatnica ove godine nosi titulu najboljih, a neke od njih istu nagradu dobile su i lani. Riječ je o učiteljici Renati Kolarec i pedagoginji Ivi Kovačević iz OŠ Kravrasko, Vesni Stipić iz OŠ Nikole Hribara, Daliji Kager iz OŠ Eugena Kvaternika, Mariji Kirinić iz velikogoričkog Centra za odgoj i obrazovanje i Kristini Lučić iz Gimnazije Velika Gorica.

Danas ih je primio gradonačelnik Krešimir Ačkar kako bi im osobno čestitao na trudu i predanosti njihovom pozivu.

-Za početak ću reći Kako je dobro vidjeti vas opet! – rekao je gradonačelnik na početku svojeg obraćanja, čime je istaknuo činjenicu da su velikogoričke odgojno-obrazovne djelatnice i prošle godine dobile državno priznanje.

-To je znak vaše ozbiljne predanosti i kvalitete, nešto što se ne događa slučajno i činjenica da naš grad i okolica imaju vrhunske stručnjakinje u odgojno-obrazovnim ustanovama. Vi ste nadahnuće svima nama, vašim učenicima i kolegama jer podižete kvalitetu života i standard obrazovanja. Kako sam i sam osam godina bio nastavnik, znam koliko je to zahtjevnih trenutaka i situacija u školi, energije koja je potrebna za samo 45 minuta školskog sata, a sve to često nosimo kući sa sobom nakon nastave. Zato cijenim vašu izvrsnost, profesionalnost i ljudsku dimenziju, koju ne može imati svatko. Imaju to samo najbolji – poručio je Ačkar i uručio odgojno-obrazovnim djelatnicama pohvalnicu Grada.

U ime svih se zahvalila Iva Kovačević koja je istaknula kako od ukupno 46 tisuća odgojno-obrazovnih djelatnika u Hrvatskoj, njih 6 je dokazalo svoju izvrsnost.

-To je dodatna veličina i priznanje, zato sam izrazito ponosna što sam danas u društvu ovih nevjerojatnih žena. One su nositelji i oslonac svih odgojno-obrazovnih politika našega Grada. Ne moram ni pričati s kakvim se izazovima svakoga dana susrećemo, tako da je ova nagrada potvrda njihove stručnosti. Nama koje smo po prvi put primile priznanje i nagradu, to je veliki motivator da budemo bolje iz godine u godinu – naglasila je Kovačević.

Uloga učitelja je temelj budućnosti, istaknuo je na kraju gradonačelnik prisjetivši se svoje prve učiteljice i anegdote koja pokazuje njenu posebnost.

-Tada je zimi bilo puno snijega i mi djeca smo svaki trenutak htjeli iskoristiti u igri na snijegu. Ništa joj nije bilo teško. Moja učiteljica Đurđa svaki nas je odmor pustila van na grudanje i sanjkanje, a za vrijeme sata je sušila našu odjeću. Tek kasnije kad je druga učiteljica došla na zamjenu i nije nas pustila na igru da se ne smočimo, shvatili smo da je naša učiteljica izuzetak – ispričao je Ačkar.

Nastavite čitati

HOTNEWS

FOTO Kupa odnijela bodove iz Novog Čiča

Objavljeno

na

Objavio/la

Dinamo Hidrel je u 10. kolu Jedinstvene 1.ŽNL izgubio od Kupe minimalnim rezultatom 0:1, pogodak za gostujuću momčad postigao je mladi Leonardo Brajković u 84. minuti. Domaći s novim trenerom i oskudnim igračkim kadrom igrali su posve ravnopravno s gostima koji su bolje plasirani u trenutačnom poretku.

Novo Čiče, 19.10.2025. Jedinstvena 1.ŽŽNL-10.kolo: Dinamo Hidrel-Kupa(Pokupsko) 0:1. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Novo Čiče, 19.10.2025. Jedinstvena 1.ŽŽNL-10.kolo: Dinamo Hidrel-Kupa(Pokupsko) 0:1. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Nekoliko izglednih šansi u prvom poluvremenu propustili su realizirati i jedni i drugi, a i oba vratara su imali nekoliko dobrih obrana, naročito Ivan Šimić.

Novo Čiče, 19.10.2025. Jedinstvena 1.ŽŽNL-10.kolo: Dinamo Hidrel-Kupa(Pokupsko) 0:1. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Novo Čiče, 19.10.2025. Jedinstvena 1.ŽŽNL-10.kolo: Dinamo Hidrel-Kupa(Pokupsko) 0:1. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Kupa je u završnici ipak iskoristila jednu šansu, najmlađi igrač na utakmici Brajković (11/2007) pogodio je za 0:1, za nova tri boda.

Novo Čiče, 19.10.2025. Jedinstvena 1.ŽŽNL-10.kolo: Dinamo Hidrel-Kupa(Pokupsko) 0:1. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Dinamo (10 2 1 7 10:27 7) je na pretposljednjem 15. mjestu, a Kupa (10 5 2 3 16:17 17) na 6. mjestu u trenutačnom poretku.

Galerija fotografija

Jedinstvena 1.ŽNL 2025./2026., 10. kolo

NK Dinamo Hidrel – NK Kupa (Pokupsko) 0:1 (0:0)

Novo Čiče. ŠRC Novo Čiče. Gledatelja: 80. Nedjelja, 20.10.2025., 15 sati. Sudac: Jurica Huzjak (Velika Gorica). Pomoćni suci: Tomislav Prpić (Zagreb) i Ema Kozarić (Gradići). Delegat: Saša Kunić (Obrezina). Strijelac: 0:1 – L.Brajković (84).

DINAMO HIDREL: Šimić, Čurla, Maras, Budimir, Ćibarić (od 57. Beljan), Đuksi, Da Gama (od 83. Do Carmo), Bilokapa, Babić, Hasanović, Kodrić. Trener: Tomislav Posavec.

KUPA: To.Sečenj, M.Petković, Jankeš, Vranešić, I.Petković, Jelekovac (od 46. Pirša), Belečić (od 68. Lukinić), Bašić (od 46. Brajković), Ilijević (od 54. Blažinčić), Ti.Sečenj, Dojkovski (od 68. Keremendi). Trener: Josip Kraljević.

Nastavite čitati

HOTNEWS

VELIKO OTKRIĆE U Jagodnom živi relikt prošlosti! Crnka je uspjela preživjeti mnoga razdoblja Zemljine prošlosti

“Žabokrečina” u Donjem Podotočju skriva posebnu ribu koja može udisati atmosferski zrak…

Objavljeno

na

Objavio/la

Područje Turopolja, iako relativno maleno površinom, obilježavaju bogate kulturne, tradicijske i povijesne znamenitosti. Tradicijska drvena gradnja, mnogi običaju svojstveni za pojedina mjesta, podgutnica kao preteča kravati, arheološka nalazišta poput Andautonije… samo su jedan dio tog bogatstva. No, uz sve spomenute vrijednosti koje ovo područje čine jedinstvenim, Turopolje obilježava i značajno prirodno bogatstvo.

U prilog tome ide činjenica kako popriličan dio Turopoljskog područja zauzimaju, u nekoj od kategorija, zaštićene prirodne površine. Među najvećim i najpoznatijima je Turopoljski lug. Ova šuma, većinski hrasta lužnjaka, dom je za mnoge vrste životinja i biljaka, stoga i ne čudi da se ovo područje nalazi u tri kategorije zaštite – kao značajni krajobraz i u dvije kategorije ekološke mreže Natura 2000. 

Rijeka Odra ima specifičan tip vodotoka čiji se izvori nalaze u nizini 

Temelj Turopoljskog luga je šuma, no što prihranjuje i održava ovu šumu na životu je ustvari voda, odnosno rijeka Odra. Za većinu rijeka znamo točno izvorište i najčešće ga zamišljamo kao neki manji planinski potočić koji s duljinom postaje moćna rijeka, poput Save, Drave ili Dunava. Međutim, Odra ne pripada takvim rijekama. Naime, rijeka Odra i njezine pritoke izviru u Turopolju, gdje nemamo planina, štoviše uz manje izuzetke govorimo u potpunosti o nizinskom kraju. Stoga, u slučaju rijeke Odre radi se o specifičnom tipu vodotoka čiji se izvori nalaze u nizini i koji ovise o drugim rijekama, za Odru to je rijeka Sava.

Ona naime podzemnim putem prihranjuje izvore Turopoljskog područja iz kojih potom nastaju vodotoci poput Ribnice, Sigeta, Želina, a na kraju i sama rijeka Odra. Ova izvorišna područja privlače i specifične vrste biljaka i životinja, stoga se na području Donjeg Podotočja nalazi još jedno zaštićeno područje – Odra kod naselja Jagodno. Radi se o ekološkoj mreži Natura 2000, što znači da se radi o prirodnim stanišnim tipovima i staništima divljih vrsta od interesa za Europsku uniju koja se štite s ciljem očuvanja. Jednostavno rečeno, radi se o značajnom prirodnom području kojeg štitimo od većih ljudskih zadiranja.  

“Žabokrečina” je dom mnogim biljnim i životinjskim vrstama 

Važno je napomenuti da je na takvim područjima moguće provoditi različite djelatnosti, no bitno je da ona značajno ne narušavaju prirodno stanje ili ako već narušavaju onda je potrebno provesti prethodna istraživanja te pribaviti potrebne dozvole. No, vratimo se Odri. Ovo izvorišno područje štiti dvije stavke, stanišni tip „Prirodne eutrofne vode s vegetacijom Hydrocharition ili Magnopotamion“ kojeg obilježava sporo tekuća do stajaća voda prekrivena različitim vodenim biljem poput vodene leće, lokvanja i sl. manje poznatih vrsta. Gledano van perspektive biologa, radi se o staništu tipa „žabokrečina“, no važnost takvih staništa, iako su na prvu odbojna, je izrazito značajna. Naime, ovakva područja privlače mnoge biljne i životinjske vrste koje su iz drugih područja nestale baš zbog ljudske odbojnosti prema takvom staništa gdje su onda često isušena, kanalizirana ili na neki drugi način „regulirana“.  

Druga stavka, kojoj se štiti na ovom području je riba crnka (latinskog naziva Umbra krameri) koja je i ujedno glavna tema projekta „Očuvanje ugrožene i strogo zaštićene vrste ribe crnke na području Jagodnog“ financiranog od strane Grada Velike Gorice. 

Kako smo već spomenuli, naš stanišni tip „žabokrečina“ na području Donjeg Podotočja privlači različite vrste, a jedna od njih je riba crnka.   

-Radi se o relativno maloj vrsti ribe koja može narasti do 15-ak centimetara, crne boje koja često obitava u plitkim vodotocima bogatim vegetacijom. Stoga i ne čudi da se radi o manje poznatoj vrsti koju često ni ne vidimo, a ako se i bavimo ribolovom vrlo ju rijetko ulovimo. Crnka, koja je dobila naziv po svojoj tamnoj boji tijela, danas je ugrožena vrsta na području Europe gdje se jedino i pojavljuje. Razlozi njezina nestanka su vezani uz njezin način života, naime kako bira močvarna staništa i svojevrsne „žabokrečine“ koji ljudi često isušuju i „uređuju“ na druge načine, izgubila je dosta životnog prosta te se danas nalazi u manjim područjima no prije. Također, ovu vrstu potiskuju i druge stane vrste koje je čovjek nenamjerno ili namjerno unio u prirodu. Zanimljivo je da se radi o izrazito staroj vrsti, svojevrsnom reliktu prošlosti, koji je uspio preživjeti mnoga razdoblja Zemljine prošlosti. Možda je jedan od razloga njezine dugovječnosti to što za razliku od drugi vrsta riba, crnka može udisati atmosferski zrak. Drugim riječima, ova ribica može preživjeti nepovoljna razdoblja suše ukopana u mulj udišući kisik iz atmosfere. Tko zna možda je ona neki korak evolucijskog niza prema vodozemcima, jer tko je čuo za ribe koji žive bez vode? – ispričao je Ivan Beno, sveučilišni magistar eksperimentalne biologije s PMF-a, koji provodi istraživanje u sklopu udruge Hrvatskog društva za biološka istraživanja. 

Danas u Hrvatskoj, prema trenutačnim saznanjima, ovu vrstu možemo naći uz rijeku Dravu, u šumi Žutici, kod nas u Turopolju te u Lonjskom polju. Nažalost, unazad nekoliko godina crnka nije zabilježena u Lonjskom polju, a njezina brojnost se smanjuje i u šumi Žutici.

Na sreću, populacije crnke na području Donjeg Podotočja su značajne i brojne, možda jedna od najbrojnijih u Hrvatskoj. Stoga je bitno očuvati područja obitavanja crnke, ali i samu crnku jer prema malo podataka istraživanja koja posjedujemo bilježimo nestanak ove ribe iz dijelova Hrvatske, ali također i iz pojedinih područja Turopolja. 

Kako i vi možete pomoći ovoj vrsti ili želite čuti puno više o crnki i rijeci Odri, možete saznati na predavanju otvorenom za javnost u Područnoj knjižnici Galženica u srijedu 29. listopada s početkom u 18 sati. 

(Foto i tekst: Ivan Beno)

Nastavite čitati

HOTNEWS

FOTO Sudar u Velikoj Gorici s nekoliko ozlijeđenih, iz cisterne istjecale opasne tekućine – Riječ je o scenariju planirane vježbe

Na 7 lokacija u različitim vježbama sudjelovalo je više od 150 pripadnika snaga Civilne zaštite.

Objavljeno

na

Objavio/la

Pripadnici gradskih snaga Civilne zaštite provjerili su spremnost i međusobnu koordinaciju u slučaju teških prometnih nesreća, u sklopu vježbi Stožera civilne zaštite Grada Velike Gorice pod nazivom “Prometna nesreća Velika Gorica 2025”.  

Glavna vježba odvijala se od podneva na križanju Ulice Hrvatske bratske zajednice i Pleške ulice, u blizini Gradskog stadiona s ciljem provjere spremnosti i suradnje operativnih snaga u izvanrednim situacijama, gdje su još jednom potvrdili promptnost i stručan pristup ozlijeđenima te brzo saniranje opasnih tvari. 

Naime, scenarij vježbe temeljio se na prometnoj nesreći u kojoj su sudjelovala dva osobna vozila i autocisterna za prijevoz opasnih radnih tvari, a u sudaru je došlo i do istjecanja tekućine iz cisterne, kao i ozljeđivanja osoba. Jedno od vozila imalo je prikolicu s koje su ispale bačve s nepoznatom tekućinom.  

U oba vozila, vozačima i putnicima bila je potrebna hitna medicinska pomoć i izvlačenje uz stručnost vatrogasaca i posebne opreme.  

-U vježbi sudjeluju svi pripadnici snaga Civilne zaštite našega grada, od vatrogasaca, policije, Hitne medicinske pomoći, Društva Crvenog križa, Županijskog centra 112 i studenti Veleučilišta koji imaju ulogu unesrećenih, a sve kako bismo utvrdili našu spremnost u kriznim situacijama. Moramo zajednički biti spremni i koordinirani, a ova vježba je to i pokazala – poručio je kako načelnik Stožera Civilne zaštite Grada Velike Gorice Dalibor Mrakovčić. 

 

 

Dodajmo kako su gradske snage Civilne zaštite danas imale vježbe na 7 različitih lokacija u velikogoričkoj okolici, a središnja je bila u Velikoj Gorici kod Gradskog stadiona. Ukupno je sudjelovalo više od 150 pripadnika snaga Civilne zaštite.  

-Na temelju do sada viđenog izuzetno sam zadovoljan sa stanjem pripravnosti pripadnika Stožera Civilne zaštite, a u vježbu se uključilo i naše Ravnateljstvo civilne zaštite i Kemijsko-biološko-radiološko-nuklearna zaštita. Svi segmenti u ovoj vrlo složenoj vježbi, pokazali su kako se djeluje u kriznim situacijama i da su spremni odgovoriti na bilo kakvu krizu ili nesreću. Čestitam u ime Grada Velike Gorice svim sudionicima – rekao je zamjenik gradonačelnika Grada Velike Gorice Neven Karas. 

 

U vježbi su sudjelovali: 

  • pripadnici Javne vatrogasne postrojbe Velika Gorica, Policijske postaje Velika Gorica, Županijskog centra 112, ŽVOC-a, Operativno-komunikacijskog centra Policijske uprave Zagrebačke, Vatrogasne zajednice Grada Velike Gorice, Zavoda za hitnu medicinu Zagrebačke županije, Gradskog društva Crvenog križa Velika Gorica, djelatnici Područnog ureda Zagreb Ravnateljstva civilne zaštite te studenti Veleučilišta Velika Gorica. 

 FOTO galerija:

 

Nastavite čitati

Reporter 453 - 22.09.2025.

Facebook

Izdvojeno