HOTNEWS
Mlin na kraju grada: Priča o ratu, kreditima, znoju, žuljevima i tjestenini…
Mlin Pukanić, pogon koji još od 1942. hrani Goričane, počeo je kao mali obiteljski biznis, dugo je to i ostao, no braća Ivan i Franjo, praunuci, mijenjaju trendove
Priča o Mlinu Pukaniću, obiteljskoj firmi koja se pretvorila u jedan od goričkih brendova, zapravo je priča o goričkoj povijesti. Franjo Pukanić udario je temelje ovog biznisa još 1942. godine, naslijedili su ga sin Ivan i unuci Franjo i Jure, a danas su glavni praunuci Ivan i Franjo. Otkrivamo kakve veze sa svim tim imaju njemački vojnici, neobično povoljni krediti i sasvim posebne tjestenine…
Prohladno jutro, sasvim prikladno jeseni koja se nemilosrdno spustila nad grad, jednog sasvim običnog utorka, poslužilo je kao dekor za priču zbog koje je trebalo nakupiti solidan broj koraka. Kreneš Sisačkom, pa skreneš u Kurilovečku, grabiš prema onom dijelu za kojeg će mnogi reći “tamo, na kraju grada”, pa dođeš do cilja. Do mjesta koje je na svoj način pisalo povijest ovoga kraja. Do Mlina Pukanić.
Mjesto je to neke sasvim posebne energije, zdanje kroz koje na ovaj ili onaj način prođe valjda cijela Gorica, točka na kojoj se nekako osjetiš živim. Mirisi tek prerađenog brašna miješaju se s oporim šmekom benzina iz kamiona koji dolaze i odlaze, zvuk nabrijanog viličara sudara se s grajom kakvu stvara jedan ovakav, prosječan radni dan. Ljudi dolaze i odlaze, jedni s tonama brašna, drugi s vrećicama tjestenine, treći s papirima na kojima su ispisane narudžbe za sljedeće dane… I sve je nekako zaokruženo teškom pozitivom, koliko god vidiš da se ljudi muče, da krvavo i naporno rade, jer ovo je takav posao. Krvav i težak.
– Je, nego kaj, uvek je tak bilo. Još od kad je moj deda krenul s ovim poslom – dočekuje nas Franjo Pukanić.
Mlin kao mali gradski trg
A odmah do njega – Franjo Pukanić. Sin starog Franje, ali i praunuk još starijeg Franje, čovjeka koji je ovu priču i započeo još tamo prije više od sedam i pol desetljeća. Odnekud u taj čas izlazi i Ivan, drugi sin Franje starijeg, brat Franje mlađeg, unuk dede Ivana, koji je Franjin tata…
– Sve kaj vas zanima pitajte mladog gazdu. Sve nas taj tjera! I ni’ko mu ništa ne smije reći. On je boss… Ali dobro, zna malo i popustiti. Pokaže zube, ali onda popusti – za*ebava se tata Franjo pokazujući prema sinu Franji prije nego počne nešto ozbiljnija priča.
Malo je, jako malo Goričana koji barem jednom nisu navratili u Mlin Pukanić. Kad se tu malo duže zadržiš, shvatiš da to njihovo dvorište mlina dođe kao nekakav mali gradski trg. Tu ćeš sresti i one koje mjesecima nisi vidio, tu ćeš se dobro nasmijati, doznati gradske novosti… I vidjeti kako se radi ozbiljan posao s ozbiljnom tradicijom.
– Sve ovo pokrenuo je moj pradjed Franjo, to ti je bilo 1942. godine. Nakon njega posao je nastavio moj deda Ivan, pa tata Franjo i stric Jura, a sad smo tu brat Ivan i ja. A stari pomaže koliko može, stalno je i on tu – priča nam Franjo zvani Buco, 35-godišnji mlađi sin koji odavno nije buco, ali nadimak je morao ostati u ovoj specifičnoj obiteljskoj nomenklaturi.
Jedan u pogon, drugi u papire
Brat Ivan je dvije godine stariji, a njih dvojica kombinacija su koja dozvoljava tati da mirno može u mirovinu. Iako, mlin je njemu odavno u krvi, teško mu je maknuti se iz njega, svaki dan obavezno navrati, provjeri treba li što, pomogne…
– Evo, već pet meseci sam u penziji, sad mi dečki daju džeparac, da imam za gablec – opet se smije tata Franjo dok sin Buco vrti glavom i prebire po papirima.
I to je njegov dio posla, iako će Pukanići odmah objasniti da nema tu prave podjele posla.
– Znaš kako ti to ide… Ko kaj prvi primi, to radi. Ajde, okvirno je Ivan više u proizvodnji, s radnicima, a ja u ovome ostalome. Do nedavno sam radio i knjigovodstvo, pa kupci, dobavljači, svi problemi… Sve prođe kroz tebe. Od krivo napisanog računa, do loše pšenice, do banke, općine, države, radnika… I do utovara. Pa s pekarima, s ratarima. Uvijek je sezona nečega, ili je berba, ili je žetva… Više ni sam ne znam što sve radim, ali tako to ide, mali smo i moramo se krpati tako da radimo sve – priča Buco.
U vrijeme opće digitalizacije, modernizacije, gotovo je raritetno vidjeti ovakav pogon. Nema megalomanije, samo upornosti, žuljavih ruku i bratske sloge. I to je vjerojatno tajna uspjeha u poslu u kojem su mnogi mlinovi ovakvog tipa odavno potonuli. I nestali.
– Uvijek smo bili smo relativno mali, barem u svijetu mlinova, jer mi smo i danas među najmanjim mlinovima u Hrvatskoj, sve su to veliki sistemi. Radili smo sve i svašta, i stočnu hranu, i za velike pekare… Radilo se. Dobra je okolnost i to što smo blizu Zagreba, jer to nam je jako puno značilo. Da smo bili stotinjak kilometara dalje, tamo prema Slavoniji, danas vjerojatno više ni mi ne bismo postojali – govori stariji brat Ivan prije nego se ispriča i vrati se poslu koji ne staje.
– Tržište je veliko, a mi pokušavamo držati kvalitetu, trudimo se maksimalno, ulažemo stalno u nove pogone, nove proizvode… I to je to, ne mogu reći da postoji neki univerzalni recept zbog kojeg smo mi uspjeli, a neki drugi nisu – nadovezuje se Buco.
Prva zarada je bila – postotak
Iza njih je, dakle, tradicija duga 76 godina. Četiri generacije, gomila problema i stalni rast. Malo po malo, postepeno, bez preskakanja stepenica.
– Kad je moj deda s tim krenuo, još ni struja nije došla u Kurilovec. Nije bilo baš ni mlinova po selu, tako da je posla od početka bilo. Iako, krvav je to posao… – prepričava tata Franjo, pa dodaje anegdotu vezanu uz same početke.
– Znam da je deda taman htio početi graditi prvi dio mlina, dovezel je cigle da počne zidati, ali baš je počeo drugi svjetski rat i došle Švabe k njemu! Kažu mu: ‘E, te cigle ćemo mi sebi uzeti’. I kaj će deda, kaj buš im rekel osim ‘samo si vi to zemite’… Pravili su bunkere tu kod željezničke stanice, pa im je trebalo, a na odlasku taj njihov glavni kaže mom dedi da buju mu to vratili. A deda si misli ‘ma kaj bute vi vratili…’ I pomirio se s tim da više neće vidjeti cigle.
Međutim, ova priča dobila je neočekivani obrat.
– Kad ono, jebate, za par mjeseci evo njih, dopeljali cigle! I to su dopeljali duplo više nego kaj su odnesli. I deda napravi mlin i krene delati…
U početku se tu nije vrtio novac nego roba.
– To je bio mali, kameni mlin. Ljudi bi imali svoju pšenicu i tijekom godine donosili do mlina i radili brašno. Mi bi uzimali ušur, dio koji nama ostaje od usluge mljevenja. Ljudi bi, recimo, donijeli 100 kila pšenice, a mi bi se naplaćivali tako da bi uzimali određeni postotak te pšenice. I namiriš se iz toga, to ti je zarada – zna i Buco za priče iz davnina.
‘Policijski’ kredit za uspjeh
Desetljećima je to bio isključivo obiteljski biznis, težak i mukotrpan.
– Je, moglo se živjeti od toga u ta vremena, ali bilo je teško. Nije bilo ni kredita ni ničega, bilo je puno teže nešto stvoriti – govori Franjo, prisjećajući se još jednog važnog trenutka u razvoju mlina.
– Kad smo delali ovu drugu zgradu, vi’š tu – pokazuje rukom u stražnji dio objekta.
– To ti je bilo osamdesete, baš sam se ja ženil. To je prije toga bila velika drvarna i unutra vršilica. Ljudi su na polju vezali ječam i pšenicu u snoplje, to dopeljali tu s kolima, pa se odvajala košenica od slame… A osamdesete je tata odlučil to srušiti i napraviti zgradu – kaže nastavak njegove priče.
Onoga čega nije bilo ranije, kredita, sad je bilo. Iako deda Ivo nije previše znao o tome.
– Sjećam se, došel je tu jedan policajac, naš sused Ilija, i veli mom starom: ‘Ivo, ti radiš zgradu, pa odi si u banku, sad su ti povoljni krediti, nikad više ti ne budu takvi’. Stari se bojal toga, ali zdigel je 30 hiljada marki, nije se usudil uzeti više. Sve je zazidal, napravil, kad za par meseci evo inflacije! Da je znal, digel bi sto hiljada, jer sve je to inflacija požderala – kaže tata Franjo.
Polako je i deda Ivo posustajao, pa je posao odlučio ostaviti sinovima Franji i Juri.
– Deda je to mudro napravio, jedan brat je napravio podjelu imovine na dva dijela, a drugi je prvi birao koji će dio uzeti. Na taj način niti jedan ne može reći da je zakinut – ubacio se Buco, a njegov otac nastavio:
– Ovak ti je to bilo… Imali smo dva mlina. Kad je stari videl da više ne može, rekel je ovak: ‘Dečki, ja bum vam to podelil. Ti imaš jednu stranu, ti drugu’. I tak je Jura, moj brat, prvi biral. Tam naprijed je sve bilo već uhodano i on je uzeo taj dio, a ja ovaj drugi.
Kako je Bosanac sredio stvar
I tu u priču upada jedan novi lik. Nazvat ćemo ga Bosanac.
– To ti je bila ’94., kad je u Gorici bilo dosta izbjeglica iz Bosne. Jedan dan mi je došao taj jedan Bosanac, sterali su ga iz Bosanske Dubice, i pita jel bi mogel on tu delat kao fizički radnik. Rekoh, bi, kaj ne bi mogel… I kad je videl kaj se tu događa, kaže: ‘Ja sam to delal tam u firmi, mogu vam ja vodit i papire, i fizički delat…’ Došel nam je ko bog. I malo po malo smo sve to počeli slagat, ali trebalo je par godina dok sve nije selo na svoje mesto – sjeća se Franjo.
Nije prošlo dugo, a već je došlo vrijeme za mlađe. Dvojica Franjinih sinova, Ivan i Buco, ubacili su se u posao čim su završili školovanje.
– Da, čim sam završio srednju školu, počeo sam raditi. Naravno da ti prolazi kroz glavu da probaš nešto drugo, pogotovo jer znaš da će te mlin čekati, prije ili kasnije. Upisao sam faks, ali vanredno, tako da sam većinu vremena bio u mlinu. I nije mi žao što sam tu završio. Što prije počneš to raditi, to bolje. I brat je počeo odmah raditi, čim je završio školu. To je najbolje rješenje, najlogičnije – vjeruje Buco, koji nije bio jedini s dvojbama o nastavku obiteljske tradicije.
– Kad je bio mojih godina, ni moj stari nije radio u mlinu nego je bio autoprijevoznik. Imao je kamion i vozio je šoder, zemlju, sve i svašta. Evo, to je taj kamion, iz ’74… – pokazuje Buco na narančasti kamion koji ne odustaje.
– I dan danas ga koristimo kad pšenicu vozimo iz silosa u mlin. Desetak godina se stari time bavio, ali došao je trenutak kad je netko morao preuzeti mlin…
Naravno da tu više dvojbe nije bilo, veza s mlinom ipak je prejaka.
– Ja sam od djetinjstva stalno u mlinu. Kako su deda i baka živjeli u kući koja je u sklopu mlina, a to je i rodna kuća mog tate, ja sam tamo bio po cijele dane. Pogotovo prije nego što sam krenuo u školu, tamo sam i spavao, jer sve to mi je bilo zanimljivo, u mlinu se uvijek nešto događalo – objašnjava Buco.
Tjestenine kakve bi sam poželio
U mlinu se i zadnjih godina uvijek nešto događa. Pogotovo zadnjih godina. Nove, mlade snage donijele su i nove ideje.
– Ha, gledaj, širimo se… Do prije desetak godina smo mljeli samo pšenicu, a sad meljemo i raž, i kukuruz, imamo i heljdino brašno, i pirovo… Zapravo sve vrste brašna koje se mogu raditi. Prije tri godine smo počeli raditi i vlastitu tjesteninu, a sad pripremamo i pekaru… Uvijek nešto novo. Svi radimo, i tata, i brat, i ja, u mlinu smo po 10-12 sati dnevno i malo po malo smo došli do toga da smo zadovoljni – govori Buco.
Poseban hit je tjestenina, jer Pukanići to rade drukčije nego drugi.
– Meni su i prije toga 70 posto prehrane bile tjestenine. Obožavam ih i htjeli smo napraviti nešto što bi nas same zadovoljilo, uz pretpostavku da bi automatski to i ljudima bilo zanimljivo – otvara Buco ovo poglavlje razgovora.
– Prijavili smo projekt za poticaje iz EU fondova, ali na kraju nam nisu odobrili sredstva. Kako je sve već bilo gotovo i spremno, odlučili smo u to krenuti sami, vlastitim sredstvima.
Ideja je bila, kaže, puno više od pukog posla.
– Željeli smo napraviti nešto domaće, tjesteninu koja nije od uvoznog brašna, od duruma, od kojeg se radi 99 posto tjestenina koje ljudi jedu. Durum je vrsta pšenice, Talijani sve svoje tjestenine rade od toga, kao i svi naši najveći proizvođači. To je čak i skuplja varijanta, ali jednostavnija je proizvodnja, jer tu nisu potrebna jaja. A mi smo odlučili napraviti tjesteninu isključivo od domaće pšenice, koja uspijeva u Hrvatskoj, nešto čega nema na tržištu, a znamo da je i fino, i triput zdravije nego strane tjestenine – objašnjava Buco.
Živimo zdravo zajedno
Reakcije ljudi su, kaže, isključivo pozitivne.
– Ljudi su oduševljeni. Recimo pir, divlja sorta pšenice koja se ekološki uzgaja, jako je zdrava, a tjestenina od nje je ekstremno fina, ali i zdrava. Moje načelo i je da čovjek mora živjeti zdravo, stremiti zdravlju i ispravnom načinu življenja, što je također imalo utjecaja na odluku da radimo nešto takvo – govori Buco gotovo sa sjajem u očima.
– Znaš što, da mi je netko prije pet godina rekao da ću raditi tjesteninu i imati pekaru, rekao bih da je lud. Već je tad bilo dovoljno briga, problema i odgovornosti, ali sve to ide jedno za drugim. Prilike i okolnosti su takve, počneš se baviti stvarima koje su zahtjevne, ali i logične. Ipak imaš glavnu sirovinu, imaš tržište na kojem te ljudi znaju, pa zašto ne proširiti ponudu.
Nema zasad njihove tjestenine u velikim trgovačkim centrima, ali ima u 15-ak prodavaonica u Zagrebu, desetak u Splitu… Posao se širi, raste.
– Mi najviše živimo od maloprodaje. Najveći kupci su nam pekare, ali imamo i dućan u dvorištu, kroz koji prolazi gotov novac, a to je spas. Da ovisimo o pekarima, već bi davno zatvorili. Plaćanja su kod nas katastrofa, od kašnjenja, muljanja… Kad je o tome riječ, nema jačih od nas Hrvata – s kiselim smiješkom govori Buco.
Tu se opet ubacuje tata Franjo. Ne skriva zadovoljstvo načinom na koji su sinovi nastavili obiteljski posao.
– Oni smišljaju stalno nešto novo, a ja im velim: ‘Dečki, samo bute imali više brige, manje bu vremena za ženu, za decu…’ Ali dobro, oni znaju najbolje. Ugodno sam se iznenadil kako to sve vode. Kad vidim tu tjesteninu, pa pekaru koju rade… Rekel sam im: ‘Dečki, svaka čast, ali samo se vas dvojica slažite’. To je tak, ak se budu slagali, sve će to ići. Ja se, evo, sa svojim bratom nisam tako dobro slagao, nije to baš lako. I zato kažem, samo nek se drže skupa – savjetuje tata.
Pekara krenula, a sad – na Mars
I trajalo je to naše druženje u mlinu, trajalo i trajalo, jer svako malo netko naiđe, telefoni zvone, nije lako tijekom radnog dana odrađivati još i taj nekakav razgovor za novine. Pogotovo jer su u tijeku i zadnji radovi na otvaranju pekare u sklopu mlina. Krenut će uskoro, samo što nije.
– To je već uhodan posao, mi smo samo preuzeli, ali još treba vidjeti kako će to sve funkcionirati. Zasad je dobro, u ovih prvih mjesec dana, samo što je posla još puno, puno više – govori Buco.
Mali obiteljski mlin tako se polako pretvara u ozbiljnu firmu s više od 20 zaposlenih.
– Postepeno smo rasli. Kako smislimo nešto novo, tako to iziskuje dodatnog čovjeka. Sad nas je 14, uz deset novih, koji će raditi u pekari. Pa ćemo vidjeti kako će to ići – završava Buco naše druženje.
Obaveze zovu, mušterije čekaju, telefoni opet zvone. Radni dan još nije ni blizu kraju, treba ići i do silosa vagati utovarenu robu, pa se vratiti natrag, naručivati, dopremati, otpremati… A u međuvremenu navrate i prijatelji, evo baš su tu, u prolazu, pa zašto ne stati malo kod Buce i Ivana. Koji već smišljaju što je sljedeće na redu.
– Što nakon pekare? A nemam pojma, mislili smo osnovati koloniju na Marsu, pa možda gore posaditi pšenicu – za*ebava se sad i Buco.
Iako, s tim Pukanićima nikad ne znaš, možda i nije za*ebancija, tko će ih znati…
HOTNEWS
CITY POTRAGA Kako smo Santi iz Nepala pomogli naći izgubljene dokumente!
Jutros smo imali ulogu detektiva. I uspjeli smo!
HOTNEWS
EKSKLUZIVNO Šandor iz New Delhija: Broncu posvećujem svojoj trudnoj supruzi i sinu!
Hrvatski bacač diska i paraolimpijac Velimir Šandor osvojio je jučer prvu medalju za Hrvatsku na Svjetskom prvenstvu.
Velikogoričanin Velimir Šandor, član Para Atletskog Kluba Uspon osvojio je brončanu medalju u bacanju diska F52 trećeg dana WPA Svjetskog prvenstva New Delhiju, hicem od 18.09 metara iz druge serije.
Iz daleke Indije se javio u program City radija dan nakon velikog uspjeha kako bi nam ispričao dojmove.
-Pozdrav iz New Delhija! Presretan sam, preponosan i na sebe i trenera, na cijeli tim, koji je godinama uz mene. Deset godina sam u vrhu i osvajamo medalje, tako d vjerujem da možemo i do L.A-ja! Sad se vraćam doma, svojoj trudnoj supruzi kojoj posvećujem medalju, kao i svom sinu koji nam stiže početkom 11. mjeseca. Jedva čekam vratiti se doma i biti s njima – rekao nam je ponosni Šandor, a cijela ekipa City radija i City portala velikim pljeskom i vriskom uputila mu je čestitke i sreću s obitelji i na svjetskim natjecanjima.
Foto: Reuters
♥Ponosni smo!
Inače, Velimirova medalja prva je hrvatska medalja na ovogodišnjem Svjetskom prvenstvu, a ukupno četvrta medalja sa svjetskih prvenstava.
U Indiju je stigao kao aktualni svjetski doprvak obzirom da je u japanskom Kobeu 2024. godine osvojio srebrnu medalju.
Gospodarstvo
Prvi u Hrvatskoj: VS centar Štarkelj otvorio prodajni salon Jawa motocikala!
U multifunkcionalnom prostoru od 900 m² donosi dio gotovo stoljetne tradicije i strasti brenda Jawa u Hrvatsku
VS centar Štarkelj otvorio je vrata modernog, multifunkcionalanog prostora na 900 m², u kojem je smješten prvi prodajni salon Jawa motocikala u Hrvatskoj veličine 60 m², a čime je postao ekskluzivni uvoznik i predstavnik Jawa motocikala za Hrvatsku.
Na adresi Jankovićeva ulica 26 u Mičevcu u ponudi je 8 modela, među kojima se posebno ističu:
- Perak i Bobber, namijenjeni mlađim generacijama vozača
- Jawa 350 CL, pravi klasik i hommage nekadašnjoj legendi
- te Jawa 400 Geeny, moderan urbani naked
Motocikli Jawa predstavljaju povijest koja traje gotovo stotinu godina, o tradiciji koja je oblikovala generacije vozača, i o legendi koja je uvijek bila simbol slobode, izdržljivosti i duha avanture.
Svečanom otvorenju prisustvovali su Milan Prochazka, komercijalni direktor za prodaju Jawa motora za EU, Sanja Erbida i Stevica Lukić, predstavnici Jawe za Sloveniju, kao i Neven Karas zamjenik gradonačelnika Grada Velike Gorice, te direktor i vlasnik VS-centra Štarkelj – Fran Štarkelj.
„VS- centru Štarkelj izuzetna je čast što može tu legendu dovesti ovdje, u Hrvatsku. Biti ekskluzivni uvoznik znači veliku odgovornost, ali i ogromnu priliku – da spojimo bogatu tradiciju marke Jawa s ljubavlju i strašću koju hrvatski motoristi već dugo gaje prema vožnji i slobodi.“– ističu iz VS centra Štarkelj čija vizija nije samo prodavati motocikle, već i graditi zajednicu.
„Stojimo na početku jednog novog puta. I taj put ne gradimo sami već uz pomoć partnera, prijatelja, vjernih suradnika i, naravno, kupaca i korisnika– ljudi zbog kojih sve ovo i radimo. Želimo da ovaj prodajni centar postane mjesto susreta – mjesto gdje ćete pronaći ne samo motore, već i prijatelje, savjete, podršku i inspiraciju za nove avanture. Želimo biti dio priče na dva kotača.„ – poručio je vlasnik Fran Štarkelj.
Inače, Marka Jawa postoji od 1929. godine, kada je malo tko mogao predvidjeti da će ta marka ostaviti toliko dubok trag u svijetu motociklizma. Jawa je osvojila srca milijuna vozača širom svijeta – od Europe pa sve do Azije, Afrike i Južne Amerike.
Kada vozite Jawu, ne vozite samo stroj. Vozite strast, slobodu i san – vozite tradiciju dugu gotovo jedno stoljeće.
Jawa u Hrvatskoj je sinonim za kvalitetu, pouzdanost i užitak vožnje, koju krasi provjerena tehnologija, povoljne i pristupačne cijene te dvogodišnje jamstvo, što ove motocikle čini izuzetno atraktivnim izborom za hrvatsko tržište.
To su motorkotači koji pričaju priče: o putovanjima, o slobodi, o prijateljstvu, i o nezaboravnim trenucima na cesti…a od sada ih možete naći u neposrednoj blizini Velike Gorice, na dohvat ruke, za sve željne posebnog doživljaja vožnje ove legende na dva kotača.
FOTO: VS Centar Štarkelj
HOTNEWS
Otvara se „malo drugačija“ rođendaonica! Slikanje neonskim bojama, gliter party i šminkanje
M@A je posebna dječja rođendaonica koja donosi potpuno drugačiji doživljaj proslave
Početkom listopada Velika Gorica dobiva novo, šareno mjesto za proslavu dječjih i teen rođendana s jedinstvenim proslavama, uz puno boja i stvaralaštva.
M@A rođendaonica na Trgu kralja Petra Krešimira IV broj 11, nije samo prostor za tortu i balone – ona je mjesto gdje mašta, kreativnost i zabava dolaze zajedno – posebno je istaknula vlasnica Marijana Turković, koja nam je dala da zavirimo u njen mali svijet s velikom misijom: da se svaki slavljenik osjeća posebno!
U startu smo se uvjerili da će to zaista biti lako jer nudi brojne maštovite sadržaje po željama i uz stručno vodstvo, a Marijana dodaje kako su spremni za ispunjavanje svih zahtjeva malih slavljenika.
Rođendaonice su popularna mjesta za proslave rođendana s prijateljima i možemo reći da ponude u gradu ne nedostaje. No, vi ste se odlučili ponuditi nešto inovativno i drugačije?
Dugo smo razmišljali o otvaranju rođendaonice za curice 6+ i veće jer rođendaonice za takvu dob nisu česte, a postoji puno kreativnih načina da se i djeca te dobi zabave i na poseban način proslave svoj rođendan. Tako sam stvorila ideju o likovno, kreativnim rođendanima. Smatram da su kod nas rođendani posebni jer imamo u ponudi kreativne teme i da će svako dijete kod nas pronaći ono što mu se sviđa, a mi ćemo dati sve od sebe da to tako zaista i bude. Ideja je jako puno i to ćemo postepeno dodavati. Tako za tinejdžerice, a i one malo manje imamo party gdje se uče osnovne tehnike šminkanja i to prirodnog, imamo izradu sjajila, sjenila, krema za tijelo, highlightera koja se radi od prirodnih sastojaka za djecu), a za one manje također izradu kozmetike, slikanje na platnu, izrada nakita, rukotvorina, personaliziranih privjesaka, oslikavanje tekstila, glitter partyja koji uključuje oslikavanje lica, dječji make up i šljokice. Također imamo i kreativne radionice slikanja, izrade nakita, radova s vunom, od listopada i slikanje pod neonskim svjetlom. Djeca su danas preopterećena digitalnim sadržajima, a mi sa svojim radionicama želimo djeci pokazati druge zabavne sadržaje. Dodatna ponuda su sokići i grickalice i torta koja ide po dogovoru, te polaroidni aparat gdje opet djeca izrađuju taj album sa slikama i ukrašavaju ga. I sve što djeca naprave od svojih radova, nose kući, a svaka proslava traje dva sata.
Tematske proslave oduševljavaju najmlađe. Što mogu očekivati od vašeg tima? Kako se posvećujete pripremi i realizaciji?
Na našim tematskim rođendanima brinemo o svemu-od pripreme do realizacije, kako bi slavlje bilo nezaboravno. Kao odgojitelj s iskustvom već unaprijed razmišljam kako uz sve ponuđene programe dodatno obogatiti ponudu kako bi razvijali i poticali likovno stvaralaštvo, spoznaju o novim tehnikama i gradili samopouzdanje kod djece. Posebnost je radionica izrade prirodne kozmetike koju vodi kolegica odgojitelj koja je uz to i formulator izrade prirodne kozmetike, s dugogodišnjim iskustvom i puno ljubavi prema svom radu. Djeca kroz zabavan i kreativan program sama izrađuju kozmetiku od 100% prirodnih sastojaka (sjenila za oči, sjajila za usne, highlighter) a svoje unikatne proizvode nose kući. Ideja nam je i održavati radionice o njezi problematične kože i izradu krema za iste.
Spomenuli ste „šljašteće“ partyje. Što sve slavljenika i goste očekuje?
Na našem šljaštećem partiju slavljenika i goste očekuje prava čarolija sjaja, zabave i šminke, što djevojčice stvarno vole. Imamo i mini natjecanje najkreativnijeg look-a, photosession s rekvizitima. Brinemo za svaki detalj da bi rođendan bio jedinstven, veseo i nezaboravan.
Jesu li zamišljeni više za djevojčice? Vidimo da glitera, šminke i boja ne nedostaje.
Pa trenutno smo se bazirali više na djevojčice, što ne znači da u budućnosti i za dječake ne napravimo neke teme za proslavu rođendana.
Tinejđeri su posebna priča. Čime ste se „naoružali“ za njihove proslave?
Za njihove proslave osmislili smo aktivnosti koje ih inspiriraju i zabavljaju. Nudimo osnove tehnike šminkanja, svaka djevojčica ima svoje kisove i svoju šminku. Izradu rukotvorina i nakita, a sve u duhu kreativnosti ,druženja i dobre zabave. Svaka proslava je prilagođena njihovom uzrastu, željama i interesu, jer znamo koliko im je važno da se izraze na svoj način. Tako u dogovoru s njima, ovisno o njihovim željama napravit ćemo im proslavu kakvu oni žele.
Slikanje neonskim bojama pod ultraljubičastim svijetlom
Naglasak je na feštanje uz puno kreative, a sve što ste nam ispričali budi želju da se i mi odrasli odlučimo na jedan takav party koji nas vraća u dane kad smo bili djeca! No, kad smo to spomenuli, je li u planu možda i ponuda za „veliku“ publiku?
Naravno, u listopadu imat ćemo radionicu paint and wine za odrasle, koje uključuje sve materijale za slikanje, vođenje kroz kreativni proces i čaša dobrog vina (tko ne želi vino imamo i sok 😊) tako da će se svi koji dođu osjećati kao pravi umjetnici a sve je pokrijepljeno dobrom zabavom i smijehom. Točan termin bit će objavljen na našem instagram i fb profilu. Također, nudimo i za odrasle proslavu rođendana paint and wine.
M@A rođendaonica s prvim danom mjeseca listopada slavljenicima će pružiti drugačije, inovativno i veselo iskustvo proslave, a nikako ne propustite i akciju tijekom listopada: -10 %!
Pratite ih na društvenim mrežama kako bi unaprijed dobili predodžbu kako je zamišljen najljepši dan u godini za vašeg slavljenika ili slavljenicu.
HOTNEWS
Umro je veliki Braco Janković: Odlazak čovjeka koji je stvorio “onu našu” Azenu…
Vladimir Braco Janković, profesor odbojke i jedan od najomiljenijih ljudi u hrvatskom sportu, tvorac čuvene generacije naše Azene, preminuo je u 84. godini
Kasne devedesete, sami počeci jednog novog sportskog projekta u našem gradu, dvorana Osnovne škole Eugena Kumičića, na okupu djevojčice od 12-13 godina, curice iz šestih, sedmih i osmih razreda na svojim sportskim počecima… Odbojkaški klub Azena, životno djelo legendarnog Dede Azenića, ali i njegove kćeri Snježane, koja je do tog trenutka vodila te djevojčice, došao je u novu fazu. I odlučio pozvati u pomoć majstora zanata…
Čim je Vladimir Janković, poznatiji kao Braco, ušao u dvoranu, kemija se rodila. Čovjek koji je već tad bio istinska legenda hrvatske odbojke, nekoć reprezentativac Jugoslavije, a zatim i osvajač Kupa prvaka s talijanskom Modenom, izbornik, profesor doktor odbojke, omiljeni profesor s Kineziološkog fakulteta, odlučio je krenuti od nule u “tamo nekoj” Velikoj Gorici. Nekoliko godina poslije, prof. dr. sc. Braco Janković potpisao se na uspjeh koji se u sportskim krugovima nazivao “Čudo iz Velike Gorice”.
S tim djevojčicama, iz jedne naše škole, radio je ozbiljan posao, predano i profesionalno, s toplinom i ogromnom stručnošću istovremeno, pa i ne čudi što je tu generaciju dogurao sve do samoga vrha. Ta je generacija, s Bracom na čelu, izborila ulazak u prvu ligu, u kojoj se jako brzo i jako dobro snašla, pa smo tih godina imali drugu najbolju odbojkašku ekipu u državi, finalista prvenstva i Kupa, hrvatskog predstavnika u Europi… Nije svih tih godina Braco bio tu, ali on je definitivno i neupitno najzaslužniji za odrastanje generacije u kojoj su bile Senna Ušić, Diana Reščić, Ines Rendulić, Bernarda Buđa, Una Bogović, Petra Burić, Katarina Brnada, Sandra Bašić, sestre Novosel…
Bilo je to vrijeme kad je ženska odbojka punila tribine “bakarića”, kad su te cure gotovo bile zvijezde u našem gradu, kad je Braco dirigirao uz teren, a Deda na tribinama.
Od ovog su tmurnog četvrtka, nažalost, ponovno zajedno, gore iznad oblaka. Braco Janković, čovjek koji je obilježio jednu eru u povijesti velikogoričkog sporta, preminuo je u 84. godini života…
Mi ćemo ga, dakle, pamtiti po onome što je radio u našem gradu, s našim curama, ali Braco Janković je zapravo u svakom smislu velikan hrvatske odbojke. O tome će najviše reći tekst objavljen na stranicama odbojkaškog saveza.
“U četvrtak, 25. rujna, prestalo je kucati srce najvećeg odbojkaškog erudita kojeg je Hrvatska ikada imala. Umro je Vladimir Braco Janković, odbojkaš, izv. prof. dr. sc., rođen 7. svibnja 1941. godine u Vukovaru. Nenadoknadiv je to gubitak koji naša odbojkaška obitelj nikada neće moći nadomjestiti, odlazak tako velikog stručnjaka ostavlja ogromnu prazninu. Generacijama i generacijama odbojkaša on je bio prijatelj, učitelj i mentor, zbog njega su zavoljeli ovaj sport, od njega crpili znanje. Koje je on nesebično očinski davao svima koji su se htjeli educirati. Blagi pedagog građanskih manira svima će ostati u neizbrisivom sjećanju…
Vladimir Braco Janković rođen je 7. svibnja 1941. godine u Vukovaru, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Na Visokoj školi za fizičku kulturu diplomirao je 1965. godine, a 1968. izabran za asistenta na predmetu odbojka. Poslijediplomski studij upisuje na Fakultetu za fizičku kulturu u Zagrebu 1972. godine, titulu magistra znanosti stječe 1976. a iste godine je izabran i u znanstveno zvanje znanstveni asistent.
Doktorsku disertaciju obranio je 1985. godine a dvije godine kasnije na Fakultetu za fizičku kulturu Izabran je u znanstveno zvanje znanstveni suradnik iz područja kineziologije. Iste godine slijedi izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta na predmetu Odbojka. Na istoj ustanovi izabran je u znanstveno-nastavno zvanje izvanrednog profesora 2003. godine. Na Kineziološkom fakultetu radi do odlaska u mirovinu, 2005. godine, iako njegov nemirni duh niti tada ne miruje. Odbojka je bila njegov život i posvetio joj se do posljednjih dana…
Autor je tri knjige, jednog poglavlja u knjizi te 25 znanstvenih i stručnih radova.
Pored znanstveno-nastavnog rada na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu imao je vrlo dugu i bogatu igračku i trenersku karijeru. Kao odbojkaš nastupao je za Borovo, Vukovar, Mladost, Spem Faenzu i Modriču, a za reprezentaciju bivše države igrao je 135 puta.
Bio je glavni trener u mnogim domaćim klubovima: Mladosti, Sisku, Novom Zagrebu, Azeni i Zagrebu, ali i u inozemstvu. Kao glavni trener vodio je uspješno Trieste, Novo Mesto, Padovu, Modenu s kojom je osvojio Kup europskih prvaka, Bresciu, Pančevo te Hot Volley Wien.
Na reprezentativnoj razini bio je trener reprezentacija SFRJ, Slovenije i Hrvatske.
Nesebičnim nastavničkim, predavačkim i organizacijskim angažmanom kroz edukaciju na Kineziološkom fakultetu, Višoj trenerskoj školi, brojnim seminarima i konferencijama sudjelovao je u formiranju generacija odbojkaških trenera koji svoj posao rade u Hrvatskoj, ali i diljem Europe i svijeta. Titulom predavača najviše razine (docenta) počastio ga je FIPAV (Talijanski odbojkaški savez). Odlukom HOO-a proglašen je ambasadorom Hrvatskog olimpijskog odbora.
U Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta primio je državnu nagradu za sport Franjo Bučar… Foto: Igor Kralj/PIXSELL
U znak priznanja za dugogodišnji i uspješan rad Savez pedagoga fizičke kulture Hrvatske dodijelio mu je 1996. godine Zlatnu značku pedagoga fizičke kulture, a 2002. godine dobija i Trofej Sportskog saveza Grada Zagreba za životno djelo. Godine 2005. dobija priznanje HOO-a za životno djelo „Matija Ljubek“, a 2015. godine državnu nagradu za sport “Franjo Bučar”, najviše priznanje koje Republika Hrvatska dodjeljuje za iznimna postignuća i doprinos od osobitog značaja za razvoj sporta u RH. Tri godine potom prima i nagradu “Franjo Bučar” za životno djelo.
Prošle godine, 2024. predsjednik RH Zoran Milanović odlikovao ga je Redom Danice Hrvatske s likom Franje Bučara, ordenom koji se dodjeljuje za osobit doprinos razvoju hrvatskog sporta te ostvarene vrhunske sportske rezultate na nacionalnim i međunarodnim natjecanjima.
Dragi naš i dobri Braco, neka ti je laka hrvatska zemlja”, objavili su iz HOS-a.
Posljednji put u Velikoj Gorici susreli smo ga proljetos, na Gradskom stadionu, gdje je pratio unuka, malog nogometaša. Razgovor je i ovoga puta, kao i svakom ranijom prilikom, bio iznimno ugodan, srdačan, jer Braco drukčije nije ni znao. Uvijek se volio sjetiti dana provedenih u našem gradu, sa svojim curama iz tog vremena povremeno je bio i u kontaktu, pamtio je sve i jednu, od prve do zadnje…Uostalom, i viđali su se na Memorijalnom turniru Antun Azenić Deda, na koji je volio svraćati, jer poziv je od Diane i Katarine uvijek stizao.
Došlo je, eto, vrijeme da se Braco pridruži Dedi, Baki i Snježani, ljudima s kojima je u to doba dijelio dane i noći, sreće i tuge. Tamo gore, iznad oblaka, okupilo se ozbiljno odbojkaško društvo, nema već odavno ni Azene, ali ostale su uspomene. I djela, naravno…
-
Prirodaprije 5 danaU potrazi za “šumskim mesom”: Gljivar hobist iz Dubranca s vrelom znanja o moći gljiva
-
Vijestiprije 4 danaHEP najavio isključenja struje u dva naselja idući tjedan! Pogledajte je li vaša ulica na popisu
-
Vijestiprije 5 danaVelikogorički restoran Mon Ami ponovno među 100 najboljih u Hrvatskoj
-
Sportprije 4 danaKurilovec pao u Zaprešiću uz incident: Žestoka svađa, (pre)teške riječi i uvrede!