Povežite se s nama

HOTNEWS

Mlin na kraju grada: Priča o ratu, kreditima, znoju, žuljevima i tjestenini…

Mlin Pukanić, pogon koji još od 1942. hrani Goričane, počeo je kao mali obiteljski biznis, dugo je to i ostao, no braća Ivan i Franjo, praunuci, mijenjaju trendove

Objavljeno

na

Priča o Mlinu Pukaniću, obiteljskoj firmi koja se pretvorila u jedan od goričkih brendova, zapravo je priča o goričkoj povijesti. Franjo Pukanić udario je temelje ovog biznisa još 1942. godine, naslijedili su ga sin Ivan i unuci Franjo i Jure, a danas su glavni praunuci Ivan i Franjo. Otkrivamo kakve veze sa svim tim imaju njemački vojnici, neobično povoljni krediti i sasvim posebne tjestenine…

Prohladno jutro, sasvim prikladno jeseni koja se nemilosrdno spustila nad grad, jednog sasvim običnog utorka, poslužilo je kao dekor za priču zbog koje je trebalo nakupiti solidan broj koraka. Kreneš Sisačkom, pa skreneš u Kurilovečku, grabiš prema onom dijelu za kojeg će mnogi reći “tamo, na kraju grada”, pa dođeš do cilja. Do mjesta koje je na svoj način pisalo povijest ovoga kraja. Do Mlina Pukanić.

Mjesto je to neke sasvim posebne energije, zdanje kroz koje na ovaj ili onaj način prođe valjda cijela Gorica, točka na kojoj se nekako osjetiš živim. Mirisi tek prerađenog brašna miješaju se s oporim šmekom benzina iz kamiona koji dolaze i odlaze, zvuk nabrijanog viličara sudara se s grajom kakvu stvara jedan ovakav, prosječan radni dan. Ljudi dolaze i odlaze, jedni s tonama brašna, drugi s vrećicama tjestenine, treći s papirima na kojima su ispisane narudžbe za sljedeće dane… I sve je nekako zaokruženo teškom pozitivom, koliko god vidiš da se ljudi muče, da krvavo i naporno rade, jer ovo je takav posao. Krvav i težak.

– Je, nego kaj, uvek je tak bilo. Još od kad je moj deda krenul s ovim poslom – dočekuje nas Franjo Pukanić.

Mlin kao mali gradski trg

A odmah do njega – Franjo Pukanić. Sin starog Franje, ali i praunuk još starijeg Franje, čovjeka koji je ovu priču i započeo još tamo prije više od sedam i pol desetljeća. Odnekud u taj čas izlazi i Ivan, drugi sin Franje starijeg, brat Franje mlađeg, unuk dede Ivana, koji je Franjin tata…

– Sve kaj vas zanima pitajte mladog gazdu. Sve nas taj tjera! I ni’ko mu ništa ne smije reći. On je boss… Ali dobro, zna malo i popustiti. Pokaže zube, ali onda popusti – za*ebava se tata Franjo pokazujući prema sinu Franji prije nego počne nešto ozbiljnija priča.

Malo je, jako malo Goričana koji barem jednom nisu navratili u Mlin Pukanić. Kad se tu malo duže zadržiš, shvatiš da to njihovo dvorište mlina dođe kao nekakav mali gradski trg. Tu ćeš sresti i one koje mjesecima nisi vidio, tu ćeš se dobro nasmijati, doznati gradske novosti… I vidjeti kako se radi ozbiljan posao s ozbiljnom tradicijom.

– Sve ovo pokrenuo je moj pradjed Franjo, to ti je bilo 1942. godine. Nakon njega posao je nastavio moj deda Ivan, pa tata Franjo i stric Jura, a sad smo tu brat Ivan i ja. A stari pomaže koliko može, stalno je i on tu – priča nam Franjo zvani Buco, 35-godišnji mlađi sin koji odavno nije buco, ali nadimak je morao ostati u ovoj specifičnoj obiteljskoj nomenklaturi.

Jedan u pogon, drugi u papire

Brat Ivan je dvije godine stariji, a njih dvojica kombinacija su koja dozvoljava tati da mirno može u mirovinu. Iako, mlin je njemu odavno u krvi, teško mu je maknuti se iz njega, svaki dan obavezno navrati, provjeri treba li što, pomogne…

– Evo, već pet meseci sam u penziji, sad mi dečki daju džeparac, da imam za gablec – opet se smije tata Franjo dok sin Buco vrti glavom i prebire po papirima.

I to je njegov dio posla, iako će Pukanići odmah objasniti da nema tu prave podjele posla.

– Znaš kako ti to ide… Ko kaj prvi primi, to radi. Ajde, okvirno je Ivan više u proizvodnji, s radnicima, a ja u ovome ostalome. Do nedavno sam radio i knjigovodstvo, pa kupci, dobavljači, svi problemi… Sve prođe kroz tebe. Od krivo napisanog računa, do loše pšenice, do banke, općine, države, radnika… I do utovara. Pa s pekarima, s ratarima. Uvijek je sezona nečega, ili je berba, ili je žetva… Više ni sam ne znam što sve radim, ali tako to ide, mali smo i moramo se krpati tako da radimo sve – priča Buco.

U vrijeme opće digitalizacije, modernizacije, gotovo je raritetno vidjeti ovakav pogon. Nema megalomanije, samo upornosti, žuljavih ruku i bratske sloge. I to je vjerojatno tajna uspjeha u poslu u kojem su mnogi mlinovi ovakvog tipa odavno potonuli. I nestali.

– Uvijek smo bili smo relativno mali, barem u svijetu mlinova, jer mi smo i danas među najmanjim mlinovima u Hrvatskoj, sve su to veliki sistemi. Radili smo sve i svašta, i stočnu hranu, i za velike pekare… Radilo se. Dobra je okolnost i to što smo blizu Zagreba, jer to nam je jako puno značilo. Da smo bili stotinjak kilometara dalje, tamo prema Slavoniji, danas vjerojatno više ni mi ne bismo postojali – govori stariji brat Ivan prije nego se ispriča i vrati se poslu koji ne staje.

– Tržište je veliko, a mi pokušavamo držati kvalitetu, trudimo se maksimalno, ulažemo stalno u nove pogone, nove proizvode… I to je to, ne mogu reći da postoji neki univerzalni recept zbog kojeg smo mi uspjeli, a neki drugi nisu – nadovezuje se Buco.

Prva zarada je bila – postotak

Iza njih je, dakle, tradicija duga 76 godina. Četiri generacije, gomila problema i stalni rast. Malo po malo, postepeno, bez preskakanja stepenica.

– Kad je moj deda s tim krenuo, još ni struja nije došla u Kurilovec. Nije bilo baš ni mlinova po selu, tako da je posla od početka bilo. Iako, krvav je to posao… – prepričava tata Franjo, pa dodaje anegdotu vezanu uz same početke.

– Znam da je deda taman htio početi graditi prvi dio mlina, dovezel je cigle da počne zidati, ali baš je počeo drugi svjetski rat i došle Švabe k njemu! Kažu mu: ‘E, te cigle ćemo mi sebi uzeti’. I kaj će deda, kaj buš im rekel osim ‘samo si vi to zemite’… Pravili su bunkere tu kod željezničke stanice, pa im je trebalo, a na odlasku taj njihov glavni kaže mom dedi da buju mu to vratili. A deda si misli ‘ma kaj bute vi vratili…’ I pomirio se s tim da više neće vidjeti cigle.

Međutim, ova priča dobila je neočekivani obrat.

– Kad ono, jebate, za par mjeseci evo njih, dopeljali cigle! I to su dopeljali duplo više nego kaj su odnesli. I deda napravi mlin i krene delati…

U početku se tu nije vrtio novac nego roba.

– To je bio mali, kameni mlin. Ljudi bi imali svoju pšenicu i tijekom godine donosili do mlina i radili brašno. Mi bi uzimali ušur, dio koji nama ostaje od usluge mljevenja. Ljudi bi, recimo, donijeli 100 kila pšenice, a mi bi se naplaćivali tako da bi uzimali određeni postotak te pšenice. I namiriš se iz toga, to ti je zarada – zna i Buco za priče iz davnina.

‘Policijski’ kredit za uspjeh

Desetljećima je to bio isključivo obiteljski biznis, težak i mukotrpan.

– Je, moglo se živjeti od toga u ta vremena, ali bilo je teško. Nije bilo ni kredita ni ničega, bilo je puno teže nešto stvoriti – govori Franjo, prisjećajući se još jednog važnog trenutka u razvoju mlina.

– Kad smo delali ovu drugu zgradu, vi’š tu – pokazuje rukom u stražnji dio objekta.

– To ti je bilo osamdesete, baš sam se ja ženil. To je prije toga bila velika drvarna i unutra vršilica. Ljudi su na polju vezali ječam i pšenicu u snoplje, to dopeljali tu s kolima, pa se odvajala košenica od slame… A osamdesete je tata odlučil to srušiti i napraviti zgradu – kaže nastavak njegove priče.

Onoga čega nije bilo ranije, kredita, sad je bilo. Iako deda Ivo nije previše znao o tome.

– Sjećam se, došel je tu jedan policajac, naš sused Ilija, i veli mom starom: ‘Ivo, ti radiš zgradu, pa odi si u banku, sad su ti povoljni krediti, nikad više ti ne budu takvi’. Stari se bojal toga, ali zdigel je 30 hiljada marki, nije se usudil uzeti više. Sve je zazidal, napravil, kad za par meseci evo inflacije! Da je znal, digel bi sto hiljada, jer sve je to inflacija požderala – kaže tata Franjo.

Polako je i deda Ivo posustajao, pa je posao odlučio ostaviti sinovima Franji i Juri.

– Deda je to mudro napravio, jedan brat je napravio podjelu imovine na dva dijela, a drugi je prvi birao koji će dio uzeti. Na taj način niti jedan ne može reći da je zakinut – ubacio se Buco, a njegov otac nastavio:

– Ovak ti je to bilo… Imali smo dva mlina. Kad je stari videl da više ne može, rekel je ovak: ‘Dečki, ja bum vam to podelil. Ti imaš jednu stranu, ti drugu’. I tak je Jura, moj brat, prvi biral. Tam naprijed je sve bilo već uhodano i on je uzeo taj dio, a ja ovaj drugi.

Kako je Bosanac sredio stvar

I tu u priču upada jedan novi lik. Nazvat ćemo ga Bosanac.

– To ti je bila ’94., kad je u Gorici bilo dosta izbjeglica iz Bosne. Jedan dan mi je došao taj jedan Bosanac, sterali su ga iz Bosanske Dubice, i pita jel bi mogel on tu delat kao fizički radnik. Rekoh, bi, kaj ne bi mogel… I kad je videl kaj se tu događa, kaže: ‘Ja sam to delal tam u firmi, mogu vam ja vodit i papire, i fizički delat…’ Došel nam je ko bog. I malo po malo smo sve to počeli slagat, ali trebalo je par godina dok sve nije selo na svoje mesto – sjeća se Franjo.

Nije prošlo dugo, a već je došlo vrijeme za mlađe. Dvojica Franjinih sinova, Ivan i Buco, ubacili su se u posao čim su završili školovanje.

– Da, čim sam završio srednju školu, počeo sam raditi. Naravno da ti prolazi kroz glavu da probaš nešto drugo, pogotovo jer znaš da će te mlin čekati, prije ili kasnije. Upisao sam faks, ali vanredno, tako da sam većinu vremena bio u mlinu. I nije mi žao što sam tu završio. Što prije počneš to raditi, to bolje. I brat je počeo odmah raditi, čim je završio školu. To je najbolje rješenje, najlogičnije – vjeruje Buco, koji nije bio jedini s dvojbama o nastavku obiteljske tradicije.

– Kad je bio mojih godina, ni moj stari nije radio u mlinu nego je bio autoprijevoznik. Imao je kamion i vozio je šoder, zemlju, sve i svašta. Evo, to je taj kamion, iz ’74… – pokazuje Buco na narančasti kamion koji ne odustaje.

– I dan danas ga koristimo kad pšenicu vozimo iz silosa u mlin. Desetak godina se stari time bavio, ali došao je trenutak kad je netko morao preuzeti mlin…

Naravno da tu više dvojbe nije bilo, veza s mlinom ipak je prejaka.

– Ja sam od djetinjstva stalno u mlinu. Kako su deda i baka živjeli u kući koja je u sklopu mlina, a to je i rodna kuća mog tate, ja sam tamo bio po cijele dane. Pogotovo prije nego što sam krenuo u školu, tamo sam i spavao, jer sve to mi je bilo zanimljivo, u mlinu se uvijek nešto događalo – objašnjava Buco.

Tjestenine kakve bi sam poželio

U mlinu se i zadnjih godina uvijek nešto događa. Pogotovo zadnjih godina. Nove, mlade snage donijele su i nove ideje.

– Ha, gledaj, širimo se… Do prije desetak godina smo mljeli samo pšenicu, a sad meljemo i raž, i kukuruz, imamo i heljdino brašno, i pirovo… Zapravo sve vrste brašna koje se mogu raditi. Prije tri godine smo počeli raditi i vlastitu tjesteninu, a sad pripremamo i pekaru… Uvijek nešto novo. Svi radimo, i tata, i brat, i ja, u mlinu smo po 10-12 sati dnevno i malo po malo smo došli do toga da smo zadovoljni – govori Buco.

Poseban hit je tjestenina, jer Pukanići to rade drukčije nego drugi.

– Meni su i prije toga 70 posto prehrane bile tjestenine. Obožavam ih i htjeli smo napraviti nešto što bi nas same zadovoljilo, uz pretpostavku da bi automatski to i ljudima bilo zanimljivo – otvara Buco ovo poglavlje razgovora.

– Prijavili smo projekt za poticaje iz EU fondova, ali na kraju nam nisu odobrili sredstva. Kako je sve već bilo gotovo i spremno, odlučili smo u to krenuti sami, vlastitim sredstvima.

Ideja je bila, kaže, puno više od pukog posla.

– Željeli smo napraviti nešto domaće, tjesteninu koja nije od uvoznog brašna, od duruma, od kojeg se radi 99 posto tjestenina koje ljudi jedu. Durum je vrsta pšenice, Talijani sve svoje tjestenine rade od toga, kao i svi naši najveći proizvođači. To je čak i skuplja varijanta, ali jednostavnija je proizvodnja, jer tu nisu potrebna jaja. A mi smo odlučili napraviti tjesteninu isključivo od domaće pšenice, koja uspijeva u Hrvatskoj, nešto čega nema na tržištu, a znamo da je i fino, i triput zdravije nego strane tjestenine – objašnjava Buco.

Živimo zdravo zajedno

Reakcije ljudi su, kaže, isključivo pozitivne.

– Ljudi su oduševljeni. Recimo pir, divlja sorta pšenice koja se ekološki uzgaja, jako je zdrava, a tjestenina od nje je ekstremno fina, ali i zdrava. Moje načelo i je da čovjek mora živjeti zdravo, stremiti zdravlju i ispravnom načinu življenja, što je također imalo utjecaja na odluku da radimo nešto takvo – govori Buco gotovo sa sjajem u očima.

– Znaš što, da mi je netko prije pet godina rekao da ću raditi tjesteninu i imati pekaru, rekao bih da je lud. Već je tad bilo dovoljno briga, problema i odgovornosti, ali sve to ide jedno za drugim. Prilike i okolnosti su takve, počneš se baviti stvarima koje su zahtjevne, ali i logične. Ipak imaš glavnu sirovinu, imaš tržište na kojem te ljudi znaju, pa zašto ne proširiti ponudu.

Nema zasad njihove tjestenine u velikim trgovačkim centrima, ali ima u 15-ak prodavaonica u Zagrebu, desetak u Splitu… Posao se širi, raste.

– Mi najviše živimo od maloprodaje. Najveći kupci su nam pekare, ali imamo i dućan u dvorištu, kroz koji prolazi gotov novac, a to je spas. Da ovisimo o pekarima, već bi davno zatvorili. Plaćanja su kod nas katastrofa, od kašnjenja, muljanja… Kad je o tome riječ, nema jačih od nas Hrvata – s kiselim smiješkom govori Buco.

Tu se opet ubacuje tata Franjo. Ne skriva zadovoljstvo načinom na koji su sinovi nastavili obiteljski posao.

– Oni smišljaju stalno nešto novo, a ja im velim: ‘Dečki, samo bute imali više brige, manje bu vremena za ženu, za decu…’ Ali dobro, oni znaju najbolje. Ugodno sam se iznenadil kako to sve vode. Kad vidim tu tjesteninu, pa pekaru koju rade… Rekel sam im: ‘Dečki, svaka čast, ali samo se vas dvojica slažite’. To je tak, ak se budu slagali, sve će to ići. Ja se, evo, sa svojim bratom nisam tako dobro slagao, nije to baš lako. I zato kažem, samo nek se drže skupa – savjetuje tata.

Pekara krenula, a sad – na Mars

I trajalo je to naše druženje u mlinu, trajalo i trajalo, jer svako malo netko naiđe, telefoni zvone, nije lako tijekom radnog dana odrađivati još i taj nekakav razgovor za novine. Pogotovo jer su u tijeku i zadnji radovi na otvaranju pekare u sklopu mlina. Krenut će uskoro, samo što nije.

– To je već uhodan posao, mi smo samo preuzeli, ali još treba vidjeti kako će to sve funkcionirati. Zasad je dobro, u ovih prvih mjesec dana, samo što je posla još puno, puno više – govori Buco.

Mali obiteljski mlin tako se polako pretvara u ozbiljnu firmu s više od 20 zaposlenih.

– Postepeno smo rasli. Kako smislimo nešto novo, tako to iziskuje dodatnog čovjeka. Sad nas je 14, uz deset novih, koji će raditi u pekari. Pa ćemo vidjeti kako će to ići – završava Buco naše druženje.

Obaveze zovu, mušterije čekaju, telefoni opet zvone. Radni dan još nije ni blizu kraju, treba ići i do silosa vagati utovarenu robu, pa se vratiti natrag, naručivati, dopremati, otpremati… A u međuvremenu navrate i prijatelji, evo baš su tu, u prolazu, pa zašto ne stati malo kod Buce i Ivana. Koji već smišljaju što je sljedeće na redu.

– Što nakon pekare? A nemam pojma, mislili smo osnovati koloniju na Marsu, pa možda gore posaditi pšenicu – za*ebava se sad i Buco.

Iako, s tim Pukanićima nikad ne znaš, možda i nije za*ebancija, tko će ih znati…

HOTNEWS

Kurilovec u ekspanziji – dobiva biciklističku stazu s nogostupom i LED javnom rasvjetom

Više od 900 tisuća eura Grad osigurao iz ITU mehanizma Urbane aglomeracije Zagreb.

Objavljeno

na

Objavio/la

Nakon što je Grad Velika Gorica najavio gradnju škole i dječjeg vrtića u Kurilovcu, u ovaj dio grada stiže i veliki infrastrukturni projekt izgradnje biciklističke staze s nogostupom i javnom rasvjetom vrijedan gotovo 1,1 milijun eura, za koji je Grad osigurao nešto više od 930 tisuća eura Iz ITU mehanizma Urbane aglomeracije Zagreb.

Riječ je o projektu koji će na ovaj način povezati čak četiri gradske četvrti: Miljenko Granić, Braća Radić, Kurilovec i Stari Grad, odnosno zapadni i istočni dio grada. Bit će izgrađena na trasi postojećeg oborinskog kolektora, a ruta će biti spojena na biciklističku stazu u Ulici Andrije Kačića Miošića i na postojeće prometnice: Ulicu Andrije Kačića Miošića, Kolodvorsku, Ulicu kneza Porina, Slavka Kolara, Kurilovečku, Ulicu Fabijančića Stjepana – Jape te Radićev odvojak.

Nova staza duga 2,1 kilometar, bit će prilagođena osobama s invaliditetom, a radi sigurnosti će imati i taktilna polja, rampe i signalizaciju. Također, postavit će se i 80 stalaka za bicikle za parkiranje 160 bicikala, a u budućnosti će donijeti bolju povezanost s centrom grada i gradskim četvrtima.

–Ovo je samo jedan od mnogih koraka u kontinuiranom radu na poboljšanju biciklističke infrastrukture u našem gradu, ali i dokaz da uspješno povlačimo europska sredstva. Naša strategija je jasna – nastavljamo ulagati u izgradnju novih staza i poboljšanje postojećih, čime pružamo našim građanima siguran, ekološki prihvatljiv način prijevoza. Moram naglasiti i da je to doprinos smanjenju emisiju CO2, ali i poticaj za aktivan i zdrav način života – rekao gradonačelnik Krešimir Ačkar.

 

Foto: David Jolić/Cityportal.hr

Podsjećamo kako područje Velike Gorice ima 57 kilometara biciklističkih staza. Uz izgrađenu biciklističku stazu s javnom rasvjetom dužine 3,1 kilometar između Velike Gorice i Starog Čiča, postojeća biciklistička staza između Velike Gorice i Velike Mlake unaprijeđena sa 60-ak rasvjetnih stupova s LED rasvjetom na ukupnoj dužini od 2,8 kilometara.

No, uskoro će se proširiti biciklistička ruta koja će spajati grad s okolnim naseljima. U tijeku je ishođenje građevinske dozvole za biciklističku stazu u produžetku Ulice Stjepana Fabijančića Jape koja bi se spojila na postojeću trasu koja vodi do naselja Vukovina.

Nastavite čitati

HOTNEWS

Kišna norijada: Gimnazijalci popili kavicu i trk na trg!

Jesensko vrijeme usred proljeća, goričkim maturantima nije pokvarilo „ludi dan“

Objavljeno

na

Objavio/la

Velikogorički  maturanti iz četiri srednje škole s područja grada jučer su službeno izašli iz školskih klupa.

Danas je dan „D“ za ludovanje i opraštanje od razrednika i školskih kolega.

Foto: Mile Šola/Cityportal

Vrijeme im ne ide na ruku, jer baš ovaj petak prognoza nalikuje kasnoj jeseni – no, kažu gimnazijalci koje smo zatekli u goričkoj „Stotki“, „preživjeli smo srednju, malo kiše ništa nam ne može“.

Učenici i učenice 4. C razreda Gimnazije Velika Gorica, zajedno s razrednicom, odlučili su se naoružati jutarnjim kavicama prije zajedničkog polaska za Zagreb. Spremna je i dodatna “oprema”, pričaju maturanti, jer su im mame u brizi da se ne prehlade, spremile kabanice.

Glavno okupljanje je na Trgu bana Josipa Jelačića gdje će se pridružiti zagrebačkim maturantima ali i onima iz šire okolice glavnoga grada.

Foto: Mile Šola/Cityportal

Mladost je to u punom zamahu, koja će tražiti svoje mjesto pod suncem upisom na fakultete.

I možemo biti ponosni na njihove uspjehe i snove jer im nije bilo lako. U vrijeme potresa i Covid-a davali su sve od sebe kako bi se prilagođavali društvenim normama, promjenama i propisima.

Foto: Mile Šola/Cityportal

Djeco, vi ste naša budućnost, samo naprijed i sretno! Što je par kapi kiše na ramenima velikih ljudi? 🙂

FOTO galerija: 

Nastavite čitati

HOTNEWS

NAJ POLJOPRIVREDNIK Žiri odabrao Maju Šulog, čitatelji Halugu iz Mičevca!

U organizaciji Jutarnjeg lista Maja Šulog iz Donje Bistre je najbolja mlada poljoprivrednica Hrvatske. Čitatelji za pobjedu Tomislavu Halugi dali 21 tisuću glasova.

Objavljeno

na

Maja Šulog iz Donje Bistre, koja na obiteljskom imanju uzgaja različito egzotično voće i povrće, proglašena je najboljom mladom poljoprivrednicom 10. natječaja u organizaciji Jutarnjeg lista i hrvatske europarlamentarke Sunčane Glavak – donosi Jutarni.hr 

Stručni žiri prepoznao je njezin projekt popularizacije indijanske banane, od koje proizvode razne prerađevine, a uz titulu pobjednice dobila je i novčanu nagradu od 3.500 eura. 

FOTO: Goran Mahkek/ Cropix

Drugo mjesto i nagradu od 2,000 eura osvojio je Josip Maričević, koji se bavi ratarstvom i uzgojem krava, teladi i svinja. Treće mjesto i nagradu od 1.000 eura dobio je kozar Domagoj Zlatar, koji je ujedno dobio nagradu “Prvak samoodrživosti”. 

No, najviše glasova publike osvojio je Tomislav Haluga iz Mičevca. Naime, Tomislav je vlasnik jedne od najmodernijih farmi u Hrvatskoj koja je opremljena modernom tehnologijom, od senzora, ventilacije, podnog grijanja do automatiziranog hranjenja. U anketi je glasalo gotovo 60.000 čitatelja, a više od trećine ovu tehnološki naprednu farmu svinja u okolici Velike Gorice, smatra najboljom.  

Inače, ovaj mladi poljoprivrednik s ocem obrađuje više od 100 hektara zemlje i trenutačno uzgaja 90 krmača. Vjerujemo da će mu ova nagrada biti poticaj u ostvarenju njegovog kratkoročnog cilja – do kraja godine povećati broj krmača na 115, kako bi godišnje proizvele više od 2.500 tovnih svinja. 

FOTO: Goran Mahkek/ Cropix

Tako su prve glavne nagrade otišle u ruke poljoprivrednika s područja Zagrebačke županije!

Dodajmo kako je u sklopu natječaja nagradu za tržišni iskorak “Od polja do police” osvojio istarski vinar Oliver Arman, dok je nagradu “Čuvar zdravlja i prirode” dobio pčelar iz Šiškovaca, Adam Knežević. 

Nastavite čitati

HOTNEWS

Ačkar i Karas dobili i službenu potvrdu novog mandata

Gradonačelnik: Pred nama je ljeto intenzivnih radova na području grada.

Objavljeno

na

Objavio/la

Predsjednica Gradskog izbornog povjerenstva gospođa Perica Norac-Kevo danas je Krešimiru Ačkaru i Nevenu Karasu uručila Rješenje o izboru gradonačelnika i zamjenika gradonačelnika Grada Velike Gorice.

–Ovim činom mom zamjeniku Nevenu Karasu i meni, i službeno je započeo novi mandat na čelu Grada Velike Gorice. Još jednom veliko hvala svima na podršci i povjerenju – zahvalio je gradonačelnik.

Podsjetimo, na netom održanim lokalnim izborima ukupni broj važećih glasačkih listića u Velikoj Gorici bio je 20.067, a 14.948 listića bilo je sa zaokruženim dosadašnjim gradonačelnikom Krešimirom Ačkarom, čime je osvojio još jedan gradonačelnički mandat sa svojim zamjenikom Nevenom Karasom.

Ačkar je održao danas i prvi kolegij s pročelnicima u novom mandatu, a izradili su detaljan pregled statusa najvažnijih gradskih projekata. Fokus je stavljen na realizaciju ključnih infrastrukturnih i komunalnih zahvata, s posebnim naglaskom na one koji su planirani tijekom ljetnih mjeseci.

–Pred nama je ljeto intenzivnih radova na području grada – poručio je Ačkar.

Nastavite čitati

HOTNEWS

FOTO Vatrogasci Donjeg Turopolja spremni za vatrogasne intervencije

Testirali postupke, odradili pripremu za gašenje požara i provjerili koordinaciju među društvima

Objavljeno

na

Objavio/la

Devet dobrovoljnih vatrogasnih društava Donjeg Turopolja večeras je u Čičkoj Poljani održalo veliku zajedničku vatrogasnu vježbu u tvrtki Medved Metali d.o.o. 

Naime, mjesec svibanj je mjesec zaštite od požara, kada sva društva organiziraju vježbe uoči požarne sezone, a da su potpuno spremni pokazali su vatrogasci iz Buševca, Čičke Poljane, Kuča, Mraclina, Okuja, Rakitovca, Starog Čiča, Turopolja i Vukovine. 

Foto: Sanjin Vrbanus/Cityportal

U vježbi, kojoj je cilj bio podići razinu osposobljenosti, sudjelovalo je 47 operativnih vatrogasaca s 13 vatrogasnih vozila.

– Vježba je odrađena u zadanom vremenu i uz maksimalnu preciznost. Ovakve vježbe, koje zajednički odrađujemo 2-3 puta godišnje, nužne su kako bi bili usklađeni i na terenu u intervencijama, jer znamo da kod većih požara ili nesreća na intervenciju ide nekoliko društava. Tada moramo biti koordinirani i tome služi ovakvo uvježbavanje. Isto tako, ovo je prilika da još jednom provjerimo ispravnost sve opreme – objasnio je Tomislav Sivinjski, zapovjednik DVD-a Čička Poljana, koja je bila domaćin vježbe. 

Foto: Sanjin Vrbanus/Cityportal

Inače, ovo društvo ima 30-setak vatrogasaca od kojih je 10 operativnih. Potporu im pružaju Javna vatrogasna postrojba Velika Gorica te Vatrogasna zajednica grada Velike Gorice koja također organizira godišnje vježbe kako bi bili sigurni u zajedničku spremnost. 

Danas su vatrogasci odradili vježbu uz scenarij požara koji je započeo u kotlovnici. 

Foto: Sanjin Vrbanus/Cityportal

– Prva je požar došla gasiti ekipa iz Čičke Poljane kao najbliže društvo, no kako oni nisu imali dišnih aparata, pozvali su DVD Buševec koji takvom opremom raspolaže, a zatim su redom alarmirali i ostala društva jer se po scenariju požar proširio na ostatak objekta, a imali smo i tri “unesrećene” osobe. Sve smo odradili uspješno, požar je ugašen i na vrijeme smo spasili osobe iz gorućeg objekta – ispričao je Nenad Lukić, zapovjednik DVD-a Buševec i član zapovjedništva Vatrogasne zajednice Grada Velike Gorice. 

Foto: Sanjin Vrbanus/Cityportal

Doznajemo i da društva kontinuirano rade na vatrogasnom podmlatku koji naučene osnove vatrogastva potvrđuje na natjecanjima i stječe znanja o funkcioniranju vatrogasne opreme i važnosti ovog poziva. 

–Biti vatrogasac je čast, ponos i dika! – poručio je Lukić. 

FOTO Galerija:

Nastavite čitati

Reporter 448 - 14.05.2025.

Facebook

Izdvojeno