Bila je to večer županijskog rukometa u Velikoj Gorici. Dvije dvorane, dvije utakmice, što i nije ispalo idealno, ali eto, dogodilo se zahvaljujući šumovima u komunikacijskim kanalima… Pa su tako u 19.30 u Gradskoj dvorani svoj ogled s Rudarom iz Ruda započeli rukometaši Gorice, ogled koji je završio novim porazom, a pola sata kasnije u “bakariću” su krenule rukometašice Udarnika i Ivanića.

I nije to bio samo županijski, nego i pravi pravcati derbi. Drugi Ivanić, ozbiljan pretendent na ulazak u prvu ligu, gostovao je kod trećeg Udarnika, koji je tijekom zime doživio značajne promjene, ostao bez trenera i četiri igračice iz prve sedmorke, ukupno njih šest u odnosu na početak sezone, pa još i bez ozlijeđene Bernarde Mostarlić… Imao je Udarnik u uvertiri u bitku za županiju tri pobjede na otvaranju nastavka sezone, ali budući da su odreda u pitanju bili protivnici s dna tablice, upitnici su stajali u zraku.

Koliko ovakav Udarnik, s novom trenericom Martinom Vugrinović, doista može u okršajima s najjačima?

S jedne strane vrlo kvalitetna i iskusna ekipa, sastavljena za ulazak u najviši rang, koja radi u gotovo idealnim uvjetima, a s druge značajno oslabljeni domaći sastav, trenerica oko koje i dalje vlada skepsa, ekipa koja često trenira i na jednoj trećini dvorane, za što ovi u protivničkom taboru valjda ni ne znaju da je moguće…

A onda je krenulo. Korak po korak, obrana po obrana, napad po napad, evo nas u 17. minuti, a na semaforu svijetli: Udarnik – Ivanić 12-4! Bilo je nešto kasnije i 15-7, da bi se na predah otišlo sa šest golova prednosti za Udarnik.

Do komplikacija na putu došlo je u nastavku, prednost se počela topiti, gošće su se raspucale i već u 47. minuti sve je bilo na početku: 22-22. Tri i pol minute prije kraja Ivanić je prvi put i poveo, ali hrabre udarnice nakon toga su zaključale svoj gol, zabile dvaput za preokret i veliko slavlje moglo je početi!

– Bilo je prekrasno gledati cure kako slave, koliko im to znači. Potpuno spontano, sa zvukom sirene, počelo je možda i najveće slavlje koje sam ikad vidjela od naše ekipe. Zaista posebni trenuci, apsolutno najljepši dio jedne prekrasne večeri – javila se jutro poslije ponosna trenerica Martina Vugrinović.

Bila je ovo pobjeda Udarnika, pobjeda svake od tih sjajnih djevojaka, ali bila je to i njezina velika pobjeda.

– Najveća pobjeda u mojoj trenerskoj karijeri? Da, mogu slobodno tako reći…

Nije Martina skidala osmijeh s lica ni nakon neprospavane noći, teško je čak i pronalazila riječi, a to za nju baš i nije tipično. I najbolje opisuje koliko joj znači. Nakon svega što se dala za klub svih ovih godina iza nas, klub koji, reći će predsjednik Mučnjak, bez nje vjerojatno ne bi ni postojao, nakon zdrastvenih problema s kojima se još donedavno borila, odnosno teške operacije, bio je ovo veliki trenutak Martine Vugrinović.

– Da, u klubu sam praktički cijeli život, ali često su oko mene vladale nekakve sumnje i skepsa. Što god bih krenula raditi u klubu, uvijek je bilo pitanja, onih koji baš i nisu vjerovali, a tako je bilo i ove zime, nakon što sam preuzela prvu ekipu. Nadam se da ih sad više neće biti… – smješka se zadovoljno Martina dok vrti film od srijede navečer.

– Cure su sjajno otvorile utakmicu, imati osam razlike protiv ekipe kao što je Ivanić, sastavljene od praktički prvoligaških igračica, nešto je brutalno! Sve je funkcioniralo u prvom poluvremenu, ali isto tako u drugom baš i nije. Ta velika prednost brzo se istopila, u tim trenucima kod njih je sve počelo savršeno funkcionirati i moram priznati da sam u jednom trenutku pomislila da se to ne može zaustaviti. A onda je uletjela Stelal Hrnčić, naša golmanica koja je skinula dva čista zicera, i to nas je povuklo prema pobjedi – analizira Martina, uz obavezan dodatak:

– Svaka čast curama, njih 11 odradile su herojski svih 60 minuta i apsolutno su zaslužile svu tu sreću na kraju. Evo, uspjele su me čak i nagovoriti na slobodan dan u četvrtak, neka im bude…

A u tome, u toj posljednjoj rečenici, leži i dobar dio uspjeha ovog proljetnog Udarnika. U nekim krugovima već su je prozvali “Felix Magath ženskog rukometa”, a znamo što simbolizira jedna takva usporedba.

– Kod mene na treninzima nema lagano. Trening traje sat i pol, odnosno dok nas ne potjeraju iz dvorane. Želim iskoristiti svaku minutu treninga, jer ionako ih imamo malo, meni uvijek mali još malo vremena za trening. U početku je to malo i šokiralo cure, nisu baš bile naviknute na takav intenzitet treninga, ali bila sam svjesna da je to jedini način – govori Martina pa se malo vraća u recentnu prošlost.

– Nakon što je Dario Zrnić sredinom siječnja došao i rekao da više ne može i ne želi biti trener prve ekipe, budući da je u tom trenutku bilo jako teško naći neko drugo rješenje, opcije smo bili trenerica 2008. godišta i izbornica mlade talijanske reprezentacije Ljiljana Ivaci i ja. Kako je Ljiljana izrazila želju da ostane sa svojom generacijom i pokuša nešto napraviti na državnoj završnici, meni zapravo i nije ostalo previše izbora. Pao je dogovor da ja preuzmem seniorke, da pokrpamo rupe i pokušamo složiti ekipu za sljedeću sezonu – priča trenerica Vugrinović i nastavlja:

– I tu sam shvatila da, budući da nas je manje nego jesenas, jer mi smo recimo protiv Ivanića igrali bez osam igračica iz utakmice protiv u prvom dijelu prvenstva, moramo jače trenirati. Kažem, to im je u početku bio mali šok, ali moralo je biti tako jer više nismo na 14 igračica u rotaciji, nego na njih desetak. Ubrzo su i cure prihvatile moj način rada, feedback koji dolazi kaže da su zadovoljne treninzima i načinom rada, a to je jako važno. Naravno, i tad su trajale sumnje, čekalo se da se vidi kako će to izgledati na utakmicama…

Odlukom predsjednika Josipa Mučnjaka (lijevo), Martina Vugrinović naslijedila je ove zime Darija Zrnića

Pa su došle i utakmice. Dugogodišnja tajnica u klubu, osoba kojoj su se dosad obraćale kad je trebalo nabaviti ljepilo, pitati u kojim se dresovima igra ili u kojoj se dvorani trenira, uspjela ih je uvjeriti da zna i može voditi prvu ekipu, a to su potvrdili i rezultati.

– Jesmo, igrali smo s protivnicama s dna tablice u prve tri utakmice, pobijedili u sve tri velikom razlikom, ali nije to baš tako jednostavno kao što izgleda. Evo, za utakmicu s Jamnicom pripremala sam cure kao da nas čeka finale svjetskog prvenstva, da će to biti iznimno teška utakmica, jer mi smo jesenas s njima jako teško igrali, dobili par golova razlike u onom, punom sastavu… A na kraju smo dobili utakmicu 24 razlike, što je naša najveća pobjeda, a njima najveći poraz. Isto tako, nije lako bilo preživjeti ni Umag, tamo je uvijek nezgodno, a mi smo uspjeli dobiti osam razlike na kraju – kaže Martina.

U prvenstvu je tako na savršenih 4 od 4, jedini poraz doživjela je u kupu od prvoligaša Koke, a već za tri dana slijedi novi veliki izazov.

– Okupit ćemo se na treningu u petak i pokušati se pripremiti za gostovanje u Crikvenici kod Murvice. Nemamo puno prostora za slavlje i gledanje unatrag, čeka nas još jedna izuzetno zahtjevna utakmica, na terenu na kojem smo znali i teško nastradati u prošlosti. Ali vjerujem u ove cure, dokazale su da mogu. I dalje, nakon svih odlazaka, mi imamo kvalitetu, jedini problem je ta širina rotacije, no sigurna sam da to možemo izvući – završila je Martina, prije nego što se vratila čitanju poruka od čestitara sa svih strana.

I zaslužila ih je, jer ovo je njezin trenutak!

U kojem, naravno, neće zastati ni na sekundu. Puno još izazova slijedi do kraja sezone, a jedan od njih mogao bi biti ponoviti srijedu navečer i kad s druge strane bude vodeća Trešnjevka. Ista ona koja je uzela Udarniku tri igračice ove zime, usred sezone…

– O da, bilo bi slatko pobijediti ih… Ali, o tom potom.

Nasmiješila se, naravno, još jednom za kraj, kao da šalje poruku: Konkurencijo, čuvaj se Felixa Magatha ženskog rukometa…