Vijesti
Maja Mačinko – Tehnička kultura njena je ljubav, a u NASA-i je kao doma
Profesorica je informatike, fizike i tehničke kulture.
Svjetski je dan učitelja. Zanimanja bez kojeg ne bi bilo ni svih ostalih. A kad naiđete na nekoga tko svoj poziv živi 24 sata dnevno sedam dana u tjednu onda to ne smije proći nezapaženo. U svijetu tehničke kulture teško da netko nije čuo za Maju Mačinko.
Kako kaže, dio djetinjstva provela je u Slavoniji, u Slavonskom Brodu, a onda su roditelji trbuhom za kruhom preselili u Istru.
-U trećem osnovne sam dakle promijenila sredinu, nisam tu djecu u razredu ništa razumjela, čakavica, baš je bilo teško. Trebalo je vremena da se oni priviknu na mene, a i ja na njih.- kaže Mačinko.
Nakon OŠ Joakima Rakovca upisala je Gimnaziju u Poreču.
-Iskreno da me netko tada pitao što ću raditi u životu, znala bih reći što sigurno neću, a to je da nikad neću raditi u školi. Nema šanse, fuj škola, fuj biti profesor, strašno. Uvijek sam bila više za jezike, umjetnost. U cijelom spletu okolnosti kako sam istraživala što ću upisati na faksu, dala sam papire i na fiziku i politehniku u Rijeci, došla na prijemni u Zagreb, no, kako mi se nije svidjela ekipa na Filozofskom fakultetu, bili su mi predrugačiji, odlučila sam upisati fiziku. Nakon mjesec dana totalno sam bila zaljubljena u fiziku, tehniku, pokuse, to mi je baš bilo super. Zanimljivo u cijeloj priči je da sam kroz srednju imala dva iz matematike, a tri iz fizike, apsolutno me to nije zanimalo.- prepričava nam, te ističe kako neće nikada zaboraviti kad joj je jedna profesorica na metodici koja je slovila za najstrožu na fakultetu rekla da ona iza nje vidi trideset uspješnih generacija djece. Smatrala je to tada kao pretjerivanje, ali sad je očito da je ona prepoznala nešto što tada nije ni sanjala.
-Sasvim slučajno došla sam u školu, a danas taj posao ne bih mijenjala nizašto na svijetu. Kao apsolvent sam radila u Istri u tri osnovne škole, zarađivala za džeparac i učila za zadnje ispite, a onda sam vidjela oglas za Veliku Goricu. Pojma nisam imala gdje je to i kako tamo doći. Poslala sam papire kao apsolvent i tada je ravnatelj OŠ Eugena Kvaternika bio Ivica Gazdić, on me nazvao i pitao kad mogu doći raditi. Nikada neću zaboraviti, prvi dan, objašnjavao mi je na koji bus moram ići da dođem do posla.
Kolektiv ju je oduševio na prvu, ravnatelj je, kaže, bio motivator, bio je super za “trknute” poput nje.
-Uvijek kad si došao s nekom novom idejom da nešto želiš raditi, da trebaš opremu, on bi to nabavio. Sjećam se kupio mi je prve robote koji su tad bili, pa sam ih nosila doma, a onda sva sretna natrag na nastavu djeci.
Predavala je tamo tehnički i informatiku.
-Kvaternik mi je najdraža škola u kojoj sam radila, ali spletom nekih oklonosti sada sam u Zagrebu u OŠ Ivana Cankara. Bilo mi je emotivno jako teško otići,a otišla sam samo zato jer mi je sadašnja škola puno bliže i jednostavnije mi je. No, i dalje sam u Gorici, imamo udrugu, radimo radionice.
Udruga je Turopoljski tehničari, svima znana kao TurTeh kojoj je Maja jedna od osnivačica. -U početku su to bile vikend radionice, ali teško je to funkcioniralo zbog svih aktivnosti koje djeca imaju tada, pa smo se nekako okrenuli da to bude kad su uglavnom na praznicima, ali imamo i pripremne radionice kad je netko natjecanje. A prošle godine smo odlučili pokrivati unutar škola, što matične, što područne. Imamo puno planova, no, korona nas sad dosta sputava, ali opcija online je tu, pa ćemo Svjetski tjedan svemira tako odraditi.
Osim što predaje u školi, rada u udruzi, radionica, Maja piše i udžbenike, pet godina je urednica za tehničku kulturu, radi priručnike, kutije, materijale, vježbe…
-Prepoznali su me, čuli su za mene i zvali me. Bio je to još jedan izazov na koji sam pristala, i moram priznati da na taj rad gledam drugačijim očima, vrlo je teško stvoriti finalni proizvod. Super mi je jer znam da sam ja ta koja je dala svoj mali doprinos da djeci bude kreativnija nastava, a uz sve to mogu testirati na svojim učenicima.
Bila je STEM edukator kad je krenula MicroBit revolucija, kaže da je tad doslovno živjela u automobilu šest mjeseci jer je svaki dan putovala posvuda i držala edukacije. Jedna od anegdota iz tog perioda, u jednoj od knjižnica u kojoj sam držala edukaciju, jedna žena MicroBit nije htjela primiti u ruke jer se bojala da će ju stresti struja.
Također radi u Hrvatskom robotičkom savezu, radila je u Kraljevici na ljetnim školama tehničke kulture, pisala zadatke za državno natjecanje iz automatike. Novo otkriće su joj e-Twinning projekti, riječ je o platformi gdje se povezuju nastavnici iz cijele Europe.
Projekt na koji je posebno ponosna je Međunarodni dan žena i djevojaka u znanosti, nastao prije tri godine. Naime Maja je bila prva Hrvatica koju je američka ambasada nominirala za trotjednu stipendiju – putovanje u Ameriku, zvala se International Visitor Leadership Programme u kategoriji Hidden no more: Advancing Woman is STEAM fields. Cilj je bio odabrati 50 žena iz 50 različitih zemalja svijeta koje su lideri u steamu u svojoj zemlji i koje će se vratiti u svoju zemlju i nastaviti promovirati steam po cijeloj svojoj državi.
-To je stipendija za koju se ne možeš prijaviti, nego oni prepoznaju tvoj rad i dobila sam taj poziv, prošla tri komisije i dobila stipendiju! To iskustvo me promijenilo, obišli smo 50-ak institucija, a mi smo ostale povezane i danas i čujemo se, tako sam ja pokrenula taj projekt gdje je bilo jako puno gostiju, organizirala sam okrugli stol na temu Izazovi današnjice žena u znanosti. Imali smo niz predavanja, radionica, sajam inovacija…Sljedeće godine u veljači ponovno će biti taj event.
Prije pet godina radila je na Međunarodnom robotičkom kampu za srednjoškolce u Rijeci gdje su bili predavači iz raznih zemalja svijeta, među njima i Chuck Bergh koji je glavni inženjer u NASA-i koji je između ostaloga radio na Curiosity roveru koji se trenutno nalazi na Marsu, kad se vratio u Ameriku, oduševljen Majinim entuzijazmom, uputio joj je poziv da dođe u NASU kad god bude imala priliku. Nije trebalo dugo, štedjela je cijelu godinu za avionsku kartu.
Tehnologija tamo nije ni blizu onog što gledamo na tv-u, kaže.
-To je sve staro bar 30 godina, jer sav ova moderna tehnologija ne preživljava zračenja u svemiru. Super mi je bila i činjenica da je robotska ruka tog rovera koji se nalazi na Marsu napravljena od 500-tinjak udica za pecanje!
Ima li Maja slobodnog vremena? Ima! Putuje po svijetu, najljepša zemlja bio je Island, a najzabavnija je bila Rusija.
-Osjećala sam se kao doma. Oni su zapeli u sustavu od prije 15,20 godina, pa me puno toga podsjetilo na djetinjstvo. Jako su srdačni, ni u jednom trenutku me nije bilo strah. To mi je društveno baš najzanimljivija zemlja. Island me ostavio bez teksta, obišla sam cijeli sjeverni dio autom. Jedno odlično iskustvo je bila vožnja tunelom kroz vulkan, a u graduu su staru školu pretvorili u hostel gdje sam bila jedini gost.
Kako je bila u Las Vegasu, priznaje nije se udala, ali je pokušala kockati, uložila je pet dolara, no nije ništa zaradila, ali zabavila se poprilično. Hrvatska joj je ipak najljepša zemlja na svijetu jer imamo i more, i planine, i našu ravnicu.
Voli prirodu, planinari, biciklira, trčala je, malo je u posljednje vrijeme, kaže usporila, ali namjerava se opet pokrenuti.
-Pogled s planina je pravo punjenje baterija a trčanje je ispušni ventil, slušalice u uši i lagano svojim tempom. I samo da mi je priroda.
Za kraj smo ostavili nagrade kojih je uistinu puno. Osim američke stipendije, ove godine je opet, drugu godinu zaredom dobila nagradu za najuspješnijeg obrazovnog djelatnika, najdraža joj je nagrada Fausta Vrančića, inače najveća nagrada u tehničkoj kulturi za koju je prvi put čula na faksu i mislila je da će ju i ona možda u mirovini dobiti, ali postigla je to priznanje ipak puno prije. Tu je i nagrada Hrvatskog robotičkog saveza za promicanje stvaralaštva u robotici, a prva nagrada ikad bila je nagrada Rudolfa Perešina, nakon svega tri rada u Velikoj Gorici. Digitalno obrazovni sadržaji su joj također nagrađeni.
-Najveća nagrada su mi djeca kad upišu srednju školu i fakultet i kad mi dođu sretna, a rečenica koja mi se urezala u sjećanje, jedne je mame, koja mi je došla zahvaliti i reći da svojeg sina nikad nije vidjela da tako sretan ide u školu i iz škole. – poručuje Mačinko za kraj.
Sport
Samo Nexe paze! ‘Imamo mentalitet pobjednika, neće im biti lako…’
Rukometaši Gorice predahnuli su nakon posljednje utakmice Lige za prvaka, ali pred njima je i konačna nagrada: polufinale Kupa protiv Nexea, pa razigravanje za treće mjesto u ligi protiv Nexea…
Neće puno pretjerati onaj tko ovih dana ustvrdi da rukomet u Velikoj Gorici trenutačno živi svoje možda i najljepše dane. Bilo je sjajnih generacija i dobrih rezultata i ranije, ali ovo je trenutak u kojem rukometaši Gorice u tri dana osiguraju prvo Final Four kupa, pobjedom protiv favoriziranih Sesveta u gostima, a zatim i potvrde četvrto mjesto u Ligi za prvaka, sigurnom domaćom pobjedom protiv Trogira.
Preostalo je tako samo u zadnjem kolu ovog dijela sezone odraditi domaći sraz sa Sesvetama, koje su također imale svoju računicu. Završilo je na kraju 35-35, pred punim tribinama naše Gradske dvorane, uz rukomet koji se isplati gledati.
– Imala je ova utakmica dosta velik značaj i za nas i za Sesvete – kaže Marin Sorić, golman Gorice, jedan od ključnih ljudi u ovoj priči.
– Mi smo željeli jednu jako dobru sezonu privesti kraju na najbolji način, s pozitivnim rezultatom, a Sesvećani su se borili za svoj povijesni uspjeh, drugo mjesto u prvenstvu i razigravanje sa Zagrebom. To se moglo i osjetiti, utakmica je od početka bila dosta žustra i tvrda. Mi smo u prvom poluvremenu držali vodstvo, na odmor otišli s dva razlike, ali do kraja je bilo gusto i na kraju smo i jedni i drugi sretno i spretno uzeli taj bod. Kad se sve zbroji, možda je to i najpravedniji rezultat, iako kod nas ostaje mala žal za tim drugim bodom, jer željeli smo domaćim navijačima priuštiti tu pobjedu protiv renomiranog protivnika. Sesvetama je na kraju taj bod bio dovoljan, a mi ćemo s Nexeom u razigravanje za treće mjesto. Krećemo s nulte pozicije, pa tko bude bolji!
Ovaj remi s trenutačno drugom momčadi u državi dogodio se bez “četiri i pol” važna igrača na raspolaganju, jer nije bilo ni Grubišića ni Neralića, nije igrao ni Malin, kao ni kapetan Ceković, kojeg je odmijenio Maksimilijan Jurić.
– Baš su nas pred kraj sezone napale ozljede, vjerojatno i od umora i potrošenosti. Uz ta četiri izostanka, još je i crveni karton u 35. minuti dobio Mlakar, jedino preostalo lijevo krilo… Ali eto, mi ostali uspjeli smo se posložiti, koliko god bilo teško i zahtjevno. Dvorana je bila puna, nismo baš ni na to naviknuti, ali pokazali smo da smo postali jedna ozbiljna momčad. Podrška je stizala i s klupe i s tribina, a to nam je puno značilo – kaže Maks i dodaje:
– Prošle sezone nam je nešto falilo u najvažnijim utakmicama, možda i iskustvo, možda i malo tog pobjedničkog mentaliteta, ali ove sezone to smo definitivno preokrenuli. Uz dolazak novih igrača, poput Karaule, koji nam je baš pravi vođa, zajedno s Cekovićem, napravili smo pravi korak naprijed. Uspjesima koje postižemo i koje ćemo nadam se još postizati do kraja sezone, pokazali smo da smo pravi.
Često kroz glavu prođe ta prošla sezone, u kojoj je Liga za prvaka pobjegla na gotovo nevjerojatan način, nakon dva poraza od -14 u dvije ključne utakmice, i to nakon fenomenalnog otvaranja sezone.
– Bilo je to dosta traumatično iskustvo, iako smo u prvom dijelu te prošle sezone igrali stvarno fantastično. Nisam nikad igrao u klubu koji je u prvih desetak utakmica sve pobjeđivao po deset razlike u prosjeku, ali na kraju je splet nesretnih okolnosti doveo do po nas jako lošeg raspleta. U bitnim utakmicama smo podbacili i na kraju ispali za jedan gol… Ali radili smo dalje, a ova sezona je pokazala da se svaki trud isplati. Za sad smo sve ciljeve ostvarili. Osigurali smo plasman u Europu, plasirali smo se na završni turnir kupa, a sad se idemo potući i za to treće mjesto – najavljuje Marin Sorić, inženjer elektrotehnike među goričkim vratnicama.
Ima Sora i objašnjenje za ovako uspješnu sezonu…
– Vođeni smo od vrhunskog trenera, velika zasluga za sve ovo ide Mateju Miškoviću, koji nas je posložio i napravio od nas pobjednike. U svaku utakmicu, tko god bio na suprotnoj strani, ulazimo bez respekta i s jedinim ciljem da osvojimo dva boda. Kako trener to postiže? On više govori djelima nego riječima. Naravno da nas i nabrije i motivira, ali nešto drugo je još važnije. Kad u bilo kojem poslu, pa tako i u sportu, svaka osoba zna što radi u kojem trenutku, uspjeh ne može izostati. Možemo mi izgubiti utakmicu, ali put je ispravan i to će u konačnici doći na vidjelo. Svakim treningom, svakom videoanalizom, svaki od nas napreduje i ide korak po korak prema gore. Dobrim radom i dobrim rezultatima napunili smo se i samopouzdanjem, a posljedično i pobjedničkim mentalitetom, koji nam je prošle sezone falio. Izvukli smo pouke i ove sezone smo u svakoj važnoj utakmici bili na razini i izborili ono što smo željeli.
Nakon remija sa Sesvetama dobili su naši rukometaši tri slobodna dana, a od četvrtka se krenulo s pripremama za Festival rukometa u Poreču, koji je na rasporedu od 21. do 24. svibnja. Gorica i Nexe na rasporedu su u petak, 22. svibnja, s početkom u 19.30 sati.
– Pobijedili smo već Nexe ove sezone. Ne kažem da će se to stalno ponavljati, Nexe je i dalje jedna vrhunska europska momčad, koja je pobijedila i veliki Kiel u Našicama, pa u Njemačkoj ispala tek na sedmerce, ali svakako ćemo pokušati zapapriti im što je više moguće. Pokušat ćemo biti na tragu onoga što smo odigrali u pobjedi protiv njih u Velikoj Gorici, ali i u dobrom dijelu utakmice u Našicama. Vidimo svoju šansu, koja možda nije velika, ali bogami nije ni mala! Dat ćemo sve od sebe da im što više zakompliciramo situaciju i da izborimo finale ako bude ikako moguće – obećao je Sorić, a nadovezao se suigrač Jurić:
– Igramo na neutralnom terenu i vjerujem da su i oni svjesni da im neće biti lako. Pogotovo s obzirom na spoznaju da su nedavno izgubili od nas, i to vrlo uvjerljivo. Na kraju smo dobili sedam razlike, a krenuli smo u utakmicu s 0-6, što jako dobro pokazuje da nikad ne treba odustati. Igrali smo sedam na šest, brzo se vratili, nastavili tim tempom, igrali agresivnu obranu, puno se rotirali… I to je pravi put. Imamo šanse, želimo se dokazati na takvoj sceni i napravit ćemo sve da izborimo to finale sa Zagrebom. Čisto da ne igramo baš samo s Nexeom do kraja sezone, ha, ha…
Plan ne zvuči loše. Kad je već Nexe u polufinalu Kupa, pa onda i u razigravanju za treće mjesto, u utrci do šest bodova (trenutačno je 2-2), ne bi bilo loše malo to “razbiti” jednim povijesnim uspjehom.
Sport
Suze pokraj igrališta: HNK Gorica iznenadila navijača za rođendan
Vjerni navijač HNK Gorice Branimir Kuhar proslavio je 80. rođendan, a tim povodom u klubu su mu pripremili malo iznenađenje, koje mu je predao predsjednik kluba Ilija Karamatić
Nogometaši Gorice možda nemaju navijače koji su posebno brojni, a dijelom i baš zato posebnu pozornost zaslužuju oni koji su tu, koji pokušavaju biti podrška klubu iz svoga grada. Dobro su to poznata lica, ljudi koji su sa svojim miljenicima proputovali cijelu Hrvatsku, a u samu srž te specifične navijačke priče smjestio se jedan poseban lik.
Branimir Kuhar ostavio je iza sebe cijelih osam desetljeća, došlo je vrijeme i za okrugli rođendan, a to je bila prilika koju u klubu nisu propustili.
“Bio je to posebno emotivan dan za naš klub i za jednog našeg vjernog navijača. Predsjednik Ilija Karamatić uručio je dres s potpisima svih igrača Branimiru Kuharu povodom njegovog 80. rođendana.
Uvijek uz teren, na svakoj utakmici i svakom treningu prve momčadi HNK Gorica. Svojom vedrinom, pristupačnošću i neizmjernom ljubavlju prema klubu postao je neizostavan dio naše sportske obitelji. Jer klub čine ljudi poput njega – vjerni, predani i srcem uz Goricu.
Sretan 80. rođendan, Branimire!”, objavili su iz kluba.
Lijepa je to gesta, Branimiru je puno značilo, a svima zajedno ostaje nam nadati se da će nešto slično osjećati i generacije koje dolaze…
CityLIGHTS
PONEDJELJAK Promocija knjige ‘Ožiljci bez rana’
Autorica je dobitnica nagrade Grada Velike Gorice „Zlatna turopoljska podgutnica“, a ove godine dodijeljena joj je i nagrada „Turopoljska poculica“ za kratku priču „Koraci u snijegu“.
Sport
Velikogorički hrvači putuju u Poreč – prvo Europsko prvenstvo, zatim Svjetska serija
HK Velika Gorica 1991 šalje četiri mlada reprezentativca na Europsko prvenstvo, a zatim i seniora Matu Filipovića u Svjetsku seriju hrvanja na pijesku.
HOTNEWS
Više od 50 tisuća eura za Crveni križ uz potporu Zagrebačke županije
U sklopu obilježavanja, u petak 8. svibnja na jezeru Jarun održat će se pokazna vježba spašavanja specijalističkih interventnih timova za spašavanje na vodi u otežanim uvjetima.
-
HOTNEWSprije 2 danaFOTO Novi čelnik županijskih vatrogasaca: ‘Zapovjednici, glave skupa, idemo delati’
-
Vijestiprije 3 danaFOTO Kamion zapeo u križanju kod Petrola, stvorila se velika kolona
-
Vijestiprije 2 danaU petak ujutro dio Velike Gorice ostaje bez struje – evo gdje će se odvijati radovi
-
Priča iz kvartaprije 3 danaLegenda o RVG-u: ‘I najveće zvijezde radije su dolazile k nama nego na HRT…’