Vijesti
Maja Mačinko – Tehnička kultura njena je ljubav, a u NASA-i je kao doma
Profesorica je informatike, fizike i tehničke kulture.
Svjetski je dan učitelja. Zanimanja bez kojeg ne bi bilo ni svih ostalih. A kad naiđete na nekoga tko svoj poziv živi 24 sata dnevno sedam dana u tjednu onda to ne smije proći nezapaženo. U svijetu tehničke kulture teško da netko nije čuo za Maju Mačinko.
Kako kaže, dio djetinjstva provela je u Slavoniji, u Slavonskom Brodu, a onda su roditelji trbuhom za kruhom preselili u Istru.
-U trećem osnovne sam dakle promijenila sredinu, nisam tu djecu u razredu ništa razumjela, čakavica, baš je bilo teško. Trebalo je vremena da se oni priviknu na mene, a i ja na njih.- kaže Mačinko.
Nakon OŠ Joakima Rakovca upisala je Gimnaziju u Poreču.
-Iskreno da me netko tada pitao što ću raditi u životu, znala bih reći što sigurno neću, a to je da nikad neću raditi u školi. Nema šanse, fuj škola, fuj biti profesor, strašno. Uvijek sam bila više za jezike, umjetnost. U cijelom spletu okolnosti kako sam istraživala što ću upisati na faksu, dala sam papire i na fiziku i politehniku u Rijeci, došla na prijemni u Zagreb, no, kako mi se nije svidjela ekipa na Filozofskom fakultetu, bili su mi predrugačiji, odlučila sam upisati fiziku. Nakon mjesec dana totalno sam bila zaljubljena u fiziku, tehniku, pokuse, to mi je baš bilo super. Zanimljivo u cijeloj priči je da sam kroz srednju imala dva iz matematike, a tri iz fizike, apsolutno me to nije zanimalo.- prepričava nam, te ističe kako neće nikada zaboraviti kad joj je jedna profesorica na metodici koja je slovila za najstrožu na fakultetu rekla da ona iza nje vidi trideset uspješnih generacija djece. Smatrala je to tada kao pretjerivanje, ali sad je očito da je ona prepoznala nešto što tada nije ni sanjala.
-Sasvim slučajno došla sam u školu, a danas taj posao ne bih mijenjala nizašto na svijetu. Kao apsolvent sam radila u Istri u tri osnovne škole, zarađivala za džeparac i učila za zadnje ispite, a onda sam vidjela oglas za Veliku Goricu. Pojma nisam imala gdje je to i kako tamo doći. Poslala sam papire kao apsolvent i tada je ravnatelj OŠ Eugena Kvaternika bio Ivica Gazdić, on me nazvao i pitao kad mogu doći raditi. Nikada neću zaboraviti, prvi dan, objašnjavao mi je na koji bus moram ići da dođem do posla.
Kolektiv ju je oduševio na prvu, ravnatelj je, kaže, bio motivator, bio je super za “trknute” poput nje.
-Uvijek kad si došao s nekom novom idejom da nešto želiš raditi, da trebaš opremu, on bi to nabavio. Sjećam se kupio mi je prve robote koji su tad bili, pa sam ih nosila doma, a onda sva sretna natrag na nastavu djeci.
Predavala je tamo tehnički i informatiku.
-Kvaternik mi je najdraža škola u kojoj sam radila, ali spletom nekih oklonosti sada sam u Zagrebu u OŠ Ivana Cankara. Bilo mi je emotivno jako teško otići,a otišla sam samo zato jer mi je sadašnja škola puno bliže i jednostavnije mi je. No, i dalje sam u Gorici, imamo udrugu, radimo radionice.
Udruga je Turopoljski tehničari, svima znana kao TurTeh kojoj je Maja jedna od osnivačica. -U početku su to bile vikend radionice, ali teško je to funkcioniralo zbog svih aktivnosti koje djeca imaju tada, pa smo se nekako okrenuli da to bude kad su uglavnom na praznicima, ali imamo i pripremne radionice kad je netko natjecanje. A prošle godine smo odlučili pokrivati unutar škola, što matične, što područne. Imamo puno planova, no, korona nas sad dosta sputava, ali opcija online je tu, pa ćemo Svjetski tjedan svemira tako odraditi.
Osim što predaje u školi, rada u udruzi, radionica, Maja piše i udžbenike, pet godina je urednica za tehničku kulturu, radi priručnike, kutije, materijale, vježbe…
-Prepoznali su me, čuli su za mene i zvali me. Bio je to još jedan izazov na koji sam pristala, i moram priznati da na taj rad gledam drugačijim očima, vrlo je teško stvoriti finalni proizvod. Super mi je jer znam da sam ja ta koja je dala svoj mali doprinos da djeci bude kreativnija nastava, a uz sve to mogu testirati na svojim učenicima.
Bila je STEM edukator kad je krenula MicroBit revolucija, kaže da je tad doslovno živjela u automobilu šest mjeseci jer je svaki dan putovala posvuda i držala edukacije. Jedna od anegdota iz tog perioda, u jednoj od knjižnica u kojoj sam držala edukaciju, jedna žena MicroBit nije htjela primiti u ruke jer se bojala da će ju stresti struja.
Također radi u Hrvatskom robotičkom savezu, radila je u Kraljevici na ljetnim školama tehničke kulture, pisala zadatke za državno natjecanje iz automatike. Novo otkriće su joj e-Twinning projekti, riječ je o platformi gdje se povezuju nastavnici iz cijele Europe.
Projekt na koji je posebno ponosna je Međunarodni dan žena i djevojaka u znanosti, nastao prije tri godine. Naime Maja je bila prva Hrvatica koju je američka ambasada nominirala za trotjednu stipendiju – putovanje u Ameriku, zvala se International Visitor Leadership Programme u kategoriji Hidden no more: Advancing Woman is STEAM fields. Cilj je bio odabrati 50 žena iz 50 različitih zemalja svijeta koje su lideri u steamu u svojoj zemlji i koje će se vratiti u svoju zemlju i nastaviti promovirati steam po cijeloj svojoj državi.
-To je stipendija za koju se ne možeš prijaviti, nego oni prepoznaju tvoj rad i dobila sam taj poziv, prošla tri komisije i dobila stipendiju! To iskustvo me promijenilo, obišli smo 50-ak institucija, a mi smo ostale povezane i danas i čujemo se, tako sam ja pokrenula taj projekt gdje je bilo jako puno gostiju, organizirala sam okrugli stol na temu Izazovi današnjice žena u znanosti. Imali smo niz predavanja, radionica, sajam inovacija…Sljedeće godine u veljači ponovno će biti taj event.
Prije pet godina radila je na Međunarodnom robotičkom kampu za srednjoškolce u Rijeci gdje su bili predavači iz raznih zemalja svijeta, među njima i Chuck Bergh koji je glavni inženjer u NASA-i koji je između ostaloga radio na Curiosity roveru koji se trenutno nalazi na Marsu, kad se vratio u Ameriku, oduševljen Majinim entuzijazmom, uputio joj je poziv da dođe u NASU kad god bude imala priliku. Nije trebalo dugo, štedjela je cijelu godinu za avionsku kartu.
Tehnologija tamo nije ni blizu onog što gledamo na tv-u, kaže.
-To je sve staro bar 30 godina, jer sav ova moderna tehnologija ne preživljava zračenja u svemiru. Super mi je bila i činjenica da je robotska ruka tog rovera koji se nalazi na Marsu napravljena od 500-tinjak udica za pecanje!
Ima li Maja slobodnog vremena? Ima! Putuje po svijetu, najljepša zemlja bio je Island, a najzabavnija je bila Rusija.
-Osjećala sam se kao doma. Oni su zapeli u sustavu od prije 15,20 godina, pa me puno toga podsjetilo na djetinjstvo. Jako su srdačni, ni u jednom trenutku me nije bilo strah. To mi je društveno baš najzanimljivija zemlja. Island me ostavio bez teksta, obišla sam cijeli sjeverni dio autom. Jedno odlično iskustvo je bila vožnja tunelom kroz vulkan, a u graduu su staru školu pretvorili u hostel gdje sam bila jedini gost.
Kako je bila u Las Vegasu, priznaje nije se udala, ali je pokušala kockati, uložila je pet dolara, no nije ništa zaradila, ali zabavila se poprilično. Hrvatska joj je ipak najljepša zemlja na svijetu jer imamo i more, i planine, i našu ravnicu.
Voli prirodu, planinari, biciklira, trčala je, malo je u posljednje vrijeme, kaže usporila, ali namjerava se opet pokrenuti.
-Pogled s planina je pravo punjenje baterija a trčanje je ispušni ventil, slušalice u uši i lagano svojim tempom. I samo da mi je priroda.
Za kraj smo ostavili nagrade kojih je uistinu puno. Osim američke stipendije, ove godine je opet, drugu godinu zaredom dobila nagradu za najuspješnijeg obrazovnog djelatnika, najdraža joj je nagrada Fausta Vrančića, inače najveća nagrada u tehničkoj kulturi za koju je prvi put čula na faksu i mislila je da će ju i ona možda u mirovini dobiti, ali postigla je to priznanje ipak puno prije. Tu je i nagrada Hrvatskog robotičkog saveza za promicanje stvaralaštva u robotici, a prva nagrada ikad bila je nagrada Rudolfa Perešina, nakon svega tri rada u Velikoj Gorici. Digitalno obrazovni sadržaji su joj također nagrađeni.
-Najveća nagrada su mi djeca kad upišu srednju školu i fakultet i kad mi dođu sretna, a rečenica koja mi se urezala u sjećanje, jedne je mame, koja mi je došla zahvaliti i reći da svojeg sina nikad nije vidjela da tako sretan ide u školu i iz škole. – poručuje Mačinko za kraj.
Sport
Rađa se novi rugby klub! Pokrenuta inicijativa za osnivanje Turopolje Bullsa
Jučer je održano prvo okupljanje inicijative za osnivanje.
Sport
Važno je imati Pozu. I zabiti baš kad treba…
Nogometaši Gorice pobijedili su Hajduk 1-0 na svom stadionu, golom Ikera Poza u 44. minuti! Goričani su tako u velikom stilu, i to potpuno zasluženo, prekinuli slabiju seriju rezultata i odmaknuli se od dna…
Veliku, ogromnu, iznimno važnu pobjedu izborili su nogometaši Gorice ove subote poslijepodne na svom stadionu, ali u gostujućoj atmosferi! Ponovno su navijači Hajduka ispunili tribine, no nisu se dali ni naši Good Boysi, koji su se na kraju čuli puno bolje. Zahvaljujući svojim miljenicima na terenu, naravno, jer oni su utišali gostujuću publiku…
Točnije, učinio je to Iker Pozo, sjajni Španjolac koji je još jednom pokazao koliko je važan za momčad koju vodi Mario Carević. Razgrađuje i izgrađuje, oduzima lopta i kreira prema naprijed, a zna i pogoditi kad je najvažnije. Trenutak odluke dogodio se u 44. minuti, nakon što se lopta odbila Pozu na nekih 20-ak metara. Iker je opalio i pogodio neobranjivo za vratara Silića.
Stigao je taj gol kao velika nagrada za učinjeno u tom prvom poluvremenu, jer Gorica je u prvoj polovici utakmice definitivno bila opasnija i konkretnija momčad. Majstorija koju je izveo Jurica Pršir potez je za prepričavanje, a da je zabio, možda bi to bio i kandidat za gol sezone… Primio je loptu od razigranog Vrzića, gurnuo kroz noge Skelinu i pucao, ali Silić je to zaustavio. Nije to bila i jedina prilika Gorice, bila je splitska obrana na iskušenjima, a gol za vodstvo stigao je u idealnom trenutku.
Na odmoru je trener Carević još malo posložio svoje redove, organizirao defenzivni zid impresivne kakvoće i izdao zapovijed: “Nema gola!” Njegovi su igrači naredbu proveli u djelo kroz vrlo zahtjevnih drugih 45 minuta, u kojima su u potpunosti bili u podređenom položaju, ali bili su i odlučni da sačuvaju ono što su krvavo zaradili. Dresovi su se pošteno uprljali, udarci šutke primali, a sve to Goričani su radili – zajedno!
Davor Matijaš vrhunski je odradio svoj dio posla, a na kraju se i žrtvovao žutim kartonom… Foto: Igor Šoban/PIXSELL
Doista, fenomenalan je bio govor tijela goričkih igrača tijekom cijele utakmice, gotovo da su izgledali kao da su potpuno uvjereni da neće primiti gol. Za to što je tako na kraju i bilo velike zasluge idu i vrataru Davoru Matijašu, koji je odradio vjerojatno svoju najbolju utakmicu otkad je u Gorici. Livaju je zaustavio na rukometni način, na svakoj lopti bio je prvi, siguran i miran…
Nakon svega, nije u splitskim redovima bilo ni one poslovične ljutnje nakon poraza, kao da su i sami Splićani bili svjesni da je s ovakvom Goricom jako, jako teško igrati. Šanse koje su stvarali u drugom dijelu uglavnom nisu spadale u red čistih, stopostotnih, ali stalno su prijetili i tražili maksimalan fokus kod društva koje se brani. Fokus su Goričani i isporučili, do posljednje sekunde, sve do zajedničkog zagrljaja nasred igrališta. Čvrstog, emotivnog, zagrljaja koji je donio veliko olakšanje.
Pet posljednjih utakmica u prvenstvu Gorica nije uspjela pobijediti, upisala je četiri poraza i remi, i nakon posrtaja protiv Varaždina neizmjerno je važno bilo uzeti ova tri boda. Gorica je uspjela, odvojila se još malo od Vukovara i Osijeka, a od ponedjeljka ujutro slijedi zaokret prema Lokomotivi, prvom sljedećem protivniku.
HOTNEWS
Ako ne znaš šta je bilo nek’ ti kaže slika!
Uključivanje Spomen parka u Noć muzeja pokazalo se kao pun pogodak!
U Noći muzeja, u Spomen parku 153. brigade Hrvatske vojske, zidovi su odisali pričama i uspomenama koje podsjećaju na hrabrost i zajedništvo.
Izložba „Sjećanja koja nas obvezuju“ Udruga pripadnika 153. brigade HV-a Velika Gorica pripremila je s ciljem da povijest oživi pred očima posjetitelja. Unutarnji prostor muzeja upotpunio je kratki film o ratnom putu brigade, a posebnu priču donijela je Ankica Paljević, dugogodišnja članica udruge i braniteljica Domovinskog rata.
Foto: Vanesa Miković
Ankica je u udruzi od 1991. godine. Nakon službe u 153. brigadi, nastavila je u 202. topničko-raketnoj brigadi, a potom i u ratnom zrakoplovstvu, gdje je završila vojnu karijeru.
– Moja želja je, kroz djelovanje u Udruzi, upoznati i informirati djecu i mlade o stvaranju naše domovine. U suradnji s osnovnim školama, nastojimo učenicima približiti Domovinski rat kroz iskustva i činjenice – tematiku koja danas „visi u zraku“ i nedovoljno se obrađuje u školama.
Ističe naša Ankica Paljević te govori kako je ovaj Spomen park, osim mjesta sjećanja, upravo škola zajedništva i upornosti.
– Domovina se ne gradi samo u ratu, dapače više se stvara u miru, u svakodnevnom životu i našim međusobnim odnosima – u obitelji, školi, na poslu.
Posebno naglašava važnost naših korijena i pripadnosti:
– Naravno da ćeš putovati, možda ostvariti karijeru u inozemstvu, ali moraš znati odakle dolaziš i tko si. Gdje god dođeš bit ćeš stranac, a domovina je uvijek tvoja.
Udruga želi uključiti mlade u svoje djelovanje. Pozivaju učenike i mlade s idejama i informatičkim znanjem da sudjeluju u kreiranju sadržaja, od filmova i prezentacija do multimedijalnih projekata. Ističu da na taj način, osim što doprinose programu, stječu nova poznanstva i iskustva te bolje razumijevanje povijest i vrijednosti koje udruga čuva.
Uključivanje Spomen parka u Noć muzeja pokazalo se kao pun pogodak. Posjetitelji su rado došli, upoznavali se i susretali stare prijatelje te razgledavali sve objekte koji obilježavaju čitavu povijest Udruge.
– Ja sam danas u knjizi dojmova napisala jednu uvodnu rečenicu: ako ne znaš šta je bilo nek’ ti kaže slika – mi ovdje imamo slike, eksponate koji su sada već doista povijesni.
Istaknula je te rekla da se divi mladima danas, jer nije lako živjeti u ovim vremenima. Posebno je raduje vidjeti kako posjetitelji dolaze na Noć muzeja s malom djecom – ne da bi gledali nešto što je bilo strašno ili zlo, nego da bi upoznali i cijenili ono lijepo i inspirativno iz naše povijesti.
FOTO galerija:
Foto: Vanesa Miković
Moja županija
Nove akcije darivanja krvi u veljači! Donosimo popis termina i lokacija
Tri dana planirana su i u Velikoj Gorici.
-
Sportprije 3 danaZlatko i životno djelo: Motorna pila, zviždaljka, rešetka i (ne)sretne ljubavi…
-
Sportprije 3 dana‘Mraclin po svemu može i u viši rang! A ovaj posao ponekad frustrira…’
-
Sportprije 3 danaCITY ANKETA Reakcije Goričana na rukometno polufinale: Srce mi je stalo, ali nije mi žao!
-
HOTNEWSprije 5 danaFOTO Učenici Srednje strukovne škole pobjednici na gradskom natjecanju srednjih škola u rukometu