Vijesti
Maja Mačinko – Tehnička kultura njena je ljubav, a u NASA-i je kao doma
Profesorica je informatike, fizike i tehničke kulture.
Svjetski je dan učitelja. Zanimanja bez kojeg ne bi bilo ni svih ostalih. A kad naiđete na nekoga tko svoj poziv živi 24 sata dnevno sedam dana u tjednu onda to ne smije proći nezapaženo. U svijetu tehničke kulture teško da netko nije čuo za Maju Mačinko.
Kako kaže, dio djetinjstva provela je u Slavoniji, u Slavonskom Brodu, a onda su roditelji trbuhom za kruhom preselili u Istru.
-U trećem osnovne sam dakle promijenila sredinu, nisam tu djecu u razredu ništa razumjela, čakavica, baš je bilo teško. Trebalo je vremena da se oni priviknu na mene, a i ja na njih.- kaže Mačinko.
Nakon OŠ Joakima Rakovca upisala je Gimnaziju u Poreču.
-Iskreno da me netko tada pitao što ću raditi u životu, znala bih reći što sigurno neću, a to je da nikad neću raditi u školi. Nema šanse, fuj škola, fuj biti profesor, strašno. Uvijek sam bila više za jezike, umjetnost. U cijelom spletu okolnosti kako sam istraživala što ću upisati na faksu, dala sam papire i na fiziku i politehniku u Rijeci, došla na prijemni u Zagreb, no, kako mi se nije svidjela ekipa na Filozofskom fakultetu, bili su mi predrugačiji, odlučila sam upisati fiziku. Nakon mjesec dana totalno sam bila zaljubljena u fiziku, tehniku, pokuse, to mi je baš bilo super. Zanimljivo u cijeloj priči je da sam kroz srednju imala dva iz matematike, a tri iz fizike, apsolutno me to nije zanimalo.- prepričava nam, te ističe kako neće nikada zaboraviti kad joj je jedna profesorica na metodici koja je slovila za najstrožu na fakultetu rekla da ona iza nje vidi trideset uspješnih generacija djece. Smatrala je to tada kao pretjerivanje, ali sad je očito da je ona prepoznala nešto što tada nije ni sanjala.
-Sasvim slučajno došla sam u školu, a danas taj posao ne bih mijenjala nizašto na svijetu. Kao apsolvent sam radila u Istri u tri osnovne škole, zarađivala za džeparac i učila za zadnje ispite, a onda sam vidjela oglas za Veliku Goricu. Pojma nisam imala gdje je to i kako tamo doći. Poslala sam papire kao apsolvent i tada je ravnatelj OŠ Eugena Kvaternika bio Ivica Gazdić, on me nazvao i pitao kad mogu doći raditi. Nikada neću zaboraviti, prvi dan, objašnjavao mi je na koji bus moram ići da dođem do posla.
Kolektiv ju je oduševio na prvu, ravnatelj je, kaže, bio motivator, bio je super za “trknute” poput nje.
-Uvijek kad si došao s nekom novom idejom da nešto želiš raditi, da trebaš opremu, on bi to nabavio. Sjećam se kupio mi je prve robote koji su tad bili, pa sam ih nosila doma, a onda sva sretna natrag na nastavu djeci.
Predavala je tamo tehnički i informatiku.
-Kvaternik mi je najdraža škola u kojoj sam radila, ali spletom nekih oklonosti sada sam u Zagrebu u OŠ Ivana Cankara. Bilo mi je emotivno jako teško otići,a otišla sam samo zato jer mi je sadašnja škola puno bliže i jednostavnije mi je. No, i dalje sam u Gorici, imamo udrugu, radimo radionice.
Udruga je Turopoljski tehničari, svima znana kao TurTeh kojoj je Maja jedna od osnivačica. -U početku su to bile vikend radionice, ali teško je to funkcioniralo zbog svih aktivnosti koje djeca imaju tada, pa smo se nekako okrenuli da to bude kad su uglavnom na praznicima, ali imamo i pripremne radionice kad je netko natjecanje. A prošle godine smo odlučili pokrivati unutar škola, što matične, što područne. Imamo puno planova, no, korona nas sad dosta sputava, ali opcija online je tu, pa ćemo Svjetski tjedan svemira tako odraditi.
Osim što predaje u školi, rada u udruzi, radionica, Maja piše i udžbenike, pet godina je urednica za tehničku kulturu, radi priručnike, kutije, materijale, vježbe…
-Prepoznali su me, čuli su za mene i zvali me. Bio je to još jedan izazov na koji sam pristala, i moram priznati da na taj rad gledam drugačijim očima, vrlo je teško stvoriti finalni proizvod. Super mi je jer znam da sam ja ta koja je dala svoj mali doprinos da djeci bude kreativnija nastava, a uz sve to mogu testirati na svojim učenicima.
Bila je STEM edukator kad je krenula MicroBit revolucija, kaže da je tad doslovno živjela u automobilu šest mjeseci jer je svaki dan putovala posvuda i držala edukacije. Jedna od anegdota iz tog perioda, u jednoj od knjižnica u kojoj sam držala edukaciju, jedna žena MicroBit nije htjela primiti u ruke jer se bojala da će ju stresti struja.
Također radi u Hrvatskom robotičkom savezu, radila je u Kraljevici na ljetnim školama tehničke kulture, pisala zadatke za državno natjecanje iz automatike. Novo otkriće su joj e-Twinning projekti, riječ je o platformi gdje se povezuju nastavnici iz cijele Europe.
Projekt na koji je posebno ponosna je Međunarodni dan žena i djevojaka u znanosti, nastao prije tri godine. Naime Maja je bila prva Hrvatica koju je američka ambasada nominirala za trotjednu stipendiju – putovanje u Ameriku, zvala se International Visitor Leadership Programme u kategoriji Hidden no more: Advancing Woman is STEAM fields. Cilj je bio odabrati 50 žena iz 50 različitih zemalja svijeta koje su lideri u steamu u svojoj zemlji i koje će se vratiti u svoju zemlju i nastaviti promovirati steam po cijeloj svojoj državi.
-To je stipendija za koju se ne možeš prijaviti, nego oni prepoznaju tvoj rad i dobila sam taj poziv, prošla tri komisije i dobila stipendiju! To iskustvo me promijenilo, obišli smo 50-ak institucija, a mi smo ostale povezane i danas i čujemo se, tako sam ja pokrenula taj projekt gdje je bilo jako puno gostiju, organizirala sam okrugli stol na temu Izazovi današnjice žena u znanosti. Imali smo niz predavanja, radionica, sajam inovacija…Sljedeće godine u veljači ponovno će biti taj event.
Prije pet godina radila je na Međunarodnom robotičkom kampu za srednjoškolce u Rijeci gdje su bili predavači iz raznih zemalja svijeta, među njima i Chuck Bergh koji je glavni inženjer u NASA-i koji je između ostaloga radio na Curiosity roveru koji se trenutno nalazi na Marsu, kad se vratio u Ameriku, oduševljen Majinim entuzijazmom, uputio joj je poziv da dođe u NASU kad god bude imala priliku. Nije trebalo dugo, štedjela je cijelu godinu za avionsku kartu.
Tehnologija tamo nije ni blizu onog što gledamo na tv-u, kaže.
-To je sve staro bar 30 godina, jer sav ova moderna tehnologija ne preživljava zračenja u svemiru. Super mi je bila i činjenica da je robotska ruka tog rovera koji se nalazi na Marsu napravljena od 500-tinjak udica za pecanje!
Ima li Maja slobodnog vremena? Ima! Putuje po svijetu, najljepša zemlja bio je Island, a najzabavnija je bila Rusija.
-Osjećala sam se kao doma. Oni su zapeli u sustavu od prije 15,20 godina, pa me puno toga podsjetilo na djetinjstvo. Jako su srdačni, ni u jednom trenutku me nije bilo strah. To mi je društveno baš najzanimljivija zemlja. Island me ostavio bez teksta, obišla sam cijeli sjeverni dio autom. Jedno odlično iskustvo je bila vožnja tunelom kroz vulkan, a u graduu su staru školu pretvorili u hostel gdje sam bila jedini gost.
Kako je bila u Las Vegasu, priznaje nije se udala, ali je pokušala kockati, uložila je pet dolara, no nije ništa zaradila, ali zabavila se poprilično. Hrvatska joj je ipak najljepša zemlja na svijetu jer imamo i more, i planine, i našu ravnicu.
Voli prirodu, planinari, biciklira, trčala je, malo je u posljednje vrijeme, kaže usporila, ali namjerava se opet pokrenuti.
-Pogled s planina je pravo punjenje baterija a trčanje je ispušni ventil, slušalice u uši i lagano svojim tempom. I samo da mi je priroda.
Za kraj smo ostavili nagrade kojih je uistinu puno. Osim američke stipendije, ove godine je opet, drugu godinu zaredom dobila nagradu za najuspješnijeg obrazovnog djelatnika, najdraža joj je nagrada Fausta Vrančića, inače najveća nagrada u tehničkoj kulturi za koju je prvi put čula na faksu i mislila je da će ju i ona možda u mirovini dobiti, ali postigla je to priznanje ipak puno prije. Tu je i nagrada Hrvatskog robotičkog saveza za promicanje stvaralaštva u robotici, a prva nagrada ikad bila je nagrada Rudolfa Perešina, nakon svega tri rada u Velikoj Gorici. Digitalno obrazovni sadržaji su joj također nagrađeni.
-Najveća nagrada su mi djeca kad upišu srednju školu i fakultet i kad mi dođu sretna, a rečenica koja mi se urezala u sjećanje, jedne je mame, koja mi je došla zahvaliti i reći da svojeg sina nikad nije vidjela da tako sretan ide u školu i iz škole. – poručuje Mačinko za kraj.
CityLIGHTS
Jedina kapetanica u Hrvatskoj otkrila kako izgleda život u kokpitu – “Dijete mi je završilo na šivanju, a ja sam bila usred trodnevne smjene”
Goričanka Kristina Mlinarić u emisiji “Hrabre žene” otvoreno je govorila o školovanju, izazovima posla, majčinstvu i životu među oblacima.
Razgovarala: Gianna Kotroman
Dok su druga djeca maštala o nekim drugim zanimanjima, Kristina Mlinarić već je u šestom razredu osnovne škole znala da želi postati pilotkinja. Odrasla je u Velikoj Gorici, u Kolodvorskoj ulici, nedaleko od Zračne luke Zagreb, a prizori aviona koji slijeću na Pleso odredili su njezin životni put.
Danas je jedina kapetanica u Hrvatskoj, a u emisiji “Hrabre žene” kod voditeljice Gianne govorila je o tome koliko je težak put do kokpita, koliko košta školovanje, ali i o izazovima koje nosi posao u kojem nema puno prostora za pogreške.
“Piloti trebaju imati određene predispozicije, psihofizičke sposobnosti koje neće biti narušene jedni duže vrijeme, stoga sam odradila liječnički pregled. Upisuje se jako malo kvota, jedno 15-ak ljudi, a čak i ne završe svi”, govori Kristina.
Dodaje kako je danas put do pilotske dozvole puno skuplji nego kada je ona studirala. Nekad se dio školovanja financirao uz potporu države, dok danas roditelji sami moraju pokriti troškove.
“Ja sam imala veliki benefit jer se onda školovalo uz potporu ministarstva, ali danas je to jako veliki izdatak jer se sve plaća, letenje se plaća i svaki roditelj mora posegnuti u džep da bi djetetu omogućio takav vid školovanja. Zadnje što sam čula je da se radi o 70 tisuća eura”.
Osim znanja, kandidati prolaze i rigorozne liječničke i psihološke provjere.
“U moje vrijeme, to je bilo u bolnici u Dubravi i trajalo je dva dana. Prvi dan su bili fizički testovi, a drugi dan psihotest i psihomotorika. Traže čovjeka koji bi u nekoj poodmakloj dobi i dalje mogao dobro obavljati svoj posao bez obzira na zdravstveni aspekt, a to mora biti na visokom nivou”, objašnjava.
U Croatia Airlines došla je putem natječaja i odmah počela letjeti na Airbusima 319 i 320. Na njima je provela 11 godina, a kasnije je prešla na DASH 8 Q400, gdje je i postala kapetanica. Prošle godine završila je novo školovanje u Frankfurtu za Airbus A220.
Iako priznaje da je posao iznimno zahtjevan, kaže da težina ovisi o danu. “Nekad je petica, a nekad je bome desetka”, govori kroz smijeh.
Radni dan pilotkinje počinje puno prije ulaska u avion. Ako leti prema destinaciji na kojoj nije bila, unaprijed proučava aerodrom i procedure. Na posao dolazi sat i petnaest prije leta, preuzima dokumentaciju i s posadom odrađuje briefing prije polijetanja. No, iza glamurozne slike pilotskog poziva krije se i druga strana priče, ona obiteljska jer kako kaže, sve majke rade, ali i spavaju doma, za razliku od nje.
“Nije toliko problem dok si na porodiljnom, ali poslije kad krene vrtić, on ne radi do 20 navečer, nema noćenja. Moj muž je isto radio smjenski rad, tako da je moje dijete od prve godine bilo sa svojim spakiranim ruksakom i malo je spavalo kod moje sestre, malo kod bake i djeda. To je jako zahtjevno jer kad se djetetu nešto desi, vi niste prisutni”, kaže Kristina.
Posebno se sjeća jedne situacije, kada ste vratila s leta i zatekla dijete s ogromnim flasterom na glavi.
“Jednom se desilo da je dijete razbilo potiljak za vrijeme moje trodnevne smjene, a ja sam to tek vidjela kad sam se vratila doma jer je muž rekao da me nije htio uznemiravat, što je bila dobra odluka, ali ja bih voljela znat, kao i svaka majka, što joj se događa s djetetom”.
Dodaje kako se pilotima tijekom leta ne prenose takve informacije osim u krajnje hitnim situacijama jer su odgovorni za sigurnost putnika.
Velik dio posla odnosi se na konstantno usavršavanje i simulacije izvanrednih situacija. Piloti nekoliko puta godišnje prolaze provjere na simulatorima koji do detalja oponašaju pravi avion.
“To je velika kutija na hidrauličnim nogama, unutra je sve identično pravom zrakoplovu. Tamo uvježbavamo situacije za koje se nadamo da se nikad neće dogoditi”.
Na pitanje o najstresnijim trenucima tijekom leta, Kristina kaže kako turbulencije putnicima često izgledaju gore nego što jesu.
“Mi smo navikli na to, ali putnicima je baš gadno. Recimo, Zračna luka u Dubrovniku je specifična zbog bure koja puše bočno i stvara jake turbulencije, Sarajevo također zbog Juga, isto tako Mostar. Najveći problem rade promjene smjera vjetra, a to putnici najviše osjete jer oni ne mogu ništa napraviti, ali zato smo tu mi da se pobrinemo za to”.
Posebno voli letove iz Dubrovnika prema Zürichu ili Veneciji.
“Kada je lijep dan, vidi se cijela Jadranska obala i svaki otočić. To mi je najljepša ruta”
Iako je danas ženama puno lakše ući u svijet avijacije nego početkom 2000-tih, kada je ona počinjala, pilotkinja i dalje nema mnogo. Ipak, kaže da se u “muškom svijetu” uvijek dobro snalazila.
“Nije to više muško zanimanje, ima dosta kolegica, postotak je zapravo isti kao u kompanijama s većim flotama. Nadam se da će to rasti. Oduvijek sam se dobro snalazila u tom nekom muškom svijetu. Mislim da su muški kao prijatelji puno jednostavniji. Diskriminacije ili predrasuda nije nikad bilo na poslu, već je toga bilo više ovako privatno”.
Posebno ju veseli budućnost hrvatskog zrakoplovstva i širenje flote Croatia Airlinesa. Nada se da će jednog dana hrvatski nacionalni prijevoznik imati i prekooceanske linije. “To bih voljela doživjeti prije mirovine”, kaže.
Rođena je Goričanka te je odrasla ovdje. Prisjetila se i kako izgleda odrastanje danas u usporedbi s njenim djetinjstvom. Smatra da su današnja djeca manje fizički aktivna te da više vremena provode uz mobitele nego u igri na otvorenom.
“Mi smo bili drugačiji, krali smo trešnje, brali smo cvijeće u tuđem cvjetnjaku i bilo nas je svukud. Roditelji nas nisu pratili i nisu znali di smo dok nisu došli doma. Uvijek su mame vikale s prozora. Mi smo bili slobodniji, znali smo uzeti bicikle pa na Čiče i tako”.
A mladim djevojkama koje sanjaju o pilotskoj karijeri poručuje jednostavno – “Uz dobre ocjene te psihofizičke predispozicije, ne vidim razlog zašto ne bi mogle ostvariti svoj san”.
HOTNEWS
Od srijede jeftinije gorivo! Vlada ograničila marže i trošarine
Benzin će prema novim cijenama iznositi 1,61 EUR po litri, dok će dizelsko gorivo stajati 1,61 EUR po litri.
Na telefonskoj sjednici Vlade Republike Hrvatske donesene su dvije uredbe kojima se nastavlja regulacija cijena energenata, kroz kombinaciju smanjenja trošarina i ograničavanja premija energetskih subjekata. Novi režim primjenjuje se od 3. lipnja 2026. i traje do 15. lipnja 2026. godine.
Potrošačke cijene u razdoblju primjene mjera
U nastavku primjene mjera, benzin će stajati 1,61 euro po litri, što predstavlja smanjenje od tri centa. Dizelsko gorivo bit će 1,61 euro po litri, odnosno pet centi manje nego ranije. Plavi dizel prodavat će se po cijeni od 1,09 eura, što je pad od šest centi. Kod ukapljenog naftnog plina (UNP) također dolazi do pojeftinjenja. Plin za spremnike iznosit će 1,35 eura po kilogramu, odnosno devet centi manje, dok će UNP u bocama biti 1,93 eura po kilogramu, također uz smanjenje od devet centi.
Iz Vlade pritom navode kako su premije energetskih subjekata ograničene te iznose 0,1545 EUR/l za benzin, 0,1045 EUR/l za dizel, 0,0436 EUR/l za plavi dizel, dok su za UNP određene na 0,8737 EUR/kg za boce i 0,4116 EUR/kg za velike spremnike.
Koliko bi gorivo koštalo bez ograničenja
Usporedno s reguliranim cijenama, prikazano je i koliko bi energenti koštali bez državne intervencije. U takvom scenariju benzin bi dosegnuo 1,78 eura po litri, dizelsko gorivo 1,82 eura, a plavi dizel 1,16 eura. Kod plina bi cijena za spremnike iznosila 1,50 eura po kilogramu, dok bi UNP u bocama dosegnuo 2,21 euro po kilogramu.
Vijesti
USKOK krenuo u akciju! Član nogometnog kluba osumnjičen za pokušaj podmićivanja suca
Istraga se provodi zbog sumnje na pokušaj utjecaja na ishod nogometne utakmice.
CityLIGHTS
Velika Gorica slavila 120 godina automobilizma, stigao i Juraj Šebalj
‘Klub ima sjajne članice i članove, koje predvodi Vladimir Štarkelj, a koji je doista lokomotiva ovoga kluba’
U Velikoj Gorici obilježena je 120. obljetnica osnivanja prvog hrvatskog automobilnog kluba, a tim je povodom Oldtimer klub Turopolje 31. svibnja u Pučkom otvorenom učilištu Velika Gorica organizirao svečanu akademiju posvećenu bogatoj povijesti automobilizma i očuvanju tehničke kulturne baštine.
Na događanju su se okupili predstavnici medija, lokalne i regionalne samouprave te brojni zaljubljenici u starodobna vozila. Među uzvanicima su bili i istaknuti predstavnici automobilističkog svijeta, uključujući Juraja Šebalja.
Predsjednik Oldtimer kluba Turopolje Vladimir Štarkelj istaknuo je kako je cilj obilježavanja ove značajne obljetnice podsjetiti na početke automobilističke kulture u Hrvatskoj te potaknuti očuvanje tehničke baštine.
– Danas slavimo obljetnicu ponajviše jer želimo potaknuti, kao čuvari tehničke kulturne baštine, da se prisjetimo povijesti i početaka automobilističke kulture u Hrvatskoj. Ovdje su ljubitelji starodobnih vozila, oldtimera i kao ljubitelji te tehničke povijesti na neki način smo oživjeli u Velikoj Gorici puno toga što je bilo po garažama sakriveno, a sada zajedno gajimo jedno zajedništvo, jedno druženje i jedno veselje, rekao je Štarkelj.
O radu i značaju kluba govorio je i zamjenik gradonačelnika Velike Gorice Neven Karas, koji je naglasio njegovu prepoznatljivost i aktivnost u lokalnoj zajednici.
– Oldtimer klub Turopolje u našem se gradu pozicionirao u jednu od možda i najaktivnijih udruga koja pronosi ime Velike Gorice i koji dovodi u Veliku Goricu čitav niz ljudi, kazao je Karas.
Čestitke organizatorima i svim zaljubljenicima u starodobna vozila uputio je i zamjenik župana Zagrebačke županije Ervin Kolarec, osvrnuvši se na doprinos generacija koje su tijekom više od stoljeća njegovale automobilističku tradiciju.
– Čestitam svima koji su dali svoj obol u ovi 120 godina i prenijeli svoj entuzijazam na mlađe generacije. Što se tiče našeg oldtimer kluba u Velikoj Gorici, koji će uskoro proslaviti tek pet godina postojanja, smatram da su napravili sjajan posao. Klub ima sjajne članice i članove, koje predvodi Vladimir Štarkelj, a koji je doista lokomotiva ovoga kluba. Ali ne samo ovoga kluba, to je čovjek koji doista daje velik obol u društvenom životu, kako grada Velike Gorice, tako i Zagrebačke županije“, poručio je Kolarec.
Svečana akademija bila je prilika za prisjećanje na razvoj automobilizma u Hrvatskoj, ali i za isticanje važnosti udruga koje kroz svoj rad čuvaju tehničku baštinu te okupljaju nove generacije ljubitelja starodobnih vozila.
*Tekst je dio programskog sadržaja ‘Moja županija’ nastao u suradnji sa Zagrebačkom županijom.
Fotogalerija: Morena Martinović/Cityportal
-
Vijestiprije 4 danaNa Dan državnosti sve trgovine u gradu zatvorene – jedna lokacija ipak ostaje otvorena
-
CityLIGHTSprije 3 danaObitelj Haidar Diab otvorila svoj dom i srce
-
Gospodarstvoprije 5 danaVelika logistička tvrtka otvara sortirni centar u Vukovini – dnevno će se obrađivati do 150 tisuća paketa
-
HOTNEWSprije 4 danaVelika Gorica sve češće tema nacionalnih rasprava – Ačkar u Saboru o jednom od najsigurnijih gradova u RH