Vijesti
Maja Mačinko – Tehnička kultura njena je ljubav, a u NASA-i je kao doma
Profesorica je informatike, fizike i tehničke kulture.
Svjetski je dan učitelja. Zanimanja bez kojeg ne bi bilo ni svih ostalih. A kad naiđete na nekoga tko svoj poziv živi 24 sata dnevno sedam dana u tjednu onda to ne smije proći nezapaženo. U svijetu tehničke kulture teško da netko nije čuo za Maju Mačinko.
Kako kaže, dio djetinjstva provela je u Slavoniji, u Slavonskom Brodu, a onda su roditelji trbuhom za kruhom preselili u Istru.
-U trećem osnovne sam dakle promijenila sredinu, nisam tu djecu u razredu ništa razumjela, čakavica, baš je bilo teško. Trebalo je vremena da se oni priviknu na mene, a i ja na njih.- kaže Mačinko.
Nakon OŠ Joakima Rakovca upisala je Gimnaziju u Poreču.
-Iskreno da me netko tada pitao što ću raditi u životu, znala bih reći što sigurno neću, a to je da nikad neću raditi u školi. Nema šanse, fuj škola, fuj biti profesor, strašno. Uvijek sam bila više za jezike, umjetnost. U cijelom spletu okolnosti kako sam istraživala što ću upisati na faksu, dala sam papire i na fiziku i politehniku u Rijeci, došla na prijemni u Zagreb, no, kako mi se nije svidjela ekipa na Filozofskom fakultetu, bili su mi predrugačiji, odlučila sam upisati fiziku. Nakon mjesec dana totalno sam bila zaljubljena u fiziku, tehniku, pokuse, to mi je baš bilo super. Zanimljivo u cijeloj priči je da sam kroz srednju imala dva iz matematike, a tri iz fizike, apsolutno me to nije zanimalo.- prepričava nam, te ističe kako neće nikada zaboraviti kad joj je jedna profesorica na metodici koja je slovila za najstrožu na fakultetu rekla da ona iza nje vidi trideset uspješnih generacija djece. Smatrala je to tada kao pretjerivanje, ali sad je očito da je ona prepoznala nešto što tada nije ni sanjala.
-Sasvim slučajno došla sam u školu, a danas taj posao ne bih mijenjala nizašto na svijetu. Kao apsolvent sam radila u Istri u tri osnovne škole, zarađivala za džeparac i učila za zadnje ispite, a onda sam vidjela oglas za Veliku Goricu. Pojma nisam imala gdje je to i kako tamo doći. Poslala sam papire kao apsolvent i tada je ravnatelj OŠ Eugena Kvaternika bio Ivica Gazdić, on me nazvao i pitao kad mogu doći raditi. Nikada neću zaboraviti, prvi dan, objašnjavao mi je na koji bus moram ići da dođem do posla.
Kolektiv ju je oduševio na prvu, ravnatelj je, kaže, bio motivator, bio je super za “trknute” poput nje.
-Uvijek kad si došao s nekom novom idejom da nešto želiš raditi, da trebaš opremu, on bi to nabavio. Sjećam se kupio mi je prve robote koji su tad bili, pa sam ih nosila doma, a onda sva sretna natrag na nastavu djeci.
Predavala je tamo tehnički i informatiku.
-Kvaternik mi je najdraža škola u kojoj sam radila, ali spletom nekih oklonosti sada sam u Zagrebu u OŠ Ivana Cankara. Bilo mi je emotivno jako teško otići,a otišla sam samo zato jer mi je sadašnja škola puno bliže i jednostavnije mi je. No, i dalje sam u Gorici, imamo udrugu, radimo radionice.
Udruga je Turopoljski tehničari, svima znana kao TurTeh kojoj je Maja jedna od osnivačica. -U početku su to bile vikend radionice, ali teško je to funkcioniralo zbog svih aktivnosti koje djeca imaju tada, pa smo se nekako okrenuli da to bude kad su uglavnom na praznicima, ali imamo i pripremne radionice kad je netko natjecanje. A prošle godine smo odlučili pokrivati unutar škola, što matične, što područne. Imamo puno planova, no, korona nas sad dosta sputava, ali opcija online je tu, pa ćemo Svjetski tjedan svemira tako odraditi.
Osim što predaje u školi, rada u udruzi, radionica, Maja piše i udžbenike, pet godina je urednica za tehničku kulturu, radi priručnike, kutije, materijale, vježbe…
-Prepoznali su me, čuli su za mene i zvali me. Bio je to još jedan izazov na koji sam pristala, i moram priznati da na taj rad gledam drugačijim očima, vrlo je teško stvoriti finalni proizvod. Super mi je jer znam da sam ja ta koja je dala svoj mali doprinos da djeci bude kreativnija nastava, a uz sve to mogu testirati na svojim učenicima.
Bila je STEM edukator kad je krenula MicroBit revolucija, kaže da je tad doslovno živjela u automobilu šest mjeseci jer je svaki dan putovala posvuda i držala edukacije. Jedna od anegdota iz tog perioda, u jednoj od knjižnica u kojoj sam držala edukaciju, jedna žena MicroBit nije htjela primiti u ruke jer se bojala da će ju stresti struja.
Također radi u Hrvatskom robotičkom savezu, radila je u Kraljevici na ljetnim školama tehničke kulture, pisala zadatke za državno natjecanje iz automatike. Novo otkriće su joj e-Twinning projekti, riječ je o platformi gdje se povezuju nastavnici iz cijele Europe.
Projekt na koji je posebno ponosna je Međunarodni dan žena i djevojaka u znanosti, nastao prije tri godine. Naime Maja je bila prva Hrvatica koju je američka ambasada nominirala za trotjednu stipendiju – putovanje u Ameriku, zvala se International Visitor Leadership Programme u kategoriji Hidden no more: Advancing Woman is STEAM fields. Cilj je bio odabrati 50 žena iz 50 različitih zemalja svijeta koje su lideri u steamu u svojoj zemlji i koje će se vratiti u svoju zemlju i nastaviti promovirati steam po cijeloj svojoj državi.
-To je stipendija za koju se ne možeš prijaviti, nego oni prepoznaju tvoj rad i dobila sam taj poziv, prošla tri komisije i dobila stipendiju! To iskustvo me promijenilo, obišli smo 50-ak institucija, a mi smo ostale povezane i danas i čujemo se, tako sam ja pokrenula taj projekt gdje je bilo jako puno gostiju, organizirala sam okrugli stol na temu Izazovi današnjice žena u znanosti. Imali smo niz predavanja, radionica, sajam inovacija…Sljedeće godine u veljači ponovno će biti taj event.
Prije pet godina radila je na Međunarodnom robotičkom kampu za srednjoškolce u Rijeci gdje su bili predavači iz raznih zemalja svijeta, među njima i Chuck Bergh koji je glavni inženjer u NASA-i koji je između ostaloga radio na Curiosity roveru koji se trenutno nalazi na Marsu, kad se vratio u Ameriku, oduševljen Majinim entuzijazmom, uputio joj je poziv da dođe u NASU kad god bude imala priliku. Nije trebalo dugo, štedjela je cijelu godinu za avionsku kartu.
Tehnologija tamo nije ni blizu onog što gledamo na tv-u, kaže.
-To je sve staro bar 30 godina, jer sav ova moderna tehnologija ne preživljava zračenja u svemiru. Super mi je bila i činjenica da je robotska ruka tog rovera koji se nalazi na Marsu napravljena od 500-tinjak udica za pecanje!
Ima li Maja slobodnog vremena? Ima! Putuje po svijetu, najljepša zemlja bio je Island, a najzabavnija je bila Rusija.
-Osjećala sam se kao doma. Oni su zapeli u sustavu od prije 15,20 godina, pa me puno toga podsjetilo na djetinjstvo. Jako su srdačni, ni u jednom trenutku me nije bilo strah. To mi je društveno baš najzanimljivija zemlja. Island me ostavio bez teksta, obišla sam cijeli sjeverni dio autom. Jedno odlično iskustvo je bila vožnja tunelom kroz vulkan, a u graduu su staru školu pretvorili u hostel gdje sam bila jedini gost.
Kako je bila u Las Vegasu, priznaje nije se udala, ali je pokušala kockati, uložila je pet dolara, no nije ništa zaradila, ali zabavila se poprilično. Hrvatska joj je ipak najljepša zemlja na svijetu jer imamo i more, i planine, i našu ravnicu.
Voli prirodu, planinari, biciklira, trčala je, malo je u posljednje vrijeme, kaže usporila, ali namjerava se opet pokrenuti.
-Pogled s planina je pravo punjenje baterija a trčanje je ispušni ventil, slušalice u uši i lagano svojim tempom. I samo da mi je priroda.
Za kraj smo ostavili nagrade kojih je uistinu puno. Osim američke stipendije, ove godine je opet, drugu godinu zaredom dobila nagradu za najuspješnijeg obrazovnog djelatnika, najdraža joj je nagrada Fausta Vrančića, inače najveća nagrada u tehničkoj kulturi za koju je prvi put čula na faksu i mislila je da će ju i ona možda u mirovini dobiti, ali postigla je to priznanje ipak puno prije. Tu je i nagrada Hrvatskog robotičkog saveza za promicanje stvaralaštva u robotici, a prva nagrada ikad bila je nagrada Rudolfa Perešina, nakon svega tri rada u Velikoj Gorici. Digitalno obrazovni sadržaji su joj također nagrađeni.
-Najveća nagrada su mi djeca kad upišu srednju školu i fakultet i kad mi dođu sretna, a rečenica koja mi se urezala u sjećanje, jedne je mame, koja mi je došla zahvaliti i reći da svojeg sina nikad nije vidjela da tako sretan ide u školu i iz škole. – poručuje Mačinko za kraj.
Najave
Lukavec slavi Dan mjesta! Folklorijada, godišnji koncert i dani otvorenih vrata – donosimo cijeli program
Program traje od četvrtka do srijede.
CityLIGHTS
Lumidea organizira Baby Care radionicu o dojenju i njezi novorođenčadi
Kako navode iz Lumidee, radionica je osmišljena kao podrška roditeljima koji žele steći dodatno znanje i praktične vještine potrebne u ranim fazama skrbi o bebi.
Kultura
Kazališna subota u Buševcu – Family R dolazi u Dom kulture
Suvremena kazališna priča o obitelji i izazovima modernog života.
U Domu kulture Buševec u subotu, 9. svibnja, gostuje Hrvatsko kazalište Travnik s predstavom “Family R”, a početak je u 20 sati.
Ulaz je uz prilog od 10 eura, a rezervacija je obavezna putem broja 098 829 907.
Predstava “Family R” kroz priču jedne obitelji tematizira svakodnevne pritiske modernog vremena, uključujući utjecaj medija, tehnologije i različitih oblika ovisnosti na odnose među članovima obitelji. Autorima je u fokusu pitanje koliko suvremeni način života mijenja obiteljske navike i komunikaciju, a sve je ispričano kroz kombinaciju emocije i humora.
Foto: Ogranak seljačke sloge Buševec
Priča iz kvarta
Legenda o RVG-u: ‘I najveće zvijezde radije su dolazile k nama nego na HRT…’
Početkom svibnja 1970. godine, u okviru Narodnog sveučilišta Juraj Kokot, s emitiranje je počeo RVG, radijska postaja koja je tijekom osamdesetih i u prvoj polovici devedesetih izrasla u istinsku instituciju…
Prvog dana svibnja 1970. godine, ostalo je zapisano, s emitiranjem je krenuo novoosnovani Radio Velika Gorica. Ili, u skraćenoj verziji, RVG. Povijesni zapisi ne govore na čiju je točno ideju pokrenuta lokalna radio postaja, ali zna se da je priča krenula u okviru Narodnog sveučilišta Juraj Kokot, na čijem je čelu u to doba bio legendarni Josip Matanović. Smješten u potkrovlju Narodnog sveučilišta, čija je bio radna jedinica, RVG je krenuo tiho i skromno…
U počecima se sve svodilo na nekoliko sati programa dnevno, pri čemu je trebalo paziti – kako hodaš! Priče iz tog vremena, naime, kažu da je potkrovlje “Kokota” bilo u takvom stanju da su daske pod nogama škripale, a vibracije od hodanja dovodile su do ispadanja ploča s gramofona. Bili su to uvjeti relativno prihvatljivi za radijsku postaju veličine i značaja RVG-a u to vrijeme, jer radilo se o klasičnoj lokalnoj postaji, koja je slijedila sve tradicionalne zakonitosti.
I bilo je tako sve do prve polovice osamdesetih godina, kad se počela kreirati legenda o “onom” RVG-u. Slavnom, čuvenom, cijenjenom i poštovanom radiju, koji je prije i više od svega bio – slušan. A bio je slušan zato što je bio ispred svog vremena.
– Rast popularnosti RVG-a krenuo je u vrijeme kad je pokrenut noćni program. U to vrijeme u večernjim satima radijske postaje nisu imale program, a na Hrvatskom radiju svirala je uglavnom klasična glazba, a RVG je krenuo s nekom vrstom radijskog tuluma koji je trajao od 21 sad do dva iza ponoći. Taj format ljudima se izuzetno svidio, noćni program RVG-a brzo je postao veliki hit – provodi nas kroz ovu priču Zdenko Sovina, bivši direktor RVG-a, koji je između 1987. i 1999. godine bio aktivno uključen u sve što se događalo.
Nevjerojatan broj važnih ljudi prošlo je kroz svijet RVG-a svih tih godina, od Jure Hrvačića, Borivoja Zimonje, Bore Kokana, Elizabete Gojan, kasnije i Zlatka Turkalja, Trpimira Vickovića, u još kasnijoj fazi i Dalibora Petka… U svakom ovakvom nabrajanju, s obzirom na količinu zaslužnih, nemoguće je nekoga ne propustiti, pa ćemo tu negdje i stati, a svi ti ljudi koji su bili uključeni u ovu priču stvarali su radio koji je imao otprilike milijun svojih posebnosti.
Već u prvoj polovici osamdesetih ukinuti su formati poput “želja i pozdrava”, budući da je odluka bila da se krene u urbanijem smjeru. Uključivalo je to puštanje glazbe koja se baš i nije mogla čuti na drugim radijskim postajama, puno pažnje posvećivalo se mladima, a sve to davalo je ozbiljne rezultate po pitanju slušanosti.
– U to vrijeme radili smo jako ozbiljan posao. Ljudi su prolazili edukacije, govorne vježbe… Bila je to ozbiljna firma, strašno puno se ulagalo u zaposlenike, koji su na neki način kroz rad na radiju dobivali i cjeloživotno obrazovanje. Ali opet kažem, radilo se jako puno, čak bih rekao da nigdje u životu nisam vidio radnu etiku kakva je vladala na RVG-u u tim danima. Bili smo uspješni, ali nije to došlo samo od sebe, iza toga je stajalo jako puno rada. Vodilo se računa o svakoj sitnici, mogućnost za pogrešku bila je svedena na minimum – prisjeća se Sovina.
Budući da je postojao samo jedan studio, a program je kretao od 12 sati, svi prilozi koji su se emitirali morali su biti završeni do podne, budući da se nakon toga više nije moglo u studio.
– Sve što se događalo nakon toga, u poslijepodnevnim satima, emitirali smo sa “uhera”, uređaja koji je bio težak više od deset kilograma, pa ga nije bilo baš jednostavno ni nositi na teren. Međutim, ništa od toga nama nije bilo problem, jer raditi na RVG-u u tim je godinama bila stvar prestiža. Da, rekao bih da su ljudi koji su radili na radiju u to vrijeme bili face u gradu – prepričava Zdenko Sovina i dodaje:
– Pamtim da se u to prvo vrijeme reklame nisu snimale, nego su se čitale izravno u eter. RVG je bio poseban i po tome što je bio jedan od prvih radija koji su omogućili reklamiranje malim obrtnicima, buticima, mesnicama, frizerima… Kasnije su se reklame počele i snimati, a s vremenom smo uveli i “dramatizirajuće reklame”, odnosno reklame u kojima bi se glumilo.
Novi važan “poguranac” po pitanju popularnosti i značaja RVG-a došao je početkom devedesetih godina, kad je osmišljena još jedna promjena koja je u to doba predstavljala čistu avangardu. RVG je, naime, krenuo sa cjelodnevnim programom. I tu je negdje nastala ona čuvena krilatica, koja je glasila: “RVG – od Mađarske do mora!”
– Da, zaista smo se čuli od Mađarske do mora, a starije generacije prisjetit će se i kako je do toga došlo… Naime, nakon što je napravljen drugi, a zatim i treći studio, stvorili su se uvjeti da krenemo s programom 24 sata na dan. Budući da su ostale lokalne radijske postaje, iz cijele Hrvatske, i dalje ostale na programu od nekoliko sati na dan, a već se krenulo s umrežavanjem, u razdobljima u kojima nisu imali svoj, reemitirali su naš program. I tako je ispalo da nas se doslovno moglo čuti u gotovo cijeloj Hrvatskoj – objašnjava Sovina.
U toj prvoj polovici devedesetih u Hrvatskoj je bjesnio rat, ali iz perspektive RVG-a bilo je to zlatno doba. Vrijeme kad se RVG kao brend definitivno etablirao, vrijeme u kojem je stvar prestiža bila pojaviti se u eteru, na prepoznatljivoj frekvenciji 94,9.
– Neven Kepeski i Boro Kokan imali su glazbenu emisiju “Veliki vrisak”, u kojoj su svoje prve svirke imali i bendovi kao što su Psihomodo pop i mnogi drugi, a glazbom se na svoj način bavio i Zlatko Turkalj Turki, koji je imao emisiju “Music Pub”. I to su samo neke od brojnih emisija koje su se emitirale i bile jako slušane. Imao sam i ja svoju emisiju “M o M”, odnosno mladi o mladima, u kojoj sam se bavio raznim temama, od supkulture, preko kontracepcije, sve do toga gdje se izlazi, što se sluša… – pamti Sovina i dodaje:
– U goste su nam dolazile sve najveće zvijezde na ovim prostorima. Konkretno, meni je u emisiji bio Goran Bregović! Koga god si nazvao, odmah bi pristao doći gostovati kod nas. Ne pretjerujem kad kažem da je bilo važnije gostovati na RVG-u nego na HTV-u…
Uz sve ostalo, bile su tu i sportske minute, kojima se također bavio Boro Kokan. Okupio je oko sebe i neke nove klince sklone sportu, a među njima i tadašnjega košarkaša Darka Ćopića.
– Došao sam na RVG 1993., u sklopu sportske emisije “Svlačionica”, koja je išla jako dugo. Uh, to je bilo posebno vrijeme… – prisjeća se Ćopić.
– Mogu stvarno potvrditi da nije bilo lakšeg zadatka nego nagovoriti bilo koga od poznatih da dođe na RVG. Nama su dolazili doslovno svi, tko god bi nam pao napamet, tako da smo u eteru više puta imali Ćiru Blaževića, ali i sve druge najveće sportske zvijezde. Općenito, ljudi po Gorici često bi znali susretati poznate osobe u gradu. I svi su znali gdje ide i zašto je ovdje Zdravko Čolić, dečki iz Prljavaca ili netko treći. Svi su znali da idu na RVG.
A s RVG-a se često i odlazilo, i to na zanimljive destinacije.
– Reklama je u to zlatno vrijeme bilo baš jako puno, na RVG-u su se masovno oglašavale i zagrebačke firme, a sponzori su nas vodili i na razna putovanja. Znalo se tako dogoditi da u istoj večeri imamo moje javljanje iz Bologne, gdje Cibona igra Euroligu, pa onda javljanje iz Maroka, sa nekakvog tenisa, pa još jedno s nogometa… Putovali smo s Dinamom po Europi, osobno sam bio i u Newcastleu i na još nekim gostovanjima u Ligi prvaka, jer svi su željeli da je RVG uz njih – govori Ćopić.
Na RVG-u su u tim godinama kao medijske ličnosti kretali i ljudi poput Barbare Kolar, Trpimira Vickovića Vicka, Davora Dretara Dreleta i brojni drugi, a cijelim sustavom u to je zlatno doba upravljao Juraj Hrvačić. Pamte Velikogoričani i spektakularne koncerte u organizaciji RVG-a, a neka vrsta “labuđeg pjeva” bio je onaj povodom 25 godina radija. Na tri pozornice oko vatrogasnog doma, u koji se radio preselio još na prijelazu sa sedamdesetih na osamdesete, odvijao se party za pamćenje, da bi ubrzo krenuo put prema dolje.
– Sve je krenulo 1994., kad se promijenio Zakon o telekomunikacijama. Do tad su sve lokalne radio stanice bile pod ingerencijom lokalnih samouprava, a od tad to više nije išlo tako. Sve se moralo privatizirati, a Vijeće za telekomunikacije je 1995. raspisalo natječaj za dodjelu frekvencija. Tadašnji RVG se nakon toga raspao na dvije firme, dio ljudi je ostao na RVG-u kao novoj pravnoj osobi, a dio je prešao na Obiteljski radio, novu firmu koju je vodio Juraj Hrvačić – prepričava Sovina.
Krenula se u tom procesu regulirati snaga signala, RVG kao lokalna postaja više nije imao toliki domet, a samim time smanjilo se i tržište. Resursi su tako prebačeni na Obiteljski radio, iz kojeg je uskoro nastao i Narodni radio, a RVG je ostao u drugom planu. Na istoj frekvenciji, na čuvenih 94,9, ali zapravo je frekvencija bila i jedino što je ostalo iz tih slavnih dana. Imao je RVG svoje svijetle trenutke i u godinama koje su slijedile, jer funkcionirao je sve do 2012. godine, ali nije to više bilo – to. I ostala je legenda o “onom” RVG-u…
Nostalgična je i romantična ova priča, a nostalgija i romantika jedino su nam i preostali u ovim novim vremenima. Potpuno drukčijim vremenima u svakom smislu, kako u radijskom, tako i svakom drugom. A opet, bilo bi sjajno da se nekako, na neki način, kakav god, oživi tradicija radija koji je predstavljao simbol grada…
CityLIGHTS
Radionica prirodnog spreja protiv komaraca rasprodana, otvoren novi termin
Svaka sudionica izradit će vlastiti repelent (50 ml), dobiti recept za ponovnu izradu kod kuće te na poklon univerzalni balzam u vrijednosti 13 eura.
-
Zanimljivostiprije 4 danaFOTO Prvosvibanjski ručak velikog broja izletnika na jezeru Čiče
-
CityLIGHTSprije 5 danaFOTO Besplatni pregledi i poruke podrške: Velika Gorica obilježila Dan hitne medicine
-
Moja županijaprije 2 danaFOTO Vodeći Posavec prošetao se ”osmicom” u Turopolju
-
Sportprije 5 danaKobre prebrze za Mraclin