Vijesti
Maja Mačinko – Tehnička kultura njena je ljubav, a u NASA-i je kao doma
Profesorica je informatike, fizike i tehničke kulture.
Svjetski je dan učitelja. Zanimanja bez kojeg ne bi bilo ni svih ostalih. A kad naiđete na nekoga tko svoj poziv živi 24 sata dnevno sedam dana u tjednu onda to ne smije proći nezapaženo. U svijetu tehničke kulture teško da netko nije čuo za Maju Mačinko.
Kako kaže, dio djetinjstva provela je u Slavoniji, u Slavonskom Brodu, a onda su roditelji trbuhom za kruhom preselili u Istru.
-U trećem osnovne sam dakle promijenila sredinu, nisam tu djecu u razredu ništa razumjela, čakavica, baš je bilo teško. Trebalo je vremena da se oni priviknu na mene, a i ja na njih.- kaže Mačinko.
Nakon OŠ Joakima Rakovca upisala je Gimnaziju u Poreču.
-Iskreno da me netko tada pitao što ću raditi u životu, znala bih reći što sigurno neću, a to je da nikad neću raditi u školi. Nema šanse, fuj škola, fuj biti profesor, strašno. Uvijek sam bila više za jezike, umjetnost. U cijelom spletu okolnosti kako sam istraživala što ću upisati na faksu, dala sam papire i na fiziku i politehniku u Rijeci, došla na prijemni u Zagreb, no, kako mi se nije svidjela ekipa na Filozofskom fakultetu, bili su mi predrugačiji, odlučila sam upisati fiziku. Nakon mjesec dana totalno sam bila zaljubljena u fiziku, tehniku, pokuse, to mi je baš bilo super. Zanimljivo u cijeloj priči je da sam kroz srednju imala dva iz matematike, a tri iz fizike, apsolutno me to nije zanimalo.- prepričava nam, te ističe kako neće nikada zaboraviti kad joj je jedna profesorica na metodici koja je slovila za najstrožu na fakultetu rekla da ona iza nje vidi trideset uspješnih generacija djece. Smatrala je to tada kao pretjerivanje, ali sad je očito da je ona prepoznala nešto što tada nije ni sanjala.
-Sasvim slučajno došla sam u školu, a danas taj posao ne bih mijenjala nizašto na svijetu. Kao apsolvent sam radila u Istri u tri osnovne škole, zarađivala za džeparac i učila za zadnje ispite, a onda sam vidjela oglas za Veliku Goricu. Pojma nisam imala gdje je to i kako tamo doći. Poslala sam papire kao apsolvent i tada je ravnatelj OŠ Eugena Kvaternika bio Ivica Gazdić, on me nazvao i pitao kad mogu doći raditi. Nikada neću zaboraviti, prvi dan, objašnjavao mi je na koji bus moram ići da dođem do posla.
Kolektiv ju je oduševio na prvu, ravnatelj je, kaže, bio motivator, bio je super za “trknute” poput nje.
-Uvijek kad si došao s nekom novom idejom da nešto želiš raditi, da trebaš opremu, on bi to nabavio. Sjećam se kupio mi je prve robote koji su tad bili, pa sam ih nosila doma, a onda sva sretna natrag na nastavu djeci.
Predavala je tamo tehnički i informatiku.
-Kvaternik mi je najdraža škola u kojoj sam radila, ali spletom nekih oklonosti sada sam u Zagrebu u OŠ Ivana Cankara. Bilo mi je emotivno jako teško otići,a otišla sam samo zato jer mi je sadašnja škola puno bliže i jednostavnije mi je. No, i dalje sam u Gorici, imamo udrugu, radimo radionice.
Udruga je Turopoljski tehničari, svima znana kao TurTeh kojoj je Maja jedna od osnivačica. -U početku su to bile vikend radionice, ali teško je to funkcioniralo zbog svih aktivnosti koje djeca imaju tada, pa smo se nekako okrenuli da to bude kad su uglavnom na praznicima, ali imamo i pripremne radionice kad je netko natjecanje. A prošle godine smo odlučili pokrivati unutar škola, što matične, što područne. Imamo puno planova, no, korona nas sad dosta sputava, ali opcija online je tu, pa ćemo Svjetski tjedan svemira tako odraditi.
Osim što predaje u školi, rada u udruzi, radionica, Maja piše i udžbenike, pet godina je urednica za tehničku kulturu, radi priručnike, kutije, materijale, vježbe…
-Prepoznali su me, čuli su za mene i zvali me. Bio je to još jedan izazov na koji sam pristala, i moram priznati da na taj rad gledam drugačijim očima, vrlo je teško stvoriti finalni proizvod. Super mi je jer znam da sam ja ta koja je dala svoj mali doprinos da djeci bude kreativnija nastava, a uz sve to mogu testirati na svojim učenicima.
Bila je STEM edukator kad je krenula MicroBit revolucija, kaže da je tad doslovno živjela u automobilu šest mjeseci jer je svaki dan putovala posvuda i držala edukacije. Jedna od anegdota iz tog perioda, u jednoj od knjižnica u kojoj sam držala edukaciju, jedna žena MicroBit nije htjela primiti u ruke jer se bojala da će ju stresti struja.
Također radi u Hrvatskom robotičkom savezu, radila je u Kraljevici na ljetnim školama tehničke kulture, pisala zadatke za državno natjecanje iz automatike. Novo otkriće su joj e-Twinning projekti, riječ je o platformi gdje se povezuju nastavnici iz cijele Europe.
Projekt na koji je posebno ponosna je Međunarodni dan žena i djevojaka u znanosti, nastao prije tri godine. Naime Maja je bila prva Hrvatica koju je američka ambasada nominirala za trotjednu stipendiju – putovanje u Ameriku, zvala se International Visitor Leadership Programme u kategoriji Hidden no more: Advancing Woman is STEAM fields. Cilj je bio odabrati 50 žena iz 50 različitih zemalja svijeta koje su lideri u steamu u svojoj zemlji i koje će se vratiti u svoju zemlju i nastaviti promovirati steam po cijeloj svojoj državi.
-To je stipendija za koju se ne možeš prijaviti, nego oni prepoznaju tvoj rad i dobila sam taj poziv, prošla tri komisije i dobila stipendiju! To iskustvo me promijenilo, obišli smo 50-ak institucija, a mi smo ostale povezane i danas i čujemo se, tako sam ja pokrenula taj projekt gdje je bilo jako puno gostiju, organizirala sam okrugli stol na temu Izazovi današnjice žena u znanosti. Imali smo niz predavanja, radionica, sajam inovacija…Sljedeće godine u veljači ponovno će biti taj event.
Prije pet godina radila je na Međunarodnom robotičkom kampu za srednjoškolce u Rijeci gdje su bili predavači iz raznih zemalja svijeta, među njima i Chuck Bergh koji je glavni inženjer u NASA-i koji je između ostaloga radio na Curiosity roveru koji se trenutno nalazi na Marsu, kad se vratio u Ameriku, oduševljen Majinim entuzijazmom, uputio joj je poziv da dođe u NASU kad god bude imala priliku. Nije trebalo dugo, štedjela je cijelu godinu za avionsku kartu.
Tehnologija tamo nije ni blizu onog što gledamo na tv-u, kaže.
-To je sve staro bar 30 godina, jer sav ova moderna tehnologija ne preživljava zračenja u svemiru. Super mi je bila i činjenica da je robotska ruka tog rovera koji se nalazi na Marsu napravljena od 500-tinjak udica za pecanje!
Ima li Maja slobodnog vremena? Ima! Putuje po svijetu, najljepša zemlja bio je Island, a najzabavnija je bila Rusija.
-Osjećala sam se kao doma. Oni su zapeli u sustavu od prije 15,20 godina, pa me puno toga podsjetilo na djetinjstvo. Jako su srdačni, ni u jednom trenutku me nije bilo strah. To mi je društveno baš najzanimljivija zemlja. Island me ostavio bez teksta, obišla sam cijeli sjeverni dio autom. Jedno odlično iskustvo je bila vožnja tunelom kroz vulkan, a u graduu su staru školu pretvorili u hostel gdje sam bila jedini gost.
Kako je bila u Las Vegasu, priznaje nije se udala, ali je pokušala kockati, uložila je pet dolara, no nije ništa zaradila, ali zabavila se poprilično. Hrvatska joj je ipak najljepša zemlja na svijetu jer imamo i more, i planine, i našu ravnicu.
Voli prirodu, planinari, biciklira, trčala je, malo je u posljednje vrijeme, kaže usporila, ali namjerava se opet pokrenuti.
-Pogled s planina je pravo punjenje baterija a trčanje je ispušni ventil, slušalice u uši i lagano svojim tempom. I samo da mi je priroda.
Za kraj smo ostavili nagrade kojih je uistinu puno. Osim američke stipendije, ove godine je opet, drugu godinu zaredom dobila nagradu za najuspješnijeg obrazovnog djelatnika, najdraža joj je nagrada Fausta Vrančića, inače najveća nagrada u tehničkoj kulturi za koju je prvi put čula na faksu i mislila je da će ju i ona možda u mirovini dobiti, ali postigla je to priznanje ipak puno prije. Tu je i nagrada Hrvatskog robotičkog saveza za promicanje stvaralaštva u robotici, a prva nagrada ikad bila je nagrada Rudolfa Perešina, nakon svega tri rada u Velikoj Gorici. Digitalno obrazovni sadržaji su joj također nagrađeni.
-Najveća nagrada su mi djeca kad upišu srednju školu i fakultet i kad mi dođu sretna, a rečenica koja mi se urezala u sjećanje, jedne je mame, koja mi je došla zahvaliti i reći da svojeg sina nikad nije vidjela da tako sretan ide u školu i iz škole. – poručuje Mačinko za kraj.
Sport
Dinamo je za Goricu dugo bio bauk. Sad je Gorica za Dinamo – opasnost!
U prvih 18 međusobnih ogleda s Dinamom nogometaši Gorice ulovili su samo jedan jedini bod, a u posljednjih 12 poraženi su šest puta, uz tri remija i tri pobjede. Uključujući i dvije zaredom, proljetos i jesenas…
Nakon što u četvrtak navečer odrade europski okršaj s francuskim Lilleom, nogometaši Dinama okrenut će se prvom sljedećem izazovu – Gorici u Velikoj Gorici! Poznavajući Marija Kovačevića, nema dvojbe da će u izjavama nakon utakmice u Francuskoj, kako god ona završi, spomenuti i Goricu, pri čemu to ni u kojem slučaju neće biti samo pitanje skromnosti i posvećenosti svakom sljedećem protivniku, nego i pitanje opreza… Naime, u modrom taboru konačno imaju prave razloge za to.
Gorica će, za početak, imati čak osam dana vremena između pobjede nad Istrom i ogleda s Dinamom na svom stadionu. Momčad iz Maksimira, s druge strane, iz Francuske će se vratiti u noći na petak, sljedećeg dana odradit će regeneracijski trening, pa nakon toga imati jedan dan za ozbiljnu pripremu za Goricu i još jedan uoči same utakmice, koja je na rasporedu u ponedjeljak od 18 sati. Bez obzira na veliku razliku u kvaliteti, bit će to svakako faktor na kojeg će gosti iz Zagreba morati obratiti pozornost.
Međutim, i bez tog faktora umora, u Dinamu neće mirno spavati uoči dolaska u Turopolje. Na našem stadionu, naime, dočekat će ih protivnik koji ih je pobijedio dvaput zaredom! Doma je Gorica slavila 23. travnja, kad je Adrion Pajaziti pogodio za konačnih 1-0, a povijest je ispisana 14. rujna, kad su Pozo i Trontelj svojim golovima kreirali pobjedu 2-1, prvu goričku protiv Dinama u gostima. A ne tako davno činilo se gotovo nemogućim da Goričani “skinu” modre, pogotovo da to učine dvaput u nizu, što je treneru Mariju Careviću uspjelo…
Povijest međusobnih ogleda Dinama i Gorice, naime, dugo i predugo bila je potpuno jednostrana. Nakon što su Goričani ušli u HNL u ljeto 2018. godine, krenula je užasavajuća serija od sedam pobjeda Dinama zaredom. Bilo je tu i peha za Goričane, bilo je tu nesreće, ali bodova nije bilo. Pa je i tadašnji trener Gorice Sergej Jakirović, nakon posljednjeg u nizu poraza, duhovito ustanovio:
– Zovite me Agent 007!
Sergej Jakirović doživio je svih sedam poraza s Goricom od Dinama, ali i prvi poraz s Dinamom od Gorice… Foto: Luka Stanzl/PIXSELL
Niz je konačno prekinut 23. svibnja 2020. godine, ali u prijateljskoj utakmici, u kojoj je Gorica slavila 3-2 u Maksimiru, pod vodstvom Valdasa Dambrauskasa. Zabijali su Suk, Ndiaye i Golubickas za Goricu, Ćuže i Majer za Dinamo, Cherif je još i promašio penal, ali tu utakmicu nećemo brojati u ovaj niz, jer nije se radilo o “pravoj” utakmici.
Prvi bod tako su Goričani protiv Dinama upisali nepunih mjesec dana poslije, jer 20. lipnja 2020. završilo je 0-0 na našem stadionu, u trenerskom okršaju Valdasa Dambrauskasa i Igora Jovićevića.
Nakon toga ponovno je krenula dominacija Dinama, koji je povezao deset uzastopnih pobjeda, u što ubrajamo i onih 4-1 u polufinalu Kupa nakon produžetaka. Nakon 90 minuta bilo je 1-1, možemo i to gledati kao pozitivan rezultat, ali konačan ishod ipak nije bio takav. I Gorica nije izborila finale Kupa u Velikoj Gorici, u kojem je Dinamo do trofeja došao protiv Istre 1961.
Seriju od deset pobjeda Dinama, koji je u prvih 18 službenih utakmica s Goricom upisao 17 pobjeda i jedan remi (!?!?) prekinuo je Željko Sopić, čija je momčad 21. siječanja 2023. na Maksimiru izborila novih 0-0 i otvorila godinu koja će ipak početi mijenjati stvari. Naime, u prvom sljedećem ogledu Gorica je ponovno uzela bod, na Gradskom stadionu Josip Mitrović je pogodio za konačnih 1-1 i poništio gol Roberta Ljubičića, da bi u zadnjem kolu prvenstva Bišćanov Dinamo slavio 4-1, što je bila i jedina pobjeda Dinama protiv Gorice u 2023. godini, i to u pet odigranih utakmica.
Željko Sopić pronašao je način kako s Goricom uzimati bodove Dinamu, ali prvu pobjedu nije dočekao… Foto: Luka Stanzl/PIXSELL
Na otvaranju nove sezone, bilo je to 5. kolovoza 2023., Sopićeva Gorica opet je odigrala 0-0 na Maksimiru, no fakin s Rudeša ipak nije dočekao i povijesnu prvu pobjedu Gorice protiv Dinama. Ona se dogodila iz 23. pokušaja, a datum koji je ostao zapisan je 21. listopada 2023. Na klupi Gorice sjedio je Dinko Jeličić, prvi poraz Dinama potpisao je Sergej Jakirović, a navijači Gorice i dalje pamte kako je Ademi doveo modre u vodstvo, da bi Nikola Vujnović u 70. i Ante Matej Jurić u 94. minuti donijeli senzacionalni preokret.
Ante Matej Jurić u 94. minuti srušio je prvo Dinamo, a malo potom u 94. minuti srušio je i Hajduk… Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL
Slijedio je nakon toga novi Dinamov niz, Zagrepčani su dobili četiri sljedeća ogleda s Goricom, a prvi sljedeći bod s Goricom je osvojio aktualni trener Mario Carević. Tog 9. studenog 2024. završilo je 2-2 u Velikoj Gorici, Banić je bio sjajan na vratima, a Krešimir Krizmanić i Marko Kolar zabijali su za domaćina. S druge strane, bod Dinamu donijeli su Dario Špikić i Nathaniel Mbuku.
Posljednja pobjeda Dinama protiv Gorice dogodila se 15. veljače ove godine, i to nakon što je Agon Elezi doveo Goricu u vodstvo na Maksimiru. Stvari su preokrenuli onaj simpatični Kanga te Pjaca i Kulenović, a takvo nešto modri nakon toga više nisu uspjeli ponoviti. Slijedile su u uvodu spomenute dvije vezane pobjede, ona iz travnja doma i ona iz rujna u gostima, što će poslužiti kao jako dobro upozorenje za Dinamo uoči novog dolaska u Turopolje.
09.11.2024., stadion Velika Gorica – 13. kolo SuperSport HNL-a: HNK Gorica – GNK Dinamo Zagreb. Kresimir Krizmanic, Sandro Kulenovic. Photo: Slavko Midzor/PIXSELL
Goričanima će, pak, te dvije utakmice poslužiti kao dokaz da se može, kao velik zalog za optimizam, kao recept kojim se može doći do uspjeha. Zastrašujuće je izgledalo onih 0-1-17 nakon prvih 18 međusobnih ogleda, ali nakon toga je omjer 3-3-6, što je dovelo do učinka od tri pobjede Gorice, četiri remija i 23 pobjede Dinama u ukupnom zbroju.
Trendovi se, eto, mijenjaju u posljednje vrijeme, bilo bi lijepo nastaviti u istom tonu. Ponovno će, naravno, na tribinama biti neusporedivo više poklonika Dinama nego Gorice, ali to su situacije na koje smo već naviknuti. I s kojima će se ova momčad znati nositi. Pogotovo bude li Dinamo malo umoran, ispuhan, a Gorica maksimalno motivirana i angažirana. A nema razloga da ne bude takva.
Gorica je do prve pobjede na Maksimiru došla 14. rujna ove godine, pet mjeseci nakon prethodne na svom stadionu… Foto: Slavko Midžor/PIXSELL
Vijesti
Fuji najavljuje sportsko božićno druženje uoči Dana osoba s invaliditetom
“Fuji” priprema božićni program u sklopu gradske akcije “Volim život”, kojom Velika Gorica obilježava Međunarodni dan osoba s invaliditetom.
Priča iz kvarta
Situacija u gradu je – kvizna! ‘Važno je znati, još važnije dobro se zabaviti’
U usporedbi s ostalim gradovima, Velika Gorica ima vrlo ozbiljnu kvizašku scenu, pričaju nam Ivan Oškera i Hrvoje Barić iz “OIB kviz studija”. Pomogli su nam da napravimo kratki vodič kroz goričku kvizašku scenu…
Ponedjeljkom u Alkaru i Chellosu, utorkom u Ozirisu i Vegosu, srijedom u Chellosu, četvrtkom u Ozirisu, petkom u Alkaru… Tako nekako izgleda raspored kvizova u velikogoričkim kafićima, što će reći da je kvizaška scena u našem gradu na ozbiljnoj razini. I da se sve više širi, raste, buja.
– U usporedbi s ostalim gradovima u Hrvatskoj, Velika Gorica ima jako dobru kvizašku priču. Naravno, Zagreb je tu nedodirljiv, jako puno kvizova igra se i u Splitu, a od manjih gradova nekako prednjače Požega i u posljednje vrijeme Sisak. Tu je negdje, u tom društvu, i Velika Gorica, koja ima jako ozbiljne kvizove u oba smisla, i što se tiče sastavljača kvizova i što se tiče kvalitete i brojnosti sudionika kvizova – pričaju nam Hrvoje Barić iz Lomnice i Riječanin s velikogoričkom adresom Ivan Oškera.
Njih su dvojica pokrenuli projekt pod nazivom “OIB kviz studio” i aktivno se bave sastavljanjem i organizacijom kvizova širokoga spektra. Trenutačno su jedina domaća, gorička ekipa koja radi kvizove u našem gradu, dok su ovi ostali neka vrsta franšize najjačih kvizova u državi. Međutim, kakvi god kvizovi bili, odakle god dolazili, kvizaši su jedna vrsta zajednice, krug ljudi koji se poznaje, druži, viđa na redovnoj bazi. I nalazi na otprilike istim mjestima, jer četiri kafića navedena u uvodu funkcioniraju kao “srce i duša” goričke kvizaške scene.
– Ako pričamo o zaista aktivnim kvizašima, ljudima koji su redovni na svim tim kvizovima, pričamo o sigurno više od stotinu ljudi iz našega grada. Dobro, bude tu i ekipe iz Zagreba, dođu nam i oni u goste, ali najveća većina tog društva su Goričani svih generacija. Imamo klince iz srednje škole, ljude iz srednje generacije, ali i umirovljenike. Evo, konkretno u Alkaru redovno kvizove igra ekipa sastavljena od ljudi u kasnim šezdesetima, i to igraju fenomenalno! – govore Barić i Oškera.
Ivan Oškera i Hrvoje Barić ni sami ne mogu odlučiti vole li više igrati ili kreirati kvizove
Upravo je Alkar, kafić na Bijelom brijegu, naglašavaju spremno obojica, “kultna kuća goričke kvizaške scene”.
– Upravo u Alkaru sve je počelo još tamo 2015. godine, tamo su održavani prvi kvizovi u našem gradu. Ubrzo se u tu priču uključio i Vegos, tako da možemo reći da su uz ta dva kafića vezani počeci ove naše scene o kojoj pričamo. Na razini Hrvatske sve je počelo u zagrebačkoj Booksi 2010. godine, tamo su održani prvi kvizovi ovakvog tipa, nakon čega se to vrlo brzo raširilo po cijeloj Hrvatskoj, a logično je da se u relativno ranoj fazi uključila i Velika Gorica – objašnjava Barić, koji je kvizove počeo igrati još kao srednjoškolac.
Njegova generacija danas u najvećoj mjeri i drži kompletnu kvizašku scenu, svatko u svojoj sredini, a pokušaja da sve skupa zaživi u ovim današnjim okvirima bilo je jako puno. Igralo se tako i u još nekim goričkim kafićima, igralo se čak i u Hrvojevoj Lomnici, ali i još nekim mjestima u našem kraju.
– Nas dvojica smo se i upoznali na kvizovima. Često su naše ekipe sjedile jedne pokraj drugih, pa bismo nakon završetka kviza ostali sjediti svi zajedno, nešto bi se tu i popilo, razmjenjivala su se iskustva, a kroz sve to i nas dvojica smo došli na ideju da napravimo nešto zajedno. Nije bilo lako krenuti, pronaći svoje mjesto, ali u jednom trenutku otvorio se prostor u Alkaru i tu smo počeli. Sad kvizove radimo i u Alkaru, i u Ozirisu, a jedanput mjesečno odemo gostovati i u Rijeku – kaže Oškera.
Najčešće su to kvizovi općeg znanja, bude ih i specijaliziranih, odnosno tematskih, ali Ivan i Hrvoje drže se provjerenog recepta.
– Za kviz je važno prije svega da bude dinamičan i raznovrstan, da pokriva razna područja, od povijesti, zemljopisa, glazbe, filma, sporta… Koncept mora biti takav da svi budu u igri praktički do posljednjeg pitanja, da je svaki odgovor važan, odnosno da je svima zanimljivo igrati, sudjelovati, da se ljudi požele vratiti. U svemu tome ključan je balans težine pitanja, a to je zapravo i najteži dio. Ljudi lako odustanu ako im je kviz pretežak, ali i ako im je prelagan. Nama je cilj da najlošija ekipa ima oko 50 posto točnih odgovora, a naravno da su uvijek tu i pitanja koja rade razliku, za koja pet pametnih glava moraju jako dobro upregnuti moždane vijuge – objašnjava Oškera, a nadovezuje se Barić.
– Poanta je u tome da kviz bude takav da četiri liječnika s prestižnim nagradama mogu pobijediti četiri maturanta iz gimnazije! Bit je da se odmaknemo od takozvanog “elitizma” u pitanjima, da u kvizu nema pitanja koja su nerješiva.
Sastavljanje kvizova, logično je zaključiti, ozbiljan je posao. Pogotovo kad ih, kao u slučaju našega dvojca, sastavljaš dva tjedno.
– Svaki kviz nastaje kroz nekih sedam do osam sati krvavog rada. Puno je tu razmišljanja, promišljanja, osmišljavanja koncepta, ali i čitanja, pregledavanja podataka. Nas dvojica već smo namješteni na taj “mode”, praktički bez prestanka razmišljamo o pitanjima, razmjenjujemo poruke s idejama… – govori Ivan.
– Pitanja za kviz svuda su oko nas! Da, koristimo tu puno internet i literaturu, kopamo i tražimo, ali izvori za nova pitanja pojavljuju se doslovno u svakom trenutku života. Od filma koji sam taj vikend pogleda sa ženom, preko propovijedi koju sam čuo u crkvi, sve do nečega što čujem u prijenosu utakmicu, u kafiću ili vidio u šetnji gradom – dodaje Hrvoje.
Svi sastavljači pitanja, a ovi naši pogotovo, u prvom planu drže zabavu. Da, usput ćeš i provjeravati vlastito znanje, ali poanta je da sve skupa prođe uz dobro druženje, poneku cugu i puno smijeha.
– Upravo tako, zato i želimo svima, pogotovo onima koji se još nisu iskušali u tome, poručiti da dođu i da se zabave. Ne moraju se bojati da nešto neće znati, nije u tome ni poanta, naš je glavni cilj zabaviti ljude, družiti se – zaključili su Ivan Oškera i Hrvoje Barić svoju priču o goričkoj kvizaškoj sceni.
Sceni koja, prema sve što smo doznali, doseže ozbiljnu razinu. I zato nije ništa čudno što s vremena na vrijeme u televizijskom kvizovima naletimo na ljude iz Velike Gorice, često i među onima koji uzimaju lijepe novce… Prostora za trening, eto, ima koliko hoćeš.
A evo i izbora pitanja s goričkih kvizova kojima možete provjeriti vlastito znanje:
1. “Eroica” je naslov koje po redu Beethovenove simfonije?
A) 1.
B) 3.
C) 7.
D) 9.
2. Rizik, jedna od najpopularnijih strateških društvenih igara, doživio je razne varijacije, s temama iz filmskih ili serijskih franšiza. Mi vas pitamo koji od navedenih serijala nije doživio izdanje na ploči Rizika?
A) The Last of us
B) Game of Thrones
C) Lord of the rings
D) Narnia
3. Koja od navedenih zemalja nikad nije dala osvajača Zlatne lopte?
A) Belgija
B) Bugarska
C) Danska
D) Sjeverna Irska
4. Vladavina Kleopatre kronološki je bliža izlasku novog iPhonea nego izgradnji piramida.
TOČNO NETOČNO
5. Na području koje zemlje je hrvatski jezik službeni?
A) Slovenija
B) Mađarska
C) Austrija
6. Tko nije rođen u Hrvatskoj?
A) Milan Borjan
B) Miroslav Škoro
C) Vlatka Pokos
7. Rođena je usred oluje, iako je trebala biti dijete bogataša, završila je u siromašnoj obitelji. Rođena je slijepa, a za njezino ozdravljenje molile su se i naše bake. O kojoj je istinskoj heroini riječ?
8. Po kojem pecivu je ime dobila torba modne kuće “Fendi”, koja je popularna još od kraja 90-ih?
9. Koliku vrijednost ima kovanica koju Amerikanci nazivaju Nickel?
10. U kojem je gradu smještena glavna tvornica i sjedište kompanije Peugeot, koja se prije proizvodnje vozila bavila većinom proizvodnjom mlinaca za kavu?
11. Kako glasi posuđenica iz grčkog jezika čiji bi prijevod doslovno glasio “raštrkanost”, a posebno je popularna u vrijeme izbora?
12. Freddie Mercury rođen je u Tanzaniji
TOČNO NETOČNO
13. Koji je bio službeni naziv Berlinskog zida koji su koristile vlasti tadašnje Istočne Njemačke?
A) Zid sigurnosti
B) Antifašistički zaštitni nasip
C) Zid jedinstva
D) Granica mira
14. Koji je jedini drugoligaš koji se probio do finala Kupa Hrvatske u nogometu?
15. Koji grad biva do temelja uništen u potresu 1667.?
16. Kako se zove najviši vrh Žumberačkoga gorja, poznat po tome što je vrh zapravo širok i valovit proplanak dugačak oko 300 metara? Oko ovog vrha Slovenija i Hrvatska imale su granične prijepore…
ODGOVORI
1. B, 2. A, 3. A, 4. TOČNO, 5. C, 6. C, 7. Esmeralda, 8. Baguette, 9. pet centi, 10. Sochaux, 11. dijaspora, 12. NETOČNO, u Zanzibaru, 13. B, 14. Uljanik, 15. Dubrovnik, 16. Sveta Gera
Kultura
Božidar Prosenjak nagrađen za svoj roman o prvoj kravati
Velikogorički književnik sudjelovao je na natječaju kojeg su organizirali Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne i Kulturno-informativni centar Tomislavgrad
Obrazovanje
Klinci iz Kvaternika i dalje nepobjedivi: Opet prvaci grada u graničaru
Nakon proljetnog osvajanja gradskog i županijskog natjecanja te trećeg mjesta na državnom natjecanju i ćetvrtog mjesta na završnici Sportskih igara mladih, još jedan lijep uspjeh u graničaru za OŠ Eugena Kvaternika
Graničar je, kaže definicija, ekipni sport u kojem igrači dviju protivničkih momčadi pokušavaju bacati loptu i pogoditi protivnike, izbjegavajući da i sami budu pogođeni. Cilj svakog tima je eliminirati sve članove protivničkog tima tako što će ih pogoditi bačenim loptama, uhvatiti loptu koju je protivnik bacio ili navesti protivnika da počini prekršaj, kao što je izlaženje izvan terena.
Graničar je, kažu naša najranija sjećanja, igra kojom smo se zabavljali na satovima tjelesnog, a posljednjih godina u tom se sportu natječu i učenici velikogoričkih osnovnih škola. I u kojem dominira OŠ Eugena Kvaternika, koja je svih tih godina – nepobjediva. Ništa se nije promijenilo ni ove godine, jer na gradskom natjecanju u graničaru pobjednik je ponovno bio isti.
Sudjelovalo je pet školskih ekipa, podijeljenih u dvije skupine, pri čemu su u skupini A bili OŠ Eugena Kvaternika, OŠ Novo Čiče i OŠ Šćitarjevo, a u skupini B sudarili su se OŠ Eugena Kumičića i OŠ Jurja Habdelića. U jedinoj utakmici skupine B klinci iz Kumičića bili su bolji od vršnjaka iz Habdelića (2-0), dok je u skupini A nedodirljiva ekipa OŠ Eugena Kvaternika pobijedila i OŠ Šćitarjevo (2-1) i OŠ Novo Čiče (2-0), dok je u posljednjoj utakmici po skupinama Novo Čiče bilo bolje od OŠ Šćitarjeva.
U borbi za treće mjesto OŠ Eugena Kumičića došla je do pobjede protiv OŠ Novo Čiče (2-0), dok je OŠ Eugena Kvaternika istim rezultatom pobijedila OŠ Jurja Habdelića. Konačni poredak na kraju je izgledao ovako:
1. OŠ Eugena Kvaternika
2. OŠ Jurja Habdelića
3. OŠ E. Kumičića
4. OŠ Novo Čiče
5. OŠ Šćitarjevo
Pobjednička ekipa nastupila je u sljedećem sastavu: Grgur Zuanović 4.a, Damjan Zrinski 4.a, Ivan Prahir 4.a, Borna Piličić 4.a, Paula Juranović 4.a, Maya Orozović 4.a, Una Komosar 4.a, Alan Mate Hadžić 4.b, Marko Budak 4.b, Matea Pavunčec 4.b i Katja Čavar 4.b. Voditelj i trener: profesor Ivica Herceg.
-
Vijestiprije 3 danaIN MEMORIAM NK Kurilovec se oprašta od nekadašnjeg centarfora Baje…
-
Sportprije 4 danaBravo za sve: Snijeg zajedno očistili klinci, direktori, bivši predsjednik i navijači!
-
Sportprije 5 danaSport nedjeljom i City Radio okupili rekordan broj hrvatske sportske kreme! Maja Šuput oduševila nastupom
-
Najaveprije 3 danaAdvent pred vratima! Otvorenje s Vannom, paljenje lampica u Božićnom selu uz panoramski kotač i 600 kvadrata klizališta