Vijesti
Maja Mačinko – Tehnička kultura njena je ljubav, a u NASA-i je kao doma
Profesorica je informatike, fizike i tehničke kulture.
Svjetski je dan učitelja. Zanimanja bez kojeg ne bi bilo ni svih ostalih. A kad naiđete na nekoga tko svoj poziv živi 24 sata dnevno sedam dana u tjednu onda to ne smije proći nezapaženo. U svijetu tehničke kulture teško da netko nije čuo za Maju Mačinko.
Kako kaže, dio djetinjstva provela je u Slavoniji, u Slavonskom Brodu, a onda su roditelji trbuhom za kruhom preselili u Istru.
-U trećem osnovne sam dakle promijenila sredinu, nisam tu djecu u razredu ništa razumjela, čakavica, baš je bilo teško. Trebalo je vremena da se oni priviknu na mene, a i ja na njih.- kaže Mačinko.
Nakon OŠ Joakima Rakovca upisala je Gimnaziju u Poreču.
-Iskreno da me netko tada pitao što ću raditi u životu, znala bih reći što sigurno neću, a to je da nikad neću raditi u školi. Nema šanse, fuj škola, fuj biti profesor, strašno. Uvijek sam bila više za jezike, umjetnost. U cijelom spletu okolnosti kako sam istraživala što ću upisati na faksu, dala sam papire i na fiziku i politehniku u Rijeci, došla na prijemni u Zagreb, no, kako mi se nije svidjela ekipa na Filozofskom fakultetu, bili su mi predrugačiji, odlučila sam upisati fiziku. Nakon mjesec dana totalno sam bila zaljubljena u fiziku, tehniku, pokuse, to mi je baš bilo super. Zanimljivo u cijeloj priči je da sam kroz srednju imala dva iz matematike, a tri iz fizike, apsolutno me to nije zanimalo.- prepričava nam, te ističe kako neće nikada zaboraviti kad joj je jedna profesorica na metodici koja je slovila za najstrožu na fakultetu rekla da ona iza nje vidi trideset uspješnih generacija djece. Smatrala je to tada kao pretjerivanje, ali sad je očito da je ona prepoznala nešto što tada nije ni sanjala.
-Sasvim slučajno došla sam u školu, a danas taj posao ne bih mijenjala nizašto na svijetu. Kao apsolvent sam radila u Istri u tri osnovne škole, zarađivala za džeparac i učila za zadnje ispite, a onda sam vidjela oglas za Veliku Goricu. Pojma nisam imala gdje je to i kako tamo doći. Poslala sam papire kao apsolvent i tada je ravnatelj OŠ Eugena Kvaternika bio Ivica Gazdić, on me nazvao i pitao kad mogu doći raditi. Nikada neću zaboraviti, prvi dan, objašnjavao mi je na koji bus moram ići da dođem do posla.
Kolektiv ju je oduševio na prvu, ravnatelj je, kaže, bio motivator, bio je super za “trknute” poput nje.
-Uvijek kad si došao s nekom novom idejom da nešto želiš raditi, da trebaš opremu, on bi to nabavio. Sjećam se kupio mi je prve robote koji su tad bili, pa sam ih nosila doma, a onda sva sretna natrag na nastavu djeci.
Predavala je tamo tehnički i informatiku.
-Kvaternik mi je najdraža škola u kojoj sam radila, ali spletom nekih oklonosti sada sam u Zagrebu u OŠ Ivana Cankara. Bilo mi je emotivno jako teško otići,a otišla sam samo zato jer mi je sadašnja škola puno bliže i jednostavnije mi je. No, i dalje sam u Gorici, imamo udrugu, radimo radionice.
Udruga je Turopoljski tehničari, svima znana kao TurTeh kojoj je Maja jedna od osnivačica. -U početku su to bile vikend radionice, ali teško je to funkcioniralo zbog svih aktivnosti koje djeca imaju tada, pa smo se nekako okrenuli da to bude kad su uglavnom na praznicima, ali imamo i pripremne radionice kad je netko natjecanje. A prošle godine smo odlučili pokrivati unutar škola, što matične, što područne. Imamo puno planova, no, korona nas sad dosta sputava, ali opcija online je tu, pa ćemo Svjetski tjedan svemira tako odraditi.
Osim što predaje u školi, rada u udruzi, radionica, Maja piše i udžbenike, pet godina je urednica za tehničku kulturu, radi priručnike, kutije, materijale, vježbe…
-Prepoznali su me, čuli su za mene i zvali me. Bio je to još jedan izazov na koji sam pristala, i moram priznati da na taj rad gledam drugačijim očima, vrlo je teško stvoriti finalni proizvod. Super mi je jer znam da sam ja ta koja je dala svoj mali doprinos da djeci bude kreativnija nastava, a uz sve to mogu testirati na svojim učenicima.
Bila je STEM edukator kad je krenula MicroBit revolucija, kaže da je tad doslovno živjela u automobilu šest mjeseci jer je svaki dan putovala posvuda i držala edukacije. Jedna od anegdota iz tog perioda, u jednoj od knjižnica u kojoj sam držala edukaciju, jedna žena MicroBit nije htjela primiti u ruke jer se bojala da će ju stresti struja.
Također radi u Hrvatskom robotičkom savezu, radila je u Kraljevici na ljetnim školama tehničke kulture, pisala zadatke za državno natjecanje iz automatike. Novo otkriće su joj e-Twinning projekti, riječ je o platformi gdje se povezuju nastavnici iz cijele Europe.
Projekt na koji je posebno ponosna je Međunarodni dan žena i djevojaka u znanosti, nastao prije tri godine. Naime Maja je bila prva Hrvatica koju je američka ambasada nominirala za trotjednu stipendiju – putovanje u Ameriku, zvala se International Visitor Leadership Programme u kategoriji Hidden no more: Advancing Woman is STEAM fields. Cilj je bio odabrati 50 žena iz 50 različitih zemalja svijeta koje su lideri u steamu u svojoj zemlji i koje će se vratiti u svoju zemlju i nastaviti promovirati steam po cijeloj svojoj državi.
-To je stipendija za koju se ne možeš prijaviti, nego oni prepoznaju tvoj rad i dobila sam taj poziv, prošla tri komisije i dobila stipendiju! To iskustvo me promijenilo, obišli smo 50-ak institucija, a mi smo ostale povezane i danas i čujemo se, tako sam ja pokrenula taj projekt gdje je bilo jako puno gostiju, organizirala sam okrugli stol na temu Izazovi današnjice žena u znanosti. Imali smo niz predavanja, radionica, sajam inovacija…Sljedeće godine u veljači ponovno će biti taj event.
Prije pet godina radila je na Međunarodnom robotičkom kampu za srednjoškolce u Rijeci gdje su bili predavači iz raznih zemalja svijeta, među njima i Chuck Bergh koji je glavni inženjer u NASA-i koji je između ostaloga radio na Curiosity roveru koji se trenutno nalazi na Marsu, kad se vratio u Ameriku, oduševljen Majinim entuzijazmom, uputio joj je poziv da dođe u NASU kad god bude imala priliku. Nije trebalo dugo, štedjela je cijelu godinu za avionsku kartu.
Tehnologija tamo nije ni blizu onog što gledamo na tv-u, kaže.
-To je sve staro bar 30 godina, jer sav ova moderna tehnologija ne preživljava zračenja u svemiru. Super mi je bila i činjenica da je robotska ruka tog rovera koji se nalazi na Marsu napravljena od 500-tinjak udica za pecanje!
Ima li Maja slobodnog vremena? Ima! Putuje po svijetu, najljepša zemlja bio je Island, a najzabavnija je bila Rusija.
-Osjećala sam se kao doma. Oni su zapeli u sustavu od prije 15,20 godina, pa me puno toga podsjetilo na djetinjstvo. Jako su srdačni, ni u jednom trenutku me nije bilo strah. To mi je društveno baš najzanimljivija zemlja. Island me ostavio bez teksta, obišla sam cijeli sjeverni dio autom. Jedno odlično iskustvo je bila vožnja tunelom kroz vulkan, a u graduu su staru školu pretvorili u hostel gdje sam bila jedini gost.
Kako je bila u Las Vegasu, priznaje nije se udala, ali je pokušala kockati, uložila je pet dolara, no nije ništa zaradila, ali zabavila se poprilično. Hrvatska joj je ipak najljepša zemlja na svijetu jer imamo i more, i planine, i našu ravnicu.
Voli prirodu, planinari, biciklira, trčala je, malo je u posljednje vrijeme, kaže usporila, ali namjerava se opet pokrenuti.
-Pogled s planina je pravo punjenje baterija a trčanje je ispušni ventil, slušalice u uši i lagano svojim tempom. I samo da mi je priroda.
Za kraj smo ostavili nagrade kojih je uistinu puno. Osim američke stipendije, ove godine je opet, drugu godinu zaredom dobila nagradu za najuspješnijeg obrazovnog djelatnika, najdraža joj je nagrada Fausta Vrančića, inače najveća nagrada u tehničkoj kulturi za koju je prvi put čula na faksu i mislila je da će ju i ona možda u mirovini dobiti, ali postigla je to priznanje ipak puno prije. Tu je i nagrada Hrvatskog robotičkog saveza za promicanje stvaralaštva u robotici, a prva nagrada ikad bila je nagrada Rudolfa Perešina, nakon svega tri rada u Velikoj Gorici. Digitalno obrazovni sadržaji su joj također nagrađeni.
-Najveća nagrada su mi djeca kad upišu srednju školu i fakultet i kad mi dođu sretna, a rečenica koja mi se urezala u sjećanje, jedne je mame, koja mi je došla zahvaliti i reći da svojeg sina nikad nije vidjela da tako sretan ide u školu i iz škole. – poručuje Mačinko za kraj.
Sport
Zaboravljeni identiteti: Kad su Turopoljem harali Partizan, Borac i Proleter…
Mnogi ljubitelji lokalnog nogometa tad nisu bili ni rođeni, ali oni stariji pamte kako su se zvali turopoljski nogometni klubovi u vrijeme bivše države. Imena su to koja su bila prikladna vremenu u kojem se živjelo…
Kad smo već kod partizana i ustaša, evo malo i turopoljskog nogometa u toj priči. Zašto ne, moderno je… A i svega se čovjek sjeti u tim silnim nogometnim pričama, na nogometnim kavama, s nogometašima i trenerima u društvu.
Jedan od protagonista tih priča, u onim trenucima kad je doma, svakako je i Dean Klafurić. Idealan odabir za gosta u prvoj emisiji “Prva liga” na City radiju u 2026. godini. Teme su bile raznolike, spomenuo je u jednom trenutku “Radnik i Udarnik, odnosno Gorica i Kurilovec”, a nakon toga se tema otvorila sama od sebe.
Fora je već prilično izlizana, ali ako ne znate što je bilo u turopoljskom nogometu u vrijeme bivše države, nek’ vam kaže Klaf.
– Mnogi to ne pamte, ali u vrijeme bivše države većina naših seoskih klubova imala je imena koja su tad bila normalna. Imali smo tako NK Naprijed iz Gradića, NK Budućnost iz moje Donje Lomnice, NK Napredak iz Velike Mlake, čak i NK Partizan iz Lukavca. Budući da se klub iz Laduča u to vrijeme zvao NK Crvena zvijezda, pamtim i okršaje Partizan – Crvena zvijezda usred Lukavca – sa smiješkom se djetinjstva prisjeća Klaf.
NK Radnik ponosno je nosio svoje ime sve do gašenja kluba 2009. godine
Uz Radnik i Udarnik, kao i ove koje je Klaf pobrojao, još je cijeli niz turopoljskih klubova nosio imena prikladna vremenu u kojem se živjelo. U Vukovini je tako lokalne kibice zabavljao NK Borac, u Okuju je uvijek neugodan domaćin bio NK Torpedo, a najstariji klub u Turopolju, iz mjesta koje se zove Turopolje, u to je doba bio NK Proleter. U susjednom Rakitovcu natjecala se NK Mladost, a isto ime nosio je i klub iz Obrezine, koji to nikad nije ni mijenjao.
Tu dolazimo do skupine klubova koji su ostali ono što su bili, a tu spada i NK Polet iz Buševca. U Kobiliću je i tad, kao i sad, egzistirao klub pod nazivom NK Vatrogasac, a na rubu ove kategorije je NK Turopoljac iz Kuča, čije ime ne spada u skupinu režimskih…
Kučani su se dosjetili kako izbjeći “režimsko” ime, pa su klubu 1957. nadjenuli ime NK Turopoljac
Četiri su kluba oduvijek nosila imena svojih toponima, tu grupu čine NK Mraclin, NK Buna, NK Kupa i NK Meštrica, što je bila neobična pojava u tim vremenima. I u bližoj i u široj okolici egzistirali su NK Sloboda iz Bukevja, NK Budućnost iz Leknena, NK Sloga iz Odre, ali i iz Lekenika, NK Bratstvo iz Hrašća, Jedinstvo iz Male Mlake…
I baš zato je vrlo posebna priča koja dolazi iz Dubranca. Tamo je, naime, postojao klub kojeg više nema, a zvao se – NK Croatia! Jedini klubovi na svijetu koji su se tako zvali bili su onaj iz Sydneya i ovaj iz Dubranca.
– Staviti ime Croatia i šahovnicu na grb kluba bilo je veliki problem. Nama je tada šahovnica puno značila i svi smo bili zagrizli za ideju Republike Hrvatske. Zbog toga smo proveli i noć u zatvoru, ali nismo posustajali, sve smo prebrodili i na kraju riješili. Uz kompromise, naravno – ispričao je u razgovoru za Kronike Velike Gorice Vinko Pavlečić, jedan od osnivača kluba iz Dubranca.
Kakva vremena…
Sport
Goričani očekivano do pobjede u Osijeku, predstavio se i mladi Gruja…
Košarkaši Gorice uvjerljivo su pobijedili Vrijednosnice Osijek, posljednju momčad lige, sa svih 17 poraza ove sezone. Nije sve od početka išlo po planu, ali pobjeda je upisana, a šansu su dobili i mladi igrači…
Sport
Posljedice cirkusa: Gorica čeka Vukovar bez trenera, ali i bez kapetana!
Gorica je bizarnim porazom (0-3) kod Lokomotive ostala bez bodova, a zahvaljujući odlukama suca Zdenka Lovrića i bez trenera na nekoliko utakmica, kao i bez kapetana za prvu sljedeću, iznimno važnu…
Prošla su sad već dva i pol dana, (ne)prospavane su već tri noći, ali i dalje ostaju repovi cirkusa kojeg je u petak navečer na Maksimiru režirao sudac Zdenko Lovrić. Arbitraža ovog iskusnog suca iz Đakova potpuno je obilježila utakmicu koju je Gorica rezultatski uvjerljivo izgubila (0-3), ali sam poraz u cijeloj je priči ostao u drugom planu upravo zbog Lovrića.
Sporan je prvi jedanaesterac za Lokomotivu, igranje rukom Kavelja u živom zidu nakon slobodnjaka do kojeg nije ni trebalo doći, jer Pršir nije napravio prekršaj u toj situaciji. Sporno je i to što mu je kod oba jedanaesterca za Goricu bila potrebna pomoć VAR-a, što će reći da je izostala odlučnost koja je bila prisutna pri pokazivanju na bijelu točku u korist “lokosa”… Nećemo, međutim, ići u teorije zavjera i tvrditi da je Lovrić želio oštetiti Goricu, jer situacija koja se dogodila na izmaku poluvremena pokazala je da čovjek jednostavno loše radi svoj posao.
Prvo nije sudio prekršaj nad Pajačem, nakon čega je Gorica jurnula u kontru, a on – označio kraj?! Trener Mario Carević potpuno je izgubio kontrolu, svašta izgovorio Lovriću, ali teško mu je i zamjeriti… Dobio je crveni karton, nije mogao s klupe voditi nastavak ove utakmice, a neće ih moći voditi ni još nekoliko, a utakmica je otprilike tu negdje potpuno unišena.
– S jedne strane mi je drago što Car ima problema problema s kukovima pa nije mogao stići Lovrića u poluvremenu. S druge strane mi ne bi bilo žao da ga je malo čvaknuo. Teško je pričati o nogometu pored Zdenka Lovrića. Prije par mjeseci bio je glavni akter utakmice Hajduka i Vukovara i tad sam mu poželio da ode. Međutim, ne da se. Ima se tu, je li, sedamsto ili osamsto eura po utakmici – govorio je analitičar Joško Jeličić u studiju MaxSporta, nastavljajući u istom tonu.
– Mislim da bi većina trenera, evo i ja ću participirati da skupimo za otpremninu da on otiđe. On je jedan od zadnjih relikata one mračne i tužne sudačke prošlosti. Imam dobar odnos Marijanom Kustićem, nikad ga nisam ništa tražio, znam da se ne želi miješati u suđenje, ali s tog aspekta mora nešto napraviti jer ovo više nema smisla. Layec živi u Francuskoj i, ako ne zna što je bilo, trebao bi mu Kustić reći jer te stvari mora rješavati. Lovrić je ovu utakmicu uništio. Govorio sam prije Careviću da se mora smiriti, ali to je nemoguće u ovoj situaciji. Kavelj se u živom zidu drži za ono što Lovrić nema i proširi obujam za 1,4 centimetra i to je kazneni udarac!? Uništio je utakmicu – dodao je Jeličić.
Ogled Gorice i Lokomotive pretvorio se u nogometni cirkus kojeg je teško zaboraviti… Foto: Marko Lukunić/PIXSELL
Gorica je tako, u velikoj mjeri zahvaljujući upravo 44-godišnjem sucu iz Đakova, ostala bez bodova, za sljedećih nekoliko utakmica i bez trenera na klupi, ali i bez – kapetana! Jurica Pršir, naime, napucao je loptu nakon što je Lovrić svirao taj bizaran kraj poluvremena i za to je nagrađen žutim kartonom. Četvrtim, eliminirajućim za utakmicu protiv Vukovara. Nakon svega što se događalo ovoga vikenda, silno bitnu utakmicu protiv Vukovara, jer ulog je u ovom slučaju točno duplo veći nego obično.
Gorica ima četiri boda više, pobjedom bi otišla na velikih sedam, i zato treba učiniti apsolutno sve da do pobjede i dođe. Svaki drugi scenarij ponudio bi razlog za laganu paniku, pogotovo onaj najlošiji mogući, koji bi značio prilazak Vukovaraca na samo bod zaostatka…
Vrijeme je za potpunu mobilizaciju. I da se, kako je to lijepo sročio Joško, krenu skupljati pare…
Prošli tjedan kreativni školarci iskazali su se na ovogodišnjoj smotri literarnog, dramsko-scenskog i novinarskog stvaralaštva, LiDraNo.
Gradsko-općinska razina održana je u Osnovnoj školi Pokupsko, gdje su učenici Osnovne škole Eugena Kvaternika nastupali u pojedinačnim i skupnim scenskim nastupima te literarnim razinama.
Učenici srednjih škola svoje literarne, dramske i novinarske stvaralačke vještine pokazali su na gradskoj razini smotre, u Ekonomskoj školi Velika Gorica.
U literarnom izričaju, među osnovnoškolcima, Osnovnu školu Eugena Kvaternika predstavljale su Judita Sičić, Mila Sokić i Lajita Gaurangi Jirasek. Gimnaziju Velika Gorica zastupale su Lorena Štancl i Anita Rečić, Ekonomsku školu Velika Gorica Lucija Kalanj, dok je Zrakoplovnu tehničku školu Rudolfa Perešina predstavljala učenica Lucija Babić. Srednjoškolke su svojom kreativnošću izborile pravo predstavljanja svojih radova na županijskoj razini smotre.
Foto: Gimnazija Velika Gorica
Što se tiče scenskih nastupa djevojčica iz OŠ Eugen Kvaternik, zasijale su: Nika Pažin Sara Brabenec Anđela Ćosić, Tia Tot te najmlađa natjecateljica Paola Prevolnik, koja je izvedbom monodrame „Moja priča – Crvenkapica“ zaslužila pravo nastupa i na županijskoj razini. Skupni dramski nastup izvele su Dora Ćosić, Dora Prelec i Eva Naglić.
Foto: OŠ Eugen Kvaternik
Scenski nastupi srednjoškolaca oduševili su publiku i svi su predloženi za županijsku razinu smotre. Oni su: Lejla Jurković iz Zrakoplovne tehničke škole Rudolfa Perešina, Laura Malenica iz Ekonomske škole Velika Gorica te Sara Azinović, Luka Azinović, Korina Sučec, Nika Jukić i Karlo Ruškovački iz Gimnazije Velika Gorica pokazali su svoj talent i kreativnost.
U novinarskom izrazu, na županijsku razinu predložene su Lucija Ajduković i Ana Popović iz Gimnazije Velika Gorica, dok su izravno plasirane radijske emisije slijedećih učenika: Lucija Horvat, Stella Pitterrof, Vito Pilatuš iz GVG-a, Lucija Matić, Luka Petrović, Patrik Grgić, Mia Ljubičić, Nika Krvarić iz Zrakoplovne škole te Fran Mikulčić, Ana Milatović i Ivona Vinacar iz Ekonomske škole.
Županijska razina smotre LiDraNo održat će se 25. veljače 2026. u Zaprešiću.
-
Vijestiprije 5 danaHitna mijenja rutu – pacijenti iz Velike Gorice privremeno preusmjereni u KB Dubrava
-
HOTNEWSprije 5 danaViše od 65 milijuna eura za škole u Velikoj Gorici – “Stvaramo uvjete za kvalitetnije obrazovanje”
-
Gospodarstvoprije 5 danaAčkar potvrdio: U Veliku Goricu dolazi gotovo 100 milijuna eura!
-
Sportprije 3 danaNeki novi Gradići! Stiglo 12 novih igrača, želje i planovi vode u – viši rang