Za početak, čim smo sjeli sa 79-godišnjim Kučanom Brankom Berkovićem u kafić na rubu prostora kojeg u selu nazivaju trgom, valjalo je riješiti pravopisna pitanja.

Gdje se mi to sad nalazimo, u Kuču ili Kučama, pitamo prijatelja Branka.

– Mi smo v Kuča! – odgovara onako kako se to i kaže u ovom selu.

Dobro, standardni hrvatski jezik taj oblik neće baš do kraja odobriti, jer to je taj kučki dijalekt, ali poklapaju se te dvije varijante. Točno je reći da si u Kuču, a ne u Kučama, kao što ćeš se za par minuta vožnje biti u Čiču, a ne Čičama…

A kad smo i to riješili, i prije nego što je gemišt stigao na stol, valjalo je doznati i kako se živi u Kuču, jednom od najvećih sela u kraju, smještenom u pitomoj turopoljskoj ravnici, omeđenom sve rjeđim hrastovim šumama Turopoljskog luga sa sjeverne, istočne i jugoistočne strane, nasipom kanala Sava – Odra na jugu te plodnim poljima na zapadu

– Lijepo je živjeti ovdje, uvijek je bilo. Tu sam rođen, tu sam išao u osnovnu školu, odrastao, ovdje živim cijeli život… Je, selo se promijenilo tijekom svih ovih godina, značajno se promijenilo, druga su i vremena, ali kod nas je uvijek živo, aktivno, radno – kaže gospon Berković.

Poznato je to prezime u ovom selu, zna se u cijelom našem kraju da su Berkovići Kučani, ali nije to i jedino prezime koje je vezano upravo uz Kuče.

– Ranije se selo dijelilo na donje i gornje Kuče, na “dolence” i “gorence”. Mi Gorenci bili smo na sto metara nadmorske visine, a oni na 98, što je bitna razlika – kroz smijeh govori Branko Berković, pa nabraja koja su to sve prezimena činila ovo selo s gotovo osam stoljeća tradicije.

Branko Berković pomogao nam je prevrtjeti prošlost, sadašnjost i budućnost Kuča

– Dolenci su bili Pukanići, Pucekovići, Đuračići i Malčevići, uz nešto Čunčića. Gornje selo činili su Čunčići, Fabijančići, Lučići i Berkovići – spremno nabraja Branko.

Povijesne knjige sve to malo upotpunjuju, kažu da su ranije “gorenci” bile obitelji Držanić, Fabijančić, Majdak, Majdešić, Čunčić, Lučić, Videković, Berković, Paleon i Horvačić, a “dolenci” Pukanić, Puceković, Čunčić, Malčević, Horvačić, Gjuračić, Vihlaj i Novak.

Svi nabrojeni u to su vrijeme bili plemenitaške obitelji, takvu tradiciju nose i njihovi današnji potomci, iako neka od tih prezimena u selu više uopće ne postoje. To i ne treba previše čuditi kad se zna da je Kuče selo koje postoji još od sredine 13. stoljeća! Prvi put Kuče se spominje u ispravi iz 1258. godine, a povijesno je iznimno važno istaknuti da je upravo u ovom selu 1521. napisan Čunčićev list, što se smatra najstarijim dokumentom napisanim na kajkavskom narječju. Počinje riječima “Ja Štefanuš Čunčić”, dalje se spominje “plemenita bratija Kučani”, a tekst završava na latinskom: “Data in Kuče ab in mea curia, Anno Domini 1521.” – Dano u Kučama, u mojoj kuriji, godine Gospodnje 1521.

– Ovo selo ima jako dugu i bogatu povijest, toliko dugu da ne znamo sa sigurnošću ni kako je nastalo ime sela. Neki kažu da je prvi čovjek ovdje bio neki prezimena Končan, pa je to vremenom prešlo u Kučan, a drugi tvrde da su tu na početku bile dvije kuće, a kako mi Turopolci nemamo “meko ć”, nastale su Kuče – govori nam Branko.

Popis stanovništva iz 1846. kaže da su u selu tad živjela 502 stanovnika, da ih je u Mraclinu bilo ravno 500, a u Velikoj Gorici – 250!

– Kad sam ja bio dijete, znali su se ljudi šaliti da je Gorica važna zato što kroz nju prolazi cesta do Kuča – sa smiješkom dobacuje Branko.

Danas Kuče ima više od 1500 stanovnika, ima aktivne udruge, ima poduzetnike… A više nema onoga što je desetljećima karakteriziralo ovo selo.

– Nema više poljoprivrede, praktički je potpuno nestala. Nema više ni veterinaske stanice, nije nam potrebna, zadnja krava iz sela nestala je prije nekih desetak godina – uspoređuje Branko.

Jako dobro pamti vremena kad je ovo bilo selo okrenuto baš poljoprivredi.

– Da, živjelo se od poljoprivrede. Ljudi su imali stoku, svinje, krave, konje za obrađivanje polja… Kuće su gotovo u pravilu bile drvene, a sve je bilo prilagođeno poljoprivredi. Sjećam se kad je prvi traktor došao u selo, imala ga je prvo Zadruga, a onda ga je kupio i jedan Berković, i jedan Puceković… I tako su oni počeli orati prvo sebi, a onda i svima drugima – sjeća se Branko i nastavlja:

– Gotovo svi u selu imali su svinje. Netko desetak, netko 20, ali na ispašu su išle sve zajedno, njih više od 500. Svinjar bi hodao ulicom i svirao trubom. Svatko bi izveo svoje svinje, vodili bih u Turopoljski lug, na iskrčenu livadu iza Krčkih vrata, a kad bi se vraćale doma, svinje bi uredno svaka ušla u svoje dvorište! Znali su doći ljudi iz grada i čuditi se gdje to idu sve te svinje, ali svaka od njih je točno znala gdje je doma – uvjerava nas Branko.

Bilo je to očito vrijeme kad su i životinje, kao i ljudi, bile pametnije nego danas, jer ovo nije jedina takva priča…

– Nakon što su prokopali kanal, žene iz sela su tamo vodile guske na ispašu. Tu bi bile u vodi, pasle travu, provodile dio dana, a kad neka od žena pozove, dođu joj samo njezine guske! I kući za njom… Isto vrijedi i za patke, to je tad bilo normalno – objašnjava gospon Berković.

Rođen je 1945. godine, na izmaku drugog svjetskog rata, a stvari su se počele ozbiljno mijenjati tijekom njegova školovanja.

– Već su se počeli pojavljivati i prvi obrtnici, kovači, kolari, stolari… A moja generacija je počela ići na zanate. Ja sam završio metalski zanat, bicklom bi išao do Turopolja ili Mraclina na vlak, pa u Zagreb. Završio sam za tokara, prvo sam radio u industrijskom pogonu goričke Zadruge u Kolodvorskoj, pa sam išao u Zagreb, u Tekstilstroj.

Priča nam Branko i kako mu je otac bio cimerman, majstor za izradu drvenih kuća, majka i sestre bavile su se tkanjem, a ocu je pomagao i stariji brat.

– Znalo se događati da otac ode raditi kuću u Kravarsko, Barbariće ili Posavinu, nije mu se isplatilo svaki dan voziti na biciklu do tamo i nazad, pa je ostajao po tjedan dana. Kad mu je brat pomagao, znao sam u subotu otići biciklom po njega, da jedan dan bude doma, pa bi ga u nedjelju vraćao natrag. Nije bilo druge, to nam je bio jedini bicikl, a ja sam morao nekako ići u školu… – neki potpuno drugi svijet prepričava Branko.

Otkad zna za sebe, pamti i gostionicu u selu, mjesto na kojem su se mještani okupljali, družili, zabavljali.

– To je bio čardak, kuća na kat, dolje ciglena, gore drvena. Imala je i balkon, pa su se svi dogovarali da se nađu pod balkonom. Kao, nisi u birtiji nego pod balkonom… – smije se Branko.

U selu su ispred nekoliko kuća bile postavljene klupe, na njima se narod sastajao u večernjim satima, kad bi se ljudi vratili s polja, tu bi se podnosili dnevni izvještali, dečki su pogledavali djevojke, djevojke dečke…

– Mi smo vam se družili, kak mi to velimo, na križajne! Tu bi se okupili, svirali gitaru, pjevali, družili se. Uvijek je u selu bilo živo, jer još od 1897. godine imali smo svoje vatrogasno društvo, a u njihovom domu smo imali i zabave – prisjeća se davnih dana Berković.

Posebno su Kučani ponosni na činjenicu da su već 1923. godine dobili pučku školu, koja i danas stoji na svome mjestu.

– Škola se gradila u vrijeme kad je župan Plemenite opčine turopoljske bio naš Kučan Franjo pl. Lučić. Učitelji su tu i stanovali, jedna četvrtina bila je odvojena za stan, i generacije Kučana tu su pohađale prve razrede škole. Sve do 1976., kad je škola prestala raditi – svaki detalj života svoga sela pamti Branko.

Uz Lučića, čuvenoga skladatelja, orguljaša i glazbenog teoretičar, u selu su ponosni i na Jurja Habdelića, također rođenoga ovdje, a naš će vodič kroz Kuče spomenuti i Miju Lučića, koji je u SAD-u pokrenuo tamburašku sekciju, a onda se vratio i odgajao nekoliko generacija tamburaša u svom selu.

Općenito, Kučani cijele svoje istaknute mještane. Uostalom, ulice nose nazive zaslužnih Kučana, a u parku pokraj novog i modernog vatrogasnog doma stoje i spomenici mještanima poginulim u drugom svjetskom ratu, kao i Damiru Črnku, jedinom Kučanu koji je poginuo u Domovinskom ratu.

– Bez obzira na to što smo bili razdvojeni na “dolence” i “gorence”, uvijek smo svi bili zajedno, pomagali jedni drugima, igrali nogomet jedni protiv drugih… Bili smo jako međusobno vezani, neusporedivo s ovim našim, današnjim vremenima – ističe Branko, pojašnjavajući dodatno kako se baš početkom devedesetih značajno promijenio sastav stanovništva u selu. I povećao broj ljudi.

– Do rata smo imali negdje oko tisuću stanovnika, ali tad je došlo jako puno ljudi s druge strane Kupe, ali i iz Bosne. Ljudi su došli, kupili parcele, napravili kuće i formirali cijeli jedan novi dio sela, kojeg u selu zovemo “Mala Bosna”. Neki od tih ljudi jako su se dobro uklopili u život sela, aktivni su i u našim udrugama… – upućuje nas Branko.

Već početkom pedesetih Kučani su imali kino projekcije u selu, jer struja je u selo došla još 1948., a uskoro se u razvoj sela uključio i – nogomet! Za osnivanje NK Turopoljca, ponosa Kuča, zaslužan je tadašnji učitelj Željko Ćirković.

– On je i igrao nogomet, pa je pokrenuo inicijativu da se osnuje klub. Odmah su mu se u velikoj broju priključili i mladi, jedan od njih bio sam i ja, a klub sve do danas neprekidno djeluje. Jedno kratko razdoblje bio sam i predsjednik Turopoljca… – otkriva nove detalje iz svoje biografije Branko Berković.

U njoj stoji i da se bavio glumom, kao i pjevanjem, a pjeva i danas. Predsjednik je Hrvatskog pjevačkog društva Kučani, koje je baš prije nekoliko dana proslavilo 15 godina postojanja, a u selu djeluju i Udruga umirovljenika, Udruga veterana, Udruga žena, Plemenita sučija…

– Kažem opet, život ovdje je dobar, kao što je uvijek i bio, ali selo se stvarno jako promijenilo. Otvorili su se obrti, tu je sad i velika pilana koja zapošljava 60-70 ljudi, tu su i druge djelatnosti, a poljoprivreda se gasi, zemlje se pretvaraju u grmlje. Ljudi su puno više okrenuti Zagrebu i Gorici, manje životu u selu, druženju sa susjedima. Nekad su se ljudi općenito više družili, a to je mojoj generaciji ostalo u krvi. Zato se i okupljamo na pjevanju, gdje god možemo…

Kuče, dakle, puno toga više nema, ali i dalje ima svoja prepoznatljiva prezimena, svoj “tvrdi” turopoljski dijalekt, svoj način života, svoje istaknute sumještane, svoju ulogu u povijesti… I svoju crkvu, kao i svako selo koje drži do sebe.

Crkva Sv. Fabijanu i Sebastijana sagrađena je početkom 20. stoljeća na mjestu stare drvene kapele. Posebnu umjetničku vrijednost ima glavni oltar iz 17. stoljeća, a crkva u cijelini predstavlja, kažu, značajno ostvarenje historicističke sakralne arhitekture.

Lijepo je bilo doći u Kuče, selo velikih ljudi, bogate povijest i plemenita roda…

Prošla su već gotovo dva mjeseca otkad je Ivan Prelec (37) završio svoj mandat u ulozi “danskog kraljevića” i ponovno postao – dečko iz Kurilovca! Duge dvije i pol godine, još tamo od ožujka 2022., mladi velikogorički trener bio je na klupi danskog prvoligaša Vejlea, a sad je opet doma. A doma je, zna se odavno, najljepše…

– Iskreno, prvih mjesec dana pokušavao sam uloviti ritam normalnog obiteljskog života, od razvoženja cura na razne aktivnosti pa na dalje. I tu moram još jednom odati priznanje mojoj supruzi Mateji. Ona je žena, majka i kraljica u svakom smislu tog izraza, jer kad vidim koliko je tu obaveza oko cura, od škole do izvanškolskih aktivnosti, koliko je teško sve to uopće pohvatati, trčati s jednog mjesta na drugo, i to sve sama… Ja sam se trudio pomoći što više mogu, provesti što više kvalitetnog vremena sa svojim curama, a istovremeno sam želio i vidjeti što više prijatelja, nadoknaditi ono vrijeme koje smo propustili – započinje Prelec svoju analizu trenerske varijante međuprostora, odnosno razdoblja između dva posla.

– Tih prvih mjesec dana stvarnom sam bio u tom nekom međuprostoru, ali sad se osjećam puno mirnije i stabilnije, mogu reći da sam počeo istinski uživati i biti prisutan u svakom trenutku. Naravno, posao kojim se bavim takav je da tu ima i puno razgovora, što video pozivima, što uživo, sve to odrađujem, a uspio sam u međuvremenu biti i sa suprugom u Londonu – otkrio je Prela.

Na Otok je otputovao jer se napokon otvorila prilika da prihvati poziv koji je dugo bio na stolu.

– Prihvatio sam poziv trener Brentforda Thomasa Franka i njegova pomoćnika Clausa Norgaarda da ih posjetim na nekoliko dana. Upoznali smo se u vrijeme kad sam bio u finalu izbora za trenera njihove B momčadi i ostali u kontaktu, već više puta su me zvali da dođem. I bilo je to jako dobro iskustvo za mene, vrlo edukativno. Otvorili su mi sva vrata, bio sam prisutan na svim treninzima, svim sastancima, i momčadskim i trenerskim. I slobodno vrijeme provodili smo uz ručak, večeru, sa svima njima mogao sam razgovarati i o neformalnim temama. Jako korisno – prepričava Ivan, koji je u svemu tome mislio i na suprugu.

– Posložili smo to tako da sam ja otprilike do 16 sati bio gotov, u tom razdoblju je ona odrađivala svoj posao, na laptopu u hotelu, a nakon toga smo zajedno obilazili grad. Dobro smo spojili privatno i poslovno!

Uživa u ovim trenucima s obitelji maksimalno, teško ga je dobiti i na kavu negdje u gradu, jer prioriteti su jasni. Uostalom, predugo je bio razdvojen od žene i njihovih dviju kćeri.

– To je zapravo najteži dio u cijeloj priči. Često stavljam Mateju, dede i bake u prvi plan, jer to razumjeti, pa još i biti prava podrška, iznimno je zahtjevno. Nije mi lako biti daleko, dolaziti navečer doma i na video pozivu si gledati djecu… Ali viđamo se, dolaze me posjetiti gdje god da jesam, tijekom ljeta zajedno budemo i više od mjesec dana, a to su uvijek bili i najljepši trenuci. Ali dobro, tako mora biti, budući da nismo željeli seliti cijelu obitelj sa mnom, mislimo da je djeci važno imati svoju bazu u ovoj fazi života, biti okružen obitelji i prijateljima, da ih ne mičemo iz škole u školu. Trenerski posao je jako nestabilan i nikad ne znaš koliko ćeš negdje ostati. Evo, ja sam u Vejleu mogao ostati dva mjeseca, a na kraju sam ostao dvije i pol godine. Tanka je tu granica, nema garancije – govori Prela.

A kad pogleda unatrag na te dvije i pol godine…

– Ponosan sam! Nije lako doći sa svojim stožerom u stranu zemlju, u drukčiju kulturu, gdje je tržište dosta zatvoreno za strance, koji su pod povećalom od prvog dana, stalno im se traži krivi korak. Na kraju smo uspjeli ostaviti jako dobar dojam, i to ne samo u klubu, nego općenito u danskom i skandinavskom nogometu. Bilo je izuzetno zahtjevno, izazovno, na više momenata i frustrirajuće. Bili smo u klubu koji je tradicionalno velik, ima veliku bazu navijača i bogatu povijest, ali u trenutku kad smo mi došli klub je ušao u razdoblje teške financijske stagnacije. U najmanju ruku – priča Prelec i nastavlja:

– Uspjeli smo ispuniti sve rezultatske ciljeve stavljene pred nas. U drugoj ligi prvaci smo postali tako što smo bili prvi od prvog do zadnjega kola, što tamo nije nimalo lako. Ta liga je jako konkurentna, često se klubovima koji ispadnu i žele se odmah vratiti nazad dogodi da završe peti ili sedmi! Mi smo bili superiorni, vratili se u Superligu i tu se našli pred izazovom koji je izgledao velik kao planina.

Danski nogomet vrlo je konkurentan, a kadar koji su Prelec i njegovi pomoćnici Cico Grlić i Mario Škrablin imali to baš i nije bio. Barem na papiru.

– Tamo je od 12 klubova u ligi njih deset i pol financijski vrlo stabilno, ulažu za naše pojmove velik novac. Primjerice, Horsens je kao drugoligaš ovo ljeto potrošio 4,5 milijuna eura na pojačanja, a mi u cijele ovdje dvije i pol godine nismo ukupno potrošili ni 200 tisuća… A kad je tako, to je jako izazovno. Trebalo je tražiti nove načine s momčadi koja je bila karakterna, u tom smislu dobro posložena, ali bio je evidentan manjak kvalitete u odnosu na ostale momčadi u ligi. Morali smo smišljati načine kako doći do ostanka, a na kraju smo završili deveti, što znači da smo čak i prebacili cilj. A mogli smo, da smo pobijedili u zadnjem kolu, završiti sedmi doći i do utakmice za plasman u Konferencijsku ligu. Ali dobro, da se to i dogodilo, možda ne bi bilo ni zdravo za klub – misli Ivan, dodajući kako je u svemu tome bilo prostora i za mlade igrače.

– Pozitivno je to što smo u te dvije i pol godine dobili petoricu igrača iz akademije, svi su bili standardni prvotimci, a ukupno je 16 igrača iz klupske škole dobilo priliku u tom razdoblju. Njih petorica su je iskoristili, a mi smo donijeli dodatnu vrijednost momčadi, jer oni su sad i mladi reprezentativci, a jedan od njih postao je i kapetan Vejlea, kao i U-21 reprezentacije.

Ukupno gledajući, danska avantura se može bez problema nazvati uspješnom.

– Iako Vejle nije jaka akademija u danskom nogometu, uspjeli smo promovirati sve te igrače, imali smo i rezultat, a uspjeli smo i promovirati pojedince, budući da smo prošle godine imali najbolje strijelca i najboljega golmana lige, na transferima zaradili novac, a imali smo i treću najbolju obranu lige, što nam je i bilo temelj uspjeha. Iako, nije sve tu ni stvar rada, neke stvari su nam se i poklopile, jer u najvažnijem trenutku, u zadnjih deset kola, skupili smo najviše bodova, što nam je i osiguralo ostanak – zaključuje priču o prošloj sezoni Prelec.

Toliko iscrpljujućoj sezoni da je jednostavno došlo do nedostatka benzina u tanku…

– Došlo je do enormne potrošnje, a s time i do zasićenja, i kod mene i kod suradnika u stožeru. U klubu se ništa nije promijenilo po pitanju upravljačke strukture, a još smo i ostali bez petorice vitalnih igrača iz prošle sezone. Nismo ih uspjeli na pravi način zamijeniti, a kad sam vidio da se ništa ni neće promijeniti, postao sam svjestan da će ova sezona biti još i puno teža od prošle. Drugi klubovi su povećali budžete, troše više, i razlika postaje sve veća – ističe Prelec i odmah nastavlja:

– Međutim, nije stvar samo toga, stvar je i u mojoj energiji. Potrošio sam se, trebao mi je neki impuls od strane kluba, a kad se on nije dogodio, shvatio sam da više nisam dobar za tu momčad. Nisam više bio na istoj razini, a negativni rezultati na početku sezone samo su pogoršali stvari. U statističkoj kategoriji očekivani bodovi mi smo bili na iznad šest bodova, a mi izgubili svih devet utakmica. Sve se okretalo kontra nas, ali vjerujem da sam ja imao energiju kakvu sam imao ranije, možda bi se i to promijenilo. Budući da to nisam osjetio, i treći put sam otišao vlasnicima kluba i rekao im da se moramo razići, da ovo više nije dobro ni za mene ni za klub.

Međutim, ljudi koji vode sportsku politiku kluba nisu to vidjeli na taj način.

– Oni za to nisu željeli ni čuti, kao ni nakon petog ni nakon sedmog poraza… To je neka vrsta presedana u nogometu, ali ja sam ljude nakon devet poraza morao doslovno nagovarati da se rastanemo! Znam da to zvuči čudno i nerealno, ali tako je bilo. Klupski CEO objasnio mi je to ovako: ‘Ti si u ove dvije i pol godine ostvario sve rezultatske ciljeve, s nikad manje ulaganja iz kluba, promovirao si mlade igrače, povećao vrijednost onima koji su bili tu, napravili smo transfere koji su nam osigurali financijsku stabilnost… I pod cijenu da ispadnemo, sad bi ti dao ugovor na još pet godina!’ – prepričava Prelec i skromno dodaje:

– Kad to tako ispričam, uvijek kažem da sam svjestan da će ljudi misliti da lažem. I to je u redu, razumijem to. U svakom slučaju, drago mi je što sam prošao takvo iskustvo, unatoč svim poteškoćama na putu, uvijek ću imati samo pozitivne uspomene na ovo razdoblje.

Trenerska karijera Ivana Preleca ove je godine postala punoljetna, jer počeo je još davno, na izmaku tinejdžerskih godina. Prošao je škole Radnika i Udarnika, zatim godinama bio u Dinamovoj akademiji, pa preuzeo Goricu i uveo je u prvu ligu u proljeće 2018. Nakon toga se otisnuo u poljsku Legiju, a zatim vodio pulsku Istru, Dinamo II i na kraju Vejle. Proslava punoljetnosti dobar je povod za pogled unatrag…

– Da, krenuo sam sa samo 19, tako da sam već stvarno dugo u ovom poslu. Kad gledam u prošlost, reći ću da sam apsolutno griješio, donosio odluke koje se nisu pokazale dobrima, i u radu i u nekim izborima, ali ne predbacujem si ništa. Tko radi, taj i griješi, a puno bolji i pametniji od mene kažu da se iskustvo ne može kupiti. Ono se može samo steći, to je proces koji ne prestaje cijeli život, tako to i doživljavam. Sretan sam zbog svega što sam prošao, počevši od prvih godina, kad mi je puno pomagao moj prijatelj i kolega Dean Klafurić, pa sve da danas – analizira Prelec, uz dodatak:

– Kao trener sam apsolutno vodio sve kategorije, od šestogodišnjaka do juniora, od druge momčadi Dinama do ženskog nogometa… U seniorskom nogometu radio sam s klubovima koji su se borili za vrh, uspjeli smo osvojiti drugi rang i u Hrvatskoj i u Danskoj, a imao sam i situaciju borbe za ostanak u Istri i Vejleu. I sva ta iskustva, koliko god bila teška i izazovna, grade nas kao osobe i trenere. I zato sam ponosan na put koji sam prošao.

Na svakoj od tih postaja učio je nešto novo, otvarao vlastite obzore, i zato je danas pozvan uspoređivati inozemstvo i domaći nogometni svijet.

– Postoje očigledne razlike u načinu poimanja nogometa, razvoja, vizije i strategije kluba, jer to nama u Hrvatskoj fali. Klubovi nemaju jasnu strategiju, ne analiziraju gdje se nalaze i ne određuju smjer u kojem žele ići. Da, uz kavu će reći ‘mi želimo u Europu’, ali ne razmišlja se o tome koji su koraci koji će dovesti do toga, jesu li spremni ulagati, biti sustavni u tome bez obzira na ishod nedjeljne utakmice.

– Puno su mi u tom smislu pomogla iskustva iz Brentforda, kroz razgovore koje sam vodio kao kandidat za trenera njihove B momčadi. Tu sam shvatio kolika je snaga kluba kad drži svoju liniju. Oni su godinama pokušavali ući u Premiership, stalno bili tu, na rubu, igrali kvalifikacije, ali nisu odustajali od svoga puta, svoje vizije, svojih ljudi. Kad su konačno uspjeli ući u Premiershipu, u njemu su već godinama super stabilan klub, a to je jedan od mnogih pokazatelja. Daj dio, stvaranje te radne kulture unutar kluba, bitno se razlikuje kod nas i u inozemstvu.

Ima tu, jasno, i objektivnih okolnosti koje utječu na takve razlike.

– Naravno, to se veže na financijsku stabilnost kluba, što je kod nas problem. Lako je kritizirati ljude koji vode klubove, jer kad nemaš stabilnost, ovisiš o tome hoćeš li preživjeti tu sezonu. Puno je teže nešto planirati i biti sustava kad nikad nisi siguran hoćeš li imati novac potreban za osnovno funkcioniranje, a to se manifestira i na trenerski posao. Ovdje treneri doslovno traju četiri tjedna, stoji ona koja kaže da je svaki trener u svakom trenutku četiri utakmice daleko od otkaza. To je tako i moramo to prihvatiti, znati da je pri dolasku u neki klub važno što i kako želiš raditi, ali i biti svjestan da ovisiš o rezultatu. To tako i mora biti, rezultat mora biti važan, ali ja mislim da ne smije jedino rezultat biti važan. Uostalom, rezultat se može gledati na uzorku od četiri, ali i 24 utakmice.

U tom smislu, drukčije se osjećaš kao trener u Hrvatskoj i, primjerice, Danskoj.

– Kad dođeš u takvu sredinu, shvatiš što znači biti trener. Baviš se isključivo svojim poslom, ne opterećuješ se stvarima sa strane, a to znači da se osjećaš kao gospodin trener. Imaš sve što ti je potrebno, tu si da se baviš nogometom. Kod nas je to malo drukčije, tu se baviš i terenom, i kišom, i svime drugim, a tamo toga nema. Evo, u Vejleu smo imali svoj “Club house”, tu smo na jednome mjestu imali i liječnike, i teretanu, i sobe za odmor, i sobe za sastanke, svatko od trenera svoj ured… Tu dolaziš ujutro u klub, zajedno doručkuješ, pa krećeš u proces kroz sastanke i individualne programe koje igrači odrađuju, pa vani na terenu. Nakon toga dodatni individualni rad, pa novi sastanci, nakon toga i zajednički ručak, a organizirali smo i da si igrači ponesu večeru, kako bismo imali kontrolu nad sva tri obroka. Mario Škrablin bio je u komunikaciji s team managerom i kuharicom, s njom je dogovarao menije, a to su sve stvari koje su vrlo bitne.

Nakon što je sve to prošao, nije iznenađujuće što je Prelec odlučio pokušati ostati u takvom svijetu i u budućnosti.

– Uvijek kažem ‘kaži Bogu kakav imaš plan ako ga želiš nasmijati’. Jako je teško imati plan u ovom poslu, nikad ne znaš što sutra nosi, ali imati ambiciju, želju, svoj put i cilj, svakako je dobro. Ja to imam, a u ovom trenutku želja i cilj su ostati u ozbiljnijem europskom nogometu. Naravno da ima tu ponuda sa svih strana svijeta, s raznih razina nogometa i posla, pa tako i iz zemalja koje su financijski izdašnije, ali bi nogometni razvoj bio slabiji. U ovom trenutku sam orijentiran na ozbiljnije europske lige, vjerujem da bih na toj razini mogao dobiti šansu. Sve razgovore koje obavljam i komunikacije s klubova svodim na one za koje mislim da su mi dobar sljedeći korak u trenerskom razvoju – kaže Prelec.

Na tom sljedećem poslu, gdje god se on dogodio, neće imati pri ruci dugogodišnjeg suradnika Damira Cicu Grlića.

– Mogao bih pisati knjige u našim druženjima, poslu… Prije svega smo prijatelji, ali smo i kolege. Uvijek ističem da moramo strogo razdvajati posao od prijateljstva, u prvom redu bitno je da smo kvalitetni kao ljudi, a nakon toga i dobri u onome što radimo. Ako je tako, imamo dobar preduvjet za kvalitetan zajednički posao, ako znamo razdvojiti ta dva svijeta, mora biti dobro. Tako je bilo i sa Cicom, no on je došao do zaključka da mu je prezahtjevno biti u obitelji. Dečki mu odrastaju, želi biti uz njih, a nogometom se može baviti i u Hrvatskoj. Fokusiran je na obitelj, ja to poštujem, koliko god mi je žao što više nećemo raditi zajedno. Nije mi to bio ni šok, jer o tome smo već razgovarali ranije. On se nadao da ću se okrenuti hrvatskom tržištu, a ja imam cilj raditi u inozemstvu, ako je moguće u nekoj od ozbiljnih liga. I tako je pao dogovor da će nam se razdvojiti putevi – uz dozu sjete kaže Prelec, svjestan kakvog suradnika gubi.

– Kad radiš vani, izuzetno je bitno da uz sebe imaš osobu koja ti može donijeti dodatnu vrijednost u radu, a isto tako i čovjeka s kojim možeš provesti privatno vrijeme, budući da nemaš obitelj. Cico je čovjek od povjerenja, spojio je kvalitetu rada, lojalnost i prijateljstvo, a isto vrijedi i za Marija Škrablina i Luku Krklješa. To su najvrjednije stvari u ovom poslu. Uvijek možeš naći kolege s kojim ćeš raditi, ali imati čovjek koji je cijeli paket u tom smislu pravo je bogatstvo. Ja sam to imao u Cici, Mariju i Krkiju, ponosan sam na sve što smo zajedno prošli, a prošli smo puno toga, od Gorice, preko Istre, Dinama II, sve do Vejlea… Cico će ići u svoju solo priču, bit ću stalno uz njega i pomagati mu koliko mogu, pratit ću ga s veseljem i bit ćemo si međusobna podrška. Kao što je i s Klafom, s kojim sam u dnevnoj komunikaciji. Radili mi skupa ili ne, to se neće mijenjati, ipak smo mi prijatelji, obiteljski smo vezani, kumovi smo… Zapravo ne osjećaj kao da nije tu, ali svakako će nedostajati u poslu. Ali dobro, ne dao Bog većeg zla. Bitno da smo živi i zdravi, da smo prijatelji, sve drugo je sporedno.

Ivan Prelec u svojoj je prvoj seniorskoj sezoni kao trener uveo HNK Goricu u prvu ligu… Foto: Igor Kralj/PIXSELL

Nije ova kava na Galženici mogla proći bez da se spomene i naša HNK Gorica, pa smo krenuli pogledati u budućnost.

– Moram se vratiti u prošlost da bih pričao o budućnosti. Ono što rade u HNK Gorici nije nimalo lako. Veliki respekt zaslužuju svi ljudi u klubu, na čelu s predsjednikom Črnkom. Kad je Gorica ušla u prvu ligu, također su tu bili investitori, a bio je tu i čovjek koji se izravno bavio sportskom politikom, što ja smatram ključnim. Važno je imati čovjeka koji je u komunikaciji, odnosno koji je poveznica između ljudi koji daju novac, čelnih ljudi kluba te trenera i momčadi. Ta je pozicija krucijalna – vjeruje Prelec, pa nastavlja:

– Gorica je imala određenu financijsku stabilnost, kao i dobro posložen sustav rada, i zato je nakon ulaska u prvu ligu i bila uspješnija i stabilnija od mnogih drugih koji su ulazili iz druge lige. Gorica je doživjela i uzlet, a onda se nažalost dogodio odlazak sportskog direktora i investitora… Nije bilo lako sve to pokriti i klub je ušao u fazu stagnacije u posljednje dvije ili tri godine. To bih ja najviše vezao s pitanjem financija, ali i sa samim procesom. Mora biti jasno određeno tko je za što zadužen.

Novi investitor stiže, trebao bi se u bliskoj budućnosti pretvoriti i u vlasnika kluba, a to bi moralo značiti napredak.

– Sretan sam zbog tih vijesti jer vjerujem da je ulazak investitora bio neophodan. Nadam se da će se, osim financijske injekcije i redovnog priljeva novca, dogoditi i ta organizacijska stabilnost. Ako se pronađu pravi ljudi za te ključne pozicije, vjerujem da će Gorica nakon ove faze stagnacije, čak i pada, ići prema stabilizaciji, nakon toga nadam se i prema novom uzletu. Tu, naravno, pričamo o procesu od nekih četiri-pet godina. Velika Gorica kao grad zaslužuje prvoligaša apsolutno, jer zaista je lijepo imati velike utakmice i pun stadion u našem gradu, poput onih s Dinamom i Hajdukom – zaključuje ovaj dio priče Ivan.

Foto: Gospon Slikar Weddings

Još je samo preostalo okrenuti se onom najvažnijem. Turopoljsko srce, humanitarni projekt čiji je ideji začetnik i jedan od glavnih kreatora, dogodit će se i ove godine.

– Hvala na pitanju, pripreme idu standardno dobro! Prošlih godina sam bio u turbulencijama u Vejleu i nisam se stigao previše time baviti, ali sad smo sve na vrijeme dogovorili. Aukcijska večer bit će 14. prosinca u Ozirisu, malo manjem prostoru od Stotke, koja se preuređuje, što će donijeti i možda malo više domaćoj atmosferi. Dresove smo pribavili, iskoristili smo ovo okupljanje reprezentacije da ih sve skupimo, tako da ćemo biti spremni. Tjedan dana kasnije igrat će se turnir, dakle 21. prosinca – najavio je Prela, pa završio naše druženje nabrajanjem svih koji sudjeluju u Turopoljskom srcu.

– Nindža, Japa, Deki, Albi, Dajo, Suča, Cico… Svi radimo, pripremamo se punom parom i vjerujem da će to biti na razini prethodnih godina!

A kad i to prođe, polako će doći vrijeme i za novi trenerski angažman Ivana Preleca. Određenu reputaciju u europskim okvirima već ima, bit će jako zanimljivo vidjeti što će se otvoriti kao prva sljedeća prilika…

Nakon jutarnje mise u nedjelju, 10. studenoga, u 52. godini života i 27. godini svećeništva, preminuo je velečasni Stjepan Tenšek, župnik Župe sv. Martina biskupa u Šćitarjevu. Dvije su nedjelje prošle od tad, a tuga koja vlada među vjernicima nije ništa manja.

– Znali smo mi u selu da je velečasni jako bolestan, da je na lijekovima, pod svojim terapijama, ali svejedno smo se šokirali kad smo čuli da je preminuo. To jutro je služio misu, poslije se i družio s vjernicima, ali na misi u 11 sati nije se pojavio… – kaže nam predsjednik Mjesnog odbora Šćitarjevo Josip Tominčić.

Bez obzira na spoznaju o bolesti, šok je bio ogroman zbog pozitive koju je velečasni isključivo širio oko sebe.

– I kad bismo ga pitali kako je, kako se bori s bolešću, odmahivao bi rukom i govorio da se ništa ne brinemo, da će sve biti u redu… Čuli smo se dva dana ranije, za tu nedjelju dogovarali smo i proslavu Martinja, a na kraju smo, nažalost, morali sve otkazati – dodao je Tominčić.

U Šćitarjevo je velečasni Tenšek došao još 2013. godine, zadržao se zaista značajno razdoblje, a trag koji je ostavio iza sebe u najmanju se ruku može nazvati dubokim, vrlo upečatljivim.

– Sve nas je jako pogodio njegov odlazak, jer on je bio župnik koji je doslovno živio sa svojim župljanima. Napravio je jako puno za župu, puno je toga pokrenuo i inicirao, a ljudima je pomagao na sve moguće načine, i financijski, i duhovno… On je inicirao i obilježavanje Martinja u našem kraju, pokrenuo puno toga u smislu obnove crkve nakon potresa, ali i što se tiče radova na fasadi, na krovištu, na župnom dvoru, pa sve do vitraja u crkvi i skulptura ispred nje… Jako je aktivan bio i oko hodočasničkog doručka u Šćitarjevu, tu se svake godine jako davao. U jednoj riječi, velečani Tenšek bio je nezamjenjiv – opisuje ga Tominčić.

Nedostaje svojim župljanima, nedostajat će još dugo, a od njega su se posljednji put mogli oprostiti u crkvi Uzviđenja Svetog Križa u Svetom Križu Začretju.

– Nadamo se da ćemo nakon njega dobiti župnika sličnoga njemu, bili bismo jako sretni da bude tako. Bio je predivna, jako osjećajna osoba, puna duha, vrlo duhovit čovjek… Obožavao je glazbu i ples, jako je volio folkor, druženja s ljudima. Brinuo se o gotovo četiri tisuće vjernika u deset sela, bio uvijek tu za sve njih… Takvog župnika samo dragi Bog može poslati! – zaključio je svoja iskustva Josip Tominčić.

Zagrebački pomoćni biskup Mijo Gorski predvodio je sprovodnu misu i obrede za preminulog svećenika. U zajedništvu sa stotinjak svećenika i u nazočnosti članova obitelji, rodbine, prijatelja i mnogobrojnih vjernika, biskup Gorski je u homiliji naglasio da nakon nedavnog susreta s vlč. Tenšekom “nije niti slutio iznenadni gubitak brata svećenika koji je volio svoj poziv i sve ljude oko sebe.”

Poručio je da se službu svećenika u župi, evanđelje, propovijedanje, sakramente i slavljenje otajstva može razumjeti samo pod perspektivom vječnosti “jer bi u suprotnom oni bili tek pusti obred bez ikakva značenja za nas i za naše spasenje”.

– Naš brat svećenik Tenšek pričestio se Tijelom i Krvi Kristovom, hranom koja nam je izvor vječnoga života i spasenja i tako se je okrijepljen otajstvom života i ljubavi preselio u vječnost. Djelovao je na devet župa Zagrebačke nadbiskupije te je stekao različita iskustva koja su mu pomogla da bude čovjek, svećenik koji će duhovno obogatiti zajednicu kojoj je poslan da bude navjestitelj Božje Riječi – istaknuo je mons. Gorski.

Na kraju misnoga slavlja izrazio je sućut uime zagrebačkog nadbiskupa Dražena Kutleše i kardinala Josipa Bozanića svim ožalošćenim župljanima i bližnjima velečasnog Tenšeka.

Prije ophoda prema groblju od tijela vlč. Tenšeka sjećanjima i zahvalama oprostio se, uime generacije, vlč. Dragutin Šengula. Prisjetio se dolaska u sjemenište koji im je protekao u povezanosti jedni s drugima, a koje se nastavilo i tijekom svećeničkog služenja.

– Posebno su nam bili dragi odlasci s ocima isusovcima u Savski Nart, gdje smo kao djeca sa sela pomagali u poljoprivrednim poslovima da bi se mi sjemeništarci prehranili. Nakon dolaska u Bogosloviju, na osobit način Štef je gajio osobitu ljubav prema glazbi i pjesmi te smo proputovali puno toga promovirajući crkvenu glazbu, ali i duhovno zvanje kao poziv. U svome svećeničkom pozivu puno toga smo organizirali na našim župama, a posebno ističem hodočašća na kojima se uz pjesmu, druženje naš Štef isticao humorom, smiješkom i lijepom riječju za svakog čovjeka s kojim se susreo – rekao je.

Uime župljana Župe sv. Martina u Šćitarjevu oproštaj je izrekla Svjetlana Matić, koja je istaknula jednostavnost svećenika.

– Dragi Bog našem župniku dao je mnogobrojne talente koje on nije sebično zakopao, već ih dijelio sa svojim župljanima gradeći duhovno i materijalno sve ono za što se ukazala potreba u župnoj zajednici. U našu župu došao je kad je bio najpotrebniji, gdje se svima nama nesebično darovao, hrabrio nas i obnavljao naše sakralne objekte – podsjetila je te posebno istaknula Tenšekov neumoran rad s mladima.

Velečasni Stjepan Tenšek rođen je 7. siječnja 1972. godine u Krapini od, sada već pokojnih, oca Ivana i majke Vere. Djetinjstvo je proveo u mjestu Gornja Pačetina koje pripada župi Sveti Križ Začretje. Kršten je 16. siječnja 1972. godine u župnoj crkvi Uzvišenja Sv. Križa u Svetom Križu Začretju, gdje je i krizman 2. svibnja 1987. godine.

Nakon osnovne škole, koju je pohađao u Krapini, ulazi u Međubiskupijsko sjemenište u Zagrebu na Šalati, gdje je od 1987. do 1991. pohađao Interdijecensku srednju školu za spremanje svećenika (klasičnu gimnaziju), 1991. tu i maturira.

Po maturi, u jesen iste godine primljen je u Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište te kao bogoslov – svećenički kandidat Zagrebačke nadbiskupije upisuje filozofsko-teološki studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, na kojem je diplomirao 1996. godine.

Za đakona je zaređen 13. listopada 1996. u zagrebačkoj Prvostolnici, a svoj đakonski praktikum vršio je do prezbiterskog ređenja u Župi sv. Pavla Apostola u Zagrebu. Za svećenika ga je 29. lipnja 1997. zaredio zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić u zagrebačkoj Prvostolnici. Mladu misu slavio je 13. srpnja 1997. godine u zavičajnoj Župi Uzvišenja sv. Križa u Svetom Križu Začretju.

Svoje svećeničko služenje započeo je 31. kolovoza 1997. godine kao župni vikar u Župi Uzvišenja Sv. Križa u Kravarskom, gdje je ostao tri godine. Potom je premješten u Župu sv. Martina Biskupa u Dugom Selu, gdje je bio župni vikar sljedeće četiri godine, sve dok nije imenovan upraviteljem novoosnovane Župe Uzvišenja Sv. Križa u Dugom Selu – Ostrna, koja je osnovana 19. ožujka 2004. godine odvajanjem od Župe Dugo Selo – Sv. Martin. Nakon toga je dekretom od 10. srpnja 2004. imenovan upraviteljem Župe sv. Martina Biskupa u Velikoj Trnovitici i upraviteljem Župe sv. Tri kralja u Staroj Plošćici.

Bio je i upravitelja Župe sv. Tome Apostola u Tomašici, bio je svećenik i u Garešnici, a nakon toga je imenovan upraviteljem Župe sv. Roka u Luki, kojom je upravljao tri godine, od kolovoza 2007. do kolovoza 2010. godine.

U ljeto 2010. imenovan je upraviteljem Župe Presvetog Trojstva u Kraljevcu na Sutli i istovremeno upraviteljem Župe sv. Ane u Rozgi. U župi Rozga je službu vršio dvije godine, od kolovoza 2010. do rujna 2012., a u župi Kraljevec na Sutli službovao je kao župni upravitelj tri godine, od kolovoza 2010. do rujna 2013.

Godine 2013., dekretom od 3. srpnja, imenovan je župnikom u Župi sv. Martina Biskupa u Šćitarjevu, što je bila i njegova posljednja služba.

Sredinom listopada, nakon što je sve složio, namjestio i uredio, novu sezonu kestena u našem gradu otvorio je čovjek dobro poznatoga lica. Veis Muharemi i treću godinu zaredom radi ono što je radio i prethodne dvije zime.

– Mijenjam pokojnog punca, čuvenog Maradonu, i uveseljavam Goričance s finim kestenima! – odgovara simpatični Veis na ono klasično “što se radi?”

Legenda o Maradoni ostat će živa još barem neko vrijeme, sjećanje na čovjek koji je 40 godina hranio Velikogoričane ukusnim kestenima ne blijedi tek tako.

– Pitaju ljudi i dalje za Maradonu, kako ne, gotovo svaki dan netko ga se sjeti, poželi ispričati nekakvu anegdotu… Pogotovo kad vide ovu fotografiju koju smo stavili. I jako mi je drago što su to sve pozitivne priče, lijepe uspomene, što ga ljudi pamte samo po dobrome – priča Veis, pa dodaje:

– Čak mi je i prišao jedan čovjek s idejom da se napravi nekakav mural za Maradonu! Kaže da bih ja to mogao predložiti, ali ne znam ni kome se obratiti u Gradu po tom pitanju… Rado bih pokrenuo takvo nešto, mislim da je punac zaslužio barem neki muralčić “dva sa dva”, ipak je bio jedan od simbola grada i cijeloga kraja, radio je ovdje 40 godina – rezonira Veis.

I ove godine posao ide solidno, svako malo netko navrati, privuče ga miris kestena, jer na neki je način to i miris jeseni…

– Iskreno, bojim se za budućnost kestenjarstva u ovim krajevima – zabrinuto vrti glavom Veis pripremajući porciju.

– Prije desetak godina u Zagrebu i Zagrebačkoj županiji bilo je 50-ak punktova za prodaju kestena, ali danas je to potpuno drukčije. Ostalo nas je možda 15-ak, čak ni toliko… Neki su otišli u inozemstvo, neki nažalost više nisu među nama, neki su otišli nekim drugim putem, i ta brojka značajno je pala. Mladi više ne žele ovo raditi, ne žele raditi ovako prljav posao, stalno imati prljave ruke, stajati na cesti… Moji kćer i sin prvi to ne žele, radije će i konobariti, a tako razmišljaju i svi ostali – pesimističan je Veis.

Nakon svih ovih godina, nakon Maradone i sad Veisa, čini se gotovo nevjerojatnom pomisao da se u ovo doba godine tamo pokraj “robnjaka” ne šire mirisi kestena, ali i to će se jednom dogoditi.

– Ja ću biti tu dok god me zdravlje bude služilo, u to sam siguran, a što će biti nakon toga… Ne znam. Bojim se za budućnost goričkog kestenjarstva. Moguće je da se pojavi netko novi, to je uvijek opcija, ali iz ove naše linije više neće biti kestenjara, mi iz generacije 40+ smo posljednji Mohikanci ovog posla – prisnažio je gorički kestenjar.

Sam je električar po struci, imao je posao, ali u privatizaciji 90-ih dobio je otkaz i uz punca krenuo raditi.

– Pokojni punac držao je ovu poziciju, da ne bi njegovi Goričanci bili uskraćeni, a ja sam pomagao drugdje – govori Veis, koji ne bi nigdje bio radije nego ovdje.
– Goričanci su najbolji! Ne bih ih mijenjao ni za što. Radio sam i u Dugom Selu, i u Sesvetama, i na Kvatriću, ali Goričanci, moji Turopoljci, za mene su posebni. Nešto sasvim drugo. Uz punca sam upoznao i Brežane, i Posavce, i ljude iz svih drugih krajeva, i mogu stvarno reći da su to jako dobri ljudi – kaže naš kestenjar.

Cijene su iste kao i prošle godine: dva eura za dječju porciju, tri za standardnu, a pet za obiteljsku porciju. I jako je dobra vijest to što cijene nisu rasle, jer postoje ozbiljni problemi, postoji razlog zašto je kvalitetnog kestena sve manje.

– Nažalost, kesten nam je bolestan! U nekim šumama na drveću kestena pojavio se rak i to je veliki problem. Puno tu utječu i vremenski uvjeti, koji se mijenjaju, a zbog toga je malo plodova kestena koji ima tu svoju prepoznatljivu slatkoću. Kestena ima, ali nije kvalitetan. Kažu stručnjaci da bi sve te bolesne kestene trebalo porezati i raditi nove nasade, da je to jedino rješenje – završio je naše druženje Veis.

Utorak je poslijepodne, bablje ljeto udara, ekipa je na broju u Feniksu, bircu pokraj groblja. A jedna stolica je prazna… Tako je već neko vrijeme, odvratna bolest ukrala je priliku da se još poneki put sjedne, popriča, popije pivo, a prolazi i dvadeset i sedmi dan otkako je postalo jasno da Željko Domitrović Beli više neće sjediti na svome mjestu…

– Bio je ljudina! To ću ti reći ja, i naravno da hoću, jer bili smo veliki, nerazdvojni prijatelji, ali evo, uđi unutra u kafić i pitaj tko je bio Beli Domitrović. Sve i jedan čovjek unutra reći će ti isto što i ja. Taj čovjek bio je legenda – dočekuje nas Mario Štoos, kum i prijatelj zadnjih 40 i nešto godina.

Željko Domitrović otišao je na neko bolje mjesto trećeg dana listopada, u 61. godini, a sve što je ostalo iza njega definitivno zaslužuje jedan poseban osvrt.

Jer, Beli nije bio samo nogometaš, pakleno dobar nogometaš, nije bio samo trener koji je obišao cijeli naš kraj. Beli je bio simbol jednog vremena, jednoga grada koji je nekoć postojao, jedan od posljednjih lokalnih heroja, tipova s kojima nije problem ni otići u laganu mitologiju. Nije njegova karijera ni najveća ni najuspješnija, možda je bilo i boljih igrača od njega u turopoljskoj nogometnoj povijesti, ali Beli je nosio karizmu koja razdvaja od ostalih.

Sjedamo sa Štoosom tako za jedan od stolova na terasi, pričamo o Belom, slažemo kockice jednog mozaika o životu i o nogometu. Dok priča ide dalje, svako toliko pobjegne i suza. Štoos i Beli nisu bili samo kumovi i prijatelji, oni su godinama bili i suigrači, i suradnici, i kolege s posla, i frendovi s malog nogometa, i partneri za cugu u Feniksu…

– Upoznali smo se kroz famozne Đuzliće. Gazda Đuzla je složio tu ekipu, koja je 1984. osvojila treće mjesto na Kutiji, pa smo se Beli i ja kroz tu priču i upoznali, počeli zbližavati. Međutim, te godine ja sam otišao u vojsku – prepričava Štoos zajedničku im povijest, koja je počela tek tamo na početku njihovih dvadesetih.

Do tad je Beli živio i rastao u svom Kurilovcu, koji je u to vrijeme bio selo u punom smislu te riječi. Tako se uvijek i osjećao, kao dečko sa sela, a nogomet je bio prva i najveća ljubav već od prvih dana. Bio je najsitniji od svih u tim ranim danima, izrastao je tek tamo početkom srednje škole, i to toliko da je prerastao sve ostale. Išli su mu svi sportovi, posebno košarka i stolni tenis, ali nogomet je bio jedini izbor. Počeo je u Udarniku, na igralištu u blizini obiteljske kuće, a već u pionirskim danima treneri su shvatili da ovaj visoki i mršavi klinac zlatne kose ima nešto posebno. I pozvali su ga u NK Zagreb.

– Pričao mi je o toj epizodi, znam što se događalo i zašto se vratio u Udarniku… Mogao je on tamo igrati, bio je stvarno talentiran, ali uvijek je ostao dečkić sa sela. I već u to vrijeme je, kao i mnogi drugi, počeo pušiti. Kad su to doznali u NK Zagrebu, kad su vidjeli da ne mogu s njim izaći na kraj, rekli su mu da nije on za njih i da se slobodno vrati u Kurilovec – prepričava Štoos prvu od brojnih anegdota koje će Belog Domitrovića definirati kao vragolana, nogometnog boema, tipa s kojim neće uvijek biti lako.

Neće biti lako trenerima, češće uprava klubova, jer Beli nikad nije imao dlake na jeziku. U društvu zbog toga nije trpio, baš zbog te njegove karakteristike posebno su ga voljeli. Nije imao problema svakome reći što misli, pri čemu tu nikad nisu bile prisutne ni natruhe zločestoće. Ne, Beli je bio teški pozitivac, dobričina i čovjek širokog srca. Pogotovo ako si mu “sjeo”.

– Je, znao je imati problema u nekim klubovima zbog tog svog dugog jezika, ali bilo je to jače od njega. Jednostavno, bio je takav, nije trpio nepravdu, nije mogao protiv sebe – opisuje ga kum Štoos dok još jedna suza bježi niz obraz.

Mit o Belom počeo se graditi već tamo sedamdesetih, kad je blistao u mlađim kategorijama Udarnika, jer doma se osjećao puno bolje i slobodnije nego u Kranjčevićevoj, a sa 21 godinom došao je i do Radnika. U tim trenucima ambicioznog Radnika, s Pevijem Mišerićem u naslovnoj roli. Ostao je u Radniku sljedećih devet godina, u ulozi trenera mijenjali su se Ilija Lončarević, Mirko Bazić, Zorislav Srebrić, Ivan Poljak, Ivica Senzen, Kruno Zaloker, na kraju i Krasnodar Rora… A Beli je, kad bi mu se dalo, blistao na terenu. Igrao je nogomet kojeg je najlakše opisati kao – čista romantika.

“Nogometni su ga krugovi obožavali. Bez obzira na sitne mušice, prevrtljivu ćud i utakmice koje je odigrao ispod svog renomea. Beli je bio konstanta bez koje se ne može. Jak na lopti, lucidan, strijelac i paker. Čovjek koji u nekoliko minuta uradi ono što drugima ne uspijeva u nekoliko utakmica. I sve to na priredbama koje uveliko nadmašuju lokalne okvire”, zabilježio je o Belom Domitroviću autor Davor Štuban u knjizi “Legende turopoljskog nogometa”.

A tu se, među legende, neobično brzo smjestio. Bilo je to neko drukčije vrijeme, a i ovaj grad bio je nešto drukčiji. Puno više domaći, turopoljski, puno manji, ali s više prisnosti, bliskosti i druženja nego u ovim novijim vremenima. Tip poput Belog, visok i markantan, mušičav i živopisan i na terenu i izvan njega, idealno se uklapao u to okruženje. Domaći, lokalni dečko, jedan od onih kojeg su svi znali. Grad se okupljao na Kolarevoj, uz sport, a to je bilo dvorište Željka Domitrovića.

– Bila su to baš romantična vremena, kojih se uvijek lijepo sjetiti. Tisuće ljudi dolazile bi na utakmice nedjeljom, prvo bi se ispratili nogometaši u jutarnjem terminu, da bi se zatim kompletna publika samo okrenula na drugu stranu i ispratila košarkaše, rukometaše, rukometašice… I da, mogu reći da smo mi sportaši u to vrijeme bili lokalne zvijezde, svi su željeli biti s nama, oko nas, u našem društvu – prisjeća se Mario Štoos, koji je iz prvih redova gledao i stvaranje jedne od brojnih sportskih ljubavnih priča.

Sanja je u to vrijeme bila golmanica u rukometnoj ekipi, treninzi su bili otprilike u isto vrijeme, a poslije svakog treninga sportašice i sportaši ostajali bi na druženjima. Grad je živio u nekom svom ritmu, a Sanja i Beli pronašli su neki svoj… Ljubav se rodila, procvjetala i pretvorila se u brak, a ubrzo su dobili i djecu, sinove Tomislava i Krešimira.

Privatni život tako se posložio, a onaj nogometni tek je čekao svoje vrhunce. Do njih je Beli došao vrlo brzo, prepoznali su ga i na razinama puno višim od Radnikove, pa je 1986. godine došla i ponuda Zadra, a čak su se i iz Hajduka ozbiljno raspitivali o talentiranom ljevonogom veznjaku iz Kurilovca. A onda je Radnik otišao na gostovanje kod NK Zagreba…

– Nakon što sam odradio vojsku u Ljubljani, usput i igrao za Olimpiju, po mene i Krešu Bronića došao je Zorko Srebrić. Uzeo je naše papire i odnio ih u Radnik, ali ja sam otišao u Zagreb i prije nego što sam odigrao prvu utakmicu. Radnik i Zagreb tad su igrali isti rang, bila je to prvenstvena utakmica u Kranjčevićevoj, a ja i Beli smo kao ljevaci igrali na suprotnim stranama terena – prepričava jednu tužnu i ružnu epizodu njihova života kum Štoos.

– Nemam pojma kako je on u tom trenutku završio na mojoj strani, ali znam da smo ušli u nekakav duel, da sam ga ja lagano odgurnuo u prsa, gornji dio tijela mu se okrenuo, a noga je ostala na mjestu. Sve mu je popucalo u koljenu, u nevjerici sam ga gledao kako leži u vrišti od bolova, a nakon svega sam ga doslovno na rukama iznio s terena. Nevjerojatno da se to dogodi baš meni, jer bili smo si dobri, igrali zajedno za Đuzliće, provodili vrijeme zajedno… Nismo još bili prijatelji kao što ćemo postati u kasnijim godinama, ali nisam si to mogao oprostiti – emotivan je Štoos.

Dogodilo se to, da stvar bude još ružnija, u najgorem mogućem trenutku.

– Da se tad nije ozlijedio, sigurno bi otišao u Zadar, a možda i u Hajduk, jer bio je toliko dobar igrač. Ovako je završio na dvije operacije koljena u Beogradu, nakon čega se oporavljao više od godinu dana… Da, možemo slobodno reći da sam mu ja sjebao karijeru, mogao je puno više napraviti da nije bilo tog događaja – izgovara kum Mac s ogromnom knedlom u grlu.

I tek nakon toga počeli su se družiti onako kako su se družili praktički do posljednjeg dana. Intenzivno, često, veselo, s puno prijateljske ljubavi.

– Znao me godinama poslije i psovati, govoriti “kakvu sam ja mogao imati karijeru da me nisi sredio”, ali zapravo mi nikad nije to zamjerao. Događaju se takve stvari, i to je život, a meni je posebno drago što se i nakon toga uspio vratiti nogometu. Doduše, nosio je onaj svoj prepoznatljivi steznik, ostavila je ta ozljeda posljedice, ali i dalje je bio sjajan – prisjeća se Štoos.

U sezoni 1988./89. nije bio samo sjajan, bio je spektakularan! Svjedoci tvrde kako mu je to bila najbolja sezona karijere, da je čuda radio na travnjaku novog, tek izgrađenog stadiona na kraju grada. Međutim, idila nije potrajala…

Iduće sezone za trenera je došao Đalma Marković, u prvu momčad Radnika počeli su ulaziti neki novi klinci poput Marušića, Hrkovca, Dittricha, Cvetka… A Đalma je želio samo takve, mlade i gladne, pa je igrače s 26 ili 27 godina smatrao starima. U toj grupi bili su Beli, Štoos i Branko Sambolić, koji su i poveli jednu malu pobunu. Oni su, naime, imali svoje dogovore s upravom, ali željeli su da i mlađi igrači dobiju nekakvu naknadu, barem hranarinu. Kad je doznao za to, Đalma je rekao vodstvu kluba: “Makni njih trojicu, ne želim ih više”.

I sva trojica su, s papirima u rukama, otišli u Petrinju. Bila je to 1990. godina, situacija se već opasno kuhala, ali gorički dečki su uživali u dresu Mladosti. Trenirali su, igrali, pobjeđivali i veselili se s ljudima koji će u godinama koje su slijedile pokazati neko drugo lice.

– Osjećalo se da se nešto događa, ali nismo mi u to vrijeme o tome previše razmišljali. Stvarno nam je bilo lijepo tamo, ljudi su nas vrhunski prihvatili, i sve je bilo OK do jednog dana… Došli smo na igralište i zatekli natpis “Ovo je Srbija” preko cijele tribine. Trener Mirko Bazić, koji nas je i pozvao tamo, rekao je da on više nema namjeru tamo ostati, a mi kako hoćemo. Naravno, i mi smo otišli, Beli i ja zajedno smo se preselili u Hrašće – vrti film Štoos.

U dresu Hrašća bili su i kad su došli pozivi za mobilizaciju. Beli je završio u 153. brigadi, na frontu u Pokupskom, kao i još neki nogometaši, a ovi ostali čuvali su vojarne po gradu. Kad je ponovno došao trenutak za nogomet, Pevi Mišerić je odlučio vratiti nogometaše s ratišta i krenuti u lov na prvu ligu.

– Te sezone vodili su nas Poljak i Senzen, dečki s kojima su mnogi od nas i igrali, a momčad je bila isključivo domaća. Osvojili smo prvo mjesto i izborili kvalifikacije s Pazinkom, preko kojih smo 1992. došli do plasmana u 1. HNL – priča Štoos.

Progura se kroz cijelu ovu priču i poneka tajna, koju u nekim drugim okolnostima možda i ne bi ispričao…

– Beli i ja smo imali jednu svoju rutinu, koje smo se držali. Na dan utakmice išli bismo u karantenu kod Jože Jambrešića u Odranski ribič, a na stadion bi se kretalo nakon ručka i dnevnog odmora. Nas dvojica bi uvijek pričekali da svi odu, spustili se do šanka i “trznuli” po jednu kratku! Nije to ništa strašno, malo za “kuraž”… Tad se pio “balić”, a mi smo to toliko voljeli da je naš suigrač Branko Pavlica uvijek govorio da je uživao gledati nas koliko uživamo u tome, ha, ha.

Bila je to živopisna sezona, iz koje će kao dva značajna fragmenta ostati golove koje je Beli zabijao Draženu Ladiću. U Velikoj Gorici pogodio je za konačnih 1-1 i veliki bod za Radnik, a strijelac je bio i u porazu u Maksimiru. Budući da je već počeo i raditi, da nije bio profesionalni nogometaš, nije bio standardni prvotimac, ali definitivno je imao svoju ulogu u toj prvoj, povijesnoj prvoligaškoj sezoni. Koja je završila uspješno, jer Radnik je ostao u ligi onom antologijskom pobjedom 3-0 protiv Šibenika, uz spektakularan gol upravo Marija Štoosa. A kad je sezona završila, došlo je do raspada. Praktički cijela momčad se rasula, a kumovi Beli i Štoos otišli su u Njemačku.

– Nije više išlo dalje. Mi smo imali hranarinu 250 maraka, bonus za svaku pobjedu još 250, a za svaki bod 125 maraka. A kaj ti je to, niš… Svi smo već imali obitelji i nismo mogli tako funkcionirati. Marušić je tad otišao u Australiju, Tomčić i Njemačku, Hrkovac u Zadar… U Radniku su ostali samo klinci, doslovno su skupljali igrače, a mi smo odlučili pokušati u njemačkim amaterskim ligama. Iako, financijski gledano, to je bio “kikiriki”. Ja sam otišao u Düsseldorf, a Beli i Cvetko u Stuttgart. Igrali su za klub kojeg je držao gazda nekakvih kafića, restorana, pa su morali i raditi uz nogomet. Navečer toče pivu i konobare, a ujutro igraju utakmicu – otkriva nam i tu životnu sekvencu Štoos.

Zaposlio se u međuvremenu Beli u Gredelju, radio je na održavanju instalacija na željeznicama, a posao ga je odveo i u daleku Maleziju! Tamo je radio, ali i igrao nogomet, ostavljajući bez daha impresionirane Malezijce, ali i radnike iz Škotske, koji su držali amaterski klub za koji je igrao.

– Opet smo se okupili u Napretku iz Velike Mlake, Mihalj je doveo mene, njega, Sambu i Ceca, sjećam se i danas da je u lokalnim novinama izašla ilustracija sa četiri asa, jer tako su nas tad zvali. Ali nije ni to potrajalo, nije baš sve bilo po dogovoru pa smo otišli dalje – pamti Štoos.

U tim trenucima imao je 33 godine, Beli jednu manje, što je u to vrijeme značilo da je pametnije okrenuti se trenerskom poslu.

– Ja sam na aerodromu radio već od ranije, a on se priključio od 1995. Tad smo se nekad i vratili u Radnik, on kao trener, a ja kao njegov pomoćnik, i to je bilo super sve dok nismo došli u konflikt s upravom. Obojica smo pokupili stvari i otišli u Udarnik, ali u malo drukčijim ulogama. On je bio igrač, a ja trener! – govori kum Mac i nastavlja:

– Sve smo se mi dogovarali, pa sam ga tako jedanput, protiv TŠK-a iz Topolovca, po dogovoru ostavio na klupi. I gubimo mi 1-0, a ja se okrenem prema njemu i kažem: “Kume, hoćeš unutra?” On kaže “ajde”, zagrije se, uđe, zabije jedan i namjesti drugi gol, a mi dobijemo utakmicu…

Iz te zadnje faze karijere pamti se i slika iz Dugog Sela, koje se prisjetio još jedan legendarni turopoljski nogometaš, Željko Radočaj Spider. Sve zamjene bile su napravljene, a isključena su dva igrača Udarnika, uključujući i golmana. Rukavice je tako navukao Beli, stao je na gol i – radio čuda! Onako dug i visok, sve živo je obranio, nitko mu nije mogao zabiti i Udarnik se izvukao neporažen…

Udarnik je vodio i kao trener, vodio je i Ban Jelačić iz Vukovine, Mraclin, Dinamo Hidrel iz Novog Čiča, ali i u trenerskoj karijeri najdulji trag ostavio je u Radniku. U proljeće 2006. uspio je vratiti Radnik u treću ligu, izvući ga s najnižih razina na kojima je ikad bio, a usput je stigao promovirati i neke nove klince poput Matije Dvornekovića, Nikole Raka, Mislava Čunčića i – Ante Budimira! Današnjem reprezentativcu Hrvatske on je dao prvu šansu u seniorima, on ga je prepoznao već u kadetima.

– Imao je baš izražen nos za prepoznati igrača. Jako je kužio nogomet, a objašnjavao ga je tako lako i jednostavno, ljudski… Igrači su ga jako voljeli, svi su uživali raditi s njim – opisuje iz prve ruke Štoos.

I tu se negdje, nakon gašenja Radnika, i Beli umorio od nogometa. Odmaknuo se u svoj mir, živio na svoj način i svakoga dana potvrđivao ono što će se o njemu i danas pričati. Jedni će ga nazvati bećarom, čovjekom koji je volio život, koji nije odbijao ni pojesti ni popiti, koji je okupljao ljude oko sebe. Drugi će reći da je bio “vagabund”, mušičav i na trenutke težak tip, ali svi će se složiti u jednom…

– Beli je bio kralj! Baš ljudina.

Time će završiti ovu našu priču Mario Štoos, koji je nažalost odgovaran za najteži trenutak Željkove karijere, ali on je i zaslužan za čuveni nadimak. Njegovi Kurilovčani zvali su ga Belec, a Štoos je to “preveo” u Beli. I tako je ostalo. U legendu je otišao Željko Domitrović, u legendu je otišao Beli.