Samostalna Hrvatska tek se rađala, borba za slobodu trajala je i dalje, kad je početkom devedesetih velikogorička HVIDR-a odlučila pokušati nogometom pomoći svima kojima je pomoć potrebna. Prvi koraci bili su komplicirani i zahtjevni, pogotovo s obzirom na okolnosti, ali HVIDR-in turnir vrlo brzo je narastao do statusa jednog od najpopularnijih na području Zagreba i okolice.

Tijekom godina rastao je i broj prijavljenih, i nagradni fond, i količina prestiža u lovu na titulu pobjednika, pa su parket “bakarića” gazila i neka od najvažnijih imena malog nogometa u Hrvata. Usporedno su dijelom turnira namijenjenom mlađim kategorijama prolazili praktički svi gorički klinci koji su voljeli naganjati loptu, a na tribinama se okupljalo “pola grada”, pogotovo na onim završnim danima.

Imao je turnir, dakle, i svoje uspone, ali i svoje padove, da bi posljednjih godina organizatori ponovno krenuli u ozbiljnu akciju povratka turnira na svoje najviše razine. Neće to biti laka borba, velikih turnira s bogatim nagradnim fondovima ima nekoliko u Zagrebu i okolici, ali i ova bi godina mogla biti korak u tom smjeru…

Turnir je, eto, došao do svog 33. izdanja, počet će 28. prosinca, a potrajati sve do 11. siječnja. Igrat će se u “bakariću” istovremeno i U-13 Winter Cup, u svome drugom izdanju, a sve skupa djeluje kao sportsko druženje koje vrijedi ispratiti. Ili se prijaviti, zaigrati, okušati se u ozbiljnom malom nogometu…

Prijave su otvorene do subote, 27. prosinca, u 18 sati. Nakon toga se “zaključavaju” i tog trenutka turnir će dobiti svoj konačni oblik. U prijevodu, i dalje je moguće prijaviti se za sudjelovanje, što se može učiniti putem online obrasca ili telefonskim pozivom na jedan od brojeva organizatora: 099 4260 505 (Branko) ili 098 8219 33 (Slavko). Kotizacija iznosi 150 eura za seniorski turnir, odnosno 100 eura za U-13 Winter Cup, a uplate se vrše na račun HR2823600001101278308.

Velika Gorica, 10.12.2025. Najava 33. Kup HVIDR-a. Foto: David Joliæ/cityportal.hr

U formatu 5+1 prijavljene momčadi borit će se za nagradni fond koji ukupno iznosi 10.000 eura. Pobjedniku će pripasti 5500 eura, drugoplasiranom će pripasti 3000 eura, trećeplasiranom 1000, a četvrtoplasiranom 500 eura. Uz to, i ove godine će se tradicionalno birati najbolji igrač i vratar turnira, kao i Dream Team, a nagrađen će biti i najbolji strijelac.

Prošle godine najbolja je bila momčad pod nazivom Max autodijelovi, a koliko će dobro ići branitelju naslova, kao i svima ostalima, osim s tribina “bakarića” može se pratiti i na aplikaciji SofaScore.

Pretvorilo se to već u ozbiljnu i jako lijepu tradiciju, ali svake se godine u ove vrijeme u redovima ŽRK Udarnika svejedno osjećaju posebno. Ne samo zato što su blagdani u tijeku, nego i zato što je ovo božićno-novogodišnje vrijeme ujedno i vrijeme za veliki izazov. Putuje se u švedski Lund, na jedan od najvećih rukometnih turnira na svijetu, gdje će se mlade velikogoričke rukometašice nadmetati s najboljima…

Ove godine polazak je dogovoren za blagdan Sv. Stjepana, već sljedećeg jutra nakon Božića, a sve skupa događa se u sklopu projekta “Uspomene za cijeli život”. Program je to sufinanciran sredstvima Ministarstva turizma i sporta, a sudjelovanje na turniru u Švedskoj njegov je završio dio. Ukupno je na put krenulo 30 djevojaka iz dvije uzrasne kategorije, a s njima se prema sjeveru uputilo i pet “službenih osoba”, odnosno ljudi iz kluba.

Zrakoplov koji je poletio s našeg Plesa otprilike sat i pol kasnije sletio je u zračnu luku u Kopenhagenu, glavnom gradu Danske. Mostom će gorička delegacija zatim prijeći u Švedsku, pa preko Malmöa doći do obližnjeg Lunda, mjesto događaja. Na turniru “Lundaspelen in Handball” okupit će se nevjerojatne 843 ekipe iz cijeloga svijeta, a boje ŽRK Udarnika branit će selekcije U-12 i U-15.

Prošlih godina znalo je tu biti i jako lijepih rezultata, čak i podviga za pamćenje, ali naravno da u svemu ovome rezultat nema primarnu ulogu. Glavni i osnovni cilj je, kao što i kaže naziv projekta, stvarati uspomene za cijeli život.

Sretno, cure!

⌈Foto: Privatna arhiva Ane Bundalo; Razgovarala: Gianna Kotroman⌋

Blato do koljena, provlačenje kroz šikare, obilazak hranilica u dubini šume – nikako ne zvuči kao nešto što bi zanimalo ženski rod. No, ne i Anu Bundalo iz Velike Gorice koja je vrlo aktivna lovkinja iz Lovačkog društva „Stari gaj“ iz Mraclina.

Sve o lovačkom kodeksu, vrstama čeka, ponašanju kolega lovaca prema dami i što djeca mogu naučiti od lovaca – otkrila je Gianni Kotroman tijekom gostovanja na City radiju.

Kako je “skoknula” do radija na pauzi s posla, nije došla u studio u lovačkoj odjeći, pa je Giannu zanimalo kako je inače obučena kada kreće u šumu…

Da li je to kao s ilustracija lovaca s famoznim maslinasto-zelenim šeširima sa zataknutim perom?

-Da, tako smo obično obučeni na lovačkim svečanostima, svečana odijela i šeširi, no sada po zimi, recimo u zimskom lovu se toplo obučem i običnu imam kapu. Kad sam u lovu, ja ne izgledam baš kod dama. Raščupana sam i u blatu do koljena, a često i poderana jer se ide kroz šikaru i granje, ili preko potoka. Tako da to nisu okolnosti za damski izgled.

Kako izgleda jedan vaš dan u lovu? Je li puška teška?

– Postoje više vrsta lova, osnovna podjela je na pojedinačni i grupni odnosno pogonski lov. Kad idem sama na čeku, npr. ujutro ustanem se oko 3 u noći, opremu spremim večer prije, i krenem u lovište, dok se prilikom pogonskog lova koji se odvijaju nedjeljom svi lovci sastaju u lovačkom domu u 8 sati, gdje nas lovnik, voditelj lova, upoznaje sa dijelom lovišta koji ćemo proći i koju vrstu divljači lovimo. Što se tiče težine puške, postoje lakše i teže varijante. Ja sam konkretno naslijedila dio oružja od svog oca. Možda i nije po mjeri za ženu, malo je teža, ali sve to u konačnici gradi o mišićnu masu. Što je jako dobro.

Što obuhvaća lovački kodeks?

– Postoje pravila etičkog ponašanja lovca gdje se očekuje da on pristupa sa poštovanjem prema prirodi, kolegama lovcima, ali i osobama koji su ne lovci kao i prema divljači, uz postojanje različitih lovačkih običaja. Neka od etičkih pravila su npr. ostavljaj za sobom okolinu boljom nego kako si je našao, slijedi sigurno rukovanje sa puškom i insistiraj da vaše kolege urade isto, prevozite divljač diskretno – nemojte ju izlagati pogledima, zahvalite vlasniku zemljišta i ako dozvola za lov na njegovoj zemlji bude odbijena. Jedan od važnijih i redovno prakticiranih običaja je običaj „počast divljač“, nakon lova divljač se polegne na desni bok, lovci skinu kapu/šešir, dok lovnik iskazuje zahvalnost za pruženi lovački užitak i za meso koje ćemo kasnije iskoristiti u kulinarstvu.

Nastojim obogatiti svoje lovačko znanje, stoga sam prošle godine položila ispit za Ocjenjivača trofeja. Svako lovačko društvo treba imati bar tri osobe koje imaju položen taj ispit, jer se komisija sastoji od tri osobe, koja kada lovac donese trofej na procjenu, prema posebnom sustavu bodovanja, ovisno o vrsti divljači, donosi konačnu listu bodovanja i ocjenu tog trofeja.

Lovcem mogu postati samo punoljetne osobe, nakon polaganja lovačkog ispita i učlanjivanja u Hrvatski lovački savez kao krovnu organizaciju, te prije punoljetnosti i polaganja ispita ne mogu niti dobiti dozvolu za nošenje oružja.

Obzirom na to da vas nema puno, kakav je odnos lovaca prema lovkinjama?

-To je ono nešto što je mene iznenadilo… Izuzetno lijepo ponašanje s uvažavanjem, s jednim poštovanjem i kavalirskim pristupom. Zaista jako lijep pristup.

A koje su reference dobrog lovca? Oštar vid, dobar pas ili?

-Prvenstveno, mislim da je najvažnija spremnost na učenje i određena doza discipline. Vid se može popraviti naočalama, postoje naravno i optike kojima se je moguće riješiti problem s vidom, ali ključna je, ja bih rekla, spremnost na učenje na vlastitim greškama, želja za stjecanjem iskustva i slušanje savjeta starijih kolega, koji imaju više iskustva i discipline, jer ipak je tu oružje u pitanju, zakonska pravila i tu treba biti sve po PS-u.

Ja trenutačno nemam psa. Jedno vrijeme sam imala vajmarku Toku. Ona je sad već starija ženka koja je sa mojim ocem otišla na more, a s obzirom da trenutno imam malo dijete, pričekat ću još prije nabave drugog psa. Pas velika obveza, velika briga, baš poput malog djeteta mora proći sve razvojne faze odgoja i učenje.

Što vaši klinci kažu na to da imaju mamu lovkinju?

– Njima je to normalno, ne znaju za drugo, a ja ih nastojim uključiti kad kod mogu, i povezati ih s prirodom. Tako da ih često povedem sa sobom u obilazak hranilica. Starija kćer je već sa mnom išla više puta, sad već ide i mlađa. Znači, čisto da se upoznaju s tim pristupom, sa obvezama lovca, da razumiju ulogu lovca i pomažu.

Je li vas ikada ulovio strah?

– Rekla bih da je strah često prisutan, prvenstveno recimo, ako idem ujutro na čeku, krećem po noći do čeke. Divljači u pravilu izlazi na otvoreno, na polja u zoru ili u sumrak, ako upalim lampicu ili nešto, to je znak divljači da sam tu, a cilj je došuljati se bez da budem primijećena. Dakle, krećem se u potpunom mraku kada svaki grm, svaka grana i sjena izgleda zastrašujuće, određena doza straha je uvijek tu, ali ona u biti pridonosi oprezu i da se osjetila izoštre, da je čovjek zbilja svjesno prisutan u tom trenutku, promatra sve oko sebe i osluškuje.

Spomenuli ste hranilice za šumske životinje, no što je s čekama. Kako zgleda jedna klasična lovačka čeka?

– Imamo otvorene i zatvorene čeke. Zatvorene su kao što sam naziv kaže zatvorene, imaju vrata i prozore i one su pogodnije zimi, kada je vani jako hladno, jer lovac na čeki provodi i po nekoliko sati. Otvorene čeke imaju samo mali krović i malu ogradicu, a kroz prolaz se popne gore lojtrama. Tu imate onda okolo pogled 360 stupnjeva.

Koliko ima naših turopoljskih lovišta i koje životinje prevladavaju?

-Zapravo kompletna Hrvatska je podijeljena na lovišta. Svaki dio prirodnog terena je ili privatno ili državno lovište, ili pak nekakav oblik zakupa. Što se tiče divljači oko Gorice, tu imamo naravno divlje svinje, zatim srneću divljač, fazane, šljuke, čagljeve, lisice i zečeve.

Uloga lovca je i briga o zimskoj prehrani. Što se dostavlja u hranilicu?

– Tijekom cijele godine se ostavlja sol jer je to mineral koji životinjama nedostaje i oni ga u prirodi ne mogu naći pa se obično uz samu hranilicu stavlja ili na nekakav komad starog drveta, panj, na koji se stavi sol, nju kiša polagano topi i životinje ju ližu, a od prihrane nosimo prvenstveno kukuruz, ali i zob, također se sada remize krmnih biljaka, koje služe divljači i kao sklonište i kao izvor hrane.

Boravak lovca u lovištu uključuje i – promatranje. Zapažamo kako se divljač kreće, pratimo sa čeke njihov izgled, da li je mršava i djeluje bolesno, čudno se ponaša ili ima proljev. U tom slučaju je važno odstrijeliti takvu divljač, kako se ne bi širila zaraza na ostatak krda ili ostale jedinke.

Već ste godinama u lovačkom društvu, a rekli ste da bi ste voljeli pridonijeti na neki način.

-Pa ono što bi ja htjela, jest povezati svoje lovačko društvo sa školskim i vrtićkim sustavom, kako bi se organiziralo nešto poput terenske nastave, predavanje u našem lovačkom domu , obilazak čeka i hranilica, djeca bi naučila koja je uloga lovca, približilo bi ih se prirodi, a i upoznali bi vrste životinja koje žive u našem kraju. To mi radimo sa svojom djecom, pa bi bilo lijepo proširiti taj aspekt na širu zajednicu.

Je li istina da se mlado lane čovjek ne smije dirati?

-Tako je, znači ako se u polju pronađe lane, ne treba misliti da ga je mama ostavila, već je samo u potrazi za hranom i po njega će se vratiti. Ono kad se rodi nema nikakav miris i na taj način je zaštićeno od drugih predatora, od recimo lisice ili čaglja koji bi ga inače pojeli.

Ako ga mi podragamo, ostavljamo svoj miris na njemu, čime dajemo do znanja njegovoj okolini, pa i predatorima, da je on tu i možemo ga na taj način ugroziti, tako da ih ne dirajte!

Čula sam da postoji poseban običaj na posljednjem ispraćaju lovaca.

-Da. Tu postoji isto lovački običaj, pa recimo inače se obično u grob baci grumen zemlje, a lovcima je običaj da kao prvo na ispraćaj dođu u svečanoj lovačkoj odjeći sa šeširom na glavi, i u grob umjesto zemlje, bace grančicu bora ili smreke koju imaju zataknutu na šeširu.

Ima li još nešto čime popunjavate slobodno vrijeme?

Osim lova, imam i svoju kreativnu stranu – pišem i slikam, a aktivna sam i u planinarenju. Sve me to ispunjava…

Tako smo od goričke lovkinje naučili da lov nije rezerviran samo za gospodu, kao i da bavljenje lovom sa sobom nosi čitav popis pravila. No, ipak najviše nas se dojmilo poštovanje prema prirodi – koja je budna i kad mi ostali spavamo. Osim lovaca. Oni s prirodom, u bilo kojem trenutku, imaju neraskidiv suživot.

U župi uzvišenja Svetog križa Kravarsko i ove je godine služena tradicionalna polnoćka.

Misu je služio vlč. Hrvoje Zovko, a uveličali su je župni zbor uz pratnju tamburaškog sastava izvođenjem prigodnih pjesama. Nakon svete mise organizirano je druženje mještana u društvenom domu Kravarsko.

Crkva u Kravarskom sagrađena je u vremenu između 13. i 14. stoljeća, a crkva je velika oštećenja doživjela tokom II svjetskog za vrijeme bombardiranja Kravarskog .

Nakon drugog svjetskog rata crkva je obnovljena, ali je i gotovo potpuno srušena u razornom potresu koji je pogodio Petrinju krajem 2020. godine.  Posljedice potresa su bile katastrofalne te je crkva u potpunosti srušena i 2023. godine izgrađena nova, uz zadržavanje identičnog oblika.

U vrijeme prije televizora… tako bismo mogli datirati današnju priču, koja svjedoči o istinskoj povezanosti u obitelji i ritualima Turopoljaca i Turopoljki u božićno vrijeme. 

Da ne bi bilo zaboravljeno, ostalo na vremenskoj crti koja blijedi kako starije stanovništvo nestaje, Etno udruga Kurilovec svojevremeno je snimila predstavu Nešto staro, nešto novo gdje je ekranizirala “Božić kak negda”, po ideji Stjepana Dianeževića i uz pomoć članova KUD-a Nova zora iz Donje Lomnice. 

Zanimljivo je prisjetiti mlađe generacije svakog Badnjaka i Božića na način kako su naši preci njegovali osjećaj blagdana, posebice jer ćemo danas teško naći kuću u kojoj žive tri generacije.

– Tekst je napisao Stjepan Šipušić Kazo a u tom kratkom filmu od 15 minuta snimanom 2018. godine, možete točno vidjeti običaje kak’ su nekada bili, jer smo snimili točno po sjećanjima starijih ljudi. Htjeli smo zabilježiti i pokazati bogatu tradiciju, odnosno božićne običaje u Turopolju i Velikoj Gorici kroz tri generacije koje se za Božić okupljaju u svom domu. Svak’ radi svoje, ali se točno znalo što rade djeda i baka, mama i tata, a što djeca koja su non-stop za kompjuterom i mobitelom, i onda tu dolazi do malih razmirica i neslaganja – prisjetila se predsjednica udruge Snježana Dianežević. 

Blagdani su bili jedan sveti trenutak zajedništva, pamćenja i zahvalnosti. U središtu tih običaja od uvijek bile žene – čuvarice doma, vjere i predaje.

Njihove su ruke sijale pšenicu na svetu Luciju, pripremale su badnjačku večeru, prostirale slamu, palile svijeću oko koje se obitelj okupljala u tišini, molitvi i miru. 

-U takvim trenucima se rađala i božićna pjesma, tiha, ali snažna. Pjevalo se u kući, na putu prema polnoćki i nakon nje, kao iskrena radost zbog samog rođenja Spasitelja. Tom pjesmom se prenosila vjera, ljubav i identitet našeg kraja iz generacije u generaciju – ispričala je Snježana i podsjetila kako ta tradicija i dalje živi. 

-Tu bogatu baštinu s ponosom nastavljamo kroz naše KUD-ove i etno udruge. Tako KUD Nova Zora, čija sam ja članica, ali i naša brojna društva, čuvaju tu turopoljsku riječ, pjesmu i nošnju, i ne samo kao uspomenu, nego kao živu tradiciju – dodala je.  

Iako se vremena mijenjaju, uvijek ostaje ista nit vodilja. Zajedništvo u ritualima, koji nagovješćuju Božić. 

-Nekad se umjesto modernog bora kitila jednostavna grana bora ili borovica, koju su otec i najstariji sin išli birati u šumu i donijeli su doma. Tada se ona kitila orasima, lješnjacima, žirom ili bombonima u šarenom papiru koje su pripremali djeca i žene, a kasnije su se ukrasi razvili u današnji tradicionalni bor. Zatim su dodavali jabuke božićnice koje su bile pod borom, u takozvanoj grovači, kaže Snježana.

Ono po čemu je još Badnjak bio poseban je i – slamica.  Unosila se na Badnjak u kuću i to je bio zadatak najčešće najstarijeg muškarca u obitelji, uz pratnju najčešće muškog djeteta koje je nosilo badnje svjetlo, odnosno lampaš. Oni ulaze u kuću simbolizirajući štalicu u kojoj se rodio Isus. Slama se rasprostrla ispod stola i pokraj stola i djeca su se tu igrala, skakala, ležali su na slamici i najljepši osjećaj je bio taj da je obitelj na okupu.  

-Za razliku od današnjeg posvećivanja velike pažnje u biranju skupih poklona, prije uopće nije bilo poklona pod borom, jer je najveći dar bila jabuka božićnica, Danas  je to sve materijalizirano i izgubilo je onu svoju pravu čar Božića – podsjeća naša čuvarica tradicije i običaja, a moramo se složiti s njom. Prije je ta jednostavnost i duboko proživljavanje Božića budilo u svim članovima obitelji osjećaj povezanosti i uzajamnu ljubav. 

-Moramo zato prenositi našoj djeci tu našu bogatu tradiciju, našu baštinu, da znaju kako se to nekada radilo i da je Božić doista vrijeme okupljanja, zajedništva i mira u kući, u domu i u jednoj obitelji. Zato mi je drago što mogu i ovom prilikom podsjetiti čitatelje da su u Turopolju Badnjak i Božić više od blagdana – poručila je Snježana. 

(FOTO: Etno udruga Kurilovec)