Sport
Ljubo se vratio! ‘Prošao sam bol i suze, ali znao sam da će šansa doći’
Nemanja Ljubisavljević (22), srpski stoper koji već dvije godine nosi dres HNK Gorice, u Zaprešiću je prvi put odigrao utakmicu HT Prve lige od prve minute. Gorica je pobijedila, trener je njegov nastup ocijenio “čistom desetkom”, a ovo je njegova priča…
Nema inače običaj trener HNK Gorice Sergej Jakirović nakon utakmica govoriti o svojim igračima pojedinačno, ni hvaliti ih ni kuditi, logično ističući uvijek momčad na prvo mjesto, ali nakon pobjede u Zaprešiću (2-0) jednog čovjeka nije mogao ni želio zaobići.
– Ljubo je stvarno prošao težak put, imao je tešku ozljedu prošle sezone. Ali marljivo je radio, šutio i čekao svoju priliku. Mislim da je ovoga puta odigrao za čistu desetku! Ne sjećam se da je ijedan duel izgubio, sve je odnio i počistio… Njegov primjer put je i ostalima koji su možda u drugom planu, dokaz da su utakmice utorkom, prijateljske ili u Kupu, pravi put prema prvih 11 – kazao je Jakirović.
Ljubo u ovom slučaju nije ime nego nadimak, a iza njega se krije Nemanja Ljubisavljević, 22-godišnji mladić iz Trstenika, gradića od 17.000 žitelja u središnjoj Srbiji. Po zanimanju je stoper, a u Velikoj Gorici je već nešto više od dvije godine. Došao je uoči posljednje drugoligaške sezone, standardno igrao, a onda se na početku lanjske prvoligaške avanture teško ozlijedio. Otišao je križni ligament koljena i slijedio je višemjesečni oporavak. Vratio se, borio i radio kao manijak, da bi u nedjelju u Zaprešiću prvi put dočekao šansu da krene od prve minute u jednom prvoligaškoj prvenstvenoj utakmici. S tom šansom, eto, došli su i trenerovi komplimenti.
– Naravno da je lijepo čuti tako nešto. I sigurno je dodatni motiv, da radim i dalje kao što sam radio do sad, pokazatelj da ovim putem treba nastaviti – s obje noge je na zemlji Ljubo, svjestan da su pravi izazovi tek pred njim.
Ne sjećam se da je izgubio ijedan duel…, pohvalio je Ljubisavljevića trener Jakirović… Foto: Josip Regović/PIXSELL
Ni ono što su svi zajedno prošli protiv Intera nije bilo nimalo jednostavno.
– Baš teška utakmica! Puno duela, i na zemlji i u zraku, što nije možda bilo lijepo za gledati, ali na terenu je baš bilo napeto. Vidjelo se da je velik ulog u pitanju, jer nama je trebala ta pobjeda poslije dva kiksa. Lokomotivu smo trebali dobiti, a uzeli smo samo bod, dok smo protiv Belupa izgubili a da ljudi praktički nisu zapucali na gol… Trebala je pobjeda i Interu, da se odvoji od dna ljestvice, možda i uđe u borbu za više pozicije, tražili su izlaz upravo protiv nas, imali su velik motiv. Ali dobro, svaka utakmice je u ovoj ligi ‘na nož’. Evo, i jedan Varaždin dobije Dinamo, Istra igra fenomenalno… – govori Ljubisavljević.
U prva četiri nastupa u HNL-u skupio je ukupno 14 minuta, a u Zaprešiću je odigrao svih 90… Foto: Josip Regović/PIXSELL
Debitirao je u HT Prvoj ligi još početkom kolovoza prošle godine, odigrao posljednjih desetak minuta u remiju (3-3) sa Slaven Belupom u 2. kolu lanjskog prvenstva, a onda nastradao…
– Imali smo trening dan nakon te utakmice i na tom treningu sam se ozlijedio – započinje ovaj ružni dio priče Nemanja, koji je istu ozljedu prošao i sa 18 godina, pa zna kako opisati trenutak kad se dogodi jedna toliko bolna i teška ozljeda.
– Meni su pucali dvaput, pa znam najbolje kako je to… Oba puta sam osjetio kao da je pukao onaj štapić za grisine, kao da se prelomio. Budeš malo i u nesvijesti, bol je strašna, iako sam čuo i za drukčije primjere. Jedan prijatelj je čak i nastavio igrati, pa poslije morao na operaciju – priča Ljubisavljević pa nastavlja:
– Takve stvari čovjeku donesu novo iskustvo. Kad danas gledam, koliko mi je ta ozljeda oduzela, toliko mi je na neki drugi način donijela. Radio sam tri, četiri puta više i napredovao sam u nekim stvarima kojima se prije nisam mogao posvetiti. Naravno da sam i izgubio dosta toga, ali u takvim situacijama nema kukanja i plakanja. Moraš sjesti i razmisliti što najbolje možeš izvući iz te situacije. I kako se što prije vratiti.
Ni kad je bilo najteže, nakon druge teške ozljede prije 22. rođendana, Ljubo nije posustao… Foto: Larisa Trošić/HNK Gorica
Kad je o Ljubi riječ, borcu bez mane, opcija je bila samo jedna. Krvavo raditi i trenirati do iznemoglosti.
– Trenirao sam stvarno dosta, imao sam podršku sa svih strana, i na kraju sam se čak i brzo vratio. Nakon pet i pol mjeseci počeo sam trenirati s momčadi, a nakon šest odigrao i prvu utakmicu – kaže Ljubo, prisjećajući se svake faze tog dugog i napornog oporavka.
– Ne zna se što je gore, prvih šest tjedana ili sve što ide poslije. Kako sam šivao meniskus, tih prvih šest tjedana bio sam na štakama. I što ćeš, vezan si za kuću, možeš eventualno jedino na kavu otići… Poslije kreću vježbice, pa borbe s motivacijom, pa lagano trčanje. I onda kreneš trenirati, radiš po sedam, osam sati dnevno. Četiri mjeseca doslovno nemaš život, samo treniraš i spavaš. Svaki dan ti je isti, i tako pet mjeseci. Psihološki je to jako teško, ali ako imaš motiv, sve je puno lakše. I, naravno, ako imaš podršku od kuće.
U svemu tome momku koji u tom trenutku ima 21 godinu i dvije teške ozljede iza sebe kroz glavu prolaze i crne misli, najgori scenariji. Dođe i trenutak kad pomisliš na odustajanje, da je preteško boriti se sa svim tim.
– Je, iskreno, padne ti i to napamet, ali brzo shvatiš da bi se kajao zbog toga, da bi ispalo kao da si izgubio bitku. Dođeš kući, isplačeš se malo i bude ti lakše… Priznajem, bilo je i suza, kako ne, ali sve je to normalno – otvoreno govori Nemanja.
Čim se vratio, odlučio je da će priliku, kad se ona ukaže, dočekati spreman. I zato bi poslije svake utakmice u kojoj nije igrao, zajedno s Matijom Špičićem i možda još ponekim suigračem, odradio trening na igralištu, pod reflektorima koji se već gase. Sve zato da bude pravi kad se reflektori jednom okrenu u njegovu smjeru.
– Pokušavamo tim trčanjem nadoknaditi to što nismo igrali utakmicu, da i mi imamo nekakav podražaj. Svjestan sam da moraš raditi cijelo vrijeme da bi bio potpuno spreman u trenutku kad prilika dođe. Ako ne igraš, a ne radiš dodatno, ne možeš biti pravi. Vjerujem da, kad ne igraš, moraš trenirati duplo više nego momci koji igraju da bi ih uopće mogao pratiti – ističe Ljubisavljević.
U Drugoj HNL Ljubisavljević je za Goricu odigrao 27 utakmica i zabio dva gola… Foto: Slavko Midžor/PIXSELL
Takav pristup, beskompromisan i fajterski, doveo ga je i u Veliku Goricu. Počeo je u rodnom Trsteniku, u kojem je bio neka vrsta čuda od djeteta.
– Da, počeo sam u svom Trstenik, u klubu koji je igrao treću ligu, za koji mi je igrao i otac. S pet godina sam otišao na prvi trening, već s 15 sam ušao u prvu momčad i počeo trenirati s prvotimcima, a zaigrao sam čim sam navršio 16 i stekao pravo nastupa – priča Nemanja, koji je potom otišao u Jagodinu, da bi završio u Radničkom iz Niša, jednom od najvećih srpskih klubova.
Međutim, tamo nije želio čekati “mrvice”, želio je igrati.
– U Radničkom bih ja i konkurirao za mjesto u momčadi, ali nisam znao koliko ću igrati i tražio sam mirnu sredinu u kojoj mogu napredovati. Moj agent me nazvao i rekao da Gorici treba stoper. Isprva sam odbijao, rekao sam da nema šanse da idem tamo – priznaje Ljubo pa objašnjava zašto je tako razmišljao:
– Iskreno, bio sam malo u strahu zbog tih odnosa između Hrvata i Srba, malo mi je to predstavljalo problem… Agentu sam govorio da mi roditelji ne daju da idem u Hrvatsku, a njima zapravo nisam ni rekao da imam tu opciju.
Međutim, malo interneta sve je promijenilo…
– Kad sam razmislio, krenuo sam malo kucati po YouTubeu, gledao sam sažetke utakmica i svidjelo mi se sve to. Na kraju sam nazvao agenta i rekao: ‘Želim samo u Goricu i nigdje drugdje!’ Nakon pet dana sam već bio ovdje.
I od svega onoga što je očekivao, čega se pribojavao, nije se dogodilo ništa.
– Ma kakvi, od prvog dana ovdje se osjećam kao kod kuće. Svakome bih preporučio da bez problema može doći ovdje. Kao što i svi odavde mogu ići tamo. Ljudi su normalni, a ratovi koji su se događali prije 25 ili 30 godina nemaju nikakve veze sa sadašnjosti. Bio sam po mnogim hrvatskim gradovima, nikad nisam doživio ni najmanju neugodnost. Dobro, mislim da se i ja normalno ponašam, možda bi bilo drukčije da nije tako, ali kažem… Danas, iskreno, na Goricu gledam kao na svoj drugi dom. Ovdje sam prolazio i najljepše i najteže trenutke u karijeri, a kroz sve to sam se jako vezao za ovaj grad i za ove ljude – govori Ljubo.
Igor Čagalj bio mu je suigrač i kapetan, ali prije svega veliki prijatelj od prvog dana… Foto: Facebook
Pomoglo mu je, kaže, što ga je početku u Gorici dočekao trener Dean Klafurić, koji je pokušao uspostaviti obiteljsku atmosferu u momčad, hvali i njegova nasljednika Ivana Preleca, ali ključnu ulogu u prilagodbi odigrao je jedan suigrač.
– Na Igora Čagalja gledam doslovno kao na oca. Baš smo dobri prijatelji, iako ga više gledam kao obitelj nego kao prijatelja. Takav odnos imamo. Pomogao mi je od prvog dana kad sam došao. Sjećam se, peti ili šesti dan nakon što sam došao imali smo slobodno, svi idu doma, a ja ne znam gdje ću, što ću… I tad me on pozvao na ručak, odveo k sebi, počeli smo se družiti i sad smo nerazdvojni – kaže Ljubisavljević, koji se od aktualnih suigrača najviše druži sa Čabrajom, Jovičićem, Perišom…
– Dođe i Čanađija, pa malo ‘pikamo’ Fifu na Playstationu… Tko je najbolji? Periša i ja, Čanađija i Čabraja se baš i ne snalaze, ha, ha.
Svi skupa, srećom, itekako se snalaze u stvarnosti, u “pravom” nogometu, što je ipak kudikamo važnije. Treneru Jakiroviću pogotovo.
– Imam super odnos s trenerom. Radi odlično, što pokazuju i rezultati koje imamo. Stvarno je dobar trener, ali i dobar čovjek. Evo, dao mi je šansu iako sam godinu dana bio bez utakmice na ovom nivou, usudio se, a to govori da cijeni mene, moj rad i to što dajem sve od sebe. Kažem, mislim da je jako dobar trener i da će njegova karijera ići samo uzlaznom putanjom – kaže Ljubo.
Nije ga trener posebno pripremao za nastup protiv Intera, smatrajući valjda da Nemanja zna što mu je činiti.
– Stavio me dva dana prije utakmice na treningu u momčad koja bi trebala igrati. Ništa mi nije govorio, ali bilo mi je jasno da bi šansa mogla doći. Bilo je malo i treme, ali isključivo pozitivne. Razmišljaš o svemu što si prošao u tih godinu dana, koliko si naporno trenirao i radio za tu šansu, želiš samo da sve prođe kako treba, da je iskoristiš na najbolji mogući način. Na kraju je, srećom, tako i bilo – zadovoljan je Nemanja.
Ljubisavljević je dokazao da se na njega može ozbiljno računati i za najteže protivnike… Foto: Larisa Trošić/HNK Gorica
Za vjerovati je da će i budućnosti dolaziti nove šanse, pokazao je da se na njega itekako može osloniti, a prvi sljedeći izazovi donose seriju derbija. Prvo Osijek u gostima, pa Dinamo doma, Rijeka vani i za kraj dvaput Hajduk u Velikoj Gorici. Kaže trener da se veseli tim utakmicama, a vesele se i igrači…
– Naravno da se veselimo. To su najljepše utakmice za igranje, uvijek dođe i dosta navijača, ambijent je dobar, a protivnici su pravi, kvalitetni, pa takve budu i utakmice. Mi imamo stvarno dobru momčad, svatko od nas na svakom treningu ide maksimalno, sve kako bi dobio svoju šansu, a to je i poanta svega – govori stoper Gorice, uvjeren da je postavljeni cilj, mjesto u ligaškom Top 5, realan i ostvariv cilj.
– Vidim nas u toj zoni, možemo biti najmanje na petome mjesto. Imamo stvarno odličnu momčad, dobrog trenera, dobro se radi, a to bi moralo biti dovoljno – vjeruje 22-godišnji Trsteničanin.
Kad ne trenira, ne igra i ne ‘pika’ Fifu na PlayStationu, voli Nemanja pogledati i košarku, s naglaskom na ABA ligu. Ne NBA, baš ABA… I jedan klub posebno.
– Moj klub je Zvezda i mislim da i ove sezone ima najozbiljniju momčad, koja je slagana za Euroligu. Dobar je i Partizan, kao i Olimpija Cedevita, tako da će biti zanimljivo, ali Zvezda je u ABA ligi ono što je Dinamo u HNL-u. Gledao sam i košarkaše Gorice, protiv Splita čini mi se, a ići ću sigurno i opet – najavio je Ljubisavljević.
Obožava, kaže, Juventus i velikog Giorgija Chiellinija, divi se svemu što je postigao njegov sunarodnjak i imenjak Nemanja Vidić, a istovremeno sanja da i sam može jednoga dana do najviših razina. Dovoljno je mlad, ozljede su valjda iza njega, sad je sve na njemu. A kad je tako, shvatili ste, kad netko toliko ulaže i radi, šanse za uspjeh dramatično rastu. Nakon svega što je prošao, zaslužio je da ova priča tako završi…
Stolnotenisači Velike Gorice su u 7.kolu (prvo kolo u nastavku prvenstva) prošle subote (24.01.2026.) pobijedili u gostima momčad STK AL’21 Zagreb rezultatom 4:3 i tako produžili seriju na 10 pobjeda. Susret je bio izjednačen, ali dvije pobjede Domagoja Elgera, jedna Marka Habijanca i pobjeda u paru bile su dovoljne za desetu pobjedu u seriji.
Velika Gorica, 29.01.2026. Prva HL Zapad (m) -07.kolo. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 29.01.2026. Prva HL Zapad (m) -07.kolo. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Gorički stolnotenisači u idućem 08. kolu (subota, 31.01.2026.) imaju doma dupli program: 11.sati HSTK Velika Gorica – STK Sveta Nedjelja; 14 sati HSTK Velika Gorica – STŠK Dugo Selo.
Velika Gorica, 29.01.2026. Prva HL Zapad (m) -07.kolo. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Seniorke Velike Gorice (9 1 8 8:35 10) imaju, kao i muški, u istim terminima dva susreta: 11 sati HSTK Velika Gorica – STK Opatija-08; 14 sati HSTK Velika Gorica – STK Crikvenica.
Galerija fotografija
1.HL muški zapad – 07.kolo
STK AL’21 Zagreb – HSTK Velika Gorica 3:4.
Rezultati 07.kola: Luka Tepeš – Ante Jakić 3:1, Aldin Džaferović – Domagoj Elger 2:3, Viktorgrantverger – Marko Habijanec 3:1, Tepeš / Grantverger – Elger / Habijanec 1:3, Tepeš – Elger 2:3, Grantverger – Jakić 3:0, Džaferović – Habijanec 0:3.
Poredak: 1. HSTK Velika Gorica (10 10 0 40:12 20), 2. STK Libertas Marinkolor 2 (10 8 2 37:13 18), 3. STK Zabok (10 8 2 34:17 18), …
Sport
Novi Beli ili novi Mudri?! Goričku ofenzivu pojačao Nigerijac Wisdom…
Wisdom Aondowase Sule (22) novi je igrač HNK Gorice. Nigerijac je napadač koji se dobro snalazi i na krilnim pozicijama, a one koji nešto duže pamte možda će podsjetiti na neke likove iz prošlosti…
Sport
CITY ANKETA Reakcije Goričana na rukometno polufinale: Srce mi je stalo, ali nije mi žao!
“Presudan je psihološki moment…”
Sport
Zlatko i životno djelo: Motorna pila, zviždaljka, rešetka i (ne)sretne ljubavi…
Zlatko Petrac primio je nagradu za Životno djelo na svečanosti Zajednice sportskih udruga, pri čemu se lakoćom promovirao u najveću zvijezdu večeri. O njemu je pripremljen i kratak film…
Sport
‘Mraclin po svemu može i u viši rang! A ovaj posao ponekad frustrira…’
Marko Pancirov (47) u ponedjeljak će povesti prvi trening NK Mraclina u pripremama za nastavak sezone. Vratio se u Mraclin nakon pet godina, u međuvremenu se promijenio Mraclin, ali i Pančo…
Pune četiri godine nakon što je iz njega otišao, rastavši se s NK Turopoljcem iz Kuča, Marko Pancirov vratio se u turopoljski nogometni svijet. Točnije, u taj živopisni svijet vratili su ga ljudi iz NK Mraclina, koji nisu previše dvojili nakon što je dosadašnji trener Saša Sabljak odletio prema Emiratima. Pančo je taman zaključio svoj poprilično dug, a još više uspješan mandat u NK Samoboru i kockice su se zapravo posložile same od sebe.
– U Samoboru sam proveo gotovo dvije i pol godine i za mene je to jedna jako lijepa priča. Mislio sam u nekim trenucima da ću tamo dočekati i penziju, ali pokazalo se još jedanput da ne ide to tako u nogometu, da planovi često ne vrijede i da su rastanci mogući i kad se čovjek najmanje nada. Vjerujem da sam iza sebe ostavio jako dobru momčad, možda i najjaču u 3. NL Centar, što je rezultat višemjesečnog rada i dobrog skautiranja, jer rekao bih da smo pogodili sa svim igračima koje smo doveli. I želim tim dečkima i klubu sve najbolje u budućnosti – kazao je uvodno Marko Pancirov i time ostavio prošlost iza sebe.
U Mraclinu je već započeo s vlastitim pripremama, odradio prve razgovore i dogovore, a igrače će okupiti 2. veljače, pet tjedana uoči starta nastavka prvenstva. I time otvoriti svoj drugi mandat na Grabi.
– Odluka nije bila teška. Mraclin je bio izuzetno korektan u pregovorima, a imamo i tu zajedničku povijest. Znao sam gdje dolazim, jer zajedno smo u jesen 2018. i započeli ovaj uzlet kluba. Sjećam se koliko je tad bilo teško dovesti igrača u Mraclin, a danas je potpuno druga priča. Igrači znaju što je i kakav je Mraclin, znaju kakva sloga, entuzijazam i ambicija vladaju u klubu, a u takvom okruženju svaki sportaš želi biti – uvjeren je novi trener Mraclina.
Prvi mandat okončao je nakon nepune dvije godine, nakon poziva iz NK Kurilovca, a u posljednjih pet i pol godina promijenilo se zaista puno toga.
– Da, promijenilo se dosta toga, i to na bolje. Mraclin je stabilan član 4. NL, a postoji i ambicija da se promijeni rang u kojem klub nastupa. Trenutačno smo po rezultatima i tablici u borbi za ostanak, situacija je takva, ali svi zajedno voljeli bismo pokušati ući u borbu za viši rang već sljedeće sezone. Međutim, o tom potom. U proljeće svakako možemo napraviti iskorak, uz želju da što prije osiguramo ostanak i stvaramo kadar za tu sljedeću sezonu, za najviše ambicije – otkriva Pančo, svjestan i sam da bi to za klub poput Mraclina bio velik i zahtjevan iskorak.
– Mogu se djelomično složiti s onima koji kažu da je ovaj rang po mjeri za Mraclin, jer ipak je to selo… S druge strane, Mraclin klub ima posloženu školu nogometa, ima poligon za trening, ukupno gledajući ima jako dobre uvjete, a oni će biti još i bolji, budući da su neki radovi već u tijeku, a neki u planu. U tom smislu Mraclin ne zaostaje za klubovima iz višeg ranga, a i po putovanjima je to čak jeftinija liga od ove u kojoj smo trenutačno… Kad se sve zbroji i oduzme, ne vidim ništa loše u toj ambiciji ljudi iz kluba.
Za prvu ruku, naravno, trebat će promijeniti tijek ove sezone. Kadar koji je sam po sebi bitno bolji od desete pozicije, na kojoj Mraclin zimuje, a stigla su i pojačanja, igrači koji će i proširiti kadar i donijeti dodatnu kvalitetu.
– Iskreno, nisam iznenađen što je došlo do rezultatskog pada. Iako je Mraclin prošle sezone bio treći, sad je jasno da se kadar morao značajnije osvježiti, što je pogotovo došlo do izražaja nakon što su početkom jeseni tri-četiri igrača odustala, zbog čega se došlo i u stisku s brojem igrača… Ništa neočekivano, uvijek se može dogoditi slabija sezona, pa čak i klubu poput Mraclina, koji je stabilna konstanta u ovoj ligi – ističe Pancirov.
Bruno Dandić i Joža Domitrović bili su u Mraclinu i u njegovu prošlome mandatu, a i većina ostalih igrača prošla je kroz njegove ruke.
– Tako nekako, jer velikoj većini sam bio trener ili u mlađim uzrastima ili u seniorima. Prema onome što znam o njima, Mraclin s ovom ekipom pripada u prvih pet-šest momčadi, ali vidjet ćemo tek koliko su se ti dečki možda i promijenili kroz godine, odnosno koliko će ova skupina igrača dozvoliti da se njima upravlja. Ja momčad želim utreninrati, pripremiti, posložiti, za neke stvari kod mene nema alternative, i važno je da igrači to prihvate. Koliko ih znam i poznajem, vjerujem da će to dobro funkcionirati.
Od svog prethodnika Sabljaka naslijedio je datum okupljanja i većinu pripremnih utakmica, a još jednu je i dodao.
– Krećemo u ponedjeljak, trenirat ćemo četiri puta tjedno, a odigrat ćemo i šest utakmica. To nije malo, ali svjesno sam išao na taj broj jer želim svakome dati jednaku priliku, odnosno dovoljno minuta da igrače mogu upoznati, vidjeti sve njihove mogućnosti. Igrat ćemo protiv Jelačića, Kralja Tomislava, Španskog, Poleta SK, Save Strmec i Tomislava Radnika, bit će dovoljno prostora za sve, a to mi je posebno važno. Nerijetko se događa da i onaj 22. igrač u rosteru postane važan, zato o svakom igraču želim voditi računa – govori Marko.
Trenersku karijeru počeo je Pancirov još kao igrač, kad je u svojoj Velikoj Mlaki vodio sve mlađe selekcije, od limača do juniora, a čak je i seniore vodio u funkciji trenera-igrača. Slijedile su nakon toga epizode u Turopolju, Gradićima, u školi Kurilovca, Gorice i Hrvatskog dragovoljca, da bi u jesen 2018. preuzeo Mraclin. Kurilovec je preuzeo u proljeće 2021., nakon toga vodio je i Turopoljac, Zelinu, Zelengaj i Samobor. Trenerska je to karijera s puno stanica…
– Kad pogledam unatrag, reći da je u svakom slučaju bilo zanimljivo! Svaki klub u kojem sam bio donio je nešto svoje i meni dao veći nivo iskustva – počinje ovaj dio priče Pancirov, ne skrivajući da se na cijelom tom putu rađalo i dosta frustracija.
– Dosta sam ambiciozan, dosta ulažem u sebe, dosta sam posvećen, i često me frustriralo to što sam vidio da jako teško možeš ići prema naprijed. Bez obzira na rad, na rezultate, gotovo je nemoguće iskoračiti u više rangove, na više razine. To nije samo moj problem, razgovaram često i s kolegama o tome, mnogi od njih imaju sličan problem, jako je teško dobiti priliku. Evo, i u Samoboru sam napravio dobar posao, klub koji se borio za ostanak doveo sam do borbe za titulu, promovirao 25 igrača iz omladinske škole, osvajao i trofeje u županijskom i samoborskom kupu, ali ja sam i do Samobora došao kao trener prstića i kadeta! Uvijek sam se borio kroz svoj rad, bez ičije pomoći ili “poguranca”, ali sve više shvaćam da je na taj način nemoguće ići prema gore… Evo, i nakon rastanka sa Samoborom, uz Mraclin, javili su se jedino još iz Poleta Sv. Klara, drugi nitko.
I ovoga puta je, gledajući rangove, otišao korak prema dolje, iz četvrtog u peti rang, ali to ne znači da neće krenuti u ovaj projekt s istom energijom i posvećenosti, da neće svaki trening biti isplaniran do posljednjeg detalja.
– Drukčije ni ne znam. Ponavljam opet, imamo dobru momčad, jako dobre uvjete i vrlo poticajno okruženje, a zbog svega toga sam veliki optimist. Idemo raditi! – zaključio je Marko Pancirov.
Neka pripreme počnu…
-
Vijestiprije 3 danaEKSKLUZIVNO Naša sugrađanka iz Clevelanda – “Ljudi paničare, trgovine su prazne”
-
CityLIGHTSprije 5 danaFOTO Izbor najboljih u sportu Grada Velike Gorice za 2025. godinu
-
Kulturaprije 5 danaFOTO Obilježen 19. Hrvatski dan mimoza u Velikoj Gorici
-
Sportprije 7 satiZlatko i životno djelo: Motorna pila, zviždaljka, rešetka i (ne)sretne ljubavi…