Ljubo se vratio! ‘Prošao sam bol i suze, ali znao sam da će šansa doći’
Nemanja Ljubisavljević (22), srpski stoper koji već dvije godine nosi dres HNK Gorice, u Zaprešiću je prvi put odigrao utakmicu HT Prve lige od prve minute. Gorica je pobijedila, trener je njegov nastup ocijenio “čistom desetkom”, a ovo je njegova priča…
Nema inače običaj trener HNK Gorice Sergej Jakirović nakon utakmica govoriti o svojim igračima pojedinačno, ni hvaliti ih ni kuditi, logično ističući uvijek momčad na prvo mjesto, ali nakon pobjede u Zaprešiću (2-0) jednog čovjeka nije mogao ni želio zaobići.
– Ljubo je stvarno prošao težak put, imao je tešku ozljedu prošle sezone. Ali marljivo je radio, šutio i čekao svoju priliku. Mislim da je ovoga puta odigrao za čistu desetku! Ne sjećam se da je ijedan duel izgubio, sve je odnio i počistio… Njegov primjer put je i ostalima koji su možda u drugom planu, dokaz da su utakmice utorkom, prijateljske ili u Kupu, pravi put prema prvih 11 – kazao je Jakirović.
Ljubo u ovom slučaju nije ime nego nadimak, a iza njega se krije Nemanja Ljubisavljević, 22-godišnji mladić iz Trstenika, gradića od 17.000 žitelja u središnjoj Srbiji. Po zanimanju je stoper, a u Velikoj Gorici je već nešto više od dvije godine. Došao je uoči posljednje drugoligaške sezone, standardno igrao, a onda se na početku lanjske prvoligaške avanture teško ozlijedio. Otišao je križni ligament koljena i slijedio je višemjesečni oporavak. Vratio se, borio i radio kao manijak, da bi u nedjelju u Zaprešiću prvi put dočekao šansu da krene od prve minute u jednom prvoligaškoj prvenstvenoj utakmici. S tom šansom, eto, došli su i trenerovi komplimenti.
– Naravno da je lijepo čuti tako nešto. I sigurno je dodatni motiv, da radim i dalje kao što sam radio do sad, pokazatelj da ovim putem treba nastaviti – s obje noge je na zemlji Ljubo, svjestan da su pravi izazovi tek pred njim.
Ne sjećam se da je izgubio ijedan duel…, pohvalio je Ljubisavljevića trener Jakirović… Foto: Josip Regović/PIXSELL
Ni ono što su svi zajedno prošli protiv Intera nije bilo nimalo jednostavno.
– Baš teška utakmica! Puno duela, i na zemlji i u zraku, što nije možda bilo lijepo za gledati, ali na terenu je baš bilo napeto. Vidjelo se da je velik ulog u pitanju, jer nama je trebala ta pobjeda poslije dva kiksa. Lokomotivu smo trebali dobiti, a uzeli smo samo bod, dok smo protiv Belupa izgubili a da ljudi praktički nisu zapucali na gol… Trebala je pobjeda i Interu, da se odvoji od dna ljestvice, možda i uđe u borbu za više pozicije, tražili su izlaz upravo protiv nas, imali su velik motiv. Ali dobro, svaka utakmice je u ovoj ligi ‘na nož’. Evo, i jedan Varaždin dobije Dinamo, Istra igra fenomenalno… – govori Ljubisavljević.
U prva četiri nastupa u HNL-u skupio je ukupno 14 minuta, a u Zaprešiću je odigrao svih 90… Foto: Josip Regović/PIXSELL
Debitirao je u HT Prvoj ligi još početkom kolovoza prošle godine, odigrao posljednjih desetak minuta u remiju (3-3) sa Slaven Belupom u 2. kolu lanjskog prvenstva, a onda nastradao…
– Imali smo trening dan nakon te utakmice i na tom treningu sam se ozlijedio – započinje ovaj ružni dio priče Nemanja, koji je istu ozljedu prošao i sa 18 godina, pa zna kako opisati trenutak kad se dogodi jedna toliko bolna i teška ozljeda.
– Meni su pucali dvaput, pa znam najbolje kako je to… Oba puta sam osjetio kao da je pukao onaj štapić za grisine, kao da se prelomio. Budeš malo i u nesvijesti, bol je strašna, iako sam čuo i za drukčije primjere. Jedan prijatelj je čak i nastavio igrati, pa poslije morao na operaciju – priča Ljubisavljević pa nastavlja:
– Takve stvari čovjeku donesu novo iskustvo. Kad danas gledam, koliko mi je ta ozljeda oduzela, toliko mi je na neki drugi način donijela. Radio sam tri, četiri puta više i napredovao sam u nekim stvarima kojima se prije nisam mogao posvetiti. Naravno da sam i izgubio dosta toga, ali u takvim situacijama nema kukanja i plakanja. Moraš sjesti i razmisliti što najbolje možeš izvući iz te situacije. I kako se što prije vratiti.
Ni kad je bilo najteže, nakon druge teške ozljede prije 22. rođendana, Ljubo nije posustao… Foto: Larisa Trošić/HNK Gorica
Kad je o Ljubi riječ, borcu bez mane, opcija je bila samo jedna. Krvavo raditi i trenirati do iznemoglosti.
– Trenirao sam stvarno dosta, imao sam podršku sa svih strana, i na kraju sam se čak i brzo vratio. Nakon pet i pol mjeseci počeo sam trenirati s momčadi, a nakon šest odigrao i prvu utakmicu – kaže Ljubo, prisjećajući se svake faze tog dugog i napornog oporavka.
– Ne zna se što je gore, prvih šest tjedana ili sve što ide poslije. Kako sam šivao meniskus, tih prvih šest tjedana bio sam na štakama. I što ćeš, vezan si za kuću, možeš eventualno jedino na kavu otići… Poslije kreću vježbice, pa borbe s motivacijom, pa lagano trčanje. I onda kreneš trenirati, radiš po sedam, osam sati dnevno. Četiri mjeseca doslovno nemaš život, samo treniraš i spavaš. Svaki dan ti je isti, i tako pet mjeseci. Psihološki je to jako teško, ali ako imaš motiv, sve je puno lakše. I, naravno, ako imaš podršku od kuće.
U svemu tome momku koji u tom trenutku ima 21 godinu i dvije teške ozljede iza sebe kroz glavu prolaze i crne misli, najgori scenariji. Dođe i trenutak kad pomisliš na odustajanje, da je preteško boriti se sa svim tim.
– Je, iskreno, padne ti i to napamet, ali brzo shvatiš da bi se kajao zbog toga, da bi ispalo kao da si izgubio bitku. Dođeš kući, isplačeš se malo i bude ti lakše… Priznajem, bilo je i suza, kako ne, ali sve je to normalno – otvoreno govori Nemanja.
Čim se vratio, odlučio je da će priliku, kad se ona ukaže, dočekati spreman. I zato bi poslije svake utakmice u kojoj nije igrao, zajedno s Matijom Špičićem i možda još ponekim suigračem, odradio trening na igralištu, pod reflektorima koji se već gase. Sve zato da bude pravi kad se reflektori jednom okrenu u njegovu smjeru.
– Pokušavamo tim trčanjem nadoknaditi to što nismo igrali utakmicu, da i mi imamo nekakav podražaj. Svjestan sam da moraš raditi cijelo vrijeme da bi bio potpuno spreman u trenutku kad prilika dođe. Ako ne igraš, a ne radiš dodatno, ne možeš biti pravi. Vjerujem da, kad ne igraš, moraš trenirati duplo više nego momci koji igraju da bi ih uopće mogao pratiti – ističe Ljubisavljević.
U Drugoj HNL Ljubisavljević je za Goricu odigrao 27 utakmica i zabio dva gola… Foto: Slavko Midžor/PIXSELL
Takav pristup, beskompromisan i fajterski, doveo ga je i u Veliku Goricu. Počeo je u rodnom Trsteniku, u kojem je bio neka vrsta čuda od djeteta.
– Da, počeo sam u svom Trstenik, u klubu koji je igrao treću ligu, za koji mi je igrao i otac. S pet godina sam otišao na prvi trening, već s 15 sam ušao u prvu momčad i počeo trenirati s prvotimcima, a zaigrao sam čim sam navršio 16 i stekao pravo nastupa – priča Nemanja, koji je potom otišao u Jagodinu, da bi završio u Radničkom iz Niša, jednom od najvećih srpskih klubova.
Međutim, tamo nije želio čekati “mrvice”, želio je igrati.
– U Radničkom bih ja i konkurirao za mjesto u momčadi, ali nisam znao koliko ću igrati i tražio sam mirnu sredinu u kojoj mogu napredovati. Moj agent me nazvao i rekao da Gorici treba stoper. Isprva sam odbijao, rekao sam da nema šanse da idem tamo – priznaje Ljubo pa objašnjava zašto je tako razmišljao:
– Iskreno, bio sam malo u strahu zbog tih odnosa između Hrvata i Srba, malo mi je to predstavljalo problem… Agentu sam govorio da mi roditelji ne daju da idem u Hrvatsku, a njima zapravo nisam ni rekao da imam tu opciju.
Međutim, malo interneta sve je promijenilo…
– Kad sam razmislio, krenuo sam malo kucati po YouTubeu, gledao sam sažetke utakmica i svidjelo mi se sve to. Na kraju sam nazvao agenta i rekao: ‘Želim samo u Goricu i nigdje drugdje!’ Nakon pet dana sam već bio ovdje.
I od svega onoga što je očekivao, čega se pribojavao, nije se dogodilo ništa.
– Ma kakvi, od prvog dana ovdje se osjećam kao kod kuće. Svakome bih preporučio da bez problema može doći ovdje. Kao što i svi odavde mogu ići tamo. Ljudi su normalni, a ratovi koji su se događali prije 25 ili 30 godina nemaju nikakve veze sa sadašnjosti. Bio sam po mnogim hrvatskim gradovima, nikad nisam doživio ni najmanju neugodnost. Dobro, mislim da se i ja normalno ponašam, možda bi bilo drukčije da nije tako, ali kažem… Danas, iskreno, na Goricu gledam kao na svoj drugi dom. Ovdje sam prolazio i najljepše i najteže trenutke u karijeri, a kroz sve to sam se jako vezao za ovaj grad i za ove ljude – govori Ljubo.
Igor Čagalj bio mu je suigrač i kapetan, ali prije svega veliki prijatelj od prvog dana… Foto: Facebook
Pomoglo mu je, kaže, što ga je početku u Gorici dočekao trener Dean Klafurić, koji je pokušao uspostaviti obiteljsku atmosferu u momčad, hvali i njegova nasljednika Ivana Preleca, ali ključnu ulogu u prilagodbi odigrao je jedan suigrač.
– Na Igora Čagalja gledam doslovno kao na oca. Baš smo dobri prijatelji, iako ga više gledam kao obitelj nego kao prijatelja. Takav odnos imamo. Pomogao mi je od prvog dana kad sam došao. Sjećam se, peti ili šesti dan nakon što sam došao imali smo slobodno, svi idu doma, a ja ne znam gdje ću, što ću… I tad me on pozvao na ručak, odveo k sebi, počeli smo se družiti i sad smo nerazdvojni – kaže Ljubisavljević, koji se od aktualnih suigrača najviše druži sa Čabrajom, Jovičićem, Perišom…
– Dođe i Čanađija, pa malo ‘pikamo’ Fifu na Playstationu… Tko je najbolji? Periša i ja, Čanađija i Čabraja se baš i ne snalaze, ha, ha.
Svi skupa, srećom, itekako se snalaze u stvarnosti, u “pravom” nogometu, što je ipak kudikamo važnije. Treneru Jakiroviću pogotovo.
– Imam super odnos s trenerom. Radi odlično, što pokazuju i rezultati koje imamo. Stvarno je dobar trener, ali i dobar čovjek. Evo, dao mi je šansu iako sam godinu dana bio bez utakmice na ovom nivou, usudio se, a to govori da cijeni mene, moj rad i to što dajem sve od sebe. Kažem, mislim da je jako dobar trener i da će njegova karijera ići samo uzlaznom putanjom – kaže Ljubo.
Nije ga trener posebno pripremao za nastup protiv Intera, smatrajući valjda da Nemanja zna što mu je činiti.
– Stavio me dva dana prije utakmice na treningu u momčad koja bi trebala igrati. Ništa mi nije govorio, ali bilo mi je jasno da bi šansa mogla doći. Bilo je malo i treme, ali isključivo pozitivne. Razmišljaš o svemu što si prošao u tih godinu dana, koliko si naporno trenirao i radio za tu šansu, želiš samo da sve prođe kako treba, da je iskoristiš na najbolji mogući način. Na kraju je, srećom, tako i bilo – zadovoljan je Nemanja.
Ljubisavljević je dokazao da se na njega može ozbiljno računati i za najteže protivnike… Foto: Larisa Trošić/HNK Gorica
Za vjerovati je da će i budućnosti dolaziti nove šanse, pokazao je da se na njega itekako može osloniti, a prvi sljedeći izazovi donose seriju derbija. Prvo Osijek u gostima, pa Dinamo doma, Rijeka vani i za kraj dvaput Hajduk u Velikoj Gorici. Kaže trener da se veseli tim utakmicama, a vesele se i igrači…
– Naravno da se veselimo. To su najljepše utakmice za igranje, uvijek dođe i dosta navijača, ambijent je dobar, a protivnici su pravi, kvalitetni, pa takve budu i utakmice. Mi imamo stvarno dobru momčad, svatko od nas na svakom treningu ide maksimalno, sve kako bi dobio svoju šansu, a to je i poanta svega – govori stoper Gorice, uvjeren da je postavljeni cilj, mjesto u ligaškom Top 5, realan i ostvariv cilj.
– Vidim nas u toj zoni, možemo biti najmanje na petome mjesto. Imamo stvarno odličnu momčad, dobrog trenera, dobro se radi, a to bi moralo biti dovoljno – vjeruje 22-godišnji Trsteničanin.
Kad ne trenira, ne igra i ne ‘pika’ Fifu na PlayStationu, voli Nemanja pogledati i košarku, s naglaskom na ABA ligu. Ne NBA, baš ABA… I jedan klub posebno.
– Moj klub je Zvezda i mislim da i ove sezone ima najozbiljniju momčad, koja je slagana za Euroligu. Dobar je i Partizan, kao i Olimpija Cedevita, tako da će biti zanimljivo, ali Zvezda je u ABA ligi ono što je Dinamo u HNL-u. Gledao sam i košarkaše Gorice, protiv Splita čini mi se, a ići ću sigurno i opet – najavio je Ljubisavljević.
Obožava, kaže, Juventus i velikog Giorgija Chiellinija, divi se svemu što je postigao njegov sunarodnjak i imenjak Nemanja Vidić, a istovremeno sanja da i sam može jednoga dana do najviših razina. Dovoljno je mlad, ozljede su valjda iza njega, sad je sve na njemu. A kad je tako, shvatili ste, kad netko toliko ulaže i radi, šanse za uspjeh dramatično rastu. Nakon svega što je prošao, zaslužio je da ova priča tako završi…
NK Torpedo odavno je ugašen, ali nogomet se ove nedjelje vraća u Okuje!
Ove će se nedjelje malonogometaši iz te “trećine” našega kraja okupiti na igralištu u Okuju, na kojem je nekad davno egzistirao lokalni NK Torpedo. U međuvremenu se pojavio i Marcelo, a sad je vrijeme za mali nogomet…
Kao i ostale ljetne malonogometne lige, a imamo ih tri u našem kraju, i Malonogometna liga Turopolja i Posavine svakog vikenda ima novog domaćina. Došla je ta liga već do šestoga kola, koje će lokalni nogometni heroji odraditi ove nedjelje, i to u – Okuju!
Tako je, naučili su nas, pravilo reći, da Okujci žive u Okuju, a vrlo ispravnom čini se i vratiti nogomet u to mjesto, barem na ovaj način. Mjesto je ovo, naime, poznato po nogometašu svjetskoga glasa, po najvećem nogometašu kojeg je Turopolje ikad imalo, po našem Marcelu Brozoviću. I pomalo čudno zvuči da selo koje je svijetu nogometa dalo igrača takvoga kalibra nema svoj nogometni klub, pogotovo kad znamo da ih u turopoljskom kraju egzistira čak 19, ali baš je zato još veća čar dolaska malonogometaša u “selo by Marcelo”.
Lokalni NK Torpedo godinama je funkcionirao, djelovao, igrao, ali početkom devedesetih ta se priča ugasila. I nikad više klub u Okuju nije ponovno “oživljen”… Povijesni izvori kažu da je u tim predratnim i prvim ratnim godinama ugašen cijeli niz klubova iz manjih turopoljskih mjesta: NK Budućnost Lekneno, NK Croatia Dubranec, NK Šiljak Šiljakovina, NK Mladost Rakitovec,
NK Sava Bukevski Strmec, NK Sloboda Bukevje, NK Posavina Veleševec…
No, da se vratimo u sadašnjost… U nedjelju će program biti otvoren u 16.30 sati, kad će igrati Pešćenica i Lazina, nakon njih slijede Ribnica i Okuje, zatim Čička Poljana i Drnek, pa Mraclin i Rakitovec, Jagodno i Novo Čiče te na kraju, od 19.50 sati, Kuče i Turopolje. Kako najavljuju iz Okuja, uz nogomet će u ponudi biti i “hladne cuge, tople hrane i muzike uživo”…
U Vršcu u Srbiji se održao E3 kvalifikacijski turnir za ETU Grand Prix, za uzrast kadeta i juniora, na kojem je nastupilo više od 560 natjecatelja iz više od 20 država.
Naš Taekwondo klub Velika Gorica predstavljale su juniorke Lana Gavrilov, Lana Horvat, Katarina Bačurin, Lejla Lea Kajfeš i Dora Habijančić.
Najbolje plasirana je bila Lejla Lea Kajfeš koja je osvojila 3. mjesto i brončanu medalju, dok su Katarina Bačurin i Dora Habijančić zaustavljene u borbama za medalju, te su se morale zadovoljiti sa 5. mjestom. No unatoč tome bile su među 8 najboljih u svojoj kategoriji što im je osiguralo plasman na Grand Prix, koji će se u rujnu ponovo održati u Vršcu.
Inače, Grand Prix je pozivni turnir na kojem nastupa najboljih 32 u kategoriji, a 22 sportaša sa ETU rang liste imaju direktan ulazak na turnir, odnosno 8 sportaša sa kvalifikacija plus 2 wild carda.
–Krajem godine održat će se i Finalni Grand Prix na kojem će nastupiti samo 16 najboljih u kategoriji, te se nadamo kako ćemo i tamo imati našeg predstavnika. Ovo je veliki uspjeh za naš klub i ponosni smo na uspjehe naših sportašica. Navikle su nas na velike rezultate i svaki put nas razvesele sa novim uspjehom. Čestitke na ostvarenom rezultatu – poručio je klub.
Sa ovim turnirom ujedno je završila natjecateljska polusezona u kojoj je klub odradio 24 turnira, a nakon odmora, 15. srpnja sportaši već kreću s pripremama za drugi dio sezone.
Ndockyt iz Gorice, ali ne iz HNL-a: Treća hrvatska postaja – Rijeka!
Nakon 78 nastupa u dresu s goričkim grbom u posljednje tri godine, Merveil Ndockyt postao je igrač prvaka Rijeke. Nakon Gradskog vrta i našega Gradskog stadiona, sad će mu dom biti Rujevica
Prošle su pune tri godine otkad je Merveil Ndockyt iz Osijeka stigao u Goricu. Dečko iz Konga, bivši igrač Barcelone B, stigao je kao igrač koji je davao neke dobre naznake, ali u osječkom dresu nije se do kraja potvrdio u HNL-u. U Gorici je u tome uspio. Udomaćio se u Turopolju, igrao je jako dobar nogomet, a onda ovog ljeta dočekao kraj ugovora.
Već neko vrijeme bilo je jasno da Ndockyt neće produžiti ugovor s Goricom, da će napustiti naš klub, ali budući da je ugovor trajao do 30. lipnja, uredno se pojavio prvog dana na pripremama. Ranije od ostalih otišao je na tuširanje i tako se u skraćenom programu oprostio od Gorice. Koja se dva dana kasnije oprostila od njega.
“Nakon gotovo tri godine u dresu Gorice, po isteku ugovora klub napušta Merveil Ndockyt. Tijekom svog boravka u Velikoj Gorici, Merveil je za našu momčad upisao ukupno 78 službenih nastupa, postigao sedam pogodaka i podijelio pet asistencija. Miljenik mnogih – zbog svoje igre, borbenosti i srčanosti na terenu, ali i zbog zaraznog karaktera izvan njega. Uvijek spreman na šalu, često na hrvatskom jeziku, Doki je svakodnevno unosio pozitivnu energiju u svlačionicu i klub. I zato, našem dragom Merveilu ovim putem iskreno zahvaljujemo na svemu što je dao za Goricu u ove tri godine. Sretno, Doki brate”, stoji u goričkom pozdravu igraču koji je ostavio dubok trag.
I isključivo pozitivan dojam, kakav će nedvojbeno ostaviti i u Rijeci, na sljedećoj postaji svog nogometnog puta. Nije česta pojava da nogometaš iz dalekog Konga promijeni čak tri kluba u Hrvatskoj, ali Doki je u tome uspio. Preko Osijeka i Gorice do Rujevice.
– Sretan sam i uzbuđen što sam ovdje. Ovo je pravi trenutak za mene da dođem u Rijeku. Jedan od najboljih klubova u Hrvatskoj me htio i to je bilo dovoljno za mene. Želim da Rijeka opet bude prvak, da ostvarimo što bolje rezultate u Europi i da uživam u nogometu – rekao je Ndockyt nakon potpisa ugovora s Rijekom.
Odsad će četiri puta godišnje biti na “krivoj” strani, tamo gdje su u zadnje vrijeme bili i Fruk, Janković i Rukavina, ali takvom je liku teško ne poželjeti sve najbolje i najljepše. Osim, naravno, kad igra protiv Gorice…
Karate Club Centar iz Velike Gorice zaključio je natjecateljsku sezonu s odličnim rezultatima na dva velika natjecanja, čime je potvrdio kvalitetu rada i pokazao da ima perspektivne mlade borce spremne za najveće izazove.
Naime, prvo natjecanje je održano 30. svibnja u Sisku, gdje je u sportskoj dvorani Zeleni Brijeg organiziran Sisak Cup. Na turniru je sudjelovalo 208 natjecatelja iz 27 klubova iz cijele Hrvatske. Karate Club Centar nastupio je sa sedam natjecatelja, a kući su se vratili s impresivnih šest medalja: tri zlata, jedno srebro i dvije bronce. U ukupnom poretku svih klubova u konkureniciji borbi zauzeli su visoko četvrto mjesto.
Sara Brletić bila je prava zvijezda natjecanja s dvije zlatne medalje u konkurenciji učenica (U12 godina, -39 kg) i mlađih kadetkinja (U14 godina, -37 kg).
Zlatom se okitio i Patrik Jeromić u kategoriji mlađih kadeta (U14 godina, -50 kg).
Srebrnu medalju osvojila je Dora Paić (učenice -39 kg), dok su bronce pripale također Dori Paić (mlađe kadetkinje -37 kg) i Kim Kumic (mlađe kadetkinje -42 kg).
Samo dva tjedna kasnije, 14. lipnja, održano je Prvenstvo Zagrebačke županije u Križu, među deset klubova, Centar je nastupio s 13 natjecatelja i osvojio čak deset medalja: četiri zlata, četiri srebra i dvije bronce, čime su zauzeli šesto mjesto u ukupnom poretku klubova.
Ponovo je briljirala Sara Brletić osvojivši dva zlata: među učenicama (-44 kg) i mlađim kadetkinjama (-37 kg). Zlatne medalje donijeli su i Patrik Jeromić (mlađi kadeti -55 kg) te Mihaela Pavlečić (učenice -34 kg).
Srebrne medalje osvojili su:
Toma Novosel (mlađi kadeti -50 kg),
Dora Paić (učenice -44 kg),
Mihaela Pavlečić (mlađe kadetkinje -37 kg),
Mihael Jurlina (učenici -39 kg).
Brončane medalje osvojili su Dora Paić (mlađe kadetkinje -37 kg) i Patrik Jeromić (kadeti -52 kg).
–Broj medalja mogao je biti i veći, no dio članova nije mogao nastupiti zbog školskih obveza pred kraj nastavne godine te zbog bolesti. Ovim dvama natjecanjima zatvorili smo još jednu iznimno uspješnu sezonu. Već sada s nestrpljenjem iščekujemo nove izazove na jesen, s time da se treninzi nastavljaju krajem kolovoza, a svi zainteresirani pozvani su da im se pridruže u maloj dvorani Osnovne škole Nikole Hribara i postanu dio naše sve brojnije i uspješnije karate obitelji – poručila je Ines Grdenić, predsjednica kluba.
VIDEO Lijepe slike Alpasa: ‘Ponosni smo što njegujemo istinsku bit nogometa!’
Iza nas je ostalo 14. izdanje Alpas Cupa Grada Velike Gorice, koje je i ovoga puta okupilo 40 klubova iz cijele Europe, ali i šire. Naše kamere bile su na Udarniku ovih dana…
Odrađeno je 14. izdanje Alpas Cupa, odrađeno je i pospremanje na Udarniku, a nakon svega toga došlo je vrijeme sabiranje dojmova. Iz Kurilovca su to učinili objavom s porukom svima…
“Kad su se malo slegli dojmovi, kada su svi stigli svojim kućama, organizatori oživjeli, ovim putem se želimo zahvaliti svim akterima našeg Alpas Cup-a 2025.; od klinaca, trenera, voditelja, sudaca, organizatora, sponzora, donatora, roditelja, apsolutno svih koji su se utkali u ovaj jedan praznik nogometa!
Veoma smo ponosni što imamo ovakvo jedno bogatstvo i zajedništvo kojim njegujemo onu istinsku bit nogometa, a to je druženje i respekt! Preponosni smo na činjenicu da su nam na ovom našem turniru ponovili i istaknuli to naši najmlađi a najveći nogometaši!
Čestitke idu FK Crvena zvezda na zasluženo osvojenom glavnom turniru, nadamo se da je sve prošlo u najboljem redu i da ste osim rezultatski, zadovoljni i svim ostalim segmentima Alpas Cup-a 2025.
Kao domaćini, dati ćemo si za pravo i istaknuti kako smo najviše ponosni na naše male Kurilovčane koji su nas sve zajedno zbližili u jednom veselju i ponosu, osvojili Utješni turnir, te nam pokazali kakve male španere imamo u najmlađim kategorijama, i da za budućnost i kvalitetu našeg Kurilovca ne moramo brinuti!
Osim nogometa, te male igračine, kao i svi sudionici Alpas Cup-a, pokazali su i jedno ogromno srce pruživši podršku našem Ivanu Šćepini koji je mogao vidjet da smo svi zajedno tu za njega i da ćemo uvijek biti podrška u njegovom oporavku!
Još jednom ogromno hvala svima te se nadamo da je svima bilo ugodno i lijepo na našem Udarniku, da se vidimo ponovo, a u komentarima možete ostaviti dojmove ili podijeliti slike sa turnira!
Hvala i sportski pozdrav!”, poručili su iz kluba.
A mi smo sve skupa obuhvatili u jedan video uradak…