Sport

Ljubo se vratio! ‘Prošao sam bol i suze, ali znao sam da će šansa doći’

Nemanja Ljubisavljević (22), srpski stoper koji već dvije godine nosi dres HNK Gorice, u Zaprešiću je prvi put odigrao utakmicu HT Prve lige od prve minute. Gorica je pobijedila, trener je njegov nastup ocijenio “čistom desetkom”, a ovo je njegova priča…

Objavljeno

prije 7 godina

1. listopada 2019.

Objavio/la

Marko Vidalina

Nema inače običaj trener HNK Gorice Sergej Jakirović nakon utakmica govoriti o svojim igračima pojedinačno, ni hvaliti ih ni kuditi, logično ističući uvijek momčad na prvo mjesto, ali nakon pobjede u Zaprešiću (2-0) jednog čovjeka nije mogao ni želio zaobići.

– Ljubo je stvarno prošao težak put, imao je tešku ozljedu prošle sezone. Ali marljivo je radio, šutio i čekao svoju priliku. Mislim da je ovoga puta odigrao za čistu desetku! Ne sjećam se da je ijedan duel izgubio, sve je odnio i počistio… Njegov primjer put je i ostalima koji su možda u drugom planu, dokaz da su utakmice utorkom, prijateljske ili u Kupu, pravi put prema prvih 11 – kazao je Jakirović.

Ljubo u ovom slučaju nije ime nego nadimak, a iza njega se krije Nemanja Ljubisavljević, 22-godišnji mladić iz Trstenika, gradića od 17.000 žitelja u središnjoj Srbiji. Po zanimanju je stoper, a u Velikoj Gorici je već nešto više od dvije godine. Došao je uoči posljednje drugoligaške sezone, standardno igrao, a onda se na početku lanjske prvoligaške avanture teško ozlijedio. Otišao je križni ligament koljena i slijedio je višemjesečni oporavak. Vratio se, borio i radio kao manijak, da bi u nedjelju u Zaprešiću prvi put dočekao šansu da krene od prve minute u jednom prvoligaškoj prvenstvenoj utakmici. S tom šansom, eto, došli su i trenerovi komplimenti.

– Naravno da je lijepo čuti tako nešto. I sigurno je dodatni motiv, da radim i dalje kao što sam radio do sad, pokazatelj da ovim putem treba nastaviti – s obje noge je na zemlji Ljubo, svjestan da su pravi izazovi tek pred njim.

Ne sjećam se da je izgubio ijedan duel…, pohvalio je Ljubisavljevića trener Jakirović… Foto: Josip Regović/PIXSELL

Ni ono što su svi zajedno prošli protiv Intera nije bilo nimalo jednostavno.

– Baš teška utakmica! Puno duela, i na zemlji i u zraku, što nije možda bilo lijepo za gledati, ali na terenu je baš bilo napeto. Vidjelo se da je velik ulog u pitanju, jer nama je trebala ta pobjeda poslije dva kiksa. Lokomotivu smo trebali dobiti, a uzeli smo samo bod, dok smo protiv Belupa izgubili a da ljudi praktički nisu zapucali na gol… Trebala je pobjeda i Interu, da se odvoji od dna ljestvice, možda i uđe u borbu za više pozicije, tražili su izlaz upravo protiv nas, imali su velik motiv. Ali dobro, svaka utakmice je u ovoj ligi ‘na nož’. Evo, i jedan Varaždin dobije Dinamo, Istra igra fenomenalno… – govori Ljubisavljević.

U prva četiri nastupa u HNL-u skupio je ukupno 14 minuta, a u Zaprešiću je odigrao svih 90… Foto: Josip Regović/PIXSELL

Debitirao je u HT Prvoj ligi još početkom kolovoza prošle godine, odigrao posljednjih desetak minuta u remiju (3-3) sa Slaven Belupom u 2. kolu lanjskog prvenstva, a onda nastradao…

– Imali smo trening dan nakon te utakmice i na tom treningu sam se ozlijedio – započinje ovaj ružni dio priče Nemanja, koji je istu ozljedu prošao i sa 18 godina, pa zna kako opisati trenutak kad se dogodi jedna toliko bolna i teška ozljeda.

– Meni su pucali dvaput, pa znam najbolje kako je to… Oba puta sam osjetio kao da je pukao onaj štapić za grisine, kao da se prelomio. Budeš malo i u nesvijesti, bol je strašna, iako sam čuo i za drukčije primjere. Jedan prijatelj je čak i nastavio igrati, pa poslije morao na operaciju – priča Ljubisavljević pa nastavlja:

– Takve stvari čovjeku donesu novo iskustvo. Kad danas gledam, koliko mi je ta ozljeda oduzela, toliko mi je na neki drugi način donijela. Radio sam tri, četiri puta više i napredovao sam u nekim stvarima kojima se prije nisam mogao posvetiti. Naravno da sam i izgubio dosta toga, ali u takvim situacijama nema kukanja i plakanja. Moraš sjesti i razmisliti što najbolje možeš izvući iz te situacije. I kako se što prije vratiti.

Ni kad je bilo najteže, nakon druge teške ozljede prije 22. rođendana, Ljubo nije posustao… Foto: Larisa Trošić/HNK Gorica

Kad je o Ljubi riječ, borcu bez mane, opcija je bila samo jedna. Krvavo raditi i trenirati do iznemoglosti.

– Trenirao sam stvarno dosta, imao sam podršku sa svih strana, i na kraju sam se čak i brzo vratio. Nakon pet i pol mjeseci počeo sam trenirati s momčadi, a nakon šest odigrao i prvu utakmicu – kaže Ljubo, prisjećajući se svake faze tog dugog i napornog oporavka.

– Ne zna se što je gore, prvih šest tjedana ili sve što ide poslije. Kako sam šivao meniskus, tih prvih šest tjedana bio sam na štakama. I što ćeš, vezan si za kuću, možeš eventualno jedino na kavu otići… Poslije kreću vježbice, pa borbe s motivacijom, pa lagano trčanje. I onda kreneš trenirati, radiš po sedam, osam sati dnevno. Četiri mjeseca doslovno nemaš život, samo treniraš i spavaš. Svaki dan ti je isti, i tako pet mjeseci. Psihološki je to jako teško, ali ako imaš motiv, sve je puno lakše. I, naravno, ako imaš podršku od kuće.

U svemu tome momku koji u tom trenutku ima 21 godinu i dvije teške ozljede iza sebe kroz glavu prolaze i crne misli, najgori scenariji. Dođe i trenutak kad pomisliš na odustajanje, da je preteško boriti se sa svim tim.

– Je, iskreno, padne ti i to napamet, ali brzo shvatiš da bi se kajao zbog toga, da bi ispalo kao da si izgubio bitku. Dođeš kući, isplačeš se malo i bude ti lakše… Priznajem, bilo je i suza, kako ne, ali sve je to normalno – otvoreno govori Nemanja.

Čim se vratio, odlučio je da će priliku, kad se ona ukaže, dočekati spreman. I zato bi poslije svake utakmice u kojoj nije igrao, zajedno s Matijom Špičićem i možda još ponekim suigračem, odradio trening na igralištu, pod reflektorima koji se već gase. Sve zato da bude pravi kad se reflektori jednom okrenu u njegovu smjeru.

– Pokušavamo tim trčanjem nadoknaditi to što nismo igrali utakmicu, da i mi imamo nekakav podražaj. Svjestan sam da moraš raditi cijelo vrijeme da bi bio potpuno spreman u trenutku kad prilika dođe. Ako ne igraš, a ne radiš dodatno, ne možeš biti pravi. Vjerujem da, kad ne igraš, moraš trenirati duplo više nego momci koji igraju da bi ih uopće mogao pratiti – ističe Ljubisavljević.

U Drugoj HNL Ljubisavljević je za Goricu odigrao 27 utakmica i zabio dva gola… Foto: Slavko Midžor/PIXSELL

Takav pristup, beskompromisan i fajterski, doveo ga je i u Veliku Goricu. Počeo je u rodnom Trsteniku, u kojem je bio neka vrsta čuda od djeteta.

– Da, počeo sam u svom Trstenik, u klubu koji je igrao treću ligu, za koji mi je igrao i otac. S pet godina sam otišao na prvi trening, već s 15 sam ušao u prvu momčad i počeo trenirati s prvotimcima, a zaigrao sam čim sam navršio 16 i stekao pravo nastupa – priča Nemanja, koji je potom otišao u Jagodinu, da bi završio u Radničkom iz Niša, jednom od najvećih srpskih klubova.

Međutim, tamo nije želio čekati “mrvice”, želio je igrati.

– U Radničkom bih ja i konkurirao za mjesto u momčadi, ali nisam znao koliko ću igrati i tražio sam mirnu sredinu u kojoj mogu napredovati. Moj agent me nazvao i rekao da Gorici treba stoper. Isprva sam odbijao, rekao sam da nema šanse da idem tamo – priznaje Ljubo pa objašnjava zašto je tako razmišljao:

– Iskreno, bio sam malo u strahu zbog tih odnosa između Hrvata i Srba, malo mi je to predstavljalo problem… Agentu sam govorio da mi roditelji ne daju da idem u Hrvatsku, a njima zapravo nisam ni rekao da imam tu opciju.

Međutim, malo interneta sve je promijenilo…

– Kad sam razmislio, krenuo sam malo kucati po YouTubeu, gledao sam sažetke utakmica i svidjelo mi se sve to. Na kraju sam nazvao agenta i rekao: ‘Želim samo u Goricu i nigdje drugdje!’ Nakon pet dana sam već bio ovdje.

I od svega onoga što je očekivao, čega se pribojavao, nije se dogodilo ništa.

– Ma kakvi, od prvog dana ovdje se osjećam kao kod kuće. Svakome bih preporučio da bez problema može doći ovdje. Kao što i svi odavde mogu ići tamo. Ljudi su normalni, a ratovi koji su se događali prije 25 ili 30 godina nemaju nikakve veze sa sadašnjosti. Bio sam po mnogim hrvatskim gradovima, nikad nisam doživio ni najmanju neugodnost. Dobro, mislim da se i ja normalno ponašam, možda bi bilo drukčije da nije tako, ali kažem… Danas, iskreno, na Goricu gledam kao na svoj drugi dom. Ovdje sam prolazio i najljepše i najteže trenutke u karijeri, a kroz sve to sam se jako vezao za ovaj grad i za ove ljude – govori Ljubo.

Igor Čagalj bio mu je suigrač i kapetan, ali prije svega veliki prijatelj od prvog dana… Foto: Facebook

Pomoglo mu je, kaže, što ga je početku u Gorici dočekao trener Dean Klafurić, koji je pokušao uspostaviti obiteljsku atmosferu u momčad, hvali i njegova nasljednika Ivana Preleca, ali ključnu ulogu u prilagodbi odigrao je jedan suigrač.

– Na Igora Čagalja gledam doslovno kao na oca. Baš smo dobri prijatelji, iako ga više gledam kao obitelj nego kao prijatelja. Takav odnos imamo. Pomogao mi je od prvog dana kad sam došao. Sjećam se, peti ili šesti dan nakon što sam došao imali smo slobodno, svi idu doma, a ja ne znam gdje ću, što ću… I tad me on pozvao na ručak, odveo k sebi, počeli smo se družiti i sad smo nerazdvojni – kaže Ljubisavljević, koji se od aktualnih suigrača najviše druži sa Čabrajom, Jovičićem, Perišom…

– Dođe i Čanađija, pa malo ‘pikamo’ Fifu na Playstationu… Tko je najbolji? Periša i ja, Čanađija i Čabraja se baš i ne snalaze, ha, ha.

Svi skupa, srećom, itekako se snalaze u stvarnosti, u “pravom” nogometu, što je ipak kudikamo važnije. Treneru Jakiroviću pogotovo.

– Imam super odnos s trenerom. Radi odlično, što pokazuju i rezultati koje imamo. Stvarno je dobar trener, ali i dobar čovjek. Evo, dao mi je šansu iako sam godinu dana bio bez utakmice na ovom nivou, usudio se, a to govori da cijeni mene, moj rad i to što dajem sve od sebe. Kažem, mislim da je jako dobar trener i da će njegova karijera ići samo uzlaznom putanjom – kaže Ljubo.

Nije ga trener posebno pripremao za nastup protiv Intera, smatrajući valjda da Nemanja zna što mu je činiti.

– Stavio me dva dana prije utakmice na treningu u momčad koja bi trebala igrati. Ništa mi nije govorio, ali bilo mi je jasno da bi šansa mogla doći. Bilo je malo i treme, ali isključivo pozitivne. Razmišljaš o svemu što si prošao u tih godinu dana, koliko si naporno trenirao i radio za tu šansu, želiš samo da sve prođe kako treba, da je iskoristiš na najbolji mogući način. Na kraju je, srećom, tako i bilo – zadovoljan je Nemanja.

Ljubisavljević je dokazao da se na njega može ozbiljno računati i za najteže protivnike… Foto: Larisa Trošić/HNK Gorica

Za vjerovati je da će i budućnosti dolaziti nove šanse, pokazao je da se na njega itekako može osloniti, a prvi sljedeći izazovi donose seriju derbija. Prvo Osijek u gostima, pa Dinamo doma, Rijeka vani i za kraj dvaput Hajduk u Velikoj Gorici. Kaže trener da se veseli tim utakmicama, a vesele se i igrači…

– Naravno da se veselimo. To su najljepše utakmice za igranje, uvijek dođe i dosta navijača, ambijent je dobar, a protivnici su pravi, kvalitetni, pa takve budu i utakmice. Mi imamo stvarno dobru momčad, svatko od nas na svakom treningu ide maksimalno, sve kako bi dobio svoju šansu, a to je i poanta svega – govori stoper Gorice, uvjeren da je postavljeni cilj, mjesto u ligaškom Top 5, realan i ostvariv cilj.

– Vidim nas u toj zoni, možemo biti najmanje na petome mjesto. Imamo stvarno odličnu momčad, dobrog trenera, dobro se radi, a to bi moralo biti dovoljno – vjeruje 22-godišnji Trsteničanin.

Kad ne trenira, ne igra i ne ‘pika’ Fifu na PlayStationu, voli Nemanja pogledati i košarku, s naglaskom na ABA ligu. Ne NBA, baš ABA… I jedan klub posebno.

– Moj klub je Zvezda i mislim da i ove sezone ima najozbiljniju momčad, koja je slagana za Euroligu. Dobar je i Partizan, kao i Olimpija Cedevita, tako da će biti zanimljivo, ali Zvezda je u ABA ligi ono što je Dinamo u HNL-u. Gledao sam i košarkaše Gorice, protiv Splita čini mi se, a ići ću sigurno i opet – najavio je Ljubisavljević.

Obožava, kaže, Juventus i velikog Giorgija Chiellinija, divi se svemu što je postigao njegov sunarodnjak i imenjak Nemanja Vidić, a istovremeno sanja da i sam može jednoga dana do najviših razina. Dovoljno je mlad, ozljede su valjda iza njega, sad je sve na njemu. A kad je tako, shvatili ste, kad netko toliko ulaže i radi, šanse za uspjeh dramatično rastu. Nakon svega što je prošao, zaslužio je da ova priča tako završi…

Priča iz kvarta

Najbolji sportaš Hrvatske: ‘Puška je moja sudbina! A supruga ima pitanja…’

Josip Glasnović proglašen je za najboljeg sportaša Hrvatske za 2025., a gostujući u serijalu “Sport Zagrebačke županije” otkrio je kako se zaljubio u streljaštvo, kako je iz Dubrave otišao u Jasku, kakve veze supruga ima s uspjesima…

Objavljeno

prije 9 sati

31. ožujka 2026.

Objavio/la

Marko Vidalina

On je olimpijski pobjednik iz Rija 2016. godine, on je svjetski rekorder u svojoj disciplini, jedan od najvećih frajera u svijetu streljaštva općenito, i svjetski i europski prvak, i pojedinačno i timski… On je i najbolji sportaš Hrvatske za prošlu godinu, a samim time je i, što je za ovu našu priču posebno važno, najbolji sportaš Zagrebačke županije u 2025.

– Jako mi je lijepo biti dio sportske zajednice Zagrebačke županije, ali ja sam dio te sportske obitelji već jako dugo. Na streljani u Lukavcu sam počeo s ozbiljnim treninzima, u pokupski bazen još od rane mladosti sam dolazio u lov, a praktički još od 2012. sam i stanovnik Zagrebačke županije, budući da sam se u Jastrebarsko oženio, tamo sam i osnovao klub… Tu sam doma – rekao je Josip Glasnović gostujući u serijalu “Sport Zagrebačke županije”.

Klub nosi njegovo ime, odnosno inicijale, a “J. G. Team” u ovom trenutku okuplja desetak strijelaca iz cijele Hrvatske. Želja je, naravno, raditi s mladima, dodatno popularizirati sport čija popularnost ionako konstantno raste, ali za takvo što tek se moraju stvoriti preduvjeti.

– Već duži niz godina radimo na projektu streljane u Jastrebarskom. Zatražili smo državnu zemlju, sve uvjete smo ispunili, a sad je ostala još lokacijska dozvola. Nadam se da će sve to biti završeno ove godine i da ćemo uskoro imati jednu modernu streljanu u Jaski, gdje bismo mogli odrađivati treninge, ozbiljno raditi s mladima, organizirati kampove i natjecanja, možda čak i svjetska i europska prvenstva, zašto ne? – otkriva planove Josip.

Glasnovići su iz Dubrave, Josip i njegov brat Anton odrastali su u kvartu kojeg prate razne priče i mitovi, ali i u obitelji u kojoj je puška uvijek bila tu negdje…

– Otac je lovac, pa smo brat i ja kao klinci išli s njim u lov. Streljanu smo prvi put vidjeli u Karlovcu, smještenu odmah pokraj lovačkog doma. Krenuli su me nagovarati da probam, na kraju sam pristao, probao i od deset goluba pogodio jednog! Ali tu se krenula rađati ljubav… Počeli smo ići na streljani, skupljati za pušku, malo po malo, da bi već 2003. završio kao treći na Europskom prvenstvu za juniore. Malo to ljudi zna, ali ta moja bronca bila je prva medalja u letećim metama koja je došla u Hrvatsku! – priča Glasnović.

Nakon toga slijedila su svjetska i europska juniorska srebra, zatim i seniorska svjetska bronca, pa peto mjesto u Pekingu 2008., na prvim Olimpijskim igrama. U Londonu četiri godine poslije nije bio, ali medalje su se nastavile nizati, najčešće zlatne, da bi kruna stigla tog ljeta 2016. u živopisnom Rio de Janeiru. Iako, samo četiri godine ranije umalo je “sviran kraj”.

– Bilo nam je teško, nije bilo novca, otac je sve to financirao, tako da sam 2012. čak i razmišljao da odustanem od svega. Srećom, 2013. javili su se talijanski sponzori iz Berette, imali smo ugovor i s tvornicom streljiva, a na taj način bilo je puno lakše funkcionirati. Kad su počele dolaziti i svjetske i europske medalje, kad je na sve to došao i Rio, shvatio sam da je ovaj sport moja sudbina. I danas sam zaista sretan što je tako, što mogu živjeti od sporta kojeg volim – ističe Glasnović.

Pojava sponzora važna je ovdje, naravno, iz više desetaka tisuća razloga. Godišnje.

– Rabljena puška stoji oko pet-šest tisuća eura, nova Beretta je oko sedam-osam, ali ima ih i do 20-30 tisuća eura… Ali dobro je to što pušku kupiš jednom i možeš je imati tijekom cijele karijere. Uz redovan servis, naravno – govori Josip i nastavlja:

– Prsluk košta do 250 eura, naočale i do 300, a slušalice su oko sto eura. Jedna serija goluba je sedam eura, a možeš ih ispucati i do deset dnevno. Nakupi se toga… Godišnje ispucam oko 30.000 metaka, što je puno, ali konkurencija u inozemstvu zna ispucati i puno više, čak i duplo više. Pomaže nam i Zajednica, i Grad, i klubovi, pokušavamo stalno olakšati strijelcima.

Osim tisuća i tisuća ispucanih metaka, za uspjeh u streljaštvu bitno je i biti fizički, a pogotovo mentalno spreman. A tu se priča opet vraća na djevojku zbog koje je Josip i došao u svijetu županijskog sporta.

– Puno radim na mentalnoj pripremi. Supruga je karijeru žrtvovala zbog mene, pa se upustila u psihološku pripremu sportaša. Magistrirala je psihosocijalno savjetovanje, i to na temu “Emocionalna inteligencija u sportu”, a mi radimo na principu pitanja. Kako? Svatko od nas je pod raznim utjecajima, često i negativnim, a s pitanjima koje si možeš postaviti odbacuješ takve utjecaje. Radimo na tome već godinama i rekao bih da se rezultati vide. Fizička sprema je važna, jer puška ima četiri kilograma, a podignem je 200 ili 300 puta svaki dan, ali mentalna je možda još i važnija. Ipak smo mi na streljani sami s puškom, znamo da ovisimo sami o sebi – opisuje Glasnović.

Dijete je zagrebačke Dubrave, živopisnoga kvarta, a porijeklo vuče s Janjeva.

– Naravno, u Dubravi je bilo svega i svačega, ali prošlo je to pokraj nas. Imam takvo prezime da sam na neki način uvijek bio zaštićeni u kvartu, ali bio sam i dobar klinac, ha, ha… A u Janjevu više nemam nikoga, sva rodbina je tu – zaključuje Josip.

Nastavite čitati

Sport

Ni sreće, ni bodova: Kurilovcu četvrti poraz zaredom sa zvukom sirene…

Nogometaši Kurilovca poraženi su 2-1 u gostima kod Vrapča, i to golom u 95. minuti, sekundu prije nego što je sudac svirao kraj. Branili su se Kurilovčani s igračem manje, no crni niz se nastavlja…

Objavljeno

prije 11 sati

31. ožujka 2026.

Objavio/la

Marko Vidalina

Crna serija u životima nogometaša Kurilovca nastavila se i ovoga vikenda, na gostovanju koje teško da je moglo biti teže. Brojimo iz vikenda u vikend trajanje “kanala” u koji su Kurilovčani upali nakon povijesne utakmice s Dinamom u Maksimiru, a gostujući sudar s liderom Vrapčem od starta je djelovao kao vrlo realna nova epizoda iste priče…

Kurilovčani su ovoga puta službeno bili predvođeni trenerom Antom Radošem, budući da je Senad Harambašić kolo ranije dobio crveni karton zbog kojega nije mogao biti na klupi. Bio je, međutim, u blizini, dovoljno blizu da utječe na zbivanja u ovoj utakmici koju su prisutni gledatelji opisali “ludom”. I koja je još jedanput otišla na krivu stranu, na stranu protivnika.

Bio je Kurilovec jako dobar u Vrapču, u prvom poluvremenu čak je i dominirao, držao ligaškog lidera pod pritiskom, no špranca se u posljednjih nekoliko utakmica ponavlja – svaki put kad protivnik prvi put pređe centar, zatrese se kurilovečka mreža. Bilo je tako i ovoga puta, izašlo je Vrapče u 24. minuti po desnoj strani, povratna lopta došla je na rub kaznenog prostora, snažan udarac Leon Išek je obranio, ali odbijena lopta pogodila je Mateja Ćosića, koji je ni kriv ni dužan doveo domaćina u vodstvo.

Kurilovec je u prvom poluvremenu imao tri do četiri jako dobre situacije, ali lopta nikako nije htjela u gol, pa se na odmor otišlo s tih 1-0 u korist Vrapča. Na predahu su odrađene neke korekcije, ušao je u igru David Pršir, da bi početak nastavka protekao u ravnopravnoj igri. U 58. minuti konačno je nešto ušlo i Kurilovcu, a strijelac je bio upravo svježi Pršir, i to na dodavanje Antonija Novaka slijeva.

Sve do 75. minute izgledalo je da će ovo biti klasična “iks” utakmica, u kojoj je svatko zaslužio po bod, no tad se dogodio možda i ključan trenutak. Jakov Caganić napravio je prekršaj koji nije ni za prvi, a pogotovo za drugi žuti karton, no to nije spriječilo suca da uvede Kurilovčane u deficit, ostavi ih s desetoricom na terenu.

Unatoč tome, imao je Luka Sedlaček još jednu veliku priliku, najbolju moguću, jer išao je sam na protivničkog vratara, no “Haalanda iz Kurilovca” posljednjih tjedana gol nikako neće… Kad je već tako, bili su spremni Kurilovčani prihvatiti i taj jedan bod, no bogovi nogometa imali su neke druge planove. Dobro, nisu bogovi nogometa odlučili da se igra četiri minute nadoknade, pa to produžili za još jednu minutu, učinio je to sudac, no na kraju je to i manje važno…

Uglavnom, igrala se 95. minuta, Kurilovčani su se branili, izbijali loptu iz opasne zone i gledali prema sucu, očekivali taj posljednji zvižduk, koji je na kraju dogodio sekundu ili dvije prekasno. Sekundu ili dvije nakon što je mladi Ukrajinac Levitski uklizao na jednu odbijenu loptu i poslao je u malu mrežicu kurilovečkoga gola za konačnih 2-1. Kad se to dogodilo, ispunjeni su svi uvjeti da sudac svira kraj.

Četvrti je to uzastopni poraz Kurilovca, osma je to utakmica Kurilovca bez pobjede u prvenstvu, ali podloge za optimizam definitivno ima. Razdoblje koje je iza društva s Udarnika definitivno nije dobro, ali prikazana igra u svim tim utakmicama jasno ukazuje na to da je potreban samo jedan “klik” da stvari krenu u drugom smjeru. Možda se to dogodi već na Uskrsni ponedjeljak, kad na Udarnik stiže Inker iz Zaprešića…

Standings provided by Sofascore

Nastavite čitati

Sport

Gorica bez bodova u Našicama: ‘Idemo sad pokušati iznenaditi Zagreb!

Rukometaši Gorice poraženi su 35-27 na gostovanju kod Nexea u Našicama, čime su “gromovima” prepustili treće mjesto na ljestvici Lige za prvaka. Ovog vikenda u Gradsku dvoranu nam stiže vječni prvak Zagreb

Objavljeno

prije 11 sati

31. ožujka 2026.

Objavio/la

Marko Vidalina

U prvom kolu Lige za prvaka rukometaši Gorice su ispisali povijest, prvi put pobijedili našički Nexe, što je dovelo i do promjene na klupi “gromova”. Bila je to utakmica za rukometne udžbenike, ali i utakmica koju Našičani nisu zaboravili. Dočekali su tako otvaranje druge polovice Lige za prvaka, dočekali su Goričane na svom parketu uz ogroman motiv da uzvrate za spomenuti bolan poraz, a dočekali su i slatku sportsku osvetu.

Ispalo je tako da su Našičani bez ozbiljnih poteškoća, maksimalno ozbiljnim pristupom, puno toga riješili već u prvom dijelu susreta. Ulog je bio veliki jer im je pobjeda donosila treće mjesto i preskakanje Goričana, čega su u Nexeu bili itekako svjesni. Već nakon dvadesetak minuta igre domaći su imali šest pogodaka viška (11-5), a do odlaska na odmor povećali su to za još jedan pogodak (17:11) i potvrdili razliku u kvaliteti, koja nedvojbeno postoji.

Ulazak u drugi dio donio je otprilike istu priču, jer domaćin je bez nekog posebnog napora pokušavao održati svoju prednost. I sve je išlo po našičkom planu do 38. minute, kad je na semaforu bilo plus sedam za Nexe (22-15). Tad su se ipak probudili Goričani, povezali su četiri pogotka zaredom i približili se na minus tri (22:19), no na odgovor domaćina nije trebalo dugo čekati. Uskoro su Našičani povezali nekoliko mini serija i osam minuta prije kraja pobjegli na osam razlike (30:22). I tu je pobjednik bio odlučen.

– Malo smo nervozno otvorili utakmicu, a odličan domaći vratar nas je odmah na početku bacio u deficit od tri-četiri gola. Morali smo hvatati zaostatak, no u tom smo procesu dodatno griješili i gubili fokus, pa je pobjeda Nexea sasvim zaslužena. Na terenu je u nekoliko navrata zaiskrilo, što je i očekivano s obzirom na važnost utakmice za obje ekipe, no sve je ostalo u žaru borbe i završilo fer i korektnim pozdravom. Bila je ovo odlična rukometna utakmica, a mi se sada okrećemo Zagrebu koji nam dolazi na domaći teren. Pripremit ćemo se najbolje što možemo, dati sve od sebe i pokušati iznenaditi te osvojiti bodove – rekao je trener Gorice Matej Mišković.

Ukupno 12 obrana imali su domaći vratari (Mihailo Radovanović devet, Marcel Jastrzebski tri), a od 12 domaćih strijelaca najbolji je bio mladi Matko Moslavac sa šest. Kod Goričana treba izdvojiti Marka Grubišića sa sedam te Marka Karaulu, koji je postigao šest pogodaka.

– Nexe je u utakmicu ušao iznimno motivirano, s jasnom željom da uzvrati za poraz u Gorici. Od prve su minute bili na sto posto i moramo im čestitati na zasluženoj pobjedi. Gledali smo lijep rukomet s obje strane, no oni su ovoga puta bili bolji. Mi se okrećemo pripremama za susret sa Zagrebom. Svaka nam je utakmica važna jer su nam bodovi i dalje potrebni, ništa još nije gotovo. Ovoga puta nismo bili kompletni zbog nekoliko ozljeda, ali se nadam da situacija nije ozbiljna i da će se dečki vratiti već do idućeg kola – istaknuo je Karaula.

Standings provided by Sofascore

Nastavite čitati

Sport

Potop u Omišu: Šansa je postojala, ali je vrlo brzo i netragom nestala…

Košarkaši Gorice igrali su u Omišu utakmicu kojom su mogli napraviti veliki korak prema doigravanju, no uvjerljivo su poraženi rezultatom 94-65, čime su izgubili šanse da budu među četiri najbolja

Objavljeno

prije 11 sati

31. ožujka 2026.

Objavio/la

Marko Vidalina

Na gostovanju u Omišu košarkaši Gorice upisali su jubilarni deseti ovosezonski poraz, kojim su se definitivno oprostili od doigravanja. Šansa je postojala, otvorila se nakon dva vezana poraza Omišana, no šansa nije iskorištena… Domaća momčad, KK Omiš Čagalj tours, uvjerljivom pobjedom 94-65 potvrdila je najmanje četvrto mjesto i plasman u doigravanje, u kojem Gorice ove sezone neće biti.

U ovu utakmicu Gorica je morala ući bez Kristijana Šutala, svog ponajboljeg igrača, što je samo po sebi bilo ozbiljan minus, a kada se k tome pridodao i katastrofalan postotak šuta od svega 33 posto, nešto više od uvjerljivog poraza bilo je teško za očekivati. Već nakon prvih deset minuta Omišani su se odvojili na sedam koševa prednosti, a u istom ritmu su nastavili i u drugoj četvrtini, pa se na poluvrijeme otišlo s ogromnih plus 17 za domaći sastav.

Ništa se nije mijenjalo ni u trećoj dionici utakmice, ponovno je Omiš dominirao i povećavao svoju prednost, pa se u posljednjih deset minuta ušlo s apsolutno nedostižnih 27 koševa razlike. Dovelo je to do laganog omiškog dizanja noge s gasa, što je otvorilo Gorici priliku da bude konkurentna barem u ovom posljednjem razdoblju utakmice. Nažalost, i zadnju četvrtinu dobio je Omiš, koji je priču zaključio na korak od okruglih 30 razlike. Pobjeda bez mrlje, ostvarena puno uvjerljivije nego što se očekivalo, nego što se u se u Gorici nadali.

U redovima Omiša dvocifreni su bili Victor Nwagbaraocha s 20 poena i 11 skokova, Roko Mirković s 19 poena, Luka Kotrulja s 12, koliko je ubacio i Roko Gizdavić, koji je imao i 10 asistencija. Kod Gorice brojke su bile neusporedivo slabije, najbolji strijelac s 12 poena bio je Borna Dramalija, a dok su po deset dodali Tvrtko Gluhak i Roko Ivanković.

Standings provided by Sofascore

Nastavite čitati

Kultura

FOTO PK Barbara osvojila pet zlatnih medalja na internacionalnom mažoret turniru Diamond baton

Objavljeno

prije 13 sati

31. ožujka 2026.

Objavio/la

David Jolić

”Mlađe kadetkinje Plesnog kluba Barbara sudjelovale su na internacionalnom mažoret turniru 16. Diamond baton u Pančevu. Barbarice su osvojile 5 zlatnih medalja i ponosno se vratile u naše Turopolje. Osvojile su i specijalnu nagradu za najbolju koreografiju turnira ‘Mirakul’ – velika formacija mix.