Sport

Ljubo otišao u Litvu: ‘Ovo mi je drugi dom, tu imam prijatelje za cijeli život’

Nemanja Ljubisavljević (23) napustio je HNK Goricu nakon dvije i pol sezone. Omiljeni lik u goričkoj svlačionici nastavit će karijeru u litavskom Žalgirisu, a u našem gradu ostavlja puno uspomena, ali i nogometnu epizodu u kojoj je svega imao više nego sreće…

Objavljeno

prije 6 godina

26. siječnja 2020.

Objavio/la

Marko Vidalina

Emotivan je bio Ljubo, punim imenom i prezimenom Nemanja Ljubisavljević, već i na sam spomen mogućeg odlaska iz Gorice, iz kluba u kojem je proveo protekle dvije i pol sezone. I od grada u kojem se osjećao kao doma.

– Samo da je zdravlja, prijatelja, a sve ostalo kako bude… – odvratio je Ljubo na ono uobičajeno “kako si” prvog dana priprema za novu sezonu.

Odradio je već razgovor s čelnicima kluba, akceptirao činjenicu da nije u ozbiljnim kombinacijama za proljetni dio sezone, postao svjestan da se rastanak bliži. Nastavio je trenirati s Goricom, otišao i na pripreme u Medulin sa suigračima, lovio ritam nakon dvije vezane ozljede, ali misli su stalno bile negdje drugdje. Čekao je što će se dogoditi, trenirao i igrao utakmice, a onda se pojavio Žalgiris. I Ljubo se ranije vratio s priprema.

– Dva dana bio sam u Gorici, pripremio sve za selidbu i u petak došao u Litvu – javio se 23-godišnji branič rođen u Kruševcu, gradu u središnjoj Srbiji.

Emocije su i dalje bile jake.

– Žao mi je što odlazim, naravno da mi je žao. U ovom gradu stvarno sam volio živjeti, danas mogu reći da mi je Velika Gorica drugi dom. Doslovno. Ovdje imam valjda pet prijatelja za cijeli život, mislim da to dovoljno govori – govorio je Nemanja na oproštaju od Gorice.

A opet, osjećala se u glasu i doza uzbuđenja.

– Veselim se svemu što me čeka. Žalgiris je ozbiljan klub, igra Europu, a zadovoljan sam i kako sam financijski prošao. U Gorici nije bilo smisla ostajati nakon što sam doznao kakav mi je status, iako sam ja i dalje uvjeren da bi se izborio za svoje mjesto. Sad je stigla nova prilika, dobra opcija, vidjet ćemo što budućnost nosi – kazao je Nemanja pa dodao još i ono ključno, ono odnekud poznato:

– Samo da je zdravlja…

O tome se, zapravo, i radi u ovoj priči pod radnim nazivom “Ljubo u Gorici”. Svega je Nemanja imao prije nego sreće. Proklete ozljede, teške i nesretne, sve su upropastile. Triput je morao pauzirati u posljednjih godinu i pol dana, koliko klub živi prvoligaški život.

Došao je u Goricu u kolovozu 2017. godine, u trenutku kad je Dean Klafurić preuzeo momčad, kad je drugoligaška sezona već krenula. Brzo se nametnuo, u par s Igorom Čagaljem činio je obrambeni bedem i nakon što je momčad preuzeo Ivan Prelec. Nastavak priče znate, Ljubo je kao standardni prvotimac sudjelovao u povijesnom ulasku u Prvu HNL…

Nesreća je stigla s prvom ligom. Odigrao je debitanskih deset minuta protiv Slaven Belupa u 2. kolu, a onda je otišao križni ligament. I pauza – šest mjeseci! Uz Čagalja se nametnuo Jovičić, bio je tu i Oboabona, a za povratnika Ljubu prostora je bilo još samo dvaput pred kraj sezone. Ukupno četiri minute.

Prvu “pravu” prvoligašku utakmicu dočekao je u 10. kolu protiv Intera. I odigrao je za čistu desetku.

– Bio je sjajan! Ne sjećam se da je izgubio ijedan duel – govorio je trener Jakirović.

U prvih 11 bio je i u sljedećem kolu protiv Osijeka, ali morao je van u 65. minuti. I to ni kriv ni dužan! Sudac Ivan Vučković izmislio mu je faul, dao mu drugi žuti karton, a Osijeku – penal. Ljutit je Ljubo odlazio s terena, bijesan zbog nepravde, a pritom nije bio ni svjestan da je upravo odigrao svoje za Goricu.

Slijedila je, naime, još jedna ozljeda koljena, pa neuspješan povratak, pa još jedna… I ispalo je da je onaj u Osijeku bio njegov posljednji nastup za klub u kojem je bio jedan od omiljenih. Dobri momak Ljubo bio je miljenik i tete Vesne, i čistačica, i suigrača, i navijača… Nije se bilo lako razdužiti.

– Stvarno od srca želim zahvaliti svim ljudima iz kluba. Od prvog do posljednje, svim mojim suigračima, svim trenerima, navijačima… Svi su oni zajedno doveli do toga da sam se u Velikoj Gorici osjećao doslovno kao kod svoje kuće. Hvala im svima još jednom, a Gorici želim svu sreću u nastavku sezone. Bit ću najveći navijač – pozdravio se Ljub0.

Nakon 38 utakmica, dva gola i deset žutih kartona u dresu Gorice, odletio je u Litvu. Na početak novog puta, koji ga možda jednog dana i vrati u Goricu.

– Tko zna, sve je moguće – nasmijao se za kraj.

Sretno, Ljubo!

Sport

Svjetski prvak u gostima: ‘Njegovo znanje za nas je odskočna daska’

Društvu iz Kluba obaranja ruku Viking VG u goste je došao Rino Mašić, institucija u svijetu njihova sporta. Oduševljen je bio Mašić, oduševljeni su bili i gorički obarači ruku…

Objavljeno

prije 4 sata

30. travnja 2026.

Objavio/la

Redakcija Cityportala

Gorički klub za obaranje ruke Viking VG posjetio je svjetski prvak u obaranju ruke Rino Mašić, koji je održao mali seminar o obaranju ruke, treningu i natjecanjima, kao i općenito o pristupu sportu i psihologiji sporta.

U prostorijama kluba okupilo se na desetke obarača koji su željno upijali znanje te, postavljajući pitanja i kroz lagani sparing sa svjetskim prvakom, puno naučili o obaranju ruke i treningu.

“Sam Rino Mašić bio je oduševljen prostorijama kluba i opremom te je u ugodnoj atmosferi održao odličan i poučan seminar, na kojem mu je klub Viking VG zahvalan, jer će znanje koje je podijelio s nama biti još jedna dobra odskočna daska za daljnji napredak našeg kluba.

Nadamo se i budućim posjetima našeg svjetskog prvaka, jer znamo da još puno toga imamo za naučiti, a on ima još puno toga za podučiti nas”, objavili su iz kluba.

Nastavite čitati

Moja županija

Maške, legendo: ‘Da mi je netko ovo pričao, rekao bih mu da je lud…’

Ante Mašić je s navršenih 40 godina odigrao svoju posljednju utakmicu, punih 11 godina nakon što je došao u Veliku Goricu i odjenuo dres KK Gorice. A do tad je u našem gradu bio ukupno – jedanput?!

Objavljeno

prije 5 sati

30. travnja 2026.

Objavio/la

Marko Vidalina

Kad je te 2015. godina Ante Mašić na zaslonu mobitela ugledao “Josip Sesar zove…”, nije ni slutio da će si pritiskom na zelenu tipku promijeniti život.

– Dođi, treniraj s nama. Ako ti se svidi, možeš i ostati…

Došao je, probalo je, svidjelo mu se i – ostao je. Evo nas, 11 godina poslije, Ante Mašić otišao je u mirovinu kao legenda KK Gorice. Igrač koji je obilježio najuspješniju eru u povijesti velikogoričke košarke, čovjek kojega su duže od desetljeća u velikogoričkoj košarci voljeli i poštivali, kapetan koji nije morao puno govoriti da bi se čulo sve što ima za reći.

U posljednjoj utakmici ove sezone u Gradsku dvoranu stigao je Novi Zagreb, rezultatska važnost bila je minimalna, ali trenutak je bio poseban. Lopta je podbačena, otišla je i zadnji put u ruke igrača s brojem 8 u bijelom dresu, a onda je krenuo aplauz.

– Hvala ljudima iz kluba što su zaista lijepo sve to organizirali, bilo je baš jako lijepo. Doduše, u jednu je ruku bilo i čudno, emocije se miješaju u tom trenutku, ali prije svega je bilo lijepo. Je, priznajem, zastala je i suza u oku. Nije pobjegla niz lice, ali bila je tamo… – kaže Maške, kako ga zovu u svijetu košarke, nakon što je okačio visoke tenisice o klin.

I opet, tko bi te 2015. rekao da će se stvari rasplesti baš tako. Da će bivši igrač Cibone i onog euroligaškog Zagreba, košarkaš s ozbiljnim imenom i prezimenom, najveći dio svoje karijere vezati baš uz naš grad i klub.

– U tom trenutku bio sam bez kluba i kad me trener Sesar nazvao, odlučio sam pokušati. Iskreno, do tad nisam znao baš ništa ni o klubu ni o velikogoričkoj košarci. Čak me ni put nije vodio prema ovdje, mislim da sam jedanput u životu bio u Velikoj Gorici. Doslovno nikakve veze s ovim krajem nisam imao. Da mi je netko tad rekao da ću ostati ovdje toliko dugo, rekao bih mu da je lud… A opet, sve se nekako slagalo jedno za drugim i danas mogu reći da je iza mene prelijepih 11 godina karijere. Bolje nisam mogao poželjeti – kreće Mašić u analizu svoje goričke ere gostujući u “Sportu zagrebačke županije”.

Prva njegova gorička sezona bila je dobra, uspješna, no već idućega ljeta mijenjaju se trener i dio momčadi, a s tim stižu i problemi. Gorica je ispala iz elitnog ranga, no Maške je, brojnim ponudama unatoč, odlučio ostati.

– Već u prvoj sezoni imao sam neke ponude da idem van, ali odlučio sam to odbiti i jednostavno ostati. Ljudi u klubu su me željeli, meni je odgovaralo biti doma, uz obitelj, a sve je to utjecalo. Kad smo ispali u drugu ligu, opet su me zvali neki iz prve lige, ali nešto me tjeralo da ostanem. Kao da je bilo suđeno – govori Mašić.

Vratio se tad na klupu Sesar, složena je momčad koja je drugu ligu osvojila s 22-0, pobjeđujući i po 50-60 razlike, pa se Gorica ekspresno vratila u elitu. Naravno, s Mašićem u sastavu. A zlatne godine su dolazile.

– Sve nakon toga je povijest. Igrali smo polufinala prvenstva, završnicu kupa, čak i ABA 2 ligu… Cijela ta petorka, u kojoj su uz mene bili Majcunić, Kapusta, Mazalin i Baković, danas igra na puno višem nivou, a svima je njima Gorica bila jako dobra odskočna daska.

Ni u tim godinama, kao ni danas, Velikogoričani nisu imali naviku dolaziti u dvoranu na košarku.

– Ta priča s gledateljima nekako nas uvijek prati… Svi bismo mi voljeli da bude barem malo više ljudi. Dvorana je mala, tu da dođe 300 ljudi, već bi se napravila ozbiljna gužva i dobar ambijent. Tad smo igrali na razini na kojoj gorička košarka možda više nikad neće biti, a bilo je otprilike jednako ljudi kao danas, kad smo u drugoj ligi. Zapravo, možda bih ih mogao većinu i nabrojati…

Gorica je, dakle, ponovno u drugoj ligi. Ispala je još jedanput, u proljeće 2023. godine, a Maške je opet ostao. Sad je situacija bila drukčija, ušao je u veteranske godine, ponuda više nije bilo, ali nije bilo ni dvojbi.

– Ma naravno, nisam ni razmišljao. Tu sam doma, želio sam ostati, ljudi iz kluba odmah su mi rekli da žele da ostanem, i krenuli smo dalje zajedno. Graditi neku bitno drukčiju priču, ali u pravom smjeru. Budući da sam završio i višu trenersku školu, da sam već krenuo u tom smjeru, jedino logično bilo je ostati.

Preuzeo je svoje prve omladinske kategorije kao trener, a usporedno je davao sve što je mogao kao igrač. U ograničenoj minutaži, u ulozi tihog i diskretnog mentora mlađim igračima, jednog od onih koji svojim ponašanjem nude primjer.

Košarkaši gledano, Mašić je sad već u potpunosti naš, ali zapravo je riječ o momku iz Tomislavgrada, koji se teškom mukom probijao do uspjeha. Danas je zadovoljan činjenicom što je uspio živjeti od košarke, a to ima najmjeru i dalje činiti. Od iduće sezone vodit će juniore u njihovoj ligi, ali i u trećoj seniorskoj ligi, gdje će gorički talenti igrati za KK Velgor.

– Uživam u radu s djecom, u njihovu napretku, i tu se zasad vidim. Vidim se u budućnosti i kao seniorski trener, ali idemo polako, korak po korak – zaključio je legendarni Maške.

Nastavite čitati

Sport

Cijeli svijet gleda prema Amerikama, a Goričani čekaju – Euro!

Krajem svibnja i početkom lipnja na Euru U-17 naš će prvoligaš imati trojicu predstavnika, a najmanje jednog trebali bismo imati i na Euru U-19, koji će se igrati krajem lipnja i početkom srpnja

Objavljeno

prije 5 sati

30. travnja 2026.

Objavio/la

Marko Vidalina

Do početka Svjetskog prvenstva broji se sitno, u geopolitički izazovnim vremenima čeka nas povijesni Mundijal, na kojem će prvi put nastupiti 48 reprezentacija, neobični će biti i termini utakmica, pa svijet nogometa s nestrpljenjem čeka da sve skupa konačno krene. A svi mi, naravno, vjerujemo i nadamo se da Hrvatska može ponovno biti dobar, barem na tragu onoga kakva je bila na posljednja dva prvenstva…

A dok se sve to događa, u debeloj sjeni traju pripreme za neka druga prvenstva koja uključenima “život znače”: od 25. svibnja do 7. lipnja u Estoniji će se igrati Europsko prvenstvo U-17, a nešto više od mjesec dana kasnije, između 28. lipnja i 11. srpnja, svoj će Euro igrati reprezentacije do 19 godina. I oba ta turnira bit će važna i za velikogorički nogomet, budući da će HNK Gorica, kako trenutačno stvari stoje, imati svoje predstavnike na oba ta turnira.

Posebno snažan gorički pečat ima U-17 selekcija, koju vodi izbornik Marijan Budimir. Selekcija je to koja je u prvoj rundi kvalifikacija iza sebe ostavila i vršnjake iz Nizozemske, da bi u onoj drugoj izborila prvo mjesto u konkurenciji Irske, Poljske i Slovačke. Važnu ulogu na tom putu imali su igrači Gorice Juraj Frigan, Mihael Kelava i Lovro Lojen, a dio ciklusa u tom je društvu proveo i još jedan njihov klupski igrač, Francis Chinedu Echue. Uz njih trojicu, odnosno četvoricu, tu je i Lovro Trupčević, dečko iz Šćitarjeva koji je preko Mladosti iz Obrezine već kao sedmogodišnjak otišao u Dinamu, čiji igrač je i danas.

Lovro je u ovom društvu poseban jer je jedini u punom smislu “naš”, budući da je Kelava iz Donje Stubice, Frigan iz Zeline, a Lojen sa zagrebačke Peščenice. Međutim, logično je da će baš njih trojica biti u fokusu iz perspektive našega kluba, koji na ovim klincima gradi budućnost. Lovro Lojen posebna je priča, s obzirom na to da je jedan od rijetkih u “klasi 2009” koji je godinu mlađi, rođen u srpnju 2010. Unatoč tome, Lovro je neupitni prvi golman ove selekcije, u kojoj svoje mjesto uspješno pronalazi i Frigan, iako često to mora činiti i na pozicijama koje mu nisu omiljene. Važnu ulogu tu će imati i Kelava, iako u posljednjoj rundi kvalifikacija nije imalo preveliku minutažu.

Ne dogodi li se nešto nepredviđeno, sva trojica Goričana, baš kao i Trupčević, trebali bi biti na popisu izbornika Budimira za Euro koji će biti iznimno izazovan. Na njemu će se pojaviti samo osam selekcija, a Hrvatska je u skupini s Belgijom, Španjolskom i domaćinom Estonijom. Otvaranje je 25. svibnja protiv Belgije, tri dana poslije igrat će se u Tallinnu protiv Estonije, a još tri dana poslije protiv Španjolske.

Mjesec dana kasnije u Walesu će svoj Euro igrati U-19 reprezentacija, koju vodi izbornik Siniša Oreščanin, a njezin dio je naš Luka Vrzić. Ova će selekcija biti u skupini sa Srbijom, Italijom i Ukrajinom, a Vrza će se od prvog dana priprema boriti za što bolji status. U kvalifikacijama je i zabijao golove, imao ozbiljne partiture, ali dojam je da zasad nije zaradio puno povjerenje izbornika. U kadru bi svakako trebao biti, a za minute na terenu predstoji mu borba…

Nastavite čitati

Sport

FOTO Meštrica petardom do sedme proljetne pobjede

Objavljeno

prije 11 sati

30. travnja 2026.

Objavio/la

David Jolić

Meštrica je u 24. kolu Jedinstvene 1.ŽNL pobijedila momčad Pušće rezultatom 5:0, hattrickom Nikole Šebeka i s dva gola Antona Gašija. Bila je to sedma pobjeda Meštrice u devet utakmica proljetne polusezone.