Povežite se s nama

Vijesti

Ljubav među Zvijezdama: ‘Nikad ne plačem, a zbog nje se rasplačem na TV-u…’

Ana Rovišan i Bruno Banfić oduševili su u subotnjem izdanju RTL-ovih “Zvijezda”. Pjevaju zajedno, u ljubavnoj su vezi, a u budućnosti se, kažu u glas, vide samo u glazbi

Objavljeno

na

Ne smijemo baš o detaljima, po ugovoru o tišini općenito jako malo možemo pričati o showu dok traje. Postoje tu i neke globe ako se ugovor prekrši, malo veće globe, tako da se nećemo zezati, sa smiješkom nam je uvodno rekao Bruno Banfić (21), mladi pjevač i natjecatelj u RTL-ovu showu “Zvijezde”.

Nije baš obećavajuće za početak, ali ima se tu svejedno što reći… Priča je, uostalom, poznata, Bruno i njegova djevojka Ana Rovišan (22) bili su na istoj audiciji, oboje su prošli u sljedeću fazu, pokazali koliko dobro pjevaju, ali i koliko se vole. Bruno je, naime, zaplakao dok je gledao i slušao svoju Anu, a mala nezgoda u svemu tome je to što je sjedio na stolici Andree Andrassy, pa je te suze vidjela cijela Hrvatska.

– Da, nisam baš očekivao da ću se rasplakati… – govori nam Bruno uz kavu koji dan prije nego što je audicija emitirana.

Uz njega je, naravno, i djevojka Ana, ipak je ovo njihova zajednička priča.

– Pitao sam ljude iz produkcije bi li mogao nekako pogledati njezin nastup, nekako sam ih uspio nagovoriti, a na kraju sam i sebe iznenadio s tim suzama. Neobično mi je to zato što stvarno nisam takav tip. Evo, pitaj Anu, ne znam je li me ona ikad vidjela da plačem. Ali eto, očito plačem jedino na televiziji – objašnjava Bruno “slučaj suze” pa nastavlja:

– Uh, borba je bila od prve sekunde njezine pjesme, dio se vidio i na telki, ali zapravo je bilo i puno gore. Pokušao sam se suzdržati, a onda se brada krenula tresti i morao sam popustiti. Na kraju je, čini mi se, ispalo lijepo.

U trenucima dok je pjevala, Ana nije imala pojma što se događa.

– Ma kakvi, nisam imala pojma da plače. Nisam vidjela ništa, zapiljila sam se u jednu točku i pjevala. Iako, vidjela sam da sjedi gore kad sam dolazila na pozornicu – priča Ana, a ubacuje se opet Bruno:

– Kad me ugledala i nasmijala se, znao sam da će razvaliti. Tako je i bilo…

Veću tremu, kažu gotovo u glas, imali su zbog ovog drugog nego zbog sebe, ali tako to valjda ide kad je ljubav prava.

– Inače Ana slovi za veliku tremašicu, ali ispalo je da je mene trema pojela, a ona je razvalila – govori Bruno, a ovaj put ubacuje se Ana:

– On je nastupio prije mene i kad sam vidjela da je prošao, odmah mi je bilo lakše. Mislila sam, ako i ne prođem, barem je jedno od nas prošlo…

Nije bilo lako šutjeti pred obitelji i prijateljima, jer ugovor zabranjuje da se čak i najbližima govori išta o showu, ali barem su uspjeli okupiti prijatelje na gledanju audicije.

– Bilo nas je više od 20 u stanu, navijalo se, skandiralo, a usput su me i malo zezali što sam se rasplakao – kaže Bruno.

Odmah ga je Jacques Houdek prepoznao, jer bio je Bruno i u Voiceu, a i svi troje su Velikogoričani. Ana i Bruno ušli su i u Jacquesov tim, gotovo da su se mogli nalaziti i u ovdje, doma…

– Možda i bi, ali mislim da Jacques više ne živi u Gorici, tako da to nije bila opcija – kazala je Ana.

Što se događalo u nastavku showa i koliko su daleko otišli doznat ćemo tek kad i te emisije budu emitirane, ali Ani i Bruni to ionako nije osnovna preokupacija. Osim što su u vezi, što se očito svidjelo i producentima showa, oni zajedno i sviraju.

– Ja sam pet godina bio u bendu Ritam ulice, a Ana nam se priključila posljednje tri godine. Kroz taj bend smo razvili veliko prijateljstvo, a kako smo slični i po glazbenom ukusu, po stvarima koje volimo, odlučili smo nakon raspada benda krenuti kao ‘Bruno&Ana acoustic duo’. Sviramo po kafićima, restoranima, imamo jako puno posla, i to nam je trenutačno glavna preokupacija – objašnjava Bruno.

Kroz glazbu se, eto, rodila i ljubav.

– Dugo smo mi bili pravi prijatelji, ja sam imala dečka, a on curu, ali uvijek je tu bilo nešto u zraku. Spetljali smo se tek nakon što se bend razišao, čak smo se tome i odupirali, da ne upropastimo prijateljstvo, ali ovo se očito moralo dogoditi – priča nam Ana dok je Bruno zaljubljeno gleda.

Njima je, shvatili ste, život pjesma. Oboje cijeli život pjevaju, Bruno je završio i osnovnu glazbenu školu svirajući gitaru, a u glazbi vide i svoju budućnost.

– Ja sam oduvijek pjevala, pa me mama upisala u Rock akademiju i prije nego što je to zbog mojih godina bilo moguće. Išla sam na tečajeve jako dugo, sve dok nisam ušla u bend. Kad smo krenuli s tim, shvatila sam da se i definitivno želim baviti glazbom – kaže Ana.

Bruno je, s druge strane, inicijalno imao malo drukčije planove.

– Kao klinac sam htio svirati bubnjeve, ali kad sam imao osam godina, baka i dida su mi kupili gitaru. S vremenom sam je zavolio i danas mi je drago da je tako ispalo. Da sam ostao bubnjar, tko zna bi li se danas uopće bavio glazbom – govori Bruno.

Nije bio baš oduševljen što su ga i u “Zvijezdama” odmah označili kao nećaka Ivane Banfić, što ga prati tijekom cijele njegove mlade karijere.

– Ivana mi je teta i ne sramim se ja toga. Dapače, jako je volim i sretan sam što je tu, uz mene, jer puno je toga prošla, puno toga zna o ovom poslu, no više bih volio da me ljudi gledaju kao Brunu, a ne kao njezina nećaka. Ne volim igrati na tu kartu. Uostalom, nas dvoje najmanje pričamo o glazbi – objasnio je Bruno.

Dok je on svih ovih godina pokušavao pronaći svoj put, bez poveznica s tetom Ivanom, Ana je imala potpuno drukčiji problem.

– Imala sam veliki problem s čvorićima na grlu. Ne znam odakle i zašto, ali grlo bi mi se upalilo nakon svakog nastupa. Neke gaže smo morali i otkazivati zbog toga. Dugo je to trajalo, godinama, bila sam često i na tabletama, a tek ove godine sam došla do neke normale, do faze da mogu početi za pravo učiti pjevati. Puno su mi pomogli u školi pjevanja, radila sam posebne vježbe za glasnice, bez toga nikad ne bih riješila taj problem – priznaje Ana.

Prve korake su, eto, napravili. Ljudi znaju za njih kao acoustic duo, znaju ih sad i iz “Zvijezda”, ali puno je još planova u njihovim glavama. I svi su, pogađate, vezani uz glazbu.

– Uživamo u svirkama kao duo, radimo ono što volimo, a u tome svemu nešto se uspije i zaraditi, ali normalno da želimo biti poznati i uspješni pjevači. Na nama je da damo sve od sebe, pa ćemo vidjeti što će to donijeti – kazao je

Bruno, a nastavila je Ana:

– Želim se baviti glazbom na bilo koji način, jedino ne želim pjevati ono što ne volim. Radije ću ostati na ovakvom ‘gažiranju’ nego da odem u tom smjeru.

Imaju, jasno, i neke svoje ideale, uzore, pjevače i pjevačice kakvi bi jednog dana i sami željeli biti.

– Meni je Nina Badrić nekakva vodilja u svemu ovome. Radi ono što voli, pjeva odlično, nikad se nije prodala, ostala je svoja cijeli život, a radi odlične stvari. Nju baš jako cijenim, od prvog dana ostala je ista. I nikad se nije skidala, što je također jako važno, gradila je karijeru isključivo na svom pjevanju – kaže Ana, a svog omiljenog pjevača predstavlja i Bruno:

– Iznimno cijenim Tonyja Cetinskog, prema meni se pokazao kao veliki čovjek nakon Voicea. Takav tip pjevača bih i ja volio biti jednoga dana.

Oboje pjevaju, ali Bruno i piše pjesme. Za početak za sebe, a s vremenom je plan raditi i duete. No prva faza je pokušaj njegove solo karijere.

– Imam u pripremi neke pjesme, ali nisam još nijednu izdao, tako da bih prije rekao da pokušavam pisati pjesme nego da ih pišem, ha, ha. U narednih par mjeseci trebalo bi nešto od toga i izaći, za početak ću ja biti sam, a u budućnosti ćemo možda pokušati i kao duo. Idem se baciti prvi u vatru pa ćemo vidjeti – završio je Bruno.

Suze su se osušile, ta je avantura iza njih, a pred njima je budućnost. Prema svemu sudeći, zajednička budućnost.

Sport

Mali Klaf kreirao senzaciju! ‘Od tate sam naučio sve, a sad idem preko Trnja do zvijezda…’

Marko Klafurić, najstariji Deanov sin, sa 26 godina postao je trener šestoligaša NK Kralj Tomislav, s kojim je iz zagrebačkog kupa u srijedu izbacio trećeligaša Trnje! U tome su mu pomogla i braća Ivan i Luka…

Objavljeno

na

Objavio/la

Tata Dean gura jako dobro sa svojim Širokim Brijegom, drži četvrto mjesto u Premijer ligi BiH, baš je nekidan remizirao s Posušjem u gostima, ali ovoga puta u imeniku je valjalo odabrati drugoga Klafurića.

– Dobar dan, trebao bih najboljeg trenera u obitelji Klafurić? – glasio je pokušaj duhovitosti nakon što se javio Marko Klafurić, sin i kolega Deanov.

– Evo, sad ću ti poslati tatin broj… – spreman je bio Marko, jako dobro upoznat s razlog privremenog denunciranja vlastitoga oca.

Dan ranije, naime, 26-godišnji Marko, trener NK Kralja Tomislava, kluba iz 1. zagrebačke lige, šestog ranga natjecanja, iz zagrebačkoga kupa senzacionalno je izbacio Trnje! Šestoligaš je sredio trećeligaša, što je samo po sebi senzacija, a u mladoj trenerskoj karijeri Klafova sina ovo je sasvim sigurno najveća i najvažnija pobjeda. Izborena na penale, dramatično, idealno da se pamti još dugo, dugo…

– Kakav je osjećaj? Fenomenalan, kakav će biti – govori Marko dok sa smiješkom sjeda na kavu sazvanu povodom analize uzroka, povoda i posljedica ovog lijepog trijumfa.

– U pripremi utakmice svojim sam dečkima rekao da možemo puno dobiti, a ništa ne možemo izgubiti. I da moramo ići na pobjedu. Inače uvijek na papiriće zapisujem neke bitne detalje, pripremu prekida i takve stvari, pa to igračima dam prije utakmice, a ovoga puta na jednom sam papiriću napisao “Preko Trnja do zvijezda”. Trebala je to biti šala, da malo opusti dečke prije utakmice, a ispalo je da su me shvatili ozbiljno – kaže prestolonasljednik u nogometnoj dinastiji Klafurić.

Dan poslije, naravno, pamti svaki detalj velike pobjede.

– Bili smo svjesni da smo autsajderi, da će utakmica biti takva da ćemo moramo biti strpljivi, požrtvovni i borbeni, da ćemo morati “giljati” za svaku loptu. A to nije naš stil, jer inače smo, u našem rangu, mi ti koji drže loptu… Ali evo, uspjeli smo. Na taj spoj neopterećenosti, požrtvovnosti i timskog duha nadovezao se i jako dobar početak. Zabili smo gol nakon 35 sekundi, naš Pero Račić zabio je za 1-0, a već u devetoj minuti vodili smo 2-0! Njihova obrana digla se visoko, išla je duga lopta, moj brat Luka nekako se za nju izborio, opalio i ušlo je golmanu ispod ruke… Idealan start! – vrti film Marko.

Međutim, nije se baš i nastavilo u istom ritmu. Trnje je uspjelo zabiti za 1-2 u 32. minuti, a onda i izjednačiti netom prije odlaska na poluvrijeme.

– Vidio sam već na putu prema klupi da su igrači klonuli, ali rekao sam im u tom trenutku: “Čekajte, vama su glave dolje, mi smo razočarani s 2-2 protiv Trnja, a niste ni svjesni koliko je to zapravo dobro. I možemo ovo dobiti!” Ispalo je da je utakmica u drugom poluvremenu bila u egalu puno više nego u prvom, imali smo mi čak i neke prilike, imali su i oni svoje, ali na kraju je završilo 2-2 i išli smo u penale. Kapetan se odmah javio da prvi puca, još trojica za njim… I onda krene najgore moguće, oni zabiju, a nama kapetan promaši prvi penal! U trećoj seriji su oni fulali, a u sedmoj naš golman obranio, da bi Bruno Leskovec, rekorder kluba po broju nastupa, dečko koji je tu od prvog dana, zabio za konačnih 7-6. I to je to, pobjeda, klopa na gazdin račun i idemo dalje – s neskrivenim zadovoljstvom prepričava Marko.

Od nogometa, realno, on nije mogao pobjeći sve i da je želio. Igrao je kao klinac u HNK Gorici, zaključno s uzrastom starijih pionira, zatim se prebacio na stolni tenis, pokušao se odmaknuti od “bubamare”. Nije išlo. Prvo je igrao futsal, nosio dres Nacional Gimke sve do isteka juniorskog staža, a velikom nogometu vratio se 2020. u dresu Poleta iz Buševca, za koji je igrao i dvije godine mlađi brat Ivan. No zajedno su vrlo brzo i promijenili destinaciju…

– Krešo Kundić, naš Velikogoričanin, koji je svojevremeno igrao za Radnik i Udarnik, a u međuvremenu napravio ozbiljnu poslovnu karijeru, veliki je zaljubljenik u nogomet i odlučio je osnovati klub. Znali smo se preko tate pa nas je prvo zvao na termine nogometa, a onda i pitao da se priključimo NK Kralju Tomislavu. Krenuli smo u ljeto 2021. iz zadnjeg, sedmog ranga, iz 2. zagrebačke lige, a nas dvojica od prvog smo dana tu. Iako sam imao samo 22 godine, bio sam jedan od najstarijih, a i volio sam klafrati, pa me trener odabrao za kapetana, prvog u povijesti kluba – priča Klafurić junior.

Klub je to koji je postavljen na zdrave temelje, projekt u kojem postoji jasan plan, a jedino mu nedostaje – dom. NK Kralj Tomislav tako je nomadski klub koji s djecom radi u Sesvetama, u Kelekovoj ulici, pokraj stare tvornice Sljeme, dok seniori treniraju na igralištu NK Nura na Borovju, a domaće utakmice igraju na Savici, na starom Chromosovom igralištu. Pravi nogometni nomadi…

– Odmah prve sezone otišli smo u viši rang, u kojem smo i sad, a od druge sezone priključio nam se i Marija Špičić, bivši igrač, a danas kondicijski trener Gorice, a skupa s njim i bivši igrač Kurilovca Ivan Horvat… Iako, nisu nam to jedine veze s velikogoričkim nogometom, jer kod nas je već treću sezonu Antonio Bakula, također bivši igrač Gorice, a već četvrtu Ladislav Roginić, koji je ranije igrao za Mraclin. Prošle sezone za nas je igrao i Martin Maloča, koji je igrao prvu ligu za Goricu, a pomoćnik trenera Dina Kluka bio je Marin Matoš, bivši kapetan Gorice i Kurilovca – nabrojio je Marko sve te silne poveznice njegova grada i njegova kluba.

Na kraju prošle sezone trener Kluk i pomoćnik Matoš obznanili su gazdi Kreši da oni više ne bi vodili momčad, a potraga za novim rješenjem završila je vrlo brzo.

– Iskreno, ja sam se sam ponudio. Rekao sam Kreši da bih pokušao, da ćemo okupiti mladu momčad i uživati u nogometu bez pritiska. Svi ti iskusni i etablirani igrači puno su nam pomogli da klub postane važan faktor u 1. zagrebačkoj ligi, ali sad smo odlučili etablirati mlade igrače, krenuti malo drukčijim smjerom. Krešo je pristao i krenuli smo raditi… Nije mi bilo jednostavno iz uloge suigrača preko noći prebaciti se u ulogu trenera, ali odabrao sam pristup koji za sad jako dobro prolazi. S dečkima sam prijatelj, podrška sam im, a na taj način pokušavam i voditi utakmice, planirati treninge… – govori Marko.

Ideja je da NK Kralj Tomislav, kao klub u kojem se ozbiljno radi i trenira, bude svojevrsni most za mlade igrače koji na nešto višim razinama ne mogu dobiti minutažu, što se pokazalo vrlo uspješnim na dva primjera. Naime, uz 24-godišnjeg brata Ivana, trener Marko od ove sezone vodi i 18-godišnjeg Luku, najmlađeg brata, strijelca protiv Trnja. Zajedno s Kristijanom Dobrenićem stigao je iz Kurilovca, a ispalo je da obojica igraju puno, igraju dobro i uživaju u uredno posloženom i ambicioznom klubu.

– To je ideja i cilj, nuditi priliku mladim igračima za prve korake u seniorskom nogometu, i zato mi je posebno drago što su se obojica tako dobro snašli. Evo, i protiv Trnja su obojica igrala, Kristijan svih 90 minuta, a Luka do pred kraj – kaže trener, a ujedno i brat Marko.

– Kako je trenirati braću? Zasad sve ide kako treba, nema sukoba interesa, ali ako se tijekom sezone krenu javljati nezadovoljstva statusom, morat ćemo se razdvojiti u prijevozu doma, ha, ha…

Brat Ivan također je trener, obojica su prihvatila ponudu Kreše Kundića da ih pošalje na trenersku akademiju, pa u ovako mladim godinama već imaju B licenciju. Nije nemoguće da će njihovim putem jednog dana i najmlađi Luka, a lako je moguće da netko od njih jednoga dana dostigne i prestigne tatu.

– Od tate sam naučio gotovo sve što znam o nogometu. Kad me ljudi pitaju koliko često razgovaramo o nogometu, kažem da uglavnom pričamo o nogometu. S mojim tatom, uostalom, i ne možeš drukčije, kod njega je to posebna razina opsjednutosti nogometom. Puno sam naučio i pasivno, samim time što sam živio s njim, ali naravno da smo i jako puno razgovarali, da sam puno toga usvojio. Iako, uvijek kažem da nisam postao trener zbog toga što je tata trener, nego unatoč tome. Uz njega sam, naime, dobio cjelovitu sliku toga posla, a ne samo ono lijepo.

Nogomet je u obitelji Klafurić, shvatili ste već, i doručak i ručak i večera. Na “zadovoljstvo” mame Maje.

– A joj, nije njoj bilo lako… Znali smo satima igrati nogomet u dvorištu, na dva mala gola, to su bili teški klasici. Tata i jedan od nas protiv preostale dvojice, od jutra do mraka… Kako su blizu i vrata terase, koja vode u dnevni boravak, nastradalo je tu nekoliko vaza, a sve slike po zidovima i policama su bez stakla. Obično bi to zaboravili reći mami, pa bi nastradali kod prvog sljedećeg brisanja prašine, ha, ha.

Sin Marko i tata Dean već neko su vrijeme i kolege treneri

Uz nogomet, ostalo je nešto vremena i za školu, pa je Marko diplomirao psihologiju. Uskoro bi trebao i početi raditi u struci, a to će biti samo još jedan važan dio mozaika u kojem ključne uloge imaju supruga Alisa i sinčić Niko. Drugim riječima, ako netko nije znao, Dean Klafurić je deda.

– Da se nisam oženio i dobio dijete, mislim da se nikad ne bih predložio za trenera seniora. Moja Alisa velika mi je podrška, zahvaljujući njoj mogu biti posvećen nogometu, a Niko je naša najveća moguća sreća – emotivno govori Marko, koji u istom “modeu” ostaje i kad priča o roditeljima.

– Imam stvarno super roditelje i danas bih kao otac volio ponoviti sve što su oni uspjeli napraviti. Tu prije svega mislim na moj odnos s braćom, koju obožavam. Nas trojica smo ujedno i najbolji prijatelji, a to je u prvom redu zasluga mame i tate – svjestan je mali Klaf.

Prvo sljedeće okupljanje zakazano je već za ovaj vikend. Tata Dean stiže na kratki odmor u svoju Veliku Goricu, jer u tijeku je reprezentativna stanka, a možda to bude prilika da se odigra još jedna partija na dva mala u dvorištu…

Nogometna dinastija Klafurić ide jako!

Nastavite čitati

Vijesti

Filmom i predavanjima obilježen Svjetski dan mentalnog zdravlja

Učenici osnovnih škola iz Velike Gorice i okolice kroz film “Nova igračka” učili su o emocijama, sreći i važnosti mentalnog zdravlja.

Objavljeno

na

Objavio/la

Povodom Svjetskog dana mentalnog zdravlja, koji se obilježava 10. listopada, Odjel za mentalno zdravlje i prevenciju ovisnosti Zavoda za javno zdravstvo Zagrebačke županije organizirao je u suradnji s Pučkim otvorenim učilištem Velika Gorica (POUVG) edukativno-filmski program za učenike šestih razreda osnovnih škola iz Velike Gorice i okolice. Okupilo se oko 200 učenika i djelatnika škola te stručnjaka iz sustava odgoja i obrazovanja.

Učenici su imali priliku pogledati francusku obiteljsku komediju “Nova igračka” redatelja Jamesa Hutha, film koji kroz humor i emociju progovara o obitelji, razumijevanju i osobnim vrijednostima.

Prije projekcije održano je predavanje “Umjetnost koja liječi: film kao prostor razumijevanja” koje je vodio filmski novinar i glavni urednik portala Kinofilm.hr, Josip Jurčić. U svom obraćanju učenicima, Jurčić je istaknuo kako film može biti način izražavanja emocija i razumijevanja drugih. Kroz jednostavne primjere pokazao je kako film govori slikom, bojom i glumom, te učenike potaknuo da prilikom gledanja obraćaju pažnju na vlastite osjećaje.

Nakon projekcije, razgovor s učenicima vodila je socijalna pedagoginja Sonja Jarebica, magistra s dugogodišnjim iskustvom u radu s djecom i mladima. Tema njezina predavanja bila je “Kako prepoznati sreću?”, u kojem je djecu potaknula na promišljanje o osobnom zadovoljstvu, osjećajima i važnosti međuljudskih odnosa. Posebno je istaknula kako današnja generacija mladih, odrastajući u digitalnom okruženju, često teže prepoznaje sreću kroz stvarne, a ne virtualne odnose.

U razgovoru nakon filma učenici su dijelili vlastite misli i iskustva o trenucima koji ih čine sretnima, a kroz raspravu su osvijestili koliko su emocije, bliskost i razumijevanje važni za mentalno zdravlje. U obilježavanje su se uključile i škole OŠ Novo Čiče, OŠ Juraj Habdelić, OŠ Eugen Kumičić i OŠ Eugen Kvaternik, uz potporu Obiteljskog centra te djelatnika Informativnog centra za prevenciju Policijske uprave zagrebačke, kao i službi Zavoda za javno zdravstvo.

Nastavite čitati

Vijesti

Akcija “Sigurno u školu s HAK-om”! Edukaciju prošlo više od 700 goričkih prvašića

Autoklub Velika Gorica i ove se jeseni priključio nacionalnoj akciji “Sigurno u školu s HAK-om”, s ciljem povećanja prometne sigurnosti najmlađih sudionika u prometu.

Objavljeno

na

Objavio/la

Autoklub Velika Gorica i ove je godine sudjelovao u prometno-edukativnoj akciji “Sigurno u školu s HAK-om”, koja se tradicionalno provodi početkom nove školske godine. Cilj akcije, koja traje od sredine rujna do početka listopada, jest upozoriti vozače na povećan oprez u prometu i pomoći djeci prvih razreda da nauče osnovna pravila sigurnog kretanja po cestama.

Tijekom ovogodišnje akcije, provedene od 16. rujna do 6. listopada, djelatnici Autokluba Velika Gorica obišli su ukupno 23 škole, 10 matičnih osnovnih i 13 područnih škola na području grada Velike Gorice te okolnih općina. Na prigodnim predavanjima, prvašići su učili o pravilima ponašanja u prometu i dobili korisne savjete kako sigurno doći do škole i natrag.

Ukupno je u edukaciji sudjelovalo 705 djece prvih razreda, koja su se po prvi put susrela s prometnim situacijama kao samostalni sudionici u prometu. Iz Autokluba Velika Gorica zahvalili su svim sudionicima akcije, učenicima, učiteljima i školama na suradnji i poručili da se druženje nastavlja i sljedeće školske godine.

Nastavite čitati

Vijesti

Tihici u čast – Izviđači se ponovno okupljaju u Velikoj Mlaki

Memorijal organizira Turopoljska udruga skauta kao znak sjećanja na Tihomira Tomašića Tihicu.

Objavljeno

na

Objavio/la

14. memorijal “Nitko da ne dođe do prijatelj drag”, poznatiji kao Tihičin memorijal, održat će se u subotu, 11. listopada, u Velikoj Mlaki, ispred Osnovne škole Velika Mlaka. Manifestacija okuplja izviđače iz cijele Hrvatske koji će se natjecati u izviđačkim disciplinama, igrama i druženju u čast Tihomira Tomašića Tihice, Velikogoričanina i hrvatskog branitelja pogubljenog na Ovčari 1991. godine.

Memorijal organizira Turopoljska udruga skauta, a očekuje se oko 250 sudionika, među kojima će biti izviđači iz desetak udruga iz različitih krajeva Hrvatske. Ove godine, događaj se održava kao završnica Dječjeg tjedna u Velikoj Gorici.

“Memorijal ove godine održavamo 14. put za redom u spomen na Tihomira Tomašića Tihicu, našeg Velikogoričana, nekad aktivnog izvođača koji je na početku Domovinskog rata otišao braniti domovinu, otišao je u Vukovar gdje je nažalost kao ranjenik završio u vukovarskoj bolnici odakle je odveden i pogubljen na Ovčari. Smatramo da je važno očuvati spomen na naše Velikogoričane koji su dali život za obranu domovine, a osobito jer je on bio naš izviđač. Rado ga se prisjećamo 14. put za redom”, rekao je Alen Konjević, predsjednik Turopoljske udruge skauta.

Program započinje u 10 sati svečanim otvorenjem i postrojavanjem sudionika ispred škole. Uslijedit će natjecanja u disciplinama koje su prepoznatljivi dio izviđačkog duha, podizanje i rušenje šatora, paljenje vatre, vezanje čvorova, orijentacija kompasom i signalizacija zastavicama. Poseban izazov bit će natjecanje u pečenju palačinki, koje ove godine zamjenjuje tradicionalno kuhanje gulaša. Svaka ekipa imat će zadatak ispeći dovoljno palačinki za sve sudionike memorijala.

Najmlađe sudionike, očekuje niz jednostavnih, ali kreativnih igara pripremljenih samo za njih. Ocjenjivanje palačinki planirano je u 14 sati, dok će završetak i proglašenje najboljih biti oko 17 sati.

Nastavite čitati

Vijesti

Održana sjednica Dječjeg gradskog vijeća! Predstavljen projekt koji omogućuje pronalazak posla učenicima

Na sjednici Dječjeg gradskog vijeća učenici predstavili projekt kojim bi se mladi mogli povezivati s poslodavcima, a gradonačelnik Ačkar im dao punu podršku

Objavljeno

na

Objavio/la

Mladi vijećnici Velike Gorice pokazali su kako ozbiljno razmišljaju o svojoj budućnosti. Na sjednici Dječjeg gradskog vijeća predstavili su projekt “Džeparac plus”, platformu koja bi mladima omogućila da na siguran i zakonit način pronađu kratkoročne poslove. Gradonačelnik Krešimir Ačkar pohvalio je njihov angažman, najavio punu podršku Grada te obećao rješavanje pitanja učeničkog servisa u Velikoj Gorici.

Sjednica Dječjeg gradskog vijeća Velike Gorice započela je uvodnim obraćanjem gradonačelnika Krešimira Ačkara, koji je mladima poručio da su upravo oni budućnost grada. “Uz sve obaveze koje imam u javnome prostoru, jedna od najdražih su mi susreti s vama najmanjima, kojima pripada budućnost našega grada Velike Gorice. Već sam rekao i prošle godine na vašem malom gradskom vijeću, kako je naša budućnost blistava, sjajna i dobra zahvaljujući sjajnim mentorima, profesoricama i profesorima koji vas vode, mentoriraju i obučavaju da budete kvalitetni ljudi, da zdravo sazrijevate, vodeći računa o svakom aspektu koje mlada osoba treba imati da bi bila uspješna”, poručio je Ačkar.

Nakon pozdravnog govora uslijedila je prezentacija učenika koji su u sklopu projekta “Od deklaracije do participacije”, koji Grad provodi u suradnji s Centrom za djecu, mlade i obitelj te obrtom EDUroda, predstavili svoju ideju o digitalnoj platformi “Džeparac plus”.

Projekt je, kako su objasnili učenici, nastao nakon radionice o financijskoj pismenosti pod nazivom “Što s lovom”. Tijekom četiri sata učenja i rasprave o novcu, štednji, proračunu i odgovornom trošenju, došli su do zaključka da bi najveći izazov za mlade bilo omogućiti im da sami zarade svoj prvi novac. Upravo iz te spoznaje rodila se ideja o stvaranju online platforme koja bi tinejdžerima omogućila pronalazak sigurnih i kratkoročnih poslova.

“U Hrvatskoj ne postoji specijalizirana platforma za zapošljavanje tinejdžera. Mladi žele raditi, ali često ne znaju gdje mogu potražiti posao ili se boje da će biti iskorišteni”, pojasnili su vijećnici.

Prema njihovoj ideji, “Džeparac plus” bi bio digitalni posrednik između učenika i poslodavaca. Mladi bi kreirali vlastite profile, navodili interese, vještine i raspoloživost, dok bi poslodavci mogli objavljivati oglase za kratkoročne poslove. Sustav bi uključivao i recenzije, mentorsku podršku te edukacije o pravima radnika i financijskoj pismenosti.

Učenici su pritom naglasili da platforma ne bi funkcionirala kao učenički servis, već bi posredovala između servisa i poslodavaca, omogućujući veću transparentnost i sigurnost. “Na početku bi projekt bio besplatan i financiran kroz Grad ili poduzetnički inkubator, a kasnije bi se mogao razvijati kroz EU fondove i model oglašavanja. Želimo da projekt bude društveno koristan i održiv”, objasnili su učenici.

Tijekom prezentacije prikazali su i svoj pristup financijskoj pismenosti, objašnjavajući pojmove poput složene kamate i oportunitetnog troška. Kao primjer naveli su usporedbu između svakodnevne potrošnje i štednje. Ako se dnevno potroši 2 eura na kavu, to znači 720 eura godišnje, a ulaganje te svote uz 5 posto godišnjeg prinosa tijekom deset godina donosi više od 7.700 eura.

Kroz kviz “Gospodari džeparca” učenici su provjerili koliko razumiju pojmove poput proračuna, štednje i impulzivne kupnje. Na pitanje “Što je proračun?” većina ih je točno odgovorila da je to plan koliko novca imaš i na što ga trošiš, dok su manji broj odgovora duhovito opisali kao “tajni kod za otključavanje roditeljskog novčanika”.

Posebnu pažnju učenici su posvetili činjenici da mladi iz Velike Gorice, koji žele raditi preko učeničkog servisa, moraju administrativno sve obavljati u Dugom Selu. “Iako većinom funkcionira slanjem online obrazaca, ipak se tamo mora otići i fizički, a i to može biti jedna od otežavajućih okolnosti za mlade iz Velike Gorice”, istaknuli su.

Njihova ideja nije ostala nezapažena. Gradonačelnik Ačkar izrazio je veliko zadovoljstvo razinom ozbiljnosti i stručnosti kojom su učenici pristupili projektu. “Moram priznati da sam ugodno iznenađen. Sve je vrlo profesionalno napravljeno, od koncepcije do detalja. Grad će vam pružiti punu podršku, a mi ćemo odmah pokrenuti razgovore s nadležnim institucijama kako bi se i u Velikoj Gorici otvorio učenički servis”, izjavio je gradonačelnik.

Ačkar je naglasio da u učenicima vidi ozbiljne buduće lidere te ih potaknuo da nastave razvijati projekt i razmišljati dugoročno. “Vaš pristup pokazuje zrelost i razumijevanje svijeta koji vas čeka. Nastavite ovim putem, a Grad će vas pratiti i pomagati”, poručio im je.

Na kraju sjednice učenici su zahvalili gradonačelniku i vijeću na podršci, naglasivši kako su inicijative poput “džeparca” i besplatnog javnog prijevoza dokaz da Grad Velika Gorica prepoznaje potrebe mladih.

Nastavite čitati

Reporter 453 - 22.09.2025.

Facebook

Izdvojeno