Sport

Litavci na našem stadionu, treći put: Ovo će nam iskustvo ostati u magli…

Velika Gorica bila je domaćin ogleda U-21 reprezentacija Hrvatske i Litve, što je donijelo određene poveznice s nekim prošlim vremenima. Jedna od njih smještena je u 1987. godinu, a druga je ipak nešto novija…

Objavljeno

prije 3 mjeseca

25. studenoga 2025.

Objavio/la

Redakcija Cityportala

Magla u turopoljskom kraju vrlo je česta i ima nekoliko specifičnih obilježja zbog lokalne geografije i klime. Turopolje je potpuno ravničarski kraj. Zrak se slabije miješa, a hladan i vlažan zrak lakše se “zadržava” pri tlu, što pogoduje stvaranju radijacijske magle. Uz to, veliki su izvori vlage, posebno uz rijeku Odru, njezine rukavce i poplavno područje, kao i brojne kanale i potoke. Uz to, u jesen i zimu vrlo često dolazi do temperaturne inverzije; hladan zrak se “zaključa” u nizini, topliji zrak iznad njega sprječava dizanje vlage i stvaraju se dugotrajne magle koje se mogu zadržati i cijeli dan. Uostalom, ne ponavlja lokalno stanovništvo uzalud već generacijama: “U Turopolju magle uvijek ima…”

Tako nekako maglu u našem kraju objašnjava struka. I baš iz svih tih razloga magle je bilo i u četvrtak, 13. listopada. Guste magle, koja je bila sve prije nego dobrodošla u jednom ovakvom danu, u kojem je trebao dominirati nogomet. Hrvatska U-21 reprezentacija, odlukom stožera na čelu s izbornikom Ivicom Olićem, odabrala je baš u Velikoj Gorici igrati svoj kvalifikacijski ogled protiv vršnjaka iz Litve, ali netko je u toj cijeloj priči zaboravio na sve ono iz uvoda. I na sve one utakmice koje su se ranije igrale na našem stadionu u neviđenom izdanju. Pamtimo tako poraz Gorice od Dinama 3-0, o kojem ni danas ne znamo previše, jer igralo se u oblaku guste magle, a pamtit ćemo i ovo iskustvo.

U još jednoj neviđenoj utakmici Hrvatska je pobijedila Litvu 4-0, selekcija u kojoj su i naš dečko Josip Cundeković te igrač HNK Gorice Ante Kavelj i u takvim je uvjetima uspjela potvrditi svoj potencijal, ali i još jedanput pokazati kolika je razlika između hrvatskog i litavskog nogometa.

– Cilj je ostvaren, tri boda su nam bila najvažnija. Igrali su sa svim našim protivnicima, tako da smo imali jasnu sliku što očekivati od Litve, niski blok, beskonačno mnogo duela i prekršaja, pokušavaju što više ležati na terenu, koristiti vrijeme i čekati svoju priliku kroz kontru i polukontru. Nama je bio cilj ostati strpljiv i pokušati protivniku zabiti pogodak što prije jer time si olakšavamo posao. Isto se na kraju i ispostavilo, nakon 1-0 su oni možda malo ofenzivnije krenuli igrati i ostavljali nam velike prostore za polukontre i kontre. Prije 2-0 imali smo dvije sjajne situacije koje smo mogli puno bolje odigrati i doći do pogotka i ranije – rekao je izbornik Olić pa se osvrnuo na uvjete:

– Uvjeti su za ljude na tribini sigurno su bili teški, jer ništa se nije vidjelo. Ja sam uz liniju u prvom poluvremenu vidio slabije, ali u drugom poluvremenu se moglo vidjeti bolje, barem s moje točke. Puno jasnija slika, tako da su uvjeti bili takvi kakvi jesu, ali sudac je odlučio da će se utakmica igrati. Vidio je koliko mu je trebalo, htjeli su da se utakmica završi, a meni je drago da se nije prekinula ili odgodila za sutra. Taj jedan dan više ili odgoda nosi napetost i iščekivanje, tako da mi je drago da se završilo i upisali smo ta tri boda koja su nam bila jako važna.

Objasnio je i zašto je domaćin bila baš Velika Gorica.

– Problem je u tome što nekoliko tjedana ranije moraš prijaviti i satnicu. Kad smo bili svjesni toga, više se nije moglo promijeniti. Praktički se u pet minuta magla spustila, a neke stvari ne možeš iskontrolirati ni predvidjeti. Svi smo se radovali lijepom vremenu i ugodnoj temperaturi. Žao mi je zbog gledatelja na tribinama, ali i putem televizije – rekao je izbornik.

Neobična povezanost našega grada tako je dobila novu epizodu, koja će ostati u magli, ali i novu poveznicu. Manje je poznat podatak da su se u ljeto 1987. godine, u prvoj utakmici u povijesti na našem stadionu, susrele studentske reprezentacije Brazila i SSSR-a, pri čemu su boje sovjeta branili isključivo igrači Žalgirisa iz Kaunasa, najboljeg litavskoga kluba. I došli su do visoke pobjede 6-0 u tom povijesnom ogledu…

Godinama poslije, točnije u jesen 2018. godine, u velikogorički nogomet opet su stigli Litavci. Ovoga puta u ulozi investitora, na čijem je čelu bio bivši litavski košarkaš Gintaras Staniulis, a njihov čovjek bio je Mindaugas Nikoličius. Kao sportski direktor, Niko je pomogao da HNK Gorica postane prvoligaš, ali i da se etablira u društvu najboljih. U međuvremenu je doveo i trenera iz Litve, nezaboravnog Valdasa Dambrauskasa, najuspješnijeg trenera Gorice u prvoligaškoj povijesti, kao i igrača Pauliusa Golubickasa, koji na kraju nije ostavio posebno dubok trag.

Sportski direktor Mindaugas Nikoličius u Goricu je doveo trenera Valdasa Dambrauskasa… Foto: Ivo Čagalj/PIXSELL

Svi su oni u međuvremenu otišli, neki malo ružnije, neki malo ljepše, pa smo prvi sljedeći “link” s litavskim nogometom čekali do tog maglovitog 13. studenog. Pri čemu se nadamo da Olićeva vrsta neće odustati od svog omiljenog stadiona zbog te male temperaturne inverzije koja je ovom prilikom ukrala utakmicu gledateljima na stadionu i pred TV ekranima. Važnije je da se u Gorici u ovoj turi – pobjeđuje!

Sport

Nek’ se zna: Rukometno evanđelje po Mateju u pobjedi za povijest…

Rukometaši Gorice ispisali su povijest pobjedom 38-31 protiv našičkog Nexea, a do nje su došli zahvaljujući ogromnoj borbenosti, vlastitoj kvaliteti, ali i zahvaljujući uspješnim vizijama svoga trenera…

Objavljeno

prije 6 sati

14. veljače 2026.

Objavio/la

Marko Vidalina

Nakon što je neko vrijeme bio igračka, rukomet je ovog petka na parketu velikogoričke Gradske dvorane ponovno postao – igra! Predivna, prekrasna, najljepša…

Kretala je Liga za prvaka u našoj “premijerki”, a za početak je zakazan sudar Gorice i Nexea. Sudar u kojem je u svim dosadašnjim prilikama pobjednik bio isti, u kojem su Našičani više ili manje jednostavno dolazili do bodova protiv Goričana, pa i nije bilo neobično čuti kako jedan tata ispred svojim klincima uoči utakmice govori:

– Dečki, idemo navijati, ali samo da vam kažem… Gorica će nam danas vjerojatno izgubiti, nemojte se iznenaditi ako bude tako.

Međutim, društvo u crnom, koje je na parketu odrađivalo posljednje sekvence zagrijavanja, imalo je nešto drukčije planove. Oni su baš za ovaj petak 13. isplanirali ispisati povijest…

Dobro, nije baš tako izgledalo u samom početku. Zapravo, ni blizu. Našičani su nakon nepunih osam minuta imali vodstvo 6-0 i sve je upućivalo na to da ćemo i ovoga puta gledati “laganicu” u izvedbi gostujućih zvijezda. Tin Lučin vratio se u klub s europskom broncom oko vrata, legendarni Manuel Štrlek ni u 37. godini nije izgubio ništa od svoje čarolije, a čuli ste možda i za imena kao što su Krešimir Kozina, Leon Vučko, braća Moslavac, braća Cenić… I doista je u tim trenucima izgledalo da će cijelo to društvo imati još jedan običan dan u uredu.

A opet, dečki u crnom nisu odustajali…

Goričani su imali plan i ideju kako igrati protiv Nexea, a od tog plana nisu odstupali ni nakon tog očajnog početka. Trener Matej Mišković pripremao je igru sedam na šest, tu je vidio svoju šansu, a igrači su mu pružili ruku na sve moguće načine. I počeli prvo topiti našičku prednost, koja se vrlo brzo i definitivno istopila, pa smo na predah otišli s tijesnih 20-19 u korist favorita iz Našica.

I sa šansom koja se ukazala. Ceki i prijatelji ozbiljno su to shvatili, neke stvari dodatno im je trener Mišković pojasnio tijekom odmora, pri čemu je jedno nedvojbeno jasno: što god im je rekao, dobro im je rekao!

Grubišić je zabio osam golova, a Karaula, Lopac, Neralić i Ceković po šest… Foto: David Jolić/cityportal.hr

Goričani su, naime, u nastavak utakmice istrčali u formi gladnih lavova. Svjesni da su primili previše golova u prvom poluvremenu, ali i s osjećajem da se na drugoj strani parketa može zabijati. Pogotovo u ovom formatu, kad tih sedam na šest toliko dobro funkcionira. I na tom valu gorički rukometaši su zajahali, odlučni u namjeri da ne bude kurs do samoga kraja.

Posljedično, par stotina ljudi okupljenih na tribinicama naše dvoranice dočekalo je i prvo vodstvo Gorice, dogodilo se to kod 25-24, nakon čega se naši rukometni junaci više nisu osvrtali. Nisu čak ni pogledali u retrovizor, jer plan je bio samo kako dovršiti senzacionalan posao na petak 13. A plan je, naravno, ostao isti. Sedam na šest, sedam na šest, sedam na šest… Guraj dokle ide, riskiraj koliko god treba, pritom daj i posljednji atom snage.

Energija koja se u tih posljednjih 20-ak minuta rodila među igračima u crnom kao epidemija se proširila i na tribine, na kojima je vladala nada, ali i strepnja. Domaći navijači, nenaviknuti na ovakve pobjede, bili su na rubu sjedalica sve do same završnice, a u gostujućem taboru nervozno su pogledavali u brojke na semaforu. Činio je to i Vedran Zrnić, sportski direktor Nexea, u šoku je razvoj događanja pratio i Goran Šprem, smješten odmah do njega, ali i oni su u nekom trenutku shvatili da ovdje više nema povratka.

I da je Gorica ove večeri zaslužila napraviti nešto ovako veliko!

Ovoga puta, ni manje ni više, fenomenalni su bili – svi! Jakov Neralić sjajno je otvorio utakmicu, brzo su mu se pridružila i dva Marka, mladi Grubišić i iskusni Karaula, na obje strane terena svoje su dali vječni kapetan Hrvoje Ceković i borbeni Rok Malin, na crti su u paru radili Ante Lasan i Vid Starčević, a svima njima u nastavku su se pridružili opasni i efikasni Andro Lopac, čvrsti i zarazno borbeni Bruno Mlakar, da bi kapetana u završnici fantastično odmijenio Maksimilijan Jurić… Uz sve to, golman Marin Sorić imao je jedan od svojih dobrih dana, sa “samo” sedam obrana, ali sedam pravovremenih i silno važnih obrana.

A na čelu te kolone, ponosan i ispunjen nakon svega, trener Matej Mišković. Čovjek koji je imao ideju, koji je znao što želi, ali i kako svoje vizije prenijeti na igrače. Da, oni su ti koji su odradili posao na terenu, oni su jednom Nexeu utrpali nevjerojatnih 37 golova, oni su u posljednje 52 minuta bili bolji od takvog protivnika za suludih 13 razlike (?!), ali ovu pobjedu slobodno možemo označiti i kao – njegovu! Matej Mišković održao je ovom prilikom rukometno predavanje općem auditoriju, ispisao neku vrstu rukometnog evanđelja po Mateju i ostvario vjerojatno najveću, najdražu i najvažniju pobjedu u trenerskoj karijeri.

Prošla sezona i za njega i za klub bila je traumatična, Liga za prvaka pobjegla je u nevjerojatnom raspletu, ali Matej Mišković zadržao je mir. I vjeru u ono što radi. Jednako kao i ljudi iz kluba, koji nisu ni razmišljali o bilo kojoj drugoj opciji osim novog pokušaja. Ove sezone, ispalo je tako, sve se okrenulo na pravu stranu, gorički rukomet završio je tamo gdje mu je mjesto, tamo gdje je zaslužio biti, a otvaranje je prošlo kao iz najljepših snova.

Još jedna igra, još boda dva, prva je Gorica, ša-la-la-la, pjevali su na kraju naši rukometaši… Foto: David Jolić/cityportal.hr

Završilo je tako zbog rada, zbog truda, zbog angažmana, zbog kvalitete koja je definitivno prisutna u ovom rosteru. I, možda i najviše zato, zbog zajedništva. Način na koji su dečki proslavljali svaki gol, svaku dobru obranu, način na koji su proslavili ovu pobjedu, zagrljeni i raspjevani, zapravo nudi odgovor na pitanje kako se dogodilo nešto ovakvo. Nešto što se nikad ranije nije dogodilo.

Važna je ovo pobjeda za građenje samopouzdanja, za rušenje barijera, ali i za sve što slijedi. Goričani žele biti u četiri najbolje momčadi u državi, žele izboriti novi plasman u europska natjecanja, a ova će dva boda potencijalno biti izuzetno važna u toj borbi. Dva boda osvojena protiv medaljaša i legendi, dva boda koja je malotko mogao očekivati. Pogotovo na ovakav način…

– Tata, što nisi ti rekao da će Gorica izgubiti? A mi ih pobijedili sedam razlike… – sletjelo je pitanje na izlasku iz dvorane, odmah nakon fotkanja s Tinom Lučinom.

Čovjek se pokušao izvući, tražio je objašnjenja, ali naprasno je prekinut…

– Znaš, sad kad dođemo doma, igrat ćemo rukomet. Ja ću biti Marin Sorić – odredio se stariji klinac.

– A ja ću biti Tin Luč… Ne, ne, bit ću onaj naš broj 2. E da, Hrvoje Ceković, taj ću biti – dodao je mlađi.

Odgovora na to više nije bilo. Samo smiješak od uha do uha. Jer, to je valjda i poanta…

Nastavite čitati

Sport

FOTO Vatrogasac iz Kobilića odradio prvi tjedan priprema za proljetni dio sezone 2026.

Objavljeno

prije 12 sati

14. veljače 2026.

Objavio/la

David Jolić

Nogometni klub Vatrogasac iz Kobilića, član Druge županijske lige Istok, počeo je s pripremama za nastavak prvenstva, za proljetni dio natjecanja, u prošli ponedjeljak, 09. veljače 2026. Prema riječima trenera Kristijana Goluba, na prvom okupljanju pojavilo se 16 igrača, ostali su opravdano izostali zbog poslovnih odnosno privatnih obaveza. Planom priprema predviđena su tri treninga tjedno.