Leonard Sovina (31), dijete Buševca, postao je dio stručnog stožera novog hrvatskog izbornika Ante Čačića

Ante Čačić ja smo se našli i rekao mi je: ‘Odlučio sam da ćeš mi biti u stručnom stožeru. Pristaješ li? Naravno da nisam razmišljao ni sekunde. Ne postoji veća čast i važnija funkcija u poslu kojim se bavim. U Hrvatskoj ne postoji ništa veće od ovoga.
Tako je izgledao trenutak kad je mali Buševec dobio svog čovjeka u stručnom stožeru hrvatske reprezentacije. Leonard Sovina, nekad nogometaš Poleta, zadužen je za kondicijsku pripremu Modrića, Rakitića, Mandžukića, Kovačića i ostalih kockastih zvijezda, igrača najvećih svjetskih klubova.
– Nikakav mi to nije problem, s dosta tih igrača sam već radio, sve su to odlični dečki i nema razloga za ništa drugo osim one neke pozitivne treme. Ali nje i mora biti, bez toga nema pravog posla, ta vrsta treme dokaz je da nešto osjećamo, da ti to nešto znači – kaže Sovina.
Da priča bude još bolja, Leo je do svega ovoga došao sa samo 31 godinom. Kratku nogometnu karijeru završio je sa samo 21 godinom, kad se potpuno posvetio fakultetu, odnosno ovom poslu. A igračku karijeru počeo je u blizini roditeljske kuće.
– Krenuo sam kao klinac u Buševcu, u Poletu, u kojem sam igrao sve do jednog turnira u Novom Čiču. Na njemu smo kao pioniri igrali protiv Zagreba, bio sam tad prvi razred srednje škole. Nakon te utakmice treneri iz Zagreba pozvali su me na probu, otišao sam i ostao u Kranjčevićevoj sve do seniora – sjeća se Leo.

Fakultet i ozljede “pobijedile” nogomet
U tim je trenucima svijet u očima jednog mladog nogometaša izgledao ružičasto, pogotovo nakon što je potpisao profesionalni ugovor sa Zagrebom. No brzo se spletom okolnosti sve rasplinulo.
– Da, potpisao sam ugovor, pa otišao na jednu sezonu na posudbu u Lučko. Bila je to ona sezona u kojoj je Zagreb postao prvak, a nakon nje promijenila se uprava, ali i cijela struktura kluba. U sklopu svega toga odlučili su raskinuti ugovor sa mnom – kaže Sovina.
Iako bi se to moglo očekivati od 19-godišnjaka kojem je netko rekao da ga ne treba više, Leo nije potonuo. Ni najmanje.
– Ne, nije mi to posebno teško palo jer se tijekom te godine puno toga promijenilo u mom životu. Upisao sam Kineziološki fakultet, zatim se i ozlijedio, a kad se to povezalo, dovelo je do da sam se vratio kući, u Polet – priča svoju priču izbornikov pomoćnik.  Povratak kući značio je i polagano gašenje najviših igračkih ambicija.
– Nije to više bilo to, obveze na fakultetu bile su velike, nanizale su se i neke ozljede, pa sam nakon dvije godine odlučio prestati s igranjem i okrenuti se trenerskom poslu. Mislim da sam na vrijeme shvatio da je trenerski posao za mene bolji put od igračkog. Završio sam Kineziološki fakultet u najkraćem mogućem roku i počeo raditi – prebacuje se na aktualnu karijeru Sovina.
Prvi posao stigao je kao nastavak prakse u NK Zagrebu, klubu u kojem je koju godinu ranije bio kao igrač. Radio je u omladinskoj školi, učio se i ubrzo završio puno bliže kući. Međutim, ne zadugo.

Kad klinac dođe među seniore…
– Kad je nova uprava na čelu s Nenadom Črnkom ušla u klub, dogovorili smo se i došao sam u Goricu. Radio sam godinu i pol dana sa seniorima, sve dok nisam preselio u Lokomotivu. Sreten Ćuk, tada pomoćni trener Lokomotive, pozvao me nakon što smo surađivali u amaterskoj reprezentaciji na Regions Cupu. I odmah sam počeo raditi s prvom momčadi Lokomotive – priča Leo, koji je u prvoligašku momčad došao sa samo 26 godina.
– Problem? Ne, nije, pa radio sam i u Gorici sa seniorima, počeo sam s 24. Kad je riječ o autoritetu, mi ga i ne moramo imati toliko, ipak smo mi pomoćnici u stožeru. Uostalom, autoritet dođe sam od sebe, kad igrači vide da znaš svoj posao, godine su tu nevažne.
U Lokomotivi je ostao do danas, već pet godina, a dobar dio od toga kao dio stožera Tomislava Ivkovića, trenera s puno temperamenta. Neki će ga nazvati i kontroverznim.
– S Tomom Ivkovićem bilo je zanimljivo, ali i jako lijepo surađivati. Bio je to odnos s puno uzajamnog poštovanja, stvarno jako lijepo razdoblje, a isto vrijedi i za Antu Čačića, koji ga je naslijedio – hvali svoje šefove Sovina, koji je novog hrvatskog izbornika upoznao još 2011. godine.
– Gospodin Čačić bio je kratko u Lokomotivi i prije nego što je preuzeo Dinamo, tad smo se upoznali i prvi put surađivali. Evo, sad smo se opet sreli, dosad u Lokomotivi, a odsad u reprezentaciji – kaže Leo i dodaje:
– To je izvrstan stručnjak, jako iskusan, odličan psiholog, čovjek koji ima sjajne odnose i s igračima i sa suradnicima. S njim je užitak raditi.
Kolege iz stručnog stožera, Joea Šimunića, Antu Mišu i Marijana Mrmića od ranije nije poznavao.
– Eto, nisam ih ranije sretao, ali pred nama je vrijeme – sa smiješkom kaže Sovina, koji će unatoč angažmanu u reprezentacije i dalje nastaviti raditi u Lokomotivi.

Tih, miran, nenametljiv, dečko iz Buševca je uspio je vrlo brzo otići do vrha. Maksimalno je posvećen svom poslu, zapravo zaljubljen u ono što radi, valjda mu zato tako dobro i ide. U svemu tome treba ponekad i predahnuti, a Leo to najrađe čini nedjeljom, uz rub dobro poznatog igrališta.
– Ulovim vremena, pogledam i Goricu, ali utakmice Poleta su mi omiljena razbibriga nedjeljom. Sin i ja smo redoviti, on se igra negdje sa strane, a ja pogledam utakmicu, vidim se s prijateljima iz nogometnih krugova i uživam – zadovoljno kaže Sovina.

Na svojim ozljedama shvatio sam što sve tijelo može
Nisu ocjene u srednjoj školi bile loše, ali Kineziološki fakultet oduvijek je bio jedina opcija.
– Cijeli život sam u sportu. Kao dijete sam se bavio hrvanjem, sve do srednje škole paralelno sam trenirao hrvanje i nogomet. Sport mi je doslovno način života, valjda sam morao završiti u njemu – kaže Leo Sovina.
Kad već nije u njemu završio kao igrač, a u tome su ga spriječile i ozljede, završio je na ovaj način. Opet zbog ozljeda.
– Kroz svoje ozljede sam shvatio neke stvari, naučio koliko je važna ta fizička priprema, ali i koliko se može pomoći igračima da budu bolji. Zainteresiralo me sve to i evo me, danas sam ovdje – govori Sovina, dodajući kako danas više ni rekreativno ne igra nogomet, potpuno je posvećen trenerskom poslu.
Ali nije on baš samo kondicijski trener…
– Prvo usmjerenje mi je bio nogomet, tek sljedeće sam upisao kondicijsku pripremu. Dakle, ja sam i nogometni trener – pohvalio se Leo.

 

 

Ronaldo je vrh, ali bit će ljudi još jači, brži, skočniji…
Nogomet, kao i svijet, stalno evoluira, a tu je velika uloga ljudi koji se bave fizičkom pripremom sportaša. Recimo, jednog Maradonu, s onakvom građom, u današnjem bi nogometu “pojeli”. Sad je vrijeme “monstruma” kao što je Cristiano Ronaldo.
– E, on je fizički trenutačno na gornjoj granici – kaže Sovina i nastavlja:
– Danas je on vrh, ali ja vjerujem da u ljudskom organizmu ima još potencijala. Ne koristimo mi svoj organizam maksimalno, ima tu prostora i zato bi se u budućnosti i to moglo promijeniti. Evolucija ide svojim tijekom, a važnu ulogu na to ima i okolina, točnije očekivanja od sportaša. Što je pritisak veći, organizam dolazi pod veći podražaj i automatski povećava svoje mogućnosti.
Tu je riječ o fizičkim karakteristikama, ali naravno da sve njih nadmašuje nogometni talent.
– Najvažniji je nogometni gen, dar za igru, to je ključno. Ali naravno da su važna i brzinska i eksplozivna svojstva, karakteristike koje igrači moraju imati urođene. Ako ih nemaš, možeš se ‘prošvercati’ na nižim razinama, ali na vrhunskom nivou, gdje je vrijeme reakcije maksimalno smanjeno, nemaš šanse – pojašnjava Sovina.

U proteklih nekoliko tjedana Leo je zajedno sa svojim izbornikom i stručnim stožerom zahvaljujući dobrim igrama reprezentacije Hrvatske iz jednog sna ušao u drugi, a to je aktivno sudjelovanje na nogometnom prvenstvu Europe. Buševec i Velika Gorica će zasigurno u tim danima s pažnjom pratiti momka u trenirci sa hrvatskim grbom kako pred utakmicu kontrolira zagrijavanje Modrića, Madžukića i ostalih hrvatskih zvijezda. Neka taj san traje što duže pa makar ga dočekali i na krovu Europe.

(autor: Marko Vidalina – preneseno iz Reportera broj 346)