Povežite se s nama

Kultura

Legenda o Kinu Gorica: Od tučnjave za ulaznice do borbe s videorekorderima

Nekad je goričko kino bilo važan faktor u društvenom životu grada, zatim je gotovo zatvorilo svoja vrata, a posljednjih godina ponovno se vraća u život… Ovo je priča o rođenju, usponima i padovima našega kina

Objavljeno

na

U vrijeme kad kinematografski giganti “žderu” sve oko sebe, kad neke nove, mlađe generacije gotovo pa poistovjećuju riječ “kino” s rječju “Cinestar”, mala kina žive svoje teške dane. I vode veliku borbu za svakog posjetitelja. Takva sudbina zadesila je – zašto bismo mi bili izuzetak – i naše Kino Gorica. Ne tako davno ono je bilo praktički na izdisaju, pred gašenjem, posjetitelji na većini projekcija brojali su se na prste jedne ruke i polako je umirao smisao njegova postajanja. Unatoč tome, goričko kino je nekako opstalo u tim najtežim danima i othrvalo se svim prijetnjama da se ugasi, nestane. Nakon svega, danas je sve živahnije, sve snažnije, iako se ova aktualna priča teško može uspoređivati s nekim davnim vremenima, u kojima je kino bilo središte goričkog društvenog života.
Oporavak je krenuo tamo negdje 2013. godine, kad se u cijelu priču uključio Hrvatski audiovizualni centar (HAVC) i – spasio stvar.

– Uh, stvarno jest – kaže Vesna Gjurković, voditeljica Kina Gorica, koja je na toj poziciji već punih 20 godina.

– Kad se pojavio Cinestar, s njim je u našu kinematografiju ušla i digitalna oprema, koju nitko osim njih nije imao. Kako je glavni distributer ujedno i vlasnik Cinestara, nije mu bilo u interesu ni prebacivati sve filmove na filmske trake, a i one koje bi prebacili, čekali bismo po dva, tri mjeseca. Složit ćete se, baš i nema smisla prikazivati film tri mjeseca nakon što je prikazan u zagrebačkim centrima, koji su našoj publici toliko blizu – pojašnjava voditeljica goričkoga kina.

I tako je bilo sve do te 2013. godine. Sve je zapinjalo na tehnologiji. Dok je Cinestar živio po svojim pravilima, izazvao veliki “boom” među publikom, sva ostala kina, pa tako i goričko, živjela su u nekim prošlim vremenima. Filmovi koji bi milošću nezainteresiranih distributera ipak bili presnimljeni na filmske role, krenuli bi na turneju po Hrvatskoj. Nakon što bi se film prikazao u jednom gradu, rola bi se poštom ili autobusom slala u grad koji je sljedeći na redu. Da, možda zvuči kao “srednji vijek”, ali tako je stvar doista funkcionirala sve do prije pet, šest godina.

– To je stvarno bilo grozno razdoblje. Mala kina diljem Hrvatske počela su čak i zatvarati svoja vrata, više nisu mogla opstati. Srećom, goričko kino nije bilo jedno od njih, ali i mi smo bili na izdisaju, vjerojatno bi se kino i zatvorilo da nije bilo potpore Grada. I tad je HAVC, na sreću svih nas, pokrenuo projekt digitalizacije. Svim kinima koja su se prijavila na natječaj HAVC je financirao digitalnu opremu i time je krenuo oporavak – objasnila nam je Gjurković.

Od tog trenutka, zapravo, sva su kina došla u puno ravnopravniji položaj. Kad je stigla digitalna oprema, svi su dobili mogućnosti prikazivati filmove u istom trenutku, čim bi se on “otvorio” u Hrvatskoj. I zato se danas najnormalnije događa ono što se donedavno činilo nezamislivim, da najpopularniji naslovi istoga dana budu prikazani u Cinestaru i u, primjerice, Vodicama, Đakovu, Čakovcu… I u Velikoj Gorici.

– Osim što sad startamo s programom u istom trenutku kad i Cinestar, kvaliteta prikazivanja je tehnički praktički jednaka, a pritom smo mi puno jeftiniji. Naravno da se i dalje ne možemo uspoređivati s velikim centrima, ali da je lakše, definitivno jest. Napokon ljudi počinju prepoznavati da i u svom gradu mogu pogledati film, da ne moraju ići u Zagreb kako bi otišli u kino, da nije Cinestar jedina opcija – ističe Vesna Gjurković.

Ljudi su se, točnije, morali samo podsjetiti da je tako, da je i goričko kino ponovno ozbiljna opcija. Kao što je bilo generacijama prije ove naše. Naime, Goričanima je u njihovu gradu kinematografija bila dostupna još prije više od 70 godina. Živih svjedoka tog vremena nema previše, ali ostalo je zapisano da je prvo kino u Velikoj Gorici otvoreno još u prvoj polovici 40-ih godina prošlog stoljeća. Država se tad zvala NDH, u tijeku je bio drugi svjetski rat, a naš grad izgledao je bitno drukčije. I kino je bilo na drugoj lokaciji.

– Preko puta tadašnjeg hotela Park, na današnjoj Zagrebačkoj, bila je mesnica, a pokraj nje to prvo kino. Bilo je to malo, simpatično kino, ali funkcioniralo je, filmovi su se prikazivali i gledali. Na toj lokaciji poslije je bila tiskara – ispričao nam je Ivan Matanović, jedan od ključnih ljudi za ravoj kina i općenito kinematografije u Velikoj Gorici.

On je rođeni Petrinjac, a u Veliku Goricu došao je još 1955. godine.

– U vrijeme kad sam ja došao, Velika Gorica je imala 2500 stanovnika. A mi smo u najboljim vremenima, pamtim to dobro, godišnje imali oko 140.000 gledatelja u kinu – kaže Matanović.

Razlika u životu i funkcioniranju kina tad i danas je, dakle, nemjerljiva. I neusporediva. U gradu od 2500 stanovnika, s okolicom ne više od 7000, prodavalo se 140.000 ulaznica godišnje, a sad smo u gradu od 70.000 ljudi presretni dođe li brojka prodanih ulaznica do 20.000. Vremena se stvarno mijenjaju…

– Kino je na toj lokaciji, preko puta hotela Park, bilo do pred kraj 50-ih godina, a tad je poljoprivredna zadruga počela graditi zgradu Zadružnog doma, u kojoj je 1959. počelo funkcionirati i kino. Do tad je njime upravljala tvrtka koja se zvala Kino poduzeće, a od početka 60-ih pridruženo je Narodnom sveučilištu – zapamtio je sve Matanović.

Zgradu o kojoj je govorio generacije Goričana znale su kao “Kokot”, a danas je mi poznajemo kao zgradu Pučkog otvorenog učilišta. Ili, jednostavnije, kao – Kino. Bila je tu i knjižnica, kasnije i glazbena škola, autoškola, sjedište goričkog radija, redakcije Velikogoričkog lista… Prikazivale su se i kazališne predstave, ali kino je uvijek bilo najveći hit. I izazivalo je najveći interes. Prema riječima dugogodišnjeg ravnatelja POU-a Drage Bukovca, često je bilo i jedini društveni događaj u gradu, što dobrim dijelom objašnjava i one sjajne brojke, onih 140.000 prodanih ulaznica.

– Kino je u to vrijeme doista uglavnom bilo puno. Djelomično i zato što nije bilo toliko sadržaja, ali i zato što smo bili jako dobro organizirani. Osobno sam stalno išao u Zagreb po nove filmove, čak i preko nekih mojih prijateljskih veza uspjevali smo prikazivati filmove praktički u isto vrijeme kad su se prikazivali u Zagrebu, što je u to vrijeme bila velika stvar – kaže Ivan Matanović, koji je 1960. godine postao prvi ravnatelj novoizgrađenoga kulturnog centra u današnjoj zgradi POU-a.

Branka Blažeković, Ivan Cigetić, Tatjana Cirković, Ivan Matanović, Neva Kosović i Željko Horvat ispred novoga kina

Na toj je poziciji ostao punih 30 godina, sve do 1990. godine, kad je otišao u mirovinu.

– Ja sam vam uvijek bio čovjek koji voli sve znati – sa smiješkom je govorio Matanović i nastavio:

– Dok sam odrastao u Petrinji, moj otac je bio voditelj gradskoga kina i već tad me sve to počelo privlačiti. Kao dijete sam imao pristup kabini iz koje su se radile projekcije, što je drugima bilo potpuno nedostupno, i to me jako zainteresiralo. Zato sam uživao baviti se tim poslom u Velikoj Gorici. Ja sam vam znao usred noći gdje je i za što služi doslovno svaki prekidač, svaki osigurač u zgradi kina.

I imalo se tu što znati. Gledajući iz današnje perspektive, bila je to “muzejska” tehnologija, ali za to doba radilo se o tehnološki vrlo naprednom sustavu za prikazivanje filmskih projekcija.

– Da, to je tad bilo zaista moderno kino. Imali smo dvije kino aparature, dva projektora, a na toj, tehnološki prilično visokoj razini, držali smo se i kasnije. Zgrada se u nekoliko navrata preuređivala, modernizirala, a negdje tijekom 70-ih godina dobili smo i čuvene Iskrine uređaje, koji su tad bili vrlo cijenjeni – priča Matanović.

Sve to, ulaganja, ali i trud zaposlenika, kojih je u Narodnom sveučilištu Juraj Kokot u jednom razdoblju bilo i do 150, jasno se očitovalo i na društvenom životu grada, odnosno posjetu kino projekcijama. Goričko kino, možemo to danas slobodno reći, bilo je i ponešto ispred svog vremena. Repertoar je bio bogat, u kino se moglo ići svaki dan, a filmovi su se najčešće prikazivali od 20 sati.

– To je bio naš uobičajeni termin, ali često se događalo da neke popularnije filmove, za koje je bio veći interes, prikazujemo i dva puta na dan. Nedjeljom su se filmovi prikazivali i od 16 sati, a znali smo imati i podnevne matineje isključivo za vojnike koji su služili vojni rok u vojarnama u Gorici i okolici – prepričao je Ivan Matanović, koji je sa suradnicima osmislio i posebnu ponudu nazvanu “Noćne kino projekcije”, u to vrijeme prilično neobičnu:

– Točno, u drugoj polovici 70-ih i početkom 80-ih imali smo i noćne projekcije. Posebno atraktivne filmove prikazivali smo u 23 sata, što je bio termin koji je mlađa publika posebno voljela.

Idila je trajala sve do druge polovice 80-ih, kad se pojavio veliki neprijatelj kina – videorekorder. Ono što je prvotno bilo nezamisliv luksuz, uskoro je postalo dostupno širim masama i videoteke su počele nicati na sve strane. Na štetu goričkoga kina, s čijeg je čela 1990. otišao Ivan Matanović. I u tim teškim vremenima po kino palicu predao u ruke prvo Vesne Kokot, zatim Borivoja Zimonje, a neko vrijeme i uvaženog i poznatog goričkog kulturnjaka Drage Bukovca.

– Dobro, ja sam tu zapravo sam uskakao u nekim prijelaznim fazama – pojasnio nam je Bukovec, koji je negdje u tim kratkim razdobljima uspio ući u povijest goričkoga kina.

– Znate, Dragec vam je rekorder našega kina – otkrila nam je Vesna Gjurković

A Dragec, gospon Bukovec, jako je dobro znao na što misli.

– Točno, ispalo je tako da je upravo u jednom od mojih mandata oboren rekord kina. Bilo je to početkom 1998., kad je u naše kino došao Titanic. Oborio je sve rekorde, i po gledanosti, i po zaradi – rekao je Bukovec, a njegova nasljednica Vesna Gjurković pamti kako je izgledalo kad je u Goricu došao “Mr. Bean – film potpune katastrofe”.

– Mnogi će se sjetiti kako su te jeseni 1997. ljudi sjedili čak i na podu kako bi pogledali film, uloviti ulaznicu i u toj je situaciji bila prava premija. Dok smo prikazivali Mr. Beana, čak je i policija morala dolaziti ovdje održavati red. Ljudi su se doslovno znali potući za karte! Sa sjetom pamtimo ta vremena i takve filmove. Sad više nema takvih, izrazitih ‘blockbustera’ zbog kojih bi se netko potukao – sa smiješkom kaže aktualna voditeljica goričkoga kina.

Taj veliki “boom” dogodio se u doba kad je posjećenost kina zapravo već bila u padu. U vrijeme “rata” s videotekama bilo je svakojakih pokušaja da se ponovno privuče publiku, koja je sve više filmove gledala doma, iz naslonjača, a sve manje dolazila u kino. I u tim trenucima, kad je Kino Gorica bilo u nezapamćenoj krizi, uzde je u svoje ruke uzela Vesna Gjurković.

– Dvorana je bila zapuštena, oprema stara, a interes publike sve slabiji. Iako je 2004. godine naša zgrada renovirana, pa smo dobili i novu opremu, odnosno novi projektor, tad je došla ta prva digitalna oprema, koju mi nismo imali. Uslijed svega toga, često se događalo da se projekcije jednostavno moraju otkazati zato što ne bismo prodali niti jednu ulaznicu – kaže nam Vesna, koja posebno pamti jedan od hrvatskih filmova iz toga vremena:

– Prikazivali smo film sedam dana, a došlo nam je ukupno šest ljudi?! Četiri projekcije morali smo otkazati, a na preostale tri dođe nam po dvoje ljudi.

Danas toga više nema.

– Sjajno je što Goričani sve više dolaze u kino, ali i što sve više gledaju hrvatski film. Unazad nekoliko godine pojavilo se nekoliko filmova koji su privukli publiku i sad su ljudi počeli dolaziti gledati i filmove koji nisu toliko razvikani, što znači da je sad i malo više povjerenja u hrvatske filmove – zaključila je Gjurković.

Kino u gostima: Gdje dođe struja, dolazi i kino

Velika Gorica je nakon drugog svjetskog rata polako počela rasti, razvijati se, a u tu se priču uklapao i rast popularnosti kina. No Ivan Matanović i ljudi okupljeni oko njega nisu u svemu tome zanemarivali ni sela. Stanovništvu iz gradske okolice tad nije bilo jednostavno dolaziti u Goricu, pa je kino dolazilo k njima.
– Do sredine 60-ih godina diljem Turopolja i Vukomeričkih gorica bilo je problema s elektrifikacijom, a kad se to počelo mijenjati, mi smo reagirali. Mislim da smo negdje 1965. kupili pokretne, prijenosne projektore. I kako bi u neko selo došla struja, dolazili bismo i mi prikazivati filmove. Te projekcije, naravno, bile su uvijek pune – kazao je Ivan Matanović.
U Buševcu, Kučama, Lukavcu, Pokupskom i Veleševcu filmovi su se prikazivali jednom tjedno, ali dolazilo je povremeno i u druga sela.
– Krajem 50-ih i početko 60-ih konačno je struja stigla i u Vukomeričke gorice. U to je vrijeme snimljen film “Svoga tela gospodar”, a kasnije i “Breza”. Radnja oba ta filma odvijala se upravo u Vukomeričkim goricama, odnosno oko Kravarskog i Hruševca Gornjeg, gdje je Slavko Kolar i službovao – pričao je Matanović i nastavio:
– Usporedno sa širokom vrpcom, film je bio snimljen i na traku od 16 mm. Narodno sveučilište imalo je taj projektor i želio sam film prikazati u Donjem Hruševcu, u koji se u to vrijeme, pogotovo kad bi krenule jesenske kiše, moglo doći samo pješice i zaprežnim kolima. Tako je i bilo. Sjećam se da sam autom došao do Kravarskog, pa dalje nastavio kolima, kroz duboko blato. Film je prikazan, na oduševljenje lokalnog stanovništva, nakon čega sam u gluho doba noći, sav blatnjav, stigao u Kravarsko do automobila. Ni kiša, ni blato, vjerojatno zato što sam bio mlad, nisu mi mogli pokvariti zadovoljstvo koje sam osjećao zbog radosti koju sam pružio ljudima.

Kultura

Izložba lutaka Mile Lončar stiže u Veliku Goricu!

Velikogoričani su ju imali priliku upoznati na uskrsnoj radionici izrade lutkica.

Objavljeno

na

Centar za posjetitelje u Velikoj Gorici povodom Dana mladih i obitelji 16. svibnja, poziva na otvorenje posebne izložbe lutaka autorice Mile Lončar, koju su Velikogoričani imali priliku upoznati na uskrsnoj radionici izrade lutkica.

Izložba “Slavne osobe” pravi je mali prozor u njezin bogati svijet kreativnosti, u kojem su do sada nastale stotine unikatnih lutaka. Ne propustite priliku zaviriti u umjetničin svijet mašte, humora i iznimne umjetničke vještine – idealno za sve generacije – poziva Turistička zajednica grada Velike Gorice.

  • autorici: Mila Lončar, rodom iz Osijeka, članica je Hrvatskog društva karikaturista i Hrvatskog društva samostalnih umjetnika. Njezine lutke, izrađene ručno s puno pažnje i kreativnosti, predstavljaju poznate osobe iz svijeta kulture, glazbe i umjetnosti – i svaka od njih nosi svoj poseban karakter i šarm.

Nastavite čitati

Kultura

Dobar Štoos u kvartu! Performans “Bear with me” stiže u Veliku Goricu

Objavljeno

na

Objavio/la

Foto: Matej Čelar

Zadarska umjetnica Irena Boćkai gostuje u Velikoj Gorici u srijedu, 7. svibnja, s početkom u 19:30 sati u Interpretacijskom centru Muzeja Turopolja (Šetalište Franje Lučića 15), gdje će izvesti svoj performans „Bear with me“. Događaj se održava u sklopu kulturnog programa Dobar Štoos u kvartu koji organizira Štoos teatar, a nakon izvedbe planiran je i razgovor s umjetnicom.

„Bear with me“ izvedbeno je predavanje koje spaja umjetničko i akademsko, a u fokusu rada su polarni medvjedi i stvaralački proces nastanka same izvedbe. Boćkai u performansu istražuje vlastitu transformaciju u polarnog medvjeda, pri čemu naslov nosi dvostruko značenje, referencu na životinju, ali i poziv publici na strpljenje i razumijevanje.

Foto: Matej Čelar

Performans se bavi temom „izvedbene životinje“ te pokušava otvoriti prostor između tijela umjetnice i tijela polarne životinje, u kojem se možda događa trenutačna transformacija. Ključan dio rada čini osjećaj stvaralačke nelagode i nelagode tijela, kroz koje umjetnica traži potencijal izvedbenog uspjeha.

„U izvedbi sam u sustavnoj potrazi za međuprostorom koji se možda otvara u trenutku rascijepa koji nastaje iz razlike između mojeg i medvjeđeg tijela. Rastvaranjem tog međuprostora možda je moguće uloviti potencijal trenutka gdje negdje prilikom izvođenja zaista postajem polarni medvjed, a izvedba samim time postaje uspješna izvedba“, objašnjava Boćkai.

Program Dobar Štoos u kvartu ima za cilj približiti suvremene umjetničke prakse publici kroz dijalog, a razgovor s umjetnicom nakon performansa poslužit će upravo toj svrsi. „Cilj nam je s publikom porazgovarati o onome što su gledali, kao i procesu nastanka izvedbe, što s publikom dijele autori. Na taj način rastvaramo i približavamo suvremene prakse publici“, ističe Ana Katulić, koordinatorica programa.

Ova izvedba nudi jedinstvenu priliku za upoznavanje s ekološki osviještenom umjetnošću koja briše granice između stvarnosti i izvedbe, čovjeka i životinje, tijela i identiteta.

Nastavite čitati

Kultura

„Kad plavi Dunav”, priča o ratu, obitelji i preživljavanju

Knjiga će nakon promocije biti dostupna za kupnju putem nakladnika Sandorf.

Objavljeno

na

Objavio/la

Nova knjiga poznate goričke autorice Marine Kuveždić, roman „Kad plavi Dunav”, bit će predstavljena javnosti 7. svibnja 2025. godine u 18:30 sati u Središnjem odjelu za odrasle. Riječ je o njenom prvom romanu, koji slijedi nakon hvaljene zbirke kratkih priča „Put koji je odabrala.”

U izdanju nakladničke kuće Sandorf, roman donosi dvostruku narativnu liniju. Jednu o odrastanju u predratnom Vukovaru, a drugu o odrasloj ženi koja se suočava s teškom obiteljskom situacijom, ali i s lošom liječničkom dijagnozom.

Kroz ova dva vremenska sloja, Kuveždić propituje važna i univerzalna pitanja – kako bi život izgledao da ga rat nije prekinuo, gdje pronalazimo utjehu u kaotičnoj svakodnevici i kako se nosimo s procesom starenja i odrastanjem vlastite djece.

Knjiga će nakon promocije biti dostupna za kupnju putem nakladnika Sandorf.

Marina Kuveždić još jednom potvrđuje svoju sposobnost da kroz intimne priče otvori prostor za širu društvenu refleksiju , a „Kad plavi Dunav” čitateljima nudi upravo to, roman koji boli, podsjeća i ostavlja trag.

Nastavite čitati

Kultura

Glazba i poezija pod istim krovom! U Galženici gostuju renomirane pjesnikinje iz Splita i Zagreba

Poetsko-glazbena večer u sklopu Poetskog književnog kluba donosi stihove Jelene Stanojčić i Marice Žanetić Malenice, uz glazbenu pratnju Gordana Nogića.

Objavljeno

na

Objavio/la

Foto: Thought Catalog/pexels.com

U utorak, 6. svibnja 2025. godine, s početkom u 18:30 sati, u Područnoj knjižnici Galženici održat će se glazbeno-poetska večer u organizaciji Poetskog književnog kluba. Na večeri nastupaju dvije afirmirane pjesnikinje — Jelena Stanojčić iz Zagreba i Marica Žanetić Malenica iz Splita.

Glazbenu pratnju na gitari pružit će kantautor i glazbenik Gordan Nogić. profesor matematike iz Zagreba, koji se uz svoju profesiju bavi glazbom i pisanjem poezije.

Jelena Stanojčić, rođena 1961. godine, piše poeziju, prozu, haiku te književnost za djecu. Autorica je pet zbirki poezije, uključujući Ples ljubavi (2018), Kad oluje utihnu (2021) te Na rubu kalendara (2023), koja je ušla u finale nagrade Hrvatskog književnog društva u Rijeci. Najnovija zbirka TRIPTIH (2025) rezultat je suradnje s dvije druge pjesnikinje. Njeni radovi uvršteni su u više od pedeset zbornika i časopisa, a za njih je višestruko nagrađivana. Intenzivno stvara u posljednjih deset godina te živi i radi u Zagrebu.

Marica Žanetić Malenica rođena je u Veloj Luci, a živi i stvara u Splitu. Dugogodišnja novinarka i književnica, autorica je brojnih zbirki poezije, priča i putopisnih zapisa. Među njezinim djelima nalaze se naslovi poput Zemlja uvezene povijesti (2019), Žena svojih godina (2020), te zbirka na dijalektu Vonji ditinstva (2021). Njeni su tekstovi objavljeni u više od 150 različitih publikacija u Hrvatskoj i regiji, a surađuje i s portalom Hrvatski glas Berlin, gdje uređuje vlastitu rubriku. Piše i ljubavne romane za tjednik Gloria.

Ulaz na događanje je slobodan.

Foto: Gradska knjižnica Velika Gorica/www.knjiznica-vg.hr

Nastavite čitati

Kultura

KUD Čiče obilježava 20 godina djelovanja

Društvo djeluje kao snažan čuvar tradicije Turopolja, promovirajući kulturnu baštinu i kroz edukaciju, volonterski rad i projekte za sve dobne skupine.

Objavljeno

na

Objavio/la

Kulturno umjetničko društvo „Čiče“ iz Novog Čiča ove godine obilježava 20 godina djelovanja. Prva aktivnost u sklopu obilježavanja velike obljetnice bit će promocija knjige o radu Društva, koja će se održati u prostorijama KUD-a 7. svibnja u 19 sati. Knjigu potpisuju autori dr. sc. Petra Batelja Majić, Stipo Duvnjak i Đuro Mesić, dok su urednici dr. sc. Petra Batelja Majić i Stipo Bilić.

KUD „Čiče“ osnovan je 2005. godine, a danas broji oko 140 članova uključenih u razne sekcije – folklorno-plesačke, tamburaške, gajdašku, sekciju tkanja i veza, te pjevačku sekciju starijih osoba. Društvo djeluje kao snažan čuvar tradicije Turopolja, promovirajući kulturnu baštinu i kroz edukaciju, volonterski rad i projekte za sve dobne skupine.

Kroz dva desetljeća, „Čiče“ su nastupali u Hrvatskoj i inozemstvu. Bili su na Cipru, u Turskoj, Bugarskoj, Italiji, Austriji, Mađarskoj, Sloveniji, Makedoniji, Bosni i Hercegovini te Srbiji. Uz bogatu zbirku narodnih nošnji, izvode 13 koreografija za odrasle i sudjeluju na gotovo svim važnijim manifestacijama u zemlji.

Među najznačajnijim postignućima Društva ističu se izgradnja Etno naselja Novo Čiče, replike konjskog tramvaja („kojnača“), obnova stare Pučke škole te Edukativno-kulturnog centra u suradnji s Gradom Velikom Goricom. U sklopu projekta „Društveni centar Novo Čiče“, koji je sufinanciran sredstvima EU, Društvo je unaprijedilo svoj rad i zaposlilo četiri osobe.

Veliku pozornost posvećuju edukaciji mladih kroz projekte „Info točka za mlade“, „Mladi u zajednici“ te program za djecu vrtićke i školske dobi. Posebno se ističe i sekcija za tkanje i vez, razvijena nakon projekta „Od lana haljina tkana“, a 2024. godine realiziran je i projekt s izložbom o tradicionalnoj turopoljskoj poculici.

Društvo je prepoznato i po organizaciji velikih manifestacija poput međunarodne smotre folklora i tradicijskih glazbala „Ivanje u Novom Čiču“, te Turopoljski Chill & Grill, Gastro etno biciklijade i Božićne priče. Za svoj predani rad nagrađeni su nagradama Grada Velike Gorice i Zagrebačke županije, a primili su i priznanja poput „Ruža Zagrebačke županije“ i dvostruke nagrade „Suncokret ruralnog turizma Hrvatske“.

Važno je istaknuti da je Društvo krenulo 2005. godine bez prostora, opreme i instrumenata, a danas provodi više od 20 programa godišnje uz podršku Grada, Županije i Ministarstva kulture i medija. Danas, KUD „Čiče“ služi kao primjer drugima. Svojim radom, projektima i entuzijazmom pokazali su kako se entuzijazam i zajedništvo pretvaraju u dugoročnu snagu lokalne zajednice.

Kako poručuje predsjednik Društva Stipo Duvnjak, obilježavanje ove važne obljetnice tek počinje, a svi su pozvani da joj se pridruže 7. svibnja na predstavljanju knjige, kao simboličnom početku nove ere KUD-a „Čiče“.

Nastavite čitati

Reporter 447 - 17.04.2025.

Facebook

Izdvojeno