Sve je, od samoga starta, bilo nekako turobno. Dan žalosti, prvi dan zime i nogomet kojeg ove subote nitko nije želio igrati. Pa čak ni gledati. Tribine su bile prazne, podsjetilo je to neodoljivo na one turobne dane kad je “carevala” korona, a na sve se to nadovezao i konačan ishod. Gorica je u zadnju utakmicu ove polusezone zapravo na neki način smjestila cijelu polusezonu, uvjerljivo izgubila i ostala zakovana za dno, na kojem će i prezimiti.

– Morat ćemo napraviti potpunu rekonstrukciju, pravi remont – najavio je nakon svega razočarani trener Mario Carević, a razočarani su bili i svi oni koji su ispratili posljednjih 90 minuta, a Gorica im je pri srcu.

Točnije, razočaranje se odnosi na posljednjih desetak minuta, jer tu je Gorica potonula, raspala se, nestala s terena, baš kao i u posljednjih pola sata tjedan dana ranije u Koprivnici.

U atmosferi u kojoj čuješ svako dovikivanje između suigrača, svaku uputu s klupa, svaku raspravu sa sucem, Gorica je krenula – kiksom. Krizmanić je u desetoj minuti “uvalio” Majstorovića, njega je “orobio” Duje Čop, da bi već koju sekundu kasnije kapetan Lokomotive slavio gol za vodstvo. Pozicija nije bila idealna, ali Čopova realizacija jest…

Uspjela je Gorica nakon toga odgovoriti, čak i odigrati prvo poluvrijeme u kojem je bila za nijansu bolja, a do izjednačenja su naši igrači stigli u 41. minuti. Nekoliko minuta ranije Marko Kolar nije realizirao čisti zicer, u situaciji jedan na jedan s golmanom Šubarićem, ali u ovoj se siuaciji sve poklopilo. Majstorović za Ndockyta, on ubacuje u peterac, a Jurica Pršir tamo majstorski loptu vrhom kopačke šalje u mrežu, okružen trojicom igrača Lokomotive.

U nastavku se i dalje igrala ravnopravna utakmica, u kojoj su do novoga gola mogli i jedni i drugi, no do njega je prva došla Lokomotiva. Robert Mudražija tjedan dana ranije sredio je Dinamo, a sad se namjerio na Goricu. Prvi gol u 80. minuti, dvije minute potom i drugi, a u 88. minuti eto i hat-tricka. I Gorica je u tren oka s obećavajućih 1-1 došla do katastrofalnih 1-4.

Stvari su nizbrdo krenule ozljedom kapetana Pršira, koji je posljednjih 25 minuta odgledao s klupe, a to se jako dobro vidjelo na terenu. Bez svog najboljeg igrača, bez jednog od rijetkih koji su odigrali zadovoljavajuću jesen, Gorica nije izgledala kao momčad koja može parirati protivniku. Na svom terenu, protivniku koji se također bori za bijeg s dna. A to puno govori o trenutačnom stanju.

– Bolno je, teško je izgubiti 1-4 doma. Međutim, kad pogledam utakmicu do te 80. minute, mislim da smo bili i više nego u egalu, ali način na koji primamo golove je nedopustiv. Nakon svoje prve utakmice u Varaždinu spomenuo sam to tijelo, da nam fali malo tijela, ali to je zbilja tako. Kad ti izgubiš svaki duel koji je presudan i koji može biti koban, onda se dogodi ovo. Ova momčad mora ići u totalnu rekonstrukciju. Kad si inferioran na nekim pozicijama kvalitetom, onda jednostavno moraš nadomjestiti karakterom. Mi to nažalost nemamo. Jednostavno, morat ćemo ići u totalni remont – govorio je trener Carević nakon teškog poraza.

I to zvuči kao realna ocjena stanja, jer i potpunim laicima je jasno da bez pravih pojačanja, i to njih najmanje nekoliko, Gorica teško može parirati konkurenciji na proljeće. Ovakva Gorica, bez obzira na povremene bljeskove poput one pobjede protiv Hajduka, u ovom trenutku zaista izgleda kao najlošija momčad lige.

Za kraj je tako stigao razlog za očaj, ali stigao je i definitivni poziv da je vrijeme za ozbiljne promjene u kadru. Koje, uostalom, najavljuje i trener, odnosno sportski direktor Carević. Vremena neće biti previše, zimska pauza je kratka, prvenstvo se nastavlja 25. siječnja, zato se reagirati mora – odmah!

– Možda i bolje da pauza nije duga, barem nećemo morati dugo čekati da se pokušamo iskupiti za propušteno – zaključio je Carević.

Tužni petak koji je ostao iza nas natjerao nas je da se zamislimo, informacije iz Prečkog lomila su srca, a cijela situacija dovela je i do odluke Vlade RH da se ove subote, dan poslije, proglasi Dan žalosti. To je dovelo i do nekih promjena u planovima, a dotaknut je i nogomet, odnosno SuperSport HNL.

Dugo se u petak vijećalo što učiniti s ovim kolom, posljednjim u ovoj polusezoni, kojeg su remijem u petak (2-2) otvorili Istra i Osijek. Na subotnjem programu predviđeni su bili ogledi Gorice i Lokomotive od 15 sati te Dinama i Varaždina od 17.30, a pitanje je bilo da li te utakmice prebaciti na nedjelju ili odgoditi cijelo kolo za proljeće.

Na kraju, donesena je odluka da sudar Dinama i Varaždina bude prebačen na nedjelju u 13 sati, dok je utakmica između Gorice i Lokomotive zadržala svoj subotnji termin od 15 sati, ali uz važnu promjenu. Na toj utakmici, naime, neće biti gledatelja.

“Za sve navijače koji su kupili ulaznice za utakmicu 18. kola Gorica – Lokomotiva, Dekod sustav za prodaju ulaznica osigurao je automatski povrat sredstava s obzirom da će se susret na Gradskom stadionu igrati pred praznim tribinama”, objavili su iz kluba.

Kako je točno tekao proces dogovora ne znamo, ali možemo doznati kako je presudilo to što se sudar Gorice i Lokomotive igra u drugome gradu, pa je pronađeno ovako rješenje. Neće biti publike, neće biti ni glazbe na stadionu, ali utakmica će ipak biti odigrana. I nogometna jesen završena u “punom profilu”…

Naš sugrađanin izv. prof. dr. sc. Miroslav Drljača, nakon 65. rođendana i 40 godina radnog staža u civilnom zrakoplovstvu, odlazi u mirovinu. Čovjek o čijem radu se govori u pe monografija i četiri leksikona, dobitnik dvije Nagrade za životno djelo, koji nije bio niti jest član neke političke stranke, čovjek koji za sebe kaže da je paralelno razvijao četiri karijere, uvjerava nas da odlazak u mirovinu nije kraj, nego novi početak.

Miroslav Drljača nositelj je brojnih visokih domaćih i međunarodnih priznanja, među kojima i Nagrade grada Velike Gorice s likom Nikole Škrleca Lomničkog, koja mu je dodijeljena u znak zahvalnosti za svekoliki doprinos i iznimna postignuća u profesionalnoj i znanstvenoj karijeri, kao i za nesebičan i volonterski rad u lokalnoj zajednici. Naime, sve četiri njegove karijere usko su vezane i za Veliku Goricu i Turopolje.

Ovo je, dakle, priča o jednom završetku i jednom novom početku.

Kakve emocije prevladavaju u trenutcima dok se završava Vaš radni vijek i počinje mirovina?

Vjerojatno očekujete da kažem kako sam tužan što odlazim u mirovinu nakon 40 godina rada. Naprotiv, zadovoljan sam što sam uspio odraditi puni radni vijek u civilnom zrakoplovstvu, jednoj od najdinamičnijih i tehnološki najzahtjevnijih djelatnosti u gospodarstvu. Nema sjete, nema tuge, nema nostalgije, vjerojatno zato što odlazak u mirovinu ne doživljavam kao kraj nečega, već kao novi početak.

Kako gledate na svoju poslovnu karijeru? Ovo je možda i prilika da nam još jedanput ukratko prepričate svoju poslovnu biografiju, od prvog zaposlenja pa do danas?

Od malena sam znao da želim biti ekonomist. Iz tog razloga sam, nakon završetka osnovne škole u Velikoj Gorici, upisao I. Ekonomsku školu u Zagrebu. Tijekom osnovne i srednje škole bio sam odličan učenik. Nakon završetka srednje škole upisao sam Ekonomski fakultet u Zagrebu i završio u roku, na “Teorijskom smjeru”. Nakon diplome nisam šest mjeseci mogao dobiti posao, unatoč brojnim molbama, jer nisam bio odslužio tada obvezni vojnik rok.

Nakon što sam odslužio vojni rok, odmah drugi dan zvao me kolega i rekao da se javim u JAT u Zagrebu. To je bila zrakoplovna kompanija bivše zajedničke države i imala je svoje urede na Zrinjevcu, gdje se sad nalazi poslovnica Croatia Airlinesa. Naime, tamo su primali pet pripravnika ekonomske struke. Tadašnji direktor JAT-a Zagreb nazvao je svog prijatelja koji je bio profesor na Ekonomskom fakultetu i zamolio ga da mu preporuči pet najboljih svojih studenata. Među tih pet, profesor je predložio i mene, jer bio sam njegov student, a bio mi je i u komisiji za obranu diplomskog rada.

Počeo sam kao pripravnik na šalteru prodaje avio karata, potom sam radio u bookingu, zatim u računovodstvu zbrajao karte i dnevni utržak. Svake dvije godine napredovao sam za jedno mjesto i tako ubrzo postao Rukovoditelj odjela putničke prodaje za suradnju s poduzećima. To sam bio do početka Domovinskog rata 1991. godine. Taman sam bio došao na listu za odlazak u inozemno predstavništvo kad je započeo rat. U jesen 1991. godine, odlazim kao dragovoljac u hrvatsku vojsku, u sastav tada 10. brigade TO Velika Gorica (kasnije 153. brigade HV Velika Gorica). Kad su šefovi u Beogradu, gdje je JAT imao sjedište, saznali da sam otišao u HV, dali su mi otkaz.

Demobilizirao sam se prvi put 1994. godine. Bio sam deset mjeseci bez posla. Pokojni Damir Goršeta zvao me da dođem raditi kod njega u Glavni stožer HV jer je on već bio u Stožeru kod generala Janka Bobetka. Nisam prihvatio jer nisam htio biti vojnik u miru. Opcija je bila da tada, s 36 godina života, odem u mirovinu. Ali moja odluka je bila da nastavim raditi. Radio sam četiri mjeseca kod jednog privatnika iz Velike Gorice, a onda sam se 1.6.1994. zaposlio na Zračnoj luci Zagreb d.o.o., gdje sam ostao do odlaska u mirovinu, punih 30 godina.

Na Zračnoj luci Zagreb d.o.o. započeo sam raditi kao Interni kontrolor poslovanja. To mi je veoma koristilo jer sam kroz dokumentaciju u kratkom vremenu upoznao poslovanje i poslovne procese. Nakon svega šest mjeseci, 1.1.1995. godine, postao sam Pomoćnik direktora za komercijalu i financije, što je tada bila druga pozicija u firmi. S te pozicije odlazim ponovo u sastav 153. brigade HV Velika Gorica, jer se spremala operacija “Oluja”. Kao drugi čovjek firme imao sam radnu obvezu i nisam trebao ići u HV, ali ne bih to bio propustio ni za što.

Sektori kojima sam bio na čelu imali su i po 450 radnika, a u trenutku kad sam postao Predsjednik uprave firma je imala 1.143 zaposlena. Često me pitaju koja od ovih pozicija je bila najzahtjevnija i najkompleksnija. Funkcija Predsjednika uprave je bila zahtjevna i složena, osobito iz razloga što sam na toj poziciji bio u razdoblju kad je Zračna luka Zagreb d.o.o., nakon više desetljeća, bila u poziciji napraviti značajan razvojni iskorak. Ali najkompleksnija funkcija je biti Menadžer kvalitete.

Prijelomni trenutak u mojoj karijeri bila je 1996. godina, kad su me poslali na školovanje za Menadžera kvalitete, prema harmoniziranoj shemi EOQ – Europske organizacije za kvalitetu. Po završetku školovanja rekao sam sam sebi da se time želim baviti ostatak života. Nakon toga sam uspješno magistrirao i doktorirao. Kontinuirano sam bio na prvoj menadžerskoj razini i obavljao visoke direktorske funkcije: 1) Komercijalni direktor, 2) Voditelj Ureda glavnog direktora; 3) Savjetnik Glavnog direktora. 4) Menadžer kvalitete, 5) Direktor sektora prometa, 6) Direktor sektora teretnog prometa, 7) Predsjednik Uprave, 8) Direktor sektora za integrirani sustav upravljanja i Voditelj Airport Aviation Academy. Često se misli da svatko može biti menadžer. Međutim, menadžment je znanost, što se često zaboravlja.

U svojoj karijeri, koja je trajala 40 godina, promijenio sam samo tri poslodavca.

Imali ste četiri karijere, sportsku, vojnu, menadžersku i znanstvenu, neke od njih ovdje ne završavaju, ali možete li nam iz ove perspektive reći u kojem ste se području osjećali najbolje, u čemu ste najviše uživali?

Izbjegavao sam biti “fah idiot”. Taj se termin koristi za one koji su specijalisti u nekom vrlo uskom području. Ja sam trebao širinu. Odlaskom u mirovinu djelomično završava moja menadžerska karijera. Kažem djelomično, jer još sam pri kraju četvrtog mandata Predsjednik Hrvatskog društva menadžera kvalitete, a uskoro osnivam i Hrvatsku akademiju za kvalitetu. Pored toga, bavit ću se i savjetničkim radom u području menadžmenta. Na taj će način menadžerska karijera, nadam se, trajati u nekom drugom obliku.

Sportska karijera je odavno završena. Osim ako se ne računa da svakog dana ujutro napravim 90 trbušnjaka i 40 sklekova te napravim krug od pet kilometara u kombinaciji trčanja i hodanja. To radim već godinama.

Vojna karijera također je završena. Naime, imao sam priliku i pozive da ostanem u vojsci nakon Domovinskog rata i razvijam profesionalnu vojnu karijeru, ali nisam izabrao vojni poziv u miru. Opredijelio sam se za razvoj u struci i to je bila dobra odluka.

Što se tiče znanstvene karijere, ona traje i nadam se da će trajati još dugo.

Osjećao sam se dobro u svim ovim područjima. Imao sam široko područje interesa. I zanimljivo, u sve četiri moje karijere dobio sam visoka priznanja za postignuća u radu. Ljudi su prepoznali usmjerenost ka cilju, trud, kompetenciju, upornost, emociju, rezultate. Volio sam i volim to što radim iako je bilo teških razdoblja tijekom sve četiri karijere.

Krenimo redom, segment po segment. Što sve uključuje Vaša sportska karijera?

Moj sport je nogomet. I moj dječački san bio je igrati nogomet u zagrebačkom Dinamu. Velikogoričkoj nogometnoj javnosti je poznato da sam bio prvi klinac koji je iz NK Radnik otišao u Dinamo 1971. godine, o čemu piše i u monografiji “NK Radnik 1945-2009.” U Dinamu sam igrao do 1977. godine, s igračima od kojih su neki postali Dinamove legende, kao što su Marko Mlinarić, Stjepan Deverić, Tomislav Ivković, Drago Dumbović, Zvjezdan Cvetković, Mladen Munjaković. Spomenut ću i pokojnog Dušana Popovskog, koji nikad nije zaigrao za prvu momčad Dinama, ali je bio nevjerojatan nogometni znalac i igrao za malonogometnu reprezentaciju Hrvatske.

I danas se družim s mojim dečkima iz tog razdoblja. Nalazimo se povremeno kod Dinamove legende Rudolfa Belina, u njegovoj pizzeriji u Zagrebu. O toj generaciji i danas povremeno pišu istaknuti sportski novinari, nazivajući tu generaciju vjerojatno najtalentiranijom generacijom juniora Dinama ikada. S Dinamom sam osvojio pionirsko prvenstvo Jugoslavije 1975., igrali smo finale juniorskog kupa Jugoslavije, osvojili jedan od najjačih tada juniorskih turnira u ovom dijelu Europe, “Kvarnersku rivijeru” 1977. godine te brojne turnire u bivšoj državi i inozemstvu. A prvenstvo Zagreba u kojem smo se natjecali završili smo jedne godine s gol-razlikom 104:4.

Igrao sam i za Dinamo II. Tu momčad smo mi, ali i nogometna javnost, zvali “Mali Ajax”. Tu sam imao prilike igrati s igračkim veličinama poput Pere Bručića, Snješka Cerina, Ivice Miljkovića, Ratka Bobinca, Marijana Vlaka, Đžemala Mustedanagića, Rajka Janjanina i brojnih drugih.

Krajem 1977. svojevoljno odlazim iz Dinama i zapravo prestajem igrati nogomet, iako sam još godinu dana mogao igrati za juniore. Odlučio sam upisati fakultet. Nisam imao talent i nogometno znanje poput Mlinarića ili Deverića i mislio sam da u životu mogu nešto drugo raditi bolje. Međutim, tad iz NK Radnika dolaze k meni doma tadašnji članovi uprave i uspijevaju me nagovoriti da ponovo počnem igrati. Tako sam igrao i u NK Radnik u sezoni 1977-1978. To mi je bila također posebna čast jer sam imao prilike igrati s legendarnim igračima NK Radnik kojima sam se divio kao klinac, naime bili su svi stariji od mene: Ivan Graber Bojs, Vlado Mirenić, Ivica Mikulčić, Juraj Mirenić, Željko Plepelić Beli, Mirko Babić, Ranko Dobrić, Vlado Turčić i dr. Ipak, te 1978. moja igračka karijera završava.

Dolaskom na Zračnu luku Zagreb d.o.o. formirao sam nogometnu momčad. Naime, na zračnoj luci je uvijek radilo puno dobrih nogometaša. Sjećam se kad je tadašnji Glavni direktor dobio neki propagandni materijal u kojem je vidio da aerodromi igraju prvenstvo Europe i pitao me “A gdje smo tu mi?” Ja sam mu odgovorio da nije problem napraviti momčad, imamo sjajne igrače te ako osigura logistiku, idemo na slijedeće prvenstvo Europe aerodroma. I otišli smo.

Bio sam tada Direktor momčadi, vođa puta i igrač. Prvenstvo je bilo 2000. na Malti. Uvjerljivo smo porazili sve protivnike i postali prvaci Europe aerodroma. Veliki rezultat ponovili smo i 2004. u Salzburgu. To su ostvarili također veliki igrači, igračke legende Ivan Graber Bojs, Željko Plepelić Beli, Željko Domitrović Beli, Željko Župetić, Mario Štoos, Branko Sambolić, Mario Fabečić, Robert Lozančić, Željko Domitrović (vratar). Svi su radili na zračnoj luci. Pored ovih velikih rezultata osvojili smo i kup Hvidra, Honda Blayer kup u Austriji i brojne turnire u zemlji i Europi.

Paralelno s ovom aktivnošću postao sam i član Uprave NK Radnik, što sam bio sedam godina, od čega dvije godine i predsjednik kluba. Bili su to teški, ali lijepi dani. Teški jer je sve to trebalo financijski pratiti, a lijepi jer su nogomet i mladost lijepi sami po sebi. Za rad u NK Radnik dobio sam 2000. godine Nagradu Zajednice športskih udruga i Glasnika Turopolja “Sportski djelatnik godine.”

Nekoliko godina bio sam angažiran i kao direktor marketinga “Turopoljske trke”.

Danas slavu Dinama prenosim po cijelom svijetu. Naime, kamo god putujem, sa sobom nosim šal Dinama i slikam se pored znamenitosti svjetskih gradova. Tako je Dinamov šal osvanuo u New Yorku, Montrealu, Philadelphiji, San Dijegu, Los Angelesu, Shanghaiju, Tokyju, Nagoyi, Osaki, Dohi, Skopju, Mostaru, Dubrovniku, Reimsu, pored Keopsove piramide u Egiptu, Kopengahenu, Oslu, Stocholmu, Helsinkiju i brojnim drugim gradovima svijeta.

Kako je izgledao vojni dio Vaše karijere?

Obvezni vojni rok u bivšoj JNA služio sam u ŠROP Bileća. To je bila “Škola rezervnih oficira pješadije”, koja je školovala pričuvni zapovjedni kadar pješaštva. Školovanje sam završio kao peti po ocjenama u klasi, a imao sam isti prosjek ocjena kao treći u klasi.

Kad je započeo Domovinski rat u Hrvatskoj, bio sam odlučan u određenom trenutku pristupiti HV-u. Dogodilo se to nakon raketiranja Velkoma u rujnu 1991. Tada sam nazvao pokojnog Damira Goršetu i rekao mu: “Vidim da stvaraš vojsku, zar me ne trebaš?” Odgovorio je: “Trebam te, dođi.” Priključio sam se 10. brigadi TO Velika Gorica 5. listopada 1991. Dodijeljena mi je funkcija zapovjednika 2. satnije 2. bojne 10. brigade TO. Od tada počinje moj ratni put s 10., kasnije 153. brigadom HV Velika Gorica.

Tu treba istaknuti, za početak, prvi prijelaz rijeke Kupe 28. listopada 1991. godine i oslobađanje prvih kilometara tad okupiranih područja Hrvatske. Prema informacijama kojima raspolažem trenutno, to je bila prva oslobodilačka operacija HV u Domovinskom ratu. Iako je bila ograničenog dometa i skromnih rezultata, poruka koja je odaslana ovom operacijom bila je snažna i u nama stvorila vjeru da ćemo jednog dana biti u mogućnosti osloboditi okupirana područja.

Krajem 1991. godine postavljen sam u Stožer 153. brigade HV na mjesto Načelnika Operativno nastavnog organa. To je treća funkcija po formaciji u brigadi. Bio sam odgovoran Zapovjedniku za predlaganje upotrebe pješačkih postrojbi brigade, obuku, koordinaciju rodova. Tada sam postao i v.d. Zapovjednika brigade. Prošao sam sa 153. brigadom HV brojna ratišta, od Spačvanske šume na istoku na granici sa Srbijom, preko Slavonije, Orašja, Bosanske Posavine, Pokuplja, Zadra, Livna, sve do Južnog bojišta i Dubrovačkog ratišta, Banovine u Oluji.

Obnašao sam visoke zapovjedne dužnosti: Zapovjednik satnije, Načelnik ONP, Zapovjednik bojne, v.d. Zapovjednik brigade, Zapovjednik TG-153 u dva navrata, u Bosanskoj Posavini i na dubrovačkom ratištu. Za odlazak u Livno dragovoljno sam se javio na poziv ministra obrane Gojka Šuška. Naime, trebalo je pomoći ustroju obrane Livna jer je neprijatelj pripremao veliku ofenzivu. S još nekoliko suboraca tjedan dana sam obilazio položaje i crtao karte, predlagao kako ustrojiti pojedine dijelove obrambene crte. Ta bitka odvila se 22. i 23. travnja 1992. Neprijatelj je potpuno razbijen i nikada više nije pokušao napad tim pravcem.

Ako treba izdvojiti neki trenutak vezan za moju vojnu karijeru, onda su to dva naročito upečatljiva: prvi je zaustavljanje komandanta Kordunskog korpusa pukovnika Čedomira Bulata u centru Topuskog 10. kolovoza 1991. i predaja korpusa generalu Petru Stipetiću. Drugi je da sam imao neizmjernu čast, nakon četiri godine rata, biti na čelu kolone s mojih suborcima, zapovjednicima, prilikom ulaska 153. brigade HV u Veliku Goricu, po povratku iz Oluje 14. rujna 1995. godine. To je ujedno bio i kraj Domovinskog rata.

Kad vojnik odlazi u rat ima dvije želje. Jedna je da se vrati živ i druga, da se vrati kao pobjednik. Meni su se ostvarile. Za doprinos u stvaranju Republike Hrvatske prvi predsjednik Franjo Tuđman odlikovao me s dva visoka odličja, Spomenicom Domovinskog rata 1990-1992. i Medaljom Oluja. Imam čin Bojnika HV.

Nakon rata, bio sam jedan od osnivača Udruge pripadnika 153. brigade HV Velika Gorica. Jedan sam od članova Uređivačkog odbora Monografije 153. brigade HV Velika Gorica, za koju smo dobili Nagradu Zagrebačke županije i scenarist sam dokumentarnog filma o ratnom putu 153. brigade HV Velika Gorica.

Kako biste nama laicima najjednostavnije objasnili što je to točno menadžer kvalitete? Čime se menadžeri kvalitete bave, zašto su važni?

Menadžer kvalitete je menadžerska funkcija koja je organizacijski pozicionirana kao štabni organ Uprave. Odgovorna je jedino Glavnom direktoru prema kojem ima savjetodavnu ulogu u smislu uvođenja i upravljanja sustavom kvalitete. Menadžer kvalitete treba imati visoku naobrazbu, specijalističku naobrazbu za sustave upravljanja sukladno međunarodnim ISO (International Organization for Standardization) normama ISO 9001, ISO 14001 i brojnim drugima (danas ima ukupno 37 ISO normi za sustave upravljanja).

Vodi projekt uvođenja sustava upravljanja kvalitetom u organizaciji, organizira edukaciju menadžmenta svih razina, ali i zaposlenih, radi na modeliranju poslovnih procesa, izradi pisanih postupaka, radnih uputa. Formalno nije šef nikome u sustavu, ali ima ovlasti za koordinaciju s cijelom organizacijom po pitanju sustava upravljanja kvalitetom. Član je Kolegija glavnog direktora. Po materijalnom i ostalom statusu, ravnopravan je direktorima prve linije.

To je posao koji traži kompetenciju, kontinuirano obrazovanje, poznavanje svih poslovnih procesa, sposobnost vođenja projekata i timova. Provodi istraživanje zadovoljstva korisnika i radi planove za poboljšavanje. Sudjeluje u izradi godišnjih i strateških planova te izvještaja. Odgovoran je Glavnom direktoru za kvalitetu usluge koja se pruža korisnicima i za što višu razinu ispunjenja zahtjeva zainteresiranih strana, a to su: korisnici usluga, vlasnici, uža i šira društvena zajednica, partneri i zaposleni.

Poziciju menadžera kvalitete na Zračnoj luci Zagreb d.o.o. sam ja osmislio, sistematizirao to radno mjesto i bio sam prvi Menadžer kvalitete. Uveli smo 2000. godine sustav upravljanja kvalitetom ISO 9001 u sve poslovne procese i funkcije, kao tada jedina zračna luka u ovom dijelu Europe i prva u Hrvatskoj. Godine 2003. uveli smo i sustav upravljanja okolišem ISO 14001. Kroz cjeloživotno obrazovanje i razvoj u području upravljanja kvalitetom stekao sam 8 EOQ certifikata, što je najviše u Hrvatskoj i šire, postao sam član EOQ – Europske organizacije za kvalitetu, ASQ – Američkog društva za kvalitetu i IAQ – Međunarodne akademije za kvalitetu.

Pri kraju mi je četvrti mandat na čelu Hrvatskog društva za kvalitetu. Za rad u području kvalitete dobio sam najviša priznanja (ukupno 5) koja postoje u Hrvatskoj, od čega dvije nagrade za životno djelo od dvije različite institucije. Dobio sam jedno počasno članstvo u Poljskoj Asocijaciji za kvalitetu i visoko priznanje, Plaketu Asocijacije za kvalitet i standardizaciju Srbije.

U području upravljanja kvalitetom pojavljujem se kao: menadžer kvalitete, savjetnik, nastavnik, recenzent, autor, auditor za sustave upravljanja i dr. Kao voditelj projekta ili član projektnog tima radio sam na projektima kvalitete u velikim sustavima kao što su: INA-Naftaplin, Hrvatski telekom, Autocesta Rijeka-Zagreb, Sveučilište Vern, Fakultet za turistički i hotelski menadžment Opatija, Auto moto savez Makedonije, Zračna luka Zagreb d.o.o. i dr.

Što Vam je omiljeni dio znanstvene karijere, jeste li zadovoljni cijelim tim dijelom svoje priče?

U znanost sam ušao relativno kasno, s 40 godina. Magistrirao sam i doktorirao upravljanje kvalitetom na Sveučilištu u Rijeci. Objavio sam 230 znanstvenih i stručnih radova u časopisima i zbornicima radova u Hrvatskoj i širom svijeta. Sudjelovao sam na 130 konferencija i simpozija s javnim izlaganjem radova, širom svijeta, od Los Angelesa do Shanghaija i Tokyja.

Bio sam gost profesor s predavanjima o kvaliteti na sedam sveučilišta u Hrvatskoj i nekoliko Veleučilišta, a nedavno sam imao čast održati predavanje na Univesity of Central Florida, Orlando u SAD. Član sam više stručnih i znanstvenih organizacija u zemlji i svijetu. Bio sam ili jesam član znanstvenih i uređivačkih odbora konferencija širom svijeta: Indija, Thailand, Portugal, Rusija, Srbija, Bosna i Hercegovina, Sjeverna Makedonija, Poljska, Slovačka, Hrvatska.

U razdoblju 2013.-2019. bio sam član Znanstvenog vijeća za promet Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Iako sam kasno ušao u znanost, ostvario sam izbor u znanstveno zvanje u dva znanstvena područja, što je dosta rijetko i to u području društvenih znanosti – polje ekonomija i području tehničkih znanosti – polje tehnologija prometa i transport.

Trenutačno sam u znanstveno nastavnom zvanju izvanrednog profesora i već sedmu akademsku godinu sam angažiran na Sveučilištu Sjever gdje sam trenutno nositelj pet kolegija. Na IAQ – Međunarodnoj akademiji za kvalitetu koje sam član, osnovao sam Think Tank Kvaliteta u logistici, čiji sam voditelj i kojeg čini 17 stručnjaka iz 14 zemalja svijeta.

Kakvi su planovi za mirovinu, koliko ćete ostati aktivni?

Plan je biti aktivan, sve dok zdravlje bude dozvoljavalo. Nastavit ću raditi na projektima vezanim za restrukturiranje sustava upravljanja u poduzećima te u nastavi. I dalje sam angažiran kao profesor na Sveučilištu Sjever, a planiram i neka gostujuća predavanja. Planiram završiti nekoliko knjiga koje sam započeo pisati. Sudjelovat ću na znanstvenim i stručnim skupovima, imam obaveze prema članstvu u IAQ – Međunarodnoj akademiji za kvalitetu i prema Hrvatskom društvu menadžera kvalitete.

Upravo su u tijeku pripreme za 26. međunarodni simpozij o kvaliteti koji će biti održan u travnju 2025. u Šibeniku. To je 17. međunarodni simpozij koji organiziram s mojim suradnicima kao Predsjednik organizacijskog odbora. Koliko je to zahtjevno govori samo podatak da smo ove godine na 25. simpoziju imali autore iz 20 zemalja svijeta. Radim na osnivanju Hrvatske akademije za kvalitetu koja će biti osnovana tijekom 2025. godine. Dakle, namjera mi je biti aktivan, ali će se promijeniti raspored vremena i prioriteti.

Imate li neku aktivnost koja Vas opušta, nešto za što će sad biti više vremena?

Potrudit ću se da imam više vremena za pisanje i da provodim više vremena na moru. Volim more i provodit ću više vremena na moru.

Također volim putovanja. Kroz posao, sport i privatno prošao sam gotovo cijeli svijet. Ali uvijek se pronađe još poneka zanimljiva destinacija koju treba posjetiti. Ovisno o materijalnim mogućnostima nastavit ću putovati.

Ovaj je predblagdanski petak za Vrbovčanku Andreju Petrek bio – običan dan u uredu. Probudila se ujutro, sjela u automobil, otišla na državno prvenstvo u powerliftingu i osvojila zlato u disciplini bench press. Već deseti put uspjela je u tome, što će reći da se apsolutno nitko nije iznenadio ovakvim raspletom situacije.

Andrea Petrek, naime, trostruka je svjetska prvakinja u svome sportu, a u Hrvatskoj nema ozbiljnu konkurenciju. Odavno je prerasla ovo okruženje, jer riječ je o djevojci koja je do posljednje titule svjetske prvakinje došla podigavši 122,5 kilograma! Najbliže konkurentice pritom ostaju na nekih 80, možda 90 kilograma…

Prije nego što je odradila taj “običan dan u uredu”, Andrea je u društvu svoga trenera i izbornika reprezentacije Siniše Križana gostovala u serijelu “Sport Zagrebačke županije”. I prisjetila se tog trenutka u teksaškom Austinu, kad se treći put popela na vrh svijeta.

– Najljepši mogući osjećaj je popeti se na najviše postolje, slušati svoju himnu i znati da si bolji od kompletne konkurencije, koja je jako ozbiljna – rekla je Andrea i dodala:

– Kad se pojavim na natjecanjima poput svjetskih prvenstava, zapravo se osjećam kao da sam jako mala. To su sjajne natjecateljice, to suu reprezentacije od 40-ak ljudi, a nas dvoje dođemo sami. I na kraju osvojimo zlato, takvi mali kakvi jesmo. E, to je poseban osjećaj – pričala je uvodno Andrea.

Trener Siniša objasnio je da se powerliftingom u svijetu bavi više od 100.000 natjecatelja, da oni dolaze iz više od 200 zemalja…

– Powerlifting je sport koji se sastoji od tri discipline, čučnja, bench pressa i mrtvog dizanja. U svakoj disciplini su tri dizanja, broji se najbolje i zbraja u total. Postoji i bench press kao zasebna disciplina, a ja to uspoređujem sa skijanjem, gdje postoji slalom, veleslalom i spust, a postoji i kombinacija. Tako je to nekako i u našem sportu – kaže Križan.

O čemu se sve govorilo u ovih nešto više od pola sata, doznajte u videu:

Neobično kasno, samo četiri dana prije Božića, nogometaši Gorice spustit će zastor na svoju nogometnu jesen. U tužnom ozračju, jer strašna tragedija u Prečkom ostat će u mislila još dugo, a taj će stravični događaj utjecati i na posljednju utakmicu Gorice u sezoni. Budući da će u subotu biti dan žalosti, domaći ogled s Lokomotivom prebačen je na nedjelju.

Tako je barem zasad plan, budući da se pojavila i mogućnost da se odgodi cijelo kolo, da se sve odigra na proljeće…

Pretpostavimo li da će se ipak igrati u nedjelju, nogometno gledano, dobra je okolnost što će se opraštaj od polusezone dogoditi na našem Gradskom stadionu, na kojem je Gorica osvojila svih svojih 15 ovosezonskih bodova. U gostima je i dalje na nuli, zaključno s porazom od Slaven Belupa u prošlom kolu.

– Uh, ja sam već zaboravio na tu utakmicu, a sad me podsjećate… – sa smiješkom je osvrt na proliveno mlijeko u Koprivnici otvorio trener Mario Carević.

– Šteta zbog poraza, ali gledam izvući pozitivne stvari iz svake utakmice, koliko god je to moguće. Možemo se nasloniti na to prvo poluvrijeme i početak drugog, mogli smo otići i na 2-0, bili smo dobri u presingu, bili smo okomitiji nego ranije, to me veseli. Ne veseli me rezultat i način na koji primamo golove, ali to je tako. Vjerujem da će to biti bolje već protiv Lokomotive, a pogotovo u drugom dijelu sezone. Puno analiziramo, puno korigiramo, ali one se događaju. Pogotovo na tim gostovanjima. Ne znam zašto je to tako, ali svakako ću ući u malo dublju analizu tih gostujućih utakmica, da shvatim zašto je to tako.

O tom potom, jer prvo sljedeće gostovanje na rasporedu je tek na otvaranju proljetnog dijela. Sad je važno smisliti način kako doći do bodova protiv Lokomotive i maknuti se s dna ljestvice.

– Imamo nekih problema s ozljedama i kartonima. Nema Leša zbog tri žuta, a Mikanović je u Koprivnici dobio udarac u ruku i najvjerojatnije neće biti unutra… Svi ostali su spremni i željno čekaju utakmicu, da završimo polusezonu, ako Bog da, na pravi način, s pozitivnim rezultatom. Vjerujem da će tako i biti – optimističan je Carević.

Lokomotiva ne igra dobru sezonu, ali u goste Gorici će Čabrajina družina doći ozbiljno “nabrijana” velikom pobjedom protiv Dinama.

– Kad pogledaš kadar Lokomotive, tu je i dosta iskusnih igrača, koji su igrali na visokoj razini, u kombinaciji s njihovim mladim igračima. Znamo tu njihovu selekciju već godinama. Sve su to motorični, brzi igrači, jako dobri u presingu. Igraju na sličan način sve ove sezone. Mislim da po kadru oni ne zaslužuju biti pri dnu i sigurno će se dizati. Čeka nas jako zahtjevna utakmica, ali imamo i mi svoje kvalitete. Kao i mane, koje ćemo morati sakriti – realan je Carević.

U kadar se vraća Kolar, tu je i Gashi, strijelac iz Koprivnice, ali minusi su sad u obrani. Mikanović i Leš su standardni prvotimci. Na stopersku poziciju može Krizmanić, što bi otvorilo prostor za Štigleca, a tu je i Steenvoorden, koji i dalje čeka svoju pravu priliku. Na boku je, pak, Mario Matković logičan izbor…

– Matković je mlad i perspektivan igrač, razvojan, ima nevjerojatne fizičke predispozicije. Mikanović je standardniji, ali imamo mi igrače na svakoj poziciji kao alternative. Evo, i umjesto Leša će sada uskočiti netko drugi i to je prilika da se pokažeš. Komuniciram to s igračima na analizama i sastancima. Svaka minuta, pet ili deset na terenu je prilika za dokazivanje, sve to čini sliku u mojim očima – kaže Carević i nastavlja:

– Imamo slučaj Gurlice, koji nije bio praktički niti na mapi, ni kod bivšeg trenera ni kod mene, da bi nakon one jedne utakmice sam utvrdio da on može igrati na poziciji na kojoj nam je baš to nedostajalo… Svi će dobiti priliku, netko malo manje, netko malo više, ali to je nogomet. I meni je teško napraviti odabir, naravno da su svi koji trenutačno ne igraju nezadovoljni, ali na meni je da ih držim motivirane. Uostalom, i zbog sebe samih moraju biti motivirani i čekati svoju priliku.

Nema prevelike zabrinutosti što je Gorica opet na zadnjemu mjestu, jer margine su zaista male, ali naravno da je prvi i osnovni cilj maknuti se s dna.

– Zadnji smo na ljestvici i to stvara pritisak, jer svaku sljedeću utakmicu ulaziš s imperativom pobjede. Ali moram naglasiti da smo mi u Koprivnici do 68. minute bili šesti na tablici, u trenutku kad smo imali vodstvo. A dan kasnije se nađeš na zadnjoj poziciji. U ovoj ligi u dva kola možeš uloviti priključak, ali isto tako s dva negativna rezultata ostaneš “zabetoniran” na dnu… – rekao je Carević i zaključio:

– Zbilja vjerujem u ovu momčad, koja zna igrati nogomet. Ako se neke stvari poslože, siguran sam da će sve biti dobro!

Mogućih gorički 11 za Lokomotivu:
Banić – Matković, Maloča, Steenvoorden, Krizmanić – Gurlica, Pršir – Majstorović, Ndockyt, Šlogar – Kolar