Eto, dočekali smo i mi tu pobjedu…, zadovoljno je na početku analize ogleda sa Šibenikom konstatirao trener Gorice Rajko Vidović.

Ulovile su i kamere onaj trenutak kad je sudac svirao kraj, kad su igrači Gorice visoko podigli ruke u zrak, a trener Rajko duboko udahnuo. Bio je to klasični uzdah olakšanja, jedan od onih kroz koji s leđa padne stotinu tona tereta, ali bio je to i uzdah zadovoljstva. Iz petog pokušaja, Gorica je došla do prve pobjede ove sezone. S pet bodova umjesto dva pogled na tablicu izgleda puno ljepše.

– Kao što smo i očekivali, nije bilo nimalo lako – počeo je Vidović s vrćenjem filma utakmice otvaranja petoga kola HNL-a.

– Na samom početku, u prvih 15-ak minuta, nismo bili pravi, dozvolili smo Šibeniku, odnosno poklonili smo Šibeniku dvije situacije u kojima su nas mogli kazniti, ali to se nije dogodilo. Nakon tog otvaranja preuzeli smo inicijativu, zabili gol u dobrom trenutku, u 42. minuti, i na poluvrijeme otišli s prednošću. I tu nam se pojavio problem, ozlijedio nam se Pršir, morali smo mijenjati, pa smo u nastavku, rekao bih, primijenili Šibenikov recept. Bili smo u zatvorenijoj varijanti, više smo se branili, a u svemu tome i uspjeli zabiti za 2-0 na 15 minuta prije kraja – prepričavao je Vidović, pa nastavio:

– Nakon toga je Šibenik pritiskao, preskakao igru, išli su na puno dugih lopti, a mene veseli što jednoj tako dobroj i organiziranoj momčadi nismo dozvolili niti jednu ozbiljnu priliku. Kad se pogleda unatrag, vidimo da su svakome radili barem nekoliko čistih šansi, čak i Dinamu dvije-tri… Sve u svemu, čestitam svojim dečkima na jako dobro odrađenoj utakmici!

Gorica je poznata kao klub u kojem prevelik pritisak ne postoji, ponekad su ga treneri morali i umjetno izazivati, ali ovoga puta to nije bilo potrebno. Sve one prognoze da je Gorica najozbiljniji kandidat za ispadanje, skromna dva boda iz četiri utakmice, Rijeka i Hajduk kao sljedeći protivnici… Sve je to bilo sasvim dovoljno da se uoči Šibenika gotovo pojavi imperativ pobjede.

– Jako važna pobjeda za nas. Osjećalo se u zraku da nam trebaju ta tri boda, da je pritisak na momcima, ali stalno sam ponavljao da smo u zadnje dvije utakmice bili na dobrom putu i znao sam da pobjeda mora doći. Hoće li to biti večeras ili sljedeći put, nisam mogao znati, ali vjerovao sam u momke jer su jako dobro radili. Važno je ovo s te psihološke strane, na pauzu odlazimo s tri boda, lovimo priključak sa sredinom i zato još jednom čestitke mojim igračima – zaključio je Vidović analizu viđenog na terenu, pa se prebacio na tribine, ali i na temu koja se s razlogom stalno provlači.

– Ovim putem bih se zahvalio našim navijačima, svima koji su došli na stadion. Možda utakmice nije baš najljepša, nije tu bilo previše atraktivnosti, ali željeli smo pobjedu i u svom naumu smo uspjeli. Moramo biti svjesni da smo dosta promijenili momčad u odnosu na prošlu sezonu, da tu imamo dosta mladih igrača, kojima dajemo priliku, što me izuzetno veseli. Moramo ustrajati u tome svi skupa, ali i biti svjesni da će biti oscilacija. Treba vremena da se sve to posloži, teško je bilo očekivati da će se dogoditi odmah u prvih kolima. Radit ćemo na tome da padova bude što manje i da nastavimo u pozitivnom smjeru – poručio je Rajko.

Pomoglo bi mu u svemu tome i poneko pojačanje, ne krije to trener Gorice.

– U svakom slučaju nam trebaju tri-četiri ozbiljna pojačanja. Ljudi koji vode klub rade na tome, razgovaraju, dogovaraju i pregovaraju. Vidjet ćemo što će se događati u ovoj prvenstvenoj stanci, prijelazni rok traje do 5. rujna, a ja se nadam da ćemo dovesti nešto do tad. Kažem, trebaju nam tri-četiri ozbiljna pojačanja da bismo mogli biti konkurentni, da ne strahujemo do samoga kraja – otvoreno kaže Vidović.

U završnici prijelaznog roka, spomenuo je kolega, postoji opcija da još netko i ode.

– Na to ne bih želio ni odgovarati… Previše je već igrača otišlo iz Gorice, toliko da ne volim da mi se to ni spominje – zaključio je Rajko Vidović.

U prvenstvenoj stanci Gorica će odigrati prijateljsku utakmicu protiv svoje juniorske momčadi, budući da je propao planirani ogled s Lokomotivom, a nakon stanke u Veliku Goricu dolazi Rijeka, dok tjedan dana poslije slijedi gostovanje na Poljudu.

Godina je, u sportskom smislu, za Velimira Šandora počela fantastično, jer u njezinoj prvoj fazi uzeo je srebro na Svjetskom prvenstvu u japanskom Kobeu, ali ova 2024. može biti i još malo bolja.

Prvog dana rujna, naime, Velimir će već treći put nastupiti na Paraolimpijskim igrama, u Parizu će napraviti sve da kompletira svoj olimpijski set. U Riju je osvojio srebro, u Tokiju, broncu, a fali još..

– Zlato, naravno! – javio se Velimir dan prije nego što će poletjeti za Pariz.

– Ne pada mi napamet najaviti zlato, reći da je to bilo kakav imperativ, ali jasno da mi je to i želja i cilj. I da ću napraviti sve što je u mojoj moći da se to i dogodi, da uzmem i posljednju olimpijsku medalju koju još nemam.

Pripreme su bile naporne i zahtjevne, a u velikoj mjeri bilo je tu govora o ponavljanju prokušanog recepta.

– Najveći dio priprema odradili smo u Medulinu, gdje imamo zaista sve uvjete. Tu je hotel, tu je bacalište, tu je teretana, imamo i bazene… I sve je na praktički nekoliko metara udaljenosti. Od početka srpnja do sad tri puta smo bili u Medulinu, doma bismo dolazili samo na par dana, čisto da promijenimo kofere i vidimo svoje bližnje. Iako, i tih smo dana žestoko trenirati na stadionu i u našoj teretani, a znao sam i otići do Kutine kako bih radio s trenerom za tehniku. Ukratko, radili smo praktički sve isto kao prije Tokija, jer tad se to pokazalo kao jako dobra varijanta – prepričao je posljednje razdoblje života Šandor.

 

Posljednja, najnapornija faza priprema, krenula je već koji dan nakon još jednog iznimno važnog događaja. Posljednjeg vikenda u lipnju, naime, Velimir se vjenčao sa svojom Anom, pa će mu pariške Igre biti prvo natjecanje u statusu supruga.

– Zadnjih godinu dana Ana i ja živimo zajedno, a sad smo odradili i ovaj dio, i to baš onako kako smo zamislili. Na plaži u Pokupskom, pod vedrim nebom, okupili su otprilike 220 gostiju, obitelji i dragih prijatelja, a sve skupa prošlo je fenomenalno. Bilo je veselo, fešta je bila baš vrhunska, kao i klopa, muzika… Baš smo uživali, takav tulum uvijek bih rado ponovio – priča Velimir, koji nije slučajno odabrao baš plažu u Pokupskom za mjesto radnje.

Naime, upravo se na tome mjesto dogodio i ključan trenutak kad je riječ o ovoj ljubavnoj priči.

– Bio sam na plaži u Pokupskom na koncertu Slavonskih lola i sreo sam Mariju Martinović, koja me pozvala da idem s njima u Umag na nekakvu konvenciju. Na prvu mi se baš i nije išlo, ali uspjela me nagovoriti i otišao sam tamo. Da nisam, nikad ne bih upoznao Anu, jer ona je tamo bila kao predstavnik tvrtke koja se bavi ortopedskom opremom. Ovako smo se upoznali, ostali u kontaktu i sve je dalje išlo svojim tijekom – sa smiješkom govori Šandor.

Uz djevojku, a po novome i suprugu, sve je u Velimirovu životu postalo za nekoliko nijansi ljepše, čak i lakše.

– Je, malo sam se i ulijenio, jer ranije sam sve morao raditi sam, a sad imam nju uz sebe, što značajno olakšava stvari – priznaje Šandor, koji u Ani ima u veliku podršku kad je sport u pitanju.

– Naravno, uvijek je uz mene, velika je potpora, a bit će tako i u Parizu. Doći će i ona tamo dan prije natjecanja, a kući ćemo se vraćati zajedno, dva dana poslije. Nadam se da ćemo se vraćati sretni i zadovoljni zbog ostvarenog rezultata – poželio je Velimir.

Pred sebe neće postavljati nikakve imperative, čak i ako se isključe sve one priče o zlatu, jer konkurencija će biti vrlo ozbiljna. Kao što je, uostalom, bilo na svim natjecanjima posljednjih godina, na kojima Velimir gotovo u pravilu prolazi jako dobro.

– U mojoj kategoriji uvijek je naš šest ili sedam koji smo tu negdje, uvijek sposobni za hitac vrijedan medalje. E sad, pitanje je tko će imati svoj dan, tko će se bolje osjećati, tko će se najbolje snaći… Naravno da odlazim tamo sa željom da se kući vratim sa zlatom, ali jednako tako sam svjestan da mogu završiti i sedmi, jednako kao što mogu završiti i prvi. Sve je moguće. Prema nekim predviđanjima, za medalju će u Parizu biti potreban hitac od preko 20 metara, a ja takav hitac ove godine još nisam imao. Što ne znači da ga neću imati baš sad, kad bude najpotrebnije, kad se i osjećam najspremnije – govori Šandor.

Bit će ovo i njegovo treće iskustvo života u Olimpijskom selu, što je uvijek poseban doživljaj, drukčiji od svega drugoga što jedan sportaš može doživjeti.

– Je, drukčije je i zanimljivo, ali zapravo je svaki put različito. U Riju smo mogli ići gdje god smo željeli, obišli smo i čuveni kip Isusa, i Maracanu, bili smo i na Copacabani… U Tokiju, s druge strane, i dalje je trajala korona, tako da nismo baš ništa vidjeli. Tamo smo bili gotovo kao u zatvoru. Vidjet ćemo kako će biti u Parizu, ali u svakom slučaju znam da se ne idem tamo zabavljati. OK, bude tu i druženja i zafrkancije, ali u danima prije natjecanja najviše volim biti sam sa sobom, potpuno se fokusirati na ono što me čeka i ne zamarati se bilo čim drugim. Uostalom, nije baš da ćemo tamo biti dva tjedna, dolazimo dva dana prije natjecanja, a odlazimo dva dana nakon njega – priča Šandor.

A kad i ovaj izazov ostavi iza sebe, kad se vrati iz Pariza, veći će fokus ići na obiteljski život, ali i na poslovne projekte.

– Zaposlen sam u velikogoričkoj Zajednici sportskih udruga, odrađujem im neke administrativne poslove i zahvaljujem ljudima iz Grada i Zajednice na toj prilici. Omogućili su mi da se potpuno posvetim sportu, a ja im obećajem da ću im sve vratiti kad Pariz prođe. U planu je i pokretanje obrta za knjigovodstvo, ali ajmo mi prvo riješiti Pariz, pa ćemo se time baviti – završio je Velimir.

U prvih 360 minuta ove sezone nogometaši Gorice su tražili put do prve pobjede u novoj sezoni, ali nisu ga pronalazili ni protiv Varaždina, ni protiv Istre, ni protiv Osijeka, ni protiv Dinama. Forma je išla uzlaznom putanjom, baš kao što je trener Rajko Vidović i najavio u završnici priprema, i ovog petka navečer sve je bilo spremno da se prva pobjeda konačno i dogodi. U grad je stigao Šibenik, apsolutno najljepša priča na otvaranju HNL-a, ali u Gorici su znali koliko vrijede.

Znali su, jednako tako, i da će biti teško, zahtjevno, da će u nekim trenucima trebati i patiti, a sve to se na otvaranju petoga kola i događalo. Počevši od dvije velike prilike u prvih desetak minuta, ali Božo Radošević maestralno je zaustavljao i Ivana Božića u situaciji “jedan na jedan” i Ivana Santinija iz blizine. I spriječio pad u rani minus, što se potencijalno lako moglo pokazati kobnim. Opravdao je povjerenje trenera, koji ga je pretpostavio Ivanu Banić, i promovirao se u goričkog junaka otvaranja utakmice.

Slijedilo je pola sata uspostave kontrole nad utakmicom, Gorica je više držala loptu i dominirala u posjedu, a u završnici poluvremena stigla je i zaslužena nagrada. Šibeniku su se promašaji na otvaranju osvetili u 42. minuti, kad je Luka Kapulica odigrao lijevo prema Dinu Štiglecu, a 33-godišnji nogometni šmeker s lijevog boka sjajno je prebacio na drugu stativu. Tamo je spreman čekao sve bolji Merveil Ndockyt, koji jd opalio iz prve i doveo Goricu u vodstvo. U idealnom trenutku, taman da gosti budu prisiljeni na promjene.

Međutim, mijenjati je morala i Gorica, jer u svlačionici je ostao Jurica Pršir, a to može značiti samo da je riječ o problemima s ozljedom. Zamijenio ga je Martin Šlogar, trebala je Gorica u tom sastavu biti i nešto ofenzivnija, ali kontrolu je u nastavku preuzeo Šibenik. Lopta je više bila u posjedu gostiju, kružili su Šibenčani i visokim loptama tražili Santinija u vrhu napada, ali velikih prilika tu nije bilo. Gorica je stabilno čekala svoju šansu, koja je stigla 15-minuta prije isteka devedesete.

Igrala se 76. minuta, Valentino Majstorović je došao do jedne lopte u opasnoj zoni, trideset i nešto metara od osječkoga gola, pa pronašao rješenje u Marku Kolaru, a on idealno podvalio za Dina Mikanovića, koji je stizao iz drugoga plana. Udarac je bio klinički precizan, točno uz suprotnu stativu, neuhvatljivo za golmana Đakovića. Iz drugog udarca u okvir gola, Gorica je zabila i drugi put, realizacija je ovoga puta bila na iznimnoj razini, i sve je govorilo da utakmica ide prema svom rješenju.

Tako je i ispalo, iako je pritisak Šibenika na trenutke bio vrlo ozbiljan, a u šestoj minuti nadoknade uspjeli su gosti i zabiti. Jakov Anton Vasilj pucao je sa distance, lopta se odbila od bloka i prevarila Radoševića. Srećom, dovoljno kasno da nije ostalo prostora za eventualne dodatne komplikacije, pa je Gorica iz petog pokušaja prvi put uzela puni plijen. Velika pobjeda, važna pobjeda, zaslužena pobjeda…

I pobjeda koja je stigla u pravom trenutku. Taman prije prve reprezentativne stanke, kao najava za dva zahtjevna ogleda koji slijede, a to su Rijeka na domaćem terenu i Hajduk na Poljudu. S pet bodova umjesto dva, sve odmah izgleda ljepše!

Među prvima od hrvatskih sportaša na Paraolimpijskim igrama u Parizu na borilišta je izašla velikogorička stolnotenisačica Mirjana Lučić. U paru s Bornom Zohilom nastupila je na turniru mješovitih parova, na kojem je naša kombinacija zapela u četvrtfinalu.

U četvrtak su redom padali njemačka kombinacija Thomas Rau i Juliana Wolf, zatim i australska kombinacija Nathan Pellissier i Li Na Lei, što je značilo da su Mirjana i Borna izborili nastup u četvrtfinalu olimpijskog turnira. I odmah je bilo jasno da će imati jako zahtjevan posao na putu do eventualnog polufinala, a takve su se najave pokazale i točnima.

Kineska kombinacija Weinan Peng i Guiyan Xiong, treći nositelji turnira, pokazala se kao previsoka prepreka. Kineskinja i Kinez bili su bolji s 3-0 protiv Hrvatice i Hrvata, a po setovima su Lučić i Zohil ostajali na devet, sedam i opet devet poena.

U ovoj konkurenciji Mirjana tako neće do medalje, ali bit će još prilika za dokazivanje…

Nakon što je 15 godina nosio dres Zagreba, nakon što je prošao Španjolsku, Rusiju, Italiju i Tursku, nakon što je s reprezentacijom proživio sve lijepe, ali i manje lijepe trenutke, nakon što su mu u Istanbulu podigli dres pod svod dvorane, Kruno Simon (39) odlučio je doći u – Samobor! Prijelaznu sezonu odradio je u dresu Cedevite u najvišem rangu hrvatske košarke, a od jeseni prošle godine pridružio se tati Đuri.

– Da, tata je sigurno najvažniji razlog, ali nisam samo zbog njega odlučio doći u Samobor. Tu je i predsjednik kluba Mislav Maroević, jedan vrlo sposoban čovjek, koji je podigao klub i vodi projekt koji mi je u ovoj fazi života i karijere baš po mjeri. Igram košarku, uživam, družim se s tatom… Subotom odemo na kavu, odigramo utakmicu, odemo na klopu poslije toga i imamo super iskorišten dan! – kazao je Kruno gostujući u posljednjem nastavku serijala “Sport Zagrebačke županije”.

Samobor je prošle sezone dogurao do polufinala prvenstva, jednako kao i Gorica, pa ispao od Vrijednosnica Osijek. Ove će sezone, najavljuje Simon mlađi, ambicije ponovno biti vrh tablice.

– Neću sad tu govoriti da nam je imperativ ulazak u Premijer ligu, ali vjerujem da bismo mogli biti u vrhu. Pojačali smo se ovog ljeta, došlo je nekoliko kvalitetnih igrača, a ja ću pomoći koliko mogu. Kaže stari da ću igrati “četvorku”, valjda ću moći – sa smiješkom kaže Kruno.

Bez obzira na godine, bez obzira na nešto manji broj treninga, Simon je u drugom rangu hrvatske košarke klasični – svemirac. Nešto potpuno drugo, posebna razina, što se može pročitati doslovno u svakom kontaktu s loptom. Uostalom, ovdje pričamo o čovjeku koji je dvaput osvajao Euroligu, i to ne baš tako davno. Velika i bogata karijera je iza njega.

– S košarkom sam krenuo u Maksimiru, u kojem je tata u to vrijeme igrao, kratko sam bio i u Zrinjevcu, da bi s 12 godina došao u Zagreb, kod trenera Andreja Tesle. I tu sam ostao sljedećih 15 godina – vratio se Kruno na svoje početke.

Iz tih mlađih dana posebno zvoni jedan detalj…

– Ta moja generacija ’85., u kojoj je bio i Marko Tomas, u svom godištu nikad nije izgubila niti jednu utakmicu! Ni jednu jedinu. Tu ne pričamo samo o hrvatskim okvirima, nego i o turnirima u inozemstvu, na koje smo često išli. Igrali smo mi i sa starijim godištima, znali gubiti i 40-50 razlike, nije da nismo doživljavali poraze, ali u svojoj generaciji smo dominirali.

Ostao je u Zagrebu jako dugo, sve do 27. godine, do trenutka kad je već bilo upitno hoće li ikad otići na višu razinu. Otišao je, za početak u Unicaju iz Malage.

– Tad je Unicaja bila ozbiljan euroligaški klub, trener je bio Jasmin Repeša, i kroz tu sezonu sam puno toga naučio o profesionalizmu u sportu. Trenirali smo mi i u Zagrebu, po dvaput dnevno, ali prije i nakon treninga bi to bila kavica, druženje… A u Španjolskoj sam shvatio što je zapravo svijet vrhunske košarke, tu se svatko bori za sebe, grize u svakom trenutku, a tome se moraš prilagoditi – kaže Simon, koji je ljeto potom preselio u Rusiju.

– Bilo je jako lijepo u Kubanu iz Krasnodara, dvije godine ostao sam tamo, a ostao bih sigurno i puno duže da supruga nije inzistirala da se vratimo negdje u Europu, bliže Zagrebu. I tako smo završili u Olimpiji iz Milana, ponovno kod Jaska Repeše. U gradu koji je super za život, u jako dobrom klubu, bilo je to baš dobro razdoblje, iako rezultati u Euroligi i nisu bili osobiti – prisjeća se Simon.

Sljedeća, najdugotrajnija i najvažnija postaja bila je Istanbul. Anadolu Efes iskoristio je šansu i doveo igrača koji će se u sljedećih pet godina prometnuti u klupsku legendu.

– Trebala su mi tri-četiri mjeseca da se prilagodim na bitno drukčiju sredinu, način života i mentalitet, ali vrlo brzo sam se potpuno udomaćio u Istanbulu. Turci su veliki fanatici kad je sport u pitanju, bilo je tu jako simpatičnih situacija, pogotovo nakon što smo uzeli te dvije Eurolige i dospjeli u središte pažnje. Danas Efes smatram svojim klubom, a Istanbul mi je drugi dom. Kad slijećem na aerodrom u Istanbul, osjećam se kao kad dolazim u Zagreb… Velika je čast što su mi podigli dres pod svod dvorane, i sad se naježim kad se toga sjetim – priznaje Kruno.

Kad se povede priča o reprezentaciji, pogled je danas malo drukčiji.

– Stalno se o toj mojoj generaciji priča kroz neke pamtljive poraze i posrtaje, ali činjenica je da smo mi više-manje stalno bili na rubu borbe za medalju, često i na jednu loptu od polufinala, u Sloveniji 2013. završili smo četvrti… A danas smo zadovoljni što smo bili blizu plasmana na Olimpijske igre. Izbornik Sesar radi sjajan posao, ali radi s onim što ima, a to su tri top igrača i niz onih koji ne mogu raditi razliku na toj razini – zaključio je Simon.