Kultura

Kultura na bregima: Učitelj, župnik i 40 entuzijasta upravo stvaraju kazališnu povijest u Kravarskom

‘Teška vremena’ naziv je kazališne predstave koja će otkriti nepoznate detalje o vremenima kada su časni i pošteni ljudi ubijani zbog svoje vjere. No, priča o stvaranju ove predstave zato je puna pozitivnih detalja i u moru loših vijesti kojima smo okruženi, samim time je još inspirativnija. Uvjerite se i sami!

Objavljeno

prije 2 godine

12. veljače 2024.

Objavio/la

Goga Kiš

U Kravarskom, mjestu koje nikada u svojoj povijesti nije imalo kazališta, pa ni pučkog, upravo se priprema jedna velika predstava! Otkrio nam je to Stjepan Kolarec, autor scenarija i redatelj predstave pod nazivom ‘Teška vremena’, inače učitelj defektolog u Centru za odgoj i obrazovanje Velika Gorica. U središtu priče je život i mučenička smrt mladog svećenika Stjepana Povoljnjaka, Iako je priča teška, puno je pozitivnih detalja vezano uz stvaranje ove predstave, koja će zasigurno pokrenuti kulturu na bregima. Stoga smo se rado uputili do susjedne nam općine, gdje nas je pri dolasku na jednu od prvih proba ugodno iznenadio veliki broj okupljenih glumačkih entuzijasta, baš svih dobi, kao i sjajna energija koja je ispunila dvoranu.

Foto: U stvaranju predstave sudjeluje 40-tak entuzijasta, svih dobi

Foto: Najveći dio ekipe je iz Kravarskog i okolnih sela, ali u ansamblu su i glumci amateri iz Mičevca i V.Gorice

– Cijeli scenarij, koji sam pisao u suradnji sa suprugom Biserkom, temeljen je na povijesnim zapisima, stručnoj literaturi, svjedočanstvima. Imamo četrdesetak uloga, svi su amateri, većinom bez ikakvog glumačkog iskustva i svih dobi, od djece iz naše osnovne škole, tu su i srednjoškolci, naši penzioneri. Od bitnijih uloga to su uloga svećenika Stjepana kojeg glumi Mario Špišić, zatim Anka Petrac i Barbara Ivanjko koje glume Katu i Maru, a svojim likovima pronose priču od početka do kraja. Treći vrlo bitni glumac je Josip Jerleković koji glumi komesara i druga Orla. To su dva negativna lika, uloge su vrlo zahtjevne, s puno teksta. ali unatoč tome to Josip briljantno glumi. Od ostalih uloga tu su roditelji, kumovi na krštenju, učiteljica, prvi i četvrti razred pučke škole, mlada žena, čovjek u gradskoj odjeći, prosvjednici na skupu, njemački i čerkeski vojnici sa svojim časnicima, drugarica Lisica, drugovi Sova, Jastreb, Jazavac i Vuk, mladi pred crkvom, dva partizana i partizanka, učitelj Lesić, Bara, seljanka iz Odre, poštar, svećenik Franjo Genc, zarobljeni muškarci, djevojka, starija žena, dva domaća udbaša i to bi bilo to – otkriva nam Kolarec.

Foto: Glumci-amateri ozbiljno su se primili posla i ne propuštaju probe

Foto: Vlč. Hrvoje Zovko inicijator predstave i Stjepan Kolarec redatelj i scenarist/G.Kiš, Cityportal.hr

Predstava ‘Teška vremena’ opisuje život u tom kraju od 1919. do 1946. godine. Svećenik Povoljnjak je u Kravarskom i rođen, školovao se u Klasičnoj gimnaziji i završio Bogoslovni fakultet u Zagrebu, a za svećenika se zaredio 1944. godine. Nažalost, mučki je ubijen 1946.godine od strane UDBE prilikom odlaska na službu u Odru.

– Kratko vrijeme je kao svećenik bio i u Kravarskom, gdje je vodio Katoličku akciju. To je bio pokret za širenje vjere u svim slojevima, posebno su ga podržavali mladi. No, nakon Drugog svjetskog rata to je bilo jako opasno, pa su brojni svećenici tada izgubili živote. U Kravarskom se u svibnju održavaju i ‘Dani Stjepana Povoljnjaka’, ove godine po peti put, a tada ćemo održati i premijeru – ispričao nam je autor predstave.

Foto: ‘Teška vremena’ otkrit će i neke nepoznate detalje o životu u Kravarskom

Otkrio nam je još neke detalje iz predstave.

– U predstavi se obrađuju i druge istinite teme, poput dolaska Čerkeza kad su pohvatali sve muškarce od 16 do 66 godina, pa su ih prvo deportirali u Sisak i nakon toga u Njemačku na rad. Također, kada je 1928. godine u Beogradu ubijen Stjepan Radić, pa iako je u Kravarskom zbog toga bio prosvjed nigdje nije zapisano, pa je i ovo prilika da se to promijeni – otkriva nam Kolarec.

Foto: Podrška je stigla i s mladim snagama KUD-a Mičevec

Kako im ne bismo uzeli previše vremena od probe, kratko smo popričali i s pojedinim glumcima.

Mario Špišić, 20-godišnjak iz Donjeg Hruševca, nositelj je glavne uloge, a inače radi kao poštar u Kravarskom.

– Malo sam nešto glumio u školskim danima, pa sam se ispočetka dvoumio, ali me Stjepan nagovorio i sad mi nije nimalo žao. Jako zanimljiv tekst, odlična je ekipa, sjajna atmosfera, svi se poznajemo, dobra je organizacija. Iskreno ni sam nisam znao puno o našem svećeniku Stjepanu Povoljnjaku i ovo je prilika puno više saznati više o čovjeku koji je dao život za vjeru i ovo mjesto – rekao nam je Mario.

Foto: Mladog svećenika Stjepana Povoljnjaka utjelovit će Mario Špišić iz Donjeg Hruševca/G.Kiš, Cityportal.hr

Foto: Mario inače radi kao poštar u Kravarskom, a odmah pokraj njega svoj tekst vježba i Vlado Štarkelj koji će se također prvi put u životu okušati u glumi

Među okupljenima smo zamijetili i jedno dobro poznato lice diljem našeg kraja, poznatog ljubitelja oldtimera, Vladimira Štarkelja, koji će se i sam prvi put u životu okušati i na ‘daskama koje život znače’. Sa sobom je poveo i mlade članove KUD-a Mičevec.

– Sama predstava uprizoruje istiniti događaja i na poziv Stjepana Kolarca to me zainteresiralo, imam i potrebne kostime, a sa mnom su došli i krasni dečki iz našeg KUD-a Mičevec. Na početku smo uvježbavanja, nikad prije nisam glumio i prilično je uzbudljivo. Nek’ se profesionalci ne ljute na nas, mi smo amateri, samo si pokušavamo uljepšati život i na ovaj način i stvoriti kulturno ozračje. Stjepan je pokrenuo nešto što bi mogli imati veliku važnost za ovaj kraj, da se malo više pažnje posveti Kravarskom u javnosti. Kao ljubitelj povijesti mogu reći kako je u ovoj predstavi puno interesantnih stvari i treba ih ispričati i prikazati novim generacijama koje će to nakon nas nastaviti. Nadam se da ćemo svoj posao ovdje kao glumci dobro odraditi – ispričao nam je Štarkelj.

Jakov, Aleksander, Ivan Gabrijel i Viktor, svi redom srednjoškolci i članovi KUD-a Mičevec, rado su se odazvali pozivu svog voditelja Štarkelja, za koje kažu kako ga ne doživljavaju kao velikog šefa, nego više kao velikog prijatelja.

– Nemamo baš glumačkog, ali imamo dosta scenskog iskustva, plešemo i sviramo u našem KUD-u. U predstavi koja se događa i za vrijeme Drugog svjetskog rata glumimo Nijemce i Čerkeze koji dolaze u Kravarsko i po kućama traže skrivene partizane i domobrane – ispričali su nam dečki iz Mičevca te dodaju kako će im se pridružiti još nekoliko prijatelja.

Među najiskusnijim glumačkim amaterima svakako su članovi i inače vrlo aktivne Udruge umirovljenika Općine Kravarsko.

– Mi pri udruzi imamo dramsku skupinu i već tri predstave, a jedna od njih, ‘Časki ljubavi i mržnje’, je također inspirirala Štefa za ovaj scenarij. Mislim da moramo dati svoj doprinos, jer to što se dogodilo u našem kraju bilo je prikrivano. Sjećam se razgovora naših djedova i baka, moralo se u tajnosti pričati o Povoljnjaku i drugima, u to vrijeme su brojni pošteni, časni ljudi izgubili život samo zbog vjere. Zato je i naziv predstave baš znakovit i vrlo istinit, zbilja su to bila teška vremena – ispričao nam je Josip Popović, predsjednik udruge.

Foto: Velečasni Zovko rado prati probe kazališne predstave ‘Teška vremena’/G.Kiš, Cityportal.hr

Jedan od inicijatora čitave priče je i velečasni Hrvoje Zovko, koji je došao prošle godine iz Sisačke biskupije na mjesto župnika Župe Uzvišenja Svetog Križa, a i sam ima glumački angažman u ovoj predstavi.

– Ovaj događaj je zasigurno značajan jer ne želimo da se zaboravi žrtva svećenika Stjepana Povoljnjaka koji je rodom iz Kravarskog, gdje je i živio. Ljudi su se ovdje okupili kako bi iskoristili svoje talente i stvorili nešto što je za nas važno. Prikupili smo i arhivsku građu i nove podatke, spontano se rodila ideja za pisanjem scenarija, koji je Stjepan napisao na 42 stranice. Istog dana kada smo oglasili da tražimo ljude koji bi glumili iste večeri su se ljudi odazvali. Svatko se uključuje kako može, puno je tu posla i iza scene, a uključili su se ljudi i iz okolnih sela, iz Mičevca, pa i iz Velike Gorice – ispričao nam je župnik Zovko.

Također ističe još jednu vrlo značajnu činjenicu koju će ova predstava prikazati.

– Život svećenika Povoljnjaka je posebno značajno gledati iz perspektive 21. stoljeća. Jer kad danas vidimo ljude od 20-tak, 30 godina, koji nemaju nekog cilja i ne znaju što bi sa sobom, i tu u ovoj priči pred sobom imamo njegov primjer, koji je u 27-moj godini za ideal dao svoj život. Ja danas kao svećenik mogu slobodno govoriti o vjeri i Isusu Kristu, i preko ceste svakoga glasno pozdraviti sa ‘Hvaljen Isus i Marija !’, dok se on morao okretati i gledati prati li ga netko, a jednom prilikom je tako i mučenički ubijen – ističe župnik.

Foto: Ekipi uvelike pomaže i veliko glumačko iskustvo članica i članova Udruge umirovljenika Općine Kravarsko

I dok se pozdravljamo s ovim društvom pozitivnih i kreativnih ljudi, glavni organizator i redatelj upućuje jednu molbu, ali i zahvale.

– Tu je još puno ljudi koji se uključuju i koji nam pomažu. Od početka je uz nas na svaki mogući način Vlado Štarkelj, stižu nam i prvi sponzori, tako da smo riješili izradu plakata, no taj sponzor želi ostati anoniman. Eugen Čičković iz Odre i ‘Fides Interijeri’ nam donira izradu svih potrebnih kulisa, na čemu smo mu iznimno zahvalni. Pa bih ovim putem pozvao i sve druge koji se mogu i žele uključiti u ovu našu priču da to i učine – pozova Kolarec.

Ovo je, čini se, tek početak jednog kulturološkog procvata Kravarskog, jer autor predstave ima puno planova u tom smjeru.

– U planu mi je sad osnovati i udrugu za kreativni izražaj, koja bi organizirala i amatersko kazalište u Kravarskom, a zvat će se upravo po Stjepanu Povoljnjaku, čija me životna priča inspirirala na pisanje prvog scenarija. Već je i drugi u nastanku, ovog puta riječ je o komediji. Također ću pozvati sve ljude ovog kraja koji nešto pišu da mi se pridruže u udruzi, da stvaramo predstave domaćih autora, dječje priče, bajke, basne, povijesne sadržaje – rekao nam je završno Stjepan Kolarec.

Mi ćemo i dalje pratiti nastanak ove lijepe priče s naših brega, jer u moru ne baš tako lijepih vijesti kojima smo svakodnevno ‘bombardirani’, ovakve pozitivne su nekako još inspirativnije.

Foto: Svoje uloge u predstavi imaju i učenici OŠ Slavka Kolara

Naslovnica i fotografije u članku: G.Kiš, Cityportal.hr

Povezane teme:hotnews kazalište na bregima Kravarsko Stjepan Kolarec Stjepav Povoljnjak

CityLIGHTS

INTERVJU Margareta Biškupić Čurla: Od peglanja nošnji do ravnateljice

Od folklora i studija etnologije do vođenja Muzeja Turopolja, njezin rad svjedoči o kontinuitetu interesa za baštinu i kulturu te o odgovornosti koju nosi čuvanje identiteta lokalne zajednice.

Objavljeno

prije 11 sati

19. svibnja 2026.

Objavio/la

Redakcija Cityportala

Malo je onih koji već u mladosti pronađu poziv kojem će ostati vjerni cijeli život. Upravo je takav put Margarete Biškupić Čurla, koja je na čelo Muzeja Turopolja došla sa samo 26 godina, nakon što je još kao djevojčica kroz folklor razvila ljubav prema tradiciji, narodnoj nošnji i baštini.

Od volontiranja u Etnografskom muzeju i terenskog rada među starim škrinjama i tavanima, do muzejske pedagoginje i naposljetku ravnateljice, njezin profesionalni put obilježila je jasna predanost struci. Povodom Međunarodnog dana muzeja razgovarali smo o muzejskoj djelatnosti, očuvanju baštine i izazovima koje donosi vođenje jedne od najvažnijih kulturnih ustanova Turopolja.

Recite nam Margareta, kako se zapravo postaje kustosica u muzeju?

– U principu, proces kreće upisom, odnosno završetkom fakulteta. To mogu biti razno razni smjerovi na fakultetu, ovisno o kakvom se muzeju radi. Svaki muzej traži specifičnu struku bilo da je riječ o prirodoslovnom, povijesnom ili etnografskom muzeju. Zatim, kada počnete raditi u muzeju i baviti se muzejskom strukom, nakon godinu dana morate pristupiti stručnom ispitu za kustosa.

Što na tom stručnom ispitu morate sve znati?

– Morate znati Ustav, morate znati spektar zakonodavnih stvari poput zakona o muzejima, o zaštiti spomenika kulture, o čuvanju kulturne baštine, razne pravilnike, o pohrani muzejske građe. Zatim, položiti stručne predmete vezane za samu muzejsku znanost. Netko tko je završio Prirodoslovni fakultet i zapošljava se u Prirodoslovnom muzeju, nije u svom obrazovanju prošao muzeološke predmete pa je i to potrebno naučiti.

Kada ste znali da želite biti kustosica i muzeologinja?

– Teško pitanje. Nisam znala zapravo do završetka fakulteta. Kad sam upisala fakultet, upisala sam etnologiju zato što sam silno voljela folklor i narodnu nošnju. Bavila sam se folklorom od četvrtog razreda osnovne škole i prema tome sam odabrala fakultet. Na moj odabir, majka mi je rekla da ću s time umrijet od gladi i jedino što ću moć raditi je peglanje nošnji. Igrom slučaja, nakon fakulteta, zaposlila sam se u Ministarstvu kulture i medija. To mi se baš nije dopalo jer je posao bio dosta administrativan. Međutim, kao studentica, volontirala u Etnografskom muzeju i u muzeju Turopolja što je u konačnici, nakon godinu dana, rezultiralo mojim zaposlenjem u muzeju Turopolja i to je bila ljubav koja traje sad već skoro 27 godina.

Pričajmo malo o kustosima, koji je vaš primarni zadatak?

– Kustosi prvenstveno prikupljaju predmete za svoju zbirku, a onda rade na njihovoj obradi. Predmet se evidentira, opisuje, saznaje se što je više moguće podataka o njemu i odlučuje se da li će taj predmet ići na restauraciju. Kasnije se taj predmet dovodi u priču sa svim ostalim predmetima i sa svim onim nematerijalnim oko njega kako taj isti predmet ne bi bio izdvojen iz konteksta. Na taj način, on će nam dati kontekst povijesti prošlosti kako bi u konačnici sve imalo nekog smisla te da možemo rekonstruirati prošli život koji ćemo čuvati za buduće generacije. U suvremenoj muzeologiji, pažnja se posvetila upravo nematerijalnoj kulturnoj baštini jer je ona puno krhkija od ove materijalne.

Što spada pod nematerijalnu baštinu?

– To su vještine znanja, od toga znamo li heklati pa do toga znamo li pjevati. To su narodne priče, bajke, mitologija, sve ono što ne možete materijalno primiti u ruke. Taj sadržaj je izuzetno bitan. Posljednjih 15 godina, svjetska muzeologija, raspravlja o tome koji je ispravan način očuvanja nematerijalne kulturne baštine. Na primjer, proslava Jurjeva je nematerijalna kulturna baština koja se nekada slavila na potpuno drugačiji način nego što se to obilježava danas. I tako se postavlja pitanje, koji je ispravan način očuvanja Jurjeva? Onoga nekada ili ovoga danas.

Kada smo se već dotakli našeg Turopolja, kako Vi, kao ravnateljica muzeja Turopolja, možete reći koliko se promijenio život u našem kraju?

– Velika Gorica, ako govorimo o našem lokalnom području, startala je kao malo selo, kao sajmeno područje. Danas smo mi šesti grad po veličini i jedna smo urbana sredina. Na primjer, nekada su narodne nošnje u Turopolju krenule iz obitelji, iz kuće, iz materijala koji su im bili dostupni i koji su uspijevali na ovome području. Ovdje su uspijevali lan i konoplja. U konačnici, najveća razlika između prošlosti i sadašnjosti je upravo to iskorištavanje onoga što nam je područje na kojem živimo dalo. Kod narodnih nošnji su to biljke koje su se uzgajale i uspijevale na ovom području, kod graditeljstva je to materijal koji nam je bio dostupan u prirodi, a u ovom slučaju to je hrast. Zato i imamo jako puno drvenih kuća jer je Turopolje bilo prirodno bogato hrastovim šumama. Tako da se u prošlosti lokalno bogatstvo prirode maksimalno iskorištavalo. Danas to više ne možete. Cijeli svijet je postao toliko mali i sve nam je toliko dostupno da više ne možete pojedine stvari lokalizirati.

Recite nam nešto više o samom muzeju Turopolja i njegovoj višestoljetnoj povijesti.

– Muzej Turopolja je stvarno jedan povijesni raritet. Kada sam ja došla raditi u muzej još 2001. godine, tada je on bio jedna zgrada, zgrada koju svi poznamo kao muzej Turopolja, zgrada Plemenite općine turopoljske. Ta poveznica Plemenite općine s Velikom Goricom i muzejom danas je neraskidiva. Zgradu je sagradila Plemenita općina turopoljska 1765. godine. Nastala je kao centralna administrativna zgrada Plemenite općine turopoljske. Tu su se čuvali arhivi, održavali sastanci, postojao je unutar zgrade i kafić i tako je bilo dok 1960. godine ta ista zgrada nije postala muzej. Tada je jedna sitna, ali dinamitna žena, Višnja Huzjak, preuzela funkciju ravnateljice muzeja kojoj možemo biti zahvalni što danas uopće imamo tako bogatu zbirku i muzej. Danas smo na više lokacija. Imamo etno kuću U Ščitarjevu, zavičajnu zbirku Vukomeričkih gorica na Ključić brdu, partnerstvo s obitelji koji su vlasnici Kurije Modić-Bedeković. U međuvremenu, uspjeli smo dobiti sredstva europskih fondova i izgraditi novi Interpretacijski centar muzeja Turopolja.

Krenuli ste u cjelovitu obnovu muzeja od potresa, kako to ide?

– Iskoristit ću priliku pa prvenstveno pojasniti da Interpretacijski centar nije izložbeni prostor. On ima multifunkcionalnu dvoranu više za izvan izložbene djelatnosti koje muzej radi poput predavanja, promocija i radionica. S druge strane, stara muzejska zgrada, nakon obnove, postat će isključivo izložbeni prostor. U prizemlju će biti proširena izložbena dvorana koja će se mijenjati na godišnjoj razini. Vjerujem da će obnova biti gotova kroz nešto više od godine dana, računam negdje sredinom 2027. godine da će biti gotova.

Imate li najdražu stvar koju volite vidjeti u muzeju, koja vas uvijek nekako razveseli ili koja vam je posebna?

– Silno volim moju tekstilnu zbirku. To su predmeti za proizvodnju platna od kuhinjskih krpa, ručnika, stolnjaka, jastučnica pa do narodnih nošnji. To je sve staro preko sto godina, odnosno, onoliko koliko se etnografija čuva.

Možete li nam reći kako se održavaju narodne nošnje?

– Kada su u izložbi narodne nošnje, uzmete praško pa malo prođete po njima. To moramo paziti jer se ne smije puno dirati. Ono što je najveći problem je što ih zapravo ne bi smjeli prati zato što nošnje mogu pustiti boju. Zato se mi javimo gospodinu Tomislavu Miličeviću iz folklornog ansambla „Turopolje“ i kažemo: „Tomica pliz pomozi“. Imamo sreće da imamo njega u Velikoj Gorici koji je vrhunski stručnjak. On možda nije formalno obrazovan kao etnolog, ali mislim da je jedan od najvećih etnologa koji Hrvatska ima po pitanju tekstila.

Koliko je muzej Turopolja bitan za identitet našeg Turopolja, Velike Gorice i na kraju krajeva Zagrebačke županije i grada Zagreba?

– Mislim da je jako bitan. Nekako, ta naša povijesti, kultura i kulturna baština nose naš identitet i zapravo civilizacijsku razinu razvoja koju imamo. Mi u njemu zapravo čuvamo tu našu stvarno vrijednu, važnu, super bogatu prošlost. Općenito, Hrvatska ima jako izražen kulturni identitet, ali toliko silno različit na tako malom geografskom području da je to nevjerojatno. To nosi cijelu životnu priču naroda. Kao što smo spomenuli, svijet je sve manji, sve nam je dostupno i nikada nije bilo bitnije čuvati osobni identitet.

Što zapravo znači Plemenita općina, Plemenitaška obitelj?

– Danas, ako ćemo gledati u nekom formalnom smislu, plemstvo nema neku vrijednost jer nema razlike. Nekada je to imalo jako velike značaje u smislu poreznih olakšica. Da se ne bi krivo shvatilo, oni su se borili u razno raznim ratovima gdje su zadužili kraljeve i na temelju toga su dobili svoje povelje i povlastice. Ono što je u cijeloj toj priči fantastično jest da su oni te povlastice jako dobro iskoristili podignuvši cijeli kraj na jednu višu razinu. Izgradili su zgradu muzeja Turopolja, Stari grad Lukavec, izgradili su cijeli centar Velike Gorice i sve one niske kuće oko današnje Općine i muzeja Turopolja. To je sve njihova zasluga i samim time, ostavili su neizbrisiv trag bez kojeg Velika ne bi bila ono što je danas.

Možemo li reći da je cijeli grad Velika Gorica muzej Turopolja?

– Grad Velika Gorica priča svoju priču. Cijeli naš kraj, ima toliko toga za pokazati, za vidjeti. Sve naše tradicijske drvene gradnje, kurije koje još danas postoje, zatim drvene kapelice.. cijela regija je vrlo, vrlo bogata takvim primjercima.

Što biste još, osim Muzeja Turopolja, preporučili građanima za posjetiti?

– Imamo Perunfest, manifestaciju koja se bavi slavenskom mitologijom, narodnim pričama i predajama. Zatim, KUD Novo Čiče jako radi na promociji etnologije i napravili su prostor za dječje izlete kojim potiču kulturu i pomažu turističkom sektoru da nije samo riječ o zaradi novca već o podizanju kulturne svijesti među najmlađima.

Imate li nešto za kraj dodati?

– Iskoristit ću ovu priliku pa spomenuti ljude s kojima radim. Oni su mi najdraži dio našeg Muzeja. Mi smo zaista jedan kolektiv koji je obiteljski organiziran. Svi smo se upoznali u Muzeju i nismo se međusobno odabrali, ali smo jako tolerantni jedni prema drugima. Svi volimo svoj posao, a najviše volimo surađivati sa svima u Gorici, od škola do turističke zajednice.

Priča Margarete Biškupić Čurla pokazuje kako se profesionalni put može oblikovati iz ranih interesa i ustrajnosti, ali i koliko je važno ostati vjeran vlastitoj struci unatoč različitim skretanjima na tom putu. Od folklora i studija etnologije do vođenja Muzeja Turopolja, njezin rad svjedoči o kontinuitetu interesa za baštinu i kulturu te o odgovornosti koju nosi čuvanje identiteta lokalne zajednice.

Nastavite čitati

Kultura

FOTO Otvorena skupna izložba ”Novi motivi” članova Udruge ULIKUMVG

Objavljeno

prije 4 dana

16. svibnja 2026.

Objavio/la

David Jolić

Skupna izložba ”Novi motivi” članova Udruge ULIKUMVG-a otvorena je jučer (petak, 15.05.2026., 18 sati) u Galeriji Trumbetaš Pučkog otvorenog učilišta Velika Gorica.