Sport

Krizma i njegova Gorica: ‘Sve se mijenja, ja ostajem… I konačno igram ono što želim!’

Krešimir Krizmanić došao je u Goricu kao desetogodišnjak, kao desno krilo koje zabija golove, a prvoligaški debi za Goricu doživio je u kasno proljeće 2019. protiv Lokomotive. Gotovo 1600 dana poslije opet čeka “lokose”, na istome mjestu…

Objavljeno

prije 3 godine

4. listopada 2023.

Objavio/la

Marko Vidalina

U tijeku je šesta gorička prvoligaška sezona, godine prolaze, mijenja se puno toga, gomila igrača u međuvremenu je i došla i otišla, u sedlu je već osmi trener u tih šest sezona, ali neke stvari u svijetu perjanice turopoljskog nogometa ostaju iste. I neki ljudi.

– Je, kad se odvrti film, stvarno je bilo jako puno promjena. Mijenjali su se i treneri, i igrači, i sportski direktori… Ispada da smo ostali jedino ja, predsjednik Črnko, naš Pevec i još par ljudi oko kluba. Sve drugo se mijenjalo – sa smiješkom kaže Krešimir Krizmanić, posljednji relikt s početka ove prvoligaške priče.

Tog ljeta 2018. bio je klinac koji iz juniorske polako ulazi u seniorsku momčad, okružen igračima okupljenih sa svih strana Europe i svijeta, sa željom da što prije dočeka svoju šansu. U toj prvoj sezoni prve minute dobio je tek u posljednjem kolu, odigrao je osam minuta u pobjedi kod Lokomotive, a cijelih 1596 dana poslije, ove nedjelje, odigrat će svoju 119. utakmicu u dresu prvoligaške Gorice. Naravno, protiv Lokomotive.

– Prošlo je jako puno vremena, meni je i dalje ovdje lijepo, doma sam, u svom klubu, ali naravno da postoje i trenuci kad poželiš probati nešto drugo, potražiti neki novi izazov. Ipak sam tu već šestu sezonu, no u svakom trenutku svjestan sam da je sve na meni. Treba još malo stisnuti, odraditi svaku sljedeću utakmicu najbolje što možeš, a bude li tako, otvorit će se i neke druge opcije. Koliko god ovdje uživao, lagao bih kad bih rekao da mi je cilj ostati u Gorici cijelu karijeru. Uostalom, nisam baš više klinac… – realno rezonira Krizma.

Trećeg dana srpnja navršio je 23 godine, iza njega su usponi i padovi, bolje i lošije partije, bolje i lošije sezone našeg i njegovoga kluba, a ova koja upravo traje spada među bolje. U očima mnogih Gorica je čak i neočekivano dobra, jer nakon deset kola drži četvrto, europsko mjesto.

– Ja ne bih rekao da je ovo iznenađenje, da su ovi rezultati nešto neočekivano. Na tragu onoga što smo pokazali u drugom dijelu prošle sezone, kad smo izvukli ono što su mnogi smatrali nemogućim, nastavili smo i ove. Istina je da je dosta igrača iz tog ludog proljeća otišlo, ali važno je što nas je dosta i ostalo, a došli su i neki novi… I sve skupa se dosta dobro ukomponiralo, dobra smo kombinacija mladosti i iskustva, što se vidi na terenu, na rezultatima – govori Krešo.

Krešo Krizmanić odigrao je za Goricu 118 utakmica i zabio dva gola

Dinko Jeličić, dakle, već je osmi trener koji ga je vodi u Gorici, nakon Jakirovića, Dambrauskasa, Oreščanina, Rendulića, Toplaka, Angelovskog i, posljednjeg u nizu, Željka Sopića.

– Malo nas je poremetio taj iznenadni odlazak trenera Sopića, ali samo na trenutak. Realno, koliko god je čovjeku uvijek žao kad dođe do takvih rastanaka, nije bilo ni previše vremena za razmišljanje o tome, za žaljenje, budući da nas je već tri dana poslije čekala prva sljedeća utakmica, ona protiv Slaven Belupa. Uostalom, razumljivo je da je čovjek odlučio otići za novim izazovima, u klub poput Rijeke, a sad vidimo i da je nastavio tamo gdje je njegov prethodnik Jakirović stao. A što se nas tiče, došao je vrlo brzo i novi trener, donio neke svoje ideje i zamisli, a u svemu tome smo, rekao bih, i napredovali u nekim detaljima.

Napredak u igri vidio se i ovog vikenda u Varaždinu, no rezultat je izostao. I Gorica je upisala drugi poraz u sezoni.

– Nekako najviše žalim baš za tom zadnjom utakmicom. Ali tako to ide… Tjedan dana ranije u Puli možda nismo zaslužili pobijediti, a pobijedili smo, da bi sad ipak zaslužili puno više od tog poraza. Brzo se to izniveliralo, sve je to normalno u nogometu, ali naravno da žalimo zbog propuštenih šansi. A opet, možemo biti zadovoljni što smo odigrali dobru utakmicu, bez obzira na poraz, to nam svakako može biti ohrabrenje.

U potrazi za drugom stranom medalje, utakmicom koju pamti kao najdražu od ovih deset, nije morao previše razmišljati.

– Pobjeda protiv Hajduka svakako je posebna, jedna od onih koje se ističu. Uvijek je oko tih utakmica poseban naboj, drukčije je nego s nekim drugim protivnicima, pogotovo kad se sve rasplete onako kako se rasplelo – ističe Krizma, koji se i ovoga puta morao baviti Markom Livajom.

– Pa dobro, već puno puta smo igrali protiv Hajduka, tako i protiv njega, nije to ništa novo, ali naravno da nikad nije lako, neću reći ništa novo ako kažem da se radi o jednom od najboljih igrača u ligi. Specifičan je, nije baš neki trkač, ali svaki put kad primi loptu je izuzetno opasan, moraš biti maksimalno fokusiran. Voli kontakt, tu je posebno jak, doslovno se odbijaš od njega, no opet kažem, već smo na to nekako i naviknuti.

Uz sve ostale promjene, ovog ljeta ostao je i bez jednog od omiljenih suigrača. Matthew Steenvoorden bio je partner iz obrane, ali i jako dobar frend.

– Fali mi Steen u svakom smislu, i na terenu i izvan njega. Čujemo se često, u kontaktu smo, kaže da je zadovoljan, da uživa. Živi u dobrom gradu, igra u ligi koja je bitno slabija nego naša, ali igra i azijsku Ligu prvaka, standardan je… – kaže Krešo o bivšem suigraču, pa se okreće aktualnom partneru iz stoperskog dvojca.

Omiljeni suigrač Matthew Steenvoorden otišao je ovog ljeta u Uzbekistan, a zamijenio ga je iskusni Maloča… Foto: Slavko Midžor/PIXSELL

– Mario Maloča i ja odlično smo kliknuli doslovno od prvog trenutka. Mislim da baš odgovaramo jedan drugome, da smo se jako brzo ukomponirali i uigrali. Naravno da nama nešto mlađima dobro dođe pomoć jednog tako iskusnog igrača, koji je prošao toliko toga, pogotovo kad se radi o takvom tipu osobe poput njega. Stvarno želi pomoći mlađim igračima, čini mi se da je svima nekako lakše kad je on na terenu, pa tako i meni. Dobro funkcioniramo i izvan terena, puno pričamo, družimo se, uvijek je spreman i dati koristan savjet, a sve to je dosta bitno.

Koliko je to zaista bitno jasno se vidi i na izdanjima u kojima se ove sezone pojavljuje Krešo Krizmanić. Dojam je da igra svoj najbolji nogomet u karijeri, da nekako više uživa u nogometu.

– Svi smo se zajedno nekako podigli, živnuli, pa tako i ja. Iskreno, mislim da mi je najveći problem bilo to što me se stalno selilo na beka. Igraš dvije utakmice beka, jednu stopera, pa opet tri beka… Nije to jednostavno. Sad je situacija nešto drukčija, praktički već mjesecima igram isključivo stopera, a to je moja pozicija. Može biti točan i dojam da nekako više i uživam u nogometu, što iz tog razloga, što zahvaljujući nekim drugim okolnostima. Recimo, ona prošla jesen je bila užasno teška, u toj situaciji imaš osjećaj da ne možeš “mrkvu iščupati”, utopiš se u tom sivilu… Sad je drukčije, osjećaj je puno bolji. Može to, naravno, uvijek i bolje, ali osobno sam zadovoljan svojom sezonom – ističe Krizmanić.

Pričamo u klupskom kafiću, neposredno nakon završetka još jednog treninga, u okruženju u kojem se osjeća i više nego domaće. Prošlo je već više od desetljeća otkako je došao u Goricu, bilo je to samo godinu dana nakon što je klub krenuo graditi svoju povijest.

– Počeo sam u Kurilovcu, u Udarniku, budući da je tamo krenuo i moj stariji brat. Išao sam s tatom na njegove treninge, pratio ga, pa i sam počeo trenirati s nekih sedam godina. Bio sam tamo dvije godine, zatim jednu u Hrvatskom dragovoljcu, a u Goricu sam došao 2010. na poziv tadašnjeg trenera Perice Vidaka, s deset godina. Od tad se nisam micao. Igrao sam u to vrijeme desno krilo, zabijao golove, pa onda naglo izrastao, završio prvo na beku, a onda i na stoperu. I evo me, tu sam i sad – prisjeća se Krizma, koji je u međuvremenu došao i do mladih reprezentacija, nastupio na dva U-21 Europska prvenstva…

Dok sam počinjao u Gorici, bilo je nezamislivo da se iz Gorice dođe do reprezentacije, ali i to se promijenilo, kaže Krizma… Foto: Marko Lukunić/PIXSELL

Rastao je zajedno s klubom, prošao i drugu ligu, ali i borbe za plasman u europska natjecanja, koja se i ove sezone nazire.

– S obzirom na to da sam bio ovdje i kad su trajale one ranije borbe za Europu, prije svega znam da se ne valja zaletavati. Treba biti čvrsto na zemlji, ne poletjeti nakon pobjede ili dvije, a jednako tako ni potonuti nakon jednog ili dva lošija rezultata. Naravno da se nećemo zadovoljiti sredinom tablice, da ćemo uvijek pokušati izvući maksimum, gledati prema gore, ali definitivno je najpametnije biti s obje noge na zemlji. Ajmo mi ići utakmicu po utakmicu, pa ćemo vidjeti gdje će nas to dovesti – mudro predlaže Krizma.

A prva sljedeća na rasporedu je ove nedjelje, u gostima kod Lokomotive, na mjestu gdje je prije četiri i pol godine doživio taj prvoligaški debi.

– S njima je uvijek teško igrati zato što su nepredvidljivi, s puno mladih igrača za koje ne znaš kakvi će se probuditi taj dan. Mogu izgledati kao Messi, a može ispasti i kontra od toga. Naše utakmice uvijek su bile zanimljive i neizvjesne, s puno golova, očekujem i ovoga puta nešto slično – kaže Krizma, koji se veseli i povratku na domaći teren nakon četiri uzastopna gostovanja.

Do toga trenutka treba proći i reprezentativna stanka, no odmah nakon nje slijedi veliki izazov. U grad dolazi Dinamo s trenerom Jakirom.

– Takve utakmice su najljepše. Stadion bude pun, kao što će i ovoga puta biti, tako da se veselimo toj utakmici – govori Krizma, koji je svih ovih godina jako dobro naučio što najbolje privlači ljude na tribine velikogoričkog stadiona.

– Generalno smo mi kao nacija takvi da jako puno ovisi o rezultatu. Ako ti ide dobro, ljudi će dolaziti, zanimat će ih sve skupa, a ako je malo lošije, pada i interes. Iako, vidim da ljude u Velikoj Gorici dosta zanima što se događa, često znam i na ulici popričati s navijačima, pitaju, interesiraju se… Iako, i po tom pitanju uvijek može biti još bolje – zaključio je Krešo Krizmanić.

I dalje je tu, doma, na istoj adresi, u roditeljskom domu i na stadionu na kojem je nogometno odrastao, sa snovima koje pokušava pretvoriti u realnost. Svoje i goričke…

Povezane teme:HNK GORICA hotnews intervju krešimir krizmanić

Sport

Svjetski prvak u gostima: ‘Njegovo znanje za nas je odskočna daska’

Društvu iz Kluba obaranja ruku Viking VG u goste je došao Rino Mašić, institucija u svijetu njihova sporta. Oduševljen je bio Mašić, oduševljeni su bili i gorički obarači ruku…

Objavljeno

prije 9 sati

30. travnja 2026.

Objavio/la

Redakcija Cityportala

Gorički klub za obaranje ruke Viking VG posjetio je svjetski prvak u obaranju ruke Rino Mašić, koji je održao mali seminar o obaranju ruke, treningu i natjecanjima, kao i općenito o pristupu sportu i psihologiji sporta.

U prostorijama kluba okupilo se na desetke obarača koji su željno upijali znanje te, postavljajući pitanja i kroz lagani sparing sa svjetskim prvakom, puno naučili o obaranju ruke i treningu.

“Sam Rino Mašić bio je oduševljen prostorijama kluba i opremom te je u ugodnoj atmosferi održao odličan i poučan seminar, na kojem mu je klub Viking VG zahvalan, jer će znanje koje je podijelio s nama biti još jedna dobra odskočna daska za daljnji napredak našeg kluba.

Nadamo se i budućim posjetima našeg svjetskog prvaka, jer znamo da još puno toga imamo za naučiti, a on ima još puno toga za podučiti nas”, objavili su iz kluba.

Nastavite čitati

Moja županija

Maške, legendo: ‘Da mi je netko ovo pričao, rekao bih mu da je lud…’

Ante Mašić je s navršenih 40 godina odigrao svoju posljednju utakmicu, punih 11 godina nakon što je došao u Veliku Goricu i odjenuo dres KK Gorice. A do tad je u našem gradu bio ukupno – jedanput?!

Objavljeno

prije 10 sati

30. travnja 2026.

Objavio/la

Marko Vidalina

Kad je te 2015. godina Ante Mašić na zaslonu mobitela ugledao “Josip Sesar zove…”, nije ni slutio da će si pritiskom na zelenu tipku promijeniti život.

– Dođi, treniraj s nama. Ako ti se svidi, možeš i ostati…

Došao je, probalo je, svidjelo mu se i – ostao je. Evo nas, 11 godina poslije, Ante Mašić otišao je u mirovinu kao legenda KK Gorice. Igrač koji je obilježio najuspješniju eru u povijesti velikogoričke košarke, čovjek kojega su duže od desetljeća u velikogoričkoj košarci voljeli i poštivali, kapetan koji nije morao puno govoriti da bi se čulo sve što ima za reći.

U posljednjoj utakmici ove sezone u Gradsku dvoranu stigao je Novi Zagreb, rezultatska važnost bila je minimalna, ali trenutak je bio poseban. Lopta je podbačena, otišla je i zadnji put u ruke igrača s brojem 8 u bijelom dresu, a onda je krenuo aplauz.

– Hvala ljudima iz kluba što su zaista lijepo sve to organizirali, bilo je baš jako lijepo. Doduše, u jednu je ruku bilo i čudno, emocije se miješaju u tom trenutku, ali prije svega je bilo lijepo. Je, priznajem, zastala je i suza u oku. Nije pobjegla niz lice, ali bila je tamo… – kaže Maške, kako ga zovu u svijetu košarke, nakon što je okačio visoke tenisice o klin.

I opet, tko bi te 2015. rekao da će se stvari rasplesti baš tako. Da će bivši igrač Cibone i onog euroligaškog Zagreba, košarkaš s ozbiljnim imenom i prezimenom, najveći dio svoje karijere vezati baš uz naš grad i klub.

– U tom trenutku bio sam bez kluba i kad me trener Sesar nazvao, odlučio sam pokušati. Iskreno, do tad nisam znao baš ništa ni o klubu ni o velikogoričkoj košarci. Čak me ni put nije vodio prema ovdje, mislim da sam jedanput u životu bio u Velikoj Gorici. Doslovno nikakve veze s ovim krajem nisam imao. Da mi je netko tad rekao da ću ostati ovdje toliko dugo, rekao bih mu da je lud… A opet, sve se nekako slagalo jedno za drugim i danas mogu reći da je iza mene prelijepih 11 godina karijere. Bolje nisam mogao poželjeti – kreće Mašić u analizu svoje goričke ere gostujući u “Sportu zagrebačke županije”.

Prva njegova gorička sezona bila je dobra, uspješna, no već idućega ljeta mijenjaju se trener i dio momčadi, a s tim stižu i problemi. Gorica je ispala iz elitnog ranga, no Maške je, brojnim ponudama unatoč, odlučio ostati.

– Već u prvoj sezoni imao sam neke ponude da idem van, ali odlučio sam to odbiti i jednostavno ostati. Ljudi u klubu su me željeli, meni je odgovaralo biti doma, uz obitelj, a sve je to utjecalo. Kad smo ispali u drugu ligu, opet su me zvali neki iz prve lige, ali nešto me tjeralo da ostanem. Kao da je bilo suđeno – govori Mašić.

Vratio se tad na klupu Sesar, složena je momčad koja je drugu ligu osvojila s 22-0, pobjeđujući i po 50-60 razlike, pa se Gorica ekspresno vratila u elitu. Naravno, s Mašićem u sastavu. A zlatne godine su dolazile.

– Sve nakon toga je povijest. Igrali smo polufinala prvenstva, završnicu kupa, čak i ABA 2 ligu… Cijela ta petorka, u kojoj su uz mene bili Majcunić, Kapusta, Mazalin i Baković, danas igra na puno višem nivou, a svima je njima Gorica bila jako dobra odskočna daska.

Ni u tim godinama, kao ni danas, Velikogoričani nisu imali naviku dolaziti u dvoranu na košarku.

– Ta priča s gledateljima nekako nas uvijek prati… Svi bismo mi voljeli da bude barem malo više ljudi. Dvorana je mala, tu da dođe 300 ljudi, već bi se napravila ozbiljna gužva i dobar ambijent. Tad smo igrali na razini na kojoj gorička košarka možda više nikad neće biti, a bilo je otprilike jednako ljudi kao danas, kad smo u drugoj ligi. Zapravo, možda bih ih mogao većinu i nabrojati…

Gorica je, dakle, ponovno u drugoj ligi. Ispala je još jedanput, u proljeće 2023. godine, a Maške je opet ostao. Sad je situacija bila drukčija, ušao je u veteranske godine, ponuda više nije bilo, ali nije bilo ni dvojbi.

– Ma naravno, nisam ni razmišljao. Tu sam doma, želio sam ostati, ljudi iz kluba odmah su mi rekli da žele da ostanem, i krenuli smo dalje zajedno. Graditi neku bitno drukčiju priču, ali u pravom smjeru. Budući da sam završio i višu trenersku školu, da sam već krenuo u tom smjeru, jedino logično bilo je ostati.

Preuzeo je svoje prve omladinske kategorije kao trener, a usporedno je davao sve što je mogao kao igrač. U ograničenoj minutaži, u ulozi tihog i diskretnog mentora mlađim igračima, jednog od onih koji svojim ponašanjem nude primjer.

Košarkaši gledano, Mašić je sad već u potpunosti naš, ali zapravo je riječ o momku iz Tomislavgrada, koji se teškom mukom probijao do uspjeha. Danas je zadovoljan činjenicom što je uspio živjeti od košarke, a to ima najmjeru i dalje činiti. Od iduće sezone vodit će juniore u njihovoj ligi, ali i u trećoj seniorskoj ligi, gdje će gorički talenti igrati za KK Velgor.

– Uživam u radu s djecom, u njihovu napretku, i tu se zasad vidim. Vidim se u budućnosti i kao seniorski trener, ali idemo polako, korak po korak – zaključio je legendarni Maške.

Nastavite čitati

Sport

Cijeli svijet gleda prema Amerikama, a Goričani čekaju – Euro!

Krajem svibnja i početkom lipnja na Euru U-17 naš će prvoligaš imati trojicu predstavnika, a najmanje jednog trebali bismo imati i na Euru U-19, koji će se igrati krajem lipnja i početkom srpnja

Objavljeno

prije 10 sati

30. travnja 2026.

Objavio/la

Marko Vidalina

Do početka Svjetskog prvenstva broji se sitno, u geopolitički izazovnim vremenima čeka nas povijesni Mundijal, na kojem će prvi put nastupiti 48 reprezentacija, neobični će biti i termini utakmica, pa svijet nogometa s nestrpljenjem čeka da sve skupa konačno krene. A svi mi, naravno, vjerujemo i nadamo se da Hrvatska može ponovno biti dobar, barem na tragu onoga kakva je bila na posljednja dva prvenstva…

A dok se sve to događa, u debeloj sjeni traju pripreme za neka druga prvenstva koja uključenima “život znače”: od 25. svibnja do 7. lipnja u Estoniji će se igrati Europsko prvenstvo U-17, a nešto više od mjesec dana kasnije, između 28. lipnja i 11. srpnja, svoj će Euro igrati reprezentacije do 19 godina. I oba ta turnira bit će važna i za velikogorički nogomet, budući da će HNK Gorica, kako trenutačno stvari stoje, imati svoje predstavnike na oba ta turnira.

Posebno snažan gorički pečat ima U-17 selekcija, koju vodi izbornik Marijan Budimir. Selekcija je to koja je u prvoj rundi kvalifikacija iza sebe ostavila i vršnjake iz Nizozemske, da bi u onoj drugoj izborila prvo mjesto u konkurenciji Irske, Poljske i Slovačke. Važnu ulogu na tom putu imali su igrači Gorice Juraj Frigan, Mihael Kelava i Lovro Lojen, a dio ciklusa u tom je društvu proveo i još jedan njihov klupski igrač, Francis Chinedu Echue. Uz njih trojicu, odnosno četvoricu, tu je i Lovro Trupčević, dečko iz Šćitarjeva koji je preko Mladosti iz Obrezine već kao sedmogodišnjak otišao u Dinamu, čiji igrač je i danas.

Lovro je u ovom društvu poseban jer je jedini u punom smislu “naš”, budući da je Kelava iz Donje Stubice, Frigan iz Zeline, a Lojen sa zagrebačke Peščenice. Međutim, logično je da će baš njih trojica biti u fokusu iz perspektive našega kluba, koji na ovim klincima gradi budućnost. Lovro Lojen posebna je priča, s obzirom na to da je jedan od rijetkih u “klasi 2009” koji je godinu mlađi, rođen u srpnju 2010. Unatoč tome, Lovro je neupitni prvi golman ove selekcije, u kojoj svoje mjesto uspješno pronalazi i Frigan, iako često to mora činiti i na pozicijama koje mu nisu omiljene. Važnu ulogu tu će imati i Kelava, iako u posljednjoj rundi kvalifikacija nije imalo preveliku minutažu.

Ne dogodi li se nešto nepredviđeno, sva trojica Goričana, baš kao i Trupčević, trebali bi biti na popisu izbornika Budimira za Euro koji će biti iznimno izazovan. Na njemu će se pojaviti samo osam selekcija, a Hrvatska je u skupini s Belgijom, Španjolskom i domaćinom Estonijom. Otvaranje je 25. svibnja protiv Belgije, tri dana poslije igrat će se u Tallinnu protiv Estonije, a još tri dana poslije protiv Španjolske.

Mjesec dana kasnije u Walesu će svoj Euro igrati U-19 reprezentacija, koju vodi izbornik Siniša Oreščanin, a njezin dio je naš Luka Vrzić. Ova će selekcija biti u skupini sa Srbijom, Italijom i Ukrajinom, a Vrza će se od prvog dana priprema boriti za što bolji status. U kvalifikacijama je i zabijao golove, imao ozbiljne partiture, ali dojam je da zasad nije zaradio puno povjerenje izbornika. U kadru bi svakako trebao biti, a za minute na terenu predstoji mu borba…

Nastavite čitati

Sport

FOTO Meštrica petardom do sedme proljetne pobjede

Objavljeno

prije 16 sati

30. travnja 2026.

Objavio/la

David Jolić

Meštrica je u 24. kolu Jedinstvene 1.ŽNL pobijedila momčad Pušće rezultatom 5:0, hattrickom Nikole Šebeka i s dva gola Antona Gašija. Bila je to sedma pobjeda Meštrice u devet utakmica proljetne polusezone.