Sport

Kopra se vraća kući: ‘Gorica mi je najljepši dio karijere, ali moj Radnik će pokušati…’

Miroslav Koprić (38) bio je golman Gorice u prvih šest sezona postojanja kluba, ostavio dubok trag i stekao brojna prijateljstva, čak i kumstva… Danas je na golu Radnika iz Križevaca, protivnika Gorice u osmini finala Kupa u srijedu od 16.30 sati

Objavljeno

prije 3 godine

31. listopada 2023.

Objavio/la

Marko Vidalina

Na prvu će zazvučati kao klasični sudar dvaju svjetova, kao nekakav nadrealni okršaj prošlosti i sadašnjosti, jer u srijedu u Velikoj Gorici igraju Gorica i – Radnik! Prizvuk nogometne romantike je snažan i naglašen, a doživljaj će se smanjiti tek nakon što spomenemo da ovaj Radnik dolazi iz Križevaca. Trenutačno drugoplasirana momčad jedinstvenog trećeg ranga stiže na Gradski stadion u okviru osmine finala Kupa, a ime koje nose nije i jedina poveznica s velikogoričkim nogometom.

S društvom iz Križevaca u naš grad, naime, stiže i dobri stari Kopra! Punim imenom Miroslav Koprić, danas 38-godišnjak, rođeni Križevčanin, ali i golman čije je ime masnim slovima upisano u povijest HNK Gorice.

– Osjećam li se kao da se vraćam kući? Pa da, definitivno se tako može reći, tako se osjećam. Bilo je to šest stvarno jako lijepih godina. Zapravo, mislim da mogu reći da su mi godine u Gorici bile najljepše razdoblje karijere, ali i života. Upoznao sam sjajne ljude, stekao puno novih prijateljstava, uživao u životu u Velikoj Gorici, a u to vrijeme mi se rodilo i prvo dijete, zbog čega mi je sve skupa još važnije, još ljepše – javio se Kopra dan prije povratka na mjesto sreće.

Još tamo u ljeto 2009., nekoliko tjedana nakon što se dogodila promjena u nogometnom životu ovoga grada, nakon što je Radnik ugašen, a Gorica pokrenuta, zazvonio mu je mobitel.

– S druge strane bio je trener Damir Petravić. Sve se već bio dogovorio s Goricom, a kako smo se poznavali iz zajedničkih dana u Vinogradaru, pozvao me da se priključim tom novom projektu. Čuo sam se nakon toga i s predsjednikom Nenadom Črnkom, dogovorili smo sastanak, a na njemu smo sve dogovorili za tri minute. Tako to ponekad ide u životu, tri minute za šest godina… – sa smiješkom se prisjeća Koprić.

Nije ga pokolebala ni činjenica da je jedna nova priča na samom začetku, čak dapače.

– Uvijek sam volio ulaziti u nešto novo, nikad nisam imao tu vrstu kočnica. Zato mi je i bilo toliko lako prihvatiti ponudu Gorice, pogotovo s obzirom na to da sam se i raspitao o predsjedniku Črnku, da sam znao što je i kako radio u Buševcu, da sam poznavao trenera… Sve to mi je dodatno olakšalo odluku i danas sam presretan što je tako ispalo, jer potpuno sam pogodio s dolaskom u Veliku Goricu – ističe Miroslav.

Pamti i prve utakmice, pomalo traljav start u sezonu, ali i prve treninge.

– U početku je, iskreno, vladao lagani kaos, jer bilo nas je više od 40 na tim prvim treninzima. Međutim, sve se to jako brzo iskristaliziralo, oformljena je jako dobra momčad koja je u rekordnom roku postala odlična klapa. Bili su tu Damir Grlić, Saša Sabljak, Ivica Sučić, prvi kapetan Siniša Ferenček, pa Tomislav Pek, Boris Bajto, Elmar Hadžić, Damir Bogović, Mustafa Menzil, Ante Budimir, Tomo Sedmak, aktualni trener Dragovoljca Mladen Stipković, domaći dečki Igor Hajduk i Pero Milatović… – nabraja Koprić, ističući kako se s dijelom tih igrača i danas čuje, kontaktira.

Miroslav Koprić skupio je više od 170 nastupa u svojih šest velikogoričkih godina… Foto: Igor Kralj/PIXSELL

– Bio je stvarno užitak biti dio te momčadi. Uživali smo u svakom treningu i utakmici, ali i druženjima izvan terena. Često smo imali i team buildinge, puno vremena provodili zajedno, a klub je po svemu bio debelo iznad razine treće lige. Doduše, u tim prvim razgovorima pričalo se da ćemo krenuti od druge lige, da bi me predsjednik nazvao i rekao da ćemo ipak morati krenuti iz trećeg ranga. Međutim, nije mi to bilo problem, odmah sam odgovorio da nastavljamo po planu, da smo se dogovorili i da to vrijedi i dalje – priča Koprić i nastavlja:

– Ništa u toj priči nije bilo trećeligaški. Iznad te razine bila je i momčad, koja se prošetala ligom te prve sezone, ali i sve ostalo u klubu. Predsjednik Črnko okupio je oko sebe jako dobru ekipu ljudi, funkcioniralo je apsolutno sve, od vrha pa sve do nas na terenu. Momčad je imala najveću moguću podršku u svakom segmentu, od opreme, uvjete, financija… U to je vrijeme pogotovo bilo teško u bilo kojem klubu očekivati da će po tom pitanju sve biti uredno, ali mi o plaćama nismo ni razgovarali. Znalo se kad sjeda, sve je uvijek bilo po dogovoru, kao po špagi. I već tad sam prepoznao da će se dogoditi ono što se događa posljednjih godina, da će Gorica vrlo brzo postati respektabilan prvoligaš. To se jednostavno osjetilo.

Mogla je Gorica u najviši rang ući već nakon prve drugoligaške sezone, proslavila je naslov prvaka, ali nije se dogodilo. Iz nikad do kraja razjašnjenih razloga, Gorici je te 2011. uskraćena promocija u prvu ligu.

– Slično kao i u toj trećeligaškoj, uvodnoj sezoni, prošetali smo se ligom i nakon ulaska u drugu ligu. Bili smo novi u tom društvu, nepoznanica za sve osim za nas same. Ostali smo na okupu, a kako smo već kao trećeligaši igrali prijateljske utakmice s prvoligašima poput Slaven Belupa ili Intera, s kojima smo bili ravnopravni, znali smo da možemo jako puno, da vrijedimo. To smo i dokazali na terenu, šteta samo što nam nije omogućeno da napravimo i taj dodatni iskorak – žali Kopra i godinama poslije.

– Mi smo tog ljeta već i započeli pripreme za prvu ligu, krenuli s treninzima, da bi nakon tjedan dana stigla odluka da od svega neće biti ništa. I opet smo otišli na kraći odmor, pa se opet okupili desetak dana poslije i nastavili s pripremama za novu drugoligašku sezonu. Govorio je već tad predsjednik Črnko da je tako možda i bolje, da možda i nismo u tom trenutku bili spremni za takvu vrstu izazova, ali poznavajući njegovu sposobnost, način na koji radi, siguran sam da bi on i tad uspio to izvući, da bi stvar klapala slično kao što je klapala od 2018. do danas, kad je Gorica konačno došla tamo gdje pripada. I postala jedan zaista respektabilan prvoligaš, klub koji se bori za Europu…

Nakon te sezone krenula je faza stabilizacije u drugoligaškom društvu, a Koprić je bio konstanta u toj priči. Prvo vrijeme je putovao svaki dan iz Križevaca, da bi se tijekom druge goričke godine odlučio preseliti u naš grad, postati Velikogoričanin, skućen u stanu u braniteljskim zgradama u Kromosovom naselju. Toliko je uživao ovdje da je sa suprugom ozbiljno razmišljao i o kupnji kuće u Velikoj Gorici, o trajnom preseljenju, ali do te odluke ipak nije došlo.

A šest godina nakon dolaska došlo je do rastanka. U ljeto 2015. sam je došao do predsjednika i zamolio ga za raskid ugovora.

– Da, otišao sam svojevoljno, na vlastitu inicijativu, ali bez ikakvih repova. Imao sam u tom trenutku neke ponude iz inozemstva, obećavali su mi da će sve biti riješeno čim izađem iz ugovora s Goricom, ali ta se obećanja nisu ostvarila. Otišao sam nakon toga u Lučko na pola sezone, pa na zimu ipak otišao van, na Maltu, u Birkirkaru – prisjeća se Koprić pa dodaje:

– Rastanak s Goricom bio je maksimalno korektan, ostali smo u toliko dobrim odnosima da se i danas čujem s predsjednikom Črnkom. Uostalom, tom čovjeku sam jako zahvalan na svemu što je učinio za mene. Neću pretjerati ako kažem da mi je bio kao drugi otac! Bio mi je uvijek na raspolaganju, spreman pomoći, pogotovo nakon što sam se preselio u Veliku Goricu. Dolazio je i do nas doma, u svakom trenutku dokazivao da je uvijek tu za nas, a to su stvari koje ostaju, koje izuzetno cijenim. I zato je naš odnos, slobodno to mogu reći, u tim godinama prerastao i u prijateljstvo.

Nakon Gorice, Koprić je branio za maltešku Birkirkaru, Lučko, HAŠK i Međimurje, a od ljeta 2021. je u Radniku iz Križevaca

Međutim, daleko od toga da je to i jedino prijateljstvo koje je ostalo.

– Ma naravno, puno me toga veže s Goricom. Evo, baš me zvao Nindža, malo podbada uoči ove naše utakmice, čujem se i sa Zigijem Hajdukom, a s Hrvojem Jančetićem sam i kum. Točnije, kum sam njegovom sinu Luki. Kad sam zadnji put bio u Gorici? Evo, prošli tjedan, baš je Luki bio rođendan, pa smo se družili… Često s obitelji navraćam u Goricu, imamo dovoljno razloga. Stalno sam u kontaktu i sa Sinišom Klafurićem, čovjekom koji ima ogromne zasluge za moj napredak, za cijelu moju karijeru. Moje odlične partije u Gorici velikim su dijelom i njegova zasluga. Klaf je odlična osoba, odličan trener, o njemu apsolutno sve najbolje – nabraja goričke prijatelje Kopra, koji je već treću sezonu stacioniran u svojim Križevcima.

– Razmišljao sam čak i o prekidu karijere, zato sam se i vratio kući, našao posao, ali ispalo je da se i ovdje složila jedna jako lijepa priča. Klub su preuzeli novi ljudi, mlada ekipa, sve su posložili i organizirali baš kako treba, klub su s niskim razina doveli u vrh trećega ranga, a sad i do osmine finala Kupa. Doma nismo izgubili dvije i pol godine, sve do ove subote i Jadrana iz Ploča, a u klubu je atmosfera vrhunska. Na utakmice nam dolazi oko tisuću ljudi, daleko smo najgledaniji domaćin u ligi, a još sam i doma, u svome gradu… Radim u firmi dopredsjednika kluba, bavimo se prodajom materijala fasade i suhu gradnju, tako da uživam u svemu. Kombiniram to s nogometom i kad god mi padne napamet da završim karijeru, shvatim da poludim nakon dva tjedna bez nogometa.

Dva dana prije Božića proslavit će 39. rođendan, ozbiljne su to nogometne godine, čak i za golmane, ali ozbiljan je i značaj Miroslava Koprića za križevački Radnik. U srijedu od 16.30 sati bit će posljednja prepreka napadačima Gorice, kluba čiji je veliki navijač.

– Jesam, baš aktivno pratim Goricu otkad je ušla u prvu ligu i definitivno mogu reći da sam navijač. Tresao sam se prošle sezone, stvarno nije izgledalo dobro u nekim trenucima, ali nekako sam ipak vjerovao da će ta priča dobro završiti, da neće doći do ispadanja iz lige. Na kraju se Gorica spasila i to me baš razveselilo, jer zaista je osjećam kao svoj klub – kaže Koprić pa se okreće međusobnom okršaju u srijedu.

– Što se nas tiče, idemo uživati! Ovo nam je nagrada za cjelokupni naš trud uložen prošle i ove sezone, nagrada za sve u klubu. Došli smo do prilike da igramo na prvoligaškom stadionu, protiv renomiranog prvoligaša, i u svemu tome treba uživati. Gorica je veliki favorit, naravno da jest, ali to ne znači da ćemo doći na izlet. Napravit ćemo sve što je u našoj moći da pokušamo iznenaditi, jer ovo je ipak Kup, a tu je sve moguće. Idemo probati! Izbacili smo u prošlom kolu Šibenik, također velikog favorita, potajno smo se nadali da možemo doći do sljedeće stepenice i na kraju se ostvarilo. Tako ćemo razmišljati i ovoga puta. Idemo igrati, idemo pokušati – zaključio je Koprić.

Više od osam godina nakon odlaska iz Gorice, vraća se na poznati stadion, u jako dobro poznati grad, u okruženje u kojem je uživao. U okršajima s goričkim ofenzivnicma, nadamo se, ove srijede neće uživati…

Sport

Kobre prebrze za Mraclin

Objavljeno

prije 10 sati

30. travnja 2026.

Objavio/la

Vitomir Štuban

Mraclin je dobro otvorio susret i već u 2. minuti imao veliku priliku preko Kaurina, ali gostujući vratar Đurđek sjajno reagira. Kobre ubrzo kažnjavaju promašaj – Husnjak u 3. minuti preciznim udarcem donosi vodstvo 0:1. Domaći su do kraja prvog dijela imali još nekoliko izglednih prilika za izjednačenje, no nisu bili dovoljno učinkoviti.
U nastavku utakmice dominiraju gosti – Čakarun u 57. minuti povećava na 0:2, a Kelava u 73. minuti praktički rješava pitanje pobjednika pogotkom za 0:3.
Mraclin je do počasnog pogotka stigao u samoj završnici kada Hajduk koristi asistenciju Marjanovića za konačnih 1:3.
Kobre su zasluženo slavile, dok Mraclin nakon loših proljetnih igara mora što prije uhvatiti bolju formu jer pogled na ljestvicu ne ostavlja mnogo prostora za mir.

IV. NL SREDIŠTE ZAGRB – B , 24. kolo

MRACLIN – KOBRE SAMOBOR 1:3

Stadion Nova graba. Gledatelja 50.
Sudac: Matija Ptičar (Repušnica). Pomoćnice: Kristina Borojević i Veronika Muraja.

Strijelci: 0:1 – Husnjak (3), 0:2 – Čakarun (57), 0:3 – Kelava (73), 1:3 – Hajduk (90).

MRACLIN: Matejčić, Marjanović, Smolković (od 46. Tokić), J. Domitrović, Rajić, Đurašić (od 72. Jančić), Brdek, Matić, Krilić, Kaurin (od 46. Hajduk), I. Kos. Trener: Marko Pancirov.

KOBRE SAMOBOR: Đurđek, Brakus, Ašanin, Husjak (od 74. Kerman), Golubić, Čakarun, Mihaljević (od 80. Čučić), Makarun (od 67. Houdek), Kelava, Bašić, Kesić. Trener: Željko Štulec.

Nastavite čitati

Sport

Svjetski prvak u gostima: ‘Njegovo znanje za nas je odskočna daska’

Društvu iz Kluba obaranja ruku Viking VG u goste je došao Rino Mašić, institucija u svijetu njihova sporta. Oduševljen je bio Mašić, oduševljeni su bili i gorički obarači ruku…

Objavljeno

prije 19 sati

30. travnja 2026.

Objavio/la

Redakcija Cityportala

Gorički klub za obaranje ruke Viking VG posjetio je svjetski prvak u obaranju ruke Rino Mašić, koji je održao mali seminar o obaranju ruke, treningu i natjecanjima, kao i općenito o pristupu sportu i psihologiji sporta.

U prostorijama kluba okupilo se na desetke obarača koji su željno upijali znanje te, postavljajući pitanja i kroz lagani sparing sa svjetskim prvakom, puno naučili o obaranju ruke i treningu.

“Sam Rino Mašić bio je oduševljen prostorijama kluba i opremom te je u ugodnoj atmosferi održao odličan i poučan seminar, na kojem mu je klub Viking VG zahvalan, jer će znanje koje je podijelio s nama biti još jedna dobra odskočna daska za daljnji napredak našeg kluba.

Nadamo se i budućim posjetima našeg svjetskog prvaka, jer znamo da još puno toga imamo za naučiti, a on ima još puno toga za podučiti nas”, objavili su iz kluba.

Nastavite čitati

Moja županija

Maške, legendo: ‘Da mi je netko ovo pričao, rekao bih mu da je lud…’

Ante Mašić je s navršenih 40 godina odigrao svoju posljednju utakmicu, punih 11 godina nakon što je došao u Veliku Goricu i odjenuo dres KK Gorice. A do tad je u našem gradu bio ukupno – jedanput?!

Objavljeno

prije 20 sati

30. travnja 2026.

Objavio/la

Marko Vidalina

Kad je te 2015. godina Ante Mašić na zaslonu mobitela ugledao “Josip Sesar zove…”, nije ni slutio da će si pritiskom na zelenu tipku promijeniti život.

– Dođi, treniraj s nama. Ako ti se svidi, možeš i ostati…

Došao je, probalo je, svidjelo mu se i – ostao je. Evo nas, 11 godina poslije, Ante Mašić otišao je u mirovinu kao legenda KK Gorice. Igrač koji je obilježio najuspješniju eru u povijesti velikogoričke košarke, čovjek kojega su duže od desetljeća u velikogoričkoj košarci voljeli i poštivali, kapetan koji nije morao puno govoriti da bi se čulo sve što ima za reći.

U posljednjoj utakmici ove sezone u Gradsku dvoranu stigao je Novi Zagreb, rezultatska važnost bila je minimalna, ali trenutak je bio poseban. Lopta je podbačena, otišla je i zadnji put u ruke igrača s brojem 8 u bijelom dresu, a onda je krenuo aplauz.

– Hvala ljudima iz kluba što su zaista lijepo sve to organizirali, bilo je baš jako lijepo. Doduše, u jednu je ruku bilo i čudno, emocije se miješaju u tom trenutku, ali prije svega je bilo lijepo. Je, priznajem, zastala je i suza u oku. Nije pobjegla niz lice, ali bila je tamo… – kaže Maške, kako ga zovu u svijetu košarke, nakon što je okačio visoke tenisice o klin.

I opet, tko bi te 2015. rekao da će se stvari rasplesti baš tako. Da će bivši igrač Cibone i onog euroligaškog Zagreba, košarkaš s ozbiljnim imenom i prezimenom, najveći dio svoje karijere vezati baš uz naš grad i klub.

– U tom trenutku bio sam bez kluba i kad me trener Sesar nazvao, odlučio sam pokušati. Iskreno, do tad nisam znao baš ništa ni o klubu ni o velikogoričkoj košarci. Čak me ni put nije vodio prema ovdje, mislim da sam jedanput u životu bio u Velikoj Gorici. Doslovno nikakve veze s ovim krajem nisam imao. Da mi je netko tad rekao da ću ostati ovdje toliko dugo, rekao bih mu da je lud… A opet, sve se nekako slagalo jedno za drugim i danas mogu reći da je iza mene prelijepih 11 godina karijere. Bolje nisam mogao poželjeti – kreće Mašić u analizu svoje goričke ere gostujući u “Sportu zagrebačke županije”.

Prva njegova gorička sezona bila je dobra, uspješna, no već idućega ljeta mijenjaju se trener i dio momčadi, a s tim stižu i problemi. Gorica je ispala iz elitnog ranga, no Maške je, brojnim ponudama unatoč, odlučio ostati.

– Već u prvoj sezoni imao sam neke ponude da idem van, ali odlučio sam to odbiti i jednostavno ostati. Ljudi u klubu su me željeli, meni je odgovaralo biti doma, uz obitelj, a sve je to utjecalo. Kad smo ispali u drugu ligu, opet su me zvali neki iz prve lige, ali nešto me tjeralo da ostanem. Kao da je bilo suđeno – govori Mašić.

Vratio se tad na klupu Sesar, složena je momčad koja je drugu ligu osvojila s 22-0, pobjeđujući i po 50-60 razlike, pa se Gorica ekspresno vratila u elitu. Naravno, s Mašićem u sastavu. A zlatne godine su dolazile.

– Sve nakon toga je povijest. Igrali smo polufinala prvenstva, završnicu kupa, čak i ABA 2 ligu… Cijela ta petorka, u kojoj su uz mene bili Majcunić, Kapusta, Mazalin i Baković, danas igra na puno višem nivou, a svima je njima Gorica bila jako dobra odskočna daska.

Ni u tim godinama, kao ni danas, Velikogoričani nisu imali naviku dolaziti u dvoranu na košarku.

– Ta priča s gledateljima nekako nas uvijek prati… Svi bismo mi voljeli da bude barem malo više ljudi. Dvorana je mala, tu da dođe 300 ljudi, već bi se napravila ozbiljna gužva i dobar ambijent. Tad smo igrali na razini na kojoj gorička košarka možda više nikad neće biti, a bilo je otprilike jednako ljudi kao danas, kad smo u drugoj ligi. Zapravo, možda bih ih mogao većinu i nabrojati…

Gorica je, dakle, ponovno u drugoj ligi. Ispala je još jedanput, u proljeće 2023. godine, a Maške je opet ostao. Sad je situacija bila drukčija, ušao je u veteranske godine, ponuda više nije bilo, ali nije bilo ni dvojbi.

– Ma naravno, nisam ni razmišljao. Tu sam doma, želio sam ostati, ljudi iz kluba odmah su mi rekli da žele da ostanem, i krenuli smo dalje zajedno. Graditi neku bitno drukčiju priču, ali u pravom smjeru. Budući da sam završio i višu trenersku školu, da sam već krenuo u tom smjeru, jedino logično bilo je ostati.

Preuzeo je svoje prve omladinske kategorije kao trener, a usporedno je davao sve što je mogao kao igrač. U ograničenoj minutaži, u ulozi tihog i diskretnog mentora mlađim igračima, jednog od onih koji svojim ponašanjem nude primjer.

Košarkaši gledano, Mašić je sad već u potpunosti naš, ali zapravo je riječ o momku iz Tomislavgrada, koji se teškom mukom probijao do uspjeha. Danas je zadovoljan činjenicom što je uspio živjeti od košarke, a to ima najmjeru i dalje činiti. Od iduće sezone vodit će juniore u njihovoj ligi, ali i u trećoj seniorskoj ligi, gdje će gorički talenti igrati za KK Velgor.

– Uživam u radu s djecom, u njihovu napretku, i tu se zasad vidim. Vidim se u budućnosti i kao seniorski trener, ali idemo polako, korak po korak – zaključio je legendarni Maške.

Nastavite čitati

Sport

Cijeli svijet gleda prema Amerikama, a Goričani čekaju – Euro!

Krajem svibnja i početkom lipnja na Euru U-17 naš će prvoligaš imati trojicu predstavnika, a najmanje jednog trebali bismo imati i na Euru U-19, koji će se igrati krajem lipnja i početkom srpnja

Objavljeno

prije 20 sati

30. travnja 2026.

Objavio/la

Marko Vidalina

Do početka Svjetskog prvenstva broji se sitno, u geopolitički izazovnim vremenima čeka nas povijesni Mundijal, na kojem će prvi put nastupiti 48 reprezentacija, neobični će biti i termini utakmica, pa svijet nogometa s nestrpljenjem čeka da sve skupa konačno krene. A svi mi, naravno, vjerujemo i nadamo se da Hrvatska može ponovno biti dobar, barem na tragu onoga kakva je bila na posljednja dva prvenstva…

A dok se sve to događa, u debeloj sjeni traju pripreme za neka druga prvenstva koja uključenima “život znače”: od 25. svibnja do 7. lipnja u Estoniji će se igrati Europsko prvenstvo U-17, a nešto više od mjesec dana kasnije, između 28. lipnja i 11. srpnja, svoj će Euro igrati reprezentacije do 19 godina. I oba ta turnira bit će važna i za velikogorički nogomet, budući da će HNK Gorica, kako trenutačno stvari stoje, imati svoje predstavnike na oba ta turnira.

Posebno snažan gorički pečat ima U-17 selekcija, koju vodi izbornik Marijan Budimir. Selekcija je to koja je u prvoj rundi kvalifikacija iza sebe ostavila i vršnjake iz Nizozemske, da bi u onoj drugoj izborila prvo mjesto u konkurenciji Irske, Poljske i Slovačke. Važnu ulogu na tom putu imali su igrači Gorice Juraj Frigan, Mihael Kelava i Lovro Lojen, a dio ciklusa u tom je društvu proveo i još jedan njihov klupski igrač, Francis Chinedu Echue. Uz njih trojicu, odnosno četvoricu, tu je i Lovro Trupčević, dečko iz Šćitarjeva koji je preko Mladosti iz Obrezine već kao sedmogodišnjak otišao u Dinamu, čiji igrač je i danas.

Lovro je u ovom društvu poseban jer je jedini u punom smislu “naš”, budući da je Kelava iz Donje Stubice, Frigan iz Zeline, a Lojen sa zagrebačke Peščenice. Međutim, logično je da će baš njih trojica biti u fokusu iz perspektive našega kluba, koji na ovim klincima gradi budućnost. Lovro Lojen posebna je priča, s obzirom na to da je jedan od rijetkih u “klasi 2009” koji je godinu mlađi, rođen u srpnju 2010. Unatoč tome, Lovro je neupitni prvi golman ove selekcije, u kojoj svoje mjesto uspješno pronalazi i Frigan, iako često to mora činiti i na pozicijama koje mu nisu omiljene. Važnu ulogu tu će imati i Kelava, iako u posljednjoj rundi kvalifikacija nije imalo preveliku minutažu.

Ne dogodi li se nešto nepredviđeno, sva trojica Goričana, baš kao i Trupčević, trebali bi biti na popisu izbornika Budimira za Euro koji će biti iznimno izazovan. Na njemu će se pojaviti samo osam selekcija, a Hrvatska je u skupini s Belgijom, Španjolskom i domaćinom Estonijom. Otvaranje je 25. svibnja protiv Belgije, tri dana poslije igrat će se u Tallinnu protiv Estonije, a još tri dana poslije protiv Španjolske.

Mjesec dana kasnije u Walesu će svoj Euro igrati U-19 reprezentacija, koju vodi izbornik Siniša Oreščanin, a njezin dio je naš Luka Vrzić. Ova će selekcija biti u skupini sa Srbijom, Italijom i Ukrajinom, a Vrza će se od prvog dana priprema boriti za što bolji status. U kvalifikacijama je i zabijao golove, imao ozbiljne partiture, ali dojam je da zasad nije zaradio puno povjerenje izbornika. U kadru bi svakako trebao biti, a za minute na terenu predstoji mu borba…

Nastavite čitati

Sport

FOTO Meštrica petardom do sedme proljetne pobjede

Objavljeno

prije 1 dan

30. travnja 2026.

Objavio/la

David Jolić

Meštrica je u 24. kolu Jedinstvene 1.ŽNL pobijedila momčad Pušće rezultatom 5:0, hattrickom Nikole Šebeka i s dva gola Antona Gašija. Bila je to sedma pobjeda Meštrice u devet utakmica proljetne polusezone.