Na prvu će zazvučati kao klasični sudar dvaju svjetova, kao nekakav nadrealni okršaj prošlosti i sadašnjosti, jer u srijedu u Velikoj Gorici igraju Gorica i – Radnik! Prizvuk nogometne romantike je snažan i naglašen, a doživljaj će se smanjiti tek nakon što spomenemo da ovaj Radnik dolazi iz Križevaca. Trenutačno drugoplasirana momčad jedinstvenog trećeg ranga stiže na Gradski stadion u okviru osmine finala Kupa, a ime koje nose nije i jedina poveznica s velikogoričkim nogometom.

S društvom iz Križevaca u naš grad, naime, stiže i dobri stari Kopra! Punim imenom Miroslav Koprić, danas 38-godišnjak, rođeni Križevčanin, ali i golman čije je ime masnim slovima upisano u povijest HNK Gorice.

– Osjećam li se kao da se vraćam kući? Pa da, definitivno se tako može reći, tako se osjećam. Bilo je to šest stvarno jako lijepih godina. Zapravo, mislim da mogu reći da su mi godine u Gorici bile najljepše razdoblje karijere, ali i života. Upoznao sam sjajne ljude, stekao puno novih prijateljstava, uživao u životu u Velikoj Gorici, a u to vrijeme mi se rodilo i prvo dijete, zbog čega mi je sve skupa još važnije, još ljepše – javio se Kopra dan prije povratka na mjesto sreće.

Još tamo u ljeto 2009., nekoliko tjedana nakon što se dogodila promjena u nogometnom životu ovoga grada, nakon što je Radnik ugašen, a Gorica pokrenuta, zazvonio mu je mobitel.

– S druge strane bio je trener Damir Petravić. Sve se već bio dogovorio s Goricom, a kako smo se poznavali iz zajedničkih dana u Vinogradaru, pozvao me da se priključim tom novom projektu. Čuo sam se nakon toga i s predsjednikom Nenadom Črnkom, dogovorili smo sastanak, a na njemu smo sve dogovorili za tri minute. Tako to ponekad ide u životu, tri minute za šest godina… – sa smiješkom se prisjeća Koprić.

Nije ga pokolebala ni činjenica da je jedna nova priča na samom začetku, čak dapače.

– Uvijek sam volio ulaziti u nešto novo, nikad nisam imao tu vrstu kočnica. Zato mi je i bilo toliko lako prihvatiti ponudu Gorice, pogotovo s obzirom na to da sam se i raspitao o predsjedniku Črnku, da sam znao što je i kako radio u Buševcu, da sam poznavao trenera… Sve to mi je dodatno olakšalo odluku i danas sam presretan što je tako ispalo, jer potpuno sam pogodio s dolaskom u Veliku Goricu – ističe Miroslav.

Pamti i prve utakmice, pomalo traljav start u sezonu, ali i prve treninge.

– U početku je, iskreno, vladao lagani kaos, jer bilo nas je više od 40 na tim prvim treninzima. Međutim, sve se to jako brzo iskristaliziralo, oformljena je jako dobra momčad koja je u rekordnom roku postala odlična klapa. Bili su tu Damir Grlić, Saša Sabljak, Ivica Sučić, prvi kapetan Siniša Ferenček, pa Tomislav Pek, Boris Bajto, Elmar Hadžić, Damir Bogović, Mustafa Menzil, Ante Budimir, Tomo Sedmak, aktualni trener Dragovoljca Mladen Stipković, domaći dečki Igor Hajduk i Pero Milatović… – nabraja Koprić, ističući kako se s dijelom tih igrača i danas čuje, kontaktira.

Miroslav Koprić skupio je više od 170 nastupa u svojih šest velikogoričkih godina… Foto: Igor Kralj/PIXSELL

– Bio je stvarno užitak biti dio te momčadi. Uživali smo u svakom treningu i utakmici, ali i druženjima izvan terena. Često smo imali i team buildinge, puno vremena provodili zajedno, a klub je po svemu bio debelo iznad razine treće lige. Doduše, u tim prvim razgovorima pričalo se da ćemo krenuti od druge lige, da bi me predsjednik nazvao i rekao da ćemo ipak morati krenuti iz trećeg ranga. Međutim, nije mi to bilo problem, odmah sam odgovorio da nastavljamo po planu, da smo se dogovorili i da to vrijedi i dalje – priča Koprić i nastavlja:

– Ništa u toj priči nije bilo trećeligaški. Iznad te razine bila je i momčad, koja se prošetala ligom te prve sezone, ali i sve ostalo u klubu. Predsjednik Črnko okupio je oko sebe jako dobru ekipu ljudi, funkcioniralo je apsolutno sve, od vrha pa sve do nas na terenu. Momčad je imala najveću moguću podršku u svakom segmentu, od opreme, uvjete, financija… U to je vrijeme pogotovo bilo teško u bilo kojem klubu očekivati da će po tom pitanju sve biti uredno, ali mi o plaćama nismo ni razgovarali. Znalo se kad sjeda, sve je uvijek bilo po dogovoru, kao po špagi. I već tad sam prepoznao da će se dogoditi ono što se događa posljednjih godina, da će Gorica vrlo brzo postati respektabilan prvoligaš. To se jednostavno osjetilo.

Mogla je Gorica u najviši rang ući već nakon prve drugoligaške sezone, proslavila je naslov prvaka, ali nije se dogodilo. Iz nikad do kraja razjašnjenih razloga, Gorici je te 2011. uskraćena promocija u prvu ligu.

– Slično kao i u toj trećeligaškoj, uvodnoj sezoni, prošetali smo se ligom i nakon ulaska u drugu ligu. Bili smo novi u tom društvu, nepoznanica za sve osim za nas same. Ostali smo na okupu, a kako smo već kao trećeligaši igrali prijateljske utakmice s prvoligašima poput Slaven Belupa ili Intera, s kojima smo bili ravnopravni, znali smo da možemo jako puno, da vrijedimo. To smo i dokazali na terenu, šteta samo što nam nije omogućeno da napravimo i taj dodatni iskorak – žali Kopra i godinama poslije.

– Mi smo tog ljeta već i započeli pripreme za prvu ligu, krenuli s treninzima, da bi nakon tjedan dana stigla odluka da od svega neće biti ništa. I opet smo otišli na kraći odmor, pa se opet okupili desetak dana poslije i nastavili s pripremama za novu drugoligašku sezonu. Govorio je već tad predsjednik Črnko da je tako možda i bolje, da možda i nismo u tom trenutku bili spremni za takvu vrstu izazova, ali poznavajući njegovu sposobnost, način na koji radi, siguran sam da bi on i tad uspio to izvući, da bi stvar klapala slično kao što je klapala od 2018. do danas, kad je Gorica konačno došla tamo gdje pripada. I postala jedan zaista respektabilan prvoligaš, klub koji se bori za Europu…

Nakon te sezone krenula je faza stabilizacije u drugoligaškom društvu, a Koprić je bio konstanta u toj priči. Prvo vrijeme je putovao svaki dan iz Križevaca, da bi se tijekom druge goričke godine odlučio preseliti u naš grad, postati Velikogoričanin, skućen u stanu u braniteljskim zgradama u Kromosovom naselju. Toliko je uživao ovdje da je sa suprugom ozbiljno razmišljao i o kupnji kuće u Velikoj Gorici, o trajnom preseljenju, ali do te odluke ipak nije došlo.

A šest godina nakon dolaska došlo je do rastanka. U ljeto 2015. sam je došao do predsjednika i zamolio ga za raskid ugovora.

– Da, otišao sam svojevoljno, na vlastitu inicijativu, ali bez ikakvih repova. Imao sam u tom trenutku neke ponude iz inozemstva, obećavali su mi da će sve biti riješeno čim izađem iz ugovora s Goricom, ali ta se obećanja nisu ostvarila. Otišao sam nakon toga u Lučko na pola sezone, pa na zimu ipak otišao van, na Maltu, u Birkirkaru – prisjeća se Koprić pa dodaje:

– Rastanak s Goricom bio je maksimalno korektan, ostali smo u toliko dobrim odnosima da se i danas čujem s predsjednikom Črnkom. Uostalom, tom čovjeku sam jako zahvalan na svemu što je učinio za mene. Neću pretjerati ako kažem da mi je bio kao drugi otac! Bio mi je uvijek na raspolaganju, spreman pomoći, pogotovo nakon što sam se preselio u Veliku Goricu. Dolazio je i do nas doma, u svakom trenutku dokazivao da je uvijek tu za nas, a to su stvari koje ostaju, koje izuzetno cijenim. I zato je naš odnos, slobodno to mogu reći, u tim godinama prerastao i u prijateljstvo.

Nakon Gorice, Koprić je branio za maltešku Birkirkaru, Lučko, HAŠK i Međimurje, a od ljeta 2021. je u Radniku iz Križevaca

Međutim, daleko od toga da je to i jedino prijateljstvo koje je ostalo.

– Ma naravno, puno me toga veže s Goricom. Evo, baš me zvao Nindža, malo podbada uoči ove naše utakmice, čujem se i sa Zigijem Hajdukom, a s Hrvojem Jančetićem sam i kum. Točnije, kum sam njegovom sinu Luki. Kad sam zadnji put bio u Gorici? Evo, prošli tjedan, baš je Luki bio rođendan, pa smo se družili… Često s obitelji navraćam u Goricu, imamo dovoljno razloga. Stalno sam u kontaktu i sa Sinišom Klafurićem, čovjekom koji ima ogromne zasluge za moj napredak, za cijelu moju karijeru. Moje odlične partije u Gorici velikim su dijelom i njegova zasluga. Klaf je odlična osoba, odličan trener, o njemu apsolutno sve najbolje – nabraja goričke prijatelje Kopra, koji je već treću sezonu stacioniran u svojim Križevcima.

– Razmišljao sam čak i o prekidu karijere, zato sam se i vratio kući, našao posao, ali ispalo je da se i ovdje složila jedna jako lijepa priča. Klub su preuzeli novi ljudi, mlada ekipa, sve su posložili i organizirali baš kako treba, klub su s niskim razina doveli u vrh trećega ranga, a sad i do osmine finala Kupa. Doma nismo izgubili dvije i pol godine, sve do ove subote i Jadrana iz Ploča, a u klubu je atmosfera vrhunska. Na utakmice nam dolazi oko tisuću ljudi, daleko smo najgledaniji domaćin u ligi, a još sam i doma, u svome gradu… Radim u firmi dopredsjednika kluba, bavimo se prodajom materijala fasade i suhu gradnju, tako da uživam u svemu. Kombiniram to s nogometom i kad god mi padne napamet da završim karijeru, shvatim da poludim nakon dva tjedna bez nogometa.

Dva dana prije Božića proslavit će 39. rođendan, ozbiljne su to nogometne godine, čak i za golmane, ali ozbiljan je i značaj Miroslava Koprića za križevački Radnik. U srijedu od 16.30 sati bit će posljednja prepreka napadačima Gorice, kluba čiji je veliki navijač.

– Jesam, baš aktivno pratim Goricu otkad je ušla u prvu ligu i definitivno mogu reći da sam navijač. Tresao sam se prošle sezone, stvarno nije izgledalo dobro u nekim trenucima, ali nekako sam ipak vjerovao da će ta priča dobro završiti, da neće doći do ispadanja iz lige. Na kraju se Gorica spasila i to me baš razveselilo, jer zaista je osjećam kao svoj klub – kaže Koprić pa se okreće međusobnom okršaju u srijedu.

– Što se nas tiče, idemo uživati! Ovo nam je nagrada za cjelokupni naš trud uložen prošle i ove sezone, nagrada za sve u klubu. Došli smo do prilike da igramo na prvoligaškom stadionu, protiv renomiranog prvoligaša, i u svemu tome treba uživati. Gorica je veliki favorit, naravno da jest, ali to ne znači da ćemo doći na izlet. Napravit ćemo sve što je u našoj moći da pokušamo iznenaditi, jer ovo je ipak Kup, a tu je sve moguće. Idemo probati! Izbacili smo u prošlom kolu Šibenik, također velikog favorita, potajno smo se nadali da možemo doći do sljedeće stepenice i na kraju se ostvarilo. Tako ćemo razmišljati i ovoga puta. Idemo igrati, idemo pokušati – zaključio je Koprić.

Više od osam godina nakon odlaska iz Gorice, vraća se na poznati stadion, u jako dobro poznati grad, u okruženje u kojem je uživao. U okršajima s goričkim ofenzivnicma, nadamo se, ove srijede neće uživati…