Postoje dvije izreke, odavno poznate u narodu… Jedna od njih, čuli ste je negdje sigurno, kaže: “Šutnja je zlato.” U prijevodu, neke stvari nekad je bolje prešutjeti. Ali tu je i ona druga, koja se u nekoliko sjecišta dotiče s ovom prvom: “Mišljenje je kao šupak. Svatko ga ima.” U nešto slobodnijem prijevodu, sloboda govora i izražavanja ne znači nužno da je sve što se izgovori ujedno i pametno, smisleno, uopće vrijedno osvrtanja.

Cijela ta stvar poprimila je opasne razmjere u trenutku kad je u naše živote ušao internet, a onda i društvene mreže. Ova druga izreka time je automatski postala još važnija za istaknuti, jer živimo u vremenima u kojima svatko svoje mišljenje više nema pravo samo izreći, nego i zapisati. Kakvo god ono bilo, argumentirano ili ne, koga god ono hvalilo ili uzdizalo, osuđivalo ili ocrnjivalo… Udariš po tipkovnici, podijeliš sa svijetom što misliš o ovome ili onome i – ajmo dalje!

Odnosi se to na sve sfere života, nitko nije pošteđen u komunikacijskom ludilu modernog vremena, a sve skupa odlazi na još višu razinu kad se uključe i ozbiljne emocije, kao što se događa kad je u pitanju sport. Još konkretnije, nogomet.

Pa se tako dogodi i subota navečer. U Veliku Goricu dođe Hajduk, koji nadigra domaćina u svim aspektima igre, odnese uvjerljivu pobjedu pred punim stadionom svojih navijača i produbi krizu Gorice. Momčadi koja ne može doći sebi već gotovo tri mjeseca, koja gubi čak i od protivnika od kojeg nitko ne gubi, koja ne izgleda konkurentno već jako dugo vremena…

A kad je već tako, kad su već frustracije narasle, potpomognute scenom u kojoj klub iz tvoga grada na vlastitom stadionu ima desetak puta manje navijača nego gosti, zašto ne bi počeli – udarati po tipkovnici! I prokazivati krivce, otkrivati teorije zavjere, optuživati pojedince rječnikom koji ne ostavlja nikakve dvojbe, ali ni ne traži bilo kakve argumente.

Nađe se tu – slijedom one druge, duže izreke iz uvoda – svega i svačega. Uključujući, nažalost, i solidnu količinu istupa koji bi se mogli usporediti s onim što izlazi iz dijela tijela spomenutog u izreci. I što govori dosta toga o nogometnoj “publici” u našem gradu, gotovo u pravilu onom dijelu te “publike” koji se na tribinama Gradskog stadiona zadnji put pojavio u vrijeme dok se izlazilo u diskoklub “Srce”…

Svi oni, ali ne samo oni, jer nađe se tu i pojedinaca koji su godinama sudjelovali u radu kluba (?!), ovom su prilikom tako, uz sve ostalo, udarili po Ivanu Baniću. Golmanu Gorice, ponajboljem igraču Gorice, koji je protiv Hajduka imao nešto slabiji dan. Traljavo je reagirao kod gola Rokasa Pukštasa za 3-0, dogodio mu se kiks nakon kojeg je postavljen konačan rezultat ove utakmice, a to je bilo dovoljno da krene pljuvačina, ali i optužbe koje graniče sa zdravim razumom. U najmanju ruku!

Da, i ovo je mišljenje, ali ovoga puta mišljenje koje se da argumentirati. Za razliku od budalaština tipa “Banić je prodao utakmicu”. A upravo takvim riječima se napada, vrijeđa i omalovažava jednog čovjeka koji je zaslužio sve osim toga.

Ustvrditi da je netko nekome pustio utakmicu čak je i utuživa stvar, ali ako taj dio i stavimo po strani, to je apsolutno skandalozno! Ivan Banić, kao i svatko od nas svakoga dana, ima pravo pogriješiti. Ima pravo pogriješiti i dvaput protiv istoga kluba, a činjenica da se to dogodilo protiv kluba u kojem je počeo svoju karijeru ni izbliza nije dovoljna za takve gnjusne optužbe na račun uzornog sportaša koji je za velikogorički sport već dosad napravio neusporedivo više nego svi ovi “internet ratnici” zajedno.

Sve to je, zapravo, toliko suludo da bi bilo bolje iskoristiti onu prvu izreku iz uvoda i prešutjeti, ali sad su stvari već otišle predaleko i preširoko. I ukazala se potreba da se reagira. Argumentima, a ne sranjima.

Prvo i osnovno, Ivan Banić, znaju to svi koji su barem dvaput razgovarali s njim, ne bi pustio utakmicu ni vlastitom ocu! To je momak koji je sportaš od glave do pete, koji je prošao mukotrpan i iznimno težak put da bi došao do ovdje gdje je danas, a u tome sigurno ne bi uspio da ikad igdje razmišljao onako kako mu “Tastatura Boys” impliciraju da razmišlja.

Baš naprotiv, Ivan Banić za sve se u svojoj karijeri izborio sam. Bez ikoga iza svojih leđa, da pogura, samo svojim napornim radom, krajnje profesionalnim pristupom i, posljednično, vratarskom kvalitetom. I to će potvrditi svi koji ga poznaju, koji su upućeni, koji ne lupetaju bez argumenata… Bilo je tu uspona i padova, euforija i depresija, lijepih i ružnih trenutaka, no sve je to Bane preživio i dočekao svoju priliku. Koju je i iskoristio, jer riječ je o najboljem golmanu HNL-a u prošloj godini, o jednom od najboljih igrača Gorice, o golmanu koji ima svoje ime i prezime.

I sve to, sve što je mukotrpno gradio, netko se nađe pozvan obezvrijeđivati optužbama da pušta utakmice?! Strava i užas…

Teško je i pokušati razumijeti da netko zaista smatra da će Ivan Banić sa svojih 29 godina, u najboljim godinama svoje karijere, odlučiti namjerno slabije reagirati kod rezultata 0-2 protiv Hajduka, da namjerno neće dovoljno podići ruke, da će svjesno pomoći protivniku… Teško je, ali očito ima takvih koji misle da će Ivan Banić usred teške krize njegova kluba – za kojeg je, usput rečeno, pretrpio i potres mozga, u kojem nikad nije napravio niti jedan i najmanji problem, u čije se povijesne knjige upisao… – uopće i pomisliti na to što treba Hajduku u tom trenutku, pa makar to sto puta bio njegov bivši klub.

Suvišnim se čini nuditi bilo kakve druge argumente, ali možemo reći i da je Ivan Banić više puta branio jako dobro protiv Hajduka, uključujući i onu utakmicu odigranu jesenas, u kojoj je Ante Matej Jurić zabio za pobjedu protiv Hajduka, u kojoj je blistao i, zamislite, Ivan Banić. Tad nije puštao, sad, eto, jest… Ivan Banić, između ostaloga, devet je puta ove sezone sačuvao svoju mrežu netaknutom, nekoliko puta bio je igrač utakmice, pri čemu je svaki put gorio od želje da se dokaže, danas-sutra možda i ostvari transfer u klub ili ligu još više razine, ali i da samim time pomogne klubu koji mu je toliko dao.

A Ivan Banić je, iz prve ruke govoreći, itekako svjestan koliko mu je Gorica dala. Zato što je pošten, moralan i profesionalan. I nikad, ali nikad u životu, opet iz prve ruke znamo, nikome ne bi puštao i popuštao. Zbog Gorice, ali u prvom redu zbog samoga sebe, zbog svoje karijere, zbog svoje budućnosti…

Ivan Banić je, da dodamo i to u ovu priču, nedavno postao otac. Rodio se mali Pavle, velika je sreća zavladala u njegovoj obitelji, a tata Ivan od trenutka kad je sinčić ugledao svijet radi sve što može da bude najbolji mogući uzor. U tu priču ne ulaze i nikad neće ući ono čime se obezvređuje sve što Ivan Banić doista jest.

Tužni i razočarani Ivan Banić, jer kakav uopće može biti kad do njega dođu sve ove bezobrazne i opasne optužbe. I to od ljudi koji mu neće javno čestitati kad spasi naš klub, ali će ga spremno bezobzirno poniziti kad mu se dogodi pogreška. Koja se svima njima, svakome na svome radnome mjestu, naravno, nikad ne dogodi…

I sve skupa jasno implicira da ponekad ništa ne stoji više nego kombinacija naše dvije izreke, prevedena u ulični sleng…

Nekad je bolje šutjeti nego ispasti glup.