KOMENTAR Na kraju svega, bogovi nogometa ipak su imali zrnce milosti…
Ovo je priča o promjeni duha u gradu često hladnom prema lokalnom sportu, o jednoj poruci, jednom konobaru, o bogovima nogometa, pravdi i nepravdi, o nogometnom jeseni za anale, za vječnost…
Jedna vruća, ljetna subota bližila se podnevu, dva su dana preostala od mjeseca srpnja. Nekoliko sati poslije Gorica je trebala istrčati na Rujevicu i započeti jednu ludu prvoligašku avanturu, držala me neka neobična nervoza u iščekivanju da konačno krene, i nisam mogao izdržati… Poslao sam poruku treneru Sergeju Jakiroviću:
“Samo hrabro, želim ti da od danas pokreneš priču koja će dovesti do toga da cijeli grad prije utakmica Gorice drhti u iščekivanju ovako kao ja danas.”
Odgovorio je kratko, optimistično – takav je on uvijek, pozitivan i optimističan – ali bio je i sam svjestan gdje je došao, u kakvu sredinu. U grad u kojem sam nekoliko sati poslije, desetak minuta prije nego što će utakmica početi, sjeo u jedan kafić, ispred televizije. Vrtio se nekakav vaterpolo, više nemam pojma koja utakmica točno, nitko od gostiju nije čak ni pogledavao prema ekranu, i u svemu tome jedan lik u dresu Gorice, montiran ispred TV-a, vjerojatno je djelovao kao čudak. U najmanju ruku.
– Možete mi, molim vas, prebaciti na Goricu – zamolio sam uljudno konobara.
– Koju Goricu, što se igra – odgovorio je čovjek protupitanjem, čak ga je malo i živciralo što ga sad gnjavim s tim nekim glupostima, kakva sad Gorica…
I tu sam shvatio koliko je još posla pred Sergejem, koliko je ona želja iz poruke teško dostižan ideal. Neću pretjerati ako kažem da sam bio jedini koji je pozorno gledao u ekran tih 90 minuta, svi ostali bi eventualno tu i tamo bacili pogled na “neku tamo utakmicu” i odmah zatim se vraćali svojim razgovorima, novinama, mobitelima ili gledanju u prazno. Čudak u dresu Gorice sad se počeo i živcirati, nešto vikati, ljutiti se na primljene golove…
Tjedan dana poslije nešto ljudi došlo je vidjeti prvu domaću utakmicu, ona ekipa koju se moglo sresti na tribini i u drugoligaško vrijeme, pojačana s još ponekim znatiželjnikom, a ispalo je da je Gorica prosula dva boda protiv Slaven Belupa. Pa tjedan poslije još tri protiv Intera… Znajući kako diše ovaj grad, bojao sam se da će i to malo interesa ekspresno splasnuti, da ljudi neće shvatiti što se tu zapravo događa.
A onda je došao Hajduk na Poljudu… Nisam bio u goričkom kafiću nego gore na tribini, to je bila utakmica koja se ne propušta. I veliki preokret. Dan poslije šepurio sam se ulicama mjestašca na omiljenom otoku u istom onom dresu, svjestan da bi ovo mogao biti početak nečega velikog. Osjetilo se u duhu momčadi, u atmosferi, trebali su stisnuti taj neki imaginarni prekidač da bi stvari krenule u pravom smjeru. I krenule su…
Jedna topla subota, bilo je već bablje ljeto, išla je prema podnevu, mjesec rujan bio je točno na svojoj polovici. Poruke ovoga puta nisam slao, ovoga puta su mi dolazile.
“Daj mi riješi ulaznice, molim te, trebaju mi dvije ako ikako možeš. Platit ću koliko treba.”
I to je samo jedna od njih, ali poslužit će kao dobra ilustracija onoga što se događalo. Kao i moj odgovor…
“Nažalost, stari, ne mogu ti pomoći. Ulaznica jednostavno više nema. Nema i gotovo.”
Tog dana u grad je dolazio Dinamo, a na klupskoj Facebook stranici već je danima stajao onaj prekrasni natpis. Rasprodano! Sve se okrenulo naglavačke, sad je valjda i onaj konobar iz kafića s početka priče znao tko igra, o kakvoj je to Gorici riječ, vjerojatno je čovjek i žicao ulaznice po gradu… Ali, jebiga, rasprodano.
– Jel se meni to čini ili si ti već uspio izvesti ono iz poruke – rekao sam treneru nakon utakmice koju je gledalo više od 4000 ljudi, a bilo bi ih i puno više da su HNS-ovi propisi dopustili da ljudi mogu i na istočnu tribinu.
Nasmijao se, nije mogao sakriti zadovoljstvo, iako je koju minutu prije izgubio utakmicu. Ali dobio je puno više. I on i Gorica. Dobio je pažnju ljudi, izazvao je kaos u Velikoj Gorici zbog nogometa. To se desetljećima nije događalo, to je bilo nešto potpuno novo, ludo, na trenutke nestvarno… I ponovilo se još jednom, onog jesenskog dana kad je u grad došao Hajduk, kad su se prvi put upalili toliko iščekivani reflektori. Ponovno su radili telefoni, a u red za ulaznice u jednom je trenutku morao stati čak i kapetan Igor Čagalj! Kažem, totalna ludnica…
I svi su odjednom znali za Goricu, svi se su divili Gorici, isticali kako Gorica čisti svlačionice i mete protivnike, govorili o pristojnom, gospodskom klubu koji ima igrače, igru, trenera, upravu, pa čak i navijače! E, to je pravi posao u ovome gradu, pomalo hladnom prema lokalnom sportu, svojim radom i angažmanom natjerati ljude da stvore i malu, ali simpatičnu navijačku skupinu, da se ona nazove Gorica Good Boys, da se za Goricu navija čak i na gostovanjima.
Ispadali su tu negdje usput i igrače, izbacivala ih je momčad, i oko njih su krenule razne priče. Iyayi Belive Atiemwen prometnuo se u ponajboljeg igrača lige, Lukasz Zwolinski u ponajboljeg strijelca lige, Kristijan Kahlina u ponajboljeg golmana lige… A Gorica se prometnula u najljepšu priču HNL-a. Nisu to pokvarila ni tri vezana poraza u završnici jeseni, u cjelokupnoj slici toliko su dominirali svijetli tonovi da nije bilo te tamne nijanse koja se može probiti na površinu.
Gorica, postalo je jasno svima i svakome, ima igrače, ima trenera, ima predsjednika kluba, ima dopredsjednika, ima upravu, ima sve one ljude oko kluba… I svi su se je oni učinili hitom. Jedni na terenu, drugi u uredima, treći posvuda. I zasluge za jednu ovakvu jesen moraju se podijeliti na sve njih. Od čovjeka koji “lajna” teren i postavlja zastavice, preko onoga koji osigurava novac, onoga koji dovodi igrače, onoga koji se bavi papirologijom, onoga koji popravlja vrata, naručuje pizze nakon utakmice ili kači transparente na ogradu stadiona, pa sve do onoga koji zabija, asistira, uklizava ili brani. Ovo je zajednička jesen, zajednički uspjeh.
I zato mi je u trenucima kad sam, promrzao do kostiju, sjedio na tribinama stadiona u Kranjčevićevoj i gledao kako utakmica ide prema kraju dok na semaforu piše “Lokomotiva – Gorica 2-1”, pogledavao i prema nebu.
– Čekaj, stvarno misliš da je ovo fer?! – promrmljao sam u sebi obraćajući se Onome Gore.
14.12.2018., Stadion Kranjceviceva, Zagreb – Hrvatski telekom Prva liga, 18. kolo, NK Lokomotiva – HNK Gorica. Believe Atiemwen Iyayi Photo: Luka Stanzl/PIXSELL
Na kraju ovakve jeseni, nakon tri poraza u nizu, dođeš na snijegom prekriveni teren, daš svoj maksimum, i onda ti se dogodi da taj briljantni Zwolinski zapuca tri šanse, da se fenomenalnom momku i strašnom golman Kahlini, koji je konačno dočekao svoju šansu i pokazao koliko je dobar, dogodi onakav kiks, da mu lopta prođe kroz ruke… Nakon svega, bogovi nogometa ispali bi zaista okrutni i nemilosrdni da dopuste da ovakva jesen ovako završi.
Srećom, nisu oni takvi. Barem ovoga puta nisu ispali takvi. Igrala se 88. minuti, Beli je namjestio loptu, nježno i elegantno prebacio zid i pogodio za 2-2. E, tako već može… Imao sam već i naslov:
“Beli, zabij ga snježno!”
Odustao sam, svjestan da su konotacije presnažne, ali poanta je jasna. Beli je pogodio, i red je da upravo on bude taj, a Gorica je jesen završila s vrijednim remijem. Točnije, nije ga završila s četiri poraza u nizu. Uostalom, bilo bi i glupo da jest, ne bi tu bilo kozmičke prave da je završilo tako, nisu to ovi momci zaslužili. Puno više su zaslužili da taj slobodnjak uđe, da spas stigne u zadnji čas i da svi zajedno na nogometno zimovanje odemo puno boljeg raspoloženja.
A na proljeća – idemo dalje! Istim ili još jačim tempom. Bogatiji za vrijedna iskustva, svjesni da je sve moguće. Ako si pošten, ako daješ maksimum, ako to zaslužiš. Ili, kako bi trener Jakir rekao…
Legendo, hvala i sretno! Krizma ide dalje, ostaje gomila lijepih uspomena…
Krešimir Krizmanić, dijete HNK Gorica, napušta svoj klub nakon 13 godina provedenih na Gradskom stadionu, od toga cijelih sedam u prvoj momčadi. Nekoć talentirani klinac izrastao je u simbol onoga kako bi to trebalo izgledati…
E, tako ti to nekako trebalo izgledati u idealnom scenariju! Dobro, ne baš u potpunosti tako, jer postoji i detalj koji bi mogao biti i “idealniji”, ali… Krešo Krizmanić otišao je iz Gorice kao simbol onoga na što svaki navijač “ponosa grada”, svaki prijatelj kluba, pomisli kad razmišlja o idealnom igraču za našeg prvoligaša.
Krešo je, naime, dečko s Galženice. “Born and raised” u ovome gradu, u ovome klubu. Počeo je kroz Udarnik, svoj talent zatim prošetao do Sigeta, nosio dres Hrvatskog dragovoljca, pa se na poziv trenera Perice Vidaka vratio kući. I došao u Goricu sa samo 11 godina.
U ovom klubu, koji u to doba baš i nije nalikovao klubu kakvog imamo danas, mali Krizma je rastao iz mjeseca u mjesec, iz sezone u sezonu, iz generacije u generaciju. Prvo kao desno krilo koje zabija ljevicom, zatim kao lijevi bek, pa na kraju kao stoper. Od limača, preko kadeta i juniora, sve do seniora. Uspio je u tome u uvjetima koji nisu bili idealni, iz niželigaškog juniorskog uskočio je u prvoligaški seniorski nogomet, a u takvim prijelaznima mnogi se izgube.
On se nije izgubio. Umjesto toga, mali Krešo stalno je napredovao. Iako, vidjelo se odmah da je u tom dečku nešto posebno…
– Protiv kojeg stopera mi je najteže igrati? Protiv Krizme na treningu!
Tako je svojevremeno govorio Lukasz Zwolinski, najbolji strijelac Gorice u prvoj prvoligaškoj sezoni. U to vrijeme Krizma je imao 18 godina, nije dobivao priliku u borbi za Europu, minute je skupljao u juniorskoj momčadi, ali odmah je bilo jasno da je pitanje vremena kad će i među velikim dečkima doći “na štih”. Ne samo zbog toga što je govorio Zwole, nego i zbog pametnog vođenja trenera Jakirovića, koji mu je prve prvoligaške minute dao u posljednjoj utakmici sezone.
U svakoj sljedećoj Krizmanić je pokazivao da vrijedi, da može, da ima i talent i kvalitetu, iako uvjeti i dalje nisu bili idealni. Gurali su ga na lijevi bok, štitili od eventualnih pogrešaka koje bi “ubile” mladog igrača, a i u godinama koje su slijedile pokazao je da može – sve! Ako treba na beka, može. Ako ima prostora na stoperu, super. Ako treba pokriti bilo koju drugu poziciju, nema frke… Pokrivao je tako i poziciju desnoga beka, ljevonogom stoperu to je daleko od idealnog okruženja, ali snašao se. I dokazao da je pravi “vojnik kluba”.
Spletom okolnosti, možda ponekad i nesreće, propuštao je prijelazne rokove jedan za drugim, ostajao u Gorici iz godine u godinu, pri čemu se iz klinca koji ima talent pretvarao u igrača koji je počeo nositi Goricu. Dogurao je na kraju do statusa ključnog igrača, jednog od onih bez kojeg niti jedan trener ne želi slagati svojih startnih 11, a u svemu tome nakupilo se čak 175 nastupa za najdraži klub.
Posljedično, Krešo Krizmanić postigao je ono što rijetki uspiju postići. Sa samo 24 godine Krešo je sedmu prvoligašku sezonu dovršio sa statusom – klupske legende. I simbola onoga što piše u idealnom scenariju: domaći klinac dođe u klub, ostane ovdje dovoljno dugo da postane prvotimac, na kraju i jedan od najvažnijih igrača, pa tek onda napusti klub.
Krešo napušta Goricu, dakle, u ljeto 2025. godine, punih 13 godina nakon što je prvi put ušao u svlačionicu Gradskog stadiona, s bogatim prvoligaškim iskustvom i iznimnom nogometnom kvalitetom. Zvuči idealno? I bilo bi, da nije jednoga detalja…
Krizma, naime, iz Gorice odlazi kao slobodan igrač. Da je scenarij baš potpuno idealan, klub bi ga transferirao u milijunskom nogometnom poslu, zaradio taj značajan novac i poželio mu svu sreću u nastavku karijere sa znakom eura ili dolara u očima. Ovako, u priči koja je prekrasna, iako ne i do kraja savršena, Krizma odlazi nakon isteka ugovora, uvjeren da je pravi trenutak za iskorak.
Klub se od Kreše Krizmanića prvi put oprostio uoči utakmice protiv Hajduka, njegove posljednje u dresu s brojem 25 i bikom na prsima, a drugi i posljednji put to je učinjeno objavom na društvenim mrežama.
U sklopu oproštaja stigao je i oproštajni intervju, jedan opširan pogled unatrag, na sve ove goričke godine dečka s Galženice. Krizma, hvala na svemu i sretno!
Članica Atletskog kluba Turopolje Vedrana Janjić jučer je u Hamburgu odradila svoju treću Ironman utrku, koja je dio Pro Serije i bodovana je kao Europsko Prvenstvo, a Vedrani je to treći nastup na punoj Ironman distanci. To podrazumijeva 3.800 metara plivanja, 180 kilometara bicikliranja i trčanje maratona dugog 42,2 kilometra.
Vedrana je plivačku dionicu riješila za točno sat i pol, na biciklu je provela 5 sati i 26 minuta, a na kraju je maraton istrčala za 3 sata, 46 minuta i 29 sekundi. Kroz cilj je prošla s ukupnim vremenom od 10 sati, 59 minuta i 48 sekundi, što je njen rekord na utrci.
–Jako sam zadovoljna. Jutro nije bilo obećavajuće jer su odgodili start za sat vremena zbog grmljavinskog nevremena i skratili vrijeme za tranziciju pa je sve bilo kaotično i naopako. Onda sam se pogubila u jezeru i napravila više nego je trebalo. I tranzicija je ogromna pa sam i tu puno izgubila jer se puno trči s plivanja do bajka i kasnije do trčanja. Ali na bajku i trčanju sam nadoknadila vrijeme. Na bajku su bili jaki naleti vjetra pa sam se pošteno namučila i malo je snage ostalo za trčanje. Ali već na prvom kilometru se nebo otvorilo ša smo trčali i po dubokim lokvama. Takvo mi je vrijeme pasalo pa sam ipak dobro otrčala. Sve u svemu, osim plivanja, sve je prošlo po planu. Ali to je Ironman, uvijek nešto iznenadi i treba biti snalažljiv – ispričala je Vedrana.
Ultramaratonac Bojan Šebrek, samo dva tjedna nakon istrčanih 70 kilometara od Zagreba do Siska, u nedjelju je gotovo istu udaljenost prošao na utrci u Sloveniji. U Kranju je održana utrka Slo12Run, jedna od najpoznatijih ultri u susjednoj državi, na koju redovno odlazi i ultraška elita iz Hrvatske.
Bojan je sudjelovao u šestosatnoj utrci, a uz iscrpljujuću vrućinu i temperaturu zraka od 30 stupnjeva, uspio je istrčati 65.445 metara, osvojivši ukupno sedmo mjesto od 41 trkača.
Lomnica je u 32. kolu Premier lige pobijedila Ban Jelačić rezultatom 5:1 golovima Nikole Antunovića (3), Hrvoja Skupnjaka i Tonija Kovačevića, za goste Stjepan Klenović.
Donja Lomnica, 01.06.2025. Premier liga-32.kolo: Lomnica-Ban Jelačić 5:1. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Donja Lomnica, 01.06.2025. Premier liga-32.kolo: Lomnica-Ban Jelačić 5:1. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Do polovice prvog poluvremena obje momčadi nisu realizirale po dvije izgledne šanse. Isključenje Drezge u 26. minuti za goste je bilo sporno, jer Skupnjak, prema njihovoj procjeni, nije izravno išao prema vratima kada je pao u duelu s Drezgom.
Donja Lomnica, 01.06.2025. Premier liga-32.kolo: Lomnica-Ban Jelačić 5:1. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Donja Lomnica, 01.06.2025. Premier liga-32.kolo: Lomnica-Ban Jelačić 5:1. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Domaći su brojčanu prednost iskoristili neposredno pred odlazak na odmor efektnim pogotkom Skupnjaka, koji je s ruba kaznenog prostora poslao loptu u rašlje za 1:0.
Donja Lomnica, 01.06.2025. Premier liga-32.kolo: Lomnica-Ban Jelačić 5:1. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Lomnica je u drugom poluvremenu ostvarila uvjerljivu pobjedu hattrickom Nikole Antunovića.
Donja Lomnica, 01.06.2025. Premier liga-32.kolo: Lomnica-Ban Jelačić 5:1. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Lomnica (32 13 6 13 70:57 45) je s 45 bodova na 10. mjestu u trenutačnom poretku, a Ban Jelačić (32 13 9 10 41:34 48) je s 48 bodova na 7. mjestu.
Galerija fotografija
Premier liga 2024./2025., 32. kolo
NK Lomnica – NK Ban Jelačić (Vukovina) 5:1 (1:0)
Donja Lomnica. Stadion: ŠRC Lomnica. Gledatelja: 120. Nedjelja, 01.06.2025., 18 sati. Glavni sudac: Ivan Marinčević (Mičevec). Pomoćni suci: Filip Krznarić (Velika Gorica) i Matej Mrkoci (Mraclin). Delegat: Zoran Smrekar (Turopolje). Strijelci: 1:0 – Skupnjak (44), 2:0 – Kovačević (48), 3:0 – Antunović (66), 4:0 – Antunović (68), 4:1 – Klenović (75), 5:1 – Antunović (88). Isključenje: Marko Drezga (26.min.- prekršaj u izglednoj prilici za postizanje zgoditka).
LOMNICA: Luter (od 78. Žugaj), Skupnjak (od 78. Homsi), Garvanović (od 59. Delić), Burazer, Dijanežević, Grdenić, Gudelj, Šoštarec, Čizmadija (od 78. Deverić), Kovačević (od 59. Antunović), Arbanas (cap.)(od 59. Kevrić). Trener: Zoran Tomčić.
BAN JELAČIĆ: Klepac, A.Nikić, Drezga, Markov, Pavlić (od 70. Softić), Pušić (od 46. Mankas), Harambašić (od 59. Klenović), Miletić, Grgić (od 46. Pedišić), Klasnić, Kotrman. Trener: Josip Mihanović.
U predposljednjem kolu Jedinstvene županijske lige došlo je do velike promjene na vrhu ljestvice! Lonja, dosadašnji lider, poražena je u gostima kod Pušće minimalnim rezultatom 1:0. Istovremeno, Buna je na domaćem terenu bila uvjerljiva protiv Jamnice te slavila s 3:1. U prvom poluvremenu Robert Zlodi – Šiki bio je u 23. minuti najprisebniji pred golom gostiju. U drugom poluvremenu je tamnoputi Justin u 56. minuti s bijele točke pogodio vratnicu. Odbila se lopta pravo pred njega, a on je nije prokockao, već je iz blizine povisio na 2:0. U samoj završnici utakmice, Nikola Šebek je nakon asistencije Škojca, mirno završio akciju i potvrdio pobjedu pogotkom iz neposredne blizine za 3:1.
Ovim raspletom Buna je preuzela prvo mjesto i sada ima dva boda prednosti ispred Lonje. Sve će se odlučiti u posljednjem kolu — upravo u Lonjici, gdje Buna gostuje kod Lonje. Nogometaši Bune u tom derbiju ne smiju izgubiti, dok im i remi donosi naslov prvaka i plasman u viši rang natjecanja — Premier ligu Nogometnog saveza Zagrebačke županije.
Najnapetije, zadnje kolo sezone je pred nama, a svi pogledi usmjereni su prema Lonjici gdje će pasti konačna odluka.
JEDINSTVENA I. ŽNL , 29. kolo
BUNA – JAMNICA 3:1
Mala Buna. Igralište Bune. Sudac: Cikojević (Novaki). Pomoćnici: Trstenjak i Rešetar.
BUNA: Vidović, Joel (od 86. Zlodi), Ruklić (od 69. Kalisar), Čumpek, Stipančić (od 89. S. Šebek), Đurašin, Vukašinec (od 46. Mrkonjić), Huđber, Forjan (od 46. Škojc), Justin (od 86. Rovišan), Zlodi (od 46. N. Šebek). Trener: Miroslav Lukinić.
Nogometne klubove, pogotovo one u manjim sredinama, osim igrača, njihovih trenera i vodećih ljudi klubova, često čine i svi oni vjerni kibici, ljudi koji su tu i kad je lijepo i kad je teško, koji će ponuditi i najveću potporu i najiskreniju kritiku. U našem Mraclinu jedan od takvih ljudi bio je Juraj Cvetnić, koji nas je zauvijek napustio taman na oproštaju od još jedne lijepe godine mraclinskog nogometa.
U znak zahvale za ljubav i vjernost koju je nosio sa sobom cijeloga života, klub se od svoga Jure oprostio pismom…
“Otišao je, zauvijek nas napustio naš dragi Jura, vječni prijatelj i veliki zaljubljenik u NK Mraclin. Iako je, kako je u nedavnom intervjuu za mraclinski portal sam rekao, malo igrao nogomet, a više uživao gledajući uz ogradu, njegov je trag duboko utkan u povijest kluba.
Još od njegove mladosti nijedna radna akcija koja je bila vezana uz naš klub nije mogla proći bez njega. Njegova prisutnost bila je neizostavna, a uvijek je bio spreman pomoći. Posebno ćemo ga pamtiti kao jednog od ključnih sudionika kod krčenja i čišćenja prostora današnje Stare grabe, stvarajući temelje za sve što je uslijedilo. No, Jura nije stao samo na tome. Njegov doprinos u stvaranju novog, modernog stadiona Nova graba također je neizmjerno vrijedan. Bilo je to vrijeme u kojem je pokazao svoju predanost, ljubav prema klubu u svakom vidu njegovog razvoja.
Zahvalni smo mu na svemu što je učinio za naš klub i zajednicu. Njegovo ime ostat će trajno urezano u srcima svih nas, a NK Mraclin neće biti isti bez njega. Počivaj u miru, dragi Jura. Tvoj duh i tvoje naslijeđe žive u svakom kutku našeg kluba”, stoji u tekstu kojeg potpisuje, sasvim jednostavno i čisto, NK Mraclin.