Sport

KOMENTAR Na kraju svega, bogovi nogometa ipak su imali zrnce milosti…

Ovo je priča o promjeni duha u gradu često hladnom prema lokalnom sportu, o jednoj poruci, jednom konobaru, o bogovima nogometa, pravdi i nepravdi, o nogometnom jeseni za anale, za vječnost…

Objavljeno

prije 7 godina

15. prosinca 2018.

Objavio/la

Marko Vidalina

Jedna vruća, ljetna subota bližila se podnevu, dva su dana preostala od mjeseca srpnja. Nekoliko sati poslije Gorica je trebala istrčati na Rujevicu i započeti jednu ludu prvoligašku avanturu, držala me neka neobična nervoza u iščekivanju da konačno krene, i nisam mogao izdržati… Poslao sam poruku treneru Sergeju Jakiroviću:

“Samo hrabro, želim ti da od danas pokreneš priču koja će dovesti do toga da cijeli grad prije utakmica Gorice drhti u iščekivanju ovako kao ja danas.”

Odgovorio je kratko, optimistično – takav je on uvijek, pozitivan i optimističan – ali bio je i sam svjestan gdje je došao, u kakvu sredinu. U grad u kojem sam nekoliko sati poslije, desetak minuta prije nego što će utakmica početi, sjeo u jedan kafić, ispred televizije. Vrtio se nekakav vaterpolo, više nemam pojma koja utakmica točno, nitko od gostiju nije čak ni pogledavao prema ekranu, i u svemu tome jedan lik u dresu Gorice, montiran ispred TV-a, vjerojatno je djelovao kao čudak. U najmanju ruku.

– Možete mi, molim vas, prebaciti na Goricu – zamolio sam uljudno konobara.

– Koju Goricu, što se igra – odgovorio je čovjek protupitanjem, čak ga je malo i živciralo što ga sad gnjavim s tim nekim glupostima, kakva sad Gorica…

I tu sam shvatio koliko je još posla pred Sergejem, koliko je ona želja iz poruke teško dostižan ideal. Neću pretjerati ako kažem da sam bio jedini koji je pozorno gledao u ekran tih 90 minuta, svi ostali bi eventualno tu i tamo bacili pogled na “neku tamo utakmicu” i odmah zatim se vraćali svojim razgovorima, novinama, mobitelima ili gledanju u prazno. Čudak u dresu Gorice sad se počeo i živcirati, nešto vikati, ljutiti se na primljene golove…

Tjedan dana poslije nešto ljudi došlo je vidjeti prvu domaću utakmicu, ona ekipa koju se moglo sresti na tribini i u drugoligaško vrijeme, pojačana s još ponekim znatiželjnikom, a ispalo je da je Gorica prosula dva boda protiv Slaven Belupa. Pa tjedan poslije još tri protiv Intera… Znajući kako diše ovaj grad, bojao sam se da će i to malo interesa ekspresno splasnuti, da ljudi neće shvatiti što se tu zapravo događa.

A onda je došao Hajduk na Poljudu… Nisam bio u goričkom kafiću nego gore na tribini, to je bila utakmica koja se ne propušta. I veliki preokret. Dan poslije šepurio sam se ulicama mjestašca na omiljenom otoku u istom onom dresu, svjestan da bi ovo mogao biti početak nečega velikog. Osjetilo se u duhu momčadi, u atmosferi, trebali su stisnuti taj neki imaginarni prekidač da bi stvari krenule u pravom smjeru. I krenule su…

Jedna topla subota, bilo je već bablje ljeto, išla je prema podnevu, mjesec rujan bio je točno na svojoj polovici. Poruke ovoga puta nisam slao, ovoga puta su mi dolazile.

“Daj mi riješi ulaznice, molim te, trebaju mi dvije ako ikako možeš. Platit ću koliko treba.”

I to je samo jedna od njih, ali poslužit će kao dobra ilustracija onoga što se događalo. Kao i moj odgovor…

“Nažalost, stari, ne mogu ti pomoći. Ulaznica jednostavno više nema. Nema i gotovo.”

Tog dana u grad je dolazio Dinamo, a na klupskoj Facebook stranici već je danima stajao onaj prekrasni natpis. Rasprodano! Sve se okrenulo naglavačke, sad je valjda i onaj konobar iz kafića s početka priče znao tko igra, o kakvoj je to Gorici riječ, vjerojatno je čovjek i žicao ulaznice po gradu… Ali, jebiga, rasprodano.

– Jel se meni to čini ili si ti već uspio izvesti ono iz poruke – rekao sam treneru nakon utakmice koju je gledalo više od 4000 ljudi, a bilo bi ih i puno više da su HNS-ovi propisi dopustili da ljudi mogu i na istočnu tribinu.

Nasmijao se, nije mogao sakriti zadovoljstvo, iako je koju minutu prije izgubio utakmicu. Ali dobio je puno više. I on i Gorica. Dobio je pažnju ljudi, izazvao je kaos u Velikoj Gorici zbog nogometa. To se desetljećima nije događalo, to je bilo nešto potpuno novo, ludo, na trenutke nestvarno… I ponovilo se još jednom, onog jesenskog dana kad je u grad došao Hajduk, kad su se prvi put upalili toliko iščekivani reflektori. Ponovno su radili telefoni, a u red za ulaznice u jednom je trenutku morao stati čak i kapetan Igor Čagalj! Kažem, totalna ludnica…

I svi su odjednom znali za Goricu, svi se su divili Gorici, isticali kako Gorica čisti svlačionice i mete protivnike, govorili o pristojnom, gospodskom klubu koji ima igrače, igru, trenera, upravu, pa čak i navijače! E, to je pravi posao u ovome gradu, pomalo hladnom prema lokalnom sportu, svojim radom i angažmanom natjerati ljude da stvore i malu, ali simpatičnu navijačku skupinu, da se ona nazove Gorica Good Boys, da se za Goricu navija čak i na gostovanjima.

Ispadali su tu negdje usput i igrače, izbacivala ih je momčad, i oko njih su krenule razne priče. Iyayi Belive Atiemwen prometnuo se u ponajboljeg igrača lige, Lukasz Zwolinski u ponajboljeg strijelca lige, Kristijan Kahlina u ponajboljeg golmana lige… A Gorica se prometnula u najljepšu priču HNL-a. Nisu to pokvarila ni tri vezana poraza u završnici jeseni, u cjelokupnoj slici toliko su dominirali svijetli tonovi da nije bilo te tamne nijanse koja se može probiti na površinu.

Gorica, postalo je jasno svima i svakome, ima igrače, ima trenera, ima predsjednika kluba, ima dopredsjednika, ima upravu, ima sve one ljude oko kluba… I svi su se je oni učinili hitom. Jedni na terenu, drugi u uredima, treći posvuda. I zasluge za jednu ovakvu jesen moraju se podijeliti na sve njih. Od čovjeka koji “lajna” teren i postavlja zastavice, preko onoga koji osigurava novac, onoga koji dovodi igrače, onoga koji se bavi papirologijom, onoga koji popravlja vrata, naručuje pizze nakon utakmice ili kači transparente na ogradu stadiona, pa sve do onoga koji zabija, asistira, uklizava ili brani. Ovo je zajednička jesen, zajednički uspjeh.

I zato mi je u trenucima kad sam, promrzao do kostiju, sjedio na tribinama stadiona u Kranjčevićevoj i gledao kako utakmica ide prema kraju dok na semaforu piše “Lokomotiva – Gorica 2-1”, pogledavao i prema nebu.

– Čekaj, stvarno misliš da je ovo fer?! – promrmljao sam u sebi obraćajući se Onome Gore.

14.12.2018., Stadion Kranjceviceva, Zagreb – Hrvatski telekom Prva liga, 18. kolo, NK Lokomotiva – HNK Gorica. Believe Atiemwen Iyayi Photo: Luka Stanzl/PIXSELL

Na kraju ovakve jeseni, nakon tri poraza u nizu, dođeš na snijegom prekriveni teren, daš svoj maksimum, i onda ti se dogodi da taj briljantni Zwolinski zapuca tri šanse, da se fenomenalnom momku i strašnom golman Kahlini, koji je konačno dočekao svoju šansu i pokazao koliko je dobar, dogodi onakav kiks, da mu lopta prođe kroz ruke… Nakon svega, bogovi nogometa ispali bi zaista okrutni i nemilosrdni da dopuste da ovakva jesen ovako završi.

Srećom, nisu oni takvi. Barem ovoga puta nisu ispali takvi. Igrala se 88. minuti, Beli je namjestio loptu, nježno i elegantno prebacio zid i pogodio za 2-2. E, tako već može… Imao sam već i naslov:

“Beli, zabij ga snježno!”

Odustao sam, svjestan da su konotacije presnažne, ali poanta je jasna. Beli je pogodio, i red je da upravo on bude taj, a Gorica je jesen završila s vrijednim remijem. Točnije, nije ga završila s četiri poraza u nizu. Uostalom, bilo bi i glupo da jest, ne bi tu bilo kozmičke prave da je završilo tako, nisu to ovi momci zaslužili. Puno više su zaslužili da taj slobodnjak uđe, da spas stigne u zadnji čas i da svi zajedno na nogometno zimovanje odemo puno boljeg raspoloženja.

A na proljeća – idemo dalje! Istim ili još jačim tempom. Bogatiji za vrijedna iskustva, svjesni da je sve moguće. Ako si pošten, ako daješ maksimum, ako to zaslužiš. Ili, kako bi trener Jakir rekao…

– Samo jako ili nikako!

A sad, Gorica, odmori se. Zaslužila si…

Sport

Carević: Imamo dobar karakter i mentalitet, ni sam ne znam koji su nam limiti!

Nakon pobjede protiv Slaven Belupa (2-1) i skoka na četvrto mjesto prvenstvene ljestvice, trener Gorice Mario Carević imao je puno razloga za zadovoljstvo, ali svjestan je i detalja koje se može popravljati i ispravljati

Objavljeno

prije 17 sati

22. rujna 2025.

Objavio/la

Marko Vidalina

Dvije pobjede zaredom, ona nezaboravna na Maksimiru, a zatim i ova nedjeljna protiv Slaven Belupa, u lijepoj atmosferi, na povratku kući, lansirale su Goricu u gornji dio tablice, a njezina trenera Marija Carevića još malo pogurale prema ulozi hit trenera u svijetu HNL-a. Hvalospjevi na račun Gorice se nižu, na trenerov račun također, što je i logično s obzirom na način na koji naši nogometaši igraju praktički od početka sezone. S jasnom vizijom i idejom, svi kao jedan, s učinkom koji kaže da bi s ona dva boda “izgubljena” protiv Vukovara Gorica bila na diobi drugoga mjesta!

– Čestitam momcima na pobjedi i na visokom četvrtome mjestu – počeo je Carević analizu viđenoga u pobjedi 2-1 protiv Slaven Belupa.

– Osim prvih desetak minuta, odigrali smo stvarno dobro prvo poluvrijeme. Malo smo se tražili u početku, ali kasnije smo uspjeli zabiti ta dva gola, prije toga imali smo i mrtvu šansu Poza… Stvarno smo bili dobro dobri u tom prvom dijelu – zadovoljan je Car, kojem se nije svidjelo baš sve što je vidio u nastavku utakmice.

– Bili smo dobri i u prvoj polovici drugog poluvremena, u razdoblju kad smo morali “ubiti” utakmicu, preko Fiolića smo imali šansu za 3-0, a onda uđe nesigurnost… Primili smo gol iz auta, to te nekako poljulja, skrate se noge, uđeš u paniku, a oni su svaki faul i svaki aut bacali unutra. Uvijek postoji strah da se ne zaluta nešto kad imaš igrača više, međutim izdržali smo i pobijedili. Bez obzira na pobjedu, smatram da moramo bolje reagirati u nekim situacijama, pogotovo s igračem više. Dolazili smo u situacije da budemo opasni, ali opet bi izostala nekakva bolja odluka.

Nešto slično Gorici se dogodilo i tjedan dana ranije u Maksimiru, i protiv Dinama je “ponos grada” bolje izgledao u igri 11 na 11 nego sa čovjekom više.

– To je čista psihologija, podsvijest… Ideja na poluvremenu bila je da tražimo situacije jedan na jedan, budući da smo imali igrača više. To smo dobro radili u početnoj fazi drugog dijela, trebali smo samo biti bolji u posjedu, jer s čovjekom više moraš kružiti, dolaziti do bokova i raditi višak. Nekoliko puta smo dobro to odigrali, ali falila je bolja izvedba u završnici – objašnjavao je Carević, pa dodao:

– Ne smijemo primiti takav gol, iz auta, na prijenos na drugu stativu, to se ne smije događati, ali dogodilo se. I tu sva priča staje. Željeli smo dati novu energiju, ušli su Pavičić, Bakić i Vrzić, razmišljali smo i o promjenama prema naprijed, ali odustali smo zato što je Čuić jako dobar u skoku, što nam je trebalo za prekide. Tražili smo balans u tom smislu, nekad moraš razmišljati i u tom smjeru da bi sačuvao prednost. Da se nije dogodio taj gol, mi bi i osvježili momčad, vjerujem i priveli utakmicu puno mirnije kraju, ali taj gol te baš poremeti…

Ante Kavelj zabio je drugi gol i osigurao Gorici tri boda pred gotovo dvije tisuće navijača… Foto: Josip Regović/PIXSELL

Svjestan je Carević sitnih nedostataka, ne pada u bilo kakvu euforiju, što je svakako dobar pristup, ali generalna slika je zaista i više nego zadovoljavajuća.

– Moramo biti pozitivni, dobili smo dvije utakmice zaredom, četvrti smo na tablici… Radit ćemo još na nekim stvarima koje nisu idealne, ali ne mogu ništa zamjeriti igračima što se tiče pristupa. Kroz tjedan sam upozoravao da nakon velikih pobjeda, poput one protiv Dinama, sljedeća utakmica zna biti loša, jer još si u zadovoljstvu, no mi smo bili odlučni, koncentrirani i fokusirani, na sto posto. To mi daje za pravo da kažem da imamo jako dobar karakter i mentalitet grupe, da ćemo se dizati. Nemam pojma koji su naši limiti, ali znam da ćemo se pripremati najbolje moguće za svaku sljedeću utakmicu.

Prva sljedeća je Osijek doma, opet u nedjelju, bit će to druga od devet uzastopnih domaćih utakmica.

– Da, dolazi nam Osijek, koji ima odličan roster. Nisu najbolje ušli u prvenstvo, ali bili su opasni u svakoj utakmici, i više nego konkurentni. Sigurno nas ne čeka nimalo lagana utakmica, ali u “ligi 10” ionako nema laganih utakmica – zaključio je Carević.

Nastavite čitati

Sport

5 medalja u Čakovcu – Nelli Komljenović i Patrik Buntak prvi u trci na 200 metara

Članovi Maraton kluba Velika Gorica bili odlični u skoku u dalj

Objavljeno

prije 19 sati

22. rujna 2025.

Objavio/la

cityportal sportska redakcija

Na atletskom natjecanju održanom u Čakovcu ovog vikenda nastupilo je 10 mladih atletičara Maraton kluba Velika Gorica.

U jakoj konkurenciji pokazali su odlične nastupe i veliki napredak u odnosu na prethodna natjecanja, što dokazuje 5 osvojenih medalja – Nelli Komljenović osvojila je 1. mjesto u utrci na 200 metara a imala je i najbolji rezultat u skoku u dalj. Također, prvo mjesto osvojio je i Patrik Buntak. Maksim Šimek bio je 2. a Luka Đurić u skoku u dalj osvojio je 3. mjesto.

Uz njih su dobre rezultate imali i Matej i Marta Marinčić, Luka Nikšić, Emanuel Žagar, Franjo Đuričić i Maris Štriga, što je najbolja motivacija za nastavak treniranja i priprema za iduća natjecanja.

FOTO: Maraton klub Velika Gorica

Nastavite čitati

Sport

FOTO Turopoljac petom pobjedom zadržao prvo mjesto

Objavljeno

prije 21 sat

22. rujna 2025.

Objavio/la

David Jolić

Turopoljac je u 7.kolu Premier lige zabilježio pobjedu protiv Save iz Drenja rezultatom 4:1, golovima Filipa Sarafa (2), Petra Krasnića i Davida Gogića, za goste Marko Dugonjić.