Sport

Kod Marice u podvorničkom raju: Bazen, Heineken, roštilj i bela po kurilovečki…

Usred napornih, vrlo zahtjevnih priprema pod vodstvo trenera Senada Harambašića, nogometaši NK Kurilovca dobili su prostora i za malo opuštanja i druženja, i to na Kurilovčanima poznatoj lokaciji. O svemu detaljnije iz pera Zdenka Sovine…

Objavljeno

prije 2 godine

6. kolovoza 2024.

Objavio/la

Redakcija Cityportala

Nakon pobjede u prijateljskoj utakmici prošloga petka, rezultatom 2-1 u Odranskom Obrežu kontra domaćeg Dinama, a prije nego što se nastaviti pripreme kroz treninge i dvije ovotjedne domaće utakmice (Rugvica u srijedu, Dugo Selo u subotu), igrači, treneri i uprava NK Kurilovca okupila se na opuštenom druženju uz bazen, roštilj i osvježavajuće napitke svih vrsta.

Kako je bilo u Podvornici, što se sve događalo, a što nažalost nije, tko je koga na kraju poveo na more, a tko lovio hladovinu, u tekstu na izvornom kurilovečkom izvjestio je dopredsjednik kluba Zdenko Sovina…

Produženi vikend posvećen Danu pobjede i domovinske zahvalnosti bio je k’o naručen i za konačni i produženi predah u rasporedu napornih Senadovih priprema, nadasve zahtjevnih za veliki broj golobradih mladaca koji su sletjeli u kurilovečko nogometno jato, u kojem će pokušati izboriti svoje mjesto u “udarnih 20”.

Subotnje jutro k’o stvoreno za izlet u majčicu prirodu jer je sunce napokon, barem na kratko, odustalo od zločeste namjere da sprži i spali onu drugu majčicu – zemlju. I kurilovečki “trener svih trenera” ili “trener za sva vremena” popustio je u svom pripremnom programu, koji je u dosadašnjem tijeku ponudio jedino žuljeve, znoj i suze, krvi nam fakat više ne treba. Stoga je manji dio igrača dobio njegovo zeleno svjetlo za vikend odlazaka put Jadrana, dok je za preostalu većinu organizirano zajedničko timsko i potpuno opušteno druženje.

Uvertira je bila jutarnja Zdenkina kavica na klupskoj terasi, uz neizbježna i dobrodošla Pukanićeva peciva. “Razbuđivanje” je proteklo uz komentare jučerašnje pripremne tekme u Obrežu, a pobjeda je očekivano podigla samopouzdanje kurilovečke nogometne mladosti. Stoga se u vrlo dobrom raspoloženju krenulo prema izletničkoj lokaciji, prekrasnom imanju naše Marije Tomašić (Črepekove), dugogodišnje klupske donatorice i mentorice, uz to i kume naše klupske zastave, koja u ovakvim prigodama uvijek rado i bez promišljanja otvara vrata svojih dvora za potrebe kluba.

Iste smo koristili u sličnoj situaciji i prije nekoliko godina, ali u bitno drukčijem igračkom sastavu, pa je za većinu mladaca dolazak na ovo imanje bio prilično “šokantan”, dakako u pozitivnom smislu. Klupe posložene u debeloj hladovini, ispod prirodnih “brajdi” koje su činile grane i lišće u kombinaciji vinove loze i kivija, prekrasan bazen oko kojeg su ispod suncobrana bile poredane ležaljke, travnati teren za igru na dva mala gola, stol za stolni tenis, frižideri puni mrzle Hydre i Heinekena, roštilj “u leru”, spreman da 30 kila carskoga, vratine i piletine vrati na stolove onak’ baš po mjeri i reš pečeno… Ma gdje ćeš ljepše i bolje, stvarno uvjeti k’o u malom raju.

Naravno da priliku za ovakav tulum nisu propustili ni članovi uprave i nadzora (Zdenko, Vlado, Ćiro, Miro…), a bogme ni “klupski šljakeri” Kata, Bašo, Zdenka i Ivek Šantek, jedino je Jura bil prisiljen ostati u svoje Šiljakovine na sinove rođendanske fešte (ipak, žuti karton za Juru). Ovo “civilno društvo” je svoj kutak hladovine vlovilo ispod velikoga čardaka, a dva okrugla stola vredna je Marica rezervirala za one koji bez bele – ne mreju.

U tom je “kvartu” bilo dozvoljeno konzumirati i mrzlu šljivovicu, čemu se najviše obradovala, vjerovali ili ne – drugarica Kata. I ko zna de bi je bil kraj da je precednik nadzornoga ni skril flašu… Bašo se jedini vufal od stareše (Depa je ipak fajn mlajši) pokazati svoju “sklesanu strukturu”, pak se par put v kupaćemi tangami hitil v bazen (čovek nekak preferira tu mini-modu).

Tam mu se pak nekak preveć približil i prikrpal naš Nigerijec Eli, kaj je bil čist razumljiv razlog da se naš domar ipak rajše vrnul k nam, v našu bezopasnu ladovinu. Taman kad je veter donesel prve mirise roštilja, kak naručeni su nam se pridružili Robi i dva Damira, čak i Bebi, a bogme i naš veliki (pardon visoki) precednik, teri je dopoldan provel za volanom svojega velikoga kamiona iz voznoga portfelja gradske Čistoće. Ni moći reći, dečki fakat imaju i nos i osjećaj… Skupila se u međuvremenu i trenerska elita z naše NŠM, doduše u tankom kvorumu, s obzirom da većina koristi zadnje morske časke uoči početka priprema, koje su tik pred vratima.

Plate roštilja na stolovima konačno su i Danijela natirale da se zdigne z ležaljke, ostavi flašicu Heinekena i napravi taj veliki napor primicanja k stolu (taj, bogami, zna uživati…). Mirišljavi i reš komadi, naročito piletine, potvrdili su da je Kata majstor pacanja, a Robi i Fila velemajstori, pećokurci roštilja (dakako, uz neizostavni nadzor i gemišt-support Pere i Domagoja).

Igrači su se, razme se, do te tri vure popoldan, kad je bil obed na dnevnom redu, i te kak znoreli na bazenu i okolo njega pak ne čudi da su jeli, kak bi to naši stari rekli, “kak da su z gladi vušli”. Mlada su to tela i bića, kaj je vam, “vraga bi živoga” mogli pojesti… A bogme ni upravljački vlastodršci nisu vu tem igrali niti imali ni malo podređenu ulogu, a rezultat svega je činjenica da je četrdesetak ljudi pojelo skoro trideset kil mesa?!

Čestitam svima, bogme i sebi među njima… Mnogi su za teri časek požalili prezentiranu neumjerenost jer je Kata istrčala z novom, dodatnom ponudom, kak se to i šika – desertom sa spletom kolača i voća – kremšnite, mačje oči, lubenice, grožđe… Sve u svemu, bila je to gozba kakve se ni onaj rimski vrag (pardon, car) Kaligula ne bi v svoje razvratno vreme posramel. Jedina je razlika kaj je on na svoje gozbe dodal još malo šlaga u vidu određenih seksualnih požuda i (ne)prilika, a ovde ni bilo ni mesto ni vreme za kaj takvoga, a i do bi se, prosim vas lepo, posle svega viđenoga i konzumiranoga, odal tomu naporu… Kaj god, ni na kraj pameti?!

Logično i očekivano, uprava je v druge runde bele našla utjehu i spas, a igrači, razme se, v još jedne norijade na bazenu, s tem da je Dodo malo pojačal muziku z razglasa i pustil nam malo narodnjakof, tak da smu si mogli i malo zapopevati. Za “prevaru dana” pobrinuli su se, razme se, Dodo, Sedla i ostala mlađarija tera v klubu uporno “žlempa hidru”, a baš denes jem je Heineken bil nekak puno drakši. Srećom da smo tu “prevaru” na vreme pepoznali pak smu precedniku dali nalog da zeme još tri kartone, vuz put kad bu dolazil. Sam Bog da nas je poslunul…

Ugođaj i doživljaj su dodatno ispunili pridošli klinci, oni mali, Jura i Marta (Zdenkini unuci) i oni malo veći, Laura i Leon (Bašini i Katini unuci), koji se nisu dali van z bazena, tak da je atmosfera jednu dobu bila čist kak v Stubakima. Šteta jedino kaj su Kata i Polona “pozabile” svoje badiće jer bi taj izlazak na bazen, garanteram, bil popraćen škljocanjem brojnih mobilnih mega pixella i općim urnebesom nazočnih.

Tek uzgred da spomenem kak su kraljevi bele bili Vlado i Senad (a do drugi?), a ne(dostojni) finalisti Bašo i Ćiro svoj su nastup okončali v međusobno protestanskom i obostrano oporbenom stilu i stavu, s neizbježnim povišenim tonovima. Sreća da smo ih Senad i ja prvi zagledali…

S obzirom da su neki dečki u planu imali i sutrašnji, makar dvodnevni izlet na more, a neki se akteri spremali na tekmu Gorice i Varaždina, došlo je vreme pakovanja i povlačenja. Tak je to bilo i tak to bu navek – s’e kaj je lepo, kratko traje! Posložili smo i pospravili sav inventar kaj nam je Marica velikodušno dela na raspolaganje, roštilj i suncobrane natovarili na prikolicu, zaprli oba dve lese i put pod noge, via Kurilovec.

U čudesnom miru i spokoju naše najdraže terase, baš uz idiličnu sliku zlatno rumenoga sunca koje se odlučilo na prve korake povlačenja s nebeskog plavetnila, sa zadovoljstvom smo (domari, precednik, Senad i ja) popili još jednu završnu i putnu. Sretni i zadovoljni svim viđenim i proživljenim te prelijepe ljetne subote, na predivnom gruntu naše Marice.

A najsretniji spoznajom da su Demis (naš 17-godišnji mladac iz Labina) i njegov suigrač i prijatelj Francesko, dakle dvojica iz kvote makar dvodnevnog izleta na more, motivirani upravo današnjim druženjem, sa sobom i o svom trošku odlučili povesti i novog prijatelja, Nigerijca Elija. I ne samo zbog toga, naš subotnji team building je i više nego uspio. I pokazao svu svoju opravdanost, s budućom tendencijom – obaveznog i tradicionalnog…

Povezane teme:hotnews Nk Kurilovec teambuilding zdenko sovina

Sport

Rapsodija za kraj! Ovo je način kako se oprostiti od posebne sezone…

Nogometaši Kurilovca zaključili su sezonu u 3. NL Centar visokom pobjedom 6-2 protiv Prečkog, čime su prvenstvo okončali na devetome mjestu. Prvi klupski “topnik” je s 15 golova Luka Sedlaček, treći strijelac lige

Objavljeno

prije 6 sati

31. svibnja 2026.

Objavio/la

Marko Vidalina

Teška i sparna subota već je počela ulaziti u svoju posljednju fazu kad su, od 18 sati, na Udarniku nogometaši Kurilovca krenuli u svoj završni boj što se tiče ove sezone u 3. NL Centar. Posebna je sezona iza nas što se tiče NK Kurilovca, u Kupu Hrvatske ispisana je klupska povijest, ali istovremeno je tu postajala i nešto tamnija strana medalje, u obliku nešto skromnijih rezultata u proljetnom dijelu sezone. Posljednje kolo bilo je prilika da dojam na kraju bude gotovo pa potpuno pozitivan, a ta je prilika i iskorištena…

Na kurilovečko nogometno zdanje stigli su gosti iz Zagreba, nogometaši Prečkog, a Kurilovčani su od prve minute krenuli kao gladni lavovi. Nakon što je nažalost već u sedmoj minuti morao izaći Elijah Chikwado, povratnik nakon ozljede, krenula je serija puno ljepših trenutaka. Prvog u nizu potpisao je Antonio Novak u 13. minuti, golom za 1-0 domaćina.

Već pet minuta poslije pogodio je i Mateo Pršir, a do poluvremena je Prečko potpuno “razmontirano”. Drugim golom Novaka Kurilovčani su u 36. minuti poveli 3-0, a poker lopti u gostujućoj mreži zaključio je Luka Sedlaček.

Pokušao je trener Prečkog s promjenama na poluvremenu, ali već u prvoj minuti nastvka Kurilovec vodi 5-0! Ponovno je pogodio Pršir, ali ovoga puta David, drugi brat. Ogromnih i pomalo teniskih 6-0 postavio je Jakov Caganić golom u 62. minuti, a onda su konačno do daha došli i indisponirani Zagrepčani. Na 6-1 smanjili su iz penala preko Madunića u 66. minuti, a na konačnih 6-2 preko Ožanića u 70.

Kurilovec je tako sezonu završio na devetome mjestu, što nikoga u klubu ni među kibicima neće oduševiti, ali dvije vezane pobjede u zadnja dva kola ipak su uljepšale dojam.

Nastavite čitati

Moja županija

‘Djeca su danas drukčija nego što su bila… Ali ova naša su prvaci države!

Ivica Herceg, posljednjih 40 godina profesor Tjelesne i zdravstvene kulture u velikogoričkoj OŠ Eugena Kvaternika gostovao je u novom nastavku serijala “Sport Zagrebačke županije”…

Objavljeno

prije 7 sati

31. svibnja 2026.

Objavio/la

Marko Vidalina

Godinama mi graničar nije bio posebno zanimljiv. Igrao se u nižim razredima, moj fokus bio je na nekim drugim sportovima, ali danas obožavam graničar! Obožavam trenirati djecu, voditi utakmice, smišljati taktiku i štosove koji bi nam pomažu da budemo bolji…

Ivica Herceg, profesor tjelesne i zdravstvene kulture u OŠ Eugena Kvaternika, tim riječima opisuje sport koji je već polako postao i zaštitni znak Velike Gorice.

– Otkad je školski sportski savez uspostavio natjecanja u graničaru, otkad se on igra u našem gradu, svake godine smo baš mi bili prvaci grada. Nekoliko puta smo imali i zapažene rezultate na poluzavršnici, a sudjelovali smo i na Sportskim igrama mladih, gdje smo već stvarno prepoznatljivi. Događa se da ljudi, čim nas vide, kažu: “Uh, evo opet Goričana i njihovog profe”, ha, ha – kaže profesor.

Najveći uspjeh dogodio se baš ove godine, jer ekipa OŠ Eugena Kvaternika plasirala se na državnu završnicu u Vinkovcima, gdje e osvojila titulu prvaka Hrvatske! Nekoliko dana prije odlaska na istok Hrvatske razgovarali smo s profesorom Hercegom i o graničaru i o svemu drugome…

– Budući da vodim univerzalnu sportsku školu za učenike nižih razreda, kad je uvedeno natjecanje u graničaru za učenike do četvrtog razreda, primio sam se toga. Sve više smo ga igrali i kako je vrijeme odmicalo, uvidio sam da je to jedan izuzetno dinamičan i kompleksan sport. Što se više njime baviš, vidiš koliko si malo znao i koliko možeš naučiti. Pripremamo dvije stvari i za državno natjecanje, jer vidio sam neku novu foru u taktici kroz koju možemo dodatno napredovati.

Graničar se nekad igrao “na ispadanje”, pa bi izbačen bio onaj koga lopta pogodi.

– Više nije tako. Pravila su nova, igra se na bodove, do 15 osvojenih poena ili do 15 minuta, na dva dobivena seta. Osam igrača je u polju, igraju po četiri djevojčice i dječaka, pri čemu na granici u jednom setu bude dječak, a u drugom djevojčica – objašnjava profesor i dodaje:

– Prije 20-ak godina postojala je ideja da se graničar proglasi hrvatskim nacionalnim sportom. Postojala su pravila koja su vezana uz odbojkaški teren, kojem bi se “odrezali” korneri, pa bi to ispalo kao nekakav trapez, ali ne znam gdje je zapelo s tim. Sad je to školski sport i čini mi se da napreduje iz godine u godinu.

Naravno da svaki uspjeh naše djece veseli, pogotovo kad se radi o bavljenju sportom, jer legendarni gorički profesor idealan je izbor za analizu stanja nacije, koja kaže da je takve uspjehe sve teže postizati.

Drugim riječima, u usporedbi s nekim prošlim vremenima, biti profesor tjelesne i zdravstvene kulture danas je…

– Još uvijek lijepo, ali puno teže! Kad sam izabrao ovaj posao, sam sebi sam rekao: “Izabrao si to i sad izvoli, radi!” Unatoč tome, moram reći da je danas teže, pogotovo kad pričamo odgojnom dijelu, o odnosima između učenika, odnosima s roditeljima… Što se tiče samog posla, odnosno nastave, obrazovnog dijela, i dalje se s tim dobro nosim – kaže profesor.

Ivica Herceg je Petrinjac, ali već 40 godina njegova adresa je velikogorička. Bile su mu 24 godine kad je 1986. došao na razgovor za posao i – ostao.

– Trebalo mi je malo vremena da polovim sve što je bilo potrebno, pogotovo zato što su tad to bila djeca mlađa samo desetak godina od mene. Morao sam malo ispratiti odnose među učenicima, kako to ukomponirati… U hodu sam se privikavao, tražio svoj način, ali vrlo brzo sam si sve posložio i to je krenulo – prepričava profesor kojeg opisuju kao “štrebera”.

Svaki njegov sat je pomno isplaniran, do u sekundu, kao da svaki dan pokušava položiti ispit na fakultetu.

– Jesam, malo sam štreberski tip profesora tjelesnog, ali to je moj način. Na prvo mjesto stavljam odgoj, pogotovo u ova nova vremena, ali važno je i obrazovanje, odnosno da djeca odu sa tog sata s nekakvim motoričkim informacijama koje neće moći pokupiti negdje drugdje. Kažu da sam zahtjevan profesor, kažu da sam i strog, što mogu prihvatiti ako to znači da tražim od djece da rade, da inzistiram da kod mene steknu neke radne navike. I zato i danas tako radim.

On se, dakle, nije puno mijenjao, ali zato su se drastično promijenila djeca.

– Gledajući njihovo tjelesno stanje, sitacija je danas jako loša. Mi smo nekoliko puta smanjivali norme u atletici po kojima smo ocjenjivali djecu, a opet ne postižemo rezultate koje smo imali nekad. Radi se o kriterijima koji su za 10-15 sekundi niži, ali ni to većina ne može pratiti. Jako je puno djece koja su izvan sporta, mobiteli i sva ta “pomagala” postali su veliko zlo, teško ih je otrgnuti od toga i u obiteljskom okruženju, a kamoli nama u školi – ističe prof. Herceg.

Oduvijek se u OŠ Eugena Kvaternika trče “dva kruga”, iz generacije u generaciju znaku su se rekordi na stazi dugoj 800 metara…

– Devedesetih si peticu dobio ako istrčiš 2:35, a sad je petica u osmim razredima 3:00! – šokirao je profesor konkretnim brojkama.

– Ublaženo je sve, ali jako je malo koji postižu rezultate za odličnu ocjenu. Nažalost, kod mnoge djece pri ulasku u pubertet, pogotovo kod djevojčica, interes za tjelesni baš drastično pada. Izmišljaju se raznorazni razlozi da se ne vježba, neusporedivo s nekim ranijim vremenima.

Profesori možda tjelesnog nemaju preveliku moć kroz dva školska sata tjedno, ali pomaci se i tu mogu napraviti.

– U ta dva sata može se i puno i malo. Puno se može napraviti pogotovo kod djece koja se ne bave sportom. Ponavljam, bitno mi je stvoriti naviku, da dijete postane svjesno potrebe za tjelesnom aktivnošću i da krene. Naravno, dva sata tjedno je premalo za nekakve bitne pomake, ali može se stvoriti navika da dijete i nakon osnovne škole ima volju i želju barem rekreativno se baviti nekim oblikom sporta. Jednako važno mi je uvijek bilo i usmjeriti djecu u sport, prepoznati talent, pozvati roditelja i uputiti ih gdje uključiti dijete To i danas smatram svojim glavnim poslom, usmjeriti djecu i zainteresirati ih za bavljenje sportom – ističe profesor Herceg, priznajući opet da je to teže nego ranije.

– Prije tridesetak godina nije bilo ni tako velikog izbora. Djevojčice su sve više u plesnim klubovima, dječaci sve više naginju borilačkim sportovima, mijenja se trend. Oduvijek vodim djecu na sva školska natjecanja, bili smo deset godina zaredom na državnom u odbojci, imali smo kontinuitet u košarci, u krosu… Ali ranije su se djeca borila da uđu u školsku ekipu, a danas ih moraš loviti da bi uopće skupio ekipu za nekakvo natjecanje. I traje to već desetak godina… – rekao je profesor.

Nastavite čitati

Sport

FOTO Zaslužena pobjeda Lukavca protiv Klasa u Mičevcu

Objavljeno

prije 9 sati

31. svibnja 2026.

Objavio/la

David Jolić

Klas je u 32. kolu Premier lige izgubio od Lukavca rezultatom 0:2 u vrlo dobroj utakmici u kojoj je gostujuća momčad prikazala zreliju igru i zasluženo pobijedila.