Sport

Kava s Milkom: ‘Treniram dvije momčadi, skupljam sve lige kao igrač, a cilj mi je biti – pomoćnik’

Damir Milanović trener je kadeta HNK Gorice i četvrtoligaša Mraclina, bivši je igrač Gorice, Udarnika/Kurilovca, Gradića i Poleta, a kao trener ima jednu pomalo neobičnu ambiciju. A ovom prilikom imao je i vremena sve to ispričati. Uz kavu…

Objavljeno

prije 4 godine

20. siječnja 2022.

Objavio/la

Marko Vidalina

Mjesto radnje je, naravno, Caffe VAR, nekoliko metara od pomoćnog terena na Gradskom stadionu. Damir Milanović, u narodu znan i kao Milka, sjeo je za stol, uzeo Sportske novosti, kavu s mlijekom i – neočekivano društvo. Jedan novinar baš se zakačio, želi pričati o kadetima Gorice, o Mraclinu, o veteranima, o igračkoj karijeri koja traje, o knjizi koja će jednom biti napisana…

Nije Milka jedan od onih koji će se gurati, prije je jedan od onih koji će dobaciti “ma daj, koga zanima kaj ja imam za reći…”, ali ovoga puta nije mogao odbiti. I tako se rođena “Kava s Milkom”.

Što ima, Milka, kako živi trener s dvije momčadi ovih dana?

– Ma dobro, trenutačno baš i ne moram toliko razmišljati o Mraclinu, ipak ćemo krenuti nešto kasnije, a s kadetima Gorice sam krenuo 10. siječnja. Sad još imam i vremena za predahnuti, ali kad to krene… Onda kreće ‘vatra’.

Puno tu bude obaveza, dva treninga na dan s kadetima, dva do tri u Mraclinu, pa dvije utakmice vikendom. A sve to treba i pripremiti, organizirati, dogovoriti…

– Ne žalim se ja… Ispunjen je dan, različita zaduženja. Velika je razlika između seniorskog i kadetskog nogometa, a ja to kažem ovako nekako: u seniorima Mraclina treniram sam sebe za budućnost, a u kadetima treniram igrače za budućnost – kaže Milka, otpija gutljaj kave pa kreće s prvom od serije provala.

– Iako, kad bolje pogledam, nisam siguran je li to za budućnost ili zato da im ispunim dan, ha, ha….

– Generacija je jako dobra, a mene veseli što je to stvarno skupina domaćih igrača, iz Gorice i okolice. S utakmicom manje smo prvi, bez poraza, s 12 pobjeda i dva remija. Imamo četiri boda više od Dinama II, a hoćemo li tako nastaviti, može li biti i bolje, vidjet ćemo na proljeće. Uvijek postoje amplitude kod mladih igrača, praktički nemoguće je završiti prvenstvo bez poraza, ali u svakom slučaju je riječ o jako dobroj generaciji, s tri-četiri jako dobra igračića. Mogu ti dečki imati svijetlu budućnost. Hoće li to biti u HNK Gorici, to je teško predvidjeti, ali da ima talenata u našem klubu, sigurno ima – govori Milka, očito potpuno “ufuran” kad krene priča o kadetima.

Nezahvalno je tražiti od njega da nam otkrije koji su klinci najbolji, najveći talenti, ali o tome će dovoljno reći pozivi u reprezentacije.

– Imamo tri reprezentativca, što Gorica nikad nije imala. Lovro Nezirović je igrao i kvalifikacije za U-17 reprezentaciju, a na zadnjem kampu je priključen Zvonimir Josić, naš najmlađi igrač i standardni stoper, i golman Josip Cundeković, koji je već debitirao za prvu momčad… Ima tu igrača, ali ja ne bih rekao da smo mi u ovom trenutku individualno posebno dominantni. Više smo jaki kao momčad, u kojoj svatko daje svoj doprinos. Tu su i Paradžik, i Kahlina, pa mali Leon Agatić, lijevi bočni, jako zanimljiv igrač, na deficitarnoj poziciji, napreduje jako brzo… Ima nas 27 u kadru i svatko je dao svoj doprinos – priča trener Milanović.

Klub je, kaže, došao na zavidnu razinu, mnogi mladi igrači se nude, žele doći igrati za HNK Goricu, čak i iz najboljih nogometnih škola u državi.

– Je, Gorica je na jako dobrom glasu. Naravno da je tako u prvom redu zbog seniora, koji su ogledalo kluba, ali i Škola je jako napredovala. Evo, juniori su napravili fantastičan rezultat, a sve to čini Goricu vrlo privlačnom za igrače sa svih strana. Iako, ako se mene pita, više bismo se morali bazirati na svoju djecu, na mjesta oko Velike Gorice, jer tu sigurno ima dobrih igrača. Da, naravno da ćemo i dovoditi igrače sa strane, ali ne one koji će biti samo broj, nego one koji su dosta, dosta bolji od domaćeg klinca. Jako držim do našega goričkog bazena kad je riječ o mlađim kategorijama, mislim da svoju djecu moramo zaštititi. Seniori su, naravno, neka sasvim druga priča…

S mladim igračima radi i kad se preseli na Grabu, u pitoreskni Mraclin, mjesto s bogatom poviješću i ozbiljnom nogometnom tradicijom. Ali i s vrlo dobrim aktualnim trenutkom.

– Ljudi u Mraclinu su aktivni, vrijedni, nešto se radi tijekom cijele ove zimske pauze. Uređene su klupske prostorije za sastanke, izgleda jako lijepo, nešto kao drugi nastavak “Vitezova okruglog stola”, ha, ha… – šali se opet Milka, pa nastavlja samo mrvicu ozbiljnije.

– Događaju se i neke manje promjene u kadru, zasad su nam došla dva mlađa igrača, Patrick Crnolatec, bivši golman Gorice koji se vraća nakon operacije ramena, i Ivan Kaurin, koji je također prošao školu nogometa u HNK Gorici, igrao u Lukavcu…

O njemu je, o Kaurinu, sve raspoloženiji Milka imao potrebu reći još rečenicu, dvije.

– Malo je čudan dečko, na svoju stranu, ali može nam biti pojačanje. Ako će biti na 70 posto u normali, donijet će nam jako puno!

Otišao je iskusni Hrvoje Šikić, morat će Mraclin i bez Pere Milatovića, kojem su popucali ligamenti u koljenu, ali to ne znači da se u Mraclinu spremaju na ulaganja u pojačavanje momčadi.

– Nećemo više nikoga dovoditi, cilj nam je afirmirati domaće mlade igrače, držati sredinu tablice, tako da nema potrebe za bacanjem novaca… Uostalom, ni ne znamo gdje ćemo igrati sljedeće sezone, to ćemo vidjeti tek debelo kad završi prvenstvo…

Kompicirana je ta priča s reorganizacijom nižih liga, puno je nepoznanica, no prilično je izvjesno da iduće sezone Mraclin neće biti u četvrtom rangu hrvatskog nogometa. No to je i u skladu s realnošću.

– Zadovoljan sam s jeseni. Je, možda smo moglo biti koje mjesto gore, ali mogli smo, realno, i koje mjesto dolje. Mislim da je ovo je realnost u prvoj sezoni u jačoj ligi, jer ovo je 80 posto momčadi koja je igrala šestu ligu, plus Hajduk. Ekipica je dobra, u svakoj slučaju…

I s tom ekipicom, kako je i sam rekao, trenira sebe kao trenera za budućnost. Iako, zahtjevi nisu isti, taktičke ideje teže je provoditi…

– Nije to isti način rada kao na višim razinama, naravno da nije, ali može se nešto napraviti i u taktičkom smislu. Dosta je tu igrača koji su prošli nogometne škole, koji razumiju nogomet, ali moramo shvatiti da je ovdje ipak riječ o dečkima koji se u prvom redu dolaze rekreirati, zabaviti. Oni igraju nogomet na svoj način, ali neke stvari se ipak uspijemo dogovoriti. Nije realno pred igrače u četvrtoj ligi stavljati neke prevelike zahtjeve. Probamo, dečki poslušaju, neće odustati unaprijed…

Radi Milka na sebi, postaje sve bolji trener na pragu četrdesete, a sve to čini zbog jedne naizgled neobične ambicije. Ima već dosta vremena otkad je prvi put javno rekao da mu je cilj u karijeri biti – pomoćni trener!

– Zašto? Zato što mislim da se u toj ulozi mogu najbolje izraziti, da tu imam najviše prostora. Ne mogu znati što će se događati u budućnosti, ali ta moja inicijalna ideja zasad je definitivno da nikad neću voditi samostalno klub u nekim višim rangovima. Želja mi je biti pomoćnik nekom ozbiljnijem stožeru – govori Milka pa pojašnjava:

– Netko to može vidjeti kao manjak ambicije, ali ne radi se o tome. Mislim da je važno moći procijeniti gdje najviše možeš biti od koristi, a ja sam takav bio i kao igrač, znao sam što mogu i što ne mogu. Neću reći da je biti pomoćnik moj maksimum, ali u toj ulozi najbolje se osjećam.

Iako, najbolje se uvijek Milka osjećao na terenu. I zato su kopačke, nakon 12 klubova u igračkoj karijeri, i dalje na nogama, a ne obješenje o klin. Igranje za veterane Gorice ove jeseni sugeriralo je da je kraj, ali…

– Samo polako… Da, odigrao sam polusezonu za veterane, a sad ćemo vidjeti za što je to bilo priprema. Izgleda da će biti za zagrebačku ligu, u kojoj imaju leteće izmjene, što mi savršeno odgovara. To je sedma liga, idealna da dođem do još samo jedne koja mi fali. A onda, kad zaigram i u šestoj ligi, pišemo knjigu, kako smo se i dogovorili…

Eto, u tome je stvar. Igra i dalje zato da mu se igra, ali i da uđe u povijest kao igrač koji je igrao na apsolutno svim razinama klupskog nogometa u Hrvatskoj. Prvu ligu igrao je za Šibenik i Hrvatski dragovoljac, s kojim je bio i u drugoj ligi, baš kao i s Goricom, Segestom i Papukom iz Orahovice. Treću ligu igrao je za Udarnik, četvrtu za Kurilovec i Gradiće, a bio je i u petom rangu.

– Kako ne, u dresu Reala iz Buševca! U petom rangu sam bio samo u Poletu, a sad ću sedmi rang igrati za NK Kralj Tomislav, novoformirani klub kojeg vodi jedan ambiziozan dečko, inače broker. Igrat će sa mnom i dva brata Klafurić, Marko i Ivan, a i svi ostali su mladi igrači, uglavnom s fakulteta. I treba im jedan Željko Vela, koji će malo pričati… Kad prođem sedmi rang, probat ću naći klub u šestoj. Iako znam da neće biti lako, ipak je to viši rang, ha, ha… – smije se Milka, pa se okreće prema čovjeku za šankom.

– Zvali su me u Bunu, ali tamo mi je konkurencija prevelika. Evo, igra im Marko Pevec, koji pokriva sve moje pozicije, tako da bih se teško nametnuo, ha, ha…

Damir Milanović upisao je 58 nastupa u 1. HNL, uz po dva gola i asistencije… Foto: Hrvoje Jelavić/PIXSELL

Igrao je i kvalifikacije za Ligu prvaka s mađarskim Videotonom, s kojim je prošao i skupinu Europske lige, tako da Milka stvarno može imati sve. Ako nađe klub u šestoj ligi, naravno. Zasad je i dalje službeno među veteranima Gorice, u ekskluzivnom društvu.

– Tko sve igra za veterane? Uh, valjda neću nekoga zaboraviti… Prvo, Željko Župetić! Čovjek ima 55 godina, a najbolji je igrač veterana. Daleko najbolji! To je doktor nogometa, kako on igra… Ja bih dao sve da sam s 20 godina igrao onako kako on igra sa skoro 60. Veliki čovjek i veliki igrač – krenuo je u nabrajanje Milka pa nastavio onako kako samo on zna:

– Tu je i Siniša Ferenček, legenda Kutija šibica, iako je nikad nije osvojio. Ali uporan je, ne da se… Čak i s hendikepom, bez srca, pokušava i dalje igrati. Igra i Hrvoje Jančetić, kapetan koji je uveo Goricu u 1.HNL, pa Damir Ćopić, Cico Grlić, Igor Krpačić… Tu je i sportski direktor Gorice, sin vjetra Igor Krlić, brani legendarni Dado Mazulović, koji održava teren i naše mreže čistima, a u zadnjoj liniji je Tihomir Mirenić Kolegić. Uz njega i čovjek koji organizira sve turnire u regiji Branko Pavlica, on drži zadnju liniju, ali svog igrača nikad… Dođe i Marko Rus, virtuoz koji se u sezoni pojavi na jednoj utakmici, ali zato tu jednu riješi… Ma nekoga ću sigurno zaboraviti, ali dobra je ekipa u svakom slučaju. I dobro se družimo. Doduše, uvijek je bolje na gostovanjima nego doma, jer doma moramo nešto i platiti, ha, ha…

Kave je ponestalo, došli smo do faze “soca”, ali tema nije. Samo se diktafon ugasio, spika o nogometu je krenula dalje. Jer s kim ćeš o nogometu nego s likom koji je igrao sve i svašta, koji trenira dvije momčadi odjedanput… Samo Milka.

Sport

Rapsodija za kraj! Ovo je način kako se oprostiti od posebne sezone…

Nogometaši Kurilovca zaključili su sezonu u 3. NL Centar visokom pobjedom 6-2 protiv Prečkog, čime su prvenstvo okončali na devetome mjestu. Prvi klupski “topnik” je s 15 golova Luka Sedlaček, treći strijelac lige

Objavljeno

prije 5 sati

31. svibnja 2026.

Objavio/la

Marko Vidalina

Teška i sparna subota već je počela ulaziti u svoju posljednju fazu kad su, od 18 sati, na Udarniku nogometaši Kurilovca krenuli u svoj završni boj što se tiče ove sezone u 3. NL Centar. Posebna je sezona iza nas što se tiče NK Kurilovca, u Kupu Hrvatske ispisana je klupska povijest, ali istovremeno je tu postajala i nešto tamnija strana medalje, u obliku nešto skromnijih rezultata u proljetnom dijelu sezone. Posljednje kolo bilo je prilika da dojam na kraju bude gotovo pa potpuno pozitivan, a ta je prilika i iskorištena…

Na kurilovečko nogometno zdanje stigli su gosti iz Zagreba, nogometaši Prečkog, a Kurilovčani su od prve minute krenuli kao gladni lavovi. Nakon što je nažalost već u sedmoj minuti morao izaći Elijah Chikwado, povratnik nakon ozljede, krenula je serija puno ljepših trenutaka. Prvog u nizu potpisao je Antonio Novak u 13. minuti, golom za 1-0 domaćina.

Već pet minuta poslije pogodio je i Mateo Pršir, a do poluvremena je Prečko potpuno “razmontirano”. Drugim golom Novaka Kurilovčani su u 36. minuti poveli 3-0, a poker lopti u gostujućoj mreži zaključio je Luka Sedlaček.

Pokušao je trener Prečkog s promjenama na poluvremenu, ali već u prvoj minuti nastvka Kurilovec vodi 5-0! Ponovno je pogodio Pršir, ali ovoga puta David, drugi brat. Ogromnih i pomalo teniskih 6-0 postavio je Jakov Caganić golom u 62. minuti, a onda su konačno do daha došli i indisponirani Zagrepčani. Na 6-1 smanjili su iz penala preko Madunića u 66. minuti, a na konačnih 6-2 preko Ožanića u 70.

Kurilovec je tako sezonu završio na devetome mjestu, što nikoga u klubu ni među kibicima neće oduševiti, ali dvije vezane pobjede u zadnja dva kola ipak su uljepšale dojam.

Nastavite čitati

Moja županija

‘Djeca su danas drukčija nego što su bila… Ali ova naša su prvaci države!

Ivica Herceg, posljednjih 40 godina profesor Tjelesne i zdravstvene kulture u velikogoričkoj OŠ Eugena Kvaternika gostovao je u novom nastavku serijala “Sport Zagrebačke županije”…

Objavljeno

prije 6 sati

31. svibnja 2026.

Objavio/la

Marko Vidalina

Godinama mi graničar nije bio posebno zanimljiv. Igrao se u nižim razredima, moj fokus bio je na nekim drugim sportovima, ali danas obožavam graničar! Obožavam trenirati djecu, voditi utakmice, smišljati taktiku i štosove koji bi nam pomažu da budemo bolji…

Ivica Herceg, profesor tjelesne i zdravstvene kulture u OŠ Eugena Kvaternika, tim riječima opisuje sport koji je već polako postao i zaštitni znak Velike Gorice.

– Otkad je školski sportski savez uspostavio natjecanja u graničaru, otkad se on igra u našem gradu, svake godine smo baš mi bili prvaci grada. Nekoliko puta smo imali i zapažene rezultate na poluzavršnici, a sudjelovali smo i na Sportskim igrama mladih, gdje smo već stvarno prepoznatljivi. Događa se da ljudi, čim nas vide, kažu: “Uh, evo opet Goričana i njihovog profe”, ha, ha – kaže profesor.

Najveći uspjeh dogodio se baš ove godine, jer ekipa OŠ Eugena Kvaternika plasirala se na državnu završnicu u Vinkovcima, gdje e osvojila titulu prvaka Hrvatske! Nekoliko dana prije odlaska na istok Hrvatske razgovarali smo s profesorom Hercegom i o graničaru i o svemu drugome…

– Budući da vodim univerzalnu sportsku školu za učenike nižih razreda, kad je uvedeno natjecanje u graničaru za učenike do četvrtog razreda, primio sam se toga. Sve više smo ga igrali i kako je vrijeme odmicalo, uvidio sam da je to jedan izuzetno dinamičan i kompleksan sport. Što se više njime baviš, vidiš koliko si malo znao i koliko možeš naučiti. Pripremamo dvije stvari i za državno natjecanje, jer vidio sam neku novu foru u taktici kroz koju možemo dodatno napredovati.

Graničar se nekad igrao “na ispadanje”, pa bi izbačen bio onaj koga lopta pogodi.

– Više nije tako. Pravila su nova, igra se na bodove, do 15 osvojenih poena ili do 15 minuta, na dva dobivena seta. Osam igrača je u polju, igraju po četiri djevojčice i dječaka, pri čemu na granici u jednom setu bude dječak, a u drugom djevojčica – objašnjava profesor i dodaje:

– Prije 20-ak godina postojala je ideja da se graničar proglasi hrvatskim nacionalnim sportom. Postojala su pravila koja su vezana uz odbojkaški teren, kojem bi se “odrezali” korneri, pa bi to ispalo kao nekakav trapez, ali ne znam gdje je zapelo s tim. Sad je to školski sport i čini mi se da napreduje iz godine u godinu.

Naravno da svaki uspjeh naše djece veseli, pogotovo kad se radi o bavljenju sportom, jer legendarni gorički profesor idealan je izbor za analizu stanja nacije, koja kaže da je takve uspjehe sve teže postizati.

Drugim riječima, u usporedbi s nekim prošlim vremenima, biti profesor tjelesne i zdravstvene kulture danas je…

– Još uvijek lijepo, ali puno teže! Kad sam izabrao ovaj posao, sam sebi sam rekao: “Izabrao si to i sad izvoli, radi!” Unatoč tome, moram reći da je danas teže, pogotovo kad pričamo odgojnom dijelu, o odnosima između učenika, odnosima s roditeljima… Što se tiče samog posla, odnosno nastave, obrazovnog dijela, i dalje se s tim dobro nosim – kaže profesor.

Ivica Herceg je Petrinjac, ali već 40 godina njegova adresa je velikogorička. Bile su mu 24 godine kad je 1986. došao na razgovor za posao i – ostao.

– Trebalo mi je malo vremena da polovim sve što je bilo potrebno, pogotovo zato što su tad to bila djeca mlađa samo desetak godina od mene. Morao sam malo ispratiti odnose među učenicima, kako to ukomponirati… U hodu sam se privikavao, tražio svoj način, ali vrlo brzo sam si sve posložio i to je krenulo – prepričava profesor kojeg opisuju kao “štrebera”.

Svaki njegov sat je pomno isplaniran, do u sekundu, kao da svaki dan pokušava položiti ispit na fakultetu.

– Jesam, malo sam štreberski tip profesora tjelesnog, ali to je moj način. Na prvo mjesto stavljam odgoj, pogotovo u ova nova vremena, ali važno je i obrazovanje, odnosno da djeca odu sa tog sata s nekakvim motoričkim informacijama koje neće moći pokupiti negdje drugdje. Kažu da sam zahtjevan profesor, kažu da sam i strog, što mogu prihvatiti ako to znači da tražim od djece da rade, da inzistiram da kod mene steknu neke radne navike. I zato i danas tako radim.

On se, dakle, nije puno mijenjao, ali zato su se drastično promijenila djeca.

– Gledajući njihovo tjelesno stanje, sitacija je danas jako loša. Mi smo nekoliko puta smanjivali norme u atletici po kojima smo ocjenjivali djecu, a opet ne postižemo rezultate koje smo imali nekad. Radi se o kriterijima koji su za 10-15 sekundi niži, ali ni to većina ne može pratiti. Jako je puno djece koja su izvan sporta, mobiteli i sva ta “pomagala” postali su veliko zlo, teško ih je otrgnuti od toga i u obiteljskom okruženju, a kamoli nama u školi – ističe prof. Herceg.

Oduvijek se u OŠ Eugena Kvaternika trče “dva kruga”, iz generacije u generaciju znaku su se rekordi na stazi dugoj 800 metara…

– Devedesetih si peticu dobio ako istrčiš 2:35, a sad je petica u osmim razredima 3:00! – šokirao je profesor konkretnim brojkama.

– Ublaženo je sve, ali jako je malo koji postižu rezultate za odličnu ocjenu. Nažalost, kod mnoge djece pri ulasku u pubertet, pogotovo kod djevojčica, interes za tjelesni baš drastično pada. Izmišljaju se raznorazni razlozi da se ne vježba, neusporedivo s nekim ranijim vremenima.

Profesori možda tjelesnog nemaju preveliku moć kroz dva školska sata tjedno, ali pomaci se i tu mogu napraviti.

– U ta dva sata može se i puno i malo. Puno se može napraviti pogotovo kod djece koja se ne bave sportom. Ponavljam, bitno mi je stvoriti naviku, da dijete postane svjesno potrebe za tjelesnom aktivnošću i da krene. Naravno, dva sata tjedno je premalo za nekakve bitne pomake, ali može se stvoriti navika da dijete i nakon osnovne škole ima volju i želju barem rekreativno se baviti nekim oblikom sporta. Jednako važno mi je uvijek bilo i usmjeriti djecu u sport, prepoznati talent, pozvati roditelja i uputiti ih gdje uključiti dijete To i danas smatram svojim glavnim poslom, usmjeriti djecu i zainteresirati ih za bavljenje sportom – ističe profesor Herceg, priznajući opet da je to teže nego ranije.

– Prije tridesetak godina nije bilo ni tako velikog izbora. Djevojčice su sve više u plesnim klubovima, dječaci sve više naginju borilačkim sportovima, mijenja se trend. Oduvijek vodim djecu na sva školska natjecanja, bili smo deset godina zaredom na državnom u odbojci, imali smo kontinuitet u košarci, u krosu… Ali ranije su se djeca borila da uđu u školsku ekipu, a danas ih moraš loviti da bi uopće skupio ekipu za nekakvo natjecanje. I traje to već desetak godina… – rekao je profesor.

Nastavite čitati

Sport

FOTO Zaslužena pobjeda Lukavca protiv Klasa u Mičevcu

Objavljeno

prije 8 sati

31. svibnja 2026.

Objavio/la

David Jolić

Klas je u 32. kolu Premier lige izgubio od Lukavca rezultatom 0:2 u vrlo dobroj utakmici u kojoj je gostujuća momčad prikazala zreliju igru i zasluženo pobijedila.