Sport

Kapetan Vjekoslav Lučić o sebi, svojoj karijeri i Turopoljcu

Zaštitno je lice NK Turopoljca iz Kuča, mladić koji je kao igrač ponikao u Turopoljcu, prošao nekoliko nogometnih škola i sa 19 godina ponovno se vratio u “matično jato”, u Kuče

Objavljeno

prije 4 godine

22. siječnja 2021.

Objavio/la

cityportal sportska redakcija

Siječanj 2021. ušao je u svoju zadnju trećinu, nogometni tereni amaterskih klubova i dalje miruju, rasporedi odigravanja utakmica proljetnog dijela prvenstva JŽNL i 1. ŽNL Istok i Zapad su napravljeni, jedino što nedostaje je popuštanje mjera Nacionalnog stožera za borbu protiv Covida-19 i omogućavanje treniranja i igranja (a i to se očekuje od 01. veljače!).

Dok čekamo daljnje odluke Stožera, pokušavamo naći poneku sportsku priču kojom bi i dalje zadržali pažnju ljubitelja amaterskog nogometa na našim stranicama. Svratili smo do NK Turopoljca u Kuče i za sugovornika odabrali kapetana ekipe, domaćeg dečka “‘z Kuč”, Vjekoslava pl Lučića.

Vjekoslav pl. Lučić, zaštitno je lice NK Turopoljca iz Kuča, mladić koji je kao igrač ponikao u Turopoljcu, prošao nekoliko nogometnih škola i sa 19 godina ponovno se vratio u “matično jato”, u Kuče. Vodi “dečkad” i izgara na terenu, namješta prilike suigračima, ali i sam zabija. Evo što je odgovorio na pitanja o sebi, svom nogometnom putu, jesenskoj polusezoni NK Turopoljca i očekivanjima u drugom dijelu prvenstva JŽNL:

Vjekoslave, kapetane, reci nam nešto o sebi i svojim nogometnim počecima, u kojim si sve klubovima igrao, na kojim pozicijama i što smatraš najvećim uspjehom igrajući u tim klubovima?

Rođen sam 2. veljače 1997. godine, a nogomet sam počeo igrati u Turopoljcu sa šest godina, kao i većina klinaca u tim (ili malo starijim) godinama. I tata mi bio nogometaš, igrač Turopoljca, stoper, dobar skakač i beskompromisni borac na zelenom travnjaku. A bio je i predsjednik Turopoljca, zove se Nenad pl. Lučić. I sad je strastveni navijač Turopoljca! Nakon 4 godine u Turopoljcu, a na nagovor Ivice Berkovića – Bere, iz nogometne obitelji Berkovića (tata Franjo zvani Zvonar i sinovi Ivica i Franjo, sve vrhunski nogometaši!), otišao sam u Hrvatski Dragovoljac, gdje sam trenirao i igrao sljedeće tri godine. Treneri su mi bili Damir Haramina, Neven Rudić i Krešimir Šamija. Kasnije sam prešao u HNK Goricu gdje sam proveo 5 godina i smatram da sam najviše napredovao upravo tamo uz trenere Damira Grlića, Zvonka Radoša, Marka Pancirova, Pericu Vidaka i Zorana Tomčića, ovisno u kojoj sam starosnoj kategoriji igrao. Najveći uspjeh mi je polufinale hrvatskog kupa koje smo izgubili od RNK Splita u Splitu. Kasnije sam otišao u Krško i proveo tamo pola sezone, ali nostalgija je bila jača i vratio sam se u tadašnji NK Udarnik iz Kurilovca. Nakon sezonu i pol u Kurilovcu, vratio sam se kući, u Turopoljac iz Kuča. Bilo je to 2017. godine. Uglavnom sam igrao u napadu, osim u HNK Gorici, gdje sam na zahtjev trenera igrao stopera (!?), da bi se opet vratio u napad u Kurilovcu. Na terenu se najbolje osjećam kao napadač.

Foto: Zlatan Sever/Cityportal.hr

Kakav je osjećaj ponovno igrati u klubu u kojem si počeo svoj nogometni put? Kako ocjenjuješ prošlu polusezonu i gdje vidiš Turopoljac na proljeće?

Ne trebam posebno naglašavati da se u Turopoljcu osjećam više nego odlično, tu sam rođen i poznajem svakoga i zbilja se igranje “kod kuće” ne može usporediti s igranjem negdje “vani”. Proteklih sezona igrali smo u 1. ŽNL, a od prošle sezone (2019/20.) igramo u JŽNL. Ove sezone odigrao sam 12 od 17 utakmica, a zbog prirode posla (radim u JVP Velika Gorica) i svih ograničenja zbog korone nisam mogao igrati više. Smatram da je JŽNL kvalitetnija i zahtjevnija od 1. ŽNL u kojoj smo igrali nekoliko sezona i zahtijeva veći angažman svakog igrača. Puno je veći broj kvalitetnih ekipa koje znaju igrati nogomet tako da treba uložiti više truda i znanja za pobjedu. A što se tiče polusezone, naravno da nisam zadovoljan ni rezultatima ni plasmanom, ali dečki su dobri kao igrači, kao pojedinci. U čemu je problem igranja kao ekipa, nije mi lako detektirati. Nisam zadovoljan ni svojom igrom, jer iako sam postigao 6 golova, dosta sam se ispromašivao. Vjerujem da će jedne dobre pripreme na kojima će biti dovoljno igrača koji su nositelji igre, popraviti situaciju. Ekipa bi realno trebala biti negdje između 4. i 7. mjesta na tablici, kvaliteta igrača to sigurno garantira, a potrudit ćemo se uhvatiti priključak za vodećima.

Prati li Uprava zahtjeve lige i igrača? Kako ocjenjuješ publiku? Što bi izdvojio kao najljepše trenutke u Turopoljcu?

Uprava radi dobro, prati zahtjeve igrača, teren je skoro pa savršen, pokošen, obilježen, “oružar” je stvarno posvećen svom poslu. Koristim priliku i ispričavam se što igrači nisu odradili tako dobro kako radi uprava, ali se nadam da ćemo to u proljeće ispraviti.
Navijačima odajem posebno poštovanje, dolaze i kad su rezultati dobri, ali i kad nisu u skladu s očekivanjima. Za svaku su pohvalu i zahvaljujem im na tome. Kao kapetan ekipe, pozivam ih da nastave pratiti “zelene ‘z Kuč” (ako će korona to dozvoliti!). Najljepši trenutak u Turopoljcu svakako mi je bio osvajanje prvog mjesta u 1. ŽNL 2018. godine, pobjedom protiv Naftaša u Kučama i trenutak podizanja pehara pobjednika. Takvi se trenuci ne zaboravljaju lako, atmosfera je bila vrhunska, pogotovo u drugom dijelu kad smo zabili golove. Nakon 2-3 sezone u vrhu 1. ŽNL, zaslužili smo tu pobjedu i osvajanje prvenstva. Trening smatram kao nešto neophodno u nogometu, jer ipak ekipa treba uigravanje, trebaju se igrači upoznati, a treba i snage.

Foto: Zlatan Sever/Cityportal.hr

I za kraj…

Za kraj se zahvaljujem što ste mi dali priliku predstaviti se Vašem čitateljstvu. Također, pozivam suigrače da u što većem broju dođu na pripreme i da se pripreme za nove pobjede i popravljanje plasmana Turopoljca u JŽNL. Svim igračima, članovima uprave, navijačima i pratiteljima kluba želim sretnu i uspješnu Novu 2021. godinu, a Turopoljcu odličnu igru i puno više pobjeda sljedeće godine nego što ih je bilo prošle!

Tekst: Zlatan Sever/Cityportal.hr

Foto: Zlatan Sever i arhiva Vjekoslav Lučić

Povezane teme:KUČE Nk Turopoljac nogomet Vjekoslav Lučić

Sport

Legendo, hvala i sretno! Krizma ide dalje, ostaje gomila lijepih uspomena…

Krešimir Krizmanić, dijete HNK Gorica, napušta svoj klub nakon 13 godina provedenih na Gradskom stadionu, od toga cijelih sedam u prvoj momčadi. Nekoć talentirani klinac izrastao je u simbol onoga kako bi to trebalo izgledati…

Objavljeno

prije 4 sata

2. lipnja 2025.

Objavio/la

Marko Vidalina

E, tako ti to nekako trebalo izgledati u idealnom scenariju! Dobro, ne baš u potpunosti tako, jer postoji i detalj koji bi mogao biti i “idealniji”, ali… Krešo Krizmanić otišao je iz Gorice kao simbol onoga na što svaki navijač “ponosa grada”, svaki prijatelj kluba, pomisli kad razmišlja o idealnom igraču za našeg prvoligaša.

Krešo je, naime, dečko s Galženice. “Born and raised” u ovome gradu, u ovome klubu. Počeo je kroz Udarnik, svoj talent zatim prošetao do Sigeta, nosio dres Hrvatskog dragovoljca, pa se na poziv trenera Perice Vidaka vratio kući. I došao u Goricu sa samo 11 godina.

U ovom klubu, koji u to doba baš i nije nalikovao klubu kakvog imamo danas, mali Krizma je rastao iz mjeseca u mjesec, iz sezone u sezonu, iz generacije u generaciju. Prvo kao desno krilo koje zabija ljevicom, zatim kao lijevi bek, pa na kraju kao stoper. Od limača, preko kadeta i juniora, sve do seniora. Uspio je u tome u uvjetima koji nisu bili idealni, iz niželigaškog juniorskog uskočio je u prvoligaški seniorski nogomet, a u takvim prijelaznima mnogi se izgube.

On se nije izgubio. Umjesto toga, mali Krešo stalno je napredovao. Iako, vidjelo se odmah da je u tom dečku nešto posebno…

– Protiv kojeg stopera mi je najteže igrati? Protiv Krizme na treningu!

Tako je svojevremeno govorio Lukasz Zwolinski, najbolji strijelac Gorice u prvoj prvoligaškoj sezoni. U to vrijeme Krizma je imao 18 godina, nije dobivao priliku u borbi za Europu, minute je skupljao u juniorskoj momčadi, ali odmah je bilo jasno da je pitanje vremena kad će i među velikim dečkima doći “na štih”. Ne samo zbog toga što je govorio Zwole, nego i zbog pametnog vođenja trenera Jakirovića, koji mu je prve prvoligaške minute dao u posljednjoj utakmici sezone.

U svakoj sljedećoj Krizmanić je pokazivao da vrijedi, da može, da ima i talent i kvalitetu, iako uvjeti i dalje nisu bili idealni. Gurali su ga na lijevi bok, štitili od eventualnih pogrešaka koje bi “ubile” mladog igrača, a i u godinama koje su slijedile pokazao je da može – sve! Ako treba na beka, može. Ako ima prostora na stoperu, super. Ako treba pokriti bilo koju drugu poziciju, nema frke… Pokrivao je tako i poziciju desnoga beka, ljevonogom stoperu to je daleko od idealnog okruženja, ali snašao se. I dokazao da je pravi “vojnik kluba”.

Spletom okolnosti, možda ponekad i nesreće, propuštao je prijelazne rokove jedan za drugim, ostajao u Gorici iz godine u godinu, pri čemu se iz klinca koji ima talent pretvarao u igrača koji je počeo nositi Goricu. Dogurao je na kraju do statusa ključnog igrača, jednog od onih bez kojeg niti jedan trener ne želi slagati svojih startnih 11, a u svemu tome nakupilo se čak 175 nastupa za najdraži klub.

Posljedično, Krešo Krizmanić postigao je ono što rijetki uspiju postići. Sa samo 24 godine Krešo je sedmu prvoligašku sezonu dovršio sa statusom – klupske legende. I simbola onoga što piše u idealnom scenariju: domaći klinac dođe u klub, ostane ovdje dovoljno dugo da postane prvotimac, na kraju i jedan od najvažnijih igrača, pa tek onda napusti klub.

Krešo napušta Goricu, dakle, u ljeto 2025. godine, punih 13 godina nakon što je prvi put ušao u svlačionicu Gradskog stadiona, s bogatim prvoligaškim iskustvom i iznimnom nogometnom kvalitetom. Zvuči idealno? I bilo bi, da nije jednoga detalja…

Krizma, naime, iz Gorice odlazi kao slobodan igrač. Da je scenarij baš potpuno idealan, klub bi ga transferirao u milijunskom nogometnom poslu, zaradio taj značajan novac i poželio mu svu sreću u nastavku karijere sa znakom eura ili dolara u očima. Ovako, u priči koja je prekrasna, iako ne i do kraja savršena, Krizma odlazi nakon isteka ugovora, uvjeren da je pravi trenutak za iskorak.

Klub se od Kreše Krizmanića prvi put oprostio uoči utakmice protiv Hajduka, njegove posljednje u dresu s brojem 25 i bikom na prsima, a drugi i posljednji put to je učinjeno objavom na društvenim mrežama.

U sklopu oproštaja stigao je i oproštajni intervju, jedan opširan pogled unatrag, na sve ove goričke godine dečka s Galženice. Krizma, hvala na svemu i sretno!

Nastavite čitati

HOTNEWS

Ironwoman Vedrana Janjić u Hamburgu došla do osobnog rekorda Ironman utrke

Produženi vikend članovi Atletskog kluba Turopolje iskoristili su za pojedinačne nastupe na utrkama, a neki su posebno impresivni.

Objavljeno

prije 6 sati

2. lipnja 2025.

Objavio/la

cityportal sportska redakcija

Članica Atletskog kluba Turopolje Vedrana Janjić jučer je u Hamburgu odradila svoju treću Ironman utrku, koja je dio Pro Serije i bodovana je kao Europsko Prvenstvo, a Vedrani je to treći nastup na punoj Ironman distanci. To podrazumijeva 3.800 metara plivanja, 180 kilometara bicikliranja i trčanje maratona dugog 42,2 kilometra.

Vedrana je plivačku dionicu riješila za točno sat i pol, na biciklu je provela 5 sati i 26 minuta, a na kraju je maraton istrčala za 3 sata, 46 minuta i 29 sekundi. Kroz cilj je prošla s ukupnim vremenom od 10 sati, 59 minuta i 48 sekundi, što je njen rekord na utrci.

–Jako sam zadovoljna. Jutro nije bilo obećavajuće jer su odgodili start za sat vremena zbog grmljavinskog nevremena i skratili vrijeme za tranziciju pa je sve bilo kaotično i naopako. Onda sam se pogubila u jezeru i napravila više nego je trebalo. I tranzicija je ogromna pa sam i tu puno izgubila jer se puno trči s plivanja do bajka i kasnije do trčanja. Ali na bajku i trčanju sam nadoknadila vrijeme. Na bajku su bili jaki naleti vjetra pa sam se pošteno namučila i malo je snage ostalo za trčanje. Ali već na prvom kilometru se nebo otvorilo ša smo trčali i po dubokim lokvama. Takvo mi je vrijeme pasalo pa sam ipak dobro otrčala. Sve u svemu, osim plivanja, sve je prošlo po planu. Ali to je Ironman, uvijek nešto iznenadi i treba biti snalažljiv – ispričala je Vedrana.

Ultramaratonac Bojan Šebrek, samo dva tjedna nakon istrčanih 70 kilometara od Zagreba do Siska, u nedjelju je gotovo istu udaljenost prošao na utrci u Sloveniji. U Kranju je održana utrka Slo12Run, jedna od najpoznatijih ultri u susjednoj državi, na koju redovno odlazi i ultraška elita iz Hrvatske.

Bojan je sudjelovao u šestosatnoj utrci, a uz iscrpljujuću vrućinu i temperaturu zraka od 30 stupnjeva, uspio je istrčati 65.445 metara, osvojivši ukupno sedmo mjesto od 41 trkača.

Nastavite čitati

Sport

FOTO Visoka pobjeda Lomnice protiv Bana Jelačića

Objavljeno

prije 7 sati

2. lipnja 2025.

Objavio/la

David Jolić

Lomnica je u 32. kolu Premier lige pobijedila Ban Jelačić rezultatom 5:1 golovima Nikole Antunovića (3), Hrvoja Skupnjaka i Tonija Kovačevića, za goste Stjepan Klenović.