Sport
Kapetan ostaje kapetan! ‘Uživam u Americi, branim i Messiju, ali nigdje nije kao u Gorici…’
Kristijan Kahlina (31) otišao je iz HNK Gorice prije dvije i pol godine, ali veze su ostale snažne, neraskidive… Karijera ga je odvela do SAD-a, do Charlottea i glamura MLS-a, ali čim dođe kući, vraća se doma – na gorički stadion…
Lokacija slučajnog sastanka bila je, zapravo, savršena. Vidjeti legendarnoga kapetana Gorice Kristijana Kahlinu na goričkom stadionu nešto je potpuno normalno, prirodno. I lijepo, jer dugo nije navraćao. Odveo ga je nogometni put u bijeli svijet, sve do Amerike, ali Gorica je bila i ostala dom. A doma se uvijek najljepše vratiti.
– Na neki način, nisam ti ja nikad ni otišao odavde… – sa smiješkom kaže Kale nakon prijateljskog zagrljaja, kakve je ovom prilikom dijelio serijski.
Tete čistačice, cure iz vešeraja, tko god se zatekao u klubu u tom trenutku, razveselio se poznatom licu. U taj niz smjestila su se i dva klupska veterana, dvojac koji je tu od prvih dana, dobri stari Franjo Kovačić Pevec i sve markantniji Tvrko Hrstić, koji su rado prihvatili poziv da sudjeluju u ovom našem razgovoru, da ga obogate i oplemene svojom lucidnošću i osvjedočenim šarmom.
U Pevecov Caffe VAR stigao je Kristijan prvom prilikom. U Hrvatskoj je već gotovo dva tjedna, iza njega je odmor i uživanje na Braču kod ženinih, a čim se vratio u metropolu, dojurio je obići prijatelje iz Gorice. Dvije i pol godine prošle su od njegova odlaska, prvo u bugarski Ludogorec, pa od siječnja 2022. u američki Charlotte, ali veze su ostale čvrste, snažne.
– Ma da, Gorica je za mene nešto posebno. Igrao sam u puno klubova, i prije i poslije Gorice, ali ovdje sam bio najduže, povezao se sa sredinom, stekao jako puno prijatelja i naravno da me vežu posebne emocije. Pratim i dalje sve što se događa, gledam svaku utakmicu Gorice, navijam, iskreno se veselim svakoj pobjedi. Odlazio sam i iz drugih klubova, ali ni sa jednim nisam imao vezu kao s Goricom – emotivno priča Kahlina dok gleda u pomoćni teren, na kojem je odradio stotine sati treninga između rujna 2016. i ožujka 2021.
Odradio je posljednje dvije drugoligaške, pa još i prve dvije i pol prvoligaške sezone, upisao se u povijest kluba masnim, istaknutim slovima, pa otišao na put koji ga je doveo visoko, jako visoko. U američki MLS, u društvo mega zvijezda, pred kulise koje čine moderni stadioni, pune tribine…
– Lijepo živimo u Charlotteu. Uživamo u svemu skupa, živimo obiteljski, u stanu u centru grada, kćerkica Kiara nas zabavlja… Živimo u gradu koji je prilično siguran po američkim standardima, sad već razmišljamo i o selidbi u kuću, malo izvan centra, ali to ćemo tek vidjeti – počinje svoju američku priču Kahlina, pa nastavlja:
– Nogometno gledano, također uživam. Navijači me vole, igram na iznimno visokoj razini, protiv velikih igrača… Kad se pojavila opcija s MLS-om, iskreno, bio sam malo skeptičan. Ipak su u to vrijeme igrao i Europsku ligu s Ludogorecom, bojao sam se da idem na nižu razinu, da neće to biti to, ali jako brzo sam shvatio da sam se prevario. Dobra je okolnost što sam došao odmah na početak priprema i imao sam dovoljno vremena da se saberem i riješim sam sa sobom da nema zezanja. Tamo se dobro trenira, igrači su jako kvalitetni, odmah mi je postalo jasno da moram biti na top razini ako želim biti pravi.
I to je i učinio. Doveo se na vrhunsku razinu, zauzeo mjesto među stativama kluba koji je tek krenuo u MLS priču i – oduševio. Prozvali su ga “Croatian Wall”, odnono Hrvatski Zid, ima jako dobar status i u klubu i među navijačima, a sve to i nije osobito iznenađenje za sve koji ga poznaju. Kao što ga, recimo, poznaje Tvrtko, koji se ubacio s pitanjem:
– Jel mi možeš to usporediti s HNL-om?
– Ma kakvi, to je neusporedivo – ispalio je odmah Kale.
– To je, realno, drugi svijet. Ne samo po pitanju infrastrukture, nego i po kvaliteti. Ljudi i dalje podcjenjuju MLS, kao što sam i ja radio prije nego što sam otišao gore, ali sad znam da je to jako ozbiljna liga puna vrhunskih igrača. Ovdje ljudi znaju za Messija, Busquetsa, Jordija Albu Insignea, Bernardeschija, Shaqirija, Douglasa Costu, Carlosa Velu… A nitko od njih nije ni u konkurenciji za najboljeg igrača sezone! Dobro, Messi bi možda i bio da je igrao cijelu sezonu, ali kužiš poantu. Dovode sjajne Južnoamerikance, vrhunske igrače. Argentinac Luciano Acosta, recimo, zabio je ove sezone 20 golova i imao 14 asistencija u 34 utakmice. Zvučat će pretjerano, ali igrao sam protiv obojice i mogu ti reći da mu Messi u ovom trenutku nije ni blizu! – opisuje svoje američko okruženje Kahlina pa ide dalje:
– Pa onda Lucas Zelarayán, Argentinac iz Columbusa, koji igra za Armeniju, sad se prodao u Saudijsku Arabiju… Strašan igrač. Kad je igrao s Armenijom protiv Hrvatske baš i nije došao do izražaja, nije to ni lako protiv Modrića, Kovačića i Brozovića, ali ovdje je doslovno dominirao. Čudesan igrač! Uostalom, meni je zabio gol praktički sa centra!
Oho, ima i takvih stvari u američkom snu Kristijana Kahline…
– Faul za njih bio je tri-četiri metra unutar naše polovice, a ja sam bio negdje oko penala. Netko mu je namjestio loptu, on se zaletio, opalio i samo mi je fijuknula iznad glave! Ostao sam u šoku, jer znao sam da je top igrač, ali ovo mi je baš potvrdilo kakav je majstor, kakva je to lucidnost, kvaliteta. I nije mu to bilo ni prvi ni zadnji put, i ove sezone je zabio sa centra, i to iz igre, u 90. minuti, s minimalno prostora! Teško mi je i objasniti koliko je opasan – prepričava dojmove Kahlina, pa se okreće i brojkama.
– Pazi, tamo svaki klub ima po trojicu igrača koji imaju više od dva milijuna dolara godišnje, pa onda još i šestoricu-sedmoricu sa od 600.000 do milijuna, a zadnji igrač u rotaciji ima najmanje 300.000 dolara. Za te novce, imaš top igrače! Za većinu njih kod nas nitko nije čuo, a strašni su.
Nitko, međutim, po statusu ne može stati u istu rečenicu s Najvećim. Odnedavno je Leo Messi igrač Inter Miamija, a Kahlina je već dvaput imao priliku osjetiti najboljeg nogometaša svih vremena iz prve ruke. Prvu je utakmicu izgubio, drugu dobio.
– I to su bila dva potpuno različita iskustva… – kreće Kristijanova priča s radnim naslovom “Leo i ja”.
– Kad smo prvi put igrali, moram priznati da sam stvarno bio uzbuđen. Nešto je posebno kad shvatiš da ćeš igrati protiv Messija, da će biti s njim u tunelu, na terenu… I ajde sad ti budi koncentriran na utakmicu! Iskreno, svi smo u tunelu buljili u njega, tko ne bi. Stadion je već prije zagrijavanja dupkom pun, a kad on izađe na teren, prolomi se takvo vrištanje… Takvo nešto nikad u životu nisam čuo! Takav zvuk, gotovo histeriju. I moraš se u to zagledati, promatrati njega kako lagano trčkara dok ovi vrište… Neizbježno ti odvraća fokus s utakmice. Na kraju smo izgubili 4-0, baš on mi je zabio taj četvrti gol. Ali dobro, naletio je na povratnu i zabio na prazan gol, tako se tješim, ha, ha.
Malo drukčije nego inače bilo je i kad je sudac odsvirao kraj.
– Bio sam mu najbliži pa sam prvi dotrčao do njega. Pružio sam mu ruku, poželio sreću dalje i tu je negdje završio moj prvi razgovor s Messijem, ha, ha…
Već sljedećom prilikom, na svom stadionu, pred 66.000 ljudi, u borbi za doigravanje, bilo je potpuno drukčije.
– Tad sam već bio potpuno koncentriran i fokusiran na sebe, a na Messija sam počeo gledati kao na svakog drugog igrača. Ne kažem da nisi posebno oprezan, da pomalo i ne strahuješ što će napraviti, jer znaš da može sve što poželi, ali nema više tog uzbuđenja. Naravno da ne možeš reagirati na isti način kad loptu u nogama ima on ili netko drugi. Stalno razmišljaš jesi li možda metar previše vani, previše lijevo, znaš da može stvari koje normalan nogometaš ne može, da od njega možeš očekivati neočekivano – prepričava Kahlina, koji je ostao impresioniran s mnogo toga.
– Taj čovjek jednostavno drukčije udara loptu. Vidiš to kod svakog primanja, kod svakog dodavanja… Kad Messi daje loptu iza zadnje linije, to izgleda kao da je spusti rukom suigraču, nešto nevjerojatno. Praktički sve isto vrijedi i za Busquetsa.
Zapamtio je Messi možda i Kahlinu, jer skinuo mu je jedan slobodnjak iz jako dobre pozicije.
– Pucao je s ruba šesnaesterca, iz pozicije idealne za ljevaka… Imao sam igrača ispred sebe, on je malo i dirao tu loptu glavom, promijenio joj smjer, pa sam je ja samo uspio odbiti u prečku. Srećom, odbila se s prave strane gol-linije. U prvi trenutak nisam ni shvatio zašto mi je ta lopta prešla preko prstiju, kako sam je promašio, da bi mi tek poslije suigrač rekao da ju je i on dodirnuo… Činilo mi se da sam zamalo kiksao, a ispalo je da je to bila vrhunska obrana.
Upravo je Miami s Messijem donio novu draž MLS-u, a posebno je preobrazio sam klub.
– Donedavno je Miami bio samo jedan od klubova. Imali su i oni svoje zvijezde, Higuaina i druge, ali sad je to nešto sasvim drugo. Ova trojica na stadion i sa stadiona odlaze u terencima s tamnim staklima, pod policijskom pratnjom. Ne mogu ti dečki tamo normalno šetati gradom, imaju svoje vozače, tjelohranitelje…
U takvim uvjetima, u takvom okruženju, prođu Kahlini ponekad kroz glavu i gorički dani. I neki sasvim drukčiji uvjeti funkcioniranja.
– Da, zna se dogoditi da mi u tim trenucima prođe kroz glavu kako sam igrao i u našoj drugoj ligi, na svakakvim terenima i stadiona, kasnije i u prvoj, ponekad i pred par stotina ljudi… Ali ne razmišljam o tome negativno, u smislu bilo kakve kritike prema našem nogometu. Imamo to što imamo, liga je dobra, a ja danas na te dane gledam kao nekakav osobni uspjeh. Kad znaš što si sve prošao, koliko si se borio, i shvatiš do kud si došao, do spektakularnih stadiona i okršaja s najvećim svjetskim zvijezdama, čovjek mora biti sretan i zadovoljan – logično kostatira Kale, uz dodatak:
– Sve je to jako lijepo, ali nije lako, definitivno nije. Ima i tamo svega i svačega, svakakvih situacija. Uostalom, nije to onaj osjećaj koji sam imao u Gorici, tamo nisi dio obitelji, ne osjećaš se toliko važno, jer ipak je to u velikoj mjeri posao.
Kristijan Kahlina odigrao je 157 utakmica u četiri i pol godine u dresu Gorice… Foto: Goran Stanzl/PIXSELL
I tako se, u čas, vraćamo na goričke dane.
– Kad razmišljam o tim danima, prije svega se sjećam svih onih velikih pobjeda, stadiona s punim tribinama, fešta u svlačionici… S vremena na vrijeme pogledam na YouTubeu sažetke nekih od tih utakmica, s naših prvoligaških početaka pogotovo. Gledam i one protiv velikih protivnika, ali iz nekog razloga su mi posebno drage ostale dvije uzastopne pobjede protiv Istre u Puli, kad je Suk zabijao… Kad to opet vidiš, vrati se i osjećaj koji si tad imao, prisjetim se te generacije, koliko smo uživali u svemu tome – priča Kale i dodaje:
– Nisam tip koji se ikad poželi vratiti na nešto što je bilo, jer ipak je tad trajala moja velika borba u želji da napravim iskorak, odem na sljedeću stepenicu. Tad sam patio, žestoko radio, uz to i strahovao da mi se ne dogodi nekakva ozljeda, s ciljem da dođem do ovdje gdje sam danas. Ne bi bilo logično da se želim vratiti u to vrijeme, koliko god sam uživao u druženju s tim dečkima, sa svojim prijateljima, ali zbog tih dana još i više uživam sad, kad nam već na zagrijavanju bude šest-sedam tisuća ljudi.
U kontaktu je i dalje s mnogima, više ili manje, ali unutra je itekako.
– Maks Ćelić, Hrvoje Babec i Patrik Periša su mi ostali nekako najbliži. Nas četvorica imali smo svoju grupu i kad smo bili u Gorici, imamo je i dalje, a na profilnoj fotki smo nas četvorica na glavnom terenu u Gorici. Čujem se i s drugima, ali sve manje s igračima, čisto iz razloga što ih je sve manje iz tog vremena. Tu su i dalje Mitar, Krizma, Pršir i Bane, s kojim se isto čujem, ali više sam u kontaktu s Klafom, Nindžom, Larisom… – nabrajao je Kristijan, pa nas sljedećim rečenicama ostavio u blagom šoku.
– Cijelo vrijeme sam s bivšim suigračima u određenom kontaktu, s nekima češće, s nekima rjeđe, ali prošle sezone, kad je trajala ona kriza, čuli smo se puno češće, praktički stalno smo bili na liniji. Bili su u toj borbi za opstanak, znao sam koliko im je teško i pokušavao sam ih podići, pomoći im na bilo koji način… – otkrio je vječni Goričanin Kahlina.
Tu se negdje i rodila ona konstatacija da iz svoje Gorice nikad zapravo nije ni otišao, jer neće se baš često dogoditi u svijetu nogometa da se kapetan koji je otišao iz kluba dvije godine ranije i dalje bude “kapetan na daljinu”, motivator, najveći navijač.
– Je, Gorica je definitivno nešto posebno za mene. Kažem, svaku utakmicu gledam, veselim se svakoj pobjedi. To je ipak moj klub. I da, ne bih imao ništa protiv da se jednog dana vratim ovdje…
E, to bi bilo posebno romantično. Međutim, taj trenutak djeluje kao daleka budućnost, i to ne samo zato što je gorička mreža u sigurnim rukavicama Ivana Banića. U vrijeme kad je Bane došao u klub, pristao je biti broj dva, čuvati leđa kapetanu Kahlini, a danas je na svome vrhuncu.
– Prvo, moram reći da sam u Gorici imao nevjerojatnu sreću što sam imao toliko dobre kolege. Zbog njih dvojice, prvo Ivana Čovića pa onda i Ivana Banića, toliko sam i želio otići iz Gorice, kako bih njima otvorio prostor. I ovim putem im se zahvaljujem na svoj podršci i svemu drugome – rekao je Kahlina pa se još malo okrenuo Baniću.
– U njegovoj priči bilo je svega, od tog odlaska u Olimpiju, pa tog potresa mozga… Ali Bane je sjajan golman. Izvrsno je branio i prošle sezone, imao je jako važnu ulogu u toj borbi za opstanak, a ove sezone još je i bolji. Konstantno brani jako dobro, nadam se da će i on biti nagrađen nekim dobrim transferom u budućnosti – poželio je frend Kale.
Za kraj, morao se suočiti i s jednim pitanjem dopisnika Peveca.
– Daj mi reci, kakve su ženske u Americi?
Bio je Kale, naravno, spreman i na taj izazov. I analitičan.
– Uh, nisu baš neke… Ne kažem da nema lijepih žena, ali drukčija je to kultura. Tamo se žene uglavnom uopće ne sređuju, često su i zapuštene, s viškom kilograma. Komentirao sam to i sa ženom, mi se šokiramo kad se vratimo u Zagreb, kad vidiš kako se cure srede, kako drže do sebe. Toga tamo nema, njima to nije bitno, izlaze van u šlapama…
Navršio je Kale 31 godinu, puno je još dobrih godina ispred njega, ali već gleda i prema budućnosti.
– Imam još godinu dana garantiranog ugovora, zatim i opciju dodatne godine, pa ćemo vidjeti kako će se stvari razvijati. Sve su opcije otvorene, ali u svakom slučaju mislim još dugo braniti. A poslije… Iskreno, vidim se kao trener, i to glavni trener, ali prije svega ću morati upisati školu, a u tom smjeru još nisam otišao – završio je naše druženje Kale.
I polako se uputio u smjeru automobila, parkiranog na poznatome mjestu. Čekali su već njegova Nikolina i malena Kiara, a treba već i početi trenirati, jer nije on jedan od onih koji mogu puno odmarati.
Ali Kristijan Kahlina je, uostalom, puno toga što mnogi nisu. Fajter, sportaš najboljega kova i – Goričanin zauvijek.
Kapetan!
Sport
FOTO “Pevec Boysi” osvojili Turopoljsko srce!
Na ovogodišnjem malonogometnom humanitarnom turniru “Turopoljsko srce” trofej namijenjen pobjedniku otišao je u ruke Caffe bar VAR-a, koji je u finalu bio bolji od VG Sport Caffea
Kad se u petak dogodilo ono što se nažalost dogodilo, na sve predviđene događaje tijekom vikenda nalijepili su se upitnici. Bilo je tako i s malonogometnim turnirom u sklopu humanitarnog projekta “Turopoljsko srce”, no na kraju je odluka zapravo bila laka.
“Turopoljsko srca izražava duboku sućut obitelji djeteta čiji je život danas tragično ugašen te je u ovom teškom trenutku i boli uz sve koji su pogođeni ogromnom tragedijom.
Ovim putem vas sve želimo obavijestiti da je Udruga Turopoljsko srce odlučila održati sutrašnji turnir s obzirom da se radi o humanitarnom događaju koji nam omogućava da nastavimo pružati pomoć obiteljima u potrebi.
Uzimajući u obzir iznimno tešku situaciju, turnir ćemo započeti minutom šutnje, a cijeli dan proteći će u mirnom tonu i bez planiranog zabavnog sadržaja”, objavili su iz udruge Turopoljsko srce u petak.
I doista, glazbe nije bilo, nije bilo ni planiranog Djeda Božićnjaka ni bilo kojeg sadržaja mimo nogometa, a minutu šutnje imali smo i uoči prve utakmice i uoči finala turnira koji se u dobre svrhe igrali dečki iz cijeloga kraja, pod okriljem velikogoričkih kafića. Uz humanitarnu notu, tu je već stvoren i ozbiljan prestiž, pa je slavlje pobjednika na kraju bilo burno…
A pobjednici su dečki iz Caffe bar VAR-a! Pevecova družina lani je završila turnir porazom u finalu, a ovoga puta uspjeli su otići do kraja. U finalu su bili bolji od VG Sport Caffea, čije su boje branili uglavnom momci iz NK Kurilovca. Golovi Sedlačeka i Darija Banića nisu bili dovoljni jer su na drugoj strani je dvaput zabijao Grdenić, a jedanput jedan od Kovačića. Igrala su, naime, sva tri Franjina sina – i Marko, i Jurica i i Luka.
Igrao je za CB VAR i uzdanica Mraclina Ivan Rajić, i fizioterapuet Gorice Domagoj Prnjak… U polufinalu je ta ekipa bila bolja od CB Mario-CB Bobi rezultatom 3-0, dok je u drugom polufinalu VG Sport Caffe bio uvjerljiv (8-1) protiv Oziris bara. U sudaru za treće mjesto CB Mario-CB Bobi je bio bolji od Ozirisa 6-4 (Iličić x3, Paradžik, Budimir, Ferina ag/Kaurin x3, Radočaj), da bi na kraju red došao na finale.
Najboljim igračem turnira proglašen je Đuka iz VAR-a, punim imenom Jurica Kovačić, koji će vam u istom tom VAR-u, uz pomoćno igralište Gradskog stadiona, rado skuhati kavicu… Najbolji strijelac turnira je Vito Ferina iz Oziris bara, inače igrač Kurilovca, baš kao i najbolji golman turnira Leon Išek, koji je nastupao za VG Sport Caffe.
Još je preostalo samo zbrojiti prihode od turnira, spojiti ih s onih 26.000 eura prikupljenih na humanitarnoj aukciji dresova, a onda utabanim putem krenuti pomagati potrebitim obiteljima iz našega kraja…
Drugim riječima, Turopoljsko srce još jedanput je uspjelo!
Sport
A za kraj – očaj…
Nogometaši Gorice izgubili su 4-1 od Lokomotive na svom stadionu u posljednjem kolu jeseni i zaključili prvi dio sezone prikovani za dno tablice. Sezona se nastavlja 25. siječanja, a dotad čelnici Gorice imaju pune ruke posla…
Sport
Gorica i Lokomotiva ipak danas, ali bez gledatelja
Nogometaši Gorice i Lokomotive igrat će u ranije predviđenom terminu, u subotu od 15 sati, no na Gradskom stadionu zbog dana žalosti neće biti ni publike, ni glazbe…
Gospodarstvo
‘Sanjao sam Dinamo, oslobađao prve metre Hrvatske i pronašao se kao – menadžer kvalitete!’
Miroslav Drljača, ugledni i nagrađivani menadžer kvalitete, svojevremeno i predsjednik Uprave Zračne luke Zagreb, ali i hrvatski branitelj, talentirani nogometaš i svjetski putnik, otišao je u mirovinu. Tim povodom, ispričao nam je svoju životnu priču…
Naš sugrađanin izv. prof. dr. sc. Miroslav Drljača, nakon 65. rođendana i 40 godina radnog staža u civilnom zrakoplovstvu, odlazi u mirovinu. Čovjek o čijem radu se govori u pe monografija i četiri leksikona, dobitnik dvije Nagrade za životno djelo, koji nije bio niti jest član neke političke stranke, čovjek koji za sebe kaže da je paralelno razvijao četiri karijere, uvjerava nas da odlazak u mirovinu nije kraj, nego novi početak.
Miroslav Drljača nositelj je brojnih visokih domaćih i međunarodnih priznanja, među kojima i Nagrade grada Velike Gorice s likom Nikole Škrleca Lomničkog, koja mu je dodijeljena u znak zahvalnosti za svekoliki doprinos i iznimna postignuća u profesionalnoj i znanstvenoj karijeri, kao i za nesebičan i volonterski rad u lokalnoj zajednici. Naime, sve četiri njegove karijere usko su vezane i za Veliku Goricu i Turopolje.
Ovo je, dakle, priča o jednom završetku i jednom novom početku.
Kakve emocije prevladavaju u trenutcima dok se završava Vaš radni vijek i počinje mirovina?
Vjerojatno očekujete da kažem kako sam tužan što odlazim u mirovinu nakon 40 godina rada. Naprotiv, zadovoljan sam što sam uspio odraditi puni radni vijek u civilnom zrakoplovstvu, jednoj od najdinamičnijih i tehnološki najzahtjevnijih djelatnosti u gospodarstvu. Nema sjete, nema tuge, nema nostalgije, vjerojatno zato što odlazak u mirovinu ne doživljavam kao kraj nečega, već kao novi početak.
Kako gledate na svoju poslovnu karijeru? Ovo je možda i prilika da nam još jedanput ukratko prepričate svoju poslovnu biografiju, od prvog zaposlenja pa do danas?
Od malena sam znao da želim biti ekonomist. Iz tog razloga sam, nakon završetka osnovne škole u Velikoj Gorici, upisao I. Ekonomsku školu u Zagrebu. Tijekom osnovne i srednje škole bio sam odličan učenik. Nakon završetka srednje škole upisao sam Ekonomski fakultet u Zagrebu i završio u roku, na “Teorijskom smjeru”. Nakon diplome nisam šest mjeseci mogao dobiti posao, unatoč brojnim molbama, jer nisam bio odslužio tada obvezni vojnik rok.
Nakon što sam odslužio vojni rok, odmah drugi dan zvao me kolega i rekao da se javim u JAT u Zagrebu. To je bila zrakoplovna kompanija bivše zajedničke države i imala je svoje urede na Zrinjevcu, gdje se sad nalazi poslovnica Croatia Airlinesa. Naime, tamo su primali pet pripravnika ekonomske struke. Tadašnji direktor JAT-a Zagreb nazvao je svog prijatelja koji je bio profesor na Ekonomskom fakultetu i zamolio ga da mu preporuči pet najboljih svojih studenata. Među tih pet, profesor je predložio i mene, jer bio sam njegov student, a bio mi je i u komisiji za obranu diplomskog rada.
Počeo sam kao pripravnik na šalteru prodaje avio karata, potom sam radio u bookingu, zatim u računovodstvu zbrajao karte i dnevni utržak. Svake dvije godine napredovao sam za jedno mjesto i tako ubrzo postao Rukovoditelj odjela putničke prodaje za suradnju s poduzećima. To sam bio do početka Domovinskog rata 1991. godine. Taman sam bio došao na listu za odlazak u inozemno predstavništvo kad je započeo rat. U jesen 1991. godine, odlazim kao dragovoljac u hrvatsku vojsku, u sastav tada 10. brigade TO Velika Gorica (kasnije 153. brigade HV Velika Gorica). Kad su šefovi u Beogradu, gdje je JAT imao sjedište, saznali da sam otišao u HV, dali su mi otkaz.
Demobilizirao sam se prvi put 1994. godine. Bio sam deset mjeseci bez posla. Pokojni Damir Goršeta zvao me da dođem raditi kod njega u Glavni stožer HV jer je on već bio u Stožeru kod generala Janka Bobetka. Nisam prihvatio jer nisam htio biti vojnik u miru. Opcija je bila da tada, s 36 godina života, odem u mirovinu. Ali moja odluka je bila da nastavim raditi. Radio sam četiri mjeseca kod jednog privatnika iz Velike Gorice, a onda sam se 1.6.1994. zaposlio na Zračnoj luci Zagreb d.o.o., gdje sam ostao do odlaska u mirovinu, punih 30 godina.
Na Zračnoj luci Zagreb d.o.o. započeo sam raditi kao Interni kontrolor poslovanja. To mi je veoma koristilo jer sam kroz dokumentaciju u kratkom vremenu upoznao poslovanje i poslovne procese. Nakon svega šest mjeseci, 1.1.1995. godine, postao sam Pomoćnik direktora za komercijalu i financije, što je tada bila druga pozicija u firmi. S te pozicije odlazim ponovo u sastav 153. brigade HV Velika Gorica, jer se spremala operacija “Oluja”. Kao drugi čovjek firme imao sam radnu obvezu i nisam trebao ići u HV, ali ne bih to bio propustio ni za što.
Sektori kojima sam bio na čelu imali su i po 450 radnika, a u trenutku kad sam postao Predsjednik uprave firma je imala 1.143 zaposlena. Često me pitaju koja od ovih pozicija je bila najzahtjevnija i najkompleksnija. Funkcija Predsjednika uprave je bila zahtjevna i složena, osobito iz razloga što sam na toj poziciji bio u razdoblju kad je Zračna luka Zagreb d.o.o., nakon više desetljeća, bila u poziciji napraviti značajan razvojni iskorak. Ali najkompleksnija funkcija je biti Menadžer kvalitete.
Prijelomni trenutak u mojoj karijeri bila je 1996. godina, kad su me poslali na školovanje za Menadžera kvalitete, prema harmoniziranoj shemi EOQ – Europske organizacije za kvalitetu. Po završetku školovanja rekao sam sam sebi da se time želim baviti ostatak života. Nakon toga sam uspješno magistrirao i doktorirao. Kontinuirano sam bio na prvoj menadžerskoj razini i obavljao visoke direktorske funkcije: 1) Komercijalni direktor, 2) Voditelj Ureda glavnog direktora; 3) Savjetnik Glavnog direktora. 4) Menadžer kvalitete, 5) Direktor sektora prometa, 6) Direktor sektora teretnog prometa, 7) Predsjednik Uprave, 8) Direktor sektora za integrirani sustav upravljanja i Voditelj Airport Aviation Academy. Često se misli da svatko može biti menadžer. Međutim, menadžment je znanost, što se često zaboravlja.
U svojoj karijeri, koja je trajala 40 godina, promijenio sam samo tri poslodavca.
Imali ste četiri karijere, sportsku, vojnu, menadžersku i znanstvenu, neke od njih ovdje ne završavaju, ali možete li nam iz ove perspektive reći u kojem ste se području osjećali najbolje, u čemu ste najviše uživali?
Izbjegavao sam biti “fah idiot”. Taj se termin koristi za one koji su specijalisti u nekom vrlo uskom području. Ja sam trebao širinu. Odlaskom u mirovinu djelomično završava moja menadžerska karijera. Kažem djelomično, jer još sam pri kraju četvrtog mandata Predsjednik Hrvatskog društva menadžera kvalitete, a uskoro osnivam i Hrvatsku akademiju za kvalitetu. Pored toga, bavit ću se i savjetničkim radom u području menadžmenta. Na taj će način menadžerska karijera, nadam se, trajati u nekom drugom obliku.
Sportska karijera je odavno završena. Osim ako se ne računa da svakog dana ujutro napravim 90 trbušnjaka i 40 sklekova te napravim krug od pet kilometara u kombinaciji trčanja i hodanja. To radim već godinama.
Vojna karijera također je završena. Naime, imao sam priliku i pozive da ostanem u vojsci nakon Domovinskog rata i razvijam profesionalnu vojnu karijeru, ali nisam izabrao vojni poziv u miru. Opredijelio sam se za razvoj u struci i to je bila dobra odluka.
Što se tiče znanstvene karijere, ona traje i nadam se da će trajati još dugo.
Osjećao sam se dobro u svim ovim područjima. Imao sam široko područje interesa. I zanimljivo, u sve četiri moje karijere dobio sam visoka priznanja za postignuća u radu. Ljudi su prepoznali usmjerenost ka cilju, trud, kompetenciju, upornost, emociju, rezultate. Volio sam i volim to što radim iako je bilo teških razdoblja tijekom sve četiri karijere.
Krenimo redom, segment po segment. Što sve uključuje Vaša sportska karijera?
Moj sport je nogomet. I moj dječački san bio je igrati nogomet u zagrebačkom Dinamu. Velikogoričkoj nogometnoj javnosti je poznato da sam bio prvi klinac koji je iz NK Radnik otišao u Dinamo 1971. godine, o čemu piše i u monografiji “NK Radnik 1945-2009.” U Dinamu sam igrao do 1977. godine, s igračima od kojih su neki postali Dinamove legende, kao što su Marko Mlinarić, Stjepan Deverić, Tomislav Ivković, Drago Dumbović, Zvjezdan Cvetković, Mladen Munjaković. Spomenut ću i pokojnog Dušana Popovskog, koji nikad nije zaigrao za prvu momčad Dinama, ali je bio nevjerojatan nogometni znalac i igrao za malonogometnu reprezentaciju Hrvatske.
I danas se družim s mojim dečkima iz tog razdoblja. Nalazimo se povremeno kod Dinamove legende Rudolfa Belina, u njegovoj pizzeriji u Zagrebu. O toj generaciji i danas povremeno pišu istaknuti sportski novinari, nazivajući tu generaciju vjerojatno najtalentiranijom generacijom juniora Dinama ikada. S Dinamom sam osvojio pionirsko prvenstvo Jugoslavije 1975., igrali smo finale juniorskog kupa Jugoslavije, osvojili jedan od najjačih tada juniorskih turnira u ovom dijelu Europe, “Kvarnersku rivijeru” 1977. godine te brojne turnire u bivšoj državi i inozemstvu. A prvenstvo Zagreba u kojem smo se natjecali završili smo jedne godine s gol-razlikom 104:4.
Igrao sam i za Dinamo II. Tu momčad smo mi, ali i nogometna javnost, zvali “Mali Ajax”. Tu sam imao prilike igrati s igračkim veličinama poput Pere Bručića, Snješka Cerina, Ivice Miljkovića, Ratka Bobinca, Marijana Vlaka, Đžemala Mustedanagića, Rajka Janjanina i brojnih drugih.
Krajem 1977. svojevoljno odlazim iz Dinama i zapravo prestajem igrati nogomet, iako sam još godinu dana mogao igrati za juniore. Odlučio sam upisati fakultet. Nisam imao talent i nogometno znanje poput Mlinarića ili Deverića i mislio sam da u životu mogu nešto drugo raditi bolje. Međutim, tad iz NK Radnika dolaze k meni doma tadašnji članovi uprave i uspijevaju me nagovoriti da ponovo počnem igrati. Tako sam igrao i u NK Radnik u sezoni 1977-1978. To mi je bila također posebna čast jer sam imao prilike igrati s legendarnim igračima NK Radnik kojima sam se divio kao klinac, naime bili su svi stariji od mene: Ivan Graber Bojs, Vlado Mirenić, Ivica Mikulčić, Juraj Mirenić, Željko Plepelić Beli, Mirko Babić, Ranko Dobrić, Vlado Turčić i dr. Ipak, te 1978. moja igračka karijera završava.
Dolaskom na Zračnu luku Zagreb d.o.o. formirao sam nogometnu momčad. Naime, na zračnoj luci je uvijek radilo puno dobrih nogometaša. Sjećam se kad je tadašnji Glavni direktor dobio neki propagandni materijal u kojem je vidio da aerodromi igraju prvenstvo Europe i pitao me “A gdje smo tu mi?” Ja sam mu odgovorio da nije problem napraviti momčad, imamo sjajne igrače te ako osigura logistiku, idemo na slijedeće prvenstvo Europe aerodroma. I otišli smo.
Bio sam tada Direktor momčadi, vođa puta i igrač. Prvenstvo je bilo 2000. na Malti. Uvjerljivo smo porazili sve protivnike i postali prvaci Europe aerodroma. Veliki rezultat ponovili smo i 2004. u Salzburgu. To su ostvarili također veliki igrači, igračke legende Ivan Graber Bojs, Željko Plepelić Beli, Željko Domitrović Beli, Željko Župetić, Mario Štoos, Branko Sambolić, Mario Fabečić, Robert Lozančić, Željko Domitrović (vratar). Svi su radili na zračnoj luci. Pored ovih velikih rezultata osvojili smo i kup Hvidra, Honda Blayer kup u Austriji i brojne turnire u zemlji i Europi.
Paralelno s ovom aktivnošću postao sam i član Uprave NK Radnik, što sam bio sedam godina, od čega dvije godine i predsjednik kluba. Bili su to teški, ali lijepi dani. Teški jer je sve to trebalo financijski pratiti, a lijepi jer su nogomet i mladost lijepi sami po sebi. Za rad u NK Radnik dobio sam 2000. godine Nagradu Zajednice športskih udruga i Glasnika Turopolja “Sportski djelatnik godine.”
Nekoliko godina bio sam angažiran i kao direktor marketinga “Turopoljske trke”.
Danas slavu Dinama prenosim po cijelom svijetu. Naime, kamo god putujem, sa sobom nosim šal Dinama i slikam se pored znamenitosti svjetskih gradova. Tako je Dinamov šal osvanuo u New Yorku, Montrealu, Philadelphiji, San Dijegu, Los Angelesu, Shanghaiju, Tokyju, Nagoyi, Osaki, Dohi, Skopju, Mostaru, Dubrovniku, Reimsu, pored Keopsove piramide u Egiptu, Kopengahenu, Oslu, Stocholmu, Helsinkiju i brojnim drugim gradovima svijeta.
Kako je izgledao vojni dio Vaše karijere?
Obvezni vojni rok u bivšoj JNA služio sam u ŠROP Bileća. To je bila “Škola rezervnih oficira pješadije”, koja je školovala pričuvni zapovjedni kadar pješaštva. Školovanje sam završio kao peti po ocjenama u klasi, a imao sam isti prosjek ocjena kao treći u klasi.
Kad je započeo Domovinski rat u Hrvatskoj, bio sam odlučan u određenom trenutku pristupiti HV-u. Dogodilo se to nakon raketiranja Velkoma u rujnu 1991. Tada sam nazvao pokojnog Damira Goršetu i rekao mu: “Vidim da stvaraš vojsku, zar me ne trebaš?” Odgovorio je: “Trebam te, dođi.” Priključio sam se 10. brigadi TO Velika Gorica 5. listopada 1991. Dodijeljena mi je funkcija zapovjednika 2. satnije 2. bojne 10. brigade TO. Od tada počinje moj ratni put s 10., kasnije 153. brigadom HV Velika Gorica.
Tu treba istaknuti, za početak, prvi prijelaz rijeke Kupe 28. listopada 1991. godine i oslobađanje prvih kilometara tad okupiranih područja Hrvatske. Prema informacijama kojima raspolažem trenutno, to je bila prva oslobodilačka operacija HV u Domovinskom ratu. Iako je bila ograničenog dometa i skromnih rezultata, poruka koja je odaslana ovom operacijom bila je snažna i u nama stvorila vjeru da ćemo jednog dana biti u mogućnosti osloboditi okupirana područja.
Krajem 1991. godine postavljen sam u Stožer 153. brigade HV na mjesto Načelnika Operativno nastavnog organa. To je treća funkcija po formaciji u brigadi. Bio sam odgovoran Zapovjedniku za predlaganje upotrebe pješačkih postrojbi brigade, obuku, koordinaciju rodova. Tada sam postao i v.d. Zapovjednika brigade. Prošao sam sa 153. brigadom HV brojna ratišta, od Spačvanske šume na istoku na granici sa Srbijom, preko Slavonije, Orašja, Bosanske Posavine, Pokuplja, Zadra, Livna, sve do Južnog bojišta i Dubrovačkog ratišta, Banovine u Oluji.
Obnašao sam visoke zapovjedne dužnosti: Zapovjednik satnije, Načelnik ONP, Zapovjednik bojne, v.d. Zapovjednik brigade, Zapovjednik TG-153 u dva navrata, u Bosanskoj Posavini i na dubrovačkom ratištu. Za odlazak u Livno dragovoljno sam se javio na poziv ministra obrane Gojka Šuška. Naime, trebalo je pomoći ustroju obrane Livna jer je neprijatelj pripremao veliku ofenzivu. S još nekoliko suboraca tjedan dana sam obilazio položaje i crtao karte, predlagao kako ustrojiti pojedine dijelove obrambene crte. Ta bitka odvila se 22. i 23. travnja 1992. Neprijatelj je potpuno razbijen i nikada više nije pokušao napad tim pravcem.
Ako treba izdvojiti neki trenutak vezan za moju vojnu karijeru, onda su to dva naročito upečatljiva: prvi je zaustavljanje komandanta Kordunskog korpusa pukovnika Čedomira Bulata u centru Topuskog 10. kolovoza 1991. i predaja korpusa generalu Petru Stipetiću. Drugi je da sam imao neizmjernu čast, nakon četiri godine rata, biti na čelu kolone s mojih suborcima, zapovjednicima, prilikom ulaska 153. brigade HV u Veliku Goricu, po povratku iz Oluje 14. rujna 1995. godine. To je ujedno bio i kraj Domovinskog rata.
Kad vojnik odlazi u rat ima dvije želje. Jedna je da se vrati živ i druga, da se vrati kao pobjednik. Meni su se ostvarile. Za doprinos u stvaranju Republike Hrvatske prvi predsjednik Franjo Tuđman odlikovao me s dva visoka odličja, Spomenicom Domovinskog rata 1990-1992. i Medaljom Oluja. Imam čin Bojnika HV.
Nakon rata, bio sam jedan od osnivača Udruge pripadnika 153. brigade HV Velika Gorica. Jedan sam od članova Uređivačkog odbora Monografije 153. brigade HV Velika Gorica, za koju smo dobili Nagradu Zagrebačke županije i scenarist sam dokumentarnog filma o ratnom putu 153. brigade HV Velika Gorica.
Kako biste nama laicima najjednostavnije objasnili što je to točno menadžer kvalitete? Čime se menadžeri kvalitete bave, zašto su važni?
Menadžer kvalitete je menadžerska funkcija koja je organizacijski pozicionirana kao štabni organ Uprave. Odgovorna je jedino Glavnom direktoru prema kojem ima savjetodavnu ulogu u smislu uvođenja i upravljanja sustavom kvalitete. Menadžer kvalitete treba imati visoku naobrazbu, specijalističku naobrazbu za sustave upravljanja sukladno međunarodnim ISO (International Organization for Standardization) normama ISO 9001, ISO 14001 i brojnim drugima (danas ima ukupno 37 ISO normi za sustave upravljanja).
Vodi projekt uvođenja sustava upravljanja kvalitetom u organizaciji, organizira edukaciju menadžmenta svih razina, ali i zaposlenih, radi na modeliranju poslovnih procesa, izradi pisanih postupaka, radnih uputa. Formalno nije šef nikome u sustavu, ali ima ovlasti za koordinaciju s cijelom organizacijom po pitanju sustava upravljanja kvalitetom. Član je Kolegija glavnog direktora. Po materijalnom i ostalom statusu, ravnopravan je direktorima prve linije.
To je posao koji traži kompetenciju, kontinuirano obrazovanje, poznavanje svih poslovnih procesa, sposobnost vođenja projekata i timova. Provodi istraživanje zadovoljstva korisnika i radi planove za poboljšavanje. Sudjeluje u izradi godišnjih i strateških planova te izvještaja. Odgovoran je Glavnom direktoru za kvalitetu usluge koja se pruža korisnicima i za što višu razinu ispunjenja zahtjeva zainteresiranih strana, a to su: korisnici usluga, vlasnici, uža i šira društvena zajednica, partneri i zaposleni.
Poziciju menadžera kvalitete na Zračnoj luci Zagreb d.o.o. sam ja osmislio, sistematizirao to radno mjesto i bio sam prvi Menadžer kvalitete. Uveli smo 2000. godine sustav upravljanja kvalitetom ISO 9001 u sve poslovne procese i funkcije, kao tada jedina zračna luka u ovom dijelu Europe i prva u Hrvatskoj. Godine 2003. uveli smo i sustav upravljanja okolišem ISO 14001. Kroz cjeloživotno obrazovanje i razvoj u području upravljanja kvalitetom stekao sam 8 EOQ certifikata, što je najviše u Hrvatskoj i šire, postao sam član EOQ – Europske organizacije za kvalitetu, ASQ – Američkog društva za kvalitetu i IAQ – Međunarodne akademije za kvalitetu.
Pri kraju mi je četvrti mandat na čelu Hrvatskog društva za kvalitetu. Za rad u području kvalitete dobio sam najviša priznanja (ukupno 5) koja postoje u Hrvatskoj, od čega dvije nagrade za životno djelo od dvije različite institucije. Dobio sam jedno počasno članstvo u Poljskoj Asocijaciji za kvalitetu i visoko priznanje, Plaketu Asocijacije za kvalitet i standardizaciju Srbije.
U području upravljanja kvalitetom pojavljujem se kao: menadžer kvalitete, savjetnik, nastavnik, recenzent, autor, auditor za sustave upravljanja i dr. Kao voditelj projekta ili član projektnog tima radio sam na projektima kvalitete u velikim sustavima kao što su: INA-Naftaplin, Hrvatski telekom, Autocesta Rijeka-Zagreb, Sveučilište Vern, Fakultet za turistički i hotelski menadžment Opatija, Auto moto savez Makedonije, Zračna luka Zagreb d.o.o. i dr.
Što Vam je omiljeni dio znanstvene karijere, jeste li zadovoljni cijelim tim dijelom svoje priče?
U znanost sam ušao relativno kasno, s 40 godina. Magistrirao sam i doktorirao upravljanje kvalitetom na Sveučilištu u Rijeci. Objavio sam 230 znanstvenih i stručnih radova u časopisima i zbornicima radova u Hrvatskoj i širom svijeta. Sudjelovao sam na 130 konferencija i simpozija s javnim izlaganjem radova, širom svijeta, od Los Angelesa do Shanghaija i Tokyja.
Bio sam gost profesor s predavanjima o kvaliteti na sedam sveučilišta u Hrvatskoj i nekoliko Veleučilišta, a nedavno sam imao čast održati predavanje na Univesity of Central Florida, Orlando u SAD. Član sam više stručnih i znanstvenih organizacija u zemlji i svijetu. Bio sam ili jesam član znanstvenih i uređivačkih odbora konferencija širom svijeta: Indija, Thailand, Portugal, Rusija, Srbija, Bosna i Hercegovina, Sjeverna Makedonija, Poljska, Slovačka, Hrvatska.
U razdoblju 2013.-2019. bio sam član Znanstvenog vijeća za promet Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Iako sam kasno ušao u znanost, ostvario sam izbor u znanstveno zvanje u dva znanstvena područja, što je dosta rijetko i to u području društvenih znanosti – polje ekonomija i području tehničkih znanosti – polje tehnologija prometa i transport.
Trenutačno sam u znanstveno nastavnom zvanju izvanrednog profesora i već sedmu akademsku godinu sam angažiran na Sveučilištu Sjever gdje sam trenutno nositelj pet kolegija. Na IAQ – Međunarodnoj akademiji za kvalitetu koje sam član, osnovao sam Think Tank Kvaliteta u logistici, čiji sam voditelj i kojeg čini 17 stručnjaka iz 14 zemalja svijeta.
Kakvi su planovi za mirovinu, koliko ćete ostati aktivni?
Plan je biti aktivan, sve dok zdravlje bude dozvoljavalo. Nastavit ću raditi na projektima vezanim za restrukturiranje sustava upravljanja u poduzećima te u nastavi. I dalje sam angažiran kao profesor na Sveučilištu Sjever, a planiram i neka gostujuća predavanja. Planiram završiti nekoliko knjiga koje sam započeo pisati. Sudjelovat ću na znanstvenim i stručnim skupovima, imam obaveze prema članstvu u IAQ – Međunarodnoj akademiji za kvalitetu i prema Hrvatskom društvu menadžera kvalitete.
Upravo su u tijeku pripreme za 26. međunarodni simpozij o kvaliteti koji će biti održan u travnju 2025. u Šibeniku. To je 17. međunarodni simpozij koji organiziram s mojim suradnicima kao Predsjednik organizacijskog odbora. Koliko je to zahtjevno govori samo podatak da smo ove godine na 25. simpoziju imali autore iz 20 zemalja svijeta. Radim na osnivanju Hrvatske akademije za kvalitetu koja će biti osnovana tijekom 2025. godine. Dakle, namjera mi je biti aktivan, ali će se promijeniti raspored vremena i prioriteti.
Imate li neku aktivnost koja Vas opušta, nešto za što će sad biti više vremena?
Potrudit ću se da imam više vremena za pisanje i da provodim više vremena na moru. Volim more i provodit ću više vremena na moru.
Također volim putovanja. Kroz posao, sport i privatno prošao sam gotovo cijeli svijet. Ali uvijek se pronađe još poneka zanimljiva destinacija koju treba posjetiti. Ovisno o materijalnim mogućnostima nastavit ću putovati.
Moja županija
VIDEO ‘Zovu me Mala iz garaže, u benchu dižem i više od 120 kilograma!’
Andrea Petrek iz Vrbovca u petak je jubilarni deseti put postala prvakinja Hrvatske u bench pressu, u kojem je i trostruka svjetska prvakinja! U društvu svoga trenera i izbornika Siniše Križana, gostovala je u serijalu “Sport Zagrebačke županije”…
-
Sportprije 3 danaOvo je fotografija koja puno govori o HNK Gorici
-
Priča iz kvartaprije 2 danaCarstvo egzotične divljine u Ribnici: ‘Dvorište puno zmija, tarantula, škorpiona i krokodila’
-
Sportprije 2 danaOdgađa se zadnje kolo? Bude li se igralo, Gorica će tražiti bijeg s dna…
-
Gospodarstvoprije 1 dan‘Sanjao sam Dinamo, oslobađao prve metre Hrvatske i pronašao se kao – menadžer kvalitete!’
