Sport

Kapetan ostaje kapetan! ‘Uživam u Americi, branim i Messiju, ali nigdje nije kao u Gorici…’

Kristijan Kahlina (31) otišao je iz HNK Gorice prije dvije i pol godine, ali veze su ostale snažne, neraskidive… Karijera ga je odvela do SAD-a, do Charlottea i glamura MLS-a, ali čim dođe kući, vraća se doma – na gorički stadion…

Objavljeno

prije 3 godine

17. studenoga 2023.

Objavio/la

Marko Vidalina

Lokacija slučajnog sastanka bila je, zapravo, savršena. Vidjeti legendarnoga kapetana Gorice Kristijana Kahlinu na goričkom stadionu nešto je potpuno normalno, prirodno. I lijepo, jer dugo nije navraćao. Odveo ga je nogometni put u bijeli svijet, sve do Amerike, ali Gorica je bila i ostala dom. A doma se uvijek najljepše vratiti.

– Na neki način, nisam ti ja nikad ni otišao odavde… – sa smiješkom kaže Kale nakon prijateljskog zagrljaja, kakve je ovom prilikom dijelio serijski.

Tete čistačice, cure iz vešeraja, tko god se zatekao u klubu u tom trenutku, razveselio se poznatom licu. U taj niz smjestila su se i dva klupska veterana, dvojac koji je tu od prvih dana, dobri stari Franjo Kovačić Pevec i sve markantniji Tvrko Hrstić, koji su rado prihvatili poziv da sudjeluju u ovom našem razgovoru, da ga obogate i oplemene svojom lucidnošću i osvjedočenim šarmom.

U Pevecov Caffe VAR stigao je Kristijan prvom prilikom. U Hrvatskoj je već gotovo dva tjedna, iza njega je odmor i uživanje na Braču kod ženinih, a čim se vratio u metropolu, dojurio je obići prijatelje iz Gorice. Dvije i pol godine prošle su od njegova odlaska, prvo u bugarski Ludogorec, pa od siječnja 2022. u američki Charlotte, ali veze su ostale čvrste, snažne.

– Ma da, Gorica je za mene nešto posebno. Igrao sam u puno klubova, i prije i poslije Gorice, ali ovdje sam bio najduže, povezao se sa sredinom, stekao jako puno prijatelja i naravno da me vežu posebne emocije. Pratim i dalje sve što se događa, gledam svaku utakmicu Gorice, navijam, iskreno se veselim svakoj pobjedi. Odlazio sam i iz drugih klubova, ali ni sa jednim nisam imao vezu kao s Goricom – emotivno priča Kahlina dok gleda u pomoćni teren, na kojem je odradio stotine sati treninga između rujna 2016. i ožujka 2021.

Odradio je posljednje dvije drugoligaške, pa još i prve dvije i pol prvoligaške sezone, upisao se u povijest kluba masnim, istaknutim slovima, pa otišao na put koji ga je doveo visoko, jako visoko. U američki MLS, u društvo mega zvijezda, pred kulise koje čine moderni stadioni, pune tribine…

– Lijepo živimo u Charlotteu. Uživamo u svemu skupa, živimo obiteljski, u stanu u centru grada, kćerkica Kiara nas zabavlja… Živimo u gradu koji je prilično siguran po američkim standardima, sad već razmišljamo i o selidbi u kuću, malo izvan centra, ali to ćemo tek vidjeti – počinje svoju američku priču Kahlina, pa nastavlja:

– Nogometno gledano, također uživam. Navijači me vole, igram na iznimno visokoj razini, protiv velikih igrača… Kad se pojavila opcija s MLS-om, iskreno, bio sam malo skeptičan. Ipak su u to vrijeme igrao i Europsku ligu s Ludogorecom, bojao sam se da idem na nižu razinu, da neće to biti to, ali jako brzo sam shvatio da sam se prevario. Dobra je okolnost što sam došao odmah na početak priprema i imao sam dovoljno vremena da se saberem i riješim sam sa sobom da nema zezanja. Tamo se dobro trenira, igrači su jako kvalitetni, odmah mi je postalo jasno da moram biti na top razini ako želim biti pravi.

I to je i učinio. Doveo se na vrhunsku razinu, zauzeo mjesto među stativama kluba koji je tek krenuo u MLS priču i – oduševio. Prozvali su ga “Croatian Wall”, odnono Hrvatski Zid, ima jako dobar status i u klubu i među navijačima, a sve to i nije osobito iznenađenje za sve koji ga poznaju. Kao što ga, recimo, poznaje Tvrtko, koji se ubacio s pitanjem:

– Jel mi možeš to usporediti s HNL-om?

– Ma kakvi, to je neusporedivo – ispalio je odmah Kale.

– To je, realno, drugi svijet. Ne samo po pitanju infrastrukture, nego i po kvaliteti. Ljudi i dalje podcjenjuju MLS, kao što sam i ja radio prije nego što sam otišao gore, ali sad znam da je to jako ozbiljna liga puna vrhunskih igrača. Ovdje ljudi znaju za Messija, Busquetsa, Jordija Albu Insignea, Bernardeschija, Shaqirija, Douglasa Costu, Carlosa Velu… A nitko od njih nije ni u konkurenciji za najboljeg igrača sezone! Dobro, Messi bi možda i bio da je igrao cijelu sezonu, ali kužiš poantu. Dovode sjajne Južnoamerikance, vrhunske igrače. Argentinac Luciano Acosta, recimo, zabio je ove sezone 20 golova i imao 14 asistencija u 34 utakmice. Zvučat će pretjerano, ali igrao sam protiv obojice i mogu ti reći da mu Messi u ovom trenutku nije ni blizu! – opisuje svoje američko okruženje Kahlina pa ide dalje:

– Pa onda Lucas Zelarayán, Argentinac iz Columbusa, koji igra za Armeniju, sad se prodao u Saudijsku Arabiju… Strašan igrač. Kad je igrao s Armenijom protiv Hrvatske baš i nije došao do izražaja, nije to ni lako protiv Modrića, Kovačića i Brozovića, ali ovdje je doslovno dominirao. Čudesan igrač! Uostalom, meni je zabio gol praktički sa centra!

Oho, ima i takvih stvari u američkom snu Kristijana Kahline…

– Faul za njih bio je tri-četiri metra unutar naše polovice, a ja sam bio negdje oko penala. Netko mu je namjestio loptu, on se zaletio, opalio i samo mi je fijuknula iznad glave! Ostao sam u šoku, jer znao sam da je top igrač, ali ovo mi je baš potvrdilo kakav je majstor, kakva je to lucidnost, kvaliteta. I nije mu to bilo ni prvi ni zadnji put, i ove sezone je zabio sa centra, i to iz igre, u 90. minuti, s minimalno prostora! Teško mi je i objasniti koliko je opasan – prepričava dojmove Kahlina, pa se okreće i brojkama.

– Pazi, tamo svaki klub ima po trojicu igrača koji imaju više od dva milijuna dolara godišnje, pa onda još i šestoricu-sedmoricu sa od 600.000 do milijuna, a zadnji igrač u rotaciji ima najmanje 300.000 dolara. Za te novce, imaš top igrače! Za većinu njih kod nas nitko nije čuo, a strašni su.

Nitko, međutim, po statusu ne može stati u istu rečenicu s Najvećim. Odnedavno je Leo Messi igrač Inter Miamija, a Kahlina je već dvaput imao priliku osjetiti najboljeg nogometaša svih vremena iz prve ruke. Prvu je utakmicu izgubio, drugu dobio.

– I to su bila dva potpuno različita iskustva… – kreće Kristijanova priča s radnim naslovom “Leo i ja”.

– Kad smo prvi put igrali, moram priznati da sam stvarno bio uzbuđen. Nešto je posebno kad shvatiš da ćeš igrati protiv Messija, da će biti s njim u tunelu, na terenu… I ajde sad ti budi koncentriran na utakmicu! Iskreno, svi smo u tunelu buljili u njega, tko ne bi. Stadion je već prije zagrijavanja dupkom pun, a kad on izađe na teren, prolomi se takvo vrištanje… Takvo nešto nikad u životu nisam čuo! Takav zvuk, gotovo histeriju. I moraš se u to zagledati, promatrati njega kako lagano trčkara dok ovi vrište… Neizbježno ti odvraća fokus s utakmice. Na kraju smo izgubili 4-0, baš on mi je zabio taj četvrti gol. Ali dobro, naletio je na povratnu i zabio na prazan gol, tako se tješim, ha, ha.

Malo drukčije nego inače bilo je i kad je sudac odsvirao kraj.

– Bio sam mu najbliži pa sam prvi dotrčao do njega. Pružio sam mu ruku, poželio sreću dalje i tu je negdje završio moj prvi razgovor s Messijem, ha, ha…

Već sljedećom prilikom, na svom stadionu, pred 66.000 ljudi, u borbi za doigravanje, bilo je potpuno drukčije.

– Tad sam već bio potpuno koncentriran i fokusiran na sebe, a na Messija sam počeo gledati kao na svakog drugog igrača. Ne kažem da nisi posebno oprezan, da pomalo i ne strahuješ što će napraviti, jer znaš da može sve što poželi, ali nema više tog uzbuđenja. Naravno da ne možeš reagirati na isti način kad loptu u nogama ima on ili netko drugi. Stalno razmišljaš jesi li možda metar previše vani, previše lijevo, znaš da može stvari koje normalan nogometaš ne može, da od njega možeš očekivati neočekivano – prepričava Kahlina, koji je ostao impresioniran s mnogo toga.

– Taj čovjek jednostavno drukčije udara loptu. Vidiš to kod svakog primanja, kod svakog dodavanja… Kad Messi daje loptu iza zadnje linije, to izgleda kao da je spusti rukom suigraču, nešto nevjerojatno. Praktički sve isto vrijedi i za Busquetsa.

Zapamtio je Messi možda i Kahlinu, jer skinuo mu je jedan slobodnjak iz jako dobre pozicije.

– Pucao je s ruba šesnaesterca, iz pozicije idealne za ljevaka… Imao sam igrača ispred sebe, on je malo i dirao tu loptu glavom, promijenio joj smjer, pa sam je ja samo uspio odbiti u prečku. Srećom, odbila se s prave strane gol-linije. U prvi trenutak nisam ni shvatio zašto mi je ta lopta prešla preko prstiju, kako sam je promašio, da bi mi tek poslije suigrač rekao da ju je i on dodirnuo… Činilo mi se da sam zamalo kiksao, a ispalo je da je to bila vrhunska obrana.

Upravo je Miami s Messijem donio novu draž MLS-u, a posebno je preobrazio sam klub.

– Donedavno je Miami bio samo jedan od klubova. Imali su i oni svoje zvijezde, Higuaina i druge, ali sad je to nešto sasvim drugo. Ova trojica na stadion i sa stadiona odlaze u terencima s tamnim staklima, pod policijskom pratnjom. Ne mogu ti dečki tamo normalno šetati gradom, imaju svoje vozače, tjelohranitelje…

U takvim uvjetima, u takvom okruženju, prođu Kahlini ponekad kroz glavu i gorički dani. I neki sasvim drukčiji uvjeti funkcioniranja.

– Da, zna se dogoditi da mi u tim trenucima prođe kroz glavu kako sam igrao i u našoj drugoj ligi, na svakakvim terenima i stadiona, kasnije i u prvoj, ponekad i pred par stotina ljudi… Ali ne razmišljam o tome negativno, u smislu bilo kakve kritike prema našem nogometu. Imamo to što imamo, liga je dobra, a ja danas na te dane gledam kao nekakav osobni uspjeh. Kad znaš što si sve prošao, koliko si se borio, i shvatiš do kud si došao, do spektakularnih stadiona i okršaja s najvećim svjetskim zvijezdama, čovjek mora biti sretan i zadovoljan – logično kostatira Kale, uz dodatak:

– Sve je to jako lijepo, ali nije lako, definitivno nije. Ima i tamo svega i svačega, svakakvih situacija. Uostalom, nije to onaj osjećaj koji sam imao u Gorici, tamo nisi dio obitelji, ne osjećaš se toliko važno, jer ipak je to u velikoj mjeri posao.

Kristijan Kahlina odigrao je 157 utakmica u četiri i pol godine u dresu Gorice… Foto: Goran Stanzl/PIXSELL

I tako se, u čas, vraćamo na goričke dane.

– Kad razmišljam o tim danima, prije svega se sjećam svih onih velikih pobjeda, stadiona s punim tribinama, fešta u svlačionici… S vremena na vrijeme pogledam na YouTubeu sažetke nekih od tih utakmica, s naših prvoligaških početaka pogotovo. Gledam i one protiv velikih protivnika, ali iz nekog razloga su mi posebno drage ostale dvije uzastopne pobjede protiv Istre u Puli, kad je Suk zabijao… Kad to opet vidiš, vrati se i osjećaj koji si tad imao, prisjetim se te generacije, koliko smo uživali u svemu tome – priča Kale i dodaje:

– Nisam tip koji se ikad poželi vratiti na nešto što je bilo, jer ipak je tad trajala moja velika borba u želji da napravim iskorak, odem na sljedeću stepenicu. Tad sam patio, žestoko radio, uz to i strahovao da mi se ne dogodi nekakva ozljeda, s ciljem da dođem do ovdje gdje sam danas. Ne bi bilo logično da se želim vratiti u to vrijeme, koliko god sam uživao u druženju s tim dečkima, sa svojim prijateljima, ali zbog tih dana još i više uživam sad, kad nam već na zagrijavanju bude šest-sedam tisuća ljudi.

U kontaktu je i dalje s mnogima, više ili manje, ali unutra je itekako.

– Maks Ćelić, Hrvoje Babec i Patrik Periša su mi ostali nekako najbliži. Nas četvorica imali smo svoju grupu i kad smo bili u Gorici, imamo je i dalje, a na profilnoj fotki smo nas četvorica na glavnom terenu u Gorici. Čujem se i s drugima, ali sve manje s igračima, čisto iz razloga što ih je sve manje iz tog vremena. Tu su i dalje Mitar, Krizma, Pršir i Bane, s kojim se isto čujem, ali više sam u kontaktu s Klafom, Nindžom, Larisom… – nabrajao je Kristijan, pa nas sljedećim rečenicama ostavio u blagom šoku.

– Cijelo vrijeme sam s bivšim suigračima u određenom kontaktu, s nekima češće, s nekima rjeđe, ali prošle sezone, kad je trajala ona kriza, čuli smo se puno češće, praktički stalno smo bili na liniji. Bili su u toj borbi za opstanak, znao sam koliko im je teško i pokušavao sam ih podići, pomoći im na bilo koji način… – otkrio je vječni Goričanin Kahlina.

Tu se negdje i rodila ona konstatacija da iz svoje Gorice nikad zapravo nije ni otišao, jer neće se baš često dogoditi u svijetu nogometa da se kapetan koji je otišao iz kluba dvije godine ranije i dalje bude “kapetan na daljinu”, motivator, najveći navijač.

– Je, Gorica je definitivno nešto posebno za mene. Kažem, svaku utakmicu gledam, veselim se svakoj pobjedi. To je ipak moj klub. I da, ne bih imao ništa protiv da se jednog dana vratim ovdje…

E, to bi bilo posebno romantično. Međutim, taj trenutak djeluje kao daleka budućnost, i to ne samo zato što je gorička mreža u sigurnim rukavicama Ivana Banića. U vrijeme kad je Bane došao u klub, pristao je biti broj dva, čuvati leđa kapetanu Kahlini, a danas je na svome vrhuncu.

– Prvo, moram reći da sam u Gorici imao nevjerojatnu sreću što sam imao toliko dobre kolege. Zbog njih dvojice, prvo Ivana Čovića pa onda i Ivana Banića, toliko sam i želio otići iz Gorice, kako bih njima otvorio prostor. I ovim putem im se zahvaljujem na svoj podršci i svemu drugome – rekao je Kahlina pa se još malo okrenuo Baniću.

– U njegovoj priči bilo je svega, od tog odlaska u Olimpiju, pa tog potresa mozga… Ali Bane je sjajan golman. Izvrsno je branio i prošle sezone, imao je jako važnu ulogu u toj borbi za opstanak, a ove sezone još je i bolji. Konstantno brani jako dobro, nadam se da će i on biti nagrađen nekim dobrim transferom u budućnosti – poželio je frend Kale.

Za kraj, morao se suočiti i s jednim pitanjem dopisnika Peveca.

– Daj mi reci, kakve su ženske u Americi?

Bio je Kale, naravno, spreman i na taj izazov. I analitičan.

– Uh, nisu baš neke… Ne kažem da nema lijepih žena, ali drukčija je to kultura. Tamo se žene uglavnom uopće ne sređuju, često su i zapuštene, s viškom kilograma. Komentirao sam to i sa ženom, mi se šokiramo kad se vratimo u Zagreb, kad vidiš kako se cure srede, kako drže do sebe. Toga tamo nema, njima to nije bitno, izlaze van u šlapama…

Navršio je Kale 31 godinu, puno je još dobrih godina ispred njega, ali već gleda i prema budućnosti.

– Imam još godinu dana garantiranog ugovora, zatim i opciju dodatne godine, pa ćemo vidjeti kako će se stvari razvijati. Sve su opcije otvorene, ali u svakom slučaju mislim još dugo braniti. A poslije… Iskreno, vidim se kao trener, i to glavni trener, ali prije svega ću morati upisati školu, a u tom smjeru još nisam otišao – završio je naše druženje Kale.

I polako se uputio u smjeru automobila, parkiranog na poznatome mjestu. Čekali su već njegova Nikolina i malena Kiara, a treba već i početi trenirati, jer nije on jedan od onih koji mogu puno odmarati.

Ali Kristijan Kahlina je, uostalom, puno toga što mnogi nisu. Fajter, sportaš najboljega kova i – Goričanin zauvijek.

Kapetan!

Sport

Rapsodija za kraj! Ovo je način kako se oprostiti od posebne sezone…

Nogometaši Kurilovca zaključili su sezonu u 3. NL Centar visokom pobjedom 6-2 protiv Prečkog, čime su prvenstvo okončali na devetome mjestu. Prvi klupski “topnik” je s 15 golova Luka Sedlaček, treći strijelac lige

Objavljeno

prije 10 sati

31. svibnja 2026.

Objavio/la

Marko Vidalina

Teška i sparna subota već je počela ulaziti u svoju posljednju fazu kad su, od 18 sati, na Udarniku nogometaši Kurilovca krenuli u svoj završni boj što se tiče ove sezone u 3. NL Centar. Posebna je sezona iza nas što se tiče NK Kurilovca, u Kupu Hrvatske ispisana je klupska povijest, ali istovremeno je tu postajala i nešto tamnija strana medalje, u obliku nešto skromnijih rezultata u proljetnom dijelu sezone. Posljednje kolo bilo je prilika da dojam na kraju bude gotovo pa potpuno pozitivan, a ta je prilika i iskorištena…

Na kurilovečko nogometno zdanje stigli su gosti iz Zagreba, nogometaši Prečkog, a Kurilovčani su od prve minute krenuli kao gladni lavovi. Nakon što je nažalost već u sedmoj minuti morao izaći Elijah Chikwado, povratnik nakon ozljede, krenula je serija puno ljepših trenutaka. Prvog u nizu potpisao je Antonio Novak u 13. minuti, golom za 1-0 domaćina.

Već pet minuta poslije pogodio je i Mateo Pršir, a do poluvremena je Prečko potpuno “razmontirano”. Drugim golom Novaka Kurilovčani su u 36. minuti poveli 3-0, a poker lopti u gostujućoj mreži zaključio je Luka Sedlaček.

Pokušao je trener Prečkog s promjenama na poluvremenu, ali već u prvoj minuti nastvka Kurilovec vodi 5-0! Ponovno je pogodio Pršir, ali ovoga puta David, drugi brat. Ogromnih i pomalo teniskih 6-0 postavio je Jakov Caganić golom u 62. minuti, a onda su konačno do daha došli i indisponirani Zagrepčani. Na 6-1 smanjili su iz penala preko Madunića u 66. minuti, a na konačnih 6-2 preko Ožanića u 70.

Kurilovec je tako sezonu završio na devetome mjestu, što nikoga u klubu ni među kibicima neće oduševiti, ali dvije vezane pobjede u zadnja dva kola ipak su uljepšale dojam.

Nastavite čitati

Moja županija

‘Djeca su danas drukčija nego što su bila… Ali ova naša su prvaci države!

Ivica Herceg, posljednjih 40 godina profesor Tjelesne i zdravstvene kulture u velikogoričkoj OŠ Eugena Kvaternika gostovao je u novom nastavku serijala “Sport Zagrebačke županije”…

Objavljeno

prije 10 sati

31. svibnja 2026.

Objavio/la

Marko Vidalina

Godinama mi graničar nije bio posebno zanimljiv. Igrao se u nižim razredima, moj fokus bio je na nekim drugim sportovima, ali danas obožavam graničar! Obožavam trenirati djecu, voditi utakmice, smišljati taktiku i štosove koji bi nam pomažu da budemo bolji…

Ivica Herceg, profesor tjelesne i zdravstvene kulture u OŠ Eugena Kvaternika, tim riječima opisuje sport koji je već polako postao i zaštitni znak Velike Gorice.

– Otkad je školski sportski savez uspostavio natjecanja u graničaru, otkad se on igra u našem gradu, svake godine smo baš mi bili prvaci grada. Nekoliko puta smo imali i zapažene rezultate na poluzavršnici, a sudjelovali smo i na Sportskim igrama mladih, gdje smo već stvarno prepoznatljivi. Događa se da ljudi, čim nas vide, kažu: “Uh, evo opet Goričana i njihovog profe”, ha, ha – kaže profesor.

Najveći uspjeh dogodio se baš ove godine, jer ekipa OŠ Eugena Kvaternika plasirala se na državnu završnicu u Vinkovcima, gdje e osvojila titulu prvaka Hrvatske! Nekoliko dana prije odlaska na istok Hrvatske razgovarali smo s profesorom Hercegom i o graničaru i o svemu drugome…

– Budući da vodim univerzalnu sportsku školu za učenike nižih razreda, kad je uvedeno natjecanje u graničaru za učenike do četvrtog razreda, primio sam se toga. Sve više smo ga igrali i kako je vrijeme odmicalo, uvidio sam da je to jedan izuzetno dinamičan i kompleksan sport. Što se više njime baviš, vidiš koliko si malo znao i koliko možeš naučiti. Pripremamo dvije stvari i za državno natjecanje, jer vidio sam neku novu foru u taktici kroz koju možemo dodatno napredovati.

Graničar se nekad igrao “na ispadanje”, pa bi izbačen bio onaj koga lopta pogodi.

– Više nije tako. Pravila su nova, igra se na bodove, do 15 osvojenih poena ili do 15 minuta, na dva dobivena seta. Osam igrača je u polju, igraju po četiri djevojčice i dječaka, pri čemu na granici u jednom setu bude dječak, a u drugom djevojčica – objašnjava profesor i dodaje:

– Prije 20-ak godina postojala je ideja da se graničar proglasi hrvatskim nacionalnim sportom. Postojala su pravila koja su vezana uz odbojkaški teren, kojem bi se “odrezali” korneri, pa bi to ispalo kao nekakav trapez, ali ne znam gdje je zapelo s tim. Sad je to školski sport i čini mi se da napreduje iz godine u godinu.

Naravno da svaki uspjeh naše djece veseli, pogotovo kad se radi o bavljenju sportom, jer legendarni gorički profesor idealan je izbor za analizu stanja nacije, koja kaže da je takve uspjehe sve teže postizati.

Drugim riječima, u usporedbi s nekim prošlim vremenima, biti profesor tjelesne i zdravstvene kulture danas je…

– Još uvijek lijepo, ali puno teže! Kad sam izabrao ovaj posao, sam sebi sam rekao: “Izabrao si to i sad izvoli, radi!” Unatoč tome, moram reći da je danas teže, pogotovo kad pričamo odgojnom dijelu, o odnosima između učenika, odnosima s roditeljima… Što se tiče samog posla, odnosno nastave, obrazovnog dijela, i dalje se s tim dobro nosim – kaže profesor.

Ivica Herceg je Petrinjac, ali već 40 godina njegova adresa je velikogorička. Bile su mu 24 godine kad je 1986. došao na razgovor za posao i – ostao.

– Trebalo mi je malo vremena da polovim sve što je bilo potrebno, pogotovo zato što su tad to bila djeca mlađa samo desetak godina od mene. Morao sam malo ispratiti odnose među učenicima, kako to ukomponirati… U hodu sam se privikavao, tražio svoj način, ali vrlo brzo sam si sve posložio i to je krenulo – prepričava profesor kojeg opisuju kao “štrebera”.

Svaki njegov sat je pomno isplaniran, do u sekundu, kao da svaki dan pokušava položiti ispit na fakultetu.

– Jesam, malo sam štreberski tip profesora tjelesnog, ali to je moj način. Na prvo mjesto stavljam odgoj, pogotovo u ova nova vremena, ali važno je i obrazovanje, odnosno da djeca odu sa tog sata s nekakvim motoričkim informacijama koje neće moći pokupiti negdje drugdje. Kažu da sam zahtjevan profesor, kažu da sam i strog, što mogu prihvatiti ako to znači da tražim od djece da rade, da inzistiram da kod mene steknu neke radne navike. I zato i danas tako radim.

On se, dakle, nije puno mijenjao, ali zato su se drastično promijenila djeca.

– Gledajući njihovo tjelesno stanje, sitacija je danas jako loša. Mi smo nekoliko puta smanjivali norme u atletici po kojima smo ocjenjivali djecu, a opet ne postižemo rezultate koje smo imali nekad. Radi se o kriterijima koji su za 10-15 sekundi niži, ali ni to većina ne može pratiti. Jako je puno djece koja su izvan sporta, mobiteli i sva ta “pomagala” postali su veliko zlo, teško ih je otrgnuti od toga i u obiteljskom okruženju, a kamoli nama u školi – ističe prof. Herceg.

Oduvijek se u OŠ Eugena Kvaternika trče “dva kruga”, iz generacije u generaciju znaku su se rekordi na stazi dugoj 800 metara…

– Devedesetih si peticu dobio ako istrčiš 2:35, a sad je petica u osmim razredima 3:00! – šokirao je profesor konkretnim brojkama.

– Ublaženo je sve, ali jako je malo koji postižu rezultate za odličnu ocjenu. Nažalost, kod mnoge djece pri ulasku u pubertet, pogotovo kod djevojčica, interes za tjelesni baš drastično pada. Izmišljaju se raznorazni razlozi da se ne vježba, neusporedivo s nekim ranijim vremenima.

Profesori možda tjelesnog nemaju preveliku moć kroz dva školska sata tjedno, ali pomaci se i tu mogu napraviti.

– U ta dva sata može se i puno i malo. Puno se može napraviti pogotovo kod djece koja se ne bave sportom. Ponavljam, bitno mi je stvoriti naviku, da dijete postane svjesno potrebe za tjelesnom aktivnošću i da krene. Naravno, dva sata tjedno je premalo za nekakve bitne pomake, ali može se stvoriti navika da dijete i nakon osnovne škole ima volju i želju barem rekreativno se baviti nekim oblikom sporta. Jednako važno mi je uvijek bilo i usmjeriti djecu u sport, prepoznati talent, pozvati roditelja i uputiti ih gdje uključiti dijete To i danas smatram svojim glavnim poslom, usmjeriti djecu i zainteresirati ih za bavljenje sportom – ističe profesor Herceg, priznajući opet da je to teže nego ranije.

– Prije tridesetak godina nije bilo ni tako velikog izbora. Djevojčice su sve više u plesnim klubovima, dječaci sve više naginju borilačkim sportovima, mijenja se trend. Oduvijek vodim djecu na sva školska natjecanja, bili smo deset godina zaredom na državnom u odbojci, imali smo kontinuitet u košarci, u krosu… Ali ranije su se djeca borila da uđu u školsku ekipu, a danas ih moraš loviti da bi uopće skupio ekipu za nekakvo natjecanje. I traje to već desetak godina… – rekao je profesor.

Nastavite čitati

Sport

Ulaznice za Svjetsko koštaju kao suho zlato! A i nema ih baš…

Kako se približava početak Svjetskog prvenstva u nogometu, ulaznica je očekivano sve manje, a njihove cijene odlaze u nebo…

Objavljeno

prije 13 sati

31. svibnja 2026.

Objavio/la

Redakcija Cityportala

Manje od tri tjedna prije početka Svjetskog prvenstva u nogometu 2026., podaci specijaliziranog portala Ticketdata.com upućuju na vrlo ograničenu dostupnost ulaznica na službenom FIFA-inu prodajnom kanalu. Naime, 93 od ukupno 104 utakmice imale su manje od tisuću dostupnih ulaznica u izravnoj FIFA-inoj prodaji, dok je samo 11 utakmica bilo iznad te granice. Taj podatak ne znači nužno da su stadioni rasprodani, niti da neće biti dodatnih kontingenata ili ulaznica putem službenog tržišta za preprodaju, ali pokazuje da je najveći dio ponude uoči završne faze već apsorbiran.

Svjetsko prvenstvo igrat će se od 11. lipnja do 19. srpnja , bit će to prvo izdanje sa 48 reprezentacija i 104 utakmice, što ga čini najvećim turnirom u povijesti natjecanja. Veći broj reprezentacija, šire geografsko područje i raspored kroz 16 gradova domaćina stvaraju drukčiju dinamiku potražnje nego na prethodnim svjetskim prvenstvima. Interes navijača ne ovisi samo o snazi reprezentacija, nego i o lokaciji, dostupnosti putovanja, cijeni smještaja, lokalnoj dijaspori, protivniku, terminu utakmice i fazi natjecanja.

Prema podacima koje je prenio The Sports Examiner, među utakmicama s više od 1.000 dostupnih ulaznica na FIFA-inu izravnom prodajnom mjestu najviše se izdvajao susret Curaçaa i Obale Bjelokosti u Philadelphiji 25. lipnja, za koji je bilo prikazano 3.472 ulaznice. Na toj listi nema niti jedne utakmice u kojoj sudjeluje Hrvatska, no tu se izričito navodi da broj ulaznica prikazanih na FIFA-inu kanalu nije isto što i konačna popunjenost stadiona, jer ne uključuje sve preprodajne ponude, moguće kasnije kontingente, sponzorske i organizacijske alokacije, kao ni ulaznice koje u trenutku praćenja nisu bile ponuđene javnosti.

Posebno zanimljiv dio izvješća odnosi se na takozvane “get-in” cijene, odnosno najniže dostupne cijene ulaznica na sekundarnom tržištu za pojedinu utakmicu. Najniže prikazane cijene na preprodajnim platformama pokazivale su da su samo četiri utakmice bile ispod 200 američkih dolara. Najniži prag naveden je za susret Cabo Verdea i Saudijske Arabije u Houstonu 26. lipnja, s početnom cijenom od 178 dolara. Jordan protiv Alžira u Santa Clari bio je naveden na 182 dolara, Austrija protiv Jordana na 187 dolara, a Uzbekistan protiv DR Konga u Atlanti na 196 dolara.

Treba naglasiti da “get-in” cijena nije prosječna cijena svih ulaznica, nego najniža dostupna ulazna točka na određenom tržištu u određenom trenutku. Ona može brzo rasti ili padati, osobito ako se promijeni ponuda na službenom ili sekundarnom tržištu. Kod velikih sportskih događaja najniža preprodajna cijena često odražava kombinaciju potražnje i prodajne strategije vlasnika ulaznica, a ne samo realnu popularnost reprezentacije. Zato se takvi podaci mogu koristiti kao tržišni signal, ali ne i kao konačna ocjena očekivane atmosfere na stadionu.

Najviše pozornosti privukao je podatak da je Iran, prema prosječnoj “get-in” cijeni za utakmice svoje reprezentacije, bio na dnu ljestvice među sudionicima turnira. The Sports Examiner navodi da je prosječna najniža cijena za Iran iznosila 267 dolara. U istom izvješću istaknuto je da su najviše prosječne “get-in” cijene imale utakmice Meksika, s prosjekom od 1704, Brazila s 1326, Portugala s 1322, Kolumbije s 1.267 i Škotske s 969 dolara.

Na suprotnom kraju ljestvice nalaze se utakmice s najvišim najnižim cijenama na sekundarnom tržištu. Prema The Sports Examineru, najskuplji “get-in” prag imao je finalni susret 19. srpnja u East Rutherfordu, s iznosom od 7.982 dolara. Među najvišim cijenama navedeni su i Kolumbija protiv Portugala u Miami Gardensu 27. lipnja, polufinala u Dallasu i Atlanti, Meksiko protiv Južne Koreje u Guadalajari te otvorenje Meksika protiv Južnoafričke Republike u Mexico Cityju. U vrhu su se našle i kasnije nokaut utakmice u Miami Gardensu i Kansas Cityju, kao i susret Škotske i Brazila u Miami Gardensu.

Takav raspored cijena očekivan je za turnir te veličine. Finale SP-a tradicionalno je najskuplja utakmica, jer ga traže neutralni gledatelji, navijači reprezentacija koje još nisu poznate i putnici koji žele prisustvovati završnici bez obzira na sudionike. Visoke cijene za utakmice Meksika dodatno se mogu objasniti statusom domaćina i povijesnim značajem nastupa u Meksiku.

FIFA-in službeni raspored potvrđuje da će finale biti odigrano 19. srpnja 2026. na stadionu New York New Jersey, dok će se polufinala igrati 14. srpnja u Dallasu i 15. srpnja u Atlanti. Utakmica za treće mjesto zakazana je za 18. srpnja u Miamiju. Nokaut faza, uključujući novo kolo šesnaestine finala, počinje 28. lipnja, čime turnir dobiva dodatni natjecateljski sloj u odnosu na format s 32 reprezentacije. Više utakmica u završnici znači i više prilika za prodaju, ali i veću konkurenciju među gradovima domaćinima.

Nastavite čitati

Sport

FOTO Zaslužena pobjeda Lukavca protiv Klasa u Mičevcu

Objavljeno

prije 13 sati

31. svibnja 2026.

Objavio/la

David Jolić

Klas je u 32. kolu Premier lige izgubio od Lukavca rezultatom 0:2 u vrlo dobroj utakmici u kojoj je gostujuća momčad prikazala zreliju igru i zasluženo pobijedila.