Sport

Kapetan ostaje kapetan! ‘Uživam u Americi, branim i Messiju, ali nigdje nije kao u Gorici…’

Kristijan Kahlina (31) otišao je iz HNK Gorice prije dvije i pol godine, ali veze su ostale snažne, neraskidive… Karijera ga je odvela do SAD-a, do Charlottea i glamura MLS-a, ali čim dođe kući, vraća se doma – na gorički stadion…

Objavljeno

prije 2 godine

17. studenoga 2023.

Objavio/la

Marko Vidalina

Lokacija slučajnog sastanka bila je, zapravo, savršena. Vidjeti legendarnoga kapetana Gorice Kristijana Kahlinu na goričkom stadionu nešto je potpuno normalno, prirodno. I lijepo, jer dugo nije navraćao. Odveo ga je nogometni put u bijeli svijet, sve do Amerike, ali Gorica je bila i ostala dom. A doma se uvijek najljepše vratiti.

– Na neki način, nisam ti ja nikad ni otišao odavde… – sa smiješkom kaže Kale nakon prijateljskog zagrljaja, kakve je ovom prilikom dijelio serijski.

Tete čistačice, cure iz vešeraja, tko god se zatekao u klubu u tom trenutku, razveselio se poznatom licu. U taj niz smjestila su se i dva klupska veterana, dvojac koji je tu od prvih dana, dobri stari Franjo Kovačić Pevec i sve markantniji Tvrko Hrstić, koji su rado prihvatili poziv da sudjeluju u ovom našem razgovoru, da ga obogate i oplemene svojom lucidnošću i osvjedočenim šarmom.

U Pevecov Caffe VAR stigao je Kristijan prvom prilikom. U Hrvatskoj je već gotovo dva tjedna, iza njega je odmor i uživanje na Braču kod ženinih, a čim se vratio u metropolu, dojurio je obići prijatelje iz Gorice. Dvije i pol godine prošle su od njegova odlaska, prvo u bugarski Ludogorec, pa od siječnja 2022. u američki Charlotte, ali veze su ostale čvrste, snažne.

– Ma da, Gorica je za mene nešto posebno. Igrao sam u puno klubova, i prije i poslije Gorice, ali ovdje sam bio najduže, povezao se sa sredinom, stekao jako puno prijatelja i naravno da me vežu posebne emocije. Pratim i dalje sve što se događa, gledam svaku utakmicu Gorice, navijam, iskreno se veselim svakoj pobjedi. Odlazio sam i iz drugih klubova, ali ni sa jednim nisam imao vezu kao s Goricom – emotivno priča Kahlina dok gleda u pomoćni teren, na kojem je odradio stotine sati treninga između rujna 2016. i ožujka 2021.

Odradio je posljednje dvije drugoligaške, pa još i prve dvije i pol prvoligaške sezone, upisao se u povijest kluba masnim, istaknutim slovima, pa otišao na put koji ga je doveo visoko, jako visoko. U američki MLS, u društvo mega zvijezda, pred kulise koje čine moderni stadioni, pune tribine…

– Lijepo živimo u Charlotteu. Uživamo u svemu skupa, živimo obiteljski, u stanu u centru grada, kćerkica Kiara nas zabavlja… Živimo u gradu koji je prilično siguran po američkim standardima, sad već razmišljamo i o selidbi u kuću, malo izvan centra, ali to ćemo tek vidjeti – počinje svoju američku priču Kahlina, pa nastavlja:

– Nogometno gledano, također uživam. Navijači me vole, igram na iznimno visokoj razini, protiv velikih igrača… Kad se pojavila opcija s MLS-om, iskreno, bio sam malo skeptičan. Ipak su u to vrijeme igrao i Europsku ligu s Ludogorecom, bojao sam se da idem na nižu razinu, da neće to biti to, ali jako brzo sam shvatio da sam se prevario. Dobra je okolnost što sam došao odmah na početak priprema i imao sam dovoljno vremena da se saberem i riješim sam sa sobom da nema zezanja. Tamo se dobro trenira, igrači su jako kvalitetni, odmah mi je postalo jasno da moram biti na top razini ako želim biti pravi.

I to je i učinio. Doveo se na vrhunsku razinu, zauzeo mjesto među stativama kluba koji je tek krenuo u MLS priču i – oduševio. Prozvali su ga “Croatian Wall”, odnono Hrvatski Zid, ima jako dobar status i u klubu i među navijačima, a sve to i nije osobito iznenađenje za sve koji ga poznaju. Kao što ga, recimo, poznaje Tvrtko, koji se ubacio s pitanjem:

– Jel mi možeš to usporediti s HNL-om?

– Ma kakvi, to je neusporedivo – ispalio je odmah Kale.

– To je, realno, drugi svijet. Ne samo po pitanju infrastrukture, nego i po kvaliteti. Ljudi i dalje podcjenjuju MLS, kao što sam i ja radio prije nego što sam otišao gore, ali sad znam da je to jako ozbiljna liga puna vrhunskih igrača. Ovdje ljudi znaju za Messija, Busquetsa, Jordija Albu Insignea, Bernardeschija, Shaqirija, Douglasa Costu, Carlosa Velu… A nitko od njih nije ni u konkurenciji za najboljeg igrača sezone! Dobro, Messi bi možda i bio da je igrao cijelu sezonu, ali kužiš poantu. Dovode sjajne Južnoamerikance, vrhunske igrače. Argentinac Luciano Acosta, recimo, zabio je ove sezone 20 golova i imao 14 asistencija u 34 utakmice. Zvučat će pretjerano, ali igrao sam protiv obojice i mogu ti reći da mu Messi u ovom trenutku nije ni blizu! – opisuje svoje američko okruženje Kahlina pa ide dalje:

– Pa onda Lucas Zelarayán, Argentinac iz Columbusa, koji igra za Armeniju, sad se prodao u Saudijsku Arabiju… Strašan igrač. Kad je igrao s Armenijom protiv Hrvatske baš i nije došao do izražaja, nije to ni lako protiv Modrića, Kovačića i Brozovića, ali ovdje je doslovno dominirao. Čudesan igrač! Uostalom, meni je zabio gol praktički sa centra!

Oho, ima i takvih stvari u američkom snu Kristijana Kahline…

– Faul za njih bio je tri-četiri metra unutar naše polovice, a ja sam bio negdje oko penala. Netko mu je namjestio loptu, on se zaletio, opalio i samo mi je fijuknula iznad glave! Ostao sam u šoku, jer znao sam da je top igrač, ali ovo mi je baš potvrdilo kakav je majstor, kakva je to lucidnost, kvaliteta. I nije mu to bilo ni prvi ni zadnji put, i ove sezone je zabio sa centra, i to iz igre, u 90. minuti, s minimalno prostora! Teško mi je i objasniti koliko je opasan – prepričava dojmove Kahlina, pa se okreće i brojkama.

– Pazi, tamo svaki klub ima po trojicu igrača koji imaju više od dva milijuna dolara godišnje, pa onda još i šestoricu-sedmoricu sa od 600.000 do milijuna, a zadnji igrač u rotaciji ima najmanje 300.000 dolara. Za te novce, imaš top igrače! Za većinu njih kod nas nitko nije čuo, a strašni su.

Nitko, međutim, po statusu ne može stati u istu rečenicu s Najvećim. Odnedavno je Leo Messi igrač Inter Miamija, a Kahlina je već dvaput imao priliku osjetiti najboljeg nogometaša svih vremena iz prve ruke. Prvu je utakmicu izgubio, drugu dobio.

– I to su bila dva potpuno različita iskustva… – kreće Kristijanova priča s radnim naslovom “Leo i ja”.

– Kad smo prvi put igrali, moram priznati da sam stvarno bio uzbuđen. Nešto je posebno kad shvatiš da ćeš igrati protiv Messija, da će biti s njim u tunelu, na terenu… I ajde sad ti budi koncentriran na utakmicu! Iskreno, svi smo u tunelu buljili u njega, tko ne bi. Stadion je već prije zagrijavanja dupkom pun, a kad on izađe na teren, prolomi se takvo vrištanje… Takvo nešto nikad u životu nisam čuo! Takav zvuk, gotovo histeriju. I moraš se u to zagledati, promatrati njega kako lagano trčkara dok ovi vrište… Neizbježno ti odvraća fokus s utakmice. Na kraju smo izgubili 4-0, baš on mi je zabio taj četvrti gol. Ali dobro, naletio je na povratnu i zabio na prazan gol, tako se tješim, ha, ha.

Malo drukčije nego inače bilo je i kad je sudac odsvirao kraj.

– Bio sam mu najbliži pa sam prvi dotrčao do njega. Pružio sam mu ruku, poželio sreću dalje i tu je negdje završio moj prvi razgovor s Messijem, ha, ha…

Već sljedećom prilikom, na svom stadionu, pred 66.000 ljudi, u borbi za doigravanje, bilo je potpuno drukčije.

– Tad sam već bio potpuno koncentriran i fokusiran na sebe, a na Messija sam počeo gledati kao na svakog drugog igrača. Ne kažem da nisi posebno oprezan, da pomalo i ne strahuješ što će napraviti, jer znaš da može sve što poželi, ali nema više tog uzbuđenja. Naravno da ne možeš reagirati na isti način kad loptu u nogama ima on ili netko drugi. Stalno razmišljaš jesi li možda metar previše vani, previše lijevo, znaš da može stvari koje normalan nogometaš ne može, da od njega možeš očekivati neočekivano – prepričava Kahlina, koji je ostao impresioniran s mnogo toga.

– Taj čovjek jednostavno drukčije udara loptu. Vidiš to kod svakog primanja, kod svakog dodavanja… Kad Messi daje loptu iza zadnje linije, to izgleda kao da je spusti rukom suigraču, nešto nevjerojatno. Praktički sve isto vrijedi i za Busquetsa.

Zapamtio je Messi možda i Kahlinu, jer skinuo mu je jedan slobodnjak iz jako dobre pozicije.

– Pucao je s ruba šesnaesterca, iz pozicije idealne za ljevaka… Imao sam igrača ispred sebe, on je malo i dirao tu loptu glavom, promijenio joj smjer, pa sam je ja samo uspio odbiti u prečku. Srećom, odbila se s prave strane gol-linije. U prvi trenutak nisam ni shvatio zašto mi je ta lopta prešla preko prstiju, kako sam je promašio, da bi mi tek poslije suigrač rekao da ju je i on dodirnuo… Činilo mi se da sam zamalo kiksao, a ispalo je da je to bila vrhunska obrana.

Upravo je Miami s Messijem donio novu draž MLS-u, a posebno je preobrazio sam klub.

– Donedavno je Miami bio samo jedan od klubova. Imali su i oni svoje zvijezde, Higuaina i druge, ali sad je to nešto sasvim drugo. Ova trojica na stadion i sa stadiona odlaze u terencima s tamnim staklima, pod policijskom pratnjom. Ne mogu ti dečki tamo normalno šetati gradom, imaju svoje vozače, tjelohranitelje…

U takvim uvjetima, u takvom okruženju, prođu Kahlini ponekad kroz glavu i gorički dani. I neki sasvim drukčiji uvjeti funkcioniranja.

– Da, zna se dogoditi da mi u tim trenucima prođe kroz glavu kako sam igrao i u našoj drugoj ligi, na svakakvim terenima i stadiona, kasnije i u prvoj, ponekad i pred par stotina ljudi… Ali ne razmišljam o tome negativno, u smislu bilo kakve kritike prema našem nogometu. Imamo to što imamo, liga je dobra, a ja danas na te dane gledam kao nekakav osobni uspjeh. Kad znaš što si sve prošao, koliko si se borio, i shvatiš do kud si došao, do spektakularnih stadiona i okršaja s najvećim svjetskim zvijezdama, čovjek mora biti sretan i zadovoljan – logično kostatira Kale, uz dodatak:

– Sve je to jako lijepo, ali nije lako, definitivno nije. Ima i tamo svega i svačega, svakakvih situacija. Uostalom, nije to onaj osjećaj koji sam imao u Gorici, tamo nisi dio obitelji, ne osjećaš se toliko važno, jer ipak je to u velikoj mjeri posao.

Kristijan Kahlina odigrao je 157 utakmica u četiri i pol godine u dresu Gorice… Foto: Goran Stanzl/PIXSELL

I tako se, u čas, vraćamo na goričke dane.

– Kad razmišljam o tim danima, prije svega se sjećam svih onih velikih pobjeda, stadiona s punim tribinama, fešta u svlačionici… S vremena na vrijeme pogledam na YouTubeu sažetke nekih od tih utakmica, s naših prvoligaških početaka pogotovo. Gledam i one protiv velikih protivnika, ali iz nekog razloga su mi posebno drage ostale dvije uzastopne pobjede protiv Istre u Puli, kad je Suk zabijao… Kad to opet vidiš, vrati se i osjećaj koji si tad imao, prisjetim se te generacije, koliko smo uživali u svemu tome – priča Kale i dodaje:

– Nisam tip koji se ikad poželi vratiti na nešto što je bilo, jer ipak je tad trajala moja velika borba u želji da napravim iskorak, odem na sljedeću stepenicu. Tad sam patio, žestoko radio, uz to i strahovao da mi se ne dogodi nekakva ozljeda, s ciljem da dođem do ovdje gdje sam danas. Ne bi bilo logično da se želim vratiti u to vrijeme, koliko god sam uživao u druženju s tim dečkima, sa svojim prijateljima, ali zbog tih dana još i više uživam sad, kad nam već na zagrijavanju bude šest-sedam tisuća ljudi.

U kontaktu je i dalje s mnogima, više ili manje, ali unutra je itekako.

– Maks Ćelić, Hrvoje Babec i Patrik Periša su mi ostali nekako najbliži. Nas četvorica imali smo svoju grupu i kad smo bili u Gorici, imamo je i dalje, a na profilnoj fotki smo nas četvorica na glavnom terenu u Gorici. Čujem se i s drugima, ali sve manje s igračima, čisto iz razloga što ih je sve manje iz tog vremena. Tu su i dalje Mitar, Krizma, Pršir i Bane, s kojim se isto čujem, ali više sam u kontaktu s Klafom, Nindžom, Larisom… – nabrajao je Kristijan, pa nas sljedećim rečenicama ostavio u blagom šoku.

– Cijelo vrijeme sam s bivšim suigračima u određenom kontaktu, s nekima češće, s nekima rjeđe, ali prošle sezone, kad je trajala ona kriza, čuli smo se puno češće, praktički stalno smo bili na liniji. Bili su u toj borbi za opstanak, znao sam koliko im je teško i pokušavao sam ih podići, pomoći im na bilo koji način… – otkrio je vječni Goričanin Kahlina.

Tu se negdje i rodila ona konstatacija da iz svoje Gorice nikad zapravo nije ni otišao, jer neće se baš često dogoditi u svijetu nogometa da se kapetan koji je otišao iz kluba dvije godine ranije i dalje bude “kapetan na daljinu”, motivator, najveći navijač.

– Je, Gorica je definitivno nešto posebno za mene. Kažem, svaku utakmicu gledam, veselim se svakoj pobjedi. To je ipak moj klub. I da, ne bih imao ništa protiv da se jednog dana vratim ovdje…

E, to bi bilo posebno romantično. Međutim, taj trenutak djeluje kao daleka budućnost, i to ne samo zato što je gorička mreža u sigurnim rukavicama Ivana Banića. U vrijeme kad je Bane došao u klub, pristao je biti broj dva, čuvati leđa kapetanu Kahlini, a danas je na svome vrhuncu.

– Prvo, moram reći da sam u Gorici imao nevjerojatnu sreću što sam imao toliko dobre kolege. Zbog njih dvojice, prvo Ivana Čovića pa onda i Ivana Banića, toliko sam i želio otići iz Gorice, kako bih njima otvorio prostor. I ovim putem im se zahvaljujem na svoj podršci i svemu drugome – rekao je Kahlina pa se još malo okrenuo Baniću.

– U njegovoj priči bilo je svega, od tog odlaska u Olimpiju, pa tog potresa mozga… Ali Bane je sjajan golman. Izvrsno je branio i prošle sezone, imao je jako važnu ulogu u toj borbi za opstanak, a ove sezone još je i bolji. Konstantno brani jako dobro, nadam se da će i on biti nagrađen nekim dobrim transferom u budućnosti – poželio je frend Kale.

Za kraj, morao se suočiti i s jednim pitanjem dopisnika Peveca.

– Daj mi reci, kakve su ženske u Americi?

Bio je Kale, naravno, spreman i na taj izazov. I analitičan.

– Uh, nisu baš neke… Ne kažem da nema lijepih žena, ali drukčija je to kultura. Tamo se žene uglavnom uopće ne sređuju, često su i zapuštene, s viškom kilograma. Komentirao sam to i sa ženom, mi se šokiramo kad se vratimo u Zagreb, kad vidiš kako se cure srede, kako drže do sebe. Toga tamo nema, njima to nije bitno, izlaze van u šlapama…

Navršio je Kale 31 godinu, puno je još dobrih godina ispred njega, ali već gleda i prema budućnosti.

– Imam još godinu dana garantiranog ugovora, zatim i opciju dodatne godine, pa ćemo vidjeti kako će se stvari razvijati. Sve su opcije otvorene, ali u svakom slučaju mislim još dugo braniti. A poslije… Iskreno, vidim se kao trener, i to glavni trener, ali prije svega ću morati upisati školu, a u tom smjeru još nisam otišao – završio je naše druženje Kale.

I polako se uputio u smjeru automobila, parkiranog na poznatome mjestu. Čekali su već njegova Nikolina i malena Kiara, a treba već i početi trenirati, jer nije on jedan od onih koji mogu puno odmarati.

Ali Kristijan Kahlina je, uostalom, puno toga što mnogi nisu. Fajter, sportaš najboljega kova i – Goričanin zauvijek.

Kapetan!

Sport

FOTO Djevojke iz Ekonomske i mladići iz Zrakoplovne pobjednici gradskog natjecanja srednjih škola u badmintonu

Objavljeno

prije 8 sati

11. prosinca 2025.

Objavio/la

David Jolić

Gradsko natjecanje školskih sportskih društava (ŠSD) srednjih škola Grada Velike Gorice u badmintonu održano je danas (četvrtak, 11.12.2025.) u organizaciji Gimnazije. Natjecale su se ženske i muške ekipe iz četiri srednje škole: Gimnazije (ŠSD GVG, M i Ž), Ekonomske škole (ŠSD Gorek, M i Ž), Zrakoplovne tehničke škole Rudolfa Perešina (ŠSD Zrakoplovac, M i Ž) i Srednje strukovne škole (ŠSD Velgor, M i Ž).