Povežite se s nama

Priča iz kvarta

Kapetan Marko: ‘Tu sam već gotovo 20 godina, ali ova jesen je nešto posebno…’

Nogometaši Lukavca okončali su jesen gostujućom pobjedom 3-2 kod Vrapča i zaključili polusezonu za pamćenje. Kapetan momčadi Marko Grdenić prošao je puno faza u rastu svoga kluba, a s užitkom prolazi i ovu, najuspješniju u klupskoj povijesti

Objavljeno

na

Velika kazaljka na zidnom satu već je prošla brojku 11, bio je to dovoljno pristojan trenutak za okrenuti broj kapetana Lukavca Marka Grdenića. Trebalo je pričekati barem do tad, jer ipak je večer ranije, možda i noć ranije, odrađena fešta povodom završetka jedne nogometne jeseni za pamćenje.

– Da, skupili smo se malo, proveselili se, iznajmili smo kuću u Buševcu i dobro proslavili kraj polusezone. Nisam ja predugo izdržao, jedva do iza ponoći, ali ovi mlađi su ostali i dalje, neki i do jutra. Znate kako to ide… – smije se Marko jutro poslije.

U subotu je Lukavec, u zadnjem kolu polusezone, gostovao na Vrapču. S druge strane bio je protivnik kojeg Lukavčani nisu uspjeli pobijediti u dosadašnja četiri pokušaja, ali ova lukavečka jesen mijenja i puno više od loših tradicija. Grozdek i Zenko u prvom, pa opet Grozdek u 73. minuti donijeli su vodstvo 3-0, koje je domaćin do kraja smanjio na konačnih 3-2.

Drugim riječima, Lukavec je uzeo nova tri boda, došao na ukupno 31, pet manje od vodeće Segeste, i okončao prvi dio prvenstva na diobi trećeg mjesta. U Vrapču se dogodila osma pobjeda ove sezone, a Lukavec ima i sedam remija, najviše u ligi, no još je i puno važnije da ima samo dva poraza, najmanje u ligi…

– Za seniore Lukavca igram od 16. godine, a ove jeseni navršio sam 35. Znači, tu sam zadnjih 19 godina, prošao sam cijeli put koji je klub u tom razdoblju prolazio i nemam nikakve dvojbe reći da je ovo što trenutačno imamo nogometno najbolje od svega što smo ikad imali! Ovo je ipak neka druga razina, dres Lukavca sad nose igrači koji su igrali i na najvišim razinama, a to se vidi i na rezultatima. Naravno da smo presretni i prezadovoljni, lijepo je stvarati povijesne trenutke za naš klub – govori Marko Grdenić, apsolutna legenda kluba s Lukavella.

Uz sve ostalo što donosi, ove jeseni donio je momčadi i jedan gol, i to vrijedan pobjede, tako da je izbor najljepšeg trenutka ove jeseni trajao jedva jednu sekundu.

– Apsolutno je taj trenutak onaj koji će se pamtiti. Igrali smo kod Ponikvi, baš mi je jako lijepo sjela, lijepo sam pogodio, a još je gol bio za pobjedu! Nisam se nauživao toga u karijeri, u ovih 19 godina u Lukavcu zabio sam možda desetak golova, tako da ću ovoga, prvog u trećoj ligi, svakako zapamtiti – kaže Marko.

Brat Marijan ponekad od starijeg Marka preuzme kapetansku traku

A pamti Marko i vrijeme kad je on kretao u seniorima Lukavca, sad već davne 2004. godine, ubrzo nakon selidbe sa starog igrališta na Lukavello. Od tih dana prošla su gotovo dva desetljeća, u klubu se promijenilo praktički sve. Odnosno, sve osim – zadnjeg veznog!

– Naravno da pamtim i te dane, zato i kažem da je ovo danas nešto posebno. Iako, jasno da se volim sjetiti i tog vremena, ere braće Borković, Mladena i Rajka, jer njihova generacija definitivno je obilježila jednu eru nogometa u Lukavcu. Međutim, bilo je to potpuno drugo vrijeme. I Lukavec je kao klub, svjestan sam i toga, tad imao potpuno drukčiji imidž, svi su Lukavčane smatrali nekakvim grubijanima, koji će te prvo istući a onda pobijediti, ali moramo biti svjesni da su i niže lige tad bile općenito puno “žešće” – priča Grdenić i nastavlja:

– U to doba bilo je i puno više domaćih igrača, na toj razini moglo je biti tako, a danas smo tu ja, moj brat Marijan, Hrvoje Humeljak i golman Nino Martin Luter. Ima, naravno, i dečki iz okolice, ima i onih koji su ovdje već toliko dugo da ih smatramo domaćima… Istina je da tu više možda nema toliko druženja, nije to baš kao nekad, ali to je i neizbježno, jer drukčija je i momčad. Tu je jako puno igrača koji su prošli ozbiljne klubove i visoke razine, pa su svojom kvalitetom nogometno podignuli klub na novu razinu. Adrian Zenko, recimo, iako ne samo on. Taj dečko doslovno drukčije udara loptu, doslovno vidiš da ne pripada ovdje, jer to je igrač koji je prošao i prvu ligu s Goricom, ali to što je on tu podiže i sve nas. Iskreno, kad vidiš koliko takav igrač daje na terenu, kako se ne štedi ni na trenutak, moraš i ti dati sve od sebe, ponekad i više nego što možeš.

Atmosfera u klubu i oko njega, vidi se to iz aviona, još je i na višoj razini od nogometa kojeg Lukavec igra. Vidi se to i po video sadržaju koji izlazi nakon svake pobjede. Pjesma “Kad dođem ja” od Vatrogasaca odavno je postala himna svlačionice, ali nikad se nije pjevala toliko intenzivno kao ove jeseni.

– U onim ranijim danima nakon pobjeda smo pjevali jednu tamburašku, tad nas je ipak bilo puno domaćih, a u jednom trenutku je Dario Janus, dečko koji je valjda 15 godina igrao za Lukavec, predložio da to malo moderniziramo. A budući da je on bio fan Vatrogasaca, modernizirao nas je s Vatrogascima, ha, ha… Čak je i malo forsirao u prvo vrijeme, ali na kraju se primilo i ostalo. Danas je cijela svlačionica oblijepljena papirima s isprintanim tekstom, a to su napravili novi igrači! Za one koji ne mogu zapamtiti tekst naš suigrač Mihovil Rašić je na poslu isprintao hrpu primjeraka i to donio na trening… Sad svi pjevaju – sa smiješkom priča Grdenić.

Vrijeme je sad za predah, i od nogometa i od Vatrogasaca, imat će kapetan Lukavca više vremena za suprugu i tromjesečnu kćerkicu, ali naravno da je pogled već usmjeren prema proljeću.

– Nekakav dogovor u klubu je da ćemo, ako to bude moguće, ići i na prvo mjesto. Nema imperativa, naravno, ali na nama je da napravimo sve da završimo prvi, pa nakon toga što bude. Osobno, mislim da je ova razina za Lukavec potpuno primjerena, da bi eventualni ulazak u viši rang bio prezahtjevan, da bi tražio puno promjena, ali zašto ne držati opcije otvorenima… Što se nas na terenu tiče, uživamo u situaciji u kojoj ulaziš u svaku utakmicu s mišlju da možeš i nadigrati i pobijediti protivnika. I u prvom redu želimo da tako bude i na proljeće, da zadržimo taj osjećaj – zaključio je nedjeljeni jutarnji razgovor Marko.

Ili, valjda će se i to primiti jednako kao pjesma Vatrogasaca, lukavečki Francesco Totti.

CityLIGHTS

Pitali smo ChatGPT što misli o Velikoj Gorici, evo što je rekao!

Bogata povijest, odlična pozicija, ali i svijetla budućnost?

Objavljeno

na

Objavio/la

Premda umjetna inteligencija (AI) nije novost, još uvijek ostaje jedna od najaktualnijih tema. Alati poput popularnog ChatGPT-a, koriste se za savjete, pronalazak informacija, recepte, a mi smo ga pitali da nam opiše Veliku Goricu.

Njegov odgovor je:

„Velika Gorica je najveći grad Zagrebačke županije i šesti po veličini grad u Hrvatskoj. Nalazi se južno od Zagreba i administrativno pripada Turopolju, povijesnoj regiji poznatoj po drvenim kapelama, plemenitaškim obiteljima i bogatoj kulturnoj baštini. Grad ima oko 60.000 stanovnika i važan je prometni, gospodarski i obrazovni centar.

Zahvaljujući blizini glavnog grada i Zračne luke Franjo Tuđman, Velika Gorica ima strateški povoljan položaj. U njoj se nalaze brojne škole, Veleučilište Velika Gorica te razne kulturne ustanove poput Muzeja Turopolja. Grad je poznat po manifestacijama poput Turopoljskog fašnika i Gastro Turopolja.

Prirodne ljepote okružuju Veliku Goricu – šume Turopoljskog luga i rijeka Odra nude mogućnosti za rekreaciju. Nogometni klub Gorica uspješno nastupa u Prvoj HNL, a grad ulaže u sportske i infrastrukturne projekte.

Velika Gorica brzo se razvija i nudi kvalitetan život svojim stanovnicima, uz spoj tradicije i modernih sadržaja. Sve više privlači ljude zbog dobre prometne povezanosti, povoljnog stanovanja i mogućnosti zapošljavanja”.

Nadalje, zatražili smo njegovu procjenu o budućem razvoju Velike Gorice. Ovdje je također imao riječi hvale te je predvidio svjetlu budućnost našeg grada:

„Velika Gorica ima svijetlu budućnost zahvaljujući svojoj blizini Zagrebu, strateškom položaju i kontinuiranom razvoju infrastrukture. Očekuje se daljnji gospodarski rast, posebno u sektorima logistike, IT-a, proizvodnje i turizma. Blizina Zračne luke Franjo Tuđman čini je atraktivnom za ulaganja, a proširenje prometne mreže, poput planirane željezničke veze sa Zagrebom, dodatno će poboljšati povezanost i kvalitetu života.

Demografski, Velika Gorica bi mogla nastaviti rasti jer nudi povoljnije stanovanje od Zagreba uz istovremeno zadržavanje urbanih sadržaja. Povećanje broja stanovnika moglo bi potaknuti ulaganja u školstvo, zdravstvo i sportske objekte.

Ekološka održivost postaje važna tema, pa će grad morati ulagati u zelene površine, obnovljive izvore energije i modernizaciju komunalne infrastrukture. Očuvanje turopoljske kulturne baštine također će biti izazov uz urbanizaciju.

Uz pametno planiranje i privlačenje investicija, Velika Gorica ima potencijal postati jedan od najdinamičnijih gradova Hrvatske, s visokom kvalitetom života i uravnoteženim razvojem između tradicije i modernosti”.

Slažete li se s ovim predviđanjima? Što mislite, je li ChatGPT točno opisao Veliku Goricu ili ima nešto za dodati?

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

Ponos grada!

Ante Budimir je golom protiv Francuske oduševio cijelu naciju, a sve nas iz njegova grada po tko zna koji put učinio ponosnima. Zbog onoga što radi na terenu, ali još više zbog onoga što radi izvan terena…

Objavljeno

na

Objavio/la

U trenutku kad je Ivan Perišić u 26. minuti poljudskog ogleda Hrvatske i moćne Francuske odradio dribling i dotaknuo loptu u namjeri da je centaršutem pošalje prema protivničkom petercu, Ante Budimir bio je, izračunali su, 12 metara od mjesta gdje će ta lopta pasti. Kulerski je u tom trenutku napao prvu stativu i u idealnom trenutku bio je na toj lopti. Završila je prvo na njegovu čelu, da bi se odmah potom “ušuljala” u francuski gol, a Poljud je – eksplodirao!

Ante Budimir raširio je ruke, raširio je i lice u prepoznatljivi osmijeh, a jedan petogodišnji dječačić u njegovoj Velikoj Gorici skakao je od sreće.

– Tata, tata, Budimir je zabio gol, on je iz Gorice! – vikao je uzbuđeno proslavljajući gol za vodstvo.

I nije taj velikogorički dom bio jedini u kojem se u tom trenutku osjetila posebna sreća i zadovoljstvo. I poseban ponos. Ante Budimir opet je oduševio, po tko zna koji put, kao što sve nas koji ga poznajemo ili srećemo na gradskim ulicama tijekom (pre)kratkih dolazaka kući, oduševljava to što je sve ovom posebnom dečku definitivno počelo dolaziti na naplatu.

Sport, kažu, uvijek vrati za sve što mu daš, a Ante je sportu godinama davao. I zaslužio je najmanje sve ovo što mu se događa. A događaju mu se velike stvari, jer Ante Budimir konačno je, sa 33 godine, došao do statusa zvijezde. Ne samo u Pamploni, gdje mu je privremeni dom, nego i u njegovoj domovini, u njegovu gradu. Dugo je bio nepravedno podcijenjen, sa svih mogućih strana, ali sad je konačno “na štihu”. I ima puno pravo uživati u svemu što mu se događa.

Iako, nije Ante tip koji će tražiti pozornost, koji će se osjećati potpuno komforno u ulozi zvijezde, pod svjetlima reflektora.

– Ne očekujem da će hodati iza mene u Velikoj Gorici i davati mi priznanje, tapšati me, to sigurno ne. Najbitnije mi je priznanje od trenera, suigrača, da sam prihvaćen u tom, da funkcioniram dobro s njima – rekao je Ante u nedavnom intervjuu, želeći reći kako mu neka velika pozornost nije potrebna.

Oduvijek je tako funkcionirao, oduvijek se bavio sobom i svojim nogometom, vjerujući da će se nekad negdje vratiti. I bio je u pravu, na vlastito zadovoljstvo, na zadovoljstvo svoje obitelji, prijatelja, poznanika, navijača, još više ne zadovoljstvo suigrača i trenera koji ga okružuju. I, to je bilo posebno lijepo vidjeti, na posebno zadovoljstvo tog najmanje jednog petogodišnjeg dječaka koji odrasta u gradu u kojem je i on odrastao…

Put Ante Budimira prema vrhu, prema trenutku u kojem ga cijeli stadion ispraća ovacijama, bio je sve prije nego lagan i jednostavan. Još od prvih dana, od prvih haklova na betoncu na Cibljanici, gdje se “tukao” sa starijima, od prvih treninga na Radniku.

– Nikad nije spadao među najtalentiranije klince u generacije, čak je bio i malo nespretan, nezgrapan, ali s tom svojom “lopatom”, neobično velikom nogom, uvijek bi nekako utrpao loptu u gol. Puno više od talenta izdvajalo ga je to što je uvijek radio više od drugih, što je vjerovao da može prebaciti svoje limite, što je bio maksimalno pošten prema nogometu. I zato je uspio – govorio je svojevremeno Senad Harambašić, njegov trener iz dječačkih dana.

Budem li se vraćao u HNL, neću ni u Dinamo ni u Hajduk, nego u Goricu, čuvena je Antina izjava… Foto: Slavko Midžor/PIXSELL

I on će priznati da ga je na trenutku možda i podcijenjivao, da ga je znao slati da niže krugove oko igrališta na kojem su igrali neki drugi klinci. Nije odustajao, tu se negdje počeo graditi karakter koji ga je oduvijek razlikovao od svih drugih. Tu, ali i u obitelji, kojoj nije bilo lako. Ante i njegove sestre rano su ostali bez oca, koji je poginuo u prometnoj nesreći, a nova nevolja stigla je početkom rata. Budimiri su morali pobjeći iz njihova sela Ozimica pokraj Žepča, a odabir je pao na Veliku Goricu.

Stigli su 1992. godine, Ante je u to vrijeme bio šestomjesečna beba, zbog čega nemamo nikakve dvojbe da ga imamo pravo smatrati potpuno našim. Ovdje je rastao, ovdje se gradio u impresivnog čovjeka kakav je danas, ovdje je, u Radniku, nedaleko od svoga obiteljskog doma, počeo svoj trnjem i teškom mukom popločeni nogometni put.

Nakon što je prošao neuspješnu i traumatičnu epizodu u LASK-u iz Linza, gdje ga je odveo Andrej Panadić, Ante Budimir sudjelovao je u samim počecima HNK Gorice, bio je i prvi igrač koji je klubu donio novac od transfera, onih famoznih 20.000 eura, koliko je u zimu 2011. uplatio Inter iz Zaprešića. Ne Dinamo, ne Hajduk, ne Rijeka, ne Osijek… Ne, to bi bilo prejednostavno. Ante je preko Zaprešića zaslužio poziv u Lokomotivu, ali nitko iz “velike četvorke” i dalje nije reagirao. I opet je Ante morao ići okolnim putem.

Prva prilika u inozemstvu otvorila se daleko od naslovnih stranica, u drugoj njemačkoj ligi, u dresu St. Paulija. I opet nije išlo lako ni jednostavno, nije se tamo snašao, nije dobio povjerenje, pa je krenuo dalje. U drugu talijansku ligu, maleni Crotone, a tamo su stvari polako počele sjedati na svoje mjesto. Bio je najbolji igrač kluba koji je prvi put u povijesti izborio Serie A, a kad je stigla ponuda iz kultne Sampdorije, činilo se da će to biti – to!

Međutim, bilo bi prejednostavno… Opet nije dočekao pravu šansu, ni tu mu nisu do kraja vjerovali, pa se vratio u Crotone, na mjesto sreće. Od tamo se otvorila nova mogućnost, slijedio je odlazak u španjolsku Mallorcu, opet u drugu ligu. I opet je blistao, zabijao, zaslužio ljubav navijača i – izborio ulazak u Primeru. I tamo se potvrdio, u ekskluzivnom okruženju, pa je 2020. godine stigla ponuda Osasune. Prihvatio je izazov i malo po malo izrastao u apsolutnu klupsku legendu, najboljeg strijelca, ljubimca djece, navijača i bakica, jer igrao je sjajno, a ponašao se još bolje od toga…

U skladu s cijelom njegovom pričom, prožetom stalnim dokazivanjem i potvrđivanjem, prilika u reprezentaciji stigla je tek nekoliko mjeseci nakon 29. rođendana, u kolovozu 2020. godine. Stvari su i po tom pitanju sjele na svoje mjesto, bio je dio momčadi koja je u Kataru stigla do svjetske bronce, a onda… Opet osporavanje, opet nepravda, opet trnje pod nogama.

Izbornik Zlatko Dalić otpisao ga je nakon te bronce, odabrao je vjerovati nekim drugim igračima, a Ante je ostao Ante.

– Nema ljutnje, nema razloga za to. Izbornik ima svoj izbor, a ja ću uvijek biti tu ako me zatreba – govorio je u to doba i osvojio još nekoliko doza simpatije sa svih strana.

Usput, igrao je u klubu toliko dobro da ga Dalić više nije imao pravo ignorirati. Vratio ga je u kadar taman prije odlučujuće utakmice za odlazak na Europsko prvenstvo, koju je Hrvatska dobila 1-0. Strijelac jedinoga gola bio je, naravno, Ante Budimir.

Nije ni to pomoglo da opet završi u drugome planu, da čuva leđa Matanoviću i društvu, ali Ante je opet šutio i radio. Jedino tako i zna funkcionirati, jedino takav pristup od prvoga je dana smatrao ispravnim. Golom Francuskoj, njegovim četvrtim u dresu reprezentacije, još jedanput se potvrdio, dokazao svoju vrijednost i kvalitetu, još jedanput nas je učinio ponosnima svojim izvedbama na zelenom travnjaku.

Iako, još smo za nijansu ponosniji na našeg prijatelja i susjeda zbog svega što pokazuje izvan terena. Uvijek maksimalno normalan, pošten, prizeman, skroman, pristojan, pametan, promišljen… I potpuno isti kao što je bio onih prvih dana, kad je pod Senadovim vodstvom svojom “lopatom” zabijao prve golove.

Nikad nećemo zaboraviti da je dan nakon povratka iz Katara bez ikakvog razmišljanja pristao sljedećega jutra doći na City radio, podijeliti svoju priču sa svim nama, iako bi mnogi drugi u tim trenucima odgovorili: “Radije ne bih, umoran sam, iscrpljen, nemam vremena…” Za Antu to nije bila opcija.

Slično je reagirao i kad ga je trener Senad nazvao i zamolio da mu pomogne s praksom za dobivanje PRO licence.

– Možeš li mi srediti da dođem u Crotone i pratim treninge? – zamolio je Senad, a već iduće sekunde sve je bilo riješeno.

Ugostio ga je, napravio sve da se osjeća kao kod svoje kuće, bio mu je pri ruci u svakom trenutku njegova boravka u Italiji, pomogao koliko god je mogao. Jer Ante je, jednostavno, takav.

Pamtimo i onu nevjerojatnu priču iz Španjolske, kad je 78-godišnju baku, kojoj se nije pojavio taksi, odvezao u 70 kilometara udaljenu bolnicu na terapiju kojom se borila protiv raka.

“Hvala Osasuni što ne dovodi zvijezde nego dobre ljude”, javila se kći oduševljene bakice.

I to je konačna istina. Vidjelo se to i nedavno, kad je Ante, kako bi obilježio rušenje rekorda po broju golova u dresu Osasune u La Ligi, ručkom počastio kompletan klub, od predsjednika do čistačice. Odveo ih je u svoj omiljeni restoran u kojem ga, pogađate, obožavaju.

– Ante je legenda Osasune, velik igrač, ali još je bolji čovjek – komentirala je vlasnica restorana.

Mogli bismo tako nabrajati unedogled, postoji otprilike milijun razloga da budemo ponosni na dečka sa Cibljanice, ali tu se više zapravo i nema što objašnjavati.

Ante Budimir je nogometna i ljudska veličina. On je, u punom smislu te semantičke konstrukcije, ponos grada.

– Tata, tata, on je iz Gorice…

Je, sine, naš je. I čudesan je.

Nastavite čitati

Kultura

Roža (Bir böcek olan kız)! ‘Kako sam predstavu na kajkavskom odvela u Istanbul…’

Predstava “Roža (cura s greškom”, koju su Ana Katulić i Žak Valenta osmislili na temelju pripovjetke “Svoga tela gospodar” gostovala je u Turskoj. Ana je glumila na kajkavskom, išli su i turski titlovi, a o svemu tome doznajemo iz prvog lica…

Objavljeno

na

U prvom licu: Ana Katulić

Kad si samostalni umjetnik, obrtnik, samozaposlen, na nezavisnoj sceni, kad vodiš umjetničku organizaciju te si u njoj i glumac/glumica i autor, producent, i vozač i računovođa i tajnik i marketing i novinar, najkraće rečeno – katica za sve – onda znaj da, uz brojne velike i male radosti koje ovaj poziv ostavlja na kraju dana, on ujedno otvara i Pandorinu kutiju svih sila koje nisu uvijek ugodne i često su egzistencijalno upitne.

Ljudi nam se dive jer smo kreativni, inovativni, hrabri, probitačni, radimo ono što volimo i želimo, no druga strana medalje je ta da od umjetnosti često izazovno živimo i da se rijetko posvećujemo samo umjetničkom procesu (eh, da je barem tako!). Većina našeg posla, ili bar dobrih 60 posto, uvijek je administracija, dan na kompjuteru, mejlovi, natječaji, tiskara, komunikacija i tako u krug. Kamo sreće kad ostane moment za kreativu.

No, na dnu Pandorine kutije je nada, a ja sam po prirodi optimist, pa ovo nije tekst o tome kako umjetnici teško žive već potvrda da se svaki trud, upornost i rad isplate. Uvijek. Osim toga, jedan moj poznanik mi je lani za Božić poželio da “od svog rada živim, a ne preživljavam”, pa sam tu njegovu rečenicu uzela kao mantru ili lajtmotiv ove godine, koja je krenula poprilično dobro i uspješno.

Tu, naravno, prvenstveno mislim na Rožu (curu s greškom), moj prvijenac, cjelovečernju autorsku predstavu našeg goričkog Štoos teatra koju smo na scenu lani postavili Branko Žak Valenta, moj dobar prijatelj, koreograf i umjetnik, i ja, prema motivima Kolareve pripovijetke “Svoga tela gospodar”.

Kvalitetna se ekipa okupila u radu; Ivan Grobenski, koji je fantastično odradio glazbu, mladi kipar Matej Vuković, s kojim je suradnja počela 2023. na Ogledima, koji je napravio masku Pisave, multimedijalna umjetnica Mia Štark, koja je složila vizual i radila sa mnom na pokretu. Roža se rađala u prostoru FA Turopolja i nakon što je premijerno odigrana lani u Gorici i Zagrebu, to je bilo to.

Za nezavisni Štoos teatar, koji nema svoju kazališnu dvoranu, postavljaju se vječna pitanje: Gdje ćemo igrati? Za koga? I kada? Neka gostovanja smo dogovorili; bit će još koje u Gorici (vjerojatno oko Goričkih večeri), u KNAP-u, mogli bismo igrati kao lektira za osnovne ili srednje škole, zovu nas u Buševec, u Koprivnicu i Krapinu…

Treba opet sjesti za laptop; “Poštovani, mi smo Štoos teatar iz Velike Gorice…” i nuditi predstavu. Sreća je htjela da mi je kolegica poslala link za festival u Bursi, u Turskoj. Bio je to Balkan festival, na koji stižu razne izvedbe iz cijelog svijeta. Prijavnicu sam ispunila, priložila sve materijale; fotografije, video snimku predstave, plakate, tehnički rider… I drži fige.

Koncem 2024., međutim, stiže pozivnica na International Women Playwrights Theater Festival u Istanbulu. Istanbulu?! Istanbulu??! Čekaj malo, pa ja nisam prijavljivala Istanbul. Zovem Žaka: “Jesi li nas ti možda prijavio?”, malo sam zbunjena. Žak odmahuje, prvi glas.

Ono što je ostao moj zaključak do danas (jer drugog nema) jest da je ekipa iz Burse prepoznala našu predstavu i proslijedila prijavnicu Istanbulskom nacionalnom kazalištu. Oni su pogledali snimku predstave, odlučili je uvrstiti u program i poslali nam pozivnicu za Festival. I tad kreće jedan fini miks sreće, uzbuđenja, pozitivne treme, panike i brige, pa malo zabrinutosti , pa opet uzbuđenja i tako u krug do veljače.

Trebalo je napraviti predprodukciju, dogovoriti tko od ekipe ide, što ćemo nositi od scenografije, a što nam mogu osigurati organizatori, gdje ćemo biti smješteni, što možemo nositi sa sobom u avionu i kako pakirati opremu i tehniku. Trebalo je masku Pisave dobro zapakirati za avion da se ne bi u transportu oštetila jer je rađena od kaširanog papira i lako je lomljiva.

Osim toga, trebalo je osigurati i riješiti financije za put i još puno tehnikalija. Jedna od njih bio je i prijevod predstave. Na turski. Odmah zovem predsjednika Hrvatsko-turske udruge prijateljstva, Gorana Beusa Richembergha, i pitam za preporuku. On me spaja s turkologinjom Leom Kizilkayom i iza Nove Godine prijevod je već u Istanbulu. Ja sam sretna jer organizacija dobro protječe, rokovi se poštuju, nema nepoznanica i sve ide prema planu.

U Istanbul stižemo 8. veljače, Domagoj Klasić (tehnička podrška), Ivan Grobenski (glazba, ali u ulozi tehničara za titlove) i ja. Žak je ostao u Rijeci, slomila ga gripa, bodri nas porukama. Subota je, let je kratak, ugodan, a i Pisava je stigla u jednom komadu.

Ana i Žak Valenta, koji zbog bolesti nije putovao u Istanbul

Na aerodromu nas dočekuje domaćin iz kazališta, glumac Emir Üstündağ koji nas s kolegom, u kombiju, sa svim našim osobnim stvarima i kazališnom rekvizitom vozi do hotela i do kazališta. Vožnja od aerodroma traje kao da ideš od Zagreba do Ljubljane, sva sreća da su hotel i kazalište na pet minuta pješice.

Gostoprimstvo koje su nam ukazali domaćini rijetko se viđa. Smješteni smo u drevnoj četvrti Üsküdar, na azijskoj strani kopna. Ova strana puno je tradicionalnija i tiša, a tu se može vidjeti Istanbul kakav je bio nekad; netaknute malene četvrti i kućice, domaće radnje bez velike izgradnje i užurbanog ritma ovog milijunskog velegrada, koji je velik kao četiri Hrvatske.

Kazalište u kojem igramo jedna je od pet zgrada, koliko ih Nacionalni teatar ima po Istanbulu. Ova je zgrada nekad davno bila tvornica piva i cigareta, ima jednu veću i jednu manju kazališnu dvoranu, pet dvorana za probe ansambla, prostorije muzeja u kojem se čuvaju artefakti iz nekadašnje tvornice, prostorije za kostimografe, scenografe i umjetničke voditelje, administraciju, kafić za publiku i kuhinju za glumce i zaposlenike.

Organizatori festivala uvijek su nam na usluzi; nose čaj, kuhaju kavu, donose perece, pitaju kako smo, je l’ sve u redu, što nam treba… Turci slabo govore engleski, sreća pa je tu Google prevoditelj. Pričamo u mobitel, on prevodi, domaćini čitaju, smijemo se. Razumijemo se.

Festival traje sedam dana, upoznajemo trupu iz Makedonije, oni izvode dan prije nas. Tu su još ansambli iz Bugarske, Grčke, Rusije, Srbije, Španjolske, Njemačke i Italije, te domaćini iz Turske. Sve je odlično organizirano, uređeno, nema nepoznanica, poštuje se raspored i organizacija.

U Istanbulu provodimo četiri dana, pa imamo vremena za sve. Prvi dan odlazimo preko Bospora do Europskog kopna, do Aya Sofie, Plave Džamije, do Bazara. Kad smo tu, prilika je da sve posjetimo. Ne sprečava nas ni kiša koja nas neumoljivo prati sve dane. Pijemo tursku kavu, jedemo baklave i tradicionalna turske jela nalik na raviole (i kebab, naravno), opuštamo se i prepuštamo zavodljivosti istoka. A onda idući dan – izvedba.

Do podne i popodne provodimo u kazalištu, slažemo scenu, isprobavamo titlove. U tim trenutcima razmišljam kako će publika reagirati, hoće li razumjeti predstavu i kako će je razumjeti. Ovo je prvi put da Roža i ja gostujemo izvan Hrvatske, to je publika koja nikad nije čula za Slavka Kolara, predstava je na kajkavskom, prati li to i prijevod i što je sve izgubljeno u prijevodu u odnosu na original?

Ipak, jednom kad je publika ušla, kad su se svjetla ugasila i scena zasvijetlila tom magičnom svjetlošću, bilo je jasno da jedinstven jezik kazališta svi razumiju. Na početku sam ih “pridobila” s nekoliko turskih izraza i pozdrava; dobra večer, dobro došli (İyi akşamlar, hoş geldiniz, tur.) i do samog kraja nisam izgubila njihovu pažnju.

Pljesak i dijalog s publikom koji je nakon završetka predstave potrajao pa skoro kao i predstava sama, odgovorili su na sva moja pitanja i sumnje. Bilo je zaista neponovljivo. Na međunarodnoj sceni, u drugoj državi ( i kontinentu!) primiti pohvale, pljesak i čestitke iz publike među kojom je bila i hrvatska konzulica u Istanbulu, Ivana Zerec.

To je publika koja je angažirana, koju zanima kazalište, koja pita. Predstava je komunicirala i na mnoge je načine dotaknula i progovorila. Negdje smo se osjetili, pronašli i povezali. I to ne samo na razini žena, nego na razini naroda i ljudi, kolektivne svijesti i izazova koji su sveprisutni i svima nam slični. Bilo je to jedno neponovljivo gostovanje koje nam je dalo adrenalina i krila za dalje. Na nezavisnoj sceni. Dan po dan. Može se. Isplati se!

“You have home in Türkiye now”, poručili su nam domaćini na odlasku.

I vjerujte nam, znamo da je to istinski tako.

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

Ivan Šćepina opet kod svoje kuće! Odmah je otišao svojim dečkima na Udarnik…

Nakon što je odradio ovu fazu rehabilitacije u Krapinskim toplicama, Ivan Šćepina vratio se kući i odmah poželio otići na Udarnik i pogledati utakmicu svojih prijatelja i suigrača, koji su mu dobrodošlicu kući poželjeli – pobjedom!

Objavljeno

na

Petak iza nas bio je velik i važan, poseban dan za obitelj Šćepina iz Gradića. Sin Ivan vratio se kući s rehabilitacije u Krapinskim toplicama, završio je s tom fazom svoga oporavka nakon teške nesreće prošloga ljeta i započeo novu. U kojoj će i dalje biti potrebno jako puno borbe, kako njegove, tako i njegovih roditelja Ružice i Darija, ali u ovom trenutku važno je samo da je obitelj ponovno na okupu, da je Filip dočekao svog starijeg brata…

Puno se toga događalo oko Ivana Šćepine u mjesecima iza nas, njegova nesreća ujedinila je Hrvatsku, ali u prvom redu njegov grad, iz kojeg je i krenula akcija skupljanja sredstava za skupu rehabilitaciju. Uz njega su, kao velika potpora u najtežim trenucima, bili i obitelj, i susjedi, i prijatelji iz škole, i suigrači iz NK Kurilovca, čiji je Ivan bio član do kobnog pada u lipnju prošle godine. Unatoč svemu što je prošao, Ivan je ostao zaljubljen u nogomet, što je pokazao već u nekoliko navrata.

Došao je tako ispratiti utakmicu između Zagorca i Kurilovca u Krapini, utakmicu organiziranu s ciljem da se dodatno pomogne njemu i njegovoj obitelji, a ove je subote, samo dan nakon što je stigao kući, prvi put otišao na Udarnik. Igrali su njegovi dečki, njegova generacija, kadeti Kurilovca, a s druge strane bio je Samobor. Ivanov dolazak na utakmicu, koju je pratio uz rub terena, dodatno je motivirala njegove prijatelje iz kluba, koji su pobijedili Samoborce s visokih 3-0, uz dva gola Gabriela Čolića i jedan Mihaela Blaževića. Istog protivnika rezultatom 1-0 pobijedili su i juniori, a sve skupa imalo je posebnu posvetu.

“Današnji trijumfi kadeta i juniora posvećeni su posebnom gostu, Ivanu Šćepini, koji je pratio utakmicu svojih suigrača. Ivane, prekrasno te vidjeti opet na našem Udarniku, na terenu, s loptom, s tvojim suigračima i frendovima! A vama dečki kapa do poda za trud, te što ste Ivanu omogućili da zajedno sa vama proslavi pobjedu!”, oglasili su se iz Kurilovca.

Pred Ivanom je i dalje teško razdoblje, dug je put do potpunog oporavka, ali uz ovakvu podršku sa svih strana sve će to ići barem za nijansu lakše…

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

Pevecovih 60: Jedno posebno prijateljstvo, dva dima cigarete i poneka suza…

Povodom 60. rođendana omiljenog klupskog oružara Franje Kovačića Peveca, HNK Gorica predstavila video u kojem mladić s Kozjače otkriva tajne rituale, ali i odgovara na pitanje je li buncek bolji u Hrvatskoj ili Rumunjskoj

Objavljeno

na

U subotu poslijepodne igrači Gorice morali su čestitati boljem, ovoga puta kolegama iz Dinama, ali u subotu navečer igrači Gorice su – slavili! Ne, nije došlo do toga da se slavi porazi, već se poklopilo da je ta subota navečer termin za doček jednog posebnog rođendana. Okruglog rođendana, jer Franjo Kovačić zvani Pevec u kafiću na stadionu je slavio šezdeseti, očekivano veselog rođendana, baš onakvog kakav Pevi i zaslužuje…

Pevec je, za one koji možda ne znaju, ekonom u HNK Gorici, a u ulozi koja se naziva i oružar već je više od 15 godina. Praktički otkad je krenula priča s HNK Goricom. Franc, kako ga zovu i sinovi Marko, Jurica i Luka, jedan je od onih tipova koje svi znaju, koji su uvijek tu negdje, u điru. Brojno je zato bilo društvo koje se okupilo na rođendanskoj fešti, a naravno da su se po povratku s utakmice priključili i igrači, stručni stožer…

U svijetu HNK Gorice Franjo Kovačić Pevec je sveprisutan, gotovo jedan od simbola kluba. A kad je već tako, u klubu su se potrudili snimiti i jedan posebni rođendanski video, u kojem je Pevi pričao o svom životnom putu, o rastu kluba u svim ovim godinama, o posebnim prijateljstvima s igračima, o tajnim ritualima, o pjesmi i kafani.

Sretan rođendan, Franc!

Nastavite čitati

Reporter 446 - 20.03.2025.

Facebook

Izdvojeno

Sva prava pridržana © 2022 e-Radio d.o.o.