Iskreno, ponosan sam na ovu knjigu i na povijesni doprinos koji mogu dati kao amater. Ljudski sam zadovoljan što sam dao svoj doprinos selu i i cijelome kraju, pogotovo zato što brojna mjesta u okolici nemaju svoje povjesnice. Kroz knjigu sam pokušao zapisati povijest mjesta kroz više stoljeća, a zbog oskudnog izvora informacija zapravo se najviše odnosi na posljednjih 200 godina…, priča nam Đuro Mesić dok u rukama drži tvrdo ukoričenu ediciju pod nazivom “Novo Čiče”.

Slavonac je, iz Požege, ali Đuro je u rekordnom roku postao Turopoljac. S obzirom na način na koji se uključio u društveni život sela, ali i Velike Gorice, s obzirom na knjigu koju drži u rukama, teško je shvatiti da ovdje nije ni puna dva desetljeća.

– Da, prije 19 godina život me doveo u ovaj kraj. Budući da su u to vrijeme djeca bila u Zagrebu, supruga i ja željeli smo im biti bliže, pa smo iz Požege doselili u Turopolje, točnije u Novo Čiče. Zašto baš Čiče? Zato što je ta kuća, od svih koje smo gledali, jedina imala čiste papire… Eto, zapravo slučajno – govori Đuro.

– Brzo sam se uklopio u zajednicu, stariji ljudi, moji novi susjedi, prihvatili su me jako lijepo. Uključio sam se u nogomet, kojeg sam nekoć i igrao, ali bio i u drugim ulogama u Požeštini, a završio sam u rukometnom klubu. Želio sam pomoći koliko mogu, kroz poznanstva iz cijelog mog životnog puta. Kroz tvornicu Zvečevo, a kasnije i kroz rad na razminiranju, taj me moj životni put vodio po cijeloj Hrvatskoj, upoznao sam jako puno ljudi…

I gdje god je došao, gdje god se predstavio, svrstavali su ga među Ličane, što se pokazalo kao ključan “okidač”.

– Domovinski rat me osvijestio po pitanju moga porijekla, utjecao na mene kao čovjeka, ali i pisca. Moji preci su, naime, u Slavoniju došli prije 170 godina i tamo su smatrani starosjediocima. Tijekom rata kao pirotehničar sam radio na čišćenju oslobođenih područja i put me odveo prvo u Karlovac, a zatim i u zadarsko zaleđe, nakon akcije Maslenica. I na svim su me tim mjestima ljudi koje bih upoznao smještali među Ličane, odnosno na prostor Brinja. A ja sam bio uvjeren da s Likom nemam nikakve veze. I to me potaknulo da počnem istraživati moje prezime, odnosno rodoslovlje. Kako sam imao puno poznanstava, čak i u policiji, dao sam si truda i svojom upornošću sam uspio saznati odakle su moji preci – objašnjava Đuro.

Na posao se bacio vrlo ozbiljno.

– Skupljao sam građu i materijale, ali bio sam neuk u tom području. Obratio sam se profesoru Enveru Ljuboviću iz Senja, koji je dosta pisao o Mesićima i o Lici općenito, i kad je vidio sve što sam skupio, sva moja saznanja, rekao mi je da to ni slučajno ne smije ostati u ladici, morate napisati knjigu. Gledao sam ga u čudu, gdje ću ja napisati knjigu, no odmah mi je rekao da će mi pomoći, a uputio me i na doktora povijesti Željka Holjevca u Zagrebu. Obratio sam se profesoru Holjevcu, puno mi je pomogao, i ja sam složio rodoslovlje svoje obitelji – ističe Mesić i nastavlja:

– Došao sam do podataka da su moji porijeklom iz Brinjske Kamenice, te da su u Slavoniju doselili krajem 1853. godine, budući da sam našao dokumente u kojima stoji što su sve kupili po dolasku u Požegu. To klupko se odmotalo i ja sam odlučio napisati knjigu. Gospodin Holjevac tu je napravio ogroman posao, a nakon svega je i promovirao knjigu. I tako je krenulo…

A kad je krenulo, Đuro više nije znao stati.

– Drugu knjigu napisao sam povodom 50 godina mog nogometnoga kluba, NK Golobrdci. Nakon toga napisao sam i tri knjige o ličkoj župi i mjestu Podlapača, iz koje porijeklo vuče otac moje supruge. Kao dijete od šest godina ostao je bez oca, majka se udala u Slavoniju i on više nikad nije bio u tome mjestu. Nije poznavao ni svoju rodbinu, a kako sam baš tamo radio na razminiranju, počeo sam kopati i o tome. Mjesto je to koje je 1900. godine imao tri tisuće stanovnika, a danas ih ima manje od stotinu… Puno ljudi iz dijaspore, među kojima je i američki senator Mark Bebich, javljaju mi se i traže knjige, a pomogao sam mnogima i kod dobivanja hrvatske putovnice. Ja sam vam u Hrvatskoj postao sinonim za Podlapaču…

Pogađate, tek rođeni skriboman na tome nije stao.

– Sva podrška koja je dolazila ohrabrila me da napišem knjigu i o svom rodnom selu Golobrdci, kao i o selu Donji Emovci, rodnom selu moje majke. Nakon svega toga, na nagovor župnika u Požegi, napisao sam knjigu o mjestu značajnom po monsinjoru Jozi Devčiću, koji je svojevremeno bio u zatvoru zbog mozaika posvećenog kardinalu Stepincu.

Screenshot

Nakon svega, vrlo logičnom djelovala je ideja da napiše knjigu i o Novom Čiču.

– Nakon 19 godina života u Novom Čiču, smatrao sam da se i tome mjestu moram odužiti na neki način. Tim ljudima, mojim prijateljima, ali to je zapravo i doprinos Turopolju. Ovaj kraj ima svoje povjesnice još od starih vremena, ali o Novom Čiču u tim knjigama nema spomena zato što je neko vrijeme pripadalo prostoru koje se zvalo Zagrebačko polje – počinje Đuro opisivati svoje djelo.

– Susreo sam se usput s puno nedoumica, ali bio sam uporan kao i obično, pa sam uspio otkriti puno toga što je do sad bilo nepoznato. Imao sam i sreće u nesreći, budući da se zbog potresa morao rušiti stari vatrogasni dom, u čijim je temeljima bila sačuvana spomenica koja je otvorila cijelu priču. Moje sve knjige bazirane su na temeljnim dokumentima, a ne na rekla-kazala varijanti. Imao sam i sreću što sam došao do gospođe koja je sačuvala spomenicu škole, dosad nepoznatu. Na osnovu te spomenice mogao sam pisati o školi od osnivanja, jer tu su imena svih nastavnika, zapisi o svim zidanjima objekata, popisi svih ljudi vezanih za vatrogastvo… Tu su značajne i crkvene knjige, kroz koje možemo pratiti prezimena koja su tu živjela, ljude koji su sve to i stvarali. Danas je u Novom Čiču, zahvaljujući svim tim migracijama, jako malo prezimena iz tih dokumenata. Kroz knjigu sam ih sve spomenuo, sve koji su bili značajni za društveni život mjesta.

Jedan dio posebno je impresivan.

– U knjizi je i popis svih župnika od 1501. godine do danas, a o većini njih tu je i kratki životopis!

Štošta je Đuro otkrio i dokumentima potkrijepio, što važnost ove knjige diže na ozbiljnu razinu.

– Dosad je bilo nepoznato i da je u Novom Čiču 1896. godine osnovano pjevačko društvo “Javor”. Bilo je aktivno do drugog svjetskog rata, a nakon rata je osnovano Kulturno-umjetničko društvo Antun Cvetković. Nakon dužeg prekida, prije 20 godina osnovano je KUD Čiče, a jedan sam i od autora knjige o tih prvih 20 godina Društva. Kulturni život u Novom Čiču, dakle, traje već 130 godine – priča Đuro i nastavlja:

– Prvi zapisi o Novom Čiču postoje još iz 1210. godine, a crkveni dokumentni Župu spominju od 1334. godine. To su najstariji zapisi o mjestu koje sam uspio pronaći.

Detalja je u cijeloj priči koliko ti srce želi…

– Puno toga vezano je uz industrijski razvoj, uz grofove koji su držali ove posjede i tvornici koja je bila u Želinu, izdvojenom grofovskome mjestu par kilometara sjevernije od Novog Čiča. Samo mjesto imalo je značaj zbog tvornice pjenice, metli i četki, koja je bila u Čiču od 1870-ih godina. Ta je tvornica bila značajna za cijeli kraj, budući da je tu bilo puno zaposlenih, koji su tu radili, živjeli i ostajali živjeti, stvarali obitelji. Razvojem tvornice počele su i migracije u Novo Čiče. Uz to, tvornica je bila značajna i za Veliku Goricu, jer konjski tramvaj kojnača i uveden je zbog radnika koji su putovali na posao u Novo Čiče. Kojnača je imala tri stanice u Velikoj Gorici i jednu, posljednju, ispred tvornice. Tramvaj je krenuo 1907. godine, a postoje i pisani tragovi koliko je tereta prevezeno, koliko je putnika prevezeno, tu su i financijski podaci, cijelo poslovanje… To je trajalo sve do pred drugi svjetski rat, kad je postao neisplativ.

Tu je i industrijski dodatak:

– Došao sam i do podatka da se u Čiču proizvodio šećer, ali nisam uspio pronaći nikakav dokument o tome. Uz to, u krugu tvornice bila je i najveća mljekara u kraju, koja je imala svoje trgovine i u Zagrebu.

Ukratko, u selu se dobro živjelo.

– Čiče je u to vrijeme imalo i svoje trgovine, a i danas imamo trgovinu u kući u kojoj je bila prva trgovina u mjestu, stara 120 godina. Bilo ih je više, što znači da je kraj bio dosta razvijen, zahvaljujući u prvom redu industriji. Poljoprivreda je bila beznačajna, jer ovo su bila naplavna područja i kopanjem kanala oko grada, ali i oko Čiča, isušivao se prostor, davala prilika za veću poljoprivredu i za veće naseljavanje.

Česte poplave bile su ozbiljan problem za cijeli kraj, ali ljudi su se snalazili.

– Kod izgradnje druge osnovne škole, ali prve građevine koja je građena s namjenom da bude škola, zbog čestih poplava su je izdigli za jedan metar, što je značajno poskupilo cijeli posao. Prva zgrada škole, otkupljena od grofa Erdödyja krajem 18. stoljeća, danas je obnovljeni dom KUD-a Čiče… Ali da, poplave su stvarale velike probleme, imamo i neke povijesne razine tih poplava, a imamo i zapise da je jedne godine župnik išao blagoslivljati kuće čamcem!

Većina kulturnih i društvenih aktivnosti u selu vezana je uz župnike, koji su imali i svoj izvor financiranja.

– Došli smo i do spoznaja da je u Župi bio organiziran Caritas, da je postojao pjevački zbor, ali i da je Župa imala svoje veliko gospodarstvo. Na taj način župnik je i održavao objekte. Imali su vinograde na bregima, oranice, šume… Župljani su pomagali u tome, a Župa se tako financirala, tako su i građeni razni objekti, prije svega kapelice. Crkva je nekad, naravno, bila drvena, a 1905. izgrađena je kapelice Ranjenog Isusa, koja je bila proštenište za cijeli ovaj kraj. Tu su dolazili ljudi izdaleka – kaže Đuro pa nastavlja:

– Dvaput je u Novom Čiču bio i kardinal Stepinca, prvo 1938. godine, pa opet za vrijeme rata. Dolazio je zbog blagoslova obnovljene župne crkve, a zatim povodom krizme. Na ulazu u selo, na današnjem raskršću kod Konzuma, bio je slavoluk i tu se dočekivalo velike uzvanike poput njega. Pješke bi se išlo kroz selo u procesiji, sve do crkve. Ako bi biskupi dolazili s druge strane, slavoluk se radio na mostu u Jagodnom… Na odlasku se uzvanika pješke ispraćalo do izlaza iz sela.

Screenshot

Najstarije društvo u Novom Čiču je vatrogasno društvo.

– Osnovano je 1985. godine uz pomoć školskih i vjerskih struktura. Prvi predsjednik vatrogasnog društva bio je župnik, što govori o dobroj strukturi svih suradnji. Tvornica je imala svoje vatrogasce, no nakon nekih požara u mjestu pokazalo se da to nije dovoljno. Imamo i fotografiju prve pumpe, koja će biti izložena u novom vatrogasnom domu. U knjizi su popisani svi predsjednici, tajnici, komandiri, zamjenici…

Zapisao je Đuro Mesić u svojoj knjizi i sve važno za nogometni klub, osnovan 1948., kao i o tri godine starijem Lovačkom društvu Trčka, koje svoj dom ima u Bukevju. Tu su i fotografije narodnih nošnji stare i po stotinu godina, kao i zapisi o pjevačkom društvu “Javor”, KUD-u Antun Cvetković i današnjem KUD-u Čiče te nekadašnjoj udruzi žena i današnjem Društvu žena Novo Čiče, ali i sve važno o Čičkim novostima, seoskim novinama koje je početkom ovoga stoljeća izdavao mjesni odbor. Uz sve ostalo, tu je i popis poginulih iz Župe u posljednja tri rata.

– U prvom svjetskom ratu Župa je imala 38 poginulih, a u drugom 42. U Domovinskom ratu poginuo je jedan župljanin, Stjepan Zubek iz Ribnice – zaključuje Đuro svoju priču o skribomaniji, lokalpatriotizmu s više adresa i, prije svega, doprinosu povijesti našega kraja.

Hvala, gospon Đuro!

Legenda o jezeru: Od oranica do kupališta na koje svi dolaze

Naravno, priča o Novom Čiču ne može proći bez jezera Čiče, za mnoge prvu asocijaciju na ovo mjesto.

– Jezero je nastalo kopanjem šljunka za potrebe izgradnje Velike Gorice. Do sedamdesetih godina tamo su bile oranice, zna se i kad je i tko otkupljivao tu zemlju, a onda je krenulo kopanje… Na širem području Gorice u to je vrijeme bilo više jezera, to je poznata stvar, i sva ona bila su istovremeno i kupališta. Tako je bilo i u Novom Čiču, gdje se jezero širilo, pa je brzo niknuo i kafić, i kabine za presvlačenje… Na jezeru su se održavale i utrke čamaca, tako da su tu bile i tribine, mnogi i dalje pamte Čič Beach. Za to kupalište znali su i moji prijatelji iz Požege koji su studirali u Zagrebu, svi su dolazili.

Građani Velike Gorice od 3. do 15. ožujka moći će besplatno sudjelovati u organiziranim treninzima u sklopu promotivne akcije fitness centra Afterwork Gym i Udruge za sport i rekreaciju Klokan Sport. Riječ je o dvotjednom programu namijenjenom odraslima, neovisno o razini fizičke spremnosti, a treninzi će se održavati na Gradskom bazenu Velika Gorica.

Program uključuje dvije vrste grupnih treninga između kojih polaznici mogu birati. Flow Pilates usmjeren je na mobilnost, stabilnost i fleksibilnost kroz vježbe s vlastitim tijelom i rekvizitima poput pilates lopti, bućica i elastičnih traka. S druge strane, Total Body trening temelji se na radu s opterećenjem, uključujući girje, medicinke i suspenzijske trenažere, s ciljem razvoja snage, kondicije i koordinacije te sagorijevanja kalorija.

Treninzi će se održavati utorkom i četvrtkom u jutarnjem terminu od 7:30 do 8:30 sati, kao i u dva večernja termina od 18:45 do 19:45 te od 19:45 do 20:45 sati.

Program vode magistar kineziologije Tomislav Nedić i instruktor funkcionalnog fitnesa Josip Nedić, a organizatori ističu kako je sudjelovanje otvoreno i početnicima i onima koji već redovito treniraju. Prijave i dodatne informacije dostupne su putem službene web stranice organizatora te njihovih profila na društvenim mrežama.

Razgovarala: Gianna Kotroman

Na nadvožnjaku u Kušancu jučer, 29. veljače, održano je javno promatranje noćnog neba u organizaciji Astronomskog društva “Beskraj” iz Zagreba, gdje su građani imali priliku teleskopima promatrati planete i Mjesec te naučiti kako ih prepoznati na nebu. Promatranje su vodili Vedran Vrhovac i Marko Šimac, a događaj je uključivao i kratko popularno predavanje o planetima.

Na početku večeri sudionici su mogli vidjeti Veneru, Merkur i Saturn, dok su kasnije u fokusu ostali Jupiter i Mjesec, koji su, prema riječima organizatora, bili najatraktivniji prizori večeri. Posebnu pažnju privukao je Jupiter, na kojem su kroz teleskop bile vidljive pruge oblaka te njegova četiri najveća mjeseca, čije se kretanje može uočiti već tijekom jednog sata promatranja.

“Planete možete prepoznati tako što imaju stalni sjaj, dakle oni ne trepere, osim ako su jako niskog horizonta, onda trepere zbog atmosfere. Međutim, ako su visoko na nebu onda imaju stalno sjaj, a zvijezde uvijek žmigaju i zato ih se može lako raspoznati u odnosu na planete”, rekao je Vedran, a upravo se na takav način, istaknuo je, nebeska tijela razlikovala i prije izuma teleskopa.

Posjetiteljima su u snalaženju na nebu pomagali i laserski pokazivači kojima se lakše označavaju pojedine zvijezde i planeti.

Kako su naglasili iz društva, astronomija je hobi dostupan širokom krugu ljudi jer se u svijet promatranja neba može ući s relativno pristupačnom opremom.

Foto: Vedran Vrhovac/Astronomsko društvo “Beskraj” Zagreb

“Ima kolega koji vole više tehničku stranu priče, igranje s opremom i tako dalje. Neki pak vole sami izrađivati instrumente. To je jedan hobi u kojem se svatko pronađe jer uvijek ima neki aspekt koji nekoga barem malo zainteresira. Ako ne praktično, onda filozofski. Nije skupa ulaznica u svijet astronomije, dovoljno vam je 200 – 300 eura za neki dobar teleskop, a kasnije uvijek možete nadograđivati opremu ako vas to jako interesira”, objasnio je Vedran.

Pitali smo ga i koji je njemu najdraži planet i izbor je pao na Mars. “Najsličniji je zemlji, ima na sebe oznake, tamnije i svjetlije zone, mogu se vidjeti oluje, polarne kape, baš je onako živ planet”, zaključuje Vedran.

Razgovarala: Gianna Kotroman

Na splavi Medsave 2, koja povezuje Samobor i Zaprešić, dan počinje rano. Već u šest ujutro Željko Vrančić stoji na svojem radnom mjestu, spreman za prve automobile. Ritam rada je jasan, ali nikad posve isti jer o svemu odlučuje rijeka.

Nije birao skelu, već je ona izabralo njega. “Ovaj posao radim otkad znam za sebe, dakle negdje oko 30 – 40 godina. To je obiteljski posao koji sam naslijedio, skela je tu negdje 50 – 100 godina i samo nastavljamo tradiciju”, govori nam Željko.

Danas uz njega rade i njegova dva sina. I drugi suvlasnik dolazi iz iste priče, posao se prenosi s koljena na koljeno.

Da bi netko postao skelar, mora prvo dobiti dozvolu u kapetaniji u Sisku. Ne postoji posebna srednja škola, već tečaj, sličan onome za voditelja brodice. Pravila su jasna, a odgovornost velika. Na splavi mora biti 50 prsluka za spašavanje i dodatni čamac za izvanredne situacije. Iako Vrančić kaže da nikada nije imao neugodnu situaciju, sigurnost se ne prepušta slučaju.

Promet, kako kaže, ovisi o vremenu. Kad je sunčano i suho, automobila je više. Kiša i lošiji uvjeti smanjuju broj prelazaka. No najveći autoritet ipak je vodostaj. “Mi plovimo dok je vodostaj negdje na razini nule, iznad toga ne jer je jača struja i skela ne plovi”.

Unatoč svemu, dileme nema. Kad bi ponovno birao, kaže, opet bi bio skelar. U njegovu glasu nema patetike ni velikih riječi, samo jednostavna sigurnost čovjeka koji zna što radi

„Zašto spora moda?“, pitanje koje traži ozbiljan odgovor. Tema nije samo unikatnost i kvaliteta, već i njen utjecaj na društvo, ekonomiju i okoliš.

Bolje pitanje je – zašto brza moda? Ona je odraz današnjeg užurbanog društva u kojem sve mora biti odmah i sada. U toj utrci za brzinom i trendovima, odjeća postaje potrošna roba, a posljedice ostaju dugotrajne.

Kako tome stati na kraj?

Priliku za promišljanje i razgovor o alternativi brzoj modi donosi predavanje „Zašto spora moda“. Održat će se u ponedjeljak, 2. ožujka 2026. u 18 sati u Središnjem odjelu za odrasle. Prigodna izložba s istom tematikom bit će postavljena u Područnoj knjižnici Galženica od 2. ožujka 2026., a posjetiteljima će približiti važnost osvještavanja štetnih posljedica brze mode na društvo i okoliš.

Dizajnerice Vedrana Jurišinac, Nika Vrbica Pečnik i Ivona Šorša Hrvojić kroz izložbu i predavanje progovaraju o problemima brze mode te nude konkretna i primjenjiva rješenja.

Kroz edukativne materijale i kratku prezentaciju objasnit će negativne posljedice ubrzane proizvodnje odjeće te dati savjete kako malim promjenama u vlastitom odnosu prema odijevanju možemo doprinijeti većoj promjeni.

Nakon predavanja predviđena je rasprava, a svi zainteresirani pozvani su uključiti se, postaviti pitanja i podijeliti svoja razmišljanja.

O dizajnericama:

Vedrana Jurišinac stoji iza brenda Dada i Dunda, koji u suradnji s majkom izrađuje unikatne suvremene komade od tradicijskih, ručno rađenih i vezenih tkanina;

Nika Vrbica Pečnik autorica je brenda Salicula, koji spaja umjetnost i modu te istražuje održivost kroz rad s rabljenom odjećom;

Ivona Šorša Hrvojić vodi brend Darkona, inspiriran supkulturama, a temeljen na održivosti, funkcionalnosti i načelima spore mode.

Brza moda simbol je potrošačkog društva u kojem odjeća postaje jednokratna roba. Iza niskih cijena kriju se potplaćeni radnici, često žene i djeca, koji rade u nesigurnim i nehumanim uvjetima, izloženi štetnim kemikalijama.

Istodobno, tekstilna industrija proizvodi goleme količine otpada i ozbiljno onečišćuje okoliš. Također, odjeća loše kvalitete brzo završava na odlagalištima. Cijenu tako ne plaćamo samo novcem, već ljudskim pravima i zdravljem planeta.