Povežite se s nama

HOTNEWS

Kako su Goričani stvarali “vatrene”: Od Luke i Štefa, preko tate Bombe, do bake u Bosni…

U iščekivanju ogleda s Belgijom u Kataru, vraćamo se u prošlost i predstavljamo važnu ulogu velikogoričkih trenera u razvoju cijelog niza hrvatskih reprezentativac, od Luke Modrića pa nadalje…

Objavljeno

na

Dok ovih dana uživamo u svemu što hrvatski nogometaši rade u Kataru, dok s nestrpljenjem iščekujemo ključnu utakmicu protiv Belgije, s posebnim ponosom pratimo što na terenu izvodi Marcelo Brozović. Koji je, usput rečeno, protiv Kanade pretrčao 13,9 kilometara!

– To je zato što je za užinu jeo kolače. Da je bilo salame i sira, pretrčao bi 14 i pol – našalio se Dejan Lovren nakon objave ovog frapantnog podatka.

U međuvremenu, dok pratimo maratonca iz Okuja, čekamo i hoće li barem poneku minutu dobiti naš Ante Budimir, dečko s Cibljanice, a u svemu tome tražimo i neke druge poveznice Velike Gorice i Turopolja s ovom vatrenom generacijom. A njih ima koliko ti srce želi. Pa ajmo krenuti redom, od Broza i njegove udarničke priče.

– Bio je klinac, baš dijete, valjda 8-9 godina, kad ga je tata Bomba doveo na Udarniku. Bio je sitan, manji i puno mlađi od ostalih u toj generaciji, najmlađoj koju smo tad imali, ali odmah sam vidio da tu ne pripada. Onako vižljast, motoričan, prolazio je između ovih mojih, puno većih od njega, izluđivao ih je… I doslovno sam se bojao da ga netko ne udari, ne oplete po nogama – prisjeća se Senad Harambašić, aktualni trener Kurilovca i čovjek koji je povukao možda i ključni potez u toj najranijoj fazi Marcelove nogometne priče.

– Ne znam više točno koliko je točno bio kod nas, ali mislim da nije duže od dva tjedna. Kad sam vidio kako stoje stvari, pozvao sam njegovog tatu na stranu i rekao mu: ‘Bomba, ajde uzmi malog pod ruku i vodi ga dalje. Imaš Radnik, imaš Dragovoljac, oni imaju i mlađe kategorije, u koje on spada, jer ovdje nema što raditi. I Bomba me poslušao, odveo ga je u Siget, a meni i danas to zamjeraju na Udarniku – priznaje Senad, koji se ipak nekako nosi s tim zamjerkama.

I može mu biti, jer tko zna kako bi se cijela priča razvijala da ga je ostavio tu, da ga nije poslao dalje, koliko god je teško vjerovati da Marcelo ne bi “isplivao” prije ili kasnije.

A kad smo već kod Senada, idemo dalje. Prema Anti Budimiru, kojeg je trenirao u kadetima Radnika.

– Ajoj, koja je to ‘klempina’ bila… – smije se Senad, pa nastavlja:

– Sjećam se prvog treninga, mislio sam da me sprda. Što god kažem da se radi, njemu ne ide pa ne ide. Čak sam mu rekao da ode trčati krugove dok se svi ostali zagrijavaju, nije mi bilo jasno što se događa… A onda sam shvatio o čemu se radi, da je to dečko koji nema urođeni talent, ali je nevjerojatan radnik, klinac koji je odlučan da uspije.

 

Pamti još jednu sekvencu, epizodu koja je vjerojatno i Anti pomogla da još ozbiljnije shvati nogomet.

– Došao mi je jedan dan i rekao da ga neće biti sljedeća tri tjedna jer ide kod bake u Bosnu… Rekao sam mu: ‘Ante, jesi ti normalan?! Nisi više u pionirima, ovo su kadeti i nema toga. Imaš slobodno od četvrtka do nedjelje, u ponedjeljak da si bio na treningu!’ I bogme, pojavio se u ponedjeljak – pamti Harambašić.

S Budimirom u napadu kadeti Radnika ušli su u 1. HNL, i to u najvećoj mjeri zahvaljujući upravo toj “klempini”.

– Te sezone zabio je, ako se ne varam, 53 ili 54 gola! Čudo jedno. Iako, bio je specifičan, svi mi okolo nismo mogli vjerovati kako to sve izvodi. Znate, on ima neobično veliko stopalo, broj 45 ili 46, i kad god šlampavo, krivo zahvati loptu, zabije gol. A kad je pogodi kako treba, golmani mu obrane. Ali eto, zabijao je, trpao nemilice, bio zaista sjajan – govori Senad.

Veze su ostale snažne i godinama poslije, kad je Budimir već bio klasa od igrača.

– Kad sam polagao za PRO licencu, trebala mi je praksa u nekom od klubova iz liga petice. Nazvao sam Antu, rekao mu što mi treba i čovjek mi je sve riješio. Ali baš sve; avionsku kartu, smještan kod sebe u stanu, sve dogovorio u klubu… Ali to je samo potvrda onoga što svi koji ga poznaju jako dobro znaju, da je riječ o izuzetnom dečku, kvalitetnom i prekrasno odgojenom – hvali svog igrača i prijatelja Harambašić na kraju svog dijela ovog teksta.

Pa idemo dalje, nastavljamo s Budimirom, ali prebacujemo se na Ivana Preleca.

– Antu nisam nikad trenirao, ali igrao sam s njim u Radniku. Tad je još bio junior, tek je ulazio u prvu momčad, i mogu se složiti da možda nije bio najtalentiraniji, ali bio je nevjerojatan radnik, uporan i neumoran, s kvalitetom da se uvijek nađe u pravo vrijeme na pravome mjestu, da nekako ugura loptu u gol – govori Prelec, trenutačno trener danskog Vejlea, s dugogodišnjim iskustvom iz Dinamove škole nogometa.

A tamo su se rodile još neke poveznice s ovom generacijom hrvatske reprezentacije.

– Uh, ima ih koliko hoćeš… Prvo, s Lukom Modrićem sam trenirao u vrijeme dok smo bili klinci, u sklopu individualnog rada za najveće talente iz škole. Stariji je od mene dvije godine, ali svi smo mi taj dodatni rad imali u istim terminima, tu sam ga dobro upoznao i shvatio o kakvom je potencijalu riječ – počinje Prela, pa nastavlja:

– U Dinamu sam igrao i s Dejanom Lovrenom, koji je moja generacija, ali i s godinu starijim Vedranom Ćorlukom, danas pomoćnikom izbornika. A onda sam, kad sam se upustio u trenerske vode i došao u Dinamo, vodio još nekoliko igrača iz ove momčadi. Josipa Šutala trenirao sam najduže, pune dvije godine, a radio sam i s Bornom Sosom kroz generaciju ’98. Odmah se vidjelo da je ekstra potencijal, pravi moderni lijevi bek s nevjerojatnom moći ponavljanja, s izvrsnim centaršutem iz punog trka… U fizičkom smislu možda nije bio posebno impresivan, ali izuzetno je inteligentan igrač.

Bila je to vrlo zanimljiva generacija, u kojoj su bili i Josip Brekalo, Branimir Kalaica, Adrian Šemper, Karlo Goda, Vinko Soldo, a sa svim tim dečkima više i duže radio je još jedan Velikogoričanin, Dean Klafurić.

– Ja sam zapravo vodio generaciju ’99, a Klaf tu ’98, ali jedan drugome smo asistirali na treninzima, tako da smo ih obojica jako dobro upoznali. Kratko sam trenirao i Joška Gvardiola, počeo sezonu s njegovom generacijom, ali vrlo brzo je došao poziv da preuzmem Goricu, što sam i prihvatio te napustio Dinamovu akademiju. Sve u svemu, lijepo je vidjeti sve njih na SP-u, na ovom nivou, ali ‘moji’ klinci zapravo tek dolaze. Baš sam zbrajao tijekom posljednje utakmice U-21 reprezentacije, od 22 igrača u zapisniku, trenirao sam njih 18… – zaključio je Prela pa predao riječ Klafu.

– Da, Sosa i Šutalo su ‘naši’ igrači, ali nisu i jedini s kojima sam radio iz ove momčadi tijekom karijere. Kad sam 2013. bio pomoćnik izbornika U-17 reprezentacije Dinka Jeličića, u toj momčadi bili su i Dominik Livaković i Marko Livaja. Puno toga sam u to vrijeme doznao o njima kao igračima i dečkima, naravno da sam sretan što su svi nabrojeni danas na ovoj razini, da su napravili velike karijere – priča Klafurić, aktualni trener mađarskog Honveda.

Kao pomoćni trener prve momčadi Dinama vodio je Klaf i Bornu Barišića, još jednog člana ove vatrene momčadi, kroz Dinamovu akademiju upoznao Lovru Majera i Gvardiola, kroz Radnikovu školu spoznao što može mladi Budimir, s kojim je u jednom razdoblju radio i Andrej Panadić, još jedan velikogorički trener, danas u kosovskom Farizaju…

– Kad već nabrajamo, moram vam ispričati priču i o Daniju Olmu… – vraća se još malo unatrag Dean Klafurić.

– S Dinamovom generacijom ’98 bio sam na jednom turniru u mađarskom Györu i tamo smo u finalu izgubili na penale od Barcelone. Kapetan te momčadi bio je Olmo, pamtim i da je tijekom utakmice promašio penal, a onda u raspucavanju zabio. Bio je fantastičan i nisam mogao vjerovati kad sam godinu dana poslije čuo da je došao u Dinamo. I to baš u moju generaciju! Eto, mogu se pohvaliti da sam sudjelovao i u njegovu razvoju, da sam vodio jednog takvog igrača – kaže Klaf.

A kad smo već kod igrača najviše klase, idemo opet do Luke Modrića. I do Donje Lomnice, u kojoj danas stoluje Stjepan Deverić.

– Ako niste znali, Štef je jedini hrvatski nogometaš koji je nastupio na svjetskom i europskom prvenstvu, ali i na Olimpijskim igrama, na kojima je čak i uzeo broncu, u Los Angelesu 1984. – uveo nas je Klafurić u posljednji dio našeg nabrajanja.

Kao trener, Štef Deverić imao je iznimno važnu ulogu u razvoju čudesnog Luke. Dočekao ga je u Dinamovoj školi, vodio ga kao trener, a koju godinu poslije i poveo sa sobom u mostarski Zrinjski. Kažu mnogi da je ta sezona u “divljini” BiH lige puno pomogla Modriću da izraste u igrača kakav je postao.

– Tad je Dinamo usko surađivao sa Zrinjskim, pa se dogovorilo da tri mlada igrača Dinama, Ivica Džidić, Davor Landeka i Luka Modrić, odu na posudbu u Zrinjski. S obzirom na to da sam Luku trenirao u kadetima i juniorima, znao sam sve o njemu, sve napamet. Već u mlađim kategorijama pokazivao je sve znakove velike kvalitete. Kad sam došao kao trener u Zrnjski, samo sam nastavio priču s Lukom. Od samog starta naše suradnje u Mostaru Luka se ponašao kao i uvijek, maksimalno profesionalno. Na svakom treningu i utakmici težio je napretku. Radio je jako, predano, iz dana je u dan je napredovao, bilo je to oku vidljivo kao kad raste neka zgrada – opisivao je Deverić hrvatskog kapetana, uz nastavak:

– Bio je zaista jako talentiran i svojim igrama se stalno nametao. Neću baš reći da sam znao da će jednog dana biti proglašen najboljim igračem svijeta, ali vidjelo se da će biti pravi igrač, jer već u tim ranim godinama bio je maksimalni profesionalac, odskakao je svojim igrama, ali i radom i trudom. To što Luka ima, tu viziju, osjećaj za igru, taj pas, kvalitetu, mekoću… To je nešto posebno. Možda mu je Zrinjski bio prvi seniorski korak, ali nakon toga imao ih je on još puno i svaki je za njega bio važan jer je u svakom još dodatno napredovao. Već tad je puno koristio tu svoju desnu vanjsku… Naravno, sad kad me pitate jesam li mogao pretpostaviti da će Luka jednog dana biti izabran za najboljeg igrača svijeta, mogu kazati da nisam. Tko bi to mogao?! Ali tada se već vidjelo da će biti odličan igrač, jer razvijao se koracima o sedam milja.

I razvio se do neslućenih visina. Zahvaljujući, između ostaloga, i jednom našem treneru. Kao, uostalom, i svi drugi spomenuti u ovoj našoj priči s povodom. Ima Turopolja u ovoj našoj momčadi u Kataru, nema sumnje, treba biti ponosan na to…

– Još sam nešto da vam ispričam – javio se za kraj Senad Harambašić.

– Sjećam se utakmice na Udarniku, igrali smo protiv Dubrave i izgubili 4-1, a Josip Juranović zavaljao nam je nevjerojatan gol iz slobodnjaka s 30 metara. Tad je igrao veznog igrača, tek kasnije postao je bek… Sjećam se i Andreja Kramarić iz finala Kupa regije, Radnik je izgubio 1-0 od Dinama, on je zabio jedini gol.

Eto, još malo poveznica. I tu ćemo stati. Turopolje do Katara, drugi dio, prvi smo već ispričali

HOTNEWS

Gorička policija za vikend najavila pojačanu kontrolu vozača

Prometna policija bit će u akciji od 24. do 27. ožujka.

Objavljeno

na

Objavio/la

Tijekom vikenda pred nama, policija će provoditi akcije pojačanog nadzora alkoholiziranosti vozača, dopuštene brzine kretanja vozila i nadzora zlouporabe droga. Osim toga, kažnjavat će i nekorištenje pojasa vozača i putnika te nepropisan prijevoz djece. Najavili su i kako će alkotestirati sve zaustavljene vozače.

– Prometna policija sankcionirat će i one vozače koji se nepropisno kreću kolnikom, ne poštuju prednost prolaska i nepropisno pretječu. Kažnjavat će se i drugi prekršaji koji  utječu na nastanak ili posljedice prometnih nesreća – poručili su iz policije.

Nastavite čitati

CityTV

VIDEO Donosimo kratak vodič roditeljima budućih prvašića

Svoje prve školske korake i ove će godine napraviti više od 700 goričkih prvašića

Objavljeno

na

Objavio/la

Svoje prve školske korake i ove će godine napraviti više od 700 prvašića u 10 matičnih i 15 područnih škola na području Velike Gorice, kao i općina Orle, Pokupsko i Kravarsko. No, prije nego što sjednu u školske klupe važno je utvrditi psihofizičko stanje djeteta, a roditelji imaju zadatak prikupiti i ispuniti potrebnu dokumentaciju.

Za roditelje koji imaju nedoumice oko upisa te što sve očekuje njihove buduće prvašiće provjerili smo kod specijalistice školske medicine Mateje Kopsa Sobote i pedagoginje Jasmine Rudić u Osnovnoj školi Eugena Kvaternika. Više o upisima pronađite ovdje. 

Naslovna foto: Goran Stanzl/PIXSELL

Nastavite čitati

CityTV

VIDEO Pitali smo vas: Treba li preseliti zelenu tržnicu?

Objavljeno

na

Objavio/la

Grad Velika Gorica pokrenuo je online anketu o lokaciji gradske zelene tržnice u kojoj pita građane treba li preseliti tržnicu na nekadašnju lokaciju na Tržnom centru ili ostati na sadašnjoj lokaciji u Školskoj ulici. Također građani mogu predložiti i novu lokaciju. Izašli smo kamerom na teren i pitali Velikogoričane za njihovo mišljenje i prijedloge. Što su nam rekli pogledajte u videu.

Nastavite čitati

HOTNEWS

Zato jer ON to želi

Volite sebe. Slušajte sebe. Stavite sebe na prvo mjesto.

Objavljeno

na

Objavio/la

Ovaj naslov odražava sve što su naše bake živjele. Ok, možda i nečije mame. U današnje doba, sve rjeđe ćete čuti takav stav. Ima tu više razloga i nisu svi proizašli iz iste emocije.

Ajmo priča zbog koje je danas ovo uopće tema…

Neku večer sam u lokalnom velikogoričkom kafiću susrela ženu koju nisam vidjela skoro dvije godine. Jako sam joj se razveselila, ’em što je ona oduvijek bila dobra i mirna duša, ’em što je izgledala fantastično. Primijetila sam na glas da je dotjerana, na što je ona tiho rekla: „Udala sam se danas pa evo s kumovima slavimo.“ Njih četvero sjedilo je za stolom do mog. Nisam ih ni primijetila dok ona nije ustala da me pozdravi. Toliko o energiji. No, nisu svi glasni i lajavi kao ja. A taj put sam bila izuzetno ljuta na rođenog brata kojeg sam nalupala iz huje po jakni zbog nekih glupih situacija koje su se dogodile. Da, nisam normalna, ali nije to ništa novo. Tko od vas jest normalan? I tko uopće određuje kriterije normale?

Foto: pexels-mukesh-mohanty

No, vratimo se mi na moju lijepu mladenku. Moja prva reakcija je kao uvijek bila sreća i čvrsti zagrljaj. Poželjela sam joj sve najbolje i naglasila da mi je važno i da se nadam da je ona sretna i voljena. Ona naime za sobom ima već jedan neuspješan brak, djecu koja oca ne viđaju baš često i na žalost nekoliko na baš lakih veza između ta dva braka. A ona je stvarno divna žena, majka, duša. Očito ju ta dobrota košta u životu.

Njezina reakcija na moju čestitku je bila rečenica koja mi je odrezala noge iznad koljena: „Ma ja sam to zbog njega pristala, jer njemu je to važno.“, pokazujući prstom na svog novog životnog suputnika, koji je budnim okom pratio naš razgovor.

Da. Noge su mi se odsjekle, lagano sam zateturala i spustila kraljevsko dupe na stolicu ne vjerujući da jedna žena uopće može pomisliti da se uda za nekoga samo zato što je tom za kojeg se udaje – to važno!

A gdje si ti sestro lijepa u toj priči?

Gdje je ona rečenica: „Ma Nena, on je divan, voli moju djecu, razumije me, uz njega se osjećam voljeno i sigurno!!!“

Gdje je ta rečenica, sestro draga????

Evo i sad sam se uzrujala dok se prisjetim tog susreta. Međutim tada nisam reagirala ovako jer to kao ne priliči ženi mojih godina, koja inače maltretira brata na javnom mjestu, ali nadam se da će ovu kolumnu pročitati i prepoznati se, jer ja jednostavno moram izreći sve ovo. Pa iako mi na lakat izašlo.

Naša mladenka i ovaj put je napravila istu pogrešku. Bože, nadam se da nisam u pravu.

Foto: pexels-jonathan-borba

Naime, postoji tip žena koje nisu svjesne svoje snage i vrijednosti, bez obzira na sve što su prošle u životu. One svoje ožiljke gledaju kao promašaje, kao oznake manje vrijednosti, kao mane. Te žene poznajem. Previše njih poznajem. I vi isto? Naravno. Puno ih je. I ja sam bila jedna od njih prvih 25 godina svog života. Ali onda sam se jedno jutro probudila, dogodio se klik i ja sam digla sidro i krenula preskakati zidove, tražiti otvorene prozore kad se vrata zatvore i vjerovati u sebe. Posrnula sam mnogo puta, ali uvijek sam se nekako vratila na pravi put.

Vjerovati u sebe – to nije lako. Uz sve što nam „norme“ nalažu, teško je pronaći balans u tom globalnom kaosu, ali moguće je. Moguće je naći balans za sebe. Nismo svi isti, zapravo ne postoje dva ista čovjeka na planeti, a opet se svi trudimo ukalupiti u neke okvire koje nam postavljaju. Nemojte to raditi. Volite sebe. Slušajte sebe. Stavite sebe na prvo mjesto.

Svjesna sam da u mladosti moramo učiniti svakakve gluposti ne bi li naučili kako boli kad se opečete, ili kako boli neuzvraćena ljubav ili kako boli kad stanete na put krivoj osobi. Osobna iskustva su najbolja škola, zar ne? I to bi recimo do neke tridesete godine već trebali naučiti, zar ne?

Na žalost nije tako kod svih. Nda, rekli smo…nismo svi isti…

Foto: pexels-andrea-piacquadio

Ono što mene rastužuje je klasifikacija žena koja se vrši temeljem odnosa kojeg imaju s muškarcem. Ja sam po pričama muškaraca, ali i nekih žena, tu klasifikaciju razbila na tri kategorije.

Kučka. To je u zadnje vrijeme najrasprostranjenija kategorija. To su navodno žene koje znaju koliko vrijede, znaju što žele i što ne žele, gaze preko „leševa“ ako treba da bi postigle svoj jasno zacrtani cilj. U stanju su razoriti nečiji sretan brak (Halooo, ako je sretan, kako ga netko može razoriti? Ali ok, o tome ćemo neki drugi put). Gledaju da je samo njima dobro, po bilo koju cijenu.

Prikrivena kučka. E ta je sve ono gore, ali ona to radi fino, taktično, s velikom mašnom i glumatajući da ima emociju za ljude, ali prodaje priču da ipak mora sebi biti prva. Praktična je, glasna, zna kako manipulirati ljudima da ugađaju njezinim prohtjevima, ali u svrhu pomoći a ne ucjene. Tu su mene gurnuli neki i hvala im. Pusa!

Prava žena. E to je ova kao što su bile naše bake. Mirna, tiha, domaćica, ugađa njemu u svemu, pati u tišini znajući da je on sve samo ne ono za što se prodaje, odgaja djecu s puno ljubavi, ne prigovara na glas i zato trune iznutra. Prisutna je svugdje, pomaže svima, nerijetko ipak dobro izgleda, ali ta bol koja raste u njoj na kraju ju zakopa živu.

Molim vas, ne budite „prave žene“. Ne trebate više biti takve. Dobile smo tu emancipaciju, iako sve mi se češće čini da nam je ona puno odnosa u obitelji i društvu narušila, no dobro.. Što je tu je. Prilagodimo se vremenima u kojima se nalazimo.

Hej vi, „prave žene“, molim vas, budite i vi malo kučke. Zbog sebe. Samo malo. Možda svaku drugu srijedu u mjesecu ili kad je pun mjesec, pa vam je to izgovor. Molim vas, mislite na sebe. Zamislite kako bi vaša djeca bila sretna da vas vide sretne i istinski zadovoljne sa sobom, pokazujući puni sjaj ženske snage koja leži u svakoj od nas. Vaša djeca bi htjela da ta srijeda ili puni mjesec budu svaki dan.

I nemojte mi reći da zbog djece ostajete u lošim brakovima i vezama, jer to su glupi izgovori.

Foto: pexels-emma-bauso

Jedan moj prijatelj nedavno mi je rekao i ja osobno mogu potvrditi da je bio u pravu: „Bolje dobar razvod nego loš brak!“ U toj rečenici je ključ sreće. Na vama je da otključate ili zaključate ta vrata.

No dobro, dosta sam pametovala za danas. Odoh vidjeti kako da mi i sutra bude fantastičan dan! Preporučujem ovu radnju od srca, jer garanciju pa ni za to sutra – nemate.

I da, volim vas. Fakat ne fejkam!

Do iduće srijede, voli vas vaša „prikrivena“ N.

Nastavite čitati

Crna kronika

FOTO Jedna osoba ozlijeđena u sudaru kamiona i automobila kod Šljunčare

Nesreća se dogodila oko 12:30 sati

Objavljeno

na

Oko 12:30 sati dogodila se prometna nesreća u Sisačkoj ulici u neposrednoj blizini goričke Šljunčare. Naime, došlo je do sudara teretnog vozila i osobnog automobila marke Mitsubishi Colt. Kako doznajemo, jedna osoba je lakše ozlijeđena, a policija trenutno na terenu obavlja očevid nakon kojeg će se znati uzrok nesreće.

21.03.2023. – Prometna nesreća u Sisačkoj ulici kod goričke Šljunčare – foto: Vanja Stanojević/Cityportal.hr

21.03.2023. – Prometna nesreća u Sisačkoj ulici kod goričke Šljunčare – foto: Vanja Stanojević/Cityportal.hr

Nastavite čitati

Reporter 423 - 23.02.2023.

Facebook

Izdvojeno