HOTNEWS

Kako su Goričani stvarali “vatrene”: Od Luke i Štefa, preko tate Bombe, do bake u Bosni…

U iščekivanju ogleda s Belgijom u Kataru, vraćamo se u prošlost i predstavljamo važnu ulogu velikogoričkih trenera u razvoju cijelog niza hrvatskih reprezentativac, od Luke Modrića pa nadalje…

Objavljeno

prije 3 godine

1. prosinca 2022.

Objavio/la

Marko Vidalina

Dok ovih dana uživamo u svemu što hrvatski nogometaši rade u Kataru, dok s nestrpljenjem iščekujemo ključnu utakmicu protiv Belgije, s posebnim ponosom pratimo što na terenu izvodi Marcelo Brozović. Koji je, usput rečeno, protiv Kanade pretrčao 13,9 kilometara!

– To je zato što je za užinu jeo kolače. Da je bilo salame i sira, pretrčao bi 14 i pol – našalio se Dejan Lovren nakon objave ovog frapantnog podatka.

U međuvremenu, dok pratimo maratonca iz Okuja, čekamo i hoće li barem poneku minutu dobiti naš Ante Budimir, dečko s Cibljanice, a u svemu tome tražimo i neke druge poveznice Velike Gorice i Turopolja s ovom vatrenom generacijom. A njih ima koliko ti srce želi. Pa ajmo krenuti redom, od Broza i njegove udarničke priče.

– Bio je klinac, baš dijete, valjda 8-9 godina, kad ga je tata Bomba doveo na Udarniku. Bio je sitan, manji i puno mlađi od ostalih u toj generaciji, najmlađoj koju smo tad imali, ali odmah sam vidio da tu ne pripada. Onako vižljast, motoričan, prolazio je između ovih mojih, puno većih od njega, izluđivao ih je… I doslovno sam se bojao da ga netko ne udari, ne oplete po nogama – prisjeća se Senad Harambašić, aktualni trener Kurilovca i čovjek koji je povukao možda i ključni potez u toj najranijoj fazi Marcelove nogometne priče.

– Ne znam više točno koliko je točno bio kod nas, ali mislim da nije duže od dva tjedna. Kad sam vidio kako stoje stvari, pozvao sam njegovog tatu na stranu i rekao mu: ‘Bomba, ajde uzmi malog pod ruku i vodi ga dalje. Imaš Radnik, imaš Dragovoljac, oni imaju i mlađe kategorije, u koje on spada, jer ovdje nema što raditi. I Bomba me poslušao, odveo ga je u Siget, a meni i danas to zamjeraju na Udarniku – priznaje Senad, koji se ipak nekako nosi s tim zamjerkama.

I može mu biti, jer tko zna kako bi se cijela priča razvijala da ga je ostavio tu, da ga nije poslao dalje, koliko god je teško vjerovati da Marcelo ne bi “isplivao” prije ili kasnije.

A kad smo već kod Senada, idemo dalje. Prema Anti Budimiru, kojeg je trenirao u kadetima Radnika.

– Ajoj, koja je to ‘klempina’ bila… – smije se Senad, pa nastavlja:

– Sjećam se prvog treninga, mislio sam da me sprda. Što god kažem da se radi, njemu ne ide pa ne ide. Čak sam mu rekao da ode trčati krugove dok se svi ostali zagrijavaju, nije mi bilo jasno što se događa… A onda sam shvatio o čemu se radi, da je to dečko koji nema urođeni talent, ali je nevjerojatan radnik, klinac koji je odlučan da uspije.

Pamti još jednu sekvencu, epizodu koja je vjerojatno i Anti pomogla da još ozbiljnije shvati nogomet.

– Došao mi je jedan dan i rekao da ga neće biti sljedeća tri tjedna jer ide kod bake u Bosnu… Rekao sam mu: ‘Ante, jesi ti normalan?! Nisi više u pionirima, ovo su kadeti i nema toga. Imaš slobodno od četvrtka do nedjelje, u ponedjeljak da si bio na treningu!’ I bogme, pojavio se u ponedjeljak – pamti Harambašić.

S Budimirom u napadu kadeti Radnika ušli su u 1. HNL, i to u najvećoj mjeri zahvaljujući upravo toj “klempini”.

– Te sezone zabio je, ako se ne varam, 53 ili 54 gola! Čudo jedno. Iako, bio je specifičan, svi mi okolo nismo mogli vjerovati kako to sve izvodi. Znate, on ima neobično veliko stopalo, broj 45 ili 46, i kad god šlampavo, krivo zahvati loptu, zabije gol. A kad je pogodi kako treba, golmani mu obrane. Ali eto, zabijao je, trpao nemilice, bio zaista sjajan – govori Senad.

Veze su ostale snažne i godinama poslije, kad je Budimir već bio klasa od igrača.

– Kad sam polagao za PRO licencu, trebala mi je praksa u nekom od klubova iz liga petice. Nazvao sam Antu, rekao mu što mi treba i čovjek mi je sve riješio. Ali baš sve; avionsku kartu, smještan kod sebe u stanu, sve dogovorio u klubu… Ali to je samo potvrda onoga što svi koji ga poznaju jako dobro znaju, da je riječ o izuzetnom dečku, kvalitetnom i prekrasno odgojenom – hvali svog igrača i prijatelja Harambašić na kraju svog dijela ovog teksta.

Pa idemo dalje, nastavljamo s Budimirom, ali prebacujemo se na Ivana Preleca.

– Antu nisam nikad trenirao, ali igrao sam s njim u Radniku. Tad je još bio junior, tek je ulazio u prvu momčad, i mogu se složiti da možda nije bio najtalentiraniji, ali bio je nevjerojatan radnik, uporan i neumoran, s kvalitetom da se uvijek nađe u pravo vrijeme na pravome mjestu, da nekako ugura loptu u gol – govori Prelec, trenutačno trener danskog Vejlea, s dugogodišnjim iskustvom iz Dinamove škole nogometa.

A tamo su se rodile još neke poveznice s ovom generacijom hrvatske reprezentacije.

– Uh, ima ih koliko hoćeš… Prvo, s Lukom Modrićem sam trenirao u vrijeme dok smo bili klinci, u sklopu individualnog rada za najveće talente iz škole. Stariji je od mene dvije godine, ali svi smo mi taj dodatni rad imali u istim terminima, tu sam ga dobro upoznao i shvatio o kakvom je potencijalu riječ – počinje Prela, pa nastavlja:

– U Dinamu sam igrao i s Dejanom Lovrenom, koji je moja generacija, ali i s godinu starijim Vedranom Ćorlukom, danas pomoćnikom izbornika. A onda sam, kad sam se upustio u trenerske vode i došao u Dinamo, vodio još nekoliko igrača iz ove momčadi. Josipa Šutala trenirao sam najduže, pune dvije godine, a radio sam i s Bornom Sosom kroz generaciju ’98. Odmah se vidjelo da je ekstra potencijal, pravi moderni lijevi bek s nevjerojatnom moći ponavljanja, s izvrsnim centaršutem iz punog trka… U fizičkom smislu možda nije bio posebno impresivan, ali izuzetno je inteligentan igrač.

Bila je to vrlo zanimljiva generacija, u kojoj su bili i Josip Brekalo, Branimir Kalaica, Adrian Šemper, Karlo Goda, Vinko Soldo, a sa svim tim dečkima više i duže radio je još jedan Velikogoričanin, Dean Klafurić.

– Ja sam zapravo vodio generaciju ’99, a Klaf tu ’98, ali jedan drugome smo asistirali na treninzima, tako da smo ih obojica jako dobro upoznali. Kratko sam trenirao i Joška Gvardiola, počeo sezonu s njegovom generacijom, ali vrlo brzo je došao poziv da preuzmem Goricu, što sam i prihvatio te napustio Dinamovu akademiju. Sve u svemu, lijepo je vidjeti sve njih na SP-u, na ovom nivou, ali ‘moji’ klinci zapravo tek dolaze. Baš sam zbrajao tijekom posljednje utakmice U-21 reprezentacije, od 22 igrača u zapisniku, trenirao sam njih 18… – zaključio je Prela pa predao riječ Klafu.

– Da, Sosa i Šutalo su ‘naši’ igrači, ali nisu i jedini s kojima sam radio iz ove momčadi tijekom karijere. Kad sam 2013. bio pomoćnik izbornika U-17 reprezentacije Dinka Jeličića, u toj momčadi bili su i Dominik Livaković i Marko Livaja. Puno toga sam u to vrijeme doznao o njima kao igračima i dečkima, naravno da sam sretan što su svi nabrojeni danas na ovoj razini, da su napravili velike karijere – priča Klafurić, aktualni trener mađarskog Honveda.

Kao pomoćni trener prve momčadi Dinama vodio je Klaf i Bornu Barišića, još jednog člana ove vatrene momčadi, kroz Dinamovu akademiju upoznao Lovru Majera i Gvardiola, kroz Radnikovu školu spoznao što može mladi Budimir, s kojim je u jednom razdoblju radio i Andrej Panadić, još jedan velikogorički trener, danas u kosovskom Farizaju…

– Kad već nabrajamo, moram vam ispričati priču i o Daniju Olmu… – vraća se još malo unatrag Dean Klafurić.

– S Dinamovom generacijom ’98 bio sam na jednom turniru u mađarskom Györu i tamo smo u finalu izgubili na penale od Barcelone. Kapetan te momčadi bio je Olmo, pamtim i da je tijekom utakmice promašio penal, a onda u raspucavanju zabio. Bio je fantastičan i nisam mogao vjerovati kad sam godinu dana poslije čuo da je došao u Dinamo. I to baš u moju generaciju! Eto, mogu se pohvaliti da sam sudjelovao i u njegovu razvoju, da sam vodio jednog takvog igrača – kaže Klaf.

A kad smo već kod igrača najviše klase, idemo opet do Luke Modrića. I do Donje Lomnice, u kojoj danas stoluje Stjepan Deverić.

– Ako niste znali, Štef je jedini hrvatski nogometaš koji je nastupio na svjetskom i europskom prvenstvu, ali i na Olimpijskim igrama, na kojima je čak i uzeo broncu, u Los Angelesu 1984. – uveo nas je Klafurić u posljednji dio našeg nabrajanja.

Kao trener, Štef Deverić imao je iznimno važnu ulogu u razvoju čudesnog Luke. Dočekao ga je u Dinamovoj školi, vodio ga kao trener, a koju godinu poslije i poveo sa sobom u mostarski Zrinjski. Kažu mnogi da je ta sezona u “divljini” BiH lige puno pomogla Modriću da izraste u igrača kakav je postao.

– Tad je Dinamo usko surađivao sa Zrinjskim, pa se dogovorilo da tri mlada igrača Dinama, Ivica Džidić, Davor Landeka i Luka Modrić, odu na posudbu u Zrinjski. S obzirom na to da sam Luku trenirao u kadetima i juniorima, znao sam sve o njemu, sve napamet. Već u mlađim kategorijama pokazivao je sve znakove velike kvalitete. Kad sam došao kao trener u Zrnjski, samo sam nastavio priču s Lukom. Od samog starta naše suradnje u Mostaru Luka se ponašao kao i uvijek, maksimalno profesionalno. Na svakom treningu i utakmici težio je napretku. Radio je jako, predano, iz dana je u dan je napredovao, bilo je to oku vidljivo kao kad raste neka zgrada – opisivao je Deverić hrvatskog kapetana, uz nastavak:

– Bio je zaista jako talentiran i svojim igrama se stalno nametao. Neću baš reći da sam znao da će jednog dana biti proglašen najboljim igračem svijeta, ali vidjelo se da će biti pravi igrač, jer već u tim ranim godinama bio je maksimalni profesionalac, odskakao je svojim igrama, ali i radom i trudom. To što Luka ima, tu viziju, osjećaj za igru, taj pas, kvalitetu, mekoću… To je nešto posebno. Možda mu je Zrinjski bio prvi seniorski korak, ali nakon toga imao ih je on još puno i svaki je za njega bio važan jer je u svakom još dodatno napredovao. Već tad je puno koristio tu svoju desnu vanjsku… Naravno, sad kad me pitate jesam li mogao pretpostaviti da će Luka jednog dana biti izabran za najboljeg igrača svijeta, mogu kazati da nisam. Tko bi to mogao?! Ali tada se već vidjelo da će biti odličan igrač, jer razvijao se koracima o sedam milja.

I razvio se do neslućenih visina. Zahvaljujući, između ostaloga, i jednom našem treneru. Kao, uostalom, i svi drugi spomenuti u ovoj našoj priči s povodom. Ima Turopolja u ovoj našoj momčadi u Kataru, nema sumnje, treba biti ponosan na to…

– Još sam nešto da vam ispričam – javio se za kraj Senad Harambašić.

– Sjećam se utakmice na Udarniku, igrali smo protiv Dubrave i izgubili 4-1, a Josip Juranović zavaljao nam je nevjerojatan gol iz slobodnjaka s 30 metara. Tad je igrao veznog igrača, tek kasnije postao je bek… Sjećam se i Andreja Kramarić iz finala Kupa regije, Radnik je izgubio 1-0 od Dinama, on je zabio jedini gol.

Eto, još malo poveznica. I tu ćemo stati. Turopolje do Katara, drugi dio, prvi smo već ispričali…

HOTNEWS

Velika Gorica predstavila projekt PAUK: zeleni koridori za održiviji grad

Ukupna vrijednost projekta iznosi 1.054.060,58 eura, pri čemu čak 1.025.590,58 eura dolazi iz bespovratnih sredstava Europske unije.

Objavljeno

prije 11 minuta

19. ožujka 2026.

Objavio/la

Morena Martinović

Foto: Morena Martinović

U prostorijama Turističke zajednice Velike Gorice danas je u 10 sati održana konferencija posvećena predstavljanju pilot projekta razvoja zelene infrastrukture i kružnog gospodarenja prostorom i zgradama pod nazivom „Povezivanje alternativnih urbanih koridora u Velikoj Gorici – PAUK u VG“.

Na konferenciji su sudjelovali predstavnici Grada Velike Gorice, Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine, Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, projektanti, predstavnici stručne javnosti i medija te zainteresirani građani. Grad Velika Gorica tom je prilikom istaknuo kako je potpisan Ugovor o dodjeli bespovratnih sredstava za provedbu ovog projekta. Projekt je usmjeren na razvoj i međusobno povezivanje zelenih urbanih točaka, uz primjenu elemenata zelene infrastrukture i održivih rješenja mobilnosti.

Riječ je o inicijativi koja integrira biciklističke i pješačke koridore s ciljem bolje dostupnosti ključnih dijelova grada, ali i ozelenjavanja postojećih sivih infrastrukturnih površina. Planirani zahvati obuhvaćaju područje naselja Buševec, dok će izdvojeni urbani koridor u gradskoj četvrti Miljenko Granić poslužiti kao primjer transformacije sive infrastrukture u funkcionalni zeleni prostor.

„Nastojimo da svaki pedalj Velike Gorice ima iste mogućnosti da se isto razvija. Zato se rade i nove škole i novi vrtići i u našem centralnom naselju, ali i u našim ruralnim područjima. Želimo da svi građani imaju iste uvjete kada se ujutro probude, da im je sve zapravo na dohvat ruke, što bliže“ poručila je Gordana Mikulčić Krnjaja, pročelnica Upravnog odjela za urbanizam i zaštitu okoliša grada Velike Gorice.

Ukupna vrijednost projekta iznosi 1.054.060,58 eura, pri čemu čak 1.025.590,58 eura dolazi iz bespovratnih sredstava Europske unije kroz Nacionalni plan oporavka i otpornosti za razdoblje od 2021. do 2026. godine. Provedba projekta započela je 21. prosinca 2024., a planirani završetak je 30. lipnja 2026. godine.

Nastavite čitati

HOTNEWS

PONOS HRVATSKE U rukama goričkog Spidermana Maxa prestižna nagrada za hrabrost!

„Ograničen sam duljinom užeta – trenutačno je to 20 metara, ali oprema drži i do tri tone. Ako se pouzdaš u opremu, siguran si“ – ponosno priznaje Max, inače vatrogasac u Javnoj vatrogasnoj postrojbi Grada Velike Gorice.

Objavljeno

prije 23 sata

18. ožujka 2026.

Objavio/la

Morena Martinović

Foto: Privatni album

Voditeljski dvojac Gianna i Matko u jutarnjem programu City radija ugostio je danas posebnog gosta – Velikogoričanina Maximiliana Bindernagela Vujnovića, ovogodišnjeg dobitnika nagrade Ponos Hrvatske, koji je javnosti poznatiji kao “gorički Spiderman”.

Riječ je o priznanju koje se dodjeljuje pojedincima koji svojim djelima, hrabrošću i humanošću ostavljaju snažan trag u zajednici, a Maximilian priznaje kako ga je sama nominacija, a potom i nagrada – iznenadila.

„Nisam mislio da to zaslužujem. Ima tamo ljudi koji rade nevjerojatne stvari, pomažu bolesnoj djeci, a ja obučem tajice i malo visim. Ali očito i male stvari koje nekoga usreće imaju veću vrijednost nego što sam mislio“, rekao je Max.

Dodjela nagrade za njega je bila posebno iskustvo koje je, u svom stilu, obilježio i simboličnim detaljima. U Hrvatski sabor stigao je u odijelu, ali sa Spiderman maskom, dok je za svečanu večer odabrao tematski sako.

Od Njemačke do Velike Gorice

Iza neobičnog imena krije se i životna priča obilježena promjenama. Maximilian, punog imena Maximilijan Ralf Nikola Bindernagel Vujnović, je u Hrvatsku stigao kao desetogodišnjak.

„Došao sam prije 20 godina iz Njemačke. Htjeli smo se maknuti od jedne situacije, a majka ima hrvatske korijene. Ovdje sam odrastao i ljudi su me prihvatili“, ispričao je pa nastavio: „Lijepo je u Hrvatskoj, jer smo tu ljetovali. I evo, nakon toliko godina zaljubio sam se jednostavno u našu Hrvatsku”. Odrastanje u Velikoj Gorici Max opisuje s toplinom i zahvalnošću. Pohađao je Osnovnu školu Nikole Hribara, koju pamti kao posebno iskustvo, a spominje i svoju bivšu razrednicu: „Ako sluša, Jasna Odrčić – bila si legenda.“ Srednju školu završio je u našoj gimnaziji Velika Gorica, gdje je, kako kaže, učio važne životne i društvene lekcije.

Unatoč tome što već dva desetljeća živi u Hrvatskoj, tragovi njemačkog podrijetla i danas se mogu prepoznati u njegovu govoru. I sam priznaje kako još uvijek „vuče“ određeni naglasak, a kroz šalu otkriva i gdje najčešće griješi.

Kako kaže, na to ga je upozorila njegova djevojka koja podučava strance hrvatskom jeziku.

„Kaže da me genitiv zeza, a i slovo ‘R’“, ispričao je kroz smijeh, pokazujući da mu ni jezične sitnice nisu problem – dapače, prihvaća ih s dozom humora.

Privikavanje na novu sredinu i jezik, nakon dolaska iz Njemačke, nije bilo jednostavno. Hrvatski jezik mu je u početku stvarao poteškoće, a socijalna dinamika škole zahtijevala prilagodbu. „Jako teško. Hrvatski nije lagan jezik, a bilo je i zezanja, što je sasvim normalno odrastanje. Kad dođeš u novu sredinu, malo će te zezati, ali to ti gradi otpornost i hrabrost da izlaziš u javnost“, objašnjava.

Iskustvo života u Hrvatskoj, kaže, znatno se razlikuje od Njemačke. „Tu kod nas je puno opuštenije, ogromna je razlika u količini zezancije i opuštenosti. Ljudi ovdje su stvarno dobri iznutra i pomažu čim vide da nekome treba pomoć. To je razlog zašto sam ostao ovdje. Lako je otići u Njemačku, ali ovdje ti je život – tu su tvoji ljudi, to nema cijene“, zaključuje.

Vatrogasac bez maske – heroj u stvarnom životu

Iako ga javnost prepoznaje po kostimu superheroja, njegova svakodnevica daleko je ozbiljnija. Kao profesionalni vatrogasac, Max sudjeluje u intervencijama koje često nose visok rizik.

„Na početku imaš strah, sve ti je novo, ali s vremenom se navikneš. Moraš biti smiren jer donosiš brze odluke. Najvažnije je povjerenje – kolege su kao obitelj“, naglašava.

Put do tog zanimanja nije bio trenutačna odluka iz djetinjstva, iako su mu, kako kaže, vatrogasci oduvijek bili zanimljivi. Pravu strast prema tom pozivu razvio je nešto kasnije, pod utjecajem obitelji. Kako ističe, ključnu ulogu imao je njegov očuh, koji je radio kao voditelj smjene.

„Kad sam vidio kakav je to život, da stalno ima nešto novo i da nisi zatvoren u uredu osam sati dnevno – znao sam da je to za mene“, ispričao je. Govoreći o najzahtjevnijim intervencijama, ističe kako je teško izdvojiti samo jednu situaciju, jer je svaka priča za sebe. Ipak, posebno opasnima smatra požare u zatvorenim prostorima, poput podruma.

„Sve je zadimljeno, ne vidiš ruku pred sobom, a kamoli kolegu. Imaš osjećaj kao da si u labirintu, ne znaš što je oko tebe, a znaš da možda negdje ima i plinska boca“. U takvim trenucima, dodaje, presudni su smirenost i povjerenje u tim: „Moraš se pouzdati u kolege i biti samouvjeren. Nisi tu da bi odustao i izašao van“, zaključuje.

Zašto baš Spiderman?

Njegova druga, vedrija strana priče počinje još u djetinjstvu. Upravo ga je taj superheroj, kaže, najviše oblikovao.

„Spiderman je bio običan klinac koji je dobio moć i odlučio pomoći drugima. Mislim da svako dijete to ima duboko u sebi da ako može nešto napraviti, da napravi nešto dobro. Samo ja od toga nisam odustao“, objašnjava.

Iako je svojom pričom i angažmanom postao prepoznatljiv, ne smatra da ima „ekskluzivno pravo“ na ulogu Spidermana. Dapače, primjećuje kako se sve više ljudi odlučuje na slične inicijative.

„Spiderman nije moj izum, svatko to može raditi. Ali primijetio sam da ih ima sve više otkad sam krenuo“, kaže. Kroz smijeh se prisjetio i neobične situacije kada ga je jedan umirovljenik, također poznat po penjanju i nazivan „Spidermanom“, pozvao na svojevrsni dvoboj.

„Legenda od čovjeka, stvarno. Već smo se čuli, jako pristojan gospodin“, ističe. Do susreta ipak nije došlo zbog brojnih obveza, no ideja o zajedničkom druženju i dalje postoji govoreći da ga je htio „pozvati na penjanje, malo se podružiti i dati mu jedan svoj kostim, ali čovjek je visok 190 centimetara pa mu nije odgovarao“. Dodaje i kako bi mu rado pomogao nabaviti kvalitetniju opremu: „Kad sam vidio kakav kostim ima, baš sam poželio kupiti mu novi. Zaslužio je. Da se ja u tim godinama penjem po planinama – svaka čast, stvarno mu se divim“, zaključuje.

Visine, oprema i sigurnost

Njegovi nastupi često uključuju spuštanje s velikih visina no iza atraktivnih scena stoji ozbiljna priprema i oprema.

„Ograničen sam duljinom užeta – trenutno je to 20 metara, ali oprema drži i do tri tone. Ako se pouzdaš u opremu, siguran si“, kaže.

Iza takvih pothvata stoji i ozbiljna fizička priprema. Kako ističe, kondicija je nužna kako za vatrogasni posao, tako i za akrobacije koje izvodi navodeći da ide “svaki drugi dan na penjanje jer tu razvijaš snagu hvata, a to ti daje samopouzdanje kad si na visinama“. Iako kroz šalu napominje da uvijek može bolje, priznaje da je upravo u tom segmentu najjači. Dodaje da možda nije “najjači u svemu, ali da je definitivno najbolji penjač“. Što se tiče kostima, dodaje, ne traju dugo zbog zahtjevnih uvjeta, no nedavno su mu građani donacijom omogućili novi, kvalitetniji koji koristi isključivo za humanitarne akcije.

Podrška i planovi za dalje

Uz sve obveze, veliku podršku ima u privatnom životu.

„Imam curu koja me prati i pomaže. Bez nje to ne bi išlo“, iskreno priznaje. Iako mu je velika podrška, navodi kako zabrinutost ipak postoji – iako se o tome ne govori uvijek otvoreno.

„Mislim da se brine, ali ne želi to baš priznati“, kaže kroz osmijeh. Dodaje kako je na početku njihove veze ta zabrinutost bila izraženija, no s vremenom se smanjila, ponajviše zato što je njegova djevojka od početka bila svjesna kakav život vodi. i kako kaže Max: „Znala je kakva sam osoba i da sam već skakao padobranom više puta“, objašnjava.

Kada je riječ o budućim planovima, njegova želja ostaje jasna – nastaviti s humanitarnim akcijama, ali uz što više službenih dozvola govoreći da bi „volio dobiti više dozvola za spuštanja jer je to jako teško organizirati legalno, ali cilj mu je sve povezati s humanitarnim udrugama i razveseliti ljude posebno u Velikoj Gorici“, ističe, uz poruku: „Ako netko to čuje – dajte mi neki visoki neboder.“ Prisjetio se i jednog od zapaženijih pothvata – spuštanja s Hendrixovog mosta koje je privuklo velik broj građana. Iako prvotno nije planirao ići do kraja, odaziv publike promijenio je odluku.

„Mislio sam da će doći deset ljudi, a kad sam vidio koliko ih je zapravo došlo, rekao sam – sad se moram spustiti“, prepričava te naglašava kako je sigurnost uvijek prioritet.

„Uvijek sam osiguran na tri točke. I da jedna zakaže, oprema i dalje drži – može izdržati i do tri tone“, objašnjava. Ipak, priznaje da ponekad stvari ne idu potpuno po pravilima: „Za Hendrix sam si rekao – bolje tražiti oprost nego dozvolu“, kaže kroz smijeh, dodajući kako je nakon toga ipak dobio upozorenje da takve situacije ubuduće pokušava izbjeći.

Priča Maximiliana Bindernagela Vujnovića podsjetnik je da se heroji ne kriju samo u stripovima. Ponekad nose vatrogasnu opremu, ponekad kostim Spidermana, ali uvijek imaju istu želju – pomoći drugima.

Svečanu dodjelu nagrada Ponos Hrvatske pratite 28. ožujka 2026. u 16 sati na HTV 2.

Nastavite čitati

HOTNEWS

FOTO Predstavljen Ljetopis Grada Velike Gorice 2025.

Objavljeno

prije 1 dan

18. ožujka 2026.

Objavio/la

David Jolić

Novi 21. broj Ljetopisa Grada Velike Gorice 2025. predstavljen je jučer (utorak, 17.03.2026., početak u 19 sati) u posve ispunjenoj Gradskoj vijećnici Pučkog otvorenog učilišta. Na 270 stranica Ljetopisa 2025 predstavljen je bogati presjek života Grada Velike Gorice, kao što su 30 godina Grada Velike Gorice, 800 godina Plemenite općine turopoljske, kao i mnoge druge obljetnice udruga i društava Grada. Veliko bogatstvo života Grada prezentirano je kratkim podsjetnikom od početka do danas.