Sport

Kako su dresovi izašli iz ormara: Dvije osobne priče iz muzeja VG sporta…

U Muzeju Turopolja postavljena je izložba “Velikogorički sport”, sa čak 109 eksponata pripremljenih za ljubitelje povijesti i sporta. I svaki komadić ovog postava ima neku svoju priču, a mi ćemo ispričati dvije…

Objavljeno

prije 3 godine

29. lipnja 2023.

Objavio/la

Marko Vidalina

Slika prva… Godina je 1996., prvi ljetni dani, mlađi kadeti KK Medije završavaju svoj nastup na turniru u zagrebačkoj Kutiji šibica. Završavaju ga onako kako su se za njega i pripremali, katastrofalno, jer vršnjaci iz Zadra pošteno su rasparali mrežicu koju su mladi velikogorički košarkaši pokušavali obraniti. A kako će drukčije i biti u situaciji kad su djeca iz Medije na turnir došla sama, bez trenera, s jednim treningom tjednom posljednjih godinu dana… Miljama daleko od onoga što se tih godina radilo u Mediji, klubu koji je, da je gazda Damir Pavličević želio, sa seniorima mogao i u prvu ligu.

– Ljudi, pa kome ćemo mi uopće vratiti ove dresove – zapitao je netko kad je sve konačno bilo gotovo.

Slijegali smo ramenima, gledali jedan u drugoga i dresove pospremili u torbe. Ljubičaste, s demode rupicama po sebi, s bikom s potrganim rogom u grbu. I sa sramotno kratkim hlačicama, toliko kratkim da je danas teško i zamisliti da nas je netko nagovorio da takvo nešto na sebe navučemo…

A opet, bila je to i velika čast, jer to su sve donedavno bili seniorski dresovi, nosili su ih frajeri kao što su Ćopa, Rapa, Budak, Miško, Gale, prije njih i onaj ogromni Aljinović, centar s viškom kilograma koji je dao novo značenje terminu “preuske sportske hlačice”. Mi klinci u njih smo tih godina gledali kao u bogove, a sad smo igrali u istim tim, nasljeđenim dresovima. Koje, eto, nismo imali kome vratiti. Prilično sam siguran da je taj debakl u Kutiji šibica bio i posljednji nastup neke momčadi pod imenom Media, kluba koji se malo potom raspao.

– Daj uzmi i moj dres, ti ćeš to vratiti ako netko bude tražio… – dobacio je Domagoj Kranjčec, tada mladi košarkaš, a kasnije golman Dinama, brazilskog Atletico Paranensea i Intera iz Zaprešića u mitskom ogledu sa Crvenom zvezdom na Marakani. I Udarnika, i Obreža…

Mojoj ljubičastoj desetki tako se u sportskoj torbi pridružila i ljubičasta šestica, ista ona koju je godinama ranije nosio ubojiti tricaš Robert Troha, prilično uvjerljivo najuspješniji igrač koji je ikada izašao iz velikogoričke škole košarke.

Foto: Goga Kiš

Slika druga… Godina je 2002., nedovoljno talentirani mladi košarkaš je ubrzo nakon prepričane epizode odustao od snova da će biti novi Dražen Petrović i odlučio da bi sljedeći pokušaj mogao biti – postati novi Neven Bertičević. Prvi novinarski posao dogodio se u Reporteru, tad još svježem lokalnom tjedniku (o da, tjedniku!), a jedan od glavnih zadataka bio je pratiti rukomet. I iz prve ruke svjedočiti kako jedna nezaboravna generacija po prvi put u povijesti ulazi u prvu ligu.

Igrao je u tim kvalifikacijama za Goricu i Zlatko Horvat, klinac posuđen iz Zagreba, glavnu riječ vodio je Tomo Mesarov, danas zaposlen na Gradskom stadionu, s lijevog vanjskog mreže je parao Dario Zrnić, danas trener rukometašica Udarnika, a bili su tu i vječni Hrvoje Pekera, neumorni Trks Petrač, pa onda i Robert Lazić zvani Kiki, sve važniju ulogu imali su klinci poput Matije Černetića i Mire Maravića…

A opet, među svima njima mladom novinaru nekako je najdraži bio Zoran Pašić zvani Pajo. Na terenu daleko od ključnih rola, ali Pajo je bio dobroćudni div, frajer koji je bio prejak za ovu momčad. Pa je isključenja dobivao praktički prije nego što je ušao na teren. Onako velik, na trenutke i nezgrapan, poslovično oštar, upadao je u oči i najdobronamjernijem sucu…

– Pajo, ako uđete u prvu ligu, dat ćeš mi svoj dres za uspomenu – rekao sam mu uoči posljednje, ključne utakmice.

I uspjeli su, dobili su utakmicu, fešta je bila burna, ali Pajo nije zaboravio.

– Izvoli, stari… – donio je još znojan dres, a mladi novinar ponosno ga je, gotovo euforično, pospremio ispod jakne.

I odnio kući, da ostane tu negdje.

Foto: Goga Kiš

Slika treća… Godina je 2022., nismo još preboljeli odlazak Davora Štubana, a u toj silnoj tuzi rodila se ideja da se napravi muzej goričkog sporta koji bi nosio ime legendarnoj tajnika Zajednice sportova.

– Imam ja doma dva dresa, možda će vam biti zanimljivo…

I bilo je. Dresovi su izašli iz ormara i otišli u ruke onih koji znaju što će s njima. Onima koji će ih, recimo, dati Josipu Popovčiću, autoru i kustosu izložbe “Velikogorički sport”, postavljene u Muzeju Turopolja. Ljubičasta košarkaška šestica i crvena rukometna jedanaestica tako su dobile svoj puni smisao. I smjestile se među još 107 drugih izložaka, među kojima svaki ima svoju priču. Drukčiju, posebnu, možda nedovoljno poznatu, ali sve je to jako dobar razlog da se navrati do Muzeja.

– Htio sam prikazati povijest i sadašnjost velikogoričkog sporta, od osnivanja Sokolskog društva početkom 20. stoljeća, prvih nogometnih klubova, teniskih, biciklističkih, streljačkih, preko Sportskog društva Radnik, iz kojeg se razvila većina sportskih društava i klubova u gradu, pa sve do današnjih klubova i pojedinaca. U muzeju, nažalost, nemam sportsku zbirku, pa sam sve te predmete posudio od sportskih klubova i pojedinaca kojima zahvaljujem na suradnji – kazao je kustos Popovčić.

Izložba će biti postavljena sve do 13. rujna, vrijedi je pogledati… Uz napomenu da iza svega toga što ćete tamo vidjeti postoji i neka priča. Sitna, osobna, individualna, ali jedna od onih koje se pamte.

Povezane teme:hotnews hrk gorica kk media muzej velikogoričkog sporta

Sport

Nek’ se zna: Rukometno evanđelje po Mateju u pobjedi za povijest…

Rukometaši Gorice ispisali su povijest pobjedom 38-31 protiv našičkog Nexea, a do nje su došli zahvaljujući ogromnoj borbenosti, vlastitoj kvaliteti, ali i zahvaljujući uspješnim vizijama svoga trenera…

Objavljeno

prije 7 sati

14. veljače 2026.

Objavio/la

Marko Vidalina

Nakon što je neko vrijeme bio igračka, rukomet je ovog petka na parketu velikogoričke Gradske dvorane ponovno postao – igra! Predivna, prekrasna, najljepša…

Kretala je Liga za prvaka u našoj “premijerki”, a za početak je zakazan sudar Gorice i Nexea. Sudar u kojem je u svim dosadašnjim prilikama pobjednik bio isti, u kojem su Našičani više ili manje jednostavno dolazili do bodova protiv Goričana, pa i nije bilo neobično čuti kako jedan tata ispred svojim klincima uoči utakmice govori:

– Dečki, idemo navijati, ali samo da vam kažem… Gorica će nam danas vjerojatno izgubiti, nemojte se iznenaditi ako bude tako.

Međutim, društvo u crnom, koje je na parketu odrađivalo posljednje sekvence zagrijavanja, imalo je nešto drukčije planove. Oni su baš za ovaj petak 13. isplanirali ispisati povijest…

Dobro, nije baš tako izgledalo u samom početku. Zapravo, ni blizu. Našičani su nakon nepunih osam minuta imali vodstvo 6-0 i sve je upućivalo na to da ćemo i ovoga puta gledati “laganicu” u izvedbi gostujućih zvijezda. Tin Lučin vratio se u klub s europskom broncom oko vrata, legendarni Manuel Štrlek ni u 37. godini nije izgubio ništa od svoje čarolije, a čuli ste možda i za imena kao što su Krešimir Kozina, Leon Vučko, braća Moslavac, braća Cenić… I doista je u tim trenucima izgledalo da će cijelo to društvo imati još jedan običan dan u uredu.

A opet, dečki u crnom nisu odustajali…

Goričani su imali plan i ideju kako igrati protiv Nexea, a od tog plana nisu odstupali ni nakon tog očajnog početka. Trener Matej Mišković pripremao je igru sedam na šest, tu je vidio svoju šansu, a igrači su mu pružili ruku na sve moguće načine. I počeli prvo topiti našičku prednost, koja se vrlo brzo i definitivno istopila, pa smo na predah otišli s tijesnih 20-19 u korist favorita iz Našica.

I sa šansom koja se ukazala. Ceki i prijatelji ozbiljno su to shvatili, neke stvari dodatno im je trener Mišković pojasnio tijekom odmora, pri čemu je jedno nedvojbeno jasno: što god im je rekao, dobro im je rekao!

Grubišić je zabio osam golova, a Karaula, Lopac, Neralić i Ceković po šest… Foto: David Jolić/cityportal.hr

Goričani su, naime, u nastavak utakmice istrčali u formi gladnih lavova. Svjesni da su primili previše golova u prvom poluvremenu, ali i s osjećajem da se na drugoj strani parketa može zabijati. Pogotovo u ovom formatu, kad tih sedam na šest toliko dobro funkcionira. I na tom valu gorički rukometaši su zajahali, odlučni u namjeri da ne bude kurs do samoga kraja.

Posljedično, par stotina ljudi okupljenih na tribinicama naše dvoranice dočekalo je i prvo vodstvo Gorice, dogodilo se to kod 25-24, nakon čega se naši rukometni junaci više nisu osvrtali. Nisu čak ni pogledali u retrovizor, jer plan je bio samo kako dovršiti senzacionalan posao na petak 13. A plan je, naravno, ostao isti. Sedam na šest, sedam na šest, sedam na šest… Guraj dokle ide, riskiraj koliko god treba, pritom daj i posljednji atom snage.

Energija koja se u tih posljednjih 20-ak minuta rodila među igračima u crnom kao epidemija se proširila i na tribine, na kojima je vladala nada, ali i strepnja. Domaći navijači, nenaviknuti na ovakve pobjede, bili su na rubu sjedalica sve do same završnice, a u gostujućem taboru nervozno su pogledavali u brojke na semaforu. Činio je to i Vedran Zrnić, sportski direktor Nexea, u šoku je razvoj događanja pratio i Goran Šprem, smješten odmah do njega, ali i oni su u nekom trenutku shvatili da ovdje više nema povratka.

I da je Gorica ove večeri zaslužila napraviti nešto ovako veliko!

Ovoga puta, ni manje ni više, fenomenalni su bili – svi! Jakov Neralić sjajno je otvorio utakmicu, brzo su mu se pridružila i dva Marka, mladi Grubišić i iskusni Karaula, na obje strane terena svoje su dali vječni kapetan Hrvoje Ceković i borbeni Rok Malin, na crti su u paru radili Ante Lasan i Vid Starčević, a svima njima u nastavku su se pridružili opasni i efikasni Andro Lopac, čvrsti i zarazno borbeni Bruno Mlakar, da bi kapetana u završnici fantastično odmijenio Maksimilijan Jurić… Uz sve to, golman Marin Sorić imao je jedan od svojih dobrih dana, sa “samo” sedam obrana, ali sedam pravovremenih i silno važnih obrana.

A na čelu te kolone, ponosan i ispunjen nakon svega, trener Matej Mišković. Čovjek koji je imao ideju, koji je znao što želi, ali i kako svoje vizije prenijeti na igrače. Da, oni su ti koji su odradili posao na terenu, oni su jednom Nexeu utrpali nevjerojatnih 37 golova, oni su u posljednje 52 minuta bili bolji od takvog protivnika za suludih 13 razlike (?!), ali ovu pobjedu slobodno možemo označiti i kao – njegovu! Matej Mišković održao je ovom prilikom rukometno predavanje općem auditoriju, ispisao neku vrstu rukometnog evanđelja po Mateju i ostvario vjerojatno najveću, najdražu i najvažniju pobjedu u trenerskoj karijeri.

Prošla sezona i za njega i za klub bila je traumatična, Liga za prvaka pobjegla je u nevjerojatnom raspletu, ali Matej Mišković zadržao je mir. I vjeru u ono što radi. Jednako kao i ljudi iz kluba, koji nisu ni razmišljali o bilo kojoj drugoj opciji osim novog pokušaja. Ove sezone, ispalo je tako, sve se okrenulo na pravu stranu, gorički rukomet završio je tamo gdje mu je mjesto, tamo gdje je zaslužio biti, a otvaranje je prošlo kao iz najljepših snova.

Još jedna igra, još boda dva, prva je Gorica, ša-la-la-la, pjevali su na kraju naši rukometaši… Foto: David Jolić/cityportal.hr

Završilo je tako zbog rada, zbog truda, zbog angažmana, zbog kvalitete koja je definitivno prisutna u ovom rosteru. I, možda i najviše zato, zbog zajedništva. Način na koji su dečki proslavljali svaki gol, svaku dobru obranu, način na koji su proslavili ovu pobjedu, zagrljeni i raspjevani, zapravo nudi odgovor na pitanje kako se dogodilo nešto ovakvo. Nešto što se nikad ranije nije dogodilo.

Važna je ovo pobjeda za građenje samopouzdanja, za rušenje barijera, ali i za sve što slijedi. Goričani žele biti u četiri najbolje momčadi u državi, žele izboriti novi plasman u europska natjecanja, a ova će dva boda potencijalno biti izuzetno važna u toj borbi. Dva boda osvojena protiv medaljaša i legendi, dva boda koja je malotko mogao očekivati. Pogotovo na ovakav način…

– Tata, što nisi ti rekao da će Gorica izgubiti? A mi ih pobijedili sedam razlike… – sletjelo je pitanje na izlasku iz dvorane, odmah nakon fotkanja s Tinom Lučinom.

Čovjek se pokušao izvući, tražio je objašnjenja, ali naprasno je prekinut…

– Znaš, sad kad dođemo doma, igrat ćemo rukomet. Ja ću biti Marin Sorić – odredio se stariji klinac.

– A ja ću biti Tin Luč… Ne, ne, bit ću onaj naš broj 2. E da, Hrvoje Ceković, taj ću biti – dodao je mlađi.

Odgovora na to više nije bilo. Samo smiješak od uha do uha. Jer, to je valjda i poanta…

Nastavite čitati

Sport

FOTO Vatrogasac iz Kobilića odradio prvi tjedan priprema za proljetni dio sezone 2026.

Objavljeno

prije 13 sati

14. veljače 2026.

Objavio/la

David Jolić

Nogometni klub Vatrogasac iz Kobilića, član Druge županijske lige Istok, počeo je s pripremama za nastavak prvenstva, za proljetni dio natjecanja, u prošli ponedjeljak, 09. veljače 2026. Prema riječima trenera Kristijana Goluba, na prvom okupljanju pojavilo se 16 igrača, ostali su opravdano izostali zbog poslovnih odnosno privatnih obaveza. Planom priprema predviđena su tri treninga tjedno.