Kultura

Kako se razvijao naš grad doznajte na izložbi ”Kultura stanovanja u Velikoj Gorici (1945. – 1990.)”

Brojni arhitekti oblikovali su velikogorički prostor sukladno zahtjevima i potrebama svoga vremena, istovremeno ostavljajući prostore na korištenje zajednici u budućnosti.

Objavljeno

prije 4 godine

16. prosinca 2021.

Objavio/la

Suzana Majstorović

U petak, 17. prosinca u 19 sati, u Galeriji Galženica, otvara se izložba ”Kultura stanovanja u Velikoj Gorici (1945. – 1990.)”, koja je dio izložbenog projekta ”Moderni grad – arhitektura i urbanizam Velike Gorice”.

Autorica koncepcije izložbe je Antonia Vodanović. Kustosice izložbe su Kristina Vujica, Antonia Vodanović i Ivana Haničar Buljan. Dizajn postava izložbe potpisuje Ana Vuko, koja je ujedno i autorica pratećeg foto eseja o velikogoričkim stambenim naseljima. Dizajn kataloga i plakata potpisuje Marinela Žinić Ačkar. Ortofoto stambenih naselja izradio je Gordan Horvat, a prostorne prikaze stanova i kuća Ivana Reić.

Stambeno pitanje, stanogradnja, stambena oskudica te kvalitetno i priuštivo stanovanje jednako su aktualne teme danas, kao i u drugoj polovini 20. stoljeća, s tim da su se promjenom ekonomskih i društvenih paradigmi znatno promijenile i stambene politike.

Stjepan Planić, Kuća Arbanas, iz knjige Kultura stanovanja

Izložba prikazuje temu individualnog i kolektivnog stanovanja u Velikoj Gorici te je podijeljena u dva segmenta. Na donjoj etaži galerije predstavljena je kultura stanovanja kroz izabrane primjere velikogoričkih kuća Stjepana Planića, jednog od najznačajnijih modernih hrvatskih arhitekata 20. stoljeća, koji je važan protagonist prije i poslijeratne izgradnje na području Velike Gorice gdje je realizirao veći broj privatnih obiteljskih kuća u Zagrebačkoj ulici i u okolici grada, kao i objekte društvene namjene te naselje za individualno stanovanje u Turopolju.

Naselje Bratstvo, foto Ana Vuko

Za razumijevanje Planićeve arhitekture i pristupa organizaciji prostora za stanovanje, iznimno je bitna njegova posthumno objavljena knjiga ”Kultura stanovanja”, zamišljena kao slikovnica za djecu, ali poučna i za odrasle, koju je dijelom opremio primjerima nekih od velikogoričkih kuća. Bio je protiv tipski organiziranog stanovanja, želio je organizirati život vlasnicima kuća sukladno njihovim stvarnim potrebama i stvoriti humane prostore. Njegove kuće su jednostavno oblikovane, funkcionalne, brze i jeftine izgradnje, projektirane prema životnim potrebama investitora s kojima je razmjenjivao brojna pisma vezano za koncipiranje životnog prostora. Smatrao je da je vlastita kuća s vrtom idealno stambeno rješenje, stoga po uzoru na japansku stambenu arhitekturu, projektira jednostavne slobodnostojeće kuće-kocke s ravnim krovovima pozicionirane unutar vrtova, a spoj s prirodom postiže i kroz otvaranje stambenih prostora prema vrtu te velike staklene stijenke.

Naselje JNA, foto Ana Vuko

Drugi dio izložbe obrađuje temu izgradnje velikogoričkih stambenih naselja. Naime, sve do završetka Drugog svjetskog rata Velika Gorica zadržava strukturu poluurbanog longitudinalnog naselja koje se formira izgradnjom obiteljskih kuća uz glavnu Zagrebačku ulicu, okruženu velikim poljoprivrednim zemljištima koja će se od pedesetih godina naovamo početi urbanizirati izgradnjom novih stambenih naselja. U vrijeme kada Velika Gorica dobiva Skicu direktivne osnove dijela naselja s detaljima (1949. – 1952.) nastaju idejna rješenja za naselja Staro Sajmište, Naselje JNA i Naselje Bratstvo. Riječ je o prvim naseljima realiziranim nakon Drugog svjetskog rata, koja koncepcijom podsjećaju na radnička naselja s kraja 19. stoljeća. Tijekom 70-ih godina zbog planiranog povećanja broja stanovnika Zagreba, i potrebe za rasterećenjem sve rastućeg grada, dio stanogradnje izmješta se u Veliku Goricu koja 1974. godine postaje jedna od zagrebačkih općina, pa uz državne poticaje stanogradnji (Fond solidarnosti), na nekadašnjim oranicama nastaju naselja Galženica, Visoki brijeg, Pionir, Chromos i 8. mart, a 1981. donosi se i PUP naselja Veliko Polje.

Naselje Pionir (Podbrežnica), foto Ana Vuko

U vizuri grada ponajviše se izdvaja naselje za kolektivno stanovanje Galženica, kao novi urbani centar, sada već policentričnog naselja, a njegova realizacija trajala je od 1972. – 1980. godine pod vodstvom G. P. Industrogradnja. Zbog kreiranja novih otvorenih i zatvorenih javnih prostora, od posebnog je arhitektonsko-urbanističkog značaja za grad stambeno naselje Gorica III – Galženica jug gdje se projektantica Hrvojka Paljan vodila postulatima tzv. urbane sociologije i njemačkim uzorima planiranja grada, promišljajući prostor kao mjesto susreta, društvene interakcije i socijalizacije njegovih stanovnika umjesto ”spavaonice” u kakva su se zbog lošeg promišljanja prostora pretvarala monofunkcionalna naselja bez društvenih sadržaja. Od posebnog je značaja bilo formiranje trga Veljka Vlahovića kao centralnog javnog prostora za druženje građana, interakciju, socijalizaciju, dječju igru, održavanje kulturnih manifestacija, proslava i sl., s ciljem podizanja kvalitete života u naselju. Formiranjem trga projektantica H. Paljan željela je stvoriti urbano naselje i na taj način ukloniti nedostatke na koje su upozoravali urbani sociolozi. Da bi se podigla kultura stanovanja u naselju, 1980. otvoren je Dom kulture Galženica s knjižnicom, manjom kino dvoranom polivalentnog karaktera i Galerijom Galženica, objedinjujući tako brojne značajne funkcije bitne za modernizaciju i urbanizaciju Velike Gorice te stvaranje gradske sredine u punom smislu te riječi.

Naselje Veliko Polje, foto Ana Vuko

Arhitekti poput Stjepana Planića, Hrvojke Paljan, Otona Strgara, Đure Mirkovića, Branka Vasiljevića, Jasminke Gornik, Rajka Šafrana i dr., u drugoj polovici 20. stoljeća oblikovali su velikogorički prostor sukladno zahtjevima i potrebama svoga vremena, istovremeno ostavljajući prostore na korištenje zajednici u budućnosti.

Izložba je otvorena od 17. 12. – 24. 12. 2021. / 3. 1. – 21. 1. 2022.

Povezane teme:galerija galženica izložba VELIKA GORICA

CityLIGHTS

INTERVJU Margareta Biškupić Čurla: Od peglanja nošnji do ravnateljice

Od folklora i studija etnologije do vođenja Muzeja Turopolja, njezin rad svjedoči o kontinuitetu interesa za baštinu i kulturu te o odgovornosti koju nosi čuvanje identiteta lokalne zajednice.

Objavljeno

prije 20 sati

19. svibnja 2026.

Objavio/la

Redakcija Cityportala

Malo je onih koji već u mladosti pronađu poziv kojem će ostati vjerni cijeli život. Upravo je takav put Margarete Biškupić Čurla, koja je na čelo Muzeja Turopolja došla sa samo 26 godina, nakon što je još kao djevojčica kroz folklor razvila ljubav prema tradiciji, narodnoj nošnji i baštini.

Od volontiranja u Etnografskom muzeju i terenskog rada među starim škrinjama i tavanima, do muzejske pedagoginje i naposljetku ravnateljice, njezin profesionalni put obilježila je jasna predanost struci. Povodom Međunarodnog dana muzeja razgovarali smo o muzejskoj djelatnosti, očuvanju baštine i izazovima koje donosi vođenje jedne od najvažnijih kulturnih ustanova Turopolja.

Recite nam Margareta, kako se zapravo postaje kustosica u muzeju?

– U principu, proces kreće upisom, odnosno završetkom fakulteta. To mogu biti razno razni smjerovi na fakultetu, ovisno o kakvom se muzeju radi. Svaki muzej traži specifičnu struku bilo da je riječ o prirodoslovnom, povijesnom ili etnografskom muzeju. Zatim, kada počnete raditi u muzeju i baviti se muzejskom strukom, nakon godinu dana morate pristupiti stručnom ispitu za kustosa.

Što na tom stručnom ispitu morate sve znati?

– Morate znati Ustav, morate znati spektar zakonodavnih stvari poput zakona o muzejima, o zaštiti spomenika kulture, o čuvanju kulturne baštine, razne pravilnike, o pohrani muzejske građe. Zatim, položiti stručne predmete vezane za samu muzejsku znanost. Netko tko je završio Prirodoslovni fakultet i zapošljava se u Prirodoslovnom muzeju, nije u svom obrazovanju prošao muzeološke predmete pa je i to potrebno naučiti.

Kada ste znali da želite biti kustosica i muzeologinja?

– Teško pitanje. Nisam znala zapravo do završetka fakulteta. Kad sam upisala fakultet, upisala sam etnologiju zato što sam silno voljela folklor i narodnu nošnju. Bavila sam se folklorom od četvrtog razreda osnovne škole i prema tome sam odabrala fakultet. Na moj odabir, majka mi je rekla da ću s time umrijet od gladi i jedino što ću moć raditi je peglanje nošnji. Igrom slučaja, nakon fakulteta, zaposlila sam se u Ministarstvu kulture i medija. To mi se baš nije dopalo jer je posao bio dosta administrativan. Međutim, kao studentica, volontirala u Etnografskom muzeju i u muzeju Turopolja što je u konačnici, nakon godinu dana, rezultiralo mojim zaposlenjem u muzeju Turopolja i to je bila ljubav koja traje sad već skoro 27 godina.

Pričajmo malo o kustosima, koji je vaš primarni zadatak?

– Kustosi prvenstveno prikupljaju predmete za svoju zbirku, a onda rade na njihovoj obradi. Predmet se evidentira, opisuje, saznaje se što je više moguće podataka o njemu i odlučuje se da li će taj predmet ići na restauraciju. Kasnije se taj predmet dovodi u priču sa svim ostalim predmetima i sa svim onim nematerijalnim oko njega kako taj isti predmet ne bi bio izdvojen iz konteksta. Na taj način, on će nam dati kontekst povijesti prošlosti kako bi u konačnici sve imalo nekog smisla te da možemo rekonstruirati prošli život koji ćemo čuvati za buduće generacije. U suvremenoj muzeologiji, pažnja se posvetila upravo nematerijalnoj kulturnoj baštini jer je ona puno krhkija od ove materijalne.

Što spada pod nematerijalnu baštinu?

– To su vještine znanja, od toga znamo li heklati pa do toga znamo li pjevati. To su narodne priče, bajke, mitologija, sve ono što ne možete materijalno primiti u ruke. Taj sadržaj je izuzetno bitan. Posljednjih 15 godina, svjetska muzeologija, raspravlja o tome koji je ispravan način očuvanja nematerijalne kulturne baštine. Na primjer, proslava Jurjeva je nematerijalna kulturna baština koja se nekada slavila na potpuno drugačiji način nego što se to obilježava danas. I tako se postavlja pitanje, koji je ispravan način očuvanja Jurjeva? Onoga nekada ili ovoga danas.

Kada smo se već dotakli našeg Turopolja, kako Vi, kao ravnateljica muzeja Turopolja, možete reći koliko se promijenio život u našem kraju?

– Velika Gorica, ako govorimo o našem lokalnom području, startala je kao malo selo, kao sajmeno područje. Danas smo mi šesti grad po veličini i jedna smo urbana sredina. Na primjer, nekada su narodne nošnje u Turopolju krenule iz obitelji, iz kuće, iz materijala koji su im bili dostupni i koji su uspijevali na ovome području. Ovdje su uspijevali lan i konoplja. U konačnici, najveća razlika između prošlosti i sadašnjosti je upravo to iskorištavanje onoga što nam je područje na kojem živimo dalo. Kod narodnih nošnji su to biljke koje su se uzgajale i uspijevale na ovom području, kod graditeljstva je to materijal koji nam je bio dostupan u prirodi, a u ovom slučaju to je hrast. Zato i imamo jako puno drvenih kuća jer je Turopolje bilo prirodno bogato hrastovim šumama. Tako da se u prošlosti lokalno bogatstvo prirode maksimalno iskorištavalo. Danas to više ne možete. Cijeli svijet je postao toliko mali i sve nam je toliko dostupno da više ne možete pojedine stvari lokalizirati.

Recite nam nešto više o samom muzeju Turopolja i njegovoj višestoljetnoj povijesti.

– Muzej Turopolja je stvarno jedan povijesni raritet. Kada sam ja došla raditi u muzej još 2001. godine, tada je on bio jedna zgrada, zgrada koju svi poznamo kao muzej Turopolja, zgrada Plemenite općine turopoljske. Ta poveznica Plemenite općine s Velikom Goricom i muzejom danas je neraskidiva. Zgradu je sagradila Plemenita općina turopoljska 1765. godine. Nastala je kao centralna administrativna zgrada Plemenite općine turopoljske. Tu su se čuvali arhivi, održavali sastanci, postojao je unutar zgrade i kafić i tako je bilo dok 1960. godine ta ista zgrada nije postala muzej. Tada je jedna sitna, ali dinamitna žena, Višnja Huzjak, preuzela funkciju ravnateljice muzeja kojoj možemo biti zahvalni što danas uopće imamo tako bogatu zbirku i muzej. Danas smo na više lokacija. Imamo etno kuću U Ščitarjevu, zavičajnu zbirku Vukomeričkih gorica na Ključić brdu, partnerstvo s obitelji koji su vlasnici Kurije Modić-Bedeković. U međuvremenu, uspjeli smo dobiti sredstva europskih fondova i izgraditi novi Interpretacijski centar muzeja Turopolja.

Krenuli ste u cjelovitu obnovu muzeja od potresa, kako to ide?

– Iskoristit ću priliku pa prvenstveno pojasniti da Interpretacijski centar nije izložbeni prostor. On ima multifunkcionalnu dvoranu više za izvan izložbene djelatnosti koje muzej radi poput predavanja, promocija i radionica. S druge strane, stara muzejska zgrada, nakon obnove, postat će isključivo izložbeni prostor. U prizemlju će biti proširena izložbena dvorana koja će se mijenjati na godišnjoj razini. Vjerujem da će obnova biti gotova kroz nešto više od godine dana, računam negdje sredinom 2027. godine da će biti gotova.

Imate li najdražu stvar koju volite vidjeti u muzeju, koja vas uvijek nekako razveseli ili koja vam je posebna?

– Silno volim moju tekstilnu zbirku. To su predmeti za proizvodnju platna od kuhinjskih krpa, ručnika, stolnjaka, jastučnica pa do narodnih nošnji. To je sve staro preko sto godina, odnosno, onoliko koliko se etnografija čuva.

Možete li nam reći kako se održavaju narodne nošnje?

– Kada su u izložbi narodne nošnje, uzmete praško pa malo prođete po njima. To moramo paziti jer se ne smije puno dirati. Ono što je najveći problem je što ih zapravo ne bi smjeli prati zato što nošnje mogu pustiti boju. Zato se mi javimo gospodinu Tomislavu Miličeviću iz folklornog ansambla „Turopolje“ i kažemo: „Tomica pliz pomozi“. Imamo sreće da imamo njega u Velikoj Gorici koji je vrhunski stručnjak. On možda nije formalno obrazovan kao etnolog, ali mislim da je jedan od najvećih etnologa koji Hrvatska ima po pitanju tekstila.

Koliko je muzej Turopolja bitan za identitet našeg Turopolja, Velike Gorice i na kraju krajeva Zagrebačke županije i grada Zagreba?

– Mislim da je jako bitan. Nekako, ta naša povijesti, kultura i kulturna baština nose naš identitet i zapravo civilizacijsku razinu razvoja koju imamo. Mi u njemu zapravo čuvamo tu našu stvarno vrijednu, važnu, super bogatu prošlost. Općenito, Hrvatska ima jako izražen kulturni identitet, ali toliko silno različit na tako malom geografskom području da je to nevjerojatno. To nosi cijelu životnu priču naroda. Kao što smo spomenuli, svijet je sve manji, sve nam je dostupno i nikada nije bilo bitnije čuvati osobni identitet.

Što zapravo znači Plemenita općina, Plemenitaška obitelj?

– Danas, ako ćemo gledati u nekom formalnom smislu, plemstvo nema neku vrijednost jer nema razlike. Nekada je to imalo jako velike značaje u smislu poreznih olakšica. Da se ne bi krivo shvatilo, oni su se borili u razno raznim ratovima gdje su zadužili kraljeve i na temelju toga su dobili svoje povelje i povlastice. Ono što je u cijeloj toj priči fantastično jest da su oni te povlastice jako dobro iskoristili podignuvši cijeli kraj na jednu višu razinu. Izgradili su zgradu muzeja Turopolja, Stari grad Lukavec, izgradili su cijeli centar Velike Gorice i sve one niske kuće oko današnje Općine i muzeja Turopolja. To je sve njihova zasluga i samim time, ostavili su neizbrisiv trag bez kojeg Velika ne bi bila ono što je danas.

Možemo li reći da je cijeli grad Velika Gorica muzej Turopolja?

– Grad Velika Gorica priča svoju priču. Cijeli naš kraj, ima toliko toga za pokazati, za vidjeti. Sve naše tradicijske drvene gradnje, kurije koje još danas postoje, zatim drvene kapelice.. cijela regija je vrlo, vrlo bogata takvim primjercima.

Što biste još, osim Muzeja Turopolja, preporučili građanima za posjetiti?

– Imamo Perunfest, manifestaciju koja se bavi slavenskom mitologijom, narodnim pričama i predajama. Zatim, KUD Novo Čiče jako radi na promociji etnologije i napravili su prostor za dječje izlete kojim potiču kulturu i pomažu turističkom sektoru da nije samo riječ o zaradi novca već o podizanju kulturne svijesti među najmlađima.

Imate li nešto za kraj dodati?

– Iskoristit ću ovu priliku pa spomenuti ljude s kojima radim. Oni su mi najdraži dio našeg Muzeja. Mi smo zaista jedan kolektiv koji je obiteljski organiziran. Svi smo se upoznali u Muzeju i nismo se međusobno odabrali, ali smo jako tolerantni jedni prema drugima. Svi volimo svoj posao, a najviše volimo surađivati sa svima u Gorici, od škola do turističke zajednice.

Priča Margarete Biškupić Čurla pokazuje kako se profesionalni put može oblikovati iz ranih interesa i ustrajnosti, ali i koliko je važno ostati vjeran vlastitoj struci unatoč različitim skretanjima na tom putu. Od folklora i studija etnologije do vođenja Muzeja Turopolja, njezin rad svjedoči o kontinuitetu interesa za baštinu i kulturu te o odgovornosti koju nosi čuvanje identiteta lokalne zajednice.

Nastavite čitati

Kultura

FOTO Otvorena skupna izložba ”Novi motivi” članova Udruge ULIKUMVG

Objavljeno

prije 4 dana

16. svibnja 2026.

Objavio/la

David Jolić

Skupna izložba ”Novi motivi” članova Udruge ULIKUMVG-a otvorena je jučer (petak, 15.05.2026., 18 sati) u Galeriji Trumbetaš Pučkog otvorenog učilišta Velika Gorica.