Prva sjednica Gradskog vijeća nakon korone donijela je posebne uvjete. Vijećnici su bili na svojim mjestima, ali uz razmak, pa su novinari morali otići na vrata do i smjestiti se na balkonu kino dvorane. Na velikom platnu bio je prijenos uživo iz susjedne prostorije, tako to mora izgledati u ovim ludim vremenima…

I tako, ide sjednica svojim tijekom, kad se odjedanput na ekranu pojavi neko nepoznato lice… Prošlo je, iskreno, nekoliko sekundi dok netko na balkonu nije dobacio:

– O, bože, pa to je Jakovljević!

Punim imenom Tomislav Jakovljević, vijećnik Živog zida, ali u prepolovljenom izdanju. Donedavno gromada od čovjeka, među prijateljima prozvan Debeli, koronu je iskoristio za veliku životnu pobjedu.

– Kad sam krenuo u ovo, 2. siječnja, imao sam 162,4 kilograma. Sad sam na 112,5, još deset deka mi fali da dođem do pedeset – sa širokim osmijehom priča Jakovljević na kavi u njegovoj Velikoj Mlaki.

Aktivan je u politici, ali ovaj put tema nije bila politika nego – mršavljenje. I potraga za odgovorom na pitanje:”Kako?” U sedam mjeseci napravio je pravo čudo, prijatelji i poznanici ga više ni ne prepoznaju na ulici, a on se osjeća bolje nego ikad.

– Godinama sam pokušavao smršavjeti, i familijarno imamo taj problem, čak sam i samog sebe uvjerio da je to genetika… Naravno, nema to veze s genima, to su samo navike. Iste navike, isti problemi. Pokušavao sam više dijeta, od chang-shlanga, Herbalifea i svega ostalog, dao gomilu love, a usput sam i skupio zavidno znanje o svemu tome. Međutim, nisam znao o kojem se tu zdravstvenom problemu doista radi – počinje svoju priču o novom životu Jakovljević.

Pokušao je na sve moguće načine, “ubijao” se na treninzima šest puta tjedno, no stvar bi ispadala samo još lošija.

– To je ispalo totalni promašaj! Događalo se da izgubim dio vode, skinuo bih desetak kilograma, počeo dobivati mišiće, ali salo nije odlazilo. I, naravno, čim prestaneš trenirati, kilogrami se vraćaju. I onda sam došao do nekih saznanja… – krenuo je u otkrivanje tajne uspjeha Tomislav.

– Došao sam do pojma autofagije, odnosno periodičkog posta. To je relativno nova stvar, iako se o njoj dosta zna. Japanski liječnik Yoshinori Ohsumi 2016. godine dobio je Nobelovu nagradu za medicinu upravo za autofagiju. Objasnio je sistem razgradnje štetnih tvari u organizmu, dokazao da 12 sati nakon posljednjeg obroka tijelo troši 80 posto energije samo na probavu hrane. Tek kad se probavi posljednji obrok, nakon tih 12 sati, tijelo se počne čistiti od štetnih stvari.

Nakon što je probao toliko toga, odlučio je Tomislav pokušati i ovo, poslušati čovjeka.

– Počeo sam s ‘modelom 18-6’. U danu 18 sati ne jedeš, a šest sati jedeš. Nakon toga se ti razmaci povećavaju, pa sam došao do toga da jedem jedan obrok u danu. Taj obrok mora biti masan, sa zdravim, prirodnim masnoćama, iako mi nije baš bilo jasno kako ću smršavjeti ako jedem masno. Bilo je to kontra svega što sam ranije čuo, no probao sam i vidio da radi. Nastavio sam tako, tri dana tjedno sam postio, a ove ostale dane jeo bih jedanput do dvaput dnevno. Držao sam se autofagije, izbjegavao sam ugljikohidrate i počele su mi se događati brutalne promjene na zdravstvenom stanju – priča Tomislav i nastavlja:

– Autofagija liječi i hrpu bolesti, jer tijelu daje šansu da se samo oporavi. Kod nas je hereza reći da se možeš izliječiti bez doktora, ali ja sam dokaz da autofagija, recimo, liječi perut. Imao sam velikih problema s tim, plaćao šampone i kremice, ali uzalud. No već krajem siječnja primjetio sam da više nemam perut! A onda su mi se počele povlačiti vene na nogama, tlak mi se normalizirao… Iako, ovdje se zapravo radi o kombinaciji tri stvari – autofagije, prehrane bez ugljikohidrata i korištenja što zdravijih namirnica. Šećer sam potpuno izbacio, jednako kao i brašno, sol 90 posto, privremeno i mlijeko. To su te ‘četiri bijele smrti’… I reakcije su bile čudesne, počeo sam ozdravljati naočigled. Evo, nekidan sam se popeo na krov kuće, što mi je cijelo ovo vrijeme bilo nezamislivo. Čovjek se doslovno pomlađuje na ovaj način, nevjerojatno koliko sam napredovao ovih šest mjeseci.

Kad krene tako žustro opisivati svoj put do uspjeha, pomislio bi čovjek da nešto prodaje, primjećujemo u šali…

– U tome i je stvar, ništa je ovdje ne prodajem, ne promoviram sebe kao političara, jer neću se više nikad ni za što kandiditati, a kako nisam uspio ništa napraviti za grad Veliku Goricu u svome mandatu, želim barem ovako pomoći svojim sugrađanima, svojim iskustvom. To je neka moja misija – govori nam Tomislav i vraća se na početak:

– Kad sam ženi rekao da idem na dijetu, poludjela je! Podržala me, ali znala je da će tu biti svega. Međutim, u sve to ušao sam toliko pripremljen da sam čak i u onoj prvoj fazi, u dva tjedna pripreme za dijetu, kad sam jeo samo vegetarijanski, uspio suzbiti onu nervozu koju sam i inače imao zbog debljine, zbog viška inzulina. Nije mogla očekivati sve ovo i naravno da je sad oduševljena. Ali i ona je uz mene smršavjela, izgleda brutalno, majka dvoje djece ima 53 kilograma! Nije ona bila na dijeti, to ja zovem pasivno mršavljenje.

Tomislav je u mladosi bio rukometaš, igrao je u RK Zagrebu, u generaciji Vorija, Zrnića, Šprema i ostalih, a prvo nakupljanje kilograma krenulo je kad se prestao baviti sportom. Pa se malo zaokružio, pa još malo, pa još malo… Međutim, nije sve to kod njega izazivalo komplekse.

– Ne, ne mogu reći da sam bio iskompleksiran. Kako bi rekao moj otac, ja nemam ni grama srama, ha, ha… Nije mi nikad bio problem skinuti se na plaži, nisam njegovao taj kult tijela kao što danas ljudi to sve više rade, ostvarivao sam se u nekim drugim stvarima, ali naravno da je to često bila tema. Kako sam gradski vijećnik, čak su mi ljudi koji me vole i poštuju, koji su iskreni prema meni, otvarali oči. Jedan od njih mi je rekao: ‘Pa kome ćeš ti pomoći kao vijećnik kad ne možeš pomoći ni sebi, pogledaj kako izgledaš!’ Nije to bilo lijepo za čuti, ali shvatio sam da je u pravu. I onda sam, kad sam shvatio da nikome ne mogu pomoći kao vijećnik, odlučio barem pomoći sebi – kazao je Jakovljević i dodao:

– Nisam od onih koji se puno slikaju po Facebooku, pa je nastalo ludilo kad sam nedavno objavio fotku. Kroz ‘feedback’ koji sam dobio od ljudi, došao sam do spoznaje da je nemoguće pomoći onome tko ne želi da mu pomogneš. Možeš jedino promijeniti sebe. Kad to uspiješ, možeš utjecati na ljude svojim primjerom.

Pomogla mu je u cijelom ovom čudesnom procesu i zloglasna korona.

– Uh, baš mi je dobro došla. Do tad sam skinuo nešto više od 20 kilograma, vidio sam da ide, ali i dalje sam bio slon od 140 kg. Posao mi je pao za 90 posto, imao sam hrpu slobodnog vremena i krenuo sam u šetnje, počela je sezona vrta, bicikl sam vozio dvaput dnevno… Dok su svi drugi tukli kilograme u koroni, ja sam ih gubio – zadovoljno konstatira Tomislav.

I stvar je, tvrdi, zapravo jednostavna…

– Terapija postom poznata je tisućama godina, ali tek sad je čovjek dobio Nobelovu nagradu za to. Razumijem da ljudi ne vjeruju dok ne probaju, ali sve je to objašnjivo. Uostalom, u našim vjerama imamo tih elemenata, Muslimani u ramazanu točno tako jedu, rade periodički post, samo što ljudi to rade zbog vjere. I dođe jedan pametni Japanac i to objasni medicinski – govori Jakovljević, svjestan da će se ljudi uplašiti kad čuju za dijetu, za metodu u kojoj se ništa ne jede danima.

– Da je meni netko rekao da dobrovoljno neću jesti četiri dana, rekao bih mu da nije normalan. Ali kad kreneš, vidiš koliko se može postići ne radeći ništa. I nije to nikakva žrtva! Luči ti se kortizol, hormon zadovoljstva koji… To je jedno blaženstvo, kao kad si popušio najbolju ‘vutricu’, ha, ha – smije se Jakovljević.

Nakon što smo, barem donekle, odgovorili na pitanje “Kako?”, vrijeme je da odgovorimo i na ono “Dokle?”

– Sad mi kilogrami više nisu bitni, želim na sebi ispitati granice autofagije, mogu li se potpuno vratiti u zdravstvenom smislu. Koliko će to još biti kilograma, ne zanima me, važnije mi je kakvi su mi tlak i šećer. Ova me kilaža zadovoljava, ne bi mi značilo previše otići ispod stotinu kilograma, iako vjerujem da ću doći do toga. Međutim, želim vidjeti koliko mogu napraviti na tom iscjeljivanju samog sebe putem autofagije. Od sebe želim napraviti spomenik jednoj uspješnoj metodi – kaže Tomislav.

Potrajala je ova priča puno duže nego što se može prenijeti na papir, ali na kraju je jedna stvar ostala kao ključna u svemu ovome.

– Kažu mi ljudi da izgledam mlađe, svježije… Drukčiji sam čovjek. Percepcija života ti se mijenja, percepcija prioriteta, mozak drukčije radi, pun si ideja. Ranije mi se događalo da mi mozak blokira, a sad sam pun ideja, energije… Sjajan osjećaj!