Vijesti
Kako je Galerija Galženica “živnula” zbog cure iz Podgore
Odmah po dolasku na funkciju voditeljice Galerije Galženica organizirala je izložbu koja je ujedno bila i – koncert, a u sličnom stilu namjerava raditi i dalje.
Rođena Makaranka, odrasla u Podgori, od djetinjstva zaljubljena u umjetnost Antonia Vodanović posljednjih mjeseci voditeljica je Galerije Galženica koja je upravo zahvaljujući ovoj mladoj djevojci postala poželjno kulturno odredište, ne samo Goričana, nego i Zagrepčana.
-Ne znam otkuda su ti moji afiniteti obzirom da mi nitko u obitelji nije vezan za umjetnost. Dolazim iz radničke obitelji, tata je bio konobar, mama je završila školu za krojačicu, te se kod nas nikad nije govorilo ni o umjetnosti, ni o kulturi, ali ja sam još od vrtića imala želju za likovnim i kreativnim izražavanjem.
Bez obzira što nitko iz obitelji nije bio umjetnički orjentiran, kada je Antonia trebala u srednju školu savjetovali su joj da upiše Školu likovnih umjetnosti u Splitu, i obzirom na sve očekivali bismo da se i sama odlučila za istu, ali ne…
-Meni to nije bila opcija. Nisam mogla zamisliti da s 14 godina odem od kuće u tako veliki grad. Međutim, nakon srednje škole odlučila sam se za studij povijesti umjetnosti u Zadru, točnije muzejsko-galerijski i konzervatorski smjer. E, tu roditelji nisu bili baš najsretniji jer su se bojali gdje ću se zaposliti nakon završetka studija, ali ja sam vjerovala da ako budem marljiva i maksimalno posvećena onom što volim, da će sve doći na svoje.
Nakon studija odradila je stručno osposobljavanje u Gradskom muzeju u Makarskoj, položila stručni ispit za kustosa, ali u početku je bilo teško doći do posla u struci, stoga je često od obitelji čula “jesmo ti rekli”, te dobronamjerne savjete da se možda prekvalificira, no nije sjedila kod kuće i čekala. Radila je sezonske poslove, volontirala u struci, pogotovo tijekom zime odlazila u arhive, istraživala, bavila se terenskim istraživačkim radom. Svoja istraživanja prijavljivala je na razne međunarodne konferencije i simpozije, izlagala ih pred drugim stručnjacima, objavljivala je znanstvene i stručne radove u časopisima, knjigama te zbornicima radova sa znanstvenih konferencija.
-Na taj način, kroz samostalni rad, stekla sam prva stručna iskustva, koja su mi bila odskočna daska za dalje. Zapravo kroz taj nezavisni i volonterski rad bogatila sam svoj životopis. Naime, u mojoj glavi nakon studija uopće nije bila opcija da odustanem od bavljenja svojom strukom.
Sa svojom prijateljicom arheologinjom i dečkom arheologom i povjesničarem u siječnju 2018. godine osnovala je Udrugu za istraživanje, promicanje i zaštitu kulturne baštine Makarskog primorja u koju su se kasnije uključili i arhitekti, urbanisti, ljudi koji se bave zaštitom spomenika kulture, jedan mladi interdisciplinarni tim stručnjaka iz tog područja.
– Kroz udrugu smo počeli provoditi razne projekte, od izložbi, predavanja, tribina, radionica, stručnih tura, istraživanja…Mi smo tada imali članove koji su netom diplomirali, htjeli smo to svoje znanje i mladenački entuzijazam vratiti zajednici, te nekako nadoknaditi nedostatak kulturnih sadržaja i govoriti o temama za koje smo mislili da su važne, a o kojima se na lokalnoj razini uopće nije govorilo ni raspravljalo.
Prvi projekt koji je radila u udruzi, bio je vezan uz promociju i valorizaciju moderne arhitekture druge polovine 20. stoljeća u lokalnoj zajednici, a on joj je bio osnova za daljnje zapošljavanje u Zagrebu.
-U ljeto 2018. godine raspisan je natječaj u Oris – Kući arhitekture u Zagrebu, riječ je o galeriji koja je posvećena modernoj i suvremenoj arhitekturi. Prijavila sam se, izabrali su me i tada sam preselila u Zagreb.
Galerija Oris poznata je i izvan granica Hrvatske, već dvadeset godina tiskaju i svoj dvojezični časopis za koji Antonia kaže da je najbolji časopis za arhitekturu u Hrvatskoj i regiji. Organizatori su i Dana Orisa na kojima se okuplja oko dvije tisuće arhitekata i ljubitelja arhitekture iz cijeloga svijeta.
– Program galerije bio je izuzetno dinamičan, produciralo se oko pedesetak programa godišnje. Tu sam stekla ogromno iskustvo. Radila sam na programu galerije, apliciranju na natječajima za ostvarivanje financijskih sredstava, do PR-a, marketinga, vođenja društvenih mreža, bilo je dana kad sam radila od osam ujutro do ponoći kako bi se sve stiglo.
Nažalost, pandemija koronavirusa učinila je svoje i u privatnom sektoru u kulturi, te je Antonia, zajedno s još nekoliko kolega ostala bez posla. Dobro u cijeloj priči je da se u tom trenutku otvorio natječaj u Galeriji Galženica.
-Prvi put sam u Veliku Goricu došla kad sam išla na razgovor za posao. Prilikom prijave za posao morala sam prikazati svoj plan i program, svoju viziju kako vidim razvoj Galerije. Odvojila sam dosta vremena za to, izvukla sam stare izvještaje Galerije, da vidim koje su mane i prednosti kako bih vidjela što se tu sve može napraviti da se poboljša program. I uspjela sam, primljena sam, a iako sam mislila da će biti teže, pohvatala sam konce u roku tjedan dana.
Ističe kako nije isto raditi u privatnoj i javnoj galeriji, ali kaže da se brzo snašla, te da je ubrzo krenula s realizacijom programa. Prvo što je organizirala bila je izložba riječkog umjetnika Vedrana Ružića, koji je ujedno jazz glazbenik, pa su tim povodom osim izložbe upriličili i koncert što je svakako novina u Galženici.
-To mi je otvorenje bilo super, dobro posjećeno, bile su odlične reakcije publike, tim više što se u Galeriji nikad prije nisu održavali koncerti. Na neki način to je bio eksperiment da vidimo kako će ljudi reagirati. Bila je to jedna baš pozitivna atmosfera.
Kako kaže, interes za Galeriju veći je od zagrebačke, nego lokalne publike, te dodaje da je to naslijeđena situacija od prošlih godina i svjesna je da je puno posla pred njom kako bi zainteresirala lokalnu publiku za dolazak na izložbe i općenito događanja u Galeriji.
-Da nije korone, program bi bio još intenzivniji. Ovaj prostor i kapacitet se mogu maksimalno iskoristiti, te sam u startu predložila da osim za izložbe prostor koristimo i za predavanja, radionice, tribine, koncerte…
Nedavno je održana i humanitarna prodaja slika za potresom pogođena područja Sisačko-moslavačke županije koja je bila vrlo uspješna.
-Nastojimo biti aktivni i kroz druge segmente koji nisu samo izložbeni i na taj način pokušavamo publiku vraćati u prostor. Velika je razlika između ove Galerije koja je trenutačno jedina u Velikoj Gorici za suvremenu umjetnost, dok Zagreb ima tridesetak muzeja i galerija koji zadovoljavaju široke potrebe svoje publike. Kad imate jednu galeriju u gradu, morate biti svjesni da program ne može ići u jednom smjeru, nego to mora biti šira priča.
Antoniu zanimaju različite stvari, osobno i kroz udrugu koju vodi bavi se edukacijom za odrasle i to baš voli raditi, tu su predavanja, javne rasprave o aktualnim društvenim temama, te prostor galerije vidi kao mogućnost da se lokalna publika uključuje kroz razne teme.
-I dalje sam predsjednica udruge iako su mnogi mislili da se njome neću stići baviti nakon preseljenja u Zagreb. Ali eto, vodim je već tri godine, nije jednostavno, ali ne dam se. Prve dvije godine, svi vikendi i godišnji odmori bili su raspoređeni da stignem obaviti sve što treba.
Posljednjih godina, kako kaže, često radi do petnaestak sati dnevno, jer je nakon regularnog posla čekaju obaveze oko vođenja i koordinacije projekata udruge te oko pisanja i istraživanja kulturne baštine, ali ne vidi to kao rad jer joj je to ogromna ljubav i strast.
-Imam dovoljno volje, to je nešto što me ispunjava, a kroz rad udruge vidim svoj doprinos na lokalnoj razini. Odlično smo podržani od zajednice i to mi samo pokazuje da dobro radimo.
Prvih osam mjeseci u Galeriji Galženica…
-Odlično mi je, jako sam se brzo uklopila, uspostavila sam dosta suradnji, mogu reći da vidim da ono što sam si zacrtala, da se unatoč koroni ostvaruje. Do sad su sve reakcije bile pozitivne, a događalo se se da u Galeriju dođu domaći ljudi samo kako bi me upoznali, te da mi kažu da im se čini da je Galerija živnula, da je puno više i medijski popraćena u lokalnoj zajednici, svi su primijetili da je program raznovrstan, tako da mogu reći da sam zadovoljna.
Najčešća publika su mladi, primijetila je to, kaže na brojnim otvorenjima, a to je posebno veseli. A evo što planira u narednom razdoblju.
– Bit će još dosta predavanja, jer mi je taj edukativni dio jako bitan, to je način da publika izravno komunicira i s izlagačima, kustosima, tu se uspostavlja interakcija koja je kroz izložbe malo manje zastupljena. Ovo je prilika da se dođe u direktan kontakt. Što se tiče rasporeda, već u lipnju pripremamo tri predavanja., interaktivnu radionicu, ali to ćemo sve najaviti na vrijeme.
Kada govorimo o slobodnom vremenu, kaže, ovisi što pod tim pojmom smatramo. Kaže da je rad više odmara nego umara, te da voli biti zatrpana obavezama.
-Nekad sam se amaterski bavila fotografijom, izlagala sam na dvadesetak skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Jako volim fotografiju, desetak godina sam se time amaterski bavila, čak sam razmišljala i nešto ozbiljnije od toga napraviti. Najdraža mi je bila izložba ‘’Gloria Talent Campus’’ koja se održala u Galeriji Kranjčar u Zagrebu. Bila sam izabrana među deset najboljih mladih fotografa do trideset godina za modnu i portretnu fotografiju, a stručni žiri su sačinjavali Peter Lindbergh – glasoviti svjetski fotograf, Ivan Posavec – urednik fotografije u Gloriji te Mare Milin – modna fotografkinja. Nakon toga sam se ipak odlučila posvetiti struci jer mi je bavljenje s raznim aktivnostima oduzimalo previše vremena i energije.
Voli kulturni krajolik Dalmacije, nedostaje joj mamina kuhinja, a taj neki njen identitet joj je jako važan.
-Vezana sam za prostor koji mi je bliže kulturološki, puno mi taj kraj iz kojeg potječem znači. Prvih par godina nisam se namjerno htjela na zagrebačke natječaje javljati jer mi je bila želja ostati u Dalmaciji. Nikad nisam maštala o životu u Zagrebu, ali on za profesionalni razvoj nudi mnogo više prilika i mogućnosti. Preseljenje u Veliku Goricu? Ta opcija je otvorena.
Sport
Zaboravljeni identiteti: Kad su Turopoljem harali Partizan, Borac i Proleter…
Mnogi ljubitelji lokalnog nogometa tad nisu bili ni rođeni, ali oni stariji pamte kako su se zvali turopoljski nogometni klubovi u vrijeme bivše države. Imena su to koja su bila prikladna vremenu u kojem se živjelo…
Kad smo već kod partizana i ustaša, evo malo i turopoljskog nogometa u toj priči. Zašto ne, moderno je… A i svega se čovjek sjeti u tim silnim nogometnim pričama, na nogometnim kavama, s nogometašima i trenerima u društvu.
Jedan od protagonista tih priča, u onim trenucima kad je doma, svakako je i Dean Klafurić. Idealan odabir za gosta u prvoj emisiji “Prva liga” na City radiju u 2026. godini. Teme su bile raznolike, spomenuo je u jednom trenutku “Radnik i Udarnik, odnosno Gorica i Kurilovec”, a nakon toga se tema otvorila sama od sebe.
Fora je već prilično izlizana, ali ako ne znate što je bilo u turopoljskom nogometu u vrijeme bivše države, nek’ vam kaže Klaf.
– Mnogi to ne pamte, ali u vrijeme bivše države većina naših seoskih klubova imala je imena koja su tad bila normalna. Imali smo tako NK Naprijed iz Gradića, NK Budućnost iz moje Donje Lomnice, NK Napredak iz Velike Mlake, čak i NK Partizan iz Lukavca. Budući da se klub iz Laduča u to vrijeme zvao NK Crvena zvijezda, pamtim i okršaje Partizan – Crvena zvijezda usred Lukavca – sa smiješkom se djetinjstva prisjeća Klaf.
NK Radnik ponosno je nosio svoje ime sve do gašenja kluba 2009. godine
Uz Radnik i Udarnik, kao i ove koje je Klaf pobrojao, još je cijeli niz turopoljskih klubova nosio imena prikladna vremenu u kojem se živjelo. U Vukovini je tako lokalne kibice zabavljao NK Borac, u Okuju je uvijek neugodan domaćin bio NK Torpedo, a najstariji klub u Turopolju, iz mjesta koje se zove Turopolje, u to je doba bio NK Proleter. U susjednom Rakitovcu natjecala se NK Mladost, a isto ime nosio je i klub iz Obrezine, koji to nikad nije ni mijenjao.
Tu dolazimo do skupine klubova koji su ostali ono što su bili, a tu spada i NK Polet iz Buševca. U Kobiliću je i tad, kao i sad, egzistirao klub pod nazivom NK Vatrogasac, a na rubu ove kategorije je NK Turopoljac iz Kuča, čije ime ne spada u skupinu režimskih…
Kučani su se dosjetili kako izbjeći “režimsko” ime, pa su klubu 1957. nadjenuli ime NK Turopoljac
Četiri su kluba oduvijek nosila imena svojih toponima, tu grupu čine NK Mraclin, NK Buna, NK Kupa i NK Meštrica, što je bila neobična pojava u tim vremenima. I u bližoj i u široj okolici egzistirali su NK Sloboda iz Bukevja, NK Budućnost iz Leknena, NK Sloga iz Odre, ali i iz Lekenika, NK Bratstvo iz Hrašća, Jedinstvo iz Male Mlake…
I baš zato je vrlo posebna priča koja dolazi iz Dubranca. Tamo je, naime, postojao klub kojeg više nema, a zvao se – NK Croatia! Jedini klubovi na svijetu koji su se tako zvali bili su onaj iz Sydneya i ovaj iz Dubranca.
– Staviti ime Croatia i šahovnicu na grb kluba bilo je veliki problem. Nama je tada šahovnica puno značila i svi smo bili zagrizli za ideju Republike Hrvatske. Zbog toga smo proveli i noć u zatvoru, ali nismo posustajali, sve smo prebrodili i na kraju riješili. Uz kompromise, naravno – ispričao je u razgovoru za Kronike Velike Gorice Vinko Pavlečić, jedan od osnivača kluba iz Dubranca.
Kakva vremena…
Sport
Goričani očekivano do pobjede u Osijeku, predstavio se i mladi Gruja…
Košarkaši Gorice uvjerljivo su pobijedili Vrijednosnice Osijek, posljednju momčad lige, sa svih 17 poraza ove sezone. Nije sve od početka išlo po planu, ali pobjeda je upisana, a šansu su dobili i mladi igrači…
Sport
Posljedice cirkusa: Gorica čeka Vukovar bez trenera, ali i bez kapetana!
Gorica je bizarnim porazom (0-3) kod Lokomotive ostala bez bodova, a zahvaljujući odlukama suca Zdenka Lovrića i bez trenera na nekoliko utakmica, kao i bez kapetana za prvu sljedeću, iznimno važnu…
Prošla su sad već dva i pol dana, (ne)prospavane su već tri noći, ali i dalje ostaju repovi cirkusa kojeg je u petak navečer na Maksimiru režirao sudac Zdenko Lovrić. Arbitraža ovog iskusnog suca iz Đakova potpuno je obilježila utakmicu koju je Gorica rezultatski uvjerljivo izgubila (0-3), ali sam poraz u cijeloj je priči ostao u drugom planu upravo zbog Lovrića.
Sporan je prvi jedanaesterac za Lokomotivu, igranje rukom Kavelja u živom zidu nakon slobodnjaka do kojeg nije ni trebalo doći, jer Pršir nije napravio prekršaj u toj situaciji. Sporno je i to što mu je kod oba jedanaesterca za Goricu bila potrebna pomoć VAR-a, što će reći da je izostala odlučnost koja je bila prisutna pri pokazivanju na bijelu točku u korist “lokosa”… Nećemo, međutim, ići u teorije zavjera i tvrditi da je Lovrić želio oštetiti Goricu, jer situacija koja se dogodila na izmaku poluvremena pokazala je da čovjek jednostavno loše radi svoj posao.
Prvo nije sudio prekršaj nad Pajačem, nakon čega je Gorica jurnula u kontru, a on – označio kraj?! Trener Mario Carević potpuno je izgubio kontrolu, svašta izgovorio Lovriću, ali teško mu je i zamjeriti… Dobio je crveni karton, nije mogao s klupe voditi nastavak ove utakmice, a neće ih moći voditi ni još nekoliko, a utakmica je otprilike tu negdje potpuno unišena.
– S jedne strane mi je drago što Car ima problema problema s kukovima pa nije mogao stići Lovrića u poluvremenu. S druge strane mi ne bi bilo žao da ga je malo čvaknuo. Teško je pričati o nogometu pored Zdenka Lovrića. Prije par mjeseci bio je glavni akter utakmice Hajduka i Vukovara i tad sam mu poželio da ode. Međutim, ne da se. Ima se tu, je li, sedamsto ili osamsto eura po utakmici – govorio je analitičar Joško Jeličić u studiju MaxSporta, nastavljajući u istom tonu.
– Mislim da bi većina trenera, evo i ja ću participirati da skupimo za otpremninu da on otiđe. On je jedan od zadnjih relikata one mračne i tužne sudačke prošlosti. Imam dobar odnos Marijanom Kustićem, nikad ga nisam ništa tražio, znam da se ne želi miješati u suđenje, ali s tog aspekta mora nešto napraviti jer ovo više nema smisla. Layec živi u Francuskoj i, ako ne zna što je bilo, trebao bi mu Kustić reći jer te stvari mora rješavati. Lovrić je ovu utakmicu uništio. Govorio sam prije Careviću da se mora smiriti, ali to je nemoguće u ovoj situaciji. Kavelj se u živom zidu drži za ono što Lovrić nema i proširi obujam za 1,4 centimetra i to je kazneni udarac!? Uništio je utakmicu – dodao je Jeličić.
Ogled Gorice i Lokomotive pretvorio se u nogometni cirkus kojeg je teško zaboraviti… Foto: Marko Lukunić/PIXSELL
Gorica je tako, u velikoj mjeri zahvaljujući upravo 44-godišnjem sucu iz Đakova, ostala bez bodova, za sljedećih nekoliko utakmica i bez trenera na klupi, ali i bez – kapetana! Jurica Pršir, naime, napucao je loptu nakon što je Lovrić svirao taj bizaran kraj poluvremena i za to je nagrađen žutim kartonom. Četvrtim, eliminirajućim za utakmicu protiv Vukovara. Nakon svega što se događalo ovoga vikenda, silno bitnu utakmicu protiv Vukovara, jer ulog je u ovom slučaju točno duplo veći nego obično.
Gorica ima četiri boda više, pobjedom bi otišla na velikih sedam, i zato treba učiniti apsolutno sve da do pobjede i dođe. Svaki drugi scenarij ponudio bi razlog za laganu paniku, pogotovo onaj najlošiji mogući, koji bi značio prilazak Vukovaraca na samo bod zaostatka…
Vrijeme je za potpunu mobilizaciju. I da se, kako je to lijepo sročio Joško, krenu skupljati pare…
Prošli tjedan kreativni školarci iskazali su se na ovogodišnjoj smotri literarnog, dramsko-scenskog i novinarskog stvaralaštva, LiDraNo.
Gradsko-općinska razina održana je u Osnovnoj školi Pokupsko, gdje su učenici Osnovne škole Eugena Kvaternika nastupali u pojedinačnim i skupnim scenskim nastupima te literarnim razinama.
Učenici srednjih škola svoje literarne, dramske i novinarske stvaralačke vještine pokazali su na gradskoj razini smotre, u Ekonomskoj školi Velika Gorica.
U literarnom izričaju, među osnovnoškolcima, Osnovnu školu Eugena Kvaternika predstavljale su Judita Sičić, Mila Sokić i Lajita Gaurangi Jirasek. Gimnaziju Velika Gorica zastupale su Lorena Štancl i Anita Rečić, Ekonomsku školu Velika Gorica Lucija Kalanj, dok je Zrakoplovnu tehničku školu Rudolfa Perešina predstavljala učenica Lucija Babić. Srednjoškolke su svojom kreativnošću izborile pravo predstavljanja svojih radova na županijskoj razini smotre.
Foto: Gimnazija Velika Gorica
Što se tiče scenskih nastupa djevojčica iz OŠ Eugen Kvaternik, zasijale su: Nika Pažin Sara Brabenec Anđela Ćosić, Tia Tot te najmlađa natjecateljica Paola Prevolnik, koja je izvedbom monodrame „Moja priča – Crvenkapica“ zaslužila pravo nastupa i na županijskoj razini. Skupni dramski nastup izvele su Dora Ćosić, Dora Prelec i Eva Naglić.
Foto: OŠ Eugen Kvaternik
Scenski nastupi srednjoškolaca oduševili su publiku i svi su predloženi za županijsku razinu smotre. Oni su: Lejla Jurković iz Zrakoplovne tehničke škole Rudolfa Perešina, Laura Malenica iz Ekonomske škole Velika Gorica te Sara Azinović, Luka Azinović, Korina Sučec, Nika Jukić i Karlo Ruškovački iz Gimnazije Velika Gorica pokazali su svoj talent i kreativnost.
U novinarskom izrazu, na županijsku razinu predložene su Lucija Ajduković i Ana Popović iz Gimnazije Velika Gorica, dok su izravno plasirane radijske emisije slijedećih učenika: Lucija Horvat, Stella Pitterrof, Vito Pilatuš iz GVG-a, Lucija Matić, Luka Petrović, Patrik Grgić, Mia Ljubičić, Nika Krvarić iz Zrakoplovne škole te Fran Mikulčić, Ana Milatović i Ivona Vinacar iz Ekonomske škole.
Županijska razina smotre LiDraNo održat će se 25. veljače 2026. u Zaprešiću.
-
Vijestiprije 5 danaHitna mijenja rutu – pacijenti iz Velike Gorice privremeno preusmjereni u KB Dubrava
-
HOTNEWSprije 5 danaViše od 65 milijuna eura za škole u Velikoj Gorici – “Stvaramo uvjete za kvalitetnije obrazovanje”
-
Gospodarstvoprije 5 danaAčkar potvrdio: U Veliku Goricu dolazi gotovo 100 milijuna eura!
-
Sportprije 3 danaNeki novi Gradići! Stiglo 12 novih igrača, želje i planovi vode u – viši rang