Vijesti
Kako je Galerija Galženica “živnula” zbog cure iz Podgore
Odmah po dolasku na funkciju voditeljice Galerije Galženica organizirala je izložbu koja je ujedno bila i – koncert, a u sličnom stilu namjerava raditi i dalje.
Rođena Makaranka, odrasla u Podgori, od djetinjstva zaljubljena u umjetnost Antonia Vodanović posljednjih mjeseci voditeljica je Galerije Galženica koja je upravo zahvaljujući ovoj mladoj djevojci postala poželjno kulturno odredište, ne samo Goričana, nego i Zagrepčana.
-Ne znam otkuda su ti moji afiniteti obzirom da mi nitko u obitelji nije vezan za umjetnost. Dolazim iz radničke obitelji, tata je bio konobar, mama je završila školu za krojačicu, te se kod nas nikad nije govorilo ni o umjetnosti, ni o kulturi, ali ja sam još od vrtića imala želju za likovnim i kreativnim izražavanjem.
Bez obzira što nitko iz obitelji nije bio umjetnički orjentiran, kada je Antonia trebala u srednju školu savjetovali su joj da upiše Školu likovnih umjetnosti u Splitu, i obzirom na sve očekivali bismo da se i sama odlučila za istu, ali ne…
-Meni to nije bila opcija. Nisam mogla zamisliti da s 14 godina odem od kuće u tako veliki grad. Međutim, nakon srednje škole odlučila sam se za studij povijesti umjetnosti u Zadru, točnije muzejsko-galerijski i konzervatorski smjer. E, tu roditelji nisu bili baš najsretniji jer su se bojali gdje ću se zaposliti nakon završetka studija, ali ja sam vjerovala da ako budem marljiva i maksimalno posvećena onom što volim, da će sve doći na svoje.
Nakon studija odradila je stručno osposobljavanje u Gradskom muzeju u Makarskoj, položila stručni ispit za kustosa, ali u početku je bilo teško doći do posla u struci, stoga je često od obitelji čula “jesmo ti rekli”, te dobronamjerne savjete da se možda prekvalificira, no nije sjedila kod kuće i čekala. Radila je sezonske poslove, volontirala u struci, pogotovo tijekom zime odlazila u arhive, istraživala, bavila se terenskim istraživačkim radom. Svoja istraživanja prijavljivala je na razne međunarodne konferencije i simpozije, izlagala ih pred drugim stručnjacima, objavljivala je znanstvene i stručne radove u časopisima, knjigama te zbornicima radova sa znanstvenih konferencija.
-Na taj način, kroz samostalni rad, stekla sam prva stručna iskustva, koja su mi bila odskočna daska za dalje. Zapravo kroz taj nezavisni i volonterski rad bogatila sam svoj životopis. Naime, u mojoj glavi nakon studija uopće nije bila opcija da odustanem od bavljenja svojom strukom.
Sa svojom prijateljicom arheologinjom i dečkom arheologom i povjesničarem u siječnju 2018. godine osnovala je Udrugu za istraživanje, promicanje i zaštitu kulturne baštine Makarskog primorja u koju su se kasnije uključili i arhitekti, urbanisti, ljudi koji se bave zaštitom spomenika kulture, jedan mladi interdisciplinarni tim stručnjaka iz tog područja.
– Kroz udrugu smo počeli provoditi razne projekte, od izložbi, predavanja, tribina, radionica, stručnih tura, istraživanja…Mi smo tada imali članove koji su netom diplomirali, htjeli smo to svoje znanje i mladenački entuzijazam vratiti zajednici, te nekako nadoknaditi nedostatak kulturnih sadržaja i govoriti o temama za koje smo mislili da su važne, a o kojima se na lokalnoj razini uopće nije govorilo ni raspravljalo.
Prvi projekt koji je radila u udruzi, bio je vezan uz promociju i valorizaciju moderne arhitekture druge polovine 20. stoljeća u lokalnoj zajednici, a on joj je bio osnova za daljnje zapošljavanje u Zagrebu.
-U ljeto 2018. godine raspisan je natječaj u Oris – Kući arhitekture u Zagrebu, riječ je o galeriji koja je posvećena modernoj i suvremenoj arhitekturi. Prijavila sam se, izabrali su me i tada sam preselila u Zagreb.
Galerija Oris poznata je i izvan granica Hrvatske, već dvadeset godina tiskaju i svoj dvojezični časopis za koji Antonia kaže da je najbolji časopis za arhitekturu u Hrvatskoj i regiji. Organizatori su i Dana Orisa na kojima se okuplja oko dvije tisuće arhitekata i ljubitelja arhitekture iz cijeloga svijeta.
– Program galerije bio je izuzetno dinamičan, produciralo se oko pedesetak programa godišnje. Tu sam stekla ogromno iskustvo. Radila sam na programu galerije, apliciranju na natječajima za ostvarivanje financijskih sredstava, do PR-a, marketinga, vođenja društvenih mreža, bilo je dana kad sam radila od osam ujutro do ponoći kako bi se sve stiglo.
Nažalost, pandemija koronavirusa učinila je svoje i u privatnom sektoru u kulturi, te je Antonia, zajedno s još nekoliko kolega ostala bez posla. Dobro u cijeloj priči je da se u tom trenutku otvorio natječaj u Galeriji Galženica.
-Prvi put sam u Veliku Goricu došla kad sam išla na razgovor za posao. Prilikom prijave za posao morala sam prikazati svoj plan i program, svoju viziju kako vidim razvoj Galerije. Odvojila sam dosta vremena za to, izvukla sam stare izvještaje Galerije, da vidim koje su mane i prednosti kako bih vidjela što se tu sve može napraviti da se poboljša program. I uspjela sam, primljena sam, a iako sam mislila da će biti teže, pohvatala sam konce u roku tjedan dana.
Ističe kako nije isto raditi u privatnoj i javnoj galeriji, ali kaže da se brzo snašla, te da je ubrzo krenula s realizacijom programa. Prvo što je organizirala bila je izložba riječkog umjetnika Vedrana Ružića, koji je ujedno jazz glazbenik, pa su tim povodom osim izložbe upriličili i koncert što je svakako novina u Galženici.
-To mi je otvorenje bilo super, dobro posjećeno, bile su odlične reakcije publike, tim više što se u Galeriji nikad prije nisu održavali koncerti. Na neki način to je bio eksperiment da vidimo kako će ljudi reagirati. Bila je to jedna baš pozitivna atmosfera.
Kako kaže, interes za Galeriju veći je od zagrebačke, nego lokalne publike, te dodaje da je to naslijeđena situacija od prošlih godina i svjesna je da je puno posla pred njom kako bi zainteresirala lokalnu publiku za dolazak na izložbe i općenito događanja u Galeriji.
-Da nije korone, program bi bio još intenzivniji. Ovaj prostor i kapacitet se mogu maksimalno iskoristiti, te sam u startu predložila da osim za izložbe prostor koristimo i za predavanja, radionice, tribine, koncerte…
Nedavno je održana i humanitarna prodaja slika za potresom pogođena područja Sisačko-moslavačke županije koja je bila vrlo uspješna.
-Nastojimo biti aktivni i kroz druge segmente koji nisu samo izložbeni i na taj način pokušavamo publiku vraćati u prostor. Velika je razlika između ove Galerije koja je trenutačno jedina u Velikoj Gorici za suvremenu umjetnost, dok Zagreb ima tridesetak muzeja i galerija koji zadovoljavaju široke potrebe svoje publike. Kad imate jednu galeriju u gradu, morate biti svjesni da program ne može ići u jednom smjeru, nego to mora biti šira priča.
Antoniu zanimaju različite stvari, osobno i kroz udrugu koju vodi bavi se edukacijom za odrasle i to baš voli raditi, tu su predavanja, javne rasprave o aktualnim društvenim temama, te prostor galerije vidi kao mogućnost da se lokalna publika uključuje kroz razne teme.
-I dalje sam predsjednica udruge iako su mnogi mislili da se njome neću stići baviti nakon preseljenja u Zagreb. Ali eto, vodim je već tri godine, nije jednostavno, ali ne dam se. Prve dvije godine, svi vikendi i godišnji odmori bili su raspoređeni da stignem obaviti sve što treba.
Posljednjih godina, kako kaže, često radi do petnaestak sati dnevno, jer je nakon regularnog posla čekaju obaveze oko vođenja i koordinacije projekata udruge te oko pisanja i istraživanja kulturne baštine, ali ne vidi to kao rad jer joj je to ogromna ljubav i strast.
-Imam dovoljno volje, to je nešto što me ispunjava, a kroz rad udruge vidim svoj doprinos na lokalnoj razini. Odlično smo podržani od zajednice i to mi samo pokazuje da dobro radimo.
Prvih osam mjeseci u Galeriji Galženica…
-Odlično mi je, jako sam se brzo uklopila, uspostavila sam dosta suradnji, mogu reći da vidim da ono što sam si zacrtala, da se unatoč koroni ostvaruje. Do sad su sve reakcije bile pozitivne, a događalo se se da u Galeriju dođu domaći ljudi samo kako bi me upoznali, te da mi kažu da im se čini da je Galerija živnula, da je puno više i medijski popraćena u lokalnoj zajednici, svi su primijetili da je program raznovrstan, tako da mogu reći da sam zadovoljna.
Najčešća publika su mladi, primijetila je to, kaže na brojnim otvorenjima, a to je posebno veseli. A evo što planira u narednom razdoblju.
– Bit će još dosta predavanja, jer mi je taj edukativni dio jako bitan, to je način da publika izravno komunicira i s izlagačima, kustosima, tu se uspostavlja interakcija koja je kroz izložbe malo manje zastupljena. Ovo je prilika da se dođe u direktan kontakt. Što se tiče rasporeda, već u lipnju pripremamo tri predavanja., interaktivnu radionicu, ali to ćemo sve najaviti na vrijeme.
Kada govorimo o slobodnom vremenu, kaže, ovisi što pod tim pojmom smatramo. Kaže da je rad više odmara nego umara, te da voli biti zatrpana obavezama.
-Nekad sam se amaterski bavila fotografijom, izlagala sam na dvadesetak skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Jako volim fotografiju, desetak godina sam se time amaterski bavila, čak sam razmišljala i nešto ozbiljnije od toga napraviti. Najdraža mi je bila izložba ‘’Gloria Talent Campus’’ koja se održala u Galeriji Kranjčar u Zagrebu. Bila sam izabrana među deset najboljih mladih fotografa do trideset godina za modnu i portretnu fotografiju, a stručni žiri su sačinjavali Peter Lindbergh – glasoviti svjetski fotograf, Ivan Posavec – urednik fotografije u Gloriji te Mare Milin – modna fotografkinja. Nakon toga sam se ipak odlučila posvetiti struci jer mi je bavljenje s raznim aktivnostima oduzimalo previše vremena i energije.
Voli kulturni krajolik Dalmacije, nedostaje joj mamina kuhinja, a taj neki njen identitet joj je jako važan.
-Vezana sam za prostor koji mi je bliže kulturološki, puno mi taj kraj iz kojeg potječem znači. Prvih par godina nisam se namjerno htjela na zagrebačke natječaje javljati jer mi je bila želja ostati u Dalmaciji. Nikad nisam maštala o životu u Zagrebu, ali on za profesionalni razvoj nudi mnogo više prilika i mogućnosti. Preseljenje u Veliku Goricu? Ta opcija je otvorena.
Sport
Tržnica nogu ima nove cijene: Pršir predvodi Goricu, neki rasli, neki padali…
Specijalizirana nogometna stranica Transfermarkt ažurirala je vrijednosti igrača u HNL-u, u kojoj je najveći skok napravio napadač Lokomotive Aleks Stojaković. Što se tiče Gorice, promjena na vrhu nema, ali promjena ima…
U nedjelju je završila 2025. godina u SuperSport HNL-u, kao završni čin poslužio je poraz Gorice na Rujevici (1-0), a od tog trenutka postalo je kristalno jasno tko je gdje po pitanju klubova u HNL-u. Dinamo prvi, Hajduk drugi, a naša Gorica na sedmome mjestu, na pet bodova ispred posljednjeg Osijeka…
Dan poslije, kao poseban dodatak, stigle su i pojedinačne procjene učinjenog u prvoj polovici sezone u HNL-u. Naime, čuveni Transfermarkt, najmjerodavniji dostupan izvor po pitanju vrijednosti igrača na tržištu, objavio je nove cifre. One stare su ažurirane, u nekim slučajevima uvećane, u nekim drugim umanjene, a gledajući HNL u cjelini, odskočio je jedan igrač – Lokomotive!
Aleks Stojaković, slovenski napadač iz redova Lokosa, “skočio” je za ogromnih 620 posto, jer dosadašnja vrijednost bila mu je 125.000 €, a nakon ažuriranja je došao na 900.000 €.
Ogroman iskorak napravio je i mladi branič Hajduka, 18-godišnji Branimir Mlačić, kojeg se povezuje i s nekim velikim klubovima, u prvom redu s milanskim Interom. . Mlačić je prije ažuriranja vrijedio 800.000 eura, a sad mu je vrijednost procijenjena na četiri milijuna eura, što je skok od 400 posto.
Dinamov Ismael Bennacer bio je najvrjedniji igrač lige s vrijednošću od deset milijuna eura, ali on je u novom ažuriranju pao na devet milijuna, koliko vrijedi i Toni Fruk, najbolji igrač lige po izboru kapetana. Njegov suigrač iz Rijeke Niko Janković doživio je najveći pad, i to od tri milijuna eura…
Što se tiče Gorice, na vrhu liste ostao je Jurica Pršir, koji ulazi u posljednjih šest mjeseci ugovora, a možda mu baš zato vrijednost i nije narasla sa 1,5 milijuna eura. Na istoj razini ostao je i prvi sljedeći najvrjedniji igrač Gorice, Slovenac Žan Trontelj, koji je na 800.000 eura, a na trećemu mjestu je Iker Pozo. Sjajnu jesen Španjolac je iskoristio da mu vrijednost skoči sa 500.000 na 750.000 eura.
Na pola milijuna eura od rujna je bio i Filip Čuić, koji je sad također napredovao, ali nešto manje nego Pozo. Čuićeva procijenjena vrijednost sad je 650.000 eura, jednako kao i u slučaju Ante Kavelja, koji je ostvario najveći skok. U samo tri mjeseca “skočio” je za 400.000 eura!
Luka Vrzić također je napredovao, sad vrijedi 450.000 eura, što je skok u odnosu na dosadašnjih 300.000, a svoju vrijednost kroz posljednja su tri mjeseca povećali i Marijan Čabraja te Medin Gashi.
S druge strane, tu je i skupina onih čija je vrijednost išla prema dolje. Vanja Pelko tako više ne vrijedi 400.000 nego 300.000 eura, identičan pad zabilježio je i Jakov Gurlica, a Ivan Fiolić pao je s 300.000 na 200.000 eura. Vrijednost polako pada i 32-godišnjem Jakovu Filipoviću, ali samo u brojkama, jer na terenu i u svlačionici od neprocjenjive je važnosti, a godine su važan faktor i u slučaju Ante Ercegu. Starom majstoru u 37. godini vrijednost je procijenjena na 50.000 eura…
Gledajući klubove, Gorica je na pretposljedjem mjestu, s ukupnom vrijednošću od 8,6 milijuna eura.
Najave
Župa Velika Mlaka priprema božićni koncert – “radujmo se zajedno”
Tradicionalni glazbeni program i božićni sajam nude priliku za druženje, zabavu i podršku uređenju crkve,
Sport
Spartansko obaranje ruku: Vikinzi iz Gorice uzeli dvije medalje u Varšavskoj!
Velikogorički klub obaranja ruke Viking VG sudjelovao je na turniru u Zagrebu, na kojem je zlatnu medalju osvojio Dorian Azenić, a srebrnu Edi Šprajcer
U moru sportskih udruga u našem gradu, svih vrsta i oblika, svoje je mjesto pronašao i KOR Viking VG. Ovo “KOR” skraćenica je za klub obaranja ruke, a iza ove priče krije se skupina Velikogoričana koja uživa u ovakvoj vrsti nadmetanja. Imaju i svoj prostor za treninge, sve su brojniji, a već imaju i neke lijepe rezultate iza sebe.
U tom smislu i s tim povodom oglasili su se iz ovog mladoga kluba nakon turnira u Zagrebu u nedjelju. U dvorani Osnovne škole Josipa Jurja Strossmayera u Varšavskoj ulici okupila se elita ovoga sporta u Hrvata, turnir je ponio ime “Spartanac”, a na njemu su i Velikogoričani imali što za reći.
– Odličan je turnir iza nas. Vikinzi su krenuli u napad, a na kraju se nešto i osvojilo – oglasili su se iz kluba.
– Čestitke Dorianu Azeniću na zlatnoj medalji na desnu ruku u kategoriji 85+, kao i Ediju Šprajceru na srebrnoj medalji u kategoriji do 85 kg. Čestitke i Maksimilijanu Pokupecu, Matku Štambuku i Andreju Azeniću na dobrim i uzbudljivim mečevima, iako su na kraju ostali bez medalje – dodali su “vikinzi” u svojoj objavi.
Obaranje ruke antička je sportska disciplina koja je oživljena u Kaliforniji tijekom 50-ih godina prošlog stoljeća, a nacionalni savezi postoje u 82 zemlje svijeta. Uključujući i Hrvatsku, u kojoj su Velikogoričani sve aktivniji. Kako to otprilike izgleda u praksi, na turniru? Ovako nekako…
Sve u svemu, zanimljiva priča, lijepi rezultati… Samo naprijed!
Sport
Putuju li i Goričani u Amerike? Kratak vodič za navijače u kockastom…
Očekuje se između osam i deset tisuća navijača na svakoj od tri utakmice hrvatske reprezentaciji u skupini Svjetskog prvenstva 2026. Skupo je, daleko je, zahtjevno je, ali mnogi će krenuti u avanturu…
-
HOTNEWSprije 5 danaOd petka nova benzinska u gradu!
-
Obrazovanjeprije 5 danaSTIPENDIJE GRADA Podršku je dobilo ukupno 70 učenika i studenata
-
Sportprije 3 danaJoš Rijeka pa – kreće tržnica: Gorica bi mogla ostati bez cijelog veznog reda?!
-
HOTNEWSprije 4 danaMegablast potvrdio svjetsku klasu: Goričanke su svjetske šampionke!