Rođena Makaranka, odrasla u Podgori, od djetinjstva zaljubljena u umjetnost Antonia Vodanović posljednjih mjeseci voditeljica je Galerije Galženica koja je upravo zahvaljujući ovoj mladoj djevojci postala poželjno kulturno odredište, ne samo Goričana, nego i Zagrepčana.

-Ne znam otkuda su ti moji afiniteti obzirom da mi nitko u obitelji nije vezan za umjetnost. Dolazim iz radničke obitelji, tata je bio konobar, mama je završila školu za krojačicu, te se kod nas nikad nije govorilo ni o umjetnosti, ni o kulturi, ali ja sam još od vrtića imala želju za likovnim i kreativnim izražavanjem.

Bez obzira što nitko iz obitelji nije bio umjetnički orjentiran, kada je Antonia trebala u srednju školu savjetovali su joj da upiše Školu likovnih umjetnosti u Splitu, i obzirom na sve očekivali bismo da se i sama odlučila za istu, ali ne…

-Meni to nije bila opcija. Nisam mogla zamisliti da s 14 godina odem od kuće u tako veliki grad. Međutim, nakon srednje škole odlučila sam se za studij povijesti umjetnosti u Zadru, točnije muzejsko-galerijski i konzervatorski smjer. E, tu roditelji nisu bili baš najsretniji jer su se bojali gdje ću se zaposliti nakon završetka studija, ali ja sam vjerovala da ako budem marljiva i maksimalno posvećena onom što volim, da će sve doći na svoje.

Nakon studija odradila je stručno osposobljavanje u Gradskom muzeju u Makarskoj, položila stručni ispit za kustosa, ali u početku je bilo teško doći do posla u struci, stoga je često od obitelji čula “jesmo ti rekli”, te dobronamjerne savjete da se možda prekvalificira, no nije sjedila kod kuće i čekala. Radila je sezonske poslove, volontirala u struci, pogotovo tijekom zime odlazila u arhive, istraživala, bavila se terenskim istraživačkim radom. Svoja istraživanja prijavljivala je na razne međunarodne konferencije i simpozije, izlagala ih pred drugim stručnjacima, objavljivala je znanstvene i stručne radove u časopisima, knjigama te zbornicima radova sa znanstvenih konferencija.

-Na taj način, kroz samostalni rad, stekla sam prva stručna iskustva, koja su mi bila odskočna daska za dalje. Zapravo kroz taj nezavisni i volonterski rad bogatila sam svoj životopis. Naime, u mojoj glavi nakon studija uopće nije bila opcija da odustanem od bavljenja svojom strukom.

Sa svojom prijateljicom arheologinjom i dečkom arheologom i povjesničarem u siječnju 2018. godine osnovala je Udrugu za istraživanje, promicanje i zaštitu kulturne baštine Makarskog primorja u koju su se kasnije uključili i arhitekti, urbanisti, ljudi koji se bave zaštitom spomenika kulture, jedan mladi interdisciplinarni tim stručnjaka iz tog područja.

– Kroz udrugu smo počeli provoditi razne projekte, od izložbi, predavanja, tribina, radionica, stručnih tura, istraživanja…Mi smo tada imali članove koji su netom diplomirali, htjeli smo to svoje znanje i mladenački entuzijazam vratiti zajednici, te nekako nadoknaditi nedostatak kulturnih sadržaja i govoriti o temama za koje smo mislili da su važne, a o kojima se na lokalnoj razini uopće nije govorilo ni raspravljalo.

Prvi projekt koji je radila u udruzi, bio je vezan uz promociju i valorizaciju moderne arhitekture druge polovine 20. stoljeća u lokalnoj zajednici, a on joj je bio osnova za daljnje zapošljavanje u Zagrebu.

-U ljeto 2018. godine raspisan je natječaj u Oris – Kući arhitekture u Zagrebu, riječ je o galeriji koja je posvećena modernoj i suvremenoj arhitekturi. Prijavila sam se, izabrali su me i tada sam preselila u Zagreb.

Galerija Oris poznata je i izvan granica Hrvatske, već dvadeset godina tiskaju i svoj dvojezični časopis za koji Antonia kaže da je najbolji časopis za arhitekturu u Hrvatskoj i regiji. Organizatori su i Dana Orisa na kojima se okuplja oko dvije tisuće arhitekata i ljubitelja arhitekture iz cijeloga svijeta.

– Program galerije bio je izuzetno dinamičan, produciralo se oko pedesetak programa godišnje. Tu sam stekla ogromno iskustvo. Radila sam na programu galerije, apliciranju na natječajima za ostvarivanje financijskih sredstava, do PR-a, marketinga, vođenja društvenih mreža, bilo je dana kad sam radila od osam ujutro do ponoći kako bi se sve stiglo.

Nažalost, pandemija koronavirusa učinila je svoje i u privatnom sektoru u kulturi, te je Antonia, zajedno s još nekoliko kolega ostala bez posla. Dobro u cijeloj priči je da se u tom trenutku otvorio natječaj u Galeriji Galženica.

-Prvi put sam u Veliku Goricu došla kad sam išla na razgovor za posao. Prilikom prijave za posao morala sam prikazati svoj plan i program, svoju viziju kako vidim razvoj Galerije.  Odvojila sam dosta vremena za to, izvukla sam stare izvještaje Galerije, da vidim koje su mane i prednosti kako bih vidjela što se tu sve može napraviti da se poboljša program. I uspjela sam, primljena sam, a iako sam mislila da će biti teže, pohvatala sam konce u roku tjedan dana.

Ističe kako nije isto raditi u privatnoj i javnoj galeriji, ali kaže da se brzo snašla, te da je ubrzo krenula s realizacijom programa. Prvo što je organizirala bila je izložba riječkog umjetnika Vedrana Ružića, koji je ujedno jazz glazbenik, pa su tim povodom osim izložbe upriličili i koncert što je svakako novina u Galženici.

-To mi je otvorenje bilo super, dobro posjećeno, bile su odlične reakcije publike, tim više što se u Galeriji nikad prije nisu održavali koncerti. Na neki način to je bio eksperiment da vidimo kako će ljudi reagirati. Bila je to jedna baš pozitivna atmosfera.

Kako kaže, interes za Galeriju veći je od zagrebačke, nego lokalne publike, te dodaje da je to naslijeđena situacija od prošlih godina i svjesna je da je puno posla pred njom kako bi zainteresirala lokalnu publiku za dolazak na izložbe i općenito događanja u Galeriji.

-Da nije korone, program bi bio još intenzivniji. Ovaj prostor i kapacitet se mogu maksimalno iskoristiti, te sam u startu predložila da osim za izložbe prostor koristimo i za predavanja, radionice, tribine, koncerte…

Nedavno je održana i humanitarna prodaja slika za potresom pogođena područja Sisačko-moslavačke županije koja je bila vrlo uspješna.

-Nastojimo biti aktivni i kroz druge segmente koji nisu samo izložbeni i na taj način pokušavamo publiku vraćati u prostor. Velika je razlika između ove Galerije koja je trenutačno jedina u Velikoj Gorici za suvremenu umjetnost, dok Zagreb ima tridesetak muzeja i galerija koji zadovoljavaju široke potrebe svoje publike. Kad imate jednu galeriju u gradu, morate biti svjesni da program ne može ići u jednom smjeru, nego to mora biti šira priča.

Antoniu zanimaju različite stvari, osobno i kroz udrugu koju vodi bavi se edukacijom za odrasle i to baš voli raditi, tu su predavanja, javne rasprave o aktualnim društvenim temama, te prostor galerije vidi kao mogućnost da se lokalna publika uključuje kroz razne teme.

-I dalje sam predsjednica udruge iako su mnogi mislili da se njome neću stići baviti nakon preseljenja u Zagreb. Ali eto, vodim je već tri godine, nije jednostavno, ali ne dam se. Prve dvije godine, svi vikendi i godišnji odmori bili su raspoređeni da stignem obaviti sve što treba.

Posljednjih godina, kako kaže, često radi do petnaestak sati dnevno, jer je nakon regularnog posla čekaju obaveze oko vođenja i koordinacije projekata udruge te oko pisanja i istraživanja kulturne baštine, ali ne vidi to kao rad jer joj je to ogromna ljubav i strast.

-Imam dovoljno volje, to je nešto što me ispunjava, a kroz rad udruge vidim svoj doprinos na lokalnoj razini. Odlično smo podržani od zajednice i to mi samo pokazuje da dobro radimo.

Prvih osam mjeseci u Galeriji Galženica…

-Odlično mi je, jako sam se brzo uklopila, uspostavila sam dosta suradnji, mogu reći da vidim da ono što sam si zacrtala, da se unatoč koroni ostvaruje. Do sad su sve reakcije bile pozitivne, a događalo se se da u Galeriju dođu domaći ljudi samo kako bi me upoznali, te da mi kažu da im se čini da je Galerija živnula, da je puno više i medijski popraćena u lokalnoj zajednici, svi su primijetili da je program raznovrstan, tako da mogu reći da sam zadovoljna.

Najčešća publika su mladi, primijetila je to, kaže na brojnim otvorenjima, a to je posebno veseli. A evo što planira u narednom razdoblju.

– Bit će još dosta predavanja, jer mi je taj edukativni dio jako bitan, to je način da publika izravno komunicira i s izlagačima, kustosima, tu se uspostavlja interakcija koja je kroz izložbe malo manje zastupljena. Ovo je prilika da se dođe u direktan kontakt. Što se tiče rasporeda, već u lipnju pripremamo tri predavanja., interaktivnu radionicu, ali to ćemo sve najaviti na vrijeme.

Kada govorimo o slobodnom vremenu, kaže, ovisi što pod tim pojmom smatramo. Kaže da je rad više odmara nego umara, te da voli biti zatrpana obavezama.

-Nekad sam se amaterski bavila fotografijom, izlagala sam na dvadesetak skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Jako volim fotografiju, desetak godina sam se time amaterski bavila, čak sam razmišljala i nešto ozbiljnije od toga napraviti. Najdraža mi je bila izložba ‘’Gloria Talent Campus’’ koja se održala u Galeriji Kranjčar u Zagrebu. Bila sam izabrana među deset najboljih mladih fotografa do trideset godina za modnu i portretnu fotografiju, a stručni žiri su sačinjavali Peter Lindbergh – glasoviti svjetski fotograf, Ivan Posavec – urednik fotografije u Gloriji te Mare Milin – modna fotografkinja. Nakon toga sam se ipak odlučila posvetiti struci jer mi je bavljenje s raznim aktivnostima oduzimalo previše vremena i energije.

Voli kulturni krajolik Dalmacije, nedostaje joj mamina kuhinja, a taj neki njen identitet joj je jako važan.

-Vezana sam za prostor koji mi je bliže kulturološki, puno mi taj kraj iz kojeg potječem znači. Prvih par godina nisam se namjerno htjela na zagrebačke natječaje javljati jer mi je bila želja ostati u Dalmaciji. Nikad nisam maštala o životu u Zagrebu, ali on za profesionalni razvoj nudi mnogo više prilika i mogućnosti. Preseljenje u Veliku Goricu? Ta opcija je otvorena.