Vijesti
Kako je Galerija Galženica “živnula” zbog cure iz Podgore
Odmah po dolasku na funkciju voditeljice Galerije Galženica organizirala je izložbu koja je ujedno bila i – koncert, a u sličnom stilu namjerava raditi i dalje.
Rođena Makaranka, odrasla u Podgori, od djetinjstva zaljubljena u umjetnost Antonia Vodanović posljednjih mjeseci voditeljica je Galerije Galženica koja je upravo zahvaljujući ovoj mladoj djevojci postala poželjno kulturno odredište, ne samo Goričana, nego i Zagrepčana.
-Ne znam otkuda su ti moji afiniteti obzirom da mi nitko u obitelji nije vezan za umjetnost. Dolazim iz radničke obitelji, tata je bio konobar, mama je završila školu za krojačicu, te se kod nas nikad nije govorilo ni o umjetnosti, ni o kulturi, ali ja sam još od vrtića imala želju za likovnim i kreativnim izražavanjem.
Bez obzira što nitko iz obitelji nije bio umjetnički orjentiran, kada je Antonia trebala u srednju školu savjetovali su joj da upiše Školu likovnih umjetnosti u Splitu, i obzirom na sve očekivali bismo da se i sama odlučila za istu, ali ne…
-Meni to nije bila opcija. Nisam mogla zamisliti da s 14 godina odem od kuće u tako veliki grad. Međutim, nakon srednje škole odlučila sam se za studij povijesti umjetnosti u Zadru, točnije muzejsko-galerijski i konzervatorski smjer. E, tu roditelji nisu bili baš najsretniji jer su se bojali gdje ću se zaposliti nakon završetka studija, ali ja sam vjerovala da ako budem marljiva i maksimalno posvećena onom što volim, da će sve doći na svoje.
Nakon studija odradila je stručno osposobljavanje u Gradskom muzeju u Makarskoj, položila stručni ispit za kustosa, ali u početku je bilo teško doći do posla u struci, stoga je često od obitelji čula “jesmo ti rekli”, te dobronamjerne savjete da se možda prekvalificira, no nije sjedila kod kuće i čekala. Radila je sezonske poslove, volontirala u struci, pogotovo tijekom zime odlazila u arhive, istraživala, bavila se terenskim istraživačkim radom. Svoja istraživanja prijavljivala je na razne međunarodne konferencije i simpozije, izlagala ih pred drugim stručnjacima, objavljivala je znanstvene i stručne radove u časopisima, knjigama te zbornicima radova sa znanstvenih konferencija.
-Na taj način, kroz samostalni rad, stekla sam prva stručna iskustva, koja su mi bila odskočna daska za dalje. Zapravo kroz taj nezavisni i volonterski rad bogatila sam svoj životopis. Naime, u mojoj glavi nakon studija uopće nije bila opcija da odustanem od bavljenja svojom strukom.
Sa svojom prijateljicom arheologinjom i dečkom arheologom i povjesničarem u siječnju 2018. godine osnovala je Udrugu za istraživanje, promicanje i zaštitu kulturne baštine Makarskog primorja u koju su se kasnije uključili i arhitekti, urbanisti, ljudi koji se bave zaštitom spomenika kulture, jedan mladi interdisciplinarni tim stručnjaka iz tog područja.
– Kroz udrugu smo počeli provoditi razne projekte, od izložbi, predavanja, tribina, radionica, stručnih tura, istraživanja…Mi smo tada imali članove koji su netom diplomirali, htjeli smo to svoje znanje i mladenački entuzijazam vratiti zajednici, te nekako nadoknaditi nedostatak kulturnih sadržaja i govoriti o temama za koje smo mislili da su važne, a o kojima se na lokalnoj razini uopće nije govorilo ni raspravljalo.
Prvi projekt koji je radila u udruzi, bio je vezan uz promociju i valorizaciju moderne arhitekture druge polovine 20. stoljeća u lokalnoj zajednici, a on joj je bio osnova za daljnje zapošljavanje u Zagrebu.
-U ljeto 2018. godine raspisan je natječaj u Oris – Kući arhitekture u Zagrebu, riječ je o galeriji koja je posvećena modernoj i suvremenoj arhitekturi. Prijavila sam se, izabrali su me i tada sam preselila u Zagreb.
Galerija Oris poznata je i izvan granica Hrvatske, već dvadeset godina tiskaju i svoj dvojezični časopis za koji Antonia kaže da je najbolji časopis za arhitekturu u Hrvatskoj i regiji. Organizatori su i Dana Orisa na kojima se okuplja oko dvije tisuće arhitekata i ljubitelja arhitekture iz cijeloga svijeta.
– Program galerije bio je izuzetno dinamičan, produciralo se oko pedesetak programa godišnje. Tu sam stekla ogromno iskustvo. Radila sam na programu galerije, apliciranju na natječajima za ostvarivanje financijskih sredstava, do PR-a, marketinga, vođenja društvenih mreža, bilo je dana kad sam radila od osam ujutro do ponoći kako bi se sve stiglo.
Nažalost, pandemija koronavirusa učinila je svoje i u privatnom sektoru u kulturi, te je Antonia, zajedno s još nekoliko kolega ostala bez posla. Dobro u cijeloj priči je da se u tom trenutku otvorio natječaj u Galeriji Galženica.
-Prvi put sam u Veliku Goricu došla kad sam išla na razgovor za posao. Prilikom prijave za posao morala sam prikazati svoj plan i program, svoju viziju kako vidim razvoj Galerije. Odvojila sam dosta vremena za to, izvukla sam stare izvještaje Galerije, da vidim koje su mane i prednosti kako bih vidjela što se tu sve može napraviti da se poboljša program. I uspjela sam, primljena sam, a iako sam mislila da će biti teže, pohvatala sam konce u roku tjedan dana.
Ističe kako nije isto raditi u privatnoj i javnoj galeriji, ali kaže da se brzo snašla, te da je ubrzo krenula s realizacijom programa. Prvo što je organizirala bila je izložba riječkog umjetnika Vedrana Ružića, koji je ujedno jazz glazbenik, pa su tim povodom osim izložbe upriličili i koncert što je svakako novina u Galženici.
-To mi je otvorenje bilo super, dobro posjećeno, bile su odlične reakcije publike, tim više što se u Galeriji nikad prije nisu održavali koncerti. Na neki način to je bio eksperiment da vidimo kako će ljudi reagirati. Bila je to jedna baš pozitivna atmosfera.
Kako kaže, interes za Galeriju veći je od zagrebačke, nego lokalne publike, te dodaje da je to naslijeđena situacija od prošlih godina i svjesna je da je puno posla pred njom kako bi zainteresirala lokalnu publiku za dolazak na izložbe i općenito događanja u Galeriji.
-Da nije korone, program bi bio još intenzivniji. Ovaj prostor i kapacitet se mogu maksimalno iskoristiti, te sam u startu predložila da osim za izložbe prostor koristimo i za predavanja, radionice, tribine, koncerte…
Nedavno je održana i humanitarna prodaja slika za potresom pogođena područja Sisačko-moslavačke županije koja je bila vrlo uspješna.
-Nastojimo biti aktivni i kroz druge segmente koji nisu samo izložbeni i na taj način pokušavamo publiku vraćati u prostor. Velika je razlika između ove Galerije koja je trenutačno jedina u Velikoj Gorici za suvremenu umjetnost, dok Zagreb ima tridesetak muzeja i galerija koji zadovoljavaju široke potrebe svoje publike. Kad imate jednu galeriju u gradu, morate biti svjesni da program ne može ići u jednom smjeru, nego to mora biti šira priča.
Antoniu zanimaju različite stvari, osobno i kroz udrugu koju vodi bavi se edukacijom za odrasle i to baš voli raditi, tu su predavanja, javne rasprave o aktualnim društvenim temama, te prostor galerije vidi kao mogućnost da se lokalna publika uključuje kroz razne teme.
-I dalje sam predsjednica udruge iako su mnogi mislili da se njome neću stići baviti nakon preseljenja u Zagreb. Ali eto, vodim je već tri godine, nije jednostavno, ali ne dam se. Prve dvije godine, svi vikendi i godišnji odmori bili su raspoređeni da stignem obaviti sve što treba.
Posljednjih godina, kako kaže, često radi do petnaestak sati dnevno, jer je nakon regularnog posla čekaju obaveze oko vođenja i koordinacije projekata udruge te oko pisanja i istraživanja kulturne baštine, ali ne vidi to kao rad jer joj je to ogromna ljubav i strast.
-Imam dovoljno volje, to je nešto što me ispunjava, a kroz rad udruge vidim svoj doprinos na lokalnoj razini. Odlično smo podržani od zajednice i to mi samo pokazuje da dobro radimo.
Prvih osam mjeseci u Galeriji Galženica…
-Odlično mi je, jako sam se brzo uklopila, uspostavila sam dosta suradnji, mogu reći da vidim da ono što sam si zacrtala, da se unatoč koroni ostvaruje. Do sad su sve reakcije bile pozitivne, a događalo se se da u Galeriju dođu domaći ljudi samo kako bi me upoznali, te da mi kažu da im se čini da je Galerija živnula, da je puno više i medijski popraćena u lokalnoj zajednici, svi su primijetili da je program raznovrstan, tako da mogu reći da sam zadovoljna.
Najčešća publika su mladi, primijetila je to, kaže na brojnim otvorenjima, a to je posebno veseli. A evo što planira u narednom razdoblju.
– Bit će još dosta predavanja, jer mi je taj edukativni dio jako bitan, to je način da publika izravno komunicira i s izlagačima, kustosima, tu se uspostavlja interakcija koja je kroz izložbe malo manje zastupljena. Ovo je prilika da se dođe u direktan kontakt. Što se tiče rasporeda, već u lipnju pripremamo tri predavanja., interaktivnu radionicu, ali to ćemo sve najaviti na vrijeme.
Kada govorimo o slobodnom vremenu, kaže, ovisi što pod tim pojmom smatramo. Kaže da je rad više odmara nego umara, te da voli biti zatrpana obavezama.
-Nekad sam se amaterski bavila fotografijom, izlagala sam na dvadesetak skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Jako volim fotografiju, desetak godina sam se time amaterski bavila, čak sam razmišljala i nešto ozbiljnije od toga napraviti. Najdraža mi je bila izložba ‘’Gloria Talent Campus’’ koja se održala u Galeriji Kranjčar u Zagrebu. Bila sam izabrana među deset najboljih mladih fotografa do trideset godina za modnu i portretnu fotografiju, a stručni žiri su sačinjavali Peter Lindbergh – glasoviti svjetski fotograf, Ivan Posavec – urednik fotografije u Gloriji te Mare Milin – modna fotografkinja. Nakon toga sam se ipak odlučila posvetiti struci jer mi je bavljenje s raznim aktivnostima oduzimalo previše vremena i energije.
Voli kulturni krajolik Dalmacije, nedostaje joj mamina kuhinja, a taj neki njen identitet joj je jako važan.
-Vezana sam za prostor koji mi je bliže kulturološki, puno mi taj kraj iz kojeg potječem znači. Prvih par godina nisam se namjerno htjela na zagrebačke natječaje javljati jer mi je bila želja ostati u Dalmaciji. Nikad nisam maštala o životu u Zagrebu, ali on za profesionalni razvoj nudi mnogo više prilika i mogućnosti. Preseljenje u Veliku Goricu? Ta opcija je otvorena.
Sport
Generalka bez sedmorice: Mali Štef u prvih 11, desni bek na privremenom radu
Nogometaši Gorice pobijedili su mađarski ZTE iz Zalaegersega 1-0 u posljednjoj pripremnoj utakmici u Umagu. Utakmicu je riješio Elvir Duraković, a kad je završila, preostalo je jedino krenuti na put kući…
promet
Malo je falilo! Zbog poledice vozilo odletjelo u jarak
Nailaskom na poledicu, vozilo je zanijelo i okrenulo u suprotan smjer vožnje.
Sport
Pančo abdicirao! Završio uspješnu eru u Samoboru, a Mraclin traži trenera…
Marko Pancirov više nije trener Samobora, nakon više od dvije godine završio je ovu epizodu svog nogometnog puta, a objava koja će zainteresirati mnoge klubove stigla je u noćnim satima
Sport
Bračićeva HVIDR-a: ‘Spavao sam s peharom! A sad sanjam Kutiju s goričkim haklerima…’
Osvajanje HVIDRA-e mi je jedan od najljepših trenutaka u životu!, kaže Damir Bračić, čovjek koji je okupio momčad pod nazivom “Taxi Bračić”, prve goričke ekipe nakon 1997. koja je osvojila ovaj prestižni turnir
Piše: Matko Mihaljević
Dojmovi nakon još jedne HVIDRA-e sliježu se i dalje. Prvi put u više od tri desetljeća dugoj povijesti ovog goričkog malonogometnog turnira osvajač je “Taxi Bračić”, a prvi put u ovom tisućljeću turnir je osvojila ekipa sastavljena isključivo od domaćih, goričkih haklera.
Najpoznatiji svjetski taksist sigurno je i dalje legendarni Robert De Niro, ali ako pričamo o najpoznatijem taksistu Turopolja, onda je to nakon ovog trofeja bez ikakve konkurencije Damir Bračić (50). Dobri duh našeg kraja i malonogometnih terena, nakon godina i godina pokušaja konačno je digao trofej u “Bakariću” i, kako kaže, to mu je jedan od najljepših trenutaka u životu.
Jeste li vjerovali prije početka turnira da možete do kraja?
– Iskreno, jesam. Čak smo u nekoliko navrata i pričali o tome. Ima ova ekipa već iskustva osvajanja, govorio sam o tome ranije, a i prošlogodišnje osvojeno treće mjesto na HVIDR-I dalo nam je za pravo vjerovati. Moram reći kako sam ja osobno ovaj naslov posvetio svom pokojnom ocu, koji je preminuo prije devet godina. Puno mi to znači, jedan od najljepših trenutaka u životu svakako.
Otkud mali nogomet uopće u vašem životu?
– Počeo sam kao sponzor prije osam godina. Prvi turnir je bila popularna “Humanitarka” i to smo odmah osvojili, početak iz snova. Imao sam tada u momčadi eminentna imena, uglavnom su to bili igrači koji su igrali za Big Bang; Anton Gaši, Damir Čibarić, Mario Švigir, Dino Bartoluci…
Ekipa koja je ove godine osvojila HVIDR-u već je dugo na okupu. Tko je sve igrao?
– Ma to su moji Galacticosi. Najdraža su mi, a i najbolja ekipa do sad. Ne samo zbog rezultata, već i zbog toga što su prava klapa i izvan terena. Moram reći da je ova ekipa I prije ovog osvojila neke turnire kao što su: Jaska, Pisarovina ili Vrbovsko…
Igrači koji su igrali na ovogodišnjoj HVIDR-i su: Fran Vujnović, Filip Turkalj, Luka Sedlaček, Mijo Šarić (zbog ozljede ovaj put kao moralna podrška) Dominik Smolković, Toni Borovac, Filip Harambašić, Domagoj Matić, Mato Barišić, Marko Preradović, Nikola Lovrić, Ante Banić, golman David Petar Buđak i voditelj ekipe Antonio Ćosić, inače igrač koji nije igrao zbog ozljede, ali odradio je vrhunski trenerski posao.
Kako je izgledao put do finala?
– Bili smo nositelji tako da nam je to malo olakšalo posao jer smo krenuli od šesnaestine finala, padali su redom: Oštri Ćošak, Kos-prijevoz i Agrad-projekt. U polufinalu smo dobili Pizza Factory, a u finalu Slane Srdele. Iako smo protiv Agrada u četvrtfinalu slavili s visokih 5:0 mislim da će se svi složiti da je to bila najteža utakmica. Da Buđak, jedan od mojih Galacticosa, nije branio kao Casillas u najboljim danima, možda i ne bismo pobijedili. Zahvaljujući njemu, dobili smo tako uvjerljivo. Inače, Agrad je ove zime odigrao 50-ak utakmica i upisao samo pet poraza, tako da ova pobjeda ima zaista posebnu težinu.
Koliko su navijači pomogli u osvajanju ovog trofeja?
– Puno. Bez lažne skromnosti tvrdim da smo imali najbrojnije i najglasnije navijače koji su nam itekako pomogli u ostvarenju cilja. Tribine su najbolji pokazatelj da smo prava gorička klapa, svi do jednog.
Je li bilo suza? Kako ste slavili?
– Bilo je više smijeha nego suza. Slavilo se skoro do zore, najprije kod Jure uz najbolju klopu, a onda i u obližnjem Visionu uz dobru kapljicu. Moram priznati da nakon proslave nisam uspio ni doći do krevete, zaspao sam u automobilu poput bebe, u društvu najdražeg “suvozača” te noći, našeg pehara. Nogomet se igra na dva poluvremena, ali koliko god ga volim, ipak mi je treće poluvrijeme najdraže. Ako me razumijete…
Na koliko turnira ste sudjelovali dosad? Zaradi li se nešto?
– Nikad me nije zanimao novac, ovo radim iz čiste ljubavi i do sad sam pod imenom “Taxi Bračić” s različitim ekipama sudjelovao na pedesetak turnira, a broj naslova je dvoznamenkast, tako da sam i s rezultatima jako zadovoljan. Očito imam nos za igrače, iako nikad sam nisam ozbiljno igrao.
Kako to funkcionira unutar vaše male sportske zajednice na turnirima?
– Ma najbitnije je da uvijek vlada dobra atmosfera, bilo da smo u našoj Velikoj Gorici ili negdje izvan grada. Ako putujemo na turnir, ja vozim dečke, ali u odluke na terenu se ne miješam, igrači to ipak rade bolje od mene. Ja sam tu prvenstveno podrška u svakom pogledu i naravno najveći navijač. Ipak, nisam baš skroz sam u ovoj priči. Moja sestra Ivana je zadužena za to da dresovi budu čisti. Zauzvrat ja pričuvam svog dragog nećaka Bornu s vremena na vrijeme. Kompenzacija, mora tako – smije se Bračić.
Kakvi su daljnji planovi?
– Nema odmora. Već ovaj vikend čeka nas u subotu najprije turnir u Vrbovskom, a onda u nedjelju cjelodnevni turnir u Pisarovini.
Imate li neki nedosanjani san s ovom ekipom?
– Imam. Kutija šibica! Za sad je to još uvijek san, ali vjerujem da ćemo napraviti da bude stvarnost. Zaista vjerujem da ću s ovom ekipom jednom osvojiti i legendarnu Kutiju!
Severinin tjelohranitelj kao “čuvar taksija”
Popularni “Taxi Bračić” vozi već 11 godina, a u živopisnom poslu poput ovoga uvijek bude i živopisnih doživljaja.
– Stvarno sam se svega nagledao. Recimo, prije nekoliko godina vozio sam neke Engleze iz Zagreba u Novalju. Bili su jako glasni cijelim putem i to sam još nekako tolerirao, no kad su krenuli povraćati po autu, protestirajući da neće platiti vožnju i štetu, prekipjelo mi je. Kako je na putu s nama bio moj prijatelj Mići Kuzmanović, inače stric našeg rukometnog reprezentativca Dominika Kuzmanovića i bivši tjelohranitelj Severine, ali i, ključno za priču, legendarni taekwandoaški as. Dovoljno je bilo da samo pogleda dečke. Da skratim, svi su bez pogovora platili štetu… Naravno, ima tu i puno lijepih trenutaka. Sve u svemu, volim svoj posao.
Osvojio nagradu i poseban dres, a izgubio – malo kose…
Uz Damira Bračića bili su i Dominik Smolković, kapetan i najbolji igrač turnira, ali i Toni Borovac, koji je bio i inicijator ovog malonogometnog druženja.
– Dojmovi su se sad već slegli, ali osjećaj je i dalje fenomenalan. Ponosan sam na nagradu za najboljeg igrača, ali naravno da sam najsretniji zbog cijele ekipe i činjenice da smo osvojili turnir u svome gradu. Stvarno je bilo lijepo, a meni se čini da mi je nakon svadbe s mojom Korinom krenulo na svim poljima. Dobro, izgubio sam malo kose, ali to tako ide s muževima – sa smiješkom kaže Smolković, koji je osvojio potpisan dres Osasune još jednog Goričana, našeg reprezentativca Ante Budimira.
Na pitanje je li im draži veliki ili mali nogomet, odgovori se razlikuju.
– Veliki nogomet je ipak broj jedan – kaže Smolković, a Borovac, prekaljeni dribler iz Porinove, ima drukčiji stav:
– Ma sve je to super, ali za mene je mali nogomet broj jedan…
HOTNEWS
BAČIĆ U GORICI: Velika Gorica će sigurno iskoristiti priuštivo stanovanje, poduzetnička zona Kušanec starta u proljeće
Ministar i gradonačelnik sa svojim suradnicima obišli obitelji Dereta, Sambolek i Otrok, kojima su izgrađene zamjenske obiteljske kuće.
Potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske i ministar prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine Branko Bačić, danas je bio u radnom posjetu Velikoj Gorici gdje je s gradonačelnikom Krešimirom Ačkarom i suradnicima, razgovarao o osiguravanju priuštivog stanovanja velikogoričkom obiteljima.
Naime, Novi Zakon o prostornom uređenju predvidio je odlične mogućnosti za priuštivo stanovanje koje će Velika Gorica sigurno iskoristiti.
Foto: Sanjin Vrbanus
-Prije nepune tri godine smo prvi puta došli u Veliku Goricu kada mi je gradonačelnik rekao o ideji da se HNS-ov kamp gradi u Velikoj Gorici i sada svjedočimo već realizaciji tog projekta. To govori o sposobnosti Gradske uprave. Danas smo razgovarali o jednom vrlo važnom projektu za gospodarski razvoj ovoga kraja, a to je poduzetnička zona Kušanec sviše od 50 tisuća kvadrata, preko pet hektara, čija je vrijednost 31 milijun eura, koju ćemo najkasnije do travnja mjeseca darovati Gradu – najavio je ministar i dodao kako je također tema sastanka bila priuštivo stanovanje.
Foto: Sanjin Vrbanus
-Zakon o prostornom uređenju će omogućiti ovdje u gradu u jednom vrlo kratkom periodu, izgradnju nove stambene jedinice po priuštivoj cijeni i za prodaju, ali i za najam našim sugrađanima koji ne mogu te iste stambene jedinice kupiti. I prije smo u svim projektima s Gradom bili brzi u realizaciji – istaknuo je Bačić.
Naime, za to u obzir može doći nekoliko lokacija, no najizglednija je u Kurilovcu, s obzirom da udovoljava svim uvjetima od blizine škole, vrtića, prometnice i ostale infrastrukture – najavio je gradonačelnik Ačkar.
Foto: Sanjin Vrbanus
-Gdje će Velika Gorica na najbolji mogući način implementirati i pokazati sve benefite novoga Zakona koji će omogućiti priuštivo stanovanje mladim obiteljima na vrlo atraktivnim lokacijama u našemu gradu, a što će se realizirati puno brže nego ranije, a krajnji korisnici će dobiti jeftiniju i povoljniju nekretninu na području grada. Dodatno će grad unaprijediti i poslovna zona Kušanec, i to zbog financijskih uvjeta koje će oni donijeti gradu, poboljšanja komunalne infrastrukture, ali i kvalitete života svakog našeg sugrađana – istaknuo je Ačkar i zahvalio ministru Bačiću kao i predsjedniku Vlade Andreju Plenkoviću, u ime svih Velikogoričanki i Velikogoričana.
Foto: Sanjin Vrbanus
Dodajmo kako su svi objekti koji su bili u obnovi na području grada sada završeni, a ministar i gradonačelnik sa svojim suradnicima ujedno su i obišli obitelji s područja grada kojima su izgrađene zamjenske obiteljske kuće.
Riječ je o obitelji Sambolek u Kučama, koja je u listopadu dobila zamjensku kuće od 55m², obitelji Dereta u Buševcu kojoj je u prosincu završena zamjenska kuća od 70 m², te obitelji Otrok u Ogulincu koja je u zamjenskoj kući od 55 m² od svibnja prošle godine.
Foto: Sanjin Vrbanus
-Sada se osjećam sretno, jer je prije u kontejneru bilo katastrofa – prisjetila se Suzana Sambolek, i pokazala unutrašnjost obiteljske kuće u kojoj su, kako je rekla, uvjeti idealni.
– Dvije godine se je gradila kuća na mjestu stare koja je stradala u potresu. Prije pet godina je bilo strašno. Vlaži dole, kondenzacija, ne može se normalno kuhati jer se para kondenzira. Ali dobro. Nek’ smo zdravi i preživjeli ste. Sada nam je super – ispričala je Suzana, a u istoj situaciji dok su čekali dovršetak izgradnje zamjenskih kuća bili su i Derete u Buševcu i Otroki u Ogulincu.
Foto: Sanjin Vrbanus
Sada zaista imaju komforne uvjete stanovanja.
– Poznato je da smo grad mladih i grad obitelji i sigurno nam je jedan od prioriteta, nakon sto smo omogućili besplatne vrtiće i besplatan javni prijevoz, priuštiti mladim obiteljima adekvatno i prihvatljivo stanovanje – dodao je gradonačelnik.
FOTO galerija:
Foto: Sanjin Vrbanus
-
Sportprije 5 danaBivši igrač Gorice: ‘Prao sam automobile i raznosio pizze, a sad igram prvu ligu!’
-
Sportprije 5 danaTaxi Bračić pobjednik 33. Kupa HVIDR-a, Dominik Smolković najbolji igrač, David Buđak najbolji vratar
-
Sportprije 4 danaDo pobjede u pet minuta: Debi za pamćenje, dva brza komada i jedna ozljeda
-
Sportprije 24 sataPančo abdicirao! Završio uspješnu eru u Samoboru, a Mraclin traži trenera…