Te 1974. godine Josip Broz Tito proglašen je doživotnim predsjednikom SFRJ-a, Zagreb je šokirala strašna željeznička nesreća sa 167 poginulih, tamo negdje preko oceana svijet je ugledao Leonardo DiCaprio, a u Donju Lomnicu doselila se – Zlata Krznarić.

– Da, udala sam se u Lomnicu, ove godine bit će točno 50 godina otkad sam ovdje, u ovom selu – kaže Zlata, koja danas, cijelih pet desetljeća nakon što je stigla ovdje, ima jednako toliko društvenog djelovanja iza sebe.

– Čim sam došla, uključila sam se u društveni život sela, u društveni rad za zajednicu u kojoj živim. I to se nije promijenilo do dan danas. I dalje sam aktivna, iako sam službeno u mirovini. Zapravo, otkad sam u mirovini, imam još manje vremena nego prije, baš me ima na sve strane… – govori Zlata, koja je u svoj zgusnuti raspored morala smjestiti i dodjelu županijskih nagrada.

Za sav uloženi trud i angažman u cijelom tom razdoblju dobila je Povelju Zagrebačke županije, vrijedno priznanje koje je ponosom ispunilo i nju samu, ali i sve članove KUD-a Nova Zora, kao i cijelo mjesto.

– Zahvaljujem Zagrebačkoj županiji i ljudima koji su prepoznali moj rad, ono što radim za lokalnu zajednicu, za naš grad. Naravno da sam iznimno ponosna i sretna – kaže gospođa Krznarić, koju će Goričani najprije znati kao tajnicu lomničkoga KUD-a, ali i velikogoričke zajednice KUD-ova.

– Da, u više mandata bila sam tajnica Mjesnog odbora, tajnica sam i Zajednice, ali općenito sam aktivna u mjestu. Bilo da je riječ o humanitarnim akcijama, kakvu smo i nedugo imali, za jedno dijete s invaliditetom, bilo da se radi o crkvenom zboru, bilo čemu oko crkve, tu sam. Odnosno, mi smo tu, jer imam stvarno dobru ekipu oko sebe. Ne može čovjek ništa sam, mogu jedino biti kotač-pokretač, ali tu onda dolaze svi ti ljudi koji pomažu i sudjeluju u svemu tome – posebno naglašava Zlata.

Aktivna je u svemu u čemu se može biti aktivan kad je riječ o društvenom životu Donje Lomnice, ali nije tajna da je folklor najveća ljubav.

– Zlatu poznajem otkad je došla u Lomnicu, već 50 godina, i odmah se uključila u KUD Nova Zora. Bila je i predsjednica, u više mandata tajnica, i uvijek se pokazivala kao vrlo marljiva i vrijedna. Uvijek je davala sve za folklor. Iako je aktivna i kao vatrogasac, iako je uključena i u sve druge udruge, posebno je vezana uz folklor i uvijek je bila odličan član KUD-a – kaže predsjednik Nove Zore Mijo Jakunić.

Dodat će i kako je ona ta koja okuplja, organizira, planira… A ostali je prate.

– Jedni bez drugih ne bismo mogli, a tako se i ponašamo. Jako smo dobar tim, velikim dijelom zahvaljujući i našim voditeljima, a imamo ih čak četvoricu, budući da nas ima… Ovisno o razdoblju godine, u KUD-u nas je negdje između stotinu i 120 – kaže Zlata.

I nije gospođa Krznarić tajnica samo u KUD-u, Zajednici i Mjesnom odboru, tajnički posao bio je njezina svakodnevnica i tijekom radnog vijeka.

– Počela sam raditi 1974. godine u KBC Sestre milosrdnice, kod doktora Mladena Stojanovića, i bila sam tajnica predstojnika klinike cijeli život. Da, svugdje sam tajnica, i u mjestu, i u folkloru, pa sam tako bila i na poslu. Punih 45 godina provela sam tamo, do zadnjeg dana mojeg radnog vijeka – kaže Zlata, koja nije bila jedna od onih koji su jedva dočekali mirovinu.

– Uživala sam raditi tamo. Uvijek sam išla na posao sretna, uvijek sam uzimala zadatke koje i nisam trebala. Moj šef je, recimo, bio šef Hrvatskoga kardiološkog društva, pa sam se i tu uključila, pomagala sam u organizaciji konvencija i skupova, jednako kao i u Društvu za aritmije… Uvijek sam se uključivala tamo gdje sam mislila da mogu pomoći, a pritom me nikad nije vodio novac. Nisu me zanimale ni pohvale, ni nagrade, željela sam osjećati ono nešto u srcu i duši. Često znam reći i svojim folklorašima, važno mi je da smo svi dobri, da se slažemo, da se ne grupiramo, da smo svi zajedno. Tu se vidi snaga i veličina – vjeruje Zlata, koja je 2011. godine dobila i nagradu povodom Dana volontera.

– Koliko ću još držati ovaj ritam? Koliko će me zdravlje služiti! Volim pomagati, volim ljude. Sama ne mogu biti. Želim i volim biti s ljudima, među ljudima, i dok god budem mogla, dok me bude zdravlje služilo, dotad ću raditi i pomagati – sa smiješkom kaže Zlata i dodaje:

– Još uvijek imam entuzijazam, još uvijek imam volju, bez obzira na moje godine, još uvijek sam aktivna, jer to mi je jako pri srcu. Kad mogu nekoga usrećiti, kada mogu nekome pomoći, to mene ispunjava. Želim pomagati svojoj zajednici, da se čuje za našu Donju Lomnicu, za naše Turopolje!

KUD Nova Zora kontinuirano djeluje već dugih 105 godina, još od 1919., kad je osnovan, a ispada da gotovo pola od toga otpada na razdoblje sa Zlatom u važnoj ulozi kotača i pokretača.

*Tekst je dio programskog sadržaja ‘Moja županija’ nastao u suradnji sa Zagrebačkom županijom

Tamo u drugom redu, gledajući u leđa prvotimcima, igračima predviđenima za naslovne role, na početku svakog nogometnog ljeta cijeli je niz nekih novih klinaca, koji sanjaju da će baš to biti njihovo ljeto. Da će se nametnuti, pokazati da mogu igrati na HNL razini, da barem mogu pomoći. Nekima od njih to je prva prilika, neki su već znali iskusiti prvoligaški ritam, a nekima od njih ova je prilika možda i – posljednja!

U tom potonjem statusu, izvađen iz ladice s natpisom “zadnja šansa”, na ovim se ljetnim pripremama Gorice pojavio Vinko Skrbin. Domaći dečko, član HNK Gorice praktički otkad zna za sebe, jer prve treninge odradio je i prije nego što je sjeo u školske klupe, već je nekoliko puta prolazio pripreme sa seniorskom momčadi matičnoga kluba, tražio svoj komadić mjesta pod suncem, ali ono bi redovito zasjalo nekome drugome…

Prolazile su tako sezone i godine, Vinko je u travnju proslavio i 21. rođendan, a to znači da – više nije klinac! I da je ovo trenutak koji se lako može okarakterizirati kao “sad ili nikad”. I bio je toga svjestan i sam, vjerojatno je na to pomislio i u trenucima kad je gasio rođendanske svjećice, na proslavi smještenoj u podnožje Alpa.

U pomalo depresivnom, vječito kišnom Tomlinu, gradiću od 35000 stanona sjeverozapadu Slovenije, na 250 kilometara od doma, u domu NK Tolmina, slovenskog drugoligaša čije je bojio branio prošle sezone.

Skupio je hrpu minuta u drugom razredu slovenskog nogometa, u ligi za koju kažu da je “kvalitetom između naše druge i treće”, odigrao sezonu kao standardni prvotimac i, sad više nema dvojbe, napravio iskorak.

– Kad sam odlazio na posudbu u Tolmin, imao sam dva cilja. Prvo, dokazati da mogu igrati tamo. I drugo, da mogu dostići razinu koja je potrebna za Goricu. Čak je i dobro da taj Tolmin baš i nema nekog sadržaja, gradić praktički prehodaš za pet minuta, a u svemu tome mogao sam raditi ono zbog čega sam i došao tamo: posvetiti se samo nogometu! – kaže danas Vinko Skrbin, prvo ime pripremnih utakmica Gorice ovoga ljeta.

Rajko Vidović i njegovi igrači došli su do tri pobjede, protiv bugarskog Hebara (1-0), slovenskog Triglava (3-0) i zagrebačke Lokomotive (3-0), a Vinko je dvaput bio strijelac. Prvo za konačnih 3-0 protiv Slovenaca, a onda i za vodstvo protiv Lokomotive, ali ni to nije sve. Nakon prekršaja nad njim Gorica je dobila penal za pobjedu protiv Bugara. Konkretan, opasan, a u sredini rastrčan, Skrbin ovog ljeta definitivno igra najbolji nogomet svoje mlade karijere.

– Da, vjerujem da sam napredovao kao igrač kroz ovu godinu u Sloveniji. Praktički sam prvi put u karijeri odigrao cijelu seniorsku sezonu kao standardan igrač, a to mi je značilo jako puno. Hvala ljudima iz Tolmina na prilici, hvala im na svemu što su mi dali, jer bilo je ovo zaista super iskustvo. Bilo je tu i problema, od povremenog treniranja u dvorani za futsal zbog obilnih kiša, pa sve do loših otvaranja obje polusezone, ali na kraju smo ostvarili ciljeve. Svi zajedno momčadske, a ja i svoje, jer dokazao sam da mogu tamo igrati – zadovoljno konstatira Skrbin, a s njim će se složiti i u NK Tolminu, iz kojeg su se od njega oprostili videom najboljih trenutaka iz sezone i ovim tekstom:

“Kao jedan od ključnih igrača, Vinko je odigrao najviše minuta i dao veliki doprinos u sredini terena. Njegove tehničke vještine, igračka inteligencija i visoka radna etika bili su ključni u svim utakmicama NK Tolmina tijekom ove sezone!”

Kad je to riješeno, ostalo je ostvariti i drugi cilj. Odmor između dviju sezona bio je i tjedan duži nego njegovim suigračima u Gorici, jer sezona je u Sloveniji završila nešto ranije, a to je bila i idealna prilika da se pred trenerom Vidovićem pojavi u pravom izdanju.

– Okupirao me u svemu tome i fakultet, jer završavao sam drugu godinu na menadžmentu sporta i sportskih djelatnosti, na Libertasu, pa je trebalo i izlaziti na ispite. Srećom, uspio sam sve to riješiti, pa sam stigao malo i predahnuti na moru, a onda se dva tjedna pripremati za početak priprema. I vjerujem da sam došao u dosta dobrom stanju, jednako kao i svi ostali dečki. Nisam primijetio da se bilo tko zapustio… – kaže Skrbin.

Trener Rajko udario je od prvog dana “junački” tempo, igrači će to u neformalnom razgovoru opisati kao “old school pripreme”, dodajući da im svima to i odgovara. I ne žale se, koliko god je naporno, koliko god stvar dodatno otežava i vrućina.

– Radi se baš žestoko, jako je naporno, tempo dosta zahtjevan, jer gotovo svaki dan treniramo po dvaput… Puno se družimo s loptom, ali ima tu i “suhog” trčanja, stvaranja baze, što je jako važno. Kao što je važno i da nema ozljeda, što ima veze s onim što sam već rekao, da su svi spremni došli na pripreme. Kažu da će ovo biti zadnji takav tjedan, da ćemo u posljednja dva tjedna priprema spuštati intenzitet i pripremati se za ulazak u novu sezonu u najboljem mogućem izdanju.

Igrat će se u preostalom dijelu priprema i još tri utakmice, a tri su odigrane i dosad. Dovoljno da Vinko Skrbin uvjeri trenera da zaslužuje priliku. Ne samo zbog golova, nego i zbog načina na koji igra, kilometara koje pretrči.

– Došao sam na pripreme s velikom željom za dokazivanjem, vrlo ambiciozno, i zasad sve ide dosta dobro. Razgovarao sam i s trenerom, zadovoljan je kako radim, da sam se digao i fizički i trkači, i da samo tako nastavim, da će šansa doći. A kad dođe, da je maksimalno iskoristim… Tako se i ponašam, tako razmišljam, a golovi svakako pomažu po pitanju samopouzdanja, iako nisu jedino oni važni – svjestan je Vinko.

Otišao je prošlog ljeta iz Gorice kao klasična “šestica”, vezni igrač koji se više bavi defenzivom, a vratio se nešto svestraniji i ofenzivniji. I trener Vidović vidi ga na “osmici”, u srcu terena, ali i s tendencijom da se ubacuje iz drugoga plana, što je u ove tri utakmice radio s impresivnom uspješnošću.

– U Sloveniji sam bio i šestica, i osmica, a čak sam znao igrati i desetku. Sve sam prošao, a to mi je dobro došlo da vidim kako se kretati, ponašati i razmišljati na svakoj od tih pozicija. Nije mi problem biti ni šestica ni desetka, ali na ovoj poziciji se najbolje osjećam, kako ofenzivno, tako i defenzivno. Vidjet ćemo još kako će me trener koristiti, ali ja sam zadovoljan sa svakom ulogom – ističe Skrbin, sretan što je opet kod kuće, u svom gradu, na stadionu na kojem je odrastao.

– Je, super je osjećaj. Atmosfera u svlačionici je jako dobra, bez ozbira na umor koji se sigurno nakupio. Imamo baš dobru koheziju starijih i mlađih igrača, ovi iskusniji drže to sve pod kontrolom, a na nama mlađima je da grizemo u svakoj prilici koja se ukaže – kaže igrač Gorice s brojem 17 na leđima i frizurom koja vam neće promaknuti.

Pomalo razočaravajuće gledajući iz te perspektive, Belgijac Marouane Fellaini nije mu među idolima.

– Ma kakvi… Dobro, uzeo bih neke stvari od njega, dobar je to igrač, ali moji idoli su Iniesta, Zidane i Modrić. Najveći svih vremena je Messi, ako mene pitate blizu mu je i De Bruyne, ali ova trojica su ipak više moja pozicija – sa smiješkom kaže “Fellaini iz Kurilovca”.

Osebujna frizura definitivno je zaštitni znak, a to će i ostati.

– Zezaju me dečki u svlačionici da se moram ošišati, da ne mogu igrati s tom čupom, ali nema šanse da se to dogodi. To je moj imidž, to sam ja, neka tako i ostane… Inače, oni me više uspoređuju s Munksgaardom nego s Fellainijem, ha, ha – sa smiješkom je završio Vinko.

Gorica traži pojačanja, treba svježe krvi, a najbolja su ona iz unutarnjih rezervi. Ona poput malog Skrbina, kojem ostaje samo poželjeti da zadrži razinu na kojoj je trenutačno, pa da u sezoni pred nama još malo proširi kontingent domaćih dečki u ozbiljnoj rotaciji kluba kojeg nazivamo ponosom grada…

Jer, domaće je domaće.

Ulica Slavka Kolara, jedna od najpoznatijih u gradu, prostor Folklornog ansambla Turopolje, katedrala baštine ovoga kraja, i – dvoje umjetnika. Upravo tu, u ulici s potpuno prikladnim nazivom, okruženi tradicionalnim turopoljskim nošnjama, zajedno stvaraju naša cura iz Buševca i koreograf čije ime zvoni.

Ulazimo polako, pozdravljamo samo kimanjem glavom, jer Ana Katulić i Žak Valenta upravo su u stvaralačkom zanosu. Rasprava koja se vodi na trenutke dosiže i ozbiljnu žustrinu, izmjenjuju se mišljenja, propitkuju stvari, slažu se kockice jedne predstave u nastajanju.

– Radimo priču o Roži, liku iz Kolareva komada “Svoga tela gospodar”. Nemamo zasad još ni radni naziv, u procesu smo “rađanja” predstave, najtežem kad su takve stvari u pitanju, no svaki put se to u jednom trenutku otvori, posloži i sjedne na svoje mjesto. Eto, tako mi je najlakše opisati ono što si upravo vidio, raspravu koju si pratio – kaže Ana, sveprisutna umjetnica iz Velike Gorice.

Originalno je Buševčanka, već godinama s adresom u centru grada, a u istom tom gradu pokrenula je i teatar koji će se prvi put u ovom smislu predstaviti upravo monodramom koja tek nastaje.

– Neće ovo biti prva produkcija našega teatra, jer radili smo već neke stvari, uključujući i komade od Čehova, pa i “PiaMia i čudesan safari”, ali ovo će biti prva cjelovečernja produkcija novoosnovanog “Štos teatra” iz Velike Gorice. I poželjela sam, kao izvođačica, kao voditeljica teatra, kao Velikogoričanka, kao cura iz Buševca, pozabaviti se upravo likom Rože. Taj lik mi nije stran, Rožu sam već igrala u Pučkom kazalištu u Buševcu, kad su oni postavili predstavu “Svoga tela gospodar”, a od tad mi se Roža nekako i mota po mislima – predstavlja Ana svoj tok misli i nastavlja:

– Uvijek sam mislila kako je, među svim tim Kolarevim ženskim likovima, Janica iz Breze nekako najistureniji lik. Ona je uvijek dobivala jako puno pažnje, dok je Roža malo ostala u zapećku. Kolar je, uostalom, tako i opisuje, kao curu iz zapećka, koja je šepava, koja ima falingu, nije pretjerano ni zgodna… Budući da tu nikad nije bila, ja sam je, takvu kakva jest, poželjela staviti u prvi plan.

Roža je u Kolarevoj komediji djevojka koja živi u Vukomeričkim goricama u razdoblju između dva rata, u Bikovskom Vrhu, danas Kravarskom, a iz toga kraja dolazi i Anina baka.

– Da, ta neka fiktivna Roža mogla je doslovno biti moja baka. I inače se moj rad često bavi pitanjem žene, a ja se često bavim pitanjem svog identiteta. Kad sam razmišljala o timu, o ljudima koje bih željela uključiti, odmah sam se sjetila Žaka Valente. On je moj dugogodišnji suradnik, prijatelj, izvrstan koreograf i autor, njegovu estetiku pokreta jako volim i cijenim. Željela sam njega jer smo već radili zajedno, zato što znam da Žak donosi različitost, svježinu, osuvremenjavanje. Roža jest klasičan komad, ali i Žak i ja želimo je staviti u današnje vrijeme, jer i ja se mogu zapitati koliko sam ja Roža u današnjem vremenu.

Žak Valenta tu će svakako moći pomoći, i to u svom povratničkom projektu.

– Zadnje dvije godine živio sam u Švedskoj i završavao master na Stockholm University of Arts, a ovo mi je prvi projekt nakon povratka u Hrvatsku. Jako mi je drago da je to baš s Anom, koja vrlo intimno i nepretenciozno, kroz svoj vrlo autorski rad, pokušava napraviti hommage svojim precima, odnosno ženskoj liniji svojih predaka. Ujedno je to i hommage svome kraju, zajednici u kojoj živi. Super mi je što se iz tog “svjetskog” života vraćam u neki mali, lokalni milje, pogotovo zato što uvijek mislim da je lokalno zapravo globalno – priča nam Valenta dok Tomica s kata donosi kavu glumcima, kao i svaki dan.

– U ovom predivnom prostoru bavimo se jednim ženski likom kroz koji, osim što želimo napraviti hommage kraju i Aninim precima, dužnost nam je progovoriti i o poziciji žena danas. I vidjeti gdje smo danas, koliko smo daleko odmaknuli. Više ja tu njoj služim kao neko zrcalo, kao sugovornik, suradnik koji zajedno s njom razmišlja i propitkuje tematiku – ističe Umažanin Žak.

Tu negdje, u istom prostor, nalazi se i kostim krave, jer Roža je svom suprugu Ivi prodana za kravu, a kako će točno ovu priču ispričati publici, zasad nisu do kraj sigurni ni sami kreatori.

– To neće biti predstava “Svoga tela gospodar”, iako će biti nekih scena iz te priče. Ovo će biti baš “Roža”. Gledamo njezinu perspektivu, donijet ćemo neke običaje, duh vremena, neka vjerovanja, a pritom je zavrtjeti, ovisno o dramaturgiji, kroz suvremeni dio. Dotaknut ćemo se pitanja patrijarhata, feminizma, ekonomije braka… – predstavlja projekt Ana.

Uz nju i Žaka, na predstavi radi u Mia Štark, koja je suradnica za pokret, inače umjetnica vrlo širokih interesa, a za kravu i ostatak scenografije zadužen je Matej Vuković, dok će se glazbom baviti Ivan Grubenski, glazbenik iz Koprivnice koji voli otići u etno.

– Povezati Rožino vrijeme s ovim današnjim svakako je izazov. Treba pokazati i tradiciju, i pretke, ali i naše vrijeme, kao i dati do znanja da postoje generacije iza nas, koje potpuno drukčije promišljaju odnose. Vidjet ćemo kako je najbolje prijeći put od tradicionalnog, ugovorenog braka, do vremena u kojem mi živimo, kad je kompletno dekonstruiran odnos muškarca i žene – kaže Žak.

Premijera je u planu negdje u listopadu, oko Dana europske baštine, i to na Sceni Gorica, koja će do tad biti renovirana. I time će gorički “Štoos teatar” iskoračiti u novu fazu svoga djelovanja.

– “Štoos teatar” nije se dogodio na moju, nego na inicijativu Mirela Huskića, mog dragoga kolege, te Luka Kuzmanovića. Obojica su glumci iz Velike Gorice, a zajedno imamo puno i želja i planova. U prvoj smo godini djelovanja i zasad ispada da nam ne ostaje previše vremena za “Štoos”, a htjeli bismo jako puno toga. Neke programe i planove stavili smo na papir, a sad je do egzekucije i realizacije, kad ćemo se toga primiti. Na nezavisnoj sceni mi najčešće radimo volonterski, tu nema novca, sve je nentuzijazam. A da bi on cvjetao i rastao, negdje drugdje moramo osigurati egzistenciju. To je začarani krug, no svakako ćemo se više posvetiti našim projektima. Imamo i podršku Grada, želimo obrađivati i promovirati djela domaćih autora i tematike vezane uz naš kraj – zaključuje Ana.

Prvi dan ljeta, petak kasno poslijepodne, vruć, težak i sparan petak, a na poznatoj lokaciji mnogim generacijama Goričana u tijeku je – akcija. U prostoru u kojem je godinama bio Avigor, odmah pokraj srednje škole, igra se turnir u pikadu. Već godinama ovdje funkcionira Caffe bar Chill, koji je velikim dijelom i Pikado klub.

– Ovo je zapravo i jedno i drugo. I kafić i pikado klub. Već trideset godina sam u tom sportu i bilo mi je žao što se nakon gašenja Vegosa ništa nije događalo po pitanju pikada u gradu – kaže Ivano Krusha, vlasnik kafića i predsjendik kluba Chill VG.

Imamo i dobar povod što smo tu, jer na turniru koji upravo traje sudjeluju i nositelji četiri potpuno svježe europske medalje. Ivica Cavrić osvojio je dva zlata na EP-u u Španjolskoj, a Anita Gelo i Ivona Krusha postale su viceprvakinje Europe u ekipnom dijelu turnira. Budući da Chill VG imamo još dva kluba, u gradu još i PK Epic Brozo, dok pikado klub funkcionira i u Šiljakovini, sad već možemo govoriti i o ponovnom buđenju pikado scene u našem gradu.

Scene koja je svojevremeno bila i budna i uzbudljiva…

Bio je kraj osamdesetih, Velika Gorica samo nalik ovoj današnjoj, smještena u neka druga vremena i – neki drugi đir. U gradu se pojavio pikado aparat, nešto sasvim novo, a cijeloj toj generaciji i vrlo privlačno. Krenulo se igrati po kafićima, stvarali su se i klubovi, i to u tolikom broju da je čak postojalo i nešto što se zvalo “Gorička pikado liga”. Petnaestak klubova, svatko protiv svakoga, a jedan ipak iznad svih ostalih.

– U kafić Vegos, u koji sam dolazio na kavu, stavili su pikado i krenuli smo igrati. Bilo je zanimljivo, nešto novo i drukčije, pa smo prvo igrali iz zezancije, pa onda za rundu pića, pa polako formirali i neka natjecanja, nakon toga i klub… – prisjeća se Ivica Cavrić, legenda hrvatskog pikada, čovjek koji je svojevremeno bio i svjetski prvak, u paru s Borisom Krčmarom.

Imao je velikogorički pikado u to doba nekoliko reprezentativaca, u grad je stiglo 13 titula prvaka države, da bi u nekom trenutku čak četvero naših sugrađana dobilo priznanje čije ime sve govori: “legende hrvatskog pikada”.

– Gledajući po tome mjerilu, mislim da je Velika Gorica najuspješnija u Hrvatskoj. Nisam baš potpuno sigurna, ali mislim da ih niti jedan grad nema toliko, uključujući i Zagreb – kaže Anita Gelo, domaćica našoj ekipi na mjestu na kojem se budi gorički pikado.

Ceremonija na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu tog je 5. lipnja išla prema svome kraju, hrvatska akademska zajednica upravo je postala još malo bogatija, jer Marija Cvetnić postala je doktorica znanosti, kad je netko od okupljenih potegao prilično logično pitanje.

– Ne možemo reći da smo sto posto sigurni, ali prilično smo uvjereni da ste jedina obitelj u Hrvatskoj s tri doktora znanosti. Kad je riječ o najužem krugu obitelji, naravno…

I nije to uopće teško povjerovati, u ovom slučaju čak ćemo i vrlo rado prihvatiti da su jedini takvi baš oni, naši Mraclinci. Marija je, dakle, samo posljednja u nizu, jer doktor znanosti je i njezin suprug Luka, dijete Mraclina i NK Mraclina, veterinar baš kao što mu je i otac Željko, koji je otišao i korak ili dva dalje. Tata je, naime, akademik, sama krema hrvatske znanosti, dugogodišnji ravnatelj Hrvatskog veterinarskog instituta, on je doktor znanosti postao još davnih dana.

– Realno, Željka baš i nećemo moći dostići, on je posebna priča, ali lijep je osjećaj znati da smo jedina ili jedna od vrlo rijetkih obitelji s tri doktora znanosti – kaže snaha Marija, koja će prije svega biti sretna i zadovoljna što je sve konačno gotovo.

Ona je, naime, majka dvoje male djece, sina Antuna i kćerkice Judite, a to baš i nisu uvjeti koji spadaju u idealne kad je riječ o znanstvenom radu…

– Iskreno, iza mene je strašno zahtjevan period. Znala sam da će biti teško, ali ispalo je još i puno, puno teže nego što sam mislila. Razdoblje je to s puno stresa, ali i s jako, jako malo sna… Ostavila sam iza sebe pet godina istraživanja, a zatim godinu i pol dana intenzivnog pisanja doktorskog rada. Naravno, sve to bilo bi potpuno nemoguće izvesti bez ogromne potpore obitelji, i to u najkonkretnijem mogućem smislu, od čuvanja djece pa na dalje. Hvala im svima što su mi omogućili da ostvarim ovaj cilj – zahvalna je Marija.

Doktorat je bio njezina želja, ne toliko zbog okruženja u kojem se našla unutar obitelji, koliko zbog propisa vezanih za radno mjesto. Marija je, naime, zaposlena na Veterinarskom fakulteta, kao asistent i predavač, a to je posao u kojem postoji rok u kojem se mora doći do doktorata. Neće Marija na tome i stati, jer slijedi još učenja, još teškog posla.

– U sljedeće tri godine imam obavezu postati i docent doktor, tako da je to sljedeći korak. Kažu da nije baš ovako zahtjevno kao doktorat, nadam se da će tako i biti – sa smiješkom kaže Marija.

Sretna je i zadovoljna, ponosna na postignuto, a logično je da su na istom tragu i kolege s titulom “dr. sc.” iz najbliže obitelji.

– Naravno da smo svi ponosni na nju, velika je to stvar. Marija je jako vrijedna znanstvenica, a ovo što je postigla plod je truda, rada, odricanja, ali i spleta okolnosti. Kroz radno mjesto otvorila joj se ova prilika, a ona je priliku iskoristila. Svatko je tu dao svoj obol, pomagali smo koliko mogli svi iz obitelji, smatrajući da je važno podržati je u ovome. Kad se sve to prođe, kad znaš koliko se dala u to, naravno da si još i sretniji, zadovoljniji – govori tata Željko.

Priču o njemu ispričali smo još 2016. godine, kad je postao akademik, u svojoj 52. godini, doznali smo tako da je bio zaljubljenik u životinje od ranog djetinjstva, uvijek okružen životinjama, ali nekako puno više okrenut nogometu, sviranju u folkloru, odrastanju u najzabavnijem mogućem obliku.

– Nikad nisam bio odličan učenik, više fakin koji se volio družiti, provoditi s vršnjacima. Međutim, bio sam i svjestan da mora doći trenutak kad je vrijeme za ozbiljnost. Meni se to u punom smislu dogodilo tek u završnom dijelu fakulteta, pa onda i tijekom daljnjeg školovanja, sve do tad se nisam previše opterećivao ocjenama, prosjekom… A onda uđeš u cijeli taj svijet i jednostavno te uvuče. Drago mi je da su sad u tom svijetu i Marija i Luka, ali rekao sam i njima da je ovo kao kad u nogometu uđeš u prvu ligu. Tu si, ali moraš se stalno dokazivati – ističe akademik Cvetnić.

Dodat će i kako su on i sin Luka vrlo slični karakteri, ali i priznati da Luka nije daleko od istine kad kaže da je “tata najsretniji što ima sina doktora znanosti, jer on je to najmanje očekivao”…

– Zapravo, znao sam da to može. Luka vam je čovjek zadatka. To smo shvatili vrlo brzo, kad je bio malo dijete, jer nije bilo zadatka kojeg nije izvršio. S njim tu nije bilo problema, ako mu nešto kažeš, znaš da će se tako i dogoditi. Točan je i pedantan, a u svemu tome me dosta podsjeća na mene kad sam bio mlađi. Posebno sam sretan zato što znam da je on tip čovjeka koji će i eventualne nedostatke u smislu talenta nadoknaditi radom, angažmanom, trudom. Preskakao je prepreke putem, prošao i neke stvari na kojima mnogi drugi zapnu, i zaslužio je biti ovdje gdje jest – zadovoljan je tata.

Prošle su već četiri godine otkad je Luka, nekoć učenik pučke škole u Mraclinu, a zatim i one u Vukovini, ima titulu “dr. sc.” ispred svoga imena. Slično kao i u očevoj priči, kombinirao je još od najranijih dana ljubav prema nogometu i životinjama, ali i relativno rano odabrao smjer kojim želi ići. Nakon završetka osnovne, upisao je Veterinarsku školu u Zagrebu i krenuo tatinim putem.

– Nije toliko ni tata utjecao na taj odabir, nego sam stvarno oduvijek volio životinje. Imali smo i doma uvijek svoje farme životinja, tako da za mene zapravo i nije bilo drugog odabira. Nakon srednje škole upisao sam Veterinarski fakultet, završio ga u roku, za šest godine, pa onda u sljedeće četiri došao i do doktorata – priča Luka, koji je u svemu tome susretao i jednu fatalnu kolegicu iz obližljeg Velikog Polja.

– Luka i ja spojili smo se jer smo jedino nas dvoje bauljali hodnicima fakulteta u sedam ujutro. Oboje smo baš pravi ranoranioci i uvijek smo prvi dolazili na faks, a kad smo se već tako viđali, zaključili smo da bi mogli i popiti kavu, ha, ha. Uskoro smo počeli i ići na faks zajedno, u vrijeme dok je Luka svakog jutra nosio jaja sa svoje farme na Dolac. Kupio bi me u Velikom Polju već u 6.20 sati… – prisjeća se Marija, koja nekih 12-13 godina poslije s Lukom ima dvoje djece i uživa u svim čarima Mraclina.

Za one malo upućenije neće biti ni posebno iznenađenje što se cijela ova priča o “Obitelji dr. sc.” događa upravo u Mraclinu. Zahvaljujući svojim precima, ali i pruzi koja je prilično rano povezala Mraclin i Zagreb, Mraclinci su danas dokazano najobrazovanije selo u našem kraju.

– Da, ima tu očito nešto u zraku. Sve je počelo još s Rockfellerovim centrom 1927. godine, a i veza sa Zagrebom učinila je puno po pitanju obrazovanja u selu. U vrijeme moga odrastanja bilo je jako puno visoko obrazovanih ljudi u Mraclinu, praktički u selu nije bilo kuće u kojoj barem jedan član nije bio fakultetski obrazovan. Evo, i danas prilično dobro stojimo, uz mene je akademik i moj rođak Ratko Cvetnić, a sad su tu i Luka i Marija – zadovoljno konstatira tata Željko.

Na obiteljskim druženjima Cvetnićevih, tvrde uključeni, rijetko se priča o veterini, o poslu, puno češće o djeci, o životnim stvarima, ali i o nogometu. Tata Željko bio je opak napadač, na četvrtoj godini fakulteta bio je i u Radniku, kojem je u prijateljskoj utakmici strpao tri komada, ali imao je i on odlučnog oca:

– Mali, ti buš igral nogomet ili završil fakultet?

Mali je odlučio završiti fakultet, a nogomet ostaviti nekim novim generacija, u koje spada i Luka. Igrao je za NK Mraclin do juniora, a zatim se odmah uključio u vođenje kluba. Već je godinama sportski direktor kluba kojeg uvijek ističemo kao pozitivan primjer u našem okruženju, baš je ovih dana dogovarao pojačanja za sljedeću sezonu…

– Nogomet mi jako dobro dođe kao ispušni ventil. Posao mi je vrlo stresan, bavim se kontrolom kvalitete mlijeka i svojim potpisom garantiram vrlo ozbiljne stvari. Nakon svega toga, uživam doći u klub, družiti se s ljudima, pomagati koliko mogu – kaže Luka.

Neće, međutim, ova priča ni u ludilu proći bez još dvije junakinje. Lukina sestra Iva nema ni najmanji problem s tim što ona nema taj “dr. sc.”, iako će tata reći da “ona ima najveći potencijal od svih nas”. Taj potencijal usmjerila je na agronomiju, koju je odabrala iako je na prijemnom upala i na medicinu i na veterinu. U tome se ostvarila, realizirala, posvetila u velikoj mjeri i ulozi majke…

A njezina i Lukina mama, Željkova supruga i Marijina svekrva, zaslužuje poseban komadić priče samo za sebe. Melita Cvetnić, mnogim Goričanima jako dobro poznata odgajateljica, nedavno je otišla u mirovinu, pa je “teta Melita” sad samo “baka Melita”.

– Ona je naša alfa i omega! Jako sam joj zahvalan na svemu, jer siguran sam da nikad ne bih napravio ni približno ovoliko u svojoj karijeri da nisam imao njezinu podršku. Vodila je brigu o apsolutno svemu, time mi je davala vremena i prostora za posao, cijelo vrijeme bila maksimalno uz mene. U srednjoj školi i na fakultetu vodila je borbe sa sinom Lukom, koji je isto dugo bio fakin svoje vrste, a danas čuva djecu, uskače, pomaže… Melita je tu uvijek imala ključnu ulogu – kaže Željko.

Melitu će u prvi plan staviti i Luka i Marija, spomenut će svatko od njih i Ivu, i tatu Željka, a to zapravo sve govori o jednoj posebnoj obitelji. Dr. sc. obitelji iz Mraclina.